Zločini nad kulturnom baštinom su zločini protiv čovječnosti
Tijekom sukoba na području bivše Jugoslavije devedesetih godina 20. stoljeća na stotine vjerskih i kulturnih objekata uništeno je u nastojanju da se izbriše kultura ciljane skupine na nekom području. Od svojih prvih predmeta, MKSJ je potvrdio da je uništavanje kulturne baštine zločin prema međunarodnom običajnom pravu. MKSJ je također utvrdio da sustavni zločini nad kulturnom baštinom mogu predstavljati zločin protiv čovječnosti jer, ”doista, čitav ljudski rod vrijeđa uništenje jedinstvene religijske kulture i kulturnih objekata posvećenih religiji ”.
Međunarodni sud je 2001. godine podigao optužnicu protiv četvorice optuženih za zločine počinjene 1991. godine tijekom opsade hrvatskog priobalnog grada Dubrovnika. Iako su optužnica i suđenja koja su uslijedila, sadržavali optužbe za ubojstvo i nehumano postupanje prema civilima, hotimična šteta nanesena ovom spomeniku koji se nalazi na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a imala je središnju ulogu i tijekom izvođenja dokaza i u javnoj percepciji tih suđenja. To je bilo prvi put da su zločini nad kulturnom baštinom imali središnje mjesto u jednom međunarodnom kaznenom postupku.
Kroz intervjue s protagonistima, svjedočenja svjedoka, argumente iznesene na suđenjima i presude, Dubrovnik i zločini nad kulturnom baštinom donosi priču o kaznenom progonu pred MKSJ-om za hotimične napade na mnoge kulturne objekte u bivšoj Jugoslaviji i koristi predmete u vezi s Dubrovnikom kao primjer.