|
PRED ŽALBENIM VIJEĆEM U sastavu:
Sekretar: g. Hans Holthuis Odluka od: 16. jula 2003. TUŽILAC ODLUKA PO INTERLOKUTORNOJ ŽALBI KOJOM SE OSPORAVA NADLEŽNOST S OBZIROM NA KOMANDNU ODGOVORNOST Tužilaštvo: Odbrana: I. UVODNE NAPOMENE 1. Pred Žalbenim vijećem nalazi se interlokutorna žalba koju su uložili Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić i Amir Kubura (u daljnjem tekstu: žalioci). Vijeće podsjeća da je 12. novembra 2002. Pretresno vijeće donijelo "Odluku o zajedničkom prigovoru nadležnosti" kojom se odbija podnesak kojim se osporavala nadležnost u ovom predmetu. Podnesak su podnijeli žalioci. Dana 27. novembra 2002. žalioci su Žalbenom vijeću zajedno podnijeli "Interlokutornu žalbu na odluku o zajedničkom prigovoru nadležnosti" (u daljnjem tekstu: Interlokutorna žalba) na osnovu pravila 72(B)(i) Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Optužba je 9. decembra 2002. podnijela odgovor,[1] a 20. decembra dodatak na odgovor. Žalioci su 13. decembra podnijeli zajedničku repliku (u daljnjem tekstu: Replika). 2. Žalilac Mehmed Alagić umro je 7. marta 2003. Nalogom od 21. marta 2003. Pretresno vijeće je obustavilo postupak protiv njega. No, Žalbeno vijeće će iz praktičnih razloga nastaviti s ovim žalbenom postupkom koristeći onaj naziv predmeta koji je korišten u vrijeme kad su podnesene žalbe. 3. Ovom interlokutornom žalbom potaknuta su dva pitanja. Žalioci, naime, osporavaju sljedeće:
U daljnjem tekstu će se za ova dva pitanja koja žalioci osporavaju koristiti naziv prvi, odnosno drugi žalbeni osnov. 4. Interlokutornom žalbom potaknuto je još jedno pitanje. No, odlukom od 21. februara 2003., Tročlano žalbeno vijeće presudilo je, na osnovu pravila 72(E) Pravilnika,[2] da je interlokutorna žalba valjana samo s obzirom na osnove navedene u tačkama (1) i (2).[3] Tom odlukom ostatak interlokutorne žalbe je odbačen. 5. Što se tiče tačaka (1) i (2), Pretresno vijeće je ocijenilo (a) da je "doktrina komandne odgovornosti 1991. godine - i nakon toga - na osnovu običajnog međunarodnog prava već bila primjenjiva u kontekstu unutrašnjeg oružanog sukoba"[4] i (b) da "u principu komandant može biti odgovoran na osnovu doktrine komandne odgovornosti za krivična djela počinjena prije momenta kad je taj komandant preuzeo komandu".[5] 6. Prvobitna verzija optužnice je sadržavala tačke koje su se temeljile na članovima 2 i 3 Statuta Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: Statut). U toj optužnici je oružani sukob okarakterisan kao međunarodni. No, u izmijenjenoj optužnici od 11. januara 2002. tereti se samo za kršenja zakona i običaja ratovanja, kažnjiva po članu 3 Statuta (u daljnjem tekstu: ratni zločini).[6] U paragrafu 11 izmijenjene optužnice navodi se:
7. Izmijenjena optužnica ne kaže da li je "oružani sukob" o kojem govori međunarodni ili unutrašnji. Optužba je kasnije izjavila da se navod odnosi na postojanje "neklasifikovanog" oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini.[7] Žalbeno vijeće se neće izjašnjavati o tome da li bi se trebalo smatrati da se navod u Izmijenjenoj optužnici odnosi samo na unutrašnji oružani sukob; ono će dalja razmatranja temeljiti na pretpostavci da se navod može odnositi na takav sukob. Osim toga, Izmijenjena optužnica tereti žalioce samo odgovornošću nadređenog po članu 7(3). 8. U interlokutornoj žalbi žalioci su zatražili da se održi ročište.[8] Dana 12. decembra 2002. g. Ilias Bantekas sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Westminsteru u Engleskoj podnio je molbu za dozvolu da kao amicus curiae podnese podnesak o pitanju primjene člana 7(3) Statuta na unutrašnje oružane sukobe. S obzirom na to da su strane i Pretresnom i Žalbenom vijeću podnijele velik broj podnesaka (ukupno osamnaest), te na to da se u pobijanoj odluci podrobno razmatraju pitanja koja su predmet žalbe, Vijeće ne smatra potrebnim održati žalbeni pretres niti pozivati amicum curiae po pravilu 74 Pravilnika.[9] 9. Žalbeno vijeće će sada razmotriti dva osnova za koja je Tročlano žalbeno vijeće utvrdilo da su valjani. Pritom želi istaći kako smatra da se u odluci Vijeća ta pitanja moraju obrazloženo obraditi, da Vijeće pritom mora uzeti u obzir relevantne argumente strana, ali da nije obavezno da se seriatim bavi svakim pojedinim argumentom svake od strana. II. KOMANDNA ODGOVORNOST U UNUTRAŠNJIM ORUŽANIM SUKOBIMA 10. Što se tiče prvog osnova interlokutorne žalbe za koji je Tročlano žalbeno vijeće utvrdilo da je valjan, žalioci iznose brojne argumente, koji se u suštini mogu svesti na tvrdnju da je Pretresno vijeće pogriješilo po dva osnova, i to:[10]
Žalbeno vijeće će ta pitanja razmatrati onim redom kako su gore navedena. (a) Da li međunarodno običajno pravo predviđa komandnu odgovornost u unutrašnjim oružanim sukobima 11. U vezi s ovom temom postoje dva neosporena pravna načela. Prvo je načelo da teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava u unutrašnjem oružanom sukobu po međunarodnom običajnom pravu povlače individualnu krivičnu odgovornost;[11] zaključak Žalbenog vijeća u tom smislu u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić ostaje autoritativni izvor.[12] Drugo je to da je, tokom čitavog perioda koji je relevantan za ovaj predmet, doktrina komandne odgovornosti bila dio međunarodnog običajnog prava koje reguliše međunarodne oružane sukobe.[13] Pitanje o kojem se strane ne slažu jeste da li je ta doktrina, kao dio međunarodnog običajnog prava, primjenjiva na unutrašnje oružane sukobe.[14] 12. Razmatrajući to pitanje, Žalbeno vijeće je svjesno da nije ispravna pretpostavka da u međunarodnom običajnom pravu sva pravila koja važe za međunarodne oružane sukobe automatski važe i za unutrašnje oružane sukobe. Vijeće svakako ima na umu da se, da bi moglo donijeti zaključak da je neko načelo dio međunarodnog običajnog prava, mora na osnovu opinio juris uvjeriti u to da to načelo priznaje praksa država. No, Vijeće isto tako smatra da, ako se može pokazati da je načelo ustaljeno prema gornjem kriterijumu, primjena tog principa na neku konkretnu situaciju nije valjano osporena pukom tvrdnjom da je ta situacija nova, ako se može razumno smatrati da je ta situacija obuhvaćena načelom. Takođe, prilikom utvrđivanja da li je neko načelo dio međunarodnog običajnog prava i koji su mu parametri ako jeste, Žalbeno vijeće može slijediti uobičajenu praksu postupanja u skladu s ranijim odlukama Međunarodnog suda. 13. Zabranu činjenja određenih djela tokom unutrašnjeg oružanog sukoba nameće član 3 zajednički Ženevskim konvencijama iz 1949., koji odavno ima status dijela običajnog prava.[15] U Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić, Žalbeno vijeće je konstatovalo da "međunarodno običajno pravo predviđa krivičnu odgovornost zbog teških kršenja zajedničkog člana 3, što je upotpunjeno drugim opštim principima i pravilima zaštite žrtava u unutrašnjem oružanom sukobu, kao i zbog povrede određenih osnovnih principa i pravila vezanih za sredstva i metode borbe u građanskom sukobu".[16] Takođe, tokom čitavog razdoblja koje je relevantno za ovaj predmet, međunarodno običajno pravo je poznavalo institut komandne odgovornosti za ratne zločine počinjene tokom međunarodnog oružanog sukoba.[17] Nije jasno zašto se taj institut ne bi mogao jednako tako primijeniti na kršenja istih odredbi počinjena tokom unutrašnjeg oružanog sukoba. 14. Po mišljenju Žalbenog vijeća, to pitanje temelji se na dvojakom principu odgovorne komande i njegovog korolara, komandne odgovornosti.[18] O porijeklu i međusobnoj vezi tih ideja dalo bi se dugo diskutirati. Ovdje je, međutim, dovoljno napomenuti da je načelo odgovorne komande uvršteno u odredbe člana 1 Pravilnika o zakonima i običajima ratovanja na kopnu koji čini dodatak Haškoj konvenciji IV iz 1907. i koji glasi:
15. Kad je riječ o unutrašnjim oružanim sukobima, situacija se nimalo ne razlikuje. Pojam odgovorne komande je integralni dio zabrane činjenja određenih radnji u toku unutrašnjeg oružanog sukoba koju nameće član 3 zajednički Ženevskim konvencijama iz 1949. Govoreći o kriterijumima pomoću kojih se utvrđuje da li je postojao "oružani sukob koji nije međunarodnog karaktera" u smislu te odredbe, Komentar Međunarodnog komiteta Crvenog krsta autoritativno govori o tome da strana koja se pobunila mora raspolagati "organizovanom vojnom silom, te organom koji je odgovoran za njeno postupanje i koji djeluje na određenoj teritoriji i ima mogućnosti da poštuje i da obezbijedi poštivanje" Konvencije.[19] I član 1(1) Protokola II uz Ženevske konvencije govori o "oružani[m] snaga[ma] i odmetnički[m] oružani[m] snaga[ma] ili drugi[m] organizirani[m] naoružani[m] grupa[ma] [strane ugovornice] koje, pod odgovornom komandom, ostvaruju nad dijelom njene teritorije kontrolu koja im omogućuje vođenje dugotrajnih i usklađenih vojnih operacija ...". 16. Dakle, bez obzira na to da li se član 3 Statuta odnosi na ratne zločine počinjene tokom međunarodnog oružanog sukoba ili na ratne zločine počinjene tokom unutrašnjeg oružanog sukoba, obuhvaćene zajedničkim članom 3 Ženevskih konvencija, on pretpostavlja postojanje organizovane vojne sile. Očito je da organizovana vojna sila može postojati samo na osnovu odgovorne komande. Takođe je razumno smatrati da iz odgovorne komande slijedi komandna odgovornost. Komandna odgovornost je najefikasnija metoda koju međunarodno krivično pravo ima na raspolaganju da nametne odgovorno komandovanje. 17. Istina je da, na nacionalnom nivou, većina država nije usvojila legislativu koja predviđa komandnu odgovornost kao pandan odgovornoj komandi u unutrašnjim sukobima. To, međutim, ne utiče na činjenicu da su na međunarodnom nivou prihvatile da, sa stanovišta međunarodnog običajnog prava, vođenje unutrašnjih oružanih sukoba podliježe relevantnim aspektima međunarodnog prava, iako, naravno, neće biti primjenjivi svi aspekti međunarodnog prava. Prema relevantnim aspektima međunarodnog prava, vojna sila koja učestvuje u nekom unutrašnjem oružanom sukobu nesumnjivo se smatra organizovanom, dakle, silom pod odgovornom komandom. U odsustvu elemenata koji bi upućivali na suprotno, zadatak je suda da praksu država i opinio juris (u pogledu uslova da takva vojna sila mora biti organizovana) tumači u skladu s uobičajenim značenjem, tj. da vojna organizacija podrazumijeva odgovornu komandu, a odgovorna komanda pak podrazumijeva komandnu odgovornost. 18. Ukratko, gdje god međunarodno običajno pravo poznaje mogućnost počinjenja ratnog zločina od strane pripadnika organizovane vojne sile, ono takođe poznaje mogućnost da komandant podliježe krivičnim sankcijama ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegov podređeni sprema počiniti neko zabranjeno djelo ili da ga je već počinio, a komandant nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takvo djelo ili kazni podređenog. Međunarodno običajno pravo prihvata da neke ratne zločine mogu počiniti pripadnici organizovane vojne sile tokom unutrašnjeg oružanog sukoba; ono, dakle, takođe poznaje mogućnost postojanja komandne odgovornosti u odnosu na takve ratne zločine. 19. Žalioci tvrde da se međunarodno pravo razvilo kako bi regulisalo odnose između država na osnovu reciprociteta, a da komandna odgovornost za djela počinjena tokom unutrašnjeg sukoba ne povlači pitanje reciprociteta.[20] Žalbeno vijeće ne smatra da ovo pitanje zavisi od pojma reciprociteta. Kako se pravo razvijalo, države su postepeno usvojile stav da je njihov zajednički interes da se poštuju izvjesni minimalni standardi ponašanja u nekim stvarima;[21] to obuhvata izvjesne aspekte ponašanja u unutrašnjim oružanim sukobima. U tom smislu, unutrašnji oružani sukob je danas predmet međunarodnog prava bez obzira na reciprocitet. 20. Dakle, činjenica da se počinjenje ratnog zločina spremalo ili da je on počinjen u toku unutrašnjeg oružanog sukoba nije relevantna za odgovornost komandanta; ona je bitna za tačnu kvalifikaciju krivičnog djela, a ne za odgovornost komandanta. Osnov odgovornosti komandanta jesu njegove obaveze komandanta vojnika koji čine organizovanu vojnu silu pod njegovom komandom, a ne ratište na kojem je pripadnik njegovih oružanih snaga počinio djelo. 21. Usuprot gorenavedenom, žalioci tvrde da "valja takođe napraviti jasnu razliku između načela 'odgovorne komande' i 'komandne odgovornosti'".[22] Oni iznose argument da je Pretresno vijeće pobrkalo ta dva pojma kad je zaključilo da uvrštenje načela odgovorne komande u Dopunskom protokolu II podrazumijeva komandnu odgovornost.[23] Optužba odgovara da je "doktrina komandne odgovornosti logična posljedica nametanja individualne krivične odgovornosti za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su počinili pripadnici sile koja djeluje pod odgovornom komandom".[24] 22. Žalbeno vijeće uvažava da postoji razlika između pojma odgovorne komande i pojma komandne odgovornosti. Razlika je u tome što se pojam odgovorne komande odnosi na dužnosti sadržane u ideji komandovanja, dok komandna odgovornost označava odgovornost koja proističe iz povrede tih dužnosti. No, kao što je gore pokazano, elementi komandne odgovornosti izvedeni su iz elemenata odgovorne komande. 23. Žalbeno vijeće podsjeća na odluku Vrhovnog suda Sjedinjenih Država u predmetu Yamashita v. Styer, koju je izrekao predsjednik Vrhovnog suda /Chief Justice/, sudija Stone, i koja glasi:
Sud je zatim zaključio da te odredbe komandantu nameću pozitivnu obavezu da preduzme primjerene mjere da zaštiti ratne zarobljenike i civilno stanovništvo, te da su dužnost komandanta "i ranije priznavali, a njenu povredu kažnjavali, naši vlastiti vojni sudovi".[26] Dakle, dužnosti koje obuhvata pojam odgovornog komandovanja uglavnom se sankcionišu posredstvom komandne odgovornosti. Ova druga proizlazi iz one prve. 24. Taj stav je u skladu sa članom 7(3) Statuta primijenjenim na član 3 Statuta. Član 7(3) predviđa:
Žalioci prihvataju da "obično čitanje člana 7(3) može uputiti na zaključak da se njegovo važenje proteže na unutrašnje sukobe, budući da se čini da on obuhvata sva kršenja Statuta, od kojih neka mogu biti počinjena u unutrašnjem sukobu".[28] To je tačno; odredba doista pokriva kršenja počinjena u unutrašnjem oružanom sukobu. Ono što žalioci tvrde jeste da je ta odredba, u onoj mjeri u kojoj pokriva takva kršenja, ultra vires; po njihovom mišljenju, "međunarodnost je obavezna".[29] 25. Iz razloga koji su gore izloženi, Žalbeno vijeće ne smatra da je član 7(3) ultra vires u mjeri u kojoj se odnosi na unutrašnje oružane sukobe. Ono će naprosto naglasiti da, ako se doktrina komandne odgovornosti ne može primijeniti na slučaj unutrašnjeg oružanog sukoba, tada član 7(3) Statuta, koji očito sadrži pretpostavku da može, pro tanto nema svrhe. 26. Primjenjivost komandne odgovornosti na unutrašnje oružane sukobe nije osporena u slučaju međunarodnih sudova za Ruandu, Sijeru Leone i Istočni Timor. Ističe se da su ti međunarodni sudovi osnovani nakon MKSJ-a. No, po mišljenju Žalbenog vijeća, osnivanje tih tijela bilo je u skladu sa propozicijom da je međunarodno običajno pravo već i ranije sadržavalo načelo da komandna odgovornost važi za unutrašnje oružane sukobe. 27. U cjelini uzevši, Žalbeno vijeće se slaže sa pregledom i analizom različitih izvora (uključujući predmete u kojima je presuđeno) koji je dalo Pretresno vijeće razmatrajući razvoj prakse država i opinio juris u vezi s pitanjem da li međunarodno pravo poznaje institut komandne odgovornosti kad su u pitanju ratni zločini počinjeni tokom unutrašnjeg oružanog sukoba, te odbacuje argumente žalilaca o tim pitanjima. Žalbeno vijeće se stoga neće dalje baviti tim pitanjima. Od tog stava ćemo odstupiti samo kako bismo se pozabavili jednim argumentom. 28. Žalioci se oslanjaju na činjenicu da na doktrinu komandne odgovornosti upućuju članovi 86 i 87 Dopunskog protokola I Ženevskih konvencija iz 1949.,[30] ali ne i Protokol II. Budući da se prvi odnosi na međunarodne oružane sukobe, a drugi na unutrašnje oružane sukobe, žalioci tvrde da ta razlika ide u prilog stavu da praksa država komandnu odgovornost smatra dijelom međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na međunarodne oružane sukobe, a ne smatra je dijelom međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na unutrašnje oružane sukobe. 29. Žalbeno vijeće potvrđuje stav Pretresnog vijeća da je komandna odgovornost bila dio međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na međunarodne oružane sukobe i prije usvajanja Protokola I. Dakle, kao što je smatralo i Pretresno vijeće, članovi 86 i 87 Protokola I su u tom pogledu samo formulisali postojeće stanje, a nisu stvarali novo pravo. Slično tome, činjenica da Protokol II ne pominje komandnu odgovornost u vezi s unutrašnjim oružanim sukobima ne utiče nužno na pitanje da li je komandna odgovornost već bila dio međunarodnog običajnog prava koje reguliše unutrašnje oružane sukobe. Žalbeno vijeće smatra da, u periodu relevantnom za ovu optužnicu, ona to jeste bila, i da taj zaključak nije doveden u pitanje djelovanjem faktora koji su doveli do previda kakvi se, iz raznih razloga, ponekad dešavaju prilikom sastavljanja međunarodnih instrumenata. 30. Da tome nije tako, Žalbeno vijeće bi trebalo da zaključi da, "kao što tvrdi odbrana, nije zločin ako komandant u unutrašnjem sukobu ne spriječi svoje potčinjene u počinjenju ubistava ili ih za to ne kazni,"[31] tj. čak ako komandant i zna ili ima razloga da zna za ubistva. Žalbeno vijeće ne smatra da bi trebalo da zauzme takav, s obzirom na najnoviji razvoj međunarodnog prava, malo vjerovatan stav; konkretno, Vijeće smatra da takav stav nije u skladu s njegovim obrazloženjem u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić[32] i u Drugostepenoj presudi u predmetu Čelebići,[33] kao ni s obrazloženjem Pretresnog vijeća u predmetu Aleksovski.[34] 31. Po mišljenju Žalbenog vijeća, Pretresno vijeće je, nakon temeljitog razmatranja, zauzelo ispravan stav da je komandna odgovornost tokom čitavog predmetnog perioda bila dio međunarodnog običajnog prava koje se primjenjuje na ratne zločine počinjene tokom unutrašnjeg oružanog sukoba. (b) Načelo legaliteta 32. U pogledu ovog pitanja, žalioci zastupaju argument da, ako komandna odgovornost za ratne zločine počinjene tokom unutrašnjeg oružanog sukoba nije bila dio međunarodnog običajnog prava u trenutku počinjenja djela za koja se terete žalioci, nužno slijedi da je bilo prekršeno načelo legaliteta.[35] Budući da je iz Izvještaja generalnog sekretara jasno da je Statut ograničen na međunarodno običajno pravo, protiv žalilaca je podignuta optužnica za nešto što nije bilo krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu u trenutku kad su relevantna djela, prema optužnici, počinjena. 33. Žalbenom vijeću se čini da taj argument ne stoji ako se usvoji stav, koji je Žalbeno vijeće usvojilo, da je tokom čitavog relevantnog perioda međunarodno običajno pravo poznavalo mogućnost komandne odgovornosti za ratne zločine počinjene tokom unutrašnjeg oružanog sukoba. Izneseni argument temelji se na pretpostavci da ta odgovornost nije bila dio međunarodnog običajnog prava u predmetnom periodu. Ako pretpostavka pada, pada i argument koji se na njoj zasniva. 34. Žalioci su pred Pretresnim vijećem iznijeli argument, koji su, čini se, nastavili zastupati i u postupku pred Žalbenim vijećem,[36] da načelo legaliteta traži da djelo za koje se tereti bude opisano u zakonu koji je dostupan, te da se, u vrijeme kad se tvrdi da je djelo počinjeno, moglo predvidjeti da je dotično ponašanje podložno krivičnom gonjenju. Žalbeno vijeće se slaže s odgovorima koje je dalo Pretresno vijeće. Što se tiče predvidivosti, dotično ponašanje je konkretno ponašanje optuženog; on mora moći uvidjeti da je to ponašanje kriminalno u opštem smislu te riječi, bez potrebe pozivanja na neku konkretnu odredbu. Što se tiče dostupnosti, u slučaju međunarodnog suda kakav je ovaj, dostupnost ne isključuje oslanjanje na običajno pravo.[37] Iz Odluke o nadležnosti u predmetu Tadić očito je da kršenje običajne zabrane određenog ponašanja može povlačiti individualnu krivičnu odgovornost.[38] 35. Žalioci dalje tvrde da načelo legaliteta traži da inkriminacija mora imati osnov i u pravu međunarodnih ugovora, a ne samo u običajnom pravu.[39] Žalbeno vijeće se takođe slaže i s odbacivanjem tog argumenta od strane Pretresnog vijeća. Obaveza Međunarodnog suda da se oslanja na međunarodno običajno pravo isključuje svaku potrebu pozivanja na pravo konvencija ako se predmet oslanja na međunarodno običajno pravo.[40] Usuprot argumentima žalilaca, Izvještaj generalnog sekretara, koji je u prilogu sadržavao nacrt Statuta Međunarodnog suda, ne sadržava ništa što bi tražilo da se inkriminacija temelji i na običajnom pravu i na pravu međunarodnih ugovora. 36. Najzad, žalioci tvrde da Pretresno vijeće miješa odgovornost po članu 7(1) Statuta i odgovornost po članu 7(3).[41] Po mišljenju Žalbenog vijeća, za takvu tvrdnju nema nikakvog osnova: Pretresno vijeće je jasno istaknulo razliku. III. KOMANDNA ODGOVORNOST ZA KRIVIČNA DJELA POČINJENA PRIJE NEGO ŠTO JE POSTOJAO ODNOS NADREĐENI-PODREĐENI 37. Žalbeno vijeće će sada razmotriti drugu tačku po kojoj je Tročlano žalbeno vijeće konstatovalo da je interlokutorna žalba valjano izjavljena, tj. odgovornost nadređenog za djela počinjena prije nego što je on postao nadređeni osobama koje su ih počinile. 38. U Izmijenjenoj optužnici navodi se da je Amir Kubura na dužnost zamjenika komandanta 7. muslimanske brdske brigade 3. korpusa Armije BiH nastupio 1. aprila 1993. U paragrafu 58 navodi se da je on "krivično odgovoran za zločine koje su počinile jedinice 7. muslimanske brdske brigade 3. korpusa ABiH prije nego što je 1. aprila 1993. postavljen (...) Amir KUBURA je znao ili je imao razloga da zna za te zločine. Nakon što je preuzeo komandu, bio je dužan kazniti počinioce."[42] On se, dakle, tereti komandnom odgovornošću za krivična djela počinjena ili započeta više od dva mjeseca prije nego što je on 1. aprila 1993. postao komandant tih jedinica.[43] 39. U tački 1, on se tereti komadnom odgovornošću za, između ostalog, ubistva u Dusini u opštini Zenica 26. januara 1993.[44] U tački 4 tereti se komandnom odgovornošću za okrutno postupanje njegovih podređenih sa zatvorenicima u Muzičkoj školi u Zenici od otprilike 26. januara 1993. do najranije januara 1994. U tačkama 5 i 6 on se tereti komandnom odgovornošću za bezobzirno razaranje i pljačku imovine navodno počinjenu, između ostalog, u Dusini u januaru 1993. Uz izuzetak tačke 4, ostale optužbe odnose se na događaje koji su počeli i završili prije nego što je Kubura postao komandant vojnika koji su navodno učestvovali u tim događajima. Tačka 4 obuhvata period koji je počeo prije nego što je Kubura postao komandant, ali se nastavlja i nakon toga. 40. Pitanje je, dakle, da li se komandna odgovornost proteže na djela koja su podređeni počinili prije nego što je komandant preuzeo komandu. 41. Žalioci tvrde da, principijelno gledajući, ni u pravu koje proističe iz konvencija ni u običajnom pravu nema osnova za to da se komandant smatra krivično odgovornim za djela osoba koje nisu bile njegovi podređeni u trenutku kad su počinile djela.[45] Prema njihovoj argumentaciji, član 7(3) Statuta izričito propisuje da optuženi mora biti nadređeni u trenutku počinjenja djela od strane podređenog.[46] Navode da bi zaključak suprotan onome što pokazuje praksa imao dalekosežne posljedice jer bi tada svaki nadređeni koji je imao efektivnu kontrolu nad počiniocima mjesecima ili godinama nakon počinjenja djela bio smatran krivično odgovornim za to što nije kaznio počinioce.[47] Osoba protiv koje bi trebalo pokrenuti krivični postupak jeste zapovjednik koji je imao efektivnu kontrolu nad počiniocem u vrijeme kada su krivična djela počinjena i koji nije spriječio ili kaznio počinioce tih djela.[48] 42. Žalilac Kubura takođe tvrdi da bi, kao prvo, u slučaju da je odgovornost nadređenih za djela počinilaca koji su naknadno postali njihovi podređeni bila predviđena, Statut konkretno propisao takvu odgovornost u članu 7(3).[49] Drugo, član 86 (2) Dopunskog protokola I (kao i Komentar Međunarodnog komiteta Crvenog krsta o toj odredbi) ne predviđaju odgovornost za krivična djela počinjena prije preuzimanja komande; akcent je stavljen na istovremenost odnosa nadređeni-podređeni i počinjenja krivičnih djela.[50] Treće, precedentno pravo Međunarodnog suda koje je sadržano u prvostepenoj i drugostepenoj presudi u predmetu Čelebići kao i u prvostepenoj presudi u predmetu Kordić, potkrepljuje tvrdnju da odnos nadređeni-podređeni mora postojati u vrijeme počinjenja krivičnog djela.[51] Četvrto, član 28 (a) Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda ograničava odgovornost nadređenih na vrijeme kada su krivična djela počinjena.[52] Konačno, u nacionalnim zakonodavstvima i vojnim kodeksima nema odredbi na osnovu kojih bi nadređeni u unutrašnjim oružanim sukobima bio odgovoran za djela koja su počinile osobe koje su tek kasnije došle pod komandu tog nadređenog.[53] 43. U podnesku upućenom Pretresnom vijeću optužba citira prvostepenu presudu u predmetu Kordić u kojoj se navodi:
Optužba kasnije navodi da "pravno relevantna činjenica koju treba utvrditi stoga nije ko je vršio komandu u vrijeme počinjenja krivičnog djela već kada je komandant saznao za krivično djelo a nije poduzeo 'razumne i potrebne mjere' da kazni počinioce."[55] Nadalje, "teza optužbe je da su snage kojima je od aprila 1993. komandovao Alagi [sic] i ranije nekažnjeno vršile krivična djela."[56] Okrutno postupanje koje se tereti u tačkama 2 i 4 Izmijenjene optužnice započelo je prije, ali je nastavljeno nakon što je žalilac Kubura preuzeo komandu.[57] Optužba takođe tvrdi da "nepostojanje poznatog presedana za utvrđivanje krivice za nekažnjavanje podređenih za krivična djela počinjena prije preuzimanja komande ne može spriječiti terećenje optuženog na ovaj način."[58] 44. Razmatrajući pitanje da li komandna odgovornost postoji u vezi s krivičnim djelima koja je podređeni počinio prije preuzimanja komande optuženog nad tim podređenim, Žalbeno vijeće primjećuje da je ovaj Međunarodni sud tome oduvijek pristupao na način da se ne uzda samo u tumačenje Statuta kako bi ustanovio mjerodavno pravo za krivičnu odgovornost, nego da utvrdi stanje u običajnom pravu koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnih djela.[59] 45. U ovom konkretnom slučaju, ne može se naći primjer iz prakse, niti postoji bilo kakav dokaz u vezi s opinio juris koji bi potkrepljivao tvrdnju da komandant može biti smatran odgovornim za krivična djela koja njegov podređeni počini prije nego što je taj komandant preuzeo komandu nad tim podređenim. 46. Ustvari, postoje pokazatelji koji ne govore u prilog postojanju običajnog pravila koje bi predviđalo takav vid krivične odgovornosti. Naprimjer, član 28 Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda predviđa sljedeće:
Prema Rimskom statutu, dakle, komandna odgovornost može postojati samo ako je komandant znao ili je trebao da zna da njegovi podređeni čine zločine, ili se spremaju da ih počine. Ova formulacija nužno isključuje krivičnu odgovornost na osnovu zločina koje je podređeni počinio prije nego što je osoba preuzela komandu nad tim podređenim. 47. Još jedan primjer se može naći u Dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. (Protokol I). U članu 86(2) Protokola navodi se sljedeće: "Činjenica da je povredu Konvencija ili ovoga protokola počinio podređeni ne oslobađa njegove nadređene krivične ili, ovisno o slučaju, disciplinske odgovornosti ako su znali ili ako su imali informacije koje su im u okolnostima u to vrijeme trebale omogućiti da zaključe da taj podređeni čini ili da će počiniti takvu povredu i ako nisu preduzeli sve moguće mjere u okviru svojih ovlasti da spriječe ili suzbiju tu povredu." Formulacijom ovog člana još jednom se predviđa situacija u kojoj je počinjenje povrede u toku ili se ono sprema; povrede počinjene prije nego što je nadređeni preuzeo komandu nad počiniocem nisu obuhvaćene njegovim odredbama. 48. Komisija za međunarodno pravo je u Izvještaju o radu svoje četrdeset i osme sjednice (6. maj 1996. - 26. juli 1996.),[61] navela da je "princip individualne krivične odgovornosti na osnovu kojeg se vojni komandant smatra odgovornim za propust da spriječi ili kazni protivpravno ponašanje svojih podređenih razrađen u članu 86 Protokola I." Slično tome, u drugostepenoj presudi u predmetu Čelebići, Žalbeno vijeće je navelo da je "krivično djelo [koje se] zasniva na komandnoj odgovornosti definisano samo u članu 86(2)."[62] 49. Takođe treba pomenuti član 6 Nacrta kodeksa o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva, koji je usvojila Komisija za međunarodno pravo na svojoj četrdeset i osmoj sjednici, a koji glasi kako slijedi:
Ovdje je akcent na odnosu nadređeni-podređeni kakav je postojao u vrijeme kada je podređeni činio ili se spremao da počini zločin. Zločini koje je neki podređeni počinio u prošlosti, prije nego što je njegov nadređeni preuzeo komandu, očigledno su isključeni. 50. Takođe bi trebalo uzeti u obzir predmet Kuntze,[64] koji je vođen pred nirnberškim vojnim sudovima. Žalbeno vijeće smatra da taj predmet takođe pruža indikacije koje ne idu u prilog tvrdnji o postojanju običajnog pravila kojim se propisuje komandna odgovornost za zločine počinjene prije nego što je nadređeni preuzeo komandu nad podređenim,[65] te taj predmet sasvim sigurno ne može potkrepljivati suprotan stav. 51. Razmotrivši gorenavedene izvore, Žalbeno vijeće zaključuje da se optuženi ne može teretiti na osnovu člana 7(3) za zločine koje je počinio njegov podređeni prije nego što je taj optuženi preuzeo komandu nad tim podređenim. Žalbeno vijeće je svjesno toga da o navedenom pitanju mogu postojati različita mišljenja. Međutim, Žalbeno vijeće stoji na stanovištu da ovaj Međunarodni sud može nekoga proglasiti krivično odgovornim samo ako je zločin za koji se tereti bio jasno utemeljen u običajnom pravu u vrijeme spornih događaja.[66] U slučaju sumnje, ne može se donijeti zaključak o postojanju krivične odgovornosti, čime se štiti puno poštivanje principa legaliteta. 52. Žalbeno vijeće je pažljivo razmotrilo vrijedna suprotna mišljenja sudija Shahabuddeena i Hunta. Nekoliko opštih primjedbi koje na početku svog suprotnog mišljenja iznosi sudija Hunt u pogledu karaktera pravila običajnog prava – naprimjer, da se običajno međunarodno pravo, slično kao i common law, može s vremenom mijenjati, te da se jasno uspostavljena pravila mogu primijeniti na nove činjenične situacije koje su jasno obuhvaćene njihovim poljem primjene – predstavljaju zajednički osnov o kojem se Žalbeno vijeće i sudije koje su priložile suprotna mišljenja slažu.[67] Međutim, sasvim bi nešto drugo bilo rastezanje postojećeg običajnog principa u svrhu proglašavanja krivične odgovornosti za ponašanje koje ne potpada pod ustanovljeni princip. Pitanje da li se princip komandne odgovornosti proteže i na zločine koji su počinjeni prije preuzimanja komande jeste složeno pravno pitanje i racionalni umovi zasigurno mogu diskutirati o tom pitanju. Tvrditi, kao što to čine sudije suprotnog mišljenja, da takvo zanemarivanje dužnosti jasno povlači individualnu krivičnu odgovornost na osnovu postojećeg principa čini se neobranjivim. Opšte je mjesto primijetiti da se u međunarodnom krivičnom pravu, pripisivanje krivične odgovornosti mora zasnivati na pozitivnom i solidnom temelju principa običajnog prava. Na uvaženim sudijama suprotnog mišljenja je da pokažu da takav temelj postoji; nije na Žalbenom vijeću da pokazuje da on ne postoji. 53. Indikativno je da se u suprotnim mišljenjima ne ukazuje ni na kakav direktan i izričit navod iz nekog vojnog pravilnika ili komentara vojnog pravilnika, precedentnog prava, niti iz obimne literature o komandnoj odgovornosti koji bi sugerisao da princip komandne odgovornosti iz običajnog prava propisuje krivičnu odgovornost vojnog zapovjednika za zločine počinjene od strane njegovih podređenih prije nego što je on preuzeo komandu. Time autori suprotnih mišljenja osnažuju stav Žalbenog vijeća. Premda, kako se napominje u suprotnim mišljenjima, neki pravilnici sadrže formulacije koje su dovoljno široke da obuhvate odgovornost za kažnjavanje kako zločina počinjenih nakon preuzimanja komande tako i onih koji su počinjeni prije toga, ne postoji tekst koji bi bio uporište u prilog potonjem. Pored toga, naravno, drugi pravilnici i drugi tekstovi, a posebno član 86 Dopunskog protokola I i Rimski statut MKS-a, opredjeljuju se za drugačiji način. Naprimjer, priručnik kanadskog Ministarstva odbrane o pravu oružanih sukoba predviđa da će se "nadređeni smatrati krivim za krivično djelo ukoliko su znali ili su posjedovali informacije koje su im trebale omogućiti da zaključe, u okolnostima koje su u to vrijeme vladale, da optuženi čini ili se sprema da počini povredu [prava oružanog sukoba] a nisu poduzeli sve moguće mjere u okviru svojih ovlasti da spriječe ili suzbiju povredu."[68] U priručniku se citira i upućuje na na član 28 Rimskog statuta.[69] Priručnik za vojne zapovjednike SAD o pravu pomorskih operacija na sličan način propisuje odgovornost nadređenog oficira koji "propusti da na propisan način vrši svoje komandne ovlasti ili na drugi način propusti da poduzme razumne mjere za otkrivanje i otklanjanje posljedica prestupa koji se eventualno počine."[70] Iako sudije suprotnog mišljenja dosta pažnje poklanjaju potrebi da se član 86 Dopunskog protokola čita zajedno sa članom 87 tog Protokola, oni ne uvažavaju to da je član 86, stav 2 – stav koji utjelovljava stav Žalbenog vijeća o principu komandne odgovornosti – onaj član u kojem se izričito govori o individualnoj odgovornosti nadređenih za djela njihovih podređenih, dok član 87 govori o obavezama država ugovornica. Činjenica da je na Rimskoj konferenciji 1998. izglasan tekst koji danas čini član 28, premda nije ni u kojem slučaju pravno dostatna za pitanje koje se pred nama nalazi, u najmanju ruku baca veliku sumnju na stav za koji su se opredijelile sudije suprotnog mišljenja. (To što je u Rimski statut ušao i određeni broj kompromisa između država ugovornica koje su pripremale njegov nacrt i usvojile ga teško može umanjiti njegov značaj.[71] Isto se odnosi na većinu najvažnijih multilateralnih konvencija). 54. U suprotnim mišljenjima tvrdi se da, iz različitih razloga, izvori koji se navode u odluci Žalbenog vijeća ne potkrepljuju njegove zaključke. Uz dužno poštovanje, čak i pod pretpostavkom arguendo da su iznesene kritike tačne, odsustvo pravnih izvora koji bi sugerisali da se komandna odgovornost ne primjenjuje na zločine počinjene prije preuzimanja komande ne dovode do zaključka da takva krivična odgovornost postoji. Žalbeno vijeće bi došlo do istog zaključka čak i u odsustvu bilo kakvog teksta koji bi izričito ukazivao na ispravnost njihovog stava. 55. Ne mogavši navesti bilo kakav značajan dokaz o praksi država ili o opinio juris kojim bi potkrijepile svoj stav, sudije suprotnog mišljenja oslanjaju se na široko tumačenje tekstova međunarodnih ugovora koji ne sadrže odredbe o pitanju odgovornosti za zločine počinjene prije preuzimanja komande. Takav metod je pogrešan. Prvo, on predstavlja odstupanje od naše dosljedne sudske prakse koja nalaže da krivična odgovornost bude zasnovana ne samo na statutarnim odredbama nego i na čvrstim temeljima običajnog prava. Drugo, tumačiti tekstove koji govore o komandnoj odgovornosti kao da se njima propisuje dužnost kažnjavanja, nakon preuzimanja komande, za zločine počinjene prije preuzimanja komande, kontraintuitivno je i suprotno običnom značenju pojma "komandne" odgovornosti. Iako se dužnost sprečavanja i dužnost kažnjavanja mogu razdvojiti, i jedna i druga poklapaju se sa mandatom komandanta. Treće, ekspanzivnim čitanjem krivičnih tekstova narušava se princip legaliteta, koji je globalno priznat kao peremptorna norma međunarodnog prava, a time i ljudskih prava optuženih.[72] 56. Svjesni navedenih teškoća, uvažene sudije suprotnog mišljenja, čini se, sugerišu kako krivična odgovornost komandanta da spriječi krivična djela počinjena prije njegovog preuzimanja komande čini ab initio dio i oblast principa običajnog prava o komandnoj odgovornosti, a da je sve ostalo samo primjena prava na činjenice. Međutim, ova tvrdnja o prethodnom postojanju tako širokog principa komandne odgovornosti nije ništa više nego petitio principii. Oslanjanje na takvu tvrdnju, bez ikakvog uporišta u običajnom pravu, ne može nadoknaditi posljedice propusta sudija suprotnog mišljenja da iznesu teret dokazivanja da takav princip postoji u pozitivnom međunarodnom pravu. IV DISPOZITIV 57. Iz gorenavedenih razloga, Žalbeno vijeće jednoglasno odbija žalbu u dijelu u kojem se iznosi prvi žalbeni osnov, a usvaja je, većinom glasova (uz suprotna mišljenja sudije Shahabuddeena i sudije Hunta), u dijelu u kojem se iznosi drugi žalbeni osnov. Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavan engleski tekst. __________ Sudija Shahabuddeen prilaže djelimično suprotno mišljenje. Sudija Hunt prilaže izdvojeno i djelimično suprotno mišljenje. Dana 16. jula 2003. [pečat Međunarodnog suda]
DJELIMIČNO SUPROTNO MIŠLJENJE SUDIJE SHAHABUDDEENA 1. Slažem se s odlukom Žalbenog vijeća da je, u vrijeme počinjenja djela za koja se terete optuženi, načelo postojanja komandne odgovornosti u unutrašnjim sukobima bilo dio međunarodnog prava. Nažalost, ne mogu podržati zaključak te odluke da se načelo komandne odgovornosti ne odnosi na komandanta čiji podređeni su počinili zločine prije nego što je on stupio na dužnost mada je znao ili imao razloga da zna za te zločine. U ovom mišljenju pokušaću da za to dam razloge. A. Nepostojanje predmeta na koje bi se moglo osloniti, bilo za jedan bilo za drugi zaključak 2. Iznesen je argument da nema poznatih situacija u kojima se smatralo da komandant snosi komandnu odgovornost za djela podređenih počinjena prije no što je on preuzeo komandu. To jeste tačno. Da je to odlučujuće, žalba bi se morala dopustiti po toj osnovi, kao što i jeste na osnovu mišljenja većine. Ali o tom pitanju možda bi se moglo još nešto reći. 3. Govoreći u predmetu talaca o djelima koja je počinila 217. pješadijska divizija prije no što je došla pod komandu general-potpukovnika Kuntzea u Drugom svjetskom ratu, Vojni sud V Sjedinjenih Država, zasjedajući na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog savjeta, rekao je da se on "ne može teretiti za ta djela".[73] Iz ovoga bi se moglo zaključiti da je sama činjenica da su zločini počinjeni prije no što je novi komandant preuzeo dužnost dovoljna da isključi mogućnost terećenja po osnovu komandne odgovornosti, tj. čak i ako je znao ili imao razloga da zna da su zločini počinjeni, a on nije preduzeo korektivne mjere. Ali snagu ove izjave u predmetu protiv Kuntzea umanjuje, čini mi se, činjenica da se optuženi u istoj optužnici tereti za djela koja odgovaraju onima opisanim u članu 7(1) Statuta Međunarodnog suda, a koja se ne odnose na komandnu odgovornost nego na druge vrste odgovornosti.[74] 4. Optužnica protiv Kuntzea zaista je bila veoma široka. Naprimjer, u tački jedan optužnice Kuntze i drugi terete se da su protivpravno, hotimično i svjesno počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, definirane u članu II Zakona br. 10 Kontrolnog savjeta, tako što su bili glavni počinioci ili saučesnici, što su naređivali, pomagali, pristali na, bili povezani sa planovima i poduhvatima u kojima su učestvovale organizacije ili grupe, ili su bili članovi tih organizacija ili grupa povezanih s ubistvima stotina hiljada civila, stanovnika Grčke, Jugoslavije i Albanije od strane njemačkih oružanih snaga, koje su bile pod komandom i nadležnošću optuženih, i koje su bile odgovorne optuženima i djelovale po naređenjima koja su donosili, izvršavali i izdavali ovi optuženi...[75] No čini se da ovi navodi, ma kako široki, i bez obzira na pominjanje "komande i nadležnosti", nisu obuhvatali optužbu za komandnu odgovornost: navodi se da je Kuntze učinio određene stvari (bilo propustom bilo činjenjem), a ne da je propustio da izvrši svoju dužnost da kontrolira svoje vojnike. Nasuprot tome, u predmetu Yamashita optuženi je doveden pred sud konkretno na osnovu optužbe za komandnu odgovornost, koja je glasila da je on "protivpravno zanemario i nije izvršio svoju dužnost da kao komandant kontroliše operacije pripadnika svoje komande, čime im je dopustio da počine zvjerstva i druge teške zločine...; i ... time prekršio ratno pravo."[76] 5. Sudska praksa u vrijeme predmeta Kuntze odlikuje se izvjesnom fluidnošću: moguće je da se upućivalo na koncept komandne odgovornosti, no to je bilo samo sekundarno u postupku zbog nekog drugog zločina koji uključuje direktnu odgovornost.[77] Tako se u presudi u predmetu Kuntze navodi da su njemu podnošeni izvještaji i da on nije preduzeo mjere;[78] to je, štaviše, i dokazano. Ali to se smatralo samo dokazom o njegovom pristajanju ili o nekom drugom obliku učestvovanja u spornom djelu. 6. U predmetu visoke komande takođe se smatralo da se general Hoth ne može teretiti za djela podređenih koja su počinjena prije nego što je on preuzeo komandu; ali u optužnici se on tereti da je "počinio zločine ...[time što je] učestvovao u počinjenju zvjerstava i krivičnih djela..."[79] Hoth, kao ni Kuntze, nije bio optužen za konkretno krivično djelo koje bi odgovaralo terećenju po osnovu komandne odgovornosti prema članu 7(3) Statuta MKSJ-a; mada se u presudi pominju elementi koncepta komandne odgovornosti,[80] on je bio optužen za druga krivična djela. 7. Po mom mišljenju, nije moguće pouzdano se osloniti na Kuntzeov ili Hothov predmet kao izvor za stanovište da komandant ni u kojim okolnostima ne može imati komandnu odgovornost za djela podređenih počinjena prije nego što je on preuzeo komandu. Međutim, mada ne postoji predmet u kojem je rješeno da se komandna odgovornost ne proteže na djela koja su podređeni počinili prije nego što je komandant preuzeo komandu, ipak se mora priznati da ne postoji ni premet u kojem se utvrdilo suprotno. Šta, dakle, treba učiniti? B. Pitanje valja riješiti tako da protumačimo postojeće načelo komandne odgovornosti i da se zapitamo da li se ono može primijeniti u ovom predmetu 8. Budući da ne postoji predmet koji pokazuje jedno ili drugo, preostaje nam da zaključimo da je koncept komandne odgovornosti bio dio međunarodnog običajnog prava, budući da je bio uspostavljen kroz praksu država i opinio juris. Tako uspostavljeno načelo nije bilo ogoljeno - ono nužno uključuje razne implikacije. Što sprečava Međunarodni sud da razmotri te implikacije? 9. Nema govora o tome da bi Međunarodni sud imao moć da mijenja međunarodno običajno pravo, koje ovisi o praksi država i opinio juris. Ako su praksa država i opinio juris izbacili relevantno načelo međunarodnog običajnog prava, rješenje je u tom načelu.[81] Ali to ne sprečava svaki pomak unaprijed: načelo bi možda trebalo protumačiti prije no što se primijeni. Tako je naprimjer na Međunarodnom sudu prihvaćeno da Sud može pojasniti koja su obilježja nekog krivičnog djela.[82] U tom procesu Međunarodni sud je nadležan, kao i svaki drugi sud, da protumači uspostavljeno pravno načelo i da razmotri da li je to načelo, tako protumačeno, primjenjivo na situaciju koja se nalazi pred njim. Razlog tome jeste to što sud prilikom primjene nekog načela kreće od zaključka, eksplicitnog ili implicitnog, da to načelo ima određeno značenje, ma koliko ono bilo očigledno.[83] Što se tiče međunarodnog običajnog prava, ono, po mom mišljenju, polazi od pretpostavke da svako tijelo koje je uspostavljeno na međunarodnoj razini da bi vršilo sudsku vlast, odgovara središnjoj ideji suda kakav je općenito poznat državama; on, dakle, ima ovlašćenje da tumači pravno načelo i da odredi da li neka konkretna situacija pred njim ulazi u polje primjene tog načela. To ovlašćenje je neodjeljivo od sudske funkcije; ona ne poziva na proširenje horizonata, ali se, u okviru razumnih granica, mora vršiti. 10. Rječju, Međunarodni sud treba krenuti od toga da je načelo međunarodnog običajnog prava u vezi s komandnom odgovornošću uspostavljeno kroz praksu država i opinio juris. Konkretno pitanje da li se ta odgovornost proteže na djela podređenih počinjena prije nego što je komandant preuzeo dužnost dosada nije razmatrano - ili barem ne postoji poznat slučaj. To, međutim, ne znači da se u takvoj situaciji ne može postupiti prema uspostavljenom načelu. Ako se može postupiti prema uspostavljenom načelu, mora se smatrati da to načelo ima veću snagu. Tako postupajući, Žalbeno vijeće neće mijenjati međunarodno običajno pravo nego će ostvariti njegovu istinsku svrhu tumačeći i primjenjujući jedno od njegovih postojećih načela. 11. Što se tiče relevantnih principa tumačenja, čini se da žalioci tvrde da se doktrina komandne odgovornosti ne treba tumačiti[84] u skladu s principom cilja i svrhe propisanim Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. Međutim, budući da je ta doktrina iznesena u nekim tekstovima ugovornog karaktera, uključujući član 86 i 87 Dopunskog protokola I Ženevskih konvencija, prihvatljivo je da se preduzmu sva potrebna tumačenja pozivajući se na cilj i svrhu odredbi kojima je ta doktrina izražena. Valja primijetiti da je Bečka konvencija korištena za tumačenje člana 86(2) tog Protokola.[85] 12. U paragrafu 120 interlokutorne žalbe[86] stoji da "[n]ejasnoća u pravu treba biti protumačena u korist optuženog". Kako ja razumijem obaveze koje proizlaze iz maksime in dubio pro reo i s njom povezano načelo strogog tumačenja u krivičnom postupku, te obaveze vezane su za rezultat dobiven određenom metodom interpretacije, ali nužno ne kontroliraju odabir metode. Odabir metode u ovom slučaju rukovodi se pravilima tumačenja koje daje Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora. Samo ako primjena metoda tumačenja koju propisuje Konvencija dovede do sumnje za koju se rješenje ne može pronaći u samoj Konvenciji - što je vrlo malo vjerovatno - primjenjuje se maksima da prednost treba dati tumačenju koje je povoljnije za optuženog.[87] Po mom mišljenju, to ovdje nije slučaj - nema rezidualne sumnje. 13. Razmotriću i gledište da, u ovom polju, sud može donijeti zaključak samo pomoću nužne implikacije. Taj test je primjeren za razmatranje pitanja da li je kroz državnu praksu ili opinio juris uspostavljeno neko načelo. No kada se ustanovi da kroz državnu praksu ili opinio juris načelo jeste uspostavljeno, svako tumačenje ugovornog dokumenta u kojem je načelo izneseno mora biti usklađeno s kriterijumom cilja i svrhe datim u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora. To nije isto što i reći da se tumačenje treba zasnivati na nužnoj implikaciji. 14. Ako se tako gleda, čini se da ima težinu argument da se odgovornost novog komandanta proteže na bavljenje zločinima koje su počinili njegovi podređeni prije nego što je preuzeo komandu ako zna ili ima razloga da zna za te zločine. U suprotnom bi se moglo dogoditi da za te zločine niko ne snosi odgovornost. Zločini su mogli biti počinjeni malo prije nego što je novi komandant preuzeo dužnost - moguće i dan ranije, kad su svi oni koji su prije toga bili odgovorni već nestali; s druge strane, po mišljenju žalilaca, novi komandant nije dužan da djeluje, čak i ako zna da je prethodni komandant razmišljao o pokretanju postupka u slučaju da ostane na dužnosti. To je u raskoraku s odgovornom komandom na kojoj počiva načelo komandne odgovornosti i, shodno tome, s idejom da bi se uvijek trebalo moći izvršiti ovlašćenje kažnjavanja. 15. Te posljedice su u suprotnosti sa ciljem i svrhom relevantnih odredbi Protokola I. Mada se, kao što se kaže u paragrafu 16, dolje, kauzalnost ne mora dokazati, cilj i svrha odredbi uključuju i cilj da se izbjegne buduće činjenje zločina od strane podređenih novom komandantu do čega bi moglo doći ako se njegovo nedjelovanje u pogledu zločina koje su počinili njegovi podređeni prije nego što je preuzeo dužnost, za koje on zna ili ima razloga da zna, protumači kao ohrabrenje. [88] Dodao bih da bi, ako se kaže da je neko drugi mogao djelovati, odgovor bio da je moguće da se doktrina komandne odgovornosti primijeni na više osoba u isto vrijeme.[89] 16. Tvrdnja žalilaca da je potrebno da optuženi pretpostavljeni bude na dužnosti komandanta u vrijeme kad su podređeni počinili zločine pretpostavlja da je nadređeni bio u poziciji da spriječi počinjenje zločina. Njihova tvrdnja podrazumijeva da je potreban dokaz kauzalne povezanosti između komandantovog propusta da izvrši svoje ovlašćenje i počinjenja određenog djela od strane podređenog. Takav uslov ne postoji, a nikako ne postoji kada se tereti za propust da se kazni već počinjeno djelo.[90] U potonjem slučaju ne postoji, budući da ne može postojati, kauzalna veza između komandantovog propusta da izvrši svoje ovlašćenje da kazni i već počinjenog zločina. 17. Moć kažnjavanja ovisi o tome da li je komandant imao efektivnu kontrolu.[91] Kako ja to shvatam, žalioci to ne dovode u pitanje. Njihov argument je zapravo o tome ko su nosioci efektivne kontrole. Odgovor se ne može tražiti samo u prirodi efektivne kontrole; žalioci kažu da je potrebno da se konsultuje praksa država i opinio juris. Prema njihovom podnesku, praksa država i opinio juris pokazuju da novi komandant nije nosilac efektivne kontrole u odnosu na zločine koje je ranije počinio njegov podređeni. Iz gore navedenih razloga i u skladu sa stavom koji sam zauzeo, ne slažem se s tim argumentom. Novi komandant može imati efektivnu kontrolu u svrhu kažnjavanja za zločin koji je njegov podređeni počinio prije nego što je on preuzeo komandu. C. Kada se ispravno protumače, relevantni pravni tekstovi ne odudaraju od ovog zaključka; ako odudaraju, tada nemaju prvenstvo 18. Izvještaj Komisije za međunarodno pravo[92] o radu njene četrdeset osme sjednice, od 6. maja do 26. jula 1996., bavi se Nacrtom kodeksa o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva. Kako podsjeća paragraf 49 odluke Žalbenog vijeća, član 6 Nacrta kodeksa glasi: Činjenica da je zločin protiv mira i bezbjednosti čovječanstva počinio podređeni ne oslobađa njegove nadređene krivične odgovornosti, ako su znali ili je bilo razloga da znaju, u okolnostima koje su vladale u to vrijeme, da podređeni čini ili se sprema da počini takvo krivično djelo, a nisu preduzeli sve neophodne mjere u okviru svojih ovlasti da zločin spriječe ili suzbiju. 19. Tu je, zatim, i član 28 Statuta Međunarodnog krivičnog suda iz 1998., na koji upućuje paragraf 46 odluke Žalbenog vijeća. U stavu 1 tog člana za vojnog komandanta predviđa se odgovornost nadređenog u sljedećim slučajevima:
20. Iz ovog teksta moglo bi se shvatiti da novi komandant nema komandnu odgovornost u pogledu djela koja su počinili njegovi podređeni prije početka njegove komande: to bi se moglo zaključiti iz riječi "u okolnostima koje su vladale u to vrijeme". S druge strane, treba imati na umu riječi "da podređeni čini ili se sprema da počini takvo krivično djelo" i riječi "čine ili se spremaju da počine takva krivična djela" iz člana 6 Nacrta kodeksa i člana 28(1)(a) Statuta Međunarodnog krivičnog suda. Čini se da te riječi isključuju čak i one zločine podređenih koji su počinjeni nakon što je komandant preuzeo komandu ako je komandant znao, ili je trebao znati, za počinjenje zločina, ali tek nakon što su počinjeni; to se baš ne uklapa u teoriju koja prihvata da komandant ima komandnu odgovornost barem za djela koja su njegovi podređeni počinili nakon što je preuzeo komandu. Ako je ta situacija isključena iz rečenih tekstova, iz toga ne slijedi da nije kažnjiva prema međunarodnom običajnom pravu; ona bi i dalje bila obuhvaćena opštim načelom komandne odgovornosti prema međunarodnom običajnom pravu. Kao što se navodi i u paragrafu 38 dolje, rečeni tekstovi ne bi se, dakle, trebali uzimati kao posljednje slovo međunarodnog običajnog prava po tom pitanju. 21. Ti tekstovi moraju se, dakako, uvažiti kao pokazatelj stanja međunarodnog običajnog prava u vrijeme kad su oni usvojeni. Međutim, budući da su tekstovi usvojeni nakon izrade Statuta Međunarodnog suda i vremena kad su počinjena predmetna djela podređenih, ne čini se da oni o stanju međunarodnog običajnog prava u vrijeme tih događaja govore s jednakim autoritetom kao ranije odredbe članova 86 i 87 Dopunskog protokola I iz 1977. Ženevskih konvencija iz 1949. U tim odredbama, čiji dijelovi se navode u paragrafu 47 odluke Žalbenog vijeća, stoji sljedeće:
22. U članu 86(2) Protokola I doista se koriste riječi "u okolnostima u to vrijeme". Moglo bi se, dakle, tvrditi da to isključuje odgovornost novog komandanta za prijašnja djela njegovih potčinjenih. Ali mora se uzeti u obzir i član 87(3): u njemu se govori o "potčinjenima [koji] ... su izvršili povredu". Ove riječi sugeriraju veće područje odgovornosti nego član 86(2) Protokola I ili odgovarajuće odredbe člana 6 Nacrta kodeksa o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva ili člana 28 Statuta Međunarodnog krivičnog suda. 23. Moglo bi se tvrditi da te riječi ne uključuju nužno i "[potčinjene koji]... su izvršili povredu" u vrijeme prije nego što je započeo odnos nadređeni/podređeni; ali to nije ni u doslovnom ni u opšteprihvaćenom smislu tačno značenje. U traženju tačnog značenja tih riječi može biti od pomoći svrha i cilj te odredbe, ili konkretnije, pravilo izneseno u članu 31(1) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, u kojem se kaže da se "međunarodni ugovor treba tumačiti u dobroj vjeri u skladu s opšteprihvaćenim značenjem koje se formulacijama upotrebljenim u ugovoru treba dati u njihovom kontekstu i u svjetlu njegove svrhe i cilja."[95] Kada se tako tumači, nije moguće da neka povreda ne bude uključena, čak i ako ju je podređeni počinio prije nego što je komandant preuzeo komandu, pod uslovom da je komandant znao ili imao razloga da zna za povredu. 24. U suprotnom bi, kao što je već rečeno, mogla postojati lakuna u liniji odgovornosti. Svrha i cilj relevantnih odredbi Protokola I mora biti da obezbijedi da uvijek postoji neko čija je odgovornost da se pobrine da počinjenje zločina od strane potčinjenog ne prođe nekažnjeno. Moguće je da izvještaji o počinjenju zločina nisu nikad stigli do prethodnog komandanta te on stoga možda nikad nije bio u poziciji da izvrši svoje ovlašćenje da podređenog za to kazni; moguće je da izvještaje primi tek novi komandant. Odgovorna komanda, iz koje proizlazi komandna odgovornost, daje novom komandantu ovlašćenje da za tako otkriven zločin kazni podređenog. 25. Nadalje, čini mi se da se, s obzirom na općenitu sažetost člana 86 Protokola I, ta odredba treba čitati zajedno s članom 87 i da ta dva člana predstavljaju integralne dijelove iste cjeline. Istina je da se član 87 (kao i član 86(1)) odnosi na države i strane u sukobu, ali to ne utiče na prihvatljivost korištenja njegovih odredbi u tumačenju opsega člana (86(2). Član 87 zahtijeva od država da sprovedu određena pravila vojnog postupanja u odnosu na svoje komandante i tako daje mjerodavne smjernice za postupanje kakvo je propisano članom 86(2). Po mom mišljenju, tekst iz člana 87(3), "potčinjeni ... pod njegovom kontrolom... [koji] su izvršili povredu..." podrazumijeva obavezu novog komandanta da preduzme mjere za kažnjavanje podređenog za povredu čak i ako je ona počinjena prije nego što je taj komandant preuzeo dužnost, pod uslovom da novi komandat zna ili ima razloga da zna za povredu. To se mora uzeti u obzir kad se određuje opseg člana 86(2). 26. Može se dodati da je godine 1956. vojska Sjedinjenih Država usvojila, i u tome nije bila jedina, u svom Pravu ratovanja na kopnu, odredbu po kojoj je komandant odgovoran kada se "pripadnici oružanih snaga ili druge osobe pod njegovom kontrolom spremaju da počine ili su počinile ratni zločin, a on nije preduzeo potrebne i razumne mjere da obezbijedi poštovanje ratnog prava."[96] Moguće je da postoje izvori koji pokazuju da ta odredba isključuje komandnu odgovornost za prijašnje zločine, ali ih ja nisam pronašao. Istovremeno mi se čini da u toj odredbi nema ničega što bi isključilo primjenu riječi "počinili ratni zločin" na ratne zločine počinjene prije no što je komandant preuzeo komandu ako je počinilac kasnije postao podređeni tog komandanta, a ovaj potonji je znao ili je imao razloga da zna za te zločine. D. Član 7(3) Statuta Međunarodnog suda 27. Žalioci su iznijeli argument i na osnovu formulacije člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda, koji kaže sljedeće:
Argument žalilaca temelji se na tome što se u odredbi kaže da "[č]injenica da je neko od djela navedenih u članovima 2 do 5 ovog Statuta počinio podređeni ne oslobađa njegovog nadređenog krivične odgovornosti...". Oni tvrde da se time traži da optuženi bude nadređen u vrijeme kad podređeni čini djelo, što isključuje novog komandanta. 28. Prihvatam gledište Pretresnog vijeća, izneseno u paragrafu 198 njegove odluke, da je formulacija člana 7(3) Statuta moguća osnova za dva scenarija. U mjeri u kojoj se ta odredba odnosi na slučaj kada je komandant znao ili imao razloga da zna da optuženi čini ili se sprema da počini zločin, odnos nadređeni-podređeni očito postoji u vrijeme počinjenja tog djela. Međutim, za takvu istovremenost nema potrebe ako je zločin već bio počinjen: odredba predviđa slučaj kada je podređeni već "počinio" djela, što nije (čak ni drugačije formulirano) predviđeno u nekim već razmotrenim pravnim tekstovima. U takvom slučaju može, ali i ne mora, postojati istovremenost odnosa nadređeni-podređeni i počinjenja zločina. Ono što, međutim, mora biti istovremeno jeste otkrivanje od strane komandanta i postojanje odnosa nadređeni-podređeni. 29. U prilog gledištu Pretresnog vijeća ide i Izvještaj generalnog sekretara, kojem je Statut Međunarodnog suda bio priložen u obliku nacrta i koji je odobrila Generalna skupština. U paragrafu 56 tog izvještaja, u kojem se komentira član 7 Statuta, kaže se da se "odgovornost može pripisati" nadređenom "kada je osoba s ovlašćenjima nadređenog znala ili imala razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju da počine ili da su počinili zločine, a nije preduzela potrebne i razumne mjere da spriječi ili suzbije počinjenje tih zločina ili da kazni one koji su ih počinili". Ova formulacija znači da je, prema članu 7(3) Statuta, dovoljno da odnos nadređeni-podređeni postoji samo u vrijeme kad je nadređeni znao ili imao razloga da zna; ta kombinacija je osnova za komandnu odgovornost. Može se napomenuti da je u osnovi ista formulacija upotrebljena i u članu 6(3) Statuta MKSR-a, uključujući i formulaciju o podređenom koji se "spremao da počini takva djela ili ih je već počinio...". Činjenica da u nekim pitanjima Statut podrazumijeva i obaveze koje se ne temelje na međunarodnom običajnom pravu[97] u ovom kontekstu nije relevantna. 30. Moglo bi se reći da se ne radi o tome šta u tom pogledu član 7(3) Statuta Međunarodnog suda znači nego da li je u vrijeme kad je prihvaćen on tačno odražavao međunarodno običajno pravo. Međutim, kada se o tome prosuđuje, nije ispravno isključiti iz razmatranja shvaćanje međunarodnog običajnog prava o kakvom svjedoče odredbe Statuta; podsjećam da je ono što je rečeno u Savjetu bezbjednosti kad se usvajao Statut izrečeno u ime praktično svih država - i s njihovim pristankom koji su dale pristajući uz povelju Ujedinjenih nacija. 31. Kao što je pomenuto u paragrafu 9 gore, ne postavlja se pitanje ovlaštenosti Međunarodnog suda da mijenja međunarodno običajno pravo. Radi se samo o tome kakva je bila situacija u međunarodnom običajnom pravu u vrijeme kad je Savjet bezbjednosti usvojio Statut Međunarodnog suda. Što se tiče tog pitanja, ako se uzme u obzir stanovište Savjeta bezbjednosti (i generalnog sekretara) - koje se, po mom mišljenju, treba uzeti u obzir - Žalbeno vijeće se ne mora puno dvoumiti o tome da li su odredbe člana 7(3) Statuta, kako su gore protumačene, pravilno predstavljale međunarodno običajno pravo u pogledu predmetnog pitanja u vrijeme kad je Statut bio usvojen. Tvrditi suprotno značilo bi reći da je član 7(3) barem djelomično bio ultra vires. Odredba je dovoljno jasna. Mora se reći da je, bez obzira na to na koji se način vodi ova rasprava, ovdje zapravo riječ o valjanosti te odredbe.[98] Ja nisam uvjeren da ta odredba nije bila valjana. 32. Čini se da je na stav žalilaca uticalo to što smatraju da je član 7(3) Statuta zamišljen tako da, kako oni kažu, komandanta "čini krivim za krivično djelo koje su počinili drugi bez obzira na to što nije posjedovao ni primjenjivu mens rea niti je na bilo koji način učestvovao u actus reusu.[99] Nema sumnje da bi se mogli navesti argumenti u prilog takvom tumačenju te odredbe, ali ja bih se odlučio za tumačenje po kojem je komandant kriv za to što je propustio da kao nadređena osoba preduzme potrebne korektivne mjere nakon što je saznao ili je imao razloga da zna da se njegov potčinjeni sprema da počini djelo ili je to već učinio. Ako se odredba čita razumno, ne može se reći da joj je cilj da komandanta učini učesnikom u nekom zločinu koji je počinio njegov podređeni. 33. U tom smislu opet se može uputiti na paragraf 56 Izvještaja generalnog sekretara, pomenut u paragrafu 29 gore. Opširnije citiran, taj paragraf kaže sljedeće:
Između slučajeva u kojima je komandant krivično odgovoran kao učesnik u zločinu koji su počinili njegovi podređeni po njegovom naređenju i slučajeva u kojima je komandant krivično odgovoran za "propust da spriječi zločin ili da odvrati svoje podređene od zločinačkog ponašanja", tj. komandne odgovornosti, uspostavljena je jasna distinkcija. Komandna odgovornost znači krivičnu odgovornost komandanta za propust da preduzme korektivne mjere u vezi sa zločinom koji je počinio neko drugi; ona ne čini komandanta učesnikom u zločinu koji je počinio taj drugi.[100] Priroda odgovornosti je primjerena njenom opsegu. E. Razna razmatranja 34. Orijentacija ovih gledišta konsistentna je s otporom koji žalioci pokazuju prema primjeni kriterijuma cilja i svrhe - čini se da žalioci shvataju da primjena tog kriterijuma ne ide u prilog njihovoj tvrdnji da se novog komandanta ne treba smatrati odgovornim kao nadređenu osobu za zločine koje su počinili njegovi podređeni prije nego što je on preuzeo komandu, ali za koje je znao ili je trebao znati. 35. Orijentacija tih gledišta takođe je konsistentna sa stavom žalilaca prema gledištu koje je iznijelo pretresno vijeće u predmetu Kordić:
Ovo je gledište jednog pretresnog vijeća; osim toga, ono je dato kao obiter, što je prihvatila i optužba.[102] No čini se da se to gledište u principu podudara s osnovnim postavkama u vezi s ovim pitanjem. Takođe se čini da Hadžihasanovićeva odbrana to prihvata. 36. Iznoseći sukus svoje pozicije, Hadžihasanovićeva odbrana je iznijela pred Pretresnim vijećem da je "cilj doktrine komandne odgovornosti da obezbijedi da se komandanti pobrinu da pripadnici oružanih snaga, nad kojima imaju efektivnu kontrolu, vode operacije u skladu sa zakonom, te da na taj način spriječe kršenja zakona. Oni mogu biti krivično odgovorni samo u slučaju da propuste da to učine i kršenje bude počinjeno, ako ne kazne počinioce nakon što su otkrili da je zločin počinjen."[103] No, kao što je navelo Pretresno vijeće,[104] Hadžihasanovićeva odbrana je potom dodala sljedeće:
37. Gledište odbrane da takav komandant može biti individualno odgovoran za "krivično djelo, ali ne na osnovu doktrine komandne odgovornosti" dato je bez zadovoljavajućeg objašnjenja prirode krivičnog djela za koje komandant može biti individualno odgovoran ili osnove na kojoj bi počivala njegova odgovornost ako to ne bi bila komandna odgovornost. Pretpostavka je da se radi o odgovornosti prema međunarodnom krivičnom pravu; bilo bi teško reći koji dio tog prava nameće krivičnu odgovornost ako to nije komandna odgovornost. Moje tumačenje gorenavedenog gledišta Hadžihasanovićeve odbrane jeste da ona time ispravno, mada nevoljko, prihvata primjenjivost komandne odgovornosti novog komandanta za zločine koje su počinili njegovi podređeni prije nego što je on postao komandant, zločine za koje on zna ili treba da zna. 38. U alternativi, smatram da tekstovi na koje se upućuje kao na osnovu za tumačenje da komandant nema komandnu odgovornost za prijašnje zločine svojih podređenih jednostavno nisu obuhvatili sve implikacije načela međunarodnog običajnog prava koje su nastojali kodificirati. Kodificiranje ne obuhvaća uvijek sve aspekte načela međunarodnog običajnog prava koje se nastoji kodificirati.[106] To načelo zadržava svoju širinu i svoje opšteprihvaćene implikacije bez obzira na bilo kakvo sužavanje koje donosi kodifikacija. 39. Na kraju bih još nešto dodao. Navodeći svoje središnje zapažanje i koristeći pri tom učene formulacije, većina smatra da može reći kako je "opšte Š...Ć mjesto primijetiti da se u međunarodnom krivičnom pravu, propisivanje krivične odgovornosti mora zasnivati na pozitivnom i solidnom temelju principa običajnog prava".[107] Većina ima pravo kad takvu primjedbu opisuje kao opšte mjesto; ona je u tolikoj mjeri opšte mjesto da nikome nije palo na pamet da je ospori. Zbog toga ni njezin cilj nije shvaćen. Kao što sam rekao, nema govora o mijenjanju međunarodnog prava. Ono što sudije suprotnog mišljenja žele pokazati jeste da tražena osnova u međunarodnom običajnom pravu leži u već postojećem načelu istog tog prava ako se načelo pravilno tumači. 40. U vezi s tim pitanjem tumačenja moj pristup je da se opseg komandne odgovornosti prema međunarodnom običajnom pravu može razabrati iz prirode odgovornosti prema tom pravu, ili iz odredbe kojom se uspostavlja to pravo, uključujući i odredbu o obavezi država da obezbijedi da komandanti poštuju obaveze koje imaju prema tom pravu. Nepotrebno je isticati da to ne znači da je individualna krivična odgovornost isto što i odgovornost država; da ta elementarna distinkcija postoji podrazumijeva se i potvrđuje u paragrafu 25 gore i ne zahtijeva posebnu analizu. 41. Ograničenja koja postavlja umjerenost uobičajena u tradicionalnom sudskom diskursu možda su učinila manje jasnim moje argumente. S druge strane, divim se očitoj samouvjerenosti s kojom ih je većina energično odbacila. F. Zaključak 42. Pretresno vijeće je ovlašteno da zaustavi postupak ako smatra da bi bilo nepravedno da se on nastavi zbog eventualne štete koju bi odbrana mogla pretrpjeti s obzirom na vrijeme proteklo između trenutka kad je podređeni počinio zločine i trenutka kad je novi komandant preuzeo komandu. Prosuđujući o tome pretresno vijeće može uzeti u obzir okolnosti oružanog sukoba i, naročito, koliko je česta bila rotacija osoblja. 43. Uz tu rezervu, smatram da se prema međunarodnom običajnom pravu koje se odnosi na doktrinu komandne odgovornosti, komandant može smatrati odgovornim za zločine koje su počinili njegovi podređeni prije nego što je on preuzeo komandu, pod uslovom da je znao ili imao razloga da zna za te zločine, i da je prema tome odluka Pretresnog vijeća bila ispravna. Interlokutorna žalba bi se trebala odbiti. Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavna engleska verzija. /potpisano/ Dana 16. jula 2003. PRED ŽALBENIM VIJEĆEM U sastavu:
Sekretar: g. Hans Holthuis Odluka od: 16. jula 2003. TUŽILAC SUDIJE DAVIDA HUNTA ŽALBENI POSTUPAK U VEZI S KOMANDNOM ODGOVORNOŠĆU Tužilaštvo: Odbrana: 1. Član 7 Statuta Međunarodnog suda, u dijelu relevantnom za ovaj predmet, predviđa sljedeće:
Odgovornost iz člana 7(3) opisuje se, razgovorno, kao komandna odgovornost ili kao odgovornost nadređenog, budući da je primjenjiva ne samo na vojne zapovjednike nego i na političke vođe i civilne nadređene osobe čiji se položaj moći zasniva na efektivnoj kontroli, bilo de jure bilo de facto.[108] 2. Odluka Žalbenog vijeća donesena u ovom interlokutornom žalbenom postupku bavi se dvama pitanjima koja su žalioci iznijeli u okviru osporavanja nadležnosti Međunarodnog suda. Oba pitanja se odnose na koncept komandne odgovornosti (odgovornosti nadređenog) iz člana 7:
Odgovarajući na prvo pitanje Žalbeno vijeće je bilo jednoglasno u svom afirmativnom odgovoru, ali na drugo pitanje većina u Žalbenom vijeću je dala negativan odgovor. Prvo pitanje 3. Prilikom odlučivanja po prvom od ova dva pitanja Žalbeno vijeće je rasuđivalo na sljedeći način:
4. Potpuno se slažem s ovim zaključkom i rasuđivanjem koje je do njega dovelo. Važno je, po mom mišljenju, naglasiti da se primjena postojećeg načela koje je prihvaćeno kao dio međunarodnog običajnog prava na novu situaciju, kada je razumno smatrati da ona ulazi u polje primjene tog načela, teško može smatrati nečim novim. Takav postupak pominjao se u Memorandumu prijedloga za krivično gonjenje i kažnjavanje nekih ratnih zločinaca i drugih prekršitelja zakona na Londonskoj konferenciji, koji je u ime Sjedinjenih Država predat ministrima vanjskih poslova savezničkih sila i njihovim predstavnicima u San Francisku 30. aprila 1945:[117] Primjena ovog zakona možda je novitet s obzirom na širinu i nesmiljenost nacističkog djelovanja. Osnovna načela, međutim, o čijoj primjeni se radi nisu novitet i sve što je potrebno jeste mudra primjena tih načela na razini dovoljno sveobuhvatnoj da bi odgovarala toj situaciji. Međunarodno pravo se mora razviti da bi odgovorilo potrebama modernog vremena, kao što je rastao common law - ne proglašavanjem novih načela, nego prilagođavanjem starih. Takvo rasuđivanje primijenjeno je u presudama donesenim u barem dva suđenja koja su kasnije održana u Nürnbergu. U predmetu Pravosuđe[118] kaže se sljedeće:[119]
U predmetu Krupp[120]optuženi su iznijeli odbranu nuždom, tvrdeći kako je, da bi se zadovoljile zadate proizvodne kvote koje su im kao industrijalcima nametnule vlasti, bilo nužno da se zapošljavaju ratni zarobljenici i zatočenici u koncentracionim logorima. Vojni sud je prihvatio da je takva odbrana valjana kad se pokaže da su terećena djela počinjena da bi se "izbjeglo teško i nepopravljivo zlo", da nije bilo "drugog prihvatljivog načina da se ono izbjegne" i kad rješenje "nije bilo u nesrazmjeru sa zlom",[121] te da se ona može primijeniti u slučaju despotskog i opresivnog režima. Vojni sud je, međutim, odbio primjenu takve odbrane na činjenice u datom predmetu jer optuženi nisu djelovali pod prisilom ili u koercitivnim uslovima nego sa "žarkom željom da koriste prisilni rad".[122] Prihvatajući valjanost takve odbrane, Vojni sud je izričito potvrdio da primjenjuje postojeće pravno načelo na novu situaciju riječima:[123]
Kasnije je i Vrhovni sud Izraela primijetio da običajno međunarodno pravo "nikad nije statično nego neprestano prolazi kroz proces rasta".[125] 5. Nemam ništa da dodam u pogledu svog potpunog slaganja sa zaključcima Žalbenog vijeća u vezi s ovim pitanjem i rasuđivanjem koje je do njega dovelo. Drugo pitanje 6. Zaključujući da nadređena osoba ne može biti odgovorna kada (nakon preuzimanja komande) zna ili ima razloga da zna da su oni koji su postali njegovi podređeni počinili krivična djela prije nego što im je on bio nadređen, većina u Žalbenom vijeću rasuđivala je na sljedeći način:
7. Ne slažem se niti sa zaključkom većine niti s prva dva koraka u postupku rasuđivanja kojim se došlo do njega. (a) Nepostojanje pravila običajnog međunarodnog prava 8. Izlaganje o svom gledištu započeo bih tvrdnjom u vezi prvog pitanja, o kojoj su se složili svi članovi Žalbenog vijeća. U međunarodnom običajnom pravu je prihvaćeno da je komandant krivično odgovoran ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegov podređeni sprema počiniti krivična djela koja predstavljaju ratni zločin ili ga je već počinio, a komandant nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takvo djelo ili da kazni podređenog.[128] To načelo može se primijeniti na svaku situaciju za koju je razumno smatrati da ulazi u polje primjene tog načela.[129] Po mom mišljenju, razumno je smatrati da je situacija u kojoj nadređena osoba koja (nakon preuzimanja komande) zna ili ima razloga da zna da je osoba koja je postala njegov podređeni počinila zločin prije nego što joj je on postao nadređeni obuhvaćena poljem primjene tog načela. 9. To načelo se ne može umjetno ograničiti na situaciju u kojoj je odnos nadređeni-podređeni postojao u isto vrijeme kad je podređeni počinio ili se spremao da počini djela koja predstavljaju ratni zločin, ili u bilo koje drugo vrijeme osim onoga kad je nadređeni znao ili je bilo razloga da zna za djela svog podređenog. Jedan od razloga je to što krivična odgovornost nadređenog nije direktna odgovornost za djela podređenih. On je odgovoran za svoja vlastita djela (ili propuste) jer nije spriječio ili kaznio podređenog kad je znao ili je bilo razloga da zna da se on sprema da počini djela koja predstavljaju ratni zločin ili ih je već počinio.[130] 10. Većina u Žalbenom vijeću ne objašnjava zašto se načelo komandne odgovornosti koje je prihvaćeno kao međunarodno običajno pravo ne bi moglo primijeniti na takvu situaciju. Većina se, umjesto toga, najprije zapitala da li postoji praksa država u vezi s veoma ograničenom činjeničnom situacijom na koju se pokušava primijeniti rečeno načelo, a ne da li je razumno smatrati da ta situacija ulazi u polje primjene tog načela. Taj pristup je potpuno različit od onoga primijenjenog na prvo pitanje. Pristup koji je jednoglasno prihvaćen u vezi s pitanjem da li u unutrašnjim oružanim sukobima postoji komandna odgovornost nužno je ignoriralo eventualno postojanje prakse država u vezi s tom konkretnom činjeničnom situacijom. Međunarodno običajno pravo iz kojega proizlazi takvo načelo osnova je i za primjenu tog načela na predmetnu situaciju. 11. Većina tvrdi da ne postoji praksa država koja bi išla u prilog krivičnoj odgovornosti nadređenog koji propusti da kazni svoje podređene za djela koja su počinili prije nego što je postojao odnos nadređeni-podređeni, a o kojima nadređeni zna ili ima razloga da zna samo to da su djela već počinjena.[131] (Ovu situaciju ćemo iz praktičnih razloga nazvati "predmetnom činjeničnom situacijom u ovom žalbenom postupku). 12. Čini se da se misli na nepostojanje bilo kakvog pominjanja predmetne činjenične situacije u ovom žalbenom postupku u vojnim priručnicima i sličnoj literaturi. Međutim, većina nije ustvrdila da takvi izvori prakse država isključuju krivičnu odgovornost u takvim situacijama. Formulacije u vojnim priručnicima obično su dovoljno uopštene da uključe i takvu situaciju. Dozvolite da dam dva primjera:
Ni u jednom od ta dva slučaja komandant u predmetnoj situaciji u ovom žalbenom postupku ne bi mislio da mora (pa čak ni da može) reći: "Da, ja znam da su ti ljudi koji su sada moji podređeni počinili užasan pokolj sedmicu dana prije nego što sam ja preuzeo komandu - ali, budući da im ja tada nisam bio nadređen (odnosno, u poziciji da ih spriječim u počinjenju tih zločina), nisam dužan da ih kaznim." Mišljenja sam da je razlog što se u vojnim priručnicima ne pominje izrijekom predmetna činjenična situacija u ovom žalbenom postupku taj što je dužnost kažnjavanja u toj situaciji toliko očita da niko nije smatrao potrebnim da je izrijekom pomene. 13. Po mom mišljenju, nepostojanje prakse države koja bi išla u prilog krivičnoj odgovornosti nadređenog u predmetnoj činjeničnoj situaciji u ovom žalbenom postupku irelevantno je kada je razumno smatrati da je ta situacija u polju primjene načela prihvaćenog kao međunarodno običajno pravo. b) Pokazatelji koji ne idu u prilog postojanja običajnog pravila 14. Većina je dala više primjera koji, kako tvrdi, ne idu u prilog postojanju takvog običajnog pravila. Oni su navedeni bez posebnog reda, ali ja ću ih razmotriti hronološkim redom. Ti primjeri mogu biti relevantni i za pitanje da li je razumno smatrati da konkretna činjenična situacija ovom žalbenom postupku ulazi u polje primjene načela komandne odgovornosti. 15. (i) Predmet Kuntze[133] Većina se poziva na pasus u presudi nirnberškog vojnog suda na osnovu zakona br. 10 Kontrolnog savjeta (u daljnjem tekstu: nirnberški sud) u kojem se navodi:[134]
Ovom pasusu većina dodaje komentar:[135]
U odluci Žalbenog vijeća većina tvrdi da "taj predmet takođe pruža indikacije koje ne idu u prilog tvrdnji o postojanju običajnog pravila kojim se propisuje komandna odgovornost za zločine počinjene prije nego što je nadređeni preuzeo komandu nad podređenim, te taj predmet sigurno ne može potkrepljivati suprotan stav.[136] 16. Kao što, kako se čini, prihvata i većina, ništa u ovom pasusu ne upućuje na to da nadređeni nipošto nije krivično odgovoran za propust da kazni svoje podređene za djela koja su počinili prije nego što je postojao odnos nadređeni-podređeni, a za koje nadređeni zna ili ima razloga da zna samo to da su djela već počinjena. Jedina "indikacija" da on nema takvu krivičnu odgovornost koji je većina razabrala iz ovog pasusa jeste to što se u njemu takva odgovornost "nigdje" ne pominje. Takvo rasuđivanje moglo bi biti valjano samo kad bi pitanja u predmetu Kuntze bila takva da bi se od nirnberškog suda očekivalo da se u ovom pasusu bavi širim pitanjem (da je, naprimjer, Kuntze bio optužen za takav oblik krivične odgovornosti) - a čak i tada, puka činjenica da nešto nije izrečeno svakako bi bila slaba osnova za zaključak da bi se nirnberški sud prema tom širem pitanju postavo na način koji zastupa većina. 17. Iz presude je jasno da Kuntze nije bio optužen po toj osnovi krivične odgovornosti. Kuntze je bio optužen, zajedno sa svim drugim optuženima, da je bio glavni počinilac ili saučesnik u ubijanju velikog broja civilnih osoba, između ostalog iz Jugoslavije, od strane njemačkih oružanih snaga pod njegovom komandom i nadležnošću koje su njemu odgovarale i djelovale u skladu s naređenjima koje je on izdavao, izvršavao i prenosio, te za naređivanje, podržavanje, odobravanje, povezanost sa planovima i poduhvatima vezanim za ta ubistva od strane tih pripadnika oružanih snaga koje su djelovale u skladu s naređenjima koje je on izdavao, izvršavao i prenosio, kao i za to da je bio pripadnik organizacija i grupa povezanih s tim ubistvima.[137] Budući da nijedno od ubistava koja su se dogodila prije nego što je Kuntze preuzeo komandu nisu mogli počiniti pripadnici oružanih snaga koje su djelovale u skladu s naređenjima koje je on izdavao, izvršavao i prenosio, u toj optužnici nema osnove da ga se proglasi krivim po osnovu komandne odgovornosti za te zločine. 18. Ništa u pasusu koji je citirala većina ne upućuje na zaključak da je nirnberški tribunal trebalo ili da je bilo primjereno da se bavi širim pitanjem. Činjenice na koje se oslonio nirnberški sud za sažetak dat u tom pasusu pokazuju da je Kuntze 24. oktobra 1941. bio privremeno postavljen za zamjenika komandanta oružanih snaga na jugoistoku i za glavnog komandanta 12. armije za vrijeme dok je feldmaršal List bio bolestan.[138] Komandu je preuzeo 27. oktobra.[139] Čini se da je odvođenje i ubijanje Židova na koje se sažetak odnosi započelo 29. oktobra,[140] mada se čini da se detalji izneseni u presudi odnose uglavnom na ubistva iz odmazde, što je posebno pitanje. U pasusu na koji se poziva većina izričito se, međutim, navodi da je odvođenje i ubijanje počinjeno "ubrzo nakon što je optuženi preuzeo komandu na jugoistoku, od strane jedinica koje su mu bile podređene". Kuntze je, kako pokazuje ovaj pasus, dobivao izvještaje da su te jedinice počinile strijeljanje velike grupe Židova i Cigana. Neupitno je, dakle, da je odnos nadređeni-podređeni postojao u vrijeme odvođenja i ubijanja. On je proglašen krivično odgovornim za ta djela jer je propustio da izvrši svoju dužnost i spriječi ponavljanje tih zločina, te je time prešutno pristao na ta djela.[141] 19. Zašto bi se dakle pretpostavilo da se nirnberški sud u ovom pasusu bavio širim pitanjem Kuntzeove krivične odgovornosti za zločine koje su počinili njegovi podređeni prije nego što je on preuzeo komnadu? Većina u odluci Žalbenog vijeća ne navodi nikakav razlog, a ni ja ga ne vidim. Činjenice koje je sud utvrdio u drugim dijelovima presude (koji se bave ubistvima iz odmazde) mogle su biti povod za bavljenje širim pitanjem - ali samo u slučaju da su te činjenice bile povezane s optužbama, što one očito nisu bile.[142] Nepostojanje bilo kakve rasprave o tom širem pitanju - bilo u ovom pasusu ili u presudi uopšte - ne ide u prilog zaključku većine da ovaj pasus sadrži pokazatelje koji negiraju postojanje komandne odgovornosti za zločine počinjene prije nego što je nadređeni preuzeo komandu nad počiniocem. Ne prihvatam da predmet Kuntze ima bilo kakvog značaja za pitanja u ovom žalbenom postupku. 20. (ii) Član 86(2) Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije Većina upućuje na sljedeću odredbu iz člana 86(2):
Većina smatra da "formulacijom ovog člana [...] predviđa situacija u kojoj je počinjenje povrede u toku ili se ono sprema; povrede počinjene prije nego što je nadređeni preuzeo komandu nad počiniocem nisu obuhvaćene njegovim odredbama".[143] 21. Član 86(2), izvor međunarodnog običajnog prava koji podupire komandnu odgovornost predviđenu članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda,[144] nije najsretnije sročen kad se uporedi sa članom 87(3) Dopunskog protokola I:
Postoje dvije bitne razlike između te dvije odredbe: (i) U članu 86(2) govori se samo o dužnosti nadređenih da "spriječe ili suzbiju tu povredu". U njemu se ne spominje izrijekom dužnost da se kazni, što predstavlja propust koji je zahtijevao objašnjenje dato u Komentaru MKCK-a Dopunskih protokola:[145]
S druge strane, u članu 87(3) izrijekom se pominje dužnost da se "pokrene disciplinski ili krivični postupak", mada samo onda kad je nadređenom "poznato" da će njegovi podređeni počiniti ili da su počinili takve povrede. (ii) U članu 86(2) govori se o komandantovom znanju ili razlogu da zna za povredu stečenom prije ili u vrijeme počinjenja te povrede. S druge strane, član 87(3) izrijekom navodi dužnost nadređenog da kazni ako su njegovo znanje ili razlog da zna za povredu stečeni nakon počinjenja povrede. Kao što je većina prihvatila, međunarodno običajno pravo nameće dužnost da se kazni čak i kad su komandantovo znanje ili razlog da zna stečeni tek nakon što je počinjeno kršenje.[146] U ovim okolnostima, čini se da vremensko ograničenje koje većina postavlja u pogledu odgovornosti nadređenog na osnovu toga što se u članu 87 ne pominje komandantovo znanje ili razlog da zna stečeni tek nakon što je povreda počinjena počiva na veoma nesigurnoj osnovi. Poznato je, naravno, da su u međunarodnim ugovorima česte ovakve nedorečenosti, što objašnjava činjenicu da je Međunarodni sud često u rješavanju po raznim predmetima posegnuo za načelima tumačenja iznesenim u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora. U sljedećem paragrafu ću navesti nekoliko takvih predmeta. 22. Članom 31(1) Bečke konvencije propisano je da se "međunarodni ugovor mora tumačiti u dobroj vjeri u skladu s uobičajenim značenjem koje valja dati izrazima iz ugovora u njihovom kontekstu i u svjetlu cilja i svrhe ugovora". Cilj i svrha Dopunskog protokola I je, u skladu s preambulom, "ponovno potvrditi i razviti odredbe kojima se štite žrtve oružanih sukoba i dopuniti mjere kojima se jača njihova primjena", što se u potpunosti podudara s ciljem i svrhom međunarodnog humanitarnog prava uopšte:
Takav pristup je Žalbeno vijeće već usvojilo.[148] Tumačenje člana 86(2) od strane većine u ovom predmetu nipošto nije oblikovano na taj način. Ono će ostaviti ogromnu prazninu u zaštiti koju međunarodno humanitarno pravo nastoji da obezbijedi za žrtve zločina koji su u suprotnosti s tim pravom. Kad optužba ne uspije saznati ko su relevatni podređeni, pronaći ih i uhapsiti kako bi im se sudilo (što se često dešava), ne može se krivično goniti ako je nadređeni otišao s komandnog položaja prije nego što je znao ili je imao razloga da zna za njihovo počinjenje, jer on ne može biti krivično gonjen mada je u relevantno vrijeme postojao odnos nadređeni-podređeni; slično tome, nadređeni koji od njega preuzme komandu, mada ubrzo može saznati ili imati razloga da zna da su zločini počinjeni i mada je uprkos tome propustio da kazni, u skladu sa stanovištem većine ne može biti krivično gonjen za taj propust. 23. Druga posljedica tumačenja većine jeste da se vezanjem dužnosti da se kazni za postojanje odnosa nadređeni-podređeni u vrijeme kad je podređeni počinio ili se spremao da počini takva djela dužnost da se spriječi i dužnost da se kazni neminovno spajaju u jedinstvenu dužnost. To je u neskladu s praksom ovog Suda, u kojoj se dužnost da se spriječi tretira kao nešto sasvim drugo od dužnosti da se kazni. Ta praksa se temelji na postavci da je nadređeni, ako je imao razloga da zna dok je imao vremena da spriječi, počinio krivično djelo time što nije preduzeo korake da spriječi, i taj propust ne može ispraviti time što je naknadno kaznio svoje podređene koji su počinili ta djela. To je, naprimjer, zaključilo Pretresno vijeće u presudi u predmetu Blaškić,[149] te Pretresno vijeće u predmetu Kordić.[150] Dužnost da se kazni, po mišljenju tih vijeća, javlja se nakon što je zločin počinjen (zato, rekao bih, što je nadređeni imao razloga da zna tek nakon počinjenja). U drugom od ova dva predmeta,[151] Pretresno vijeće (čija dva člana su takođe bili članovi Komisije za međunarodno pravo koja je donijela Nacrt kodeksa na koji se većina takođe oslanja) istaklo je sljedeće:[152]
Štaviše, Žalbeno vijeće je te dvije dužnosti često smatralo alternativnim.[153] Većina nije osporila tu praksu. 24. Svi ovi razlozi naveli su me na zaključak da tumačenje koje je većina dala članu 86(2) Dopunskog protokola I nije usklađeno s njegovim ciljem i svrhom, i da se ne podudara s postojećom praksom Međunarodnog suda. Ne prihvatam da su odredbe člana 86(2) argument protiv primjene načela komandne odgovornosti na činjeničnu situaciju u ovom žalbenom postupku. 25. (iii) Izvještaj Komisije za međunarodno pravo (1996.) i njen Nacrt kodeksa[154] Većina navodi da Komisija za međunarodno pravo upućuje na član 86(2) Dopunskog protokola I kao na izvor u kojem je elaborirano načelo komandne odgovornosti,[155] te skreće pažnju na član 6 Nacrta kodeksa o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva koji je donijela Komisija. Tekst člana 6 glasi (kurziv je dodala većina):
Većina komentira da je " [i] ovdje akcent [...] na odnosu nadređeni-podređeni kakav je postojao u vrijeme kada je podređeni činio ili se spremao da počini zločin. Zločini koje je neki podređeni počinio u prošlosti, prije nego što je njegov nadređeni preuzeo komandu, očigledno su isključeni.[156] 26. Prvo zapažanje koje se može navesti u vezi s ovim komentarom jeste da nacrt KMP-a ne čini praksu država u svrhu utvrđivanja običajnog prava.[157] Drugo zapažanje jeste da ovaj Nacrt kodeksa (koji je prvi u dugom nizu nacrta koji se bave izričito načelom komandne odgovornosti) nikad nije stupio na snagu. Treće je to da se, kako se član Nnacrta temelji na članu 86(2) Dopunskog protokola I, moji komentari u vezi s tumačenjem tog člana od strane većine jednako odnose i na tumačenje od strane većine člana 6 Nacrta. Mom komentaru da se tumačenje koje većina daje članu 86(2) ne podudara sa njegovim ciljem i svrhom ide u prilog Prvostepena presuda u predmetu Kordić (pomenuta u par. 23 gore), u kojoj se navodi da KMP, po svemu sudeći, nije tako tumačio odredbe 86(2) kad ih je inkorporisao u član 6.[158] 27. Posljednje zapažanje koje se može iznijeti u vezi s komentarom većine tiče se naglašavanja teksta "u okolnostima koje su vladale u to vrijeme" i "čini ili se sprema da počini takvo krivično djelo". U Komentaru KMP-a kaže se da se tekst člana 6 Nacrta kodeksa temelji na tri instrumenta - na statutima dvaju ad hoc tribunala i na Dopunskom protokolu I.[159] Tekst "u okolnostima koje su vladale u to vrijeme" ne pojavljuje se ni u jednom ni u drugom statutu, ali se pojavljuje u članu 86 Dopunskog protokola (koji sam citirao).[160] Iz Komentara MKCK-a Dopunskih protokola jasno je da se tekst "u okolnostima koje su vladale u to vrijeme" odnosi samo na okolnosti u kojima nadređeni treba izvršiti svoju dužnost da spriječi počinjenje zločina od strane svojih podređenih.[161]
Ove ograde su u potpunosti neprimjenjive na situaciju u kojoj je neki nadređeni (čak i onaj koji je bio nadređeni u vrijeme kad je počinjeno kršenje) naknadno saznao ili imao razloga da zna da su njegovi podređeni počinili zločin. Moje stanovište potvrđuje činjenica da član 87(3) - koji se izrijekom (mada ograničeno) bavi dužnošću nadređenog da kazni podređene kad postane svjestan da su oni već počinili zločin[162] - ne sadrži tekst "okolnosti koje su postojale u vrijeme" kad je on postao svjestan. 28. Kao što sam, dakle, već naveo, ne prihvatam tumačenje koje je većina dala bilo Izvještaju KMP-a bilo Nacrtu kodeksa, te ne prihvatam da ne idu u prilog primjeni načela komandne odgovornosti na konkretnu činjeničnu situaciju u ovom žalbenom postupku. 29. (iv) Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda Većina se poziva na član 28 Statuta (Odgovornost komandanata i drugih nadređenih), u kojem stoji sljedeće:
Većina tvrdi da formulacije ovog Statuta "nužno isključuju krivičnu odgovornost na osnovu zločina koje je podređeni počinio prije nego što je osoba preuzela komandu nad tim podređenim".[163] 30. O statusu koji valja dati Rimskom statutu na ovom sudu se do sada raspravljalo samo prije nego što je Statut stupio na snagu. Ipak, Međunarodni sud mu je dao znatnu pravnu vrijednost kao mjerodavnom izrazu pravnih gledišta velikog broja država u vrijeme kad je Statut usvojen (u julu 1998.).[164] U ovom predmetu, relevantno razdoblje teče od januara 1993. do januara 1994. , a ne do jula 1998., i princip legaliteta, kojem većina ukazuje puno poštovanje,[165] zahtijeva da se nešto pažnje pokloni mnogim odredbama Rimskog statuta - mada su usvojene tek četiri godine kasnije - koje su proistekle iz višemjesečnih pregovora i kompromisa. Međunarodni sud je već svraćao pažnju na očitu činjenicu da taj statut, mada se može smatrati da su mnoge od njegovih odredbi odraz međunarodnog običajnog prava u vrijeme kad je usvojen, takođe stvara novo pravo ili modifikuje postojeće pravo.[166] 31. Član 28 ranije je bio član 25 u nacrtu statuta koji je razmatran na UN-ovoj Diplomatskoj konferenciji opunomoćenih predstavnika vlada o osnivanju Međunarodnog krivičnog suda (koja se obično naziva Rimskom konferencijom) 1998. godine. Što se tiče upućivanja većine na član 28 tog statuta, član 25 nacrta statuta bio mu je identičan. Izvještaj radne grupe o opštim principima krivičnog prava razmatran na Rimskoj konferenciji u vezi sa članom 25 navodi sljedeće:[167]
Da to jeste tako očito je, po mom mišljenju, iz velikih razlika između odredbi vezanih za vojne komandante i onih koje se odnose na druge nadređene, i između tih odredbi i postojećih instrumenata kao što su statuti ad hoc tribunala. 32. U ovim okolnostima, značaj teksta člana 28 Rimskog statuta za utvrđivanje stanja u međunarodnom običajnom pravu u vrijeme relevantno za ovaj postupak veoma je ograničen. No bez obzira na to, očito je da se tekst koji je većina istakla - "čine ili se spremaju da počine zločin" - u svakom od spomenutih nizova odredbi zasniva na članu 86(2) Dopunskog protokola I. I ovaj put se, dakle, moji komentari koji se odnose na tumačenje tog člana od strane većine jednako odnose i na tumačenje koje je većina dala članu 28 Rimskog statuta. 33. Iz svih gorenavedenih razloga, ne prihvaćam da član 28 ne ide u prilog primjeni načela komandne odgovornosti na konkretnu činjeničnu situaciju u ovom žalbenom postupku. 34. Slijedi da odbacujem sve argumente većine. Dispozitiv 35. Ja bih stoga odbio žalbu po oba pitanja. Dodatak odluci 36. Sa zanimanjem sam pročitao materijal koji je većina dodala Odluci Žalbenog vijeća kao odgovor na napomene iznesene u oba mišljenja koja se razlikuju od mišljenja većine u pogledu drugog od dva pitanja o kojima je odlučeno u ovom žalbenom postupku.[168] Taj materijal pokreće nekoliko novih pitanja. Ono što većina tu još uvijek nije učinila jeste da dâ direktno objašnjenje za to što je njen pristup u odnosu na drugo pitanje potpuno različit od onoga koji je jednoglasno usvojen u odnosu na prvo pitanje.[169] Ništa u materijalu koji je dodala većina ne opravdava tu razliku u pristupu većine. 37. Čini se da je spor između većine i mene u tome da li ova veoma ograničena činjenična situacija koja je predmet drugog pitanja ulazi u polje primjene načela komandne odgovornosti koja je prihvaćena u međunarodnom običajnom pravu.[170] Većina kaže da se moja tvrdnja da ova situacija "jasno povlači individualnu krivičnu odgovornost na osnovu postojećeg principa čini [...] neobranjivom".[171] Riječ "jasno" naglašena je u materijalu koji je većina dodala. To nije ono što sam ja rekao. Ono što sam ja rekao konsistentno je onome što je Žalbeno vijeće, jednoglasno, reklo u toj odluci:[172]
Nakon što sam naveo načelo komandne odgovornosti, naveo sam svoj zaključak sljedećim riječima:[174]
Stojim pri tom mišljenju, iz razloga koje sam naveo.[175] 38. Većina je na nejasan način, i bez objašnjenja (u razmaku od 40 paragrafa), od zahtjeva da je za činjeničnu situaciju "razumno" smatrati da ulazi u polje primjene načela došla do zahtjeva da je "jasno" da ona ulazi u polje primjene tog načela. Ja nisam slijedio većinu u tom skoku. Postoji veoma stvarna razlika između ta dva zahtjeva. Čini se da je većina pobrkala tvrdnju o razumnosti u ranijem dijelu odluke Žalbenog vijeća u vezi s načelom legaliteta, za koje je kasnije većina iznijela da zahtijeva da terećeno krivično djelo bude "jasno" utemeljno u međunarodnom običajnom pravu u vrijeme kad su se odvijali predmetni događaji.[176] 39. Tvrdnja većine da je "[n]a uvaženim sudijama suprotnog mišljenja [...] da pokažu da [pozitivan i solidan temelj principa običajnog prava] postoji; [i da] nije na Žalbenom vijeću da pokazuje da on ne postoji",[177] održiva je samo ako se prihvati da ja, što se mene tiče, nisam uspio da pokažem da takvo načelo običajnog prava postoji. Moj argument - koji je, kako se čini, većina pogrešno protumačila - jeste da je relevantno načelo običajnog prava u vezi s drugim pitanjem ono koje je jednoglasno prihvatilo Žalbeno vijeće u ovom žalbenom postupku, da je komandant krivično odgovoran ako je znao ili je imao razloga da zna da se podređeni spremao da počini djela koja predstavljaju krivično djelo prema Statutu Međunarodnog suda ili da ih je počinio i ako je propustio da preduzme potrebne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni podređenog.[178] Moj odgovor na argument legaliteta bio je da međunarodno običajno pravo koje podržava postojanje takvog načela takođe podržava primjenu načela na situacije za koje je razumno smatrati da su obuhvaćene njegovim poljem primjene,[179] i neću ponavljati što sam u vezi s tim već rekao. 40. Iz materijala koji je većina dodala sada je jasno ono što je ranije možda bilo implicirano, to jest da je (po mišljenju većine), prije nego što se načelo prihvaćeno u međunarodnom običajnom pravu može primijeniti na bilo koju konkretnu ograničenu činjeničnu situaciju, potrebno pokazati da već postoji običaj koji podržava njegovu primjenu na tu situaciju. Svakako je svrha relevantnog načela međunarodnog običajnog prava ono što diktira opseg njegove primjene, a ne činjenice situacije na koju se načelo nastoji primijeniti. A ako taj opseg ili svrha nisu dovoljno strogi ili precizni, on se može definirati pozivanjem na "načela humanosti" i "diktate javne savjesti" iz Martensove klauzule.[180] Ako je tačno gledište većine, nijedno načelo međunarodnog običajnog prava nikad se ne bi moglo primijeniti ni na jednu novu situaciju, naprosto zato što to jeste nova situacija. 41. Ilustracija primjene načela međunarodnog običajnog prava na konkretnu ograničenu činjeničnu situaciju može se naći u predmetu Shimoda, u kojem je razmatrano načelo legaliteta u međunarodnom pravu u odnosu na čin bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki 1945. od strane Sjedinjenih Država.[181] Ne pozivam se na ovaj predmet kako bih podržao njegove zaključke,[182] nego zbog načina rasuđivanja koji je primijenjen u tom predmetu, a koji pokazuje grešku u gledištu većine u vezi s primjenom prihvaćenog načela međunarodnog krivičnog prava na konkretnu ograničenu činjeničnu situaciju.[183] Tužioci, koji su bili ranjeni u bombardovanju, tražili su odštetu od japanske države jer se odrekla (Japanskim mirovnim ugovorom, 1951.) naknade štete za svoje građane od strane Sjedinjenih Država, koju su oni zatražili u skladu sa, između ostalog, međunarodnim pravom, za djela za koja su tvrdili da predstavljaju nezakonita djela Sjedinjenih Država prema pravilima pozitivnog međunarodnog prava (uzimajući u obzir i pravo međunarodnih ugovora i običajno pravo) na snazi 1945.[184] Japanska vlada je smatrala da, budući da nijedna deklaracija, konvencija ili međunarodni ugovor koji zabranjuju upotrebu u njima navedenih tipova oružja, a koji predstavljaju relevantno međunarodno pravo nije sadržavala odredbe koje se direktno tiču upotrebe atomske bombe (koja do tada nije bila upotrebljena u nekom ratu), njena upotreba nije bila izrijekom regulisana pozitivnim međunarodni pravom.[185] 42. Sud je, mada je odbio pravni lijek po drugim osnovama, odbacio ovaj argument i smatrao da je "neselektivno bombardovanje nebranjenih gradova" atomskim bombama nezakonita ratna aktivnost prema pozitivnom međunarodnom pravu.[186] Razmatrajući to pitanje, Sud je rekao sljedeće:[187]
Sud je zaključio sljedeće: "Dakle, da bi neko oružje bilo zakonito, nije dovoljno da je ono novo oružje; takođe, novo oružje mora, naravno, proći test pozitivnog međunarodnog prava."[188] 43. Posljednje pitanje koje je iznijela većina tiče se člana 86(2) i 87(3) Dopunskog protokola I. Većina je pokušala da odgovori na moj argument da je njeno oslanjanje na odredbe člana 86(2) u pogledu vremenskog ograničenja koje većina nameće bilo, zbog odredbi člana 87(3), veoma nesigurna osnova za takvo ograničenje.[189] Ono navodi da sam propustio da primim k znanju da je član 86(2) taj koji se izričito bavi individualnom odgovornošću nadređenog dok član 87(2) govori o obavezama država ugovornica.[190] Većina ne navodi izvor za razliku koju uspostavlja između ta dva člana. Oba se u pravu smatraju obavezujućima samo za visoke ugovorne strane. I jedan i drugi obavezuju te strane da, u skladu sa svojim ugovornim obavezama, uklope određene standarde u svoje nacionalne zakone, uključujući i dužnosti koji imaju komandanti prema odredbama tih članova. Mada se općenito smatra da su neke odredbe Dopunskih protokola prihvaćene u međunarodnom običajnom pravu kao obavezujuće za pojedince, nepotrebno je u ovom predmetu odlučivati o tome koje od njih su kao takve prihvaćene. Ja sam se pozvao na sadržaj tih članova ne da bih rekao da je jedan o njih, ili oba, prihvaćen ili da nije prihvaćen kao obavezujući za pojedince nego (kao što je, pretpostavljam, jasno iz onoga što sam rekao) samo zato da bih pokazao kontekst u kojem se član 86(2) može naći i nevaljanost tumačenja tog člana od strane većine. To sam učinio ponukan komentarom MKSK-a uz član 86(2), koji kaže da se član 86(2) "treba čitati zajedno sa [...] članom 87 (Dužnost komandanata)".[191] 44. Moje mišljenje da bi se žalba trebala odbiti po obje osnove ostaje nepromijenjeno. Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku, pri čemu je mjerodavan engleski tekst. Dana 16. jula 2003., /potpisano/ [pečat Međunarodnog suda] [1] Odgovor optužbe na interlokutornu žalbu odbrane u vezi s nadležnošću /Prosecution's Response to Defence Interlocutory Appeal on Jurisdiction/ (u daljnjem tekstu: Odgovor). [2] Pravilo 72(E) Pravilnika predviđa da se "žalba uložena na osnovu stava (B)(i) neće [...] razmatrati ukoliko tročlano žalbeno vijeće koje je imenovao predsjednik zaključi da ona ne zadovoljava uslove iz stava (D) i u takvom slučaju će se ta žalba odbaciti." Pravilo 72(B)(i) daje automatsko pravo na ulaganje interlokutorne žalbe na odluke po preliminarnim podnescima kojima se osporava nadležnost. Pravilo 72(D) definiše preliminarni podnesak kao "podnesak kojim se osporava optužnica iz razloga što se ona ne odnosi na" kategorije nadležnosti definisane u članovima 1 do 9 Statuta. [3] Odluka na osnovu pravila 72(E) o valjanosti žalbe, 21. februar 2003. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). [4] Pobijana odluka, par. 179. [5] Ibid., par. 202. [6] Odluka od 21. februara 2003., par. 3. [7] Odgovor, par. 7. [8] Interlokutorna žalba, par. 126. [9] Pravilo 74 predviđa da "ukoliko to smatra poželjnim za pravilno presuđivanje o predmetu, pretresno vijeće može da pozove ili da odobri državi, organizaciji ili osobi da pristupi pretresnom vijeću i iznese stavove o bilo kojem pitanju koje odredi pretresno vijeće". [10] Interlokutorna žalba, par. 14, str. 4. "Odgovornost nadređenog" je termin ekvivalentan "zapovjednoj odgovornosti"; komandant je nesumnjivo nadređeni u smislu čl. 7(3) Statuta Međunarodnog suda. [11] Interlokutorna žalba, par. 47; Replika, par. 21. [12] Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-AR72, Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost suda (u daljnjem tekstu: Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić), 2. oktobar 1995., Žalbeno vijeće, par. 134. [13] Pobijana odluka, par. 17, 40 i 167. [14] Odluka od 21. februara 2003., par. 5. [15] Vidi predmete Corfu Channel, Merits, I.C.J. Reports 1949, str. 22, te Military and Paramilitary Activities in and against Nicaragua, I.C.J. Reports 1986, str. 112 i 114. [16] Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 134. [17] Tužilac protiv Delalića i drugih, IT-96-21-A, Presuda, 20. februar 2001., par. 222-241 (u daljnjem tekstu: Drugostepena presuda u predmetu Čelebići); Tužilac protiv Bagilisheme, ICTR-95-1A-A, Presuda (Obrazloženje), 13. decembar 2002., par. 35-37. [18] Dalja razrada ove ideje može se naći u prvostepenoj presudi u predmetu Delalić, IT-96-21-T od 16. novembra 1998., par. 333 et seq. [19] Jean S. Pictet, Commentary, I Geneva Convention (Ženeva, 1952.), str. 49. [20] Interlokutorna žalba, par. 39. [21] Vidi Reservations to the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, I.C.J. Reports 1951, str. 23; i Military and Paramilitary Activities in and against Nicaragua, I.C.J. Reports 1986, str. 112 i 114. [22] Interlokutorna žalba, par. 32. [23] Ibid. [24] Odgovor, par. 43. [25] 327 U.S. 1, 14-15 (1946). [26] Ibid., odjeljak 16. [27] Istu formulaciju sadrži i član 6(3) Statuta Međunarodnog suda za Ruandu (u daljnjem tekstu: MKSR). [28] Interlokutorna žalba, par. 95. [29] Ibid., par. 48. [30] Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (u daljnjem tekstu: Dopunski protokol I), 1125 UN Treaty Series, str. 3-608. [31] Interlokutorna žalba na odluku po zajedničkom prigovoru na nadležnost, 27. novembar 2002., par. 20(a). [32] Odluka, 2. oktobar 1995., par. 77. [33] Drugostepena presuda u predmetu Čelebići, par. 116-181. [34] Tužilac protiv Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-T, Presuda, 25. juni 1999., par. 228. [35] Interlokutorna žaba, par. 14. [36] Interlokutorna žalba, par. 15. [37] Vidi "Odluku po prigovoru Dragoljuba Ojdanića na nenadležnost - udruženi zločinački poduhvat", Tužilac protiv Milana Milutinovića i drugih, IT-99-37-AR72, 21. maj 2003., par. 37-39 (u daljnjem tekstu: Odluka u predmetu Ojdanić). [38] Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 134. [39] Interlokutorna žalba, par. 16. [40] Vidi Odluku u predmetu Ojdanić, par. 9-10. [41] Interlokutorna žalba, par. 28-31. [42] Izmijenjena optužnica, par. 58. [43] Ibid. [44] Ibid., par. 59. [45] Vidi Pismene argumente Amira Kubure o prigovoru odbrane o nenadležnosti /Written Submission of Amir Kubura on Defence Challenges to Jurisdiction/, 10. maj 2002. (dalje u tekstu: Kuburin podnesak), par. 30-47; Replika, par. 32. Vidi takođe Odgovor Amira Kubure na Podnesak optužbe u vezi s prigovorima odbrane o nenadležnosti od 10. maja 2002. /Response of Amir Kubura to Prosecution's Brief on Defence Challenges to Jurisdiction of 10 May 2002/, par. 8-11; Zajednički prigovor o nenadležnosti vezan za Izmijenjenu optužnicu - Pismeni argumenti Envera Hadžihasanovića /Joint Challenge to Jurisdiction arising from the Amended Indictment Written Submissions of Enver Hadžihasanović/, 10. maj 2002., par. 86-89. [46] Zajednički prigovor o nenadležnosti vezan za Izmijenjenu optužnicu, par. 13; Replika Amira Kubure na Odgovor optužbe na Pismene argumente odbrane u vezi s prigovorima o nenadležnosti /Reply of Amir Kubura to Prosecution's Response to Defence Written Submissions on Challenges to Jurisdiction/, 31. maj 2002., par. 18-22. [47] Kuburin podnesak, par. 48. Vidi takođe Zajednički prigovor o nenadležnosti vezan za Izmijenjenu optužnicu, par. 15 i Repliku Amira Kubure na odgovor optužbe na pismene podneske odbrane u vezi s prigovorima o nenadležnosti, par. 28. [48] Hadžihasanovićev odgovor, 24. maj 2002, par. 48. Vidi takođe Zajednički prigovor o nenadležnosti vezan za Izmijenjenu optužnicu, par. 15; Replika Amira Kubure na odgovor optužbe na pismene podneske odbrane u vezi s prigovorima o nenadležnosti, paragraf 28. [49] Kuburin podnesak, par. 30. [50] Ibid., par. 33 i 34. [51] Ibid., par. 36 i 37. [52] Ibid., par. 38. Član 28(A) Rimskog statuta od 12. jula 1998., s ispravkama od 10. novembra 1998. i 12. jula 1999. glasi kako slijedi: "Vojni komandant, ili lice koje efektivno vrši dužnost vojnog komandanta, krivično je odgovoran za krivična djela iz nadležnosti Suda koja su počinile snage pod njegovom efektivnom komandom i kontrolom, ili pod njegovom efektivnom vlasti i kontrolom, zbog propusta da primjereno vrši kontrolu nad tim snagama: (i) kada je taj vojni komandant, ili lice, znao ili je, na osnovu okolnosti u to vrijeme, trebao da zna da te snage čine ili se spremaju da počine ta krivična djela..." (kurziv dodat). [53] Kuburin podnesak, par. 47. [54] Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2-T, 26. februar 2001., par. 446, citirano u podnesku optužbe u vezi s pitanjima pokrenutim Zajedničkim prigovorom o nenadležnosti vezanim za Izmijenjenu optužnicu, 10. maj 2002., par. 62. [55] Odgovor optužbe na pismene podneske odbrane u vezi sa Zajedničkim prigovorom o nenadležnosti vezanim za Izmijenjenu optužnicu", 10. maj 2002., par. 62. [56] Ibid., par. 21. Umjesto "Alagić" trebalo bi da stoji "Kubura". [57] Ibid., par. 22. [58] Ibid., par. 23. [59] Vidi Tužilac protiv Milutinovića, Šainovića i Ojdanića, predmet br. IT-99-37-AR72, "Odluka o prigovoru Dragoljuba Ojdanića na nednadležnost – Udruženi zločinački poduhvat", 21. maj 2003., par. 9 ("Stoga se može reći da je obim nadležnosti Međunarodnog suda ratione materiae definisan kako Statutom, utoliko što je njime zadat okvir nadležnosti Međunarodnog suda, tako i međunarodnim običajnim pravom, utoliko što ovlasti Međunarodnog suda da nekog optuženog proglasi krivim za bilo koje krivično delo navedeno u Statutu zavisi od toga da li je to krivično delo bilo priznato običajnim pravom u trenutku kad je navodno počinjeno."). Vidi takođe drugostepenu presudu u predmetu Čelebići, par. 178. [60] Kurziv dodat. Kada je riječ o odnosima u vojsci koji nisu obuhvaćeni stavom (a) člana 28, Rimski statut dalje predviđa da je "nadređeni [...] krivično odgovoran za krivična djela iz nadležnosti Suda koja su počinili podređeni pod njegovom efektivnom vlasti i kontrolom, zbog njegovog propusta da primjereno vrši kontrolu nad tim podređenima: (i) kada je nadređeni znao ili, kada je svjesno zanemario informacije koje su jasno upućivale na to da podređeni čine ili se spremaju da počine ta krivična djela; (ii) kada su krivična djela bila povezana s aktivnostima u okviru efektivne odgovornosti i kontrole nadređenog; i (iii) kada je nadređeni propustio da preduzme sve potrebne i razumne mjere u njegovoj moći da spriječi ili suzbije njihovo počinjenje ili da stvar proslijedi nadležnim vlastima radi istrage ili krivičnog gonjenja. (Kurziv dodat). [61] Godišnjak Komisije za međunarodno pravo (1996), tom II, Dio drugi, Izvještaj komisije Generalnoj skupštini o radu svoje četrdeset i osme sjednice (A/51/10), str. 25 (dalje u tekstu: Godišnjak KMP-a). [62] Drugostepena presuda u predmetu Čelebići, par. 237. [63] Godišnjak KMP-a, str. 25 (kurziv umetnut). [64] In the matter of United States v. Wilhelm List et al., Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima na osnovu zakona br. 10 Kontrolnog savjeta, tom XI, str. 1230 (dalje u tekstu: predmet Kuntze). [65] U vezi sa navodima o zlostavljanjima Jevreja i drugih koja su se dešavala u okviru područja pod Kuntzeovom komandom, vojni sud je izjavio sljedeće: "Izvedeni dokazi pokazuju dovođenje Jevreja u koncentracione logore i ubistvo jedne velike grupe Jevreja i Cigana, ubrzo nakon što je optuženi preuzeo komandu na jugoistoku, od strane jedinica koje su mu bile podređene. Ne postoje pismeni tragovi o tome da je [Kuntze] naredio strijeljanje Jevreja ili njihovo odvođenje u sabirni logor. Dokazi ukazuju na to da je posjedovao izvještaje da su njemu podređene jedinice strijeljale veliku grupu Jevreja i Cigana... On je imao saznanja da su njemu podređene jedinice odvodile i transportovale Jevreje u sabirne logore. Nigdje u izvještajima nije pokazano da je [Kuntze] učinio išta kako bi spriječio navedene protivpravne radnje. Sasvim je očito da je on pristao na njihovo vršenje premda je njegova dužnost bila da interveniše kako bi spriječio da se one ponove. Smatramo da je njegova odgovornost za navedene protivpravne radnje dovoljno potkrijepljena pismenim tragovima." Predmet Kuntze, str. 1279-80 (kurziv dodat). Iako je jasno da ova presuda uvažava odgovornost za propust da se spriječe nova ubistva nakon što je optuženi preuzeo komandu, u njoj se nigdje ne pominje odgovornost za zločine počinjene prije nego što je optuženi preuzeo komandu. [66] Tužilac protiv Bagilisheme, predmet br. ICTR-95-1A-A, Presuda (obrazloženje), 3. jul 2003, par. 34. [67] Vidi Mišljenje sudije Hunta, djelimično suprotno, post, par. 4. [68] Pravo oružanih sukoba na operativnom i taktičkom nivou, B-GG-005-027/AF-021, poglavlje 16, odjeljak 8, par. 53 (Kanada 2001) (kurziv dodat). [69] Id., par. 52 i 53. [70] Priručnik za komandante o pravu pomorskih operacija, NWP 1-14M (Sjedinjene Države 1995). [71] Vidi Mišljenje sudije Hunta, djelimično suprotno, post, par. 29. [72] Usp. Rimski statut, čl. 22, stav. 2. [73] "The Hostage Case" (u daljnjem tekstu: predmet Taoci), predmet br. 7, Sjedinjene Države protiv Wilhelma Lista i drugih, Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima prema Zakonu broj 10 Kontrolnog savjeta, tom XI (Washington, 1951.), str. 1275. [74] Ibid., optužnica, str. 765-776. [75] Ibid., str. 765-766. [76] Suđenje generalu Tomoyukiju Yamashiti, Komisija za ratne zločine Sjedinjenih Država, Law Reports of Trials of War Criminals, tom IV, predmet br. 21, str. 3 i W.H.Parks, "Command Responsibility for War Crimes", 62 Mil. L. Rev. 1 (1973), str. 23. [77] Vidi The High Command Case /u daljnjem tekstu: predmet Visoka komanda/, Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima prema Zakonu br. 10 Kontrolnog savjeta, tom XI (Washington, 1951.), str. 462-465 za optužnicu i str. 512 za pojam komandne odgovornosti. [78] Predmet Taoci, Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima prema Zakonu broj 10 Kontrolnog savjeta, tom XI (Washington, 1951.) supra, str. 1278-1281. [79] Vidi predmet Visoka komanda, supra, str. 463-465 za tačke optužnice dva i tri po kojima je Kuntze proglašen krivim (na str. 596), i str. 584-585 za ranija djela njegovih podređenih za koja se smatralo da za njih ne može biti optužen. [80] Predmet Visoka komanda, supra, str. 543-544. [81] Međunarodni sud ne djeluje u formativnom periodu ranijeg vremena u kojem se događalo da se za neke odluke, zbog njihovog očitog razvojnog karaktera, odmah smatra da predstavljaju praksu država ili opinio juris. [82] Aleksovski, IT-95-14/1-A, od 24. marta 2000., par. 126-127; Delalić, IT-96-21-A, od 20. februara 2001., par. 173; Ojdanić, IT-99-37-AR72, od 21. maja 2003., par. 38. [83] Jasan tekst možda bi se mogao primijeniti bez prethodnog tumačenja. Vidi predmet LaGrand Case, I.C.J., presuda od 21. juna 2001, par. 77. No to je samo drugi način da se kaže da je, u takvom slučaju, značenje teksta očigledno. Jasnoća teksta ne dokida potrebu da sud tom tekstu da značenje. Vidi Case Concerning the Arbitral Award of 31 July 1989 (Gvineja-Bisau protiv Senegala), I.C.J. Reports 1991, 53 na 136-137, suprotno mišljenje sudije Weeramantryja. Komplikacije vezane za pitanja arbitraže ovdje nisu razmotrena. [84] Interlokutorna žalba na odluku o zajedničkom prigovoru nadležnosti, par. 94, 96 i 120. [85] Vidi Tužilac protiv Blaškića, IT-95-14-T, od 3. marta 2000., par. 327. [86] Interlokutorna žalba na odluku o zajedničkom prigovoru nadležnosti. [87] Vidi Ojdanić, IT-99-37-AR72, od 21. maja 2003., par. 28. [88] Što se tiče opšteg načela, vidi International Committe of the Red Cross, Commentary on the Additional Protocols of 8 June 1977 to the Geneva Conventions of 12 August /Međunarodni komitet Crvenog krsta, Komentar Dopunskih protokola od 8. juna 1977. uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949./ (Geneva), str. 1015, par. 3548. [89] Tužilac protiv Tihomira Blaškića, IT-95-14-T, od 3. marta 2000., par. 304, i Tužilac protiv Milorada Krnojelca, IT-97-25-T, od 15. marta 2002., par 93. [90] Delalić, IT-96-21-T, od 16. novembra 1998., par. 398-400. [91] Vidi Tužilac protiv Delalića, IT-96-21-A, od 20. februara 2001., par. 196-198, Tužilac protiv Bagilisheme, ICTR-95-1A-A, od 3. jula 2002., par. 50. [92] Može se raspravljati o tome kakav je tačno status rada KMP-a. Stavovi o tome izneseni su u presudama u predmetima Furundžija, IT-95-17/1-T, od 10. decembra 1998., par. 227, u predmetu Tadić, IT-94-1-A, od 15. jula 1999., par. 223. U Oppenheim's International Law, 9. izd., tom 1, dio 1 (London, 1992.), str. 50, navodi se sljedeće: "[R]ad Komisije [za međunarodno pravo], čak i onda kad ne rezultira, a naročito onda kad rezultira međunarodnim ugovorom, sam po sebi je mjerodavan faktor u razvoju prava te pouzdan i značajan izvor prava." Antonio Cassese, International Law (Oxford, 2001.), str. 292, takođe kaže da su takvi međunarodni ugovori koje je sastavila Komisija za međunarodno pravo "izvršili veliki uticaj čak i izvan grupe strana ugovornica. Radi se, dakle, o "uticaju". [93] Kurziv dodat. [94] Ibid. [95] Ova odredba je korištena za tumačenje člana 86(2) Protokola I. Vidi Tužilac protiv Tihomira Blaškića, IT-95-14-T, od 3. marta 2000., par. 327. [96] Pravilnik kopnene vojske Sjedinjenih Država 27-10, The Law of Land Warfare /Pravo ratovanja na kopnu/, par. 501, citirano u W.H.Parks "Command Responsibility for War Crimes" /Komandna odgovornost za ratne zločine/, 62. Mil. Rev. 1 (1973.), str. 86. [97] Vidi paragrafe 11 i 12 Izvještaja generalnog sekretara u skladu s paragrafom 5 Rezolucije 995(1994) S/1995/134 Savjeta bezbjednosti od 13. februara 1995, koji se odnose na član 4 Statuta MKSR-a u vezi s kršenjima člana 3 zajedničkog Ženevskim konvencijama i Dopunskog protokola II. [98] U vezi s pitanjem da li je Međunarodni sud ovlašten da se bavi ovakvim pitanjima, vidi Tužilac protiv Milutinovića i drugih, IT-99-37-AR72, od 21. maja 2003., par. 9. [99] Interlokutorna žalba, par. 61 (c)(i). [100] Vidi naprimjer Motifs de l'Arret, u predmetu Tužilac protiv Bagilisheme, predmet br. MKSR-95-1A-A, 3. juli 2002., par. 35. [101] Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2, od 26. februara 2001., par. 446. [102] Odgovor optužbe na interlokutornu žalbu odbrane u vezi s nadležnošću, 9. decembar 2002., str. 26, fusnota 113. [103] Odgovor Envera Hadžihasanovića na podnesak optužbe, itd., 24. maj 2002., par. 48. [104] Osporena odluka, par. 188. [105] Odgovor Envera Hadžihasanovića na podnesak optužbe, itd., 24. maj 2002., par. 49. [106] Vidi North Sea Continental Shelf Cases, I.C.J. Reports 1969, str. 39, par 63, i Case Concerning Paramilitary Activities in and Against Nicaragua (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država), (Merits), I.C.J. Reports 1986, str. 92-96, par. 172-179. [107] Odluka Žalbenog vijeća, par. 52. [108] Tužilac protiv Delalića i drugih, IT-96-21-A, Presuda, 20. februar 2001. (u daljnjem tekstu: presuda po žalbi u predmetu Delalić), par. 195-196; Tužilac protiv Bagilisheme, ICTR-95-1A-A, Presuda (Obrazloženje), 13. decembar 2002. (u daljnjem tekstu: Presuda po žalbi u predmetu Bagilishema), par. 35. [109] Odluka po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost s obzirom na komandnu odgovornost, 16. juli 2003. (u daljnjem tekstu: odluka Žalbenog vijeća), par. 11 i 13. [110] Ibid., par. 12. [111] Ibid., par. 12. [112] Ibid., par. 12. [113] Ibid., par. 17. [114] Ibid., par. 18. [115] Ibid., par. 18. [116] Ibid., par. 34-45. [117] Objavljeno u izvještaju Roberta H. Jacksona, predstavnika Sjedinjenih Država na Međunarodnoj konferenciji o vojnim suđenjima, London 1945., 28 na 37. [118] Suđenja ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu prema Zakonu br. XIV Kontrolnog savjeta, Sjedinjene Države protiv Alstöttera i drugih, tom III, 954. [119] Ovaj pasus se pojavljuje na dva mjesta, na 966 i na 974-975. [120] Pravni izvještaji sa suđenja ratnim zločincima (Komisija za ratne zločine Ujedinjenih naroda, 1949.), Sjedinjene Države protiv Alfreda Kruppa i drugih, tom 69. [121] Na 147. Pravne formulacije uzete iz Whartonovog krivičnog prava /Wharton's Criminal Law/, tom I, član 126, na 177. [122] Na 149. [123] Na 147. [124] Javni tužilac protiv Adolfa Eichmanna(1962.) 36 Međunarodni pravni izvještaji, na 290. Na engleski prevedeno sa hebrejskog originala u izraelskom Ministarstvu pravosuđa. [125] Odluka Žalbenog vijeća, par. 44-45. [126] Ibid., par. 46-50. [127] Ibid., par. 51. [128] Odluka Žalbenog vijeća, par. 18; parafrazirano u par. 3(f) supra. [129] Ibid., par. 12; parafrazirano u par. 3(c), supra. [130] To je jasno izneseno u presudi Vrhovnog suda Sjedinjenih Država u predmetu Yamashita, Pravni izvještaji o suđenjima ratnim zločincima, tom IV, 1 na 43-44: "[...] tvrdi se da žalilac nije optužen da je bilo počinio takva djela bilo da je njima upravljao, te da se prema tome ne tereti ni za kakvo kršenje. Ali time se previđa činjenica da je suština optužbe da je žalilac protivpravno prekršio svoju dužnost da kao vojni komandant kontroliše operacije članova svoje komande 'dozvolivši im da počine' navedene raširene i mnogobrojne zločine." Ova distinkcija je prihvaćena u praksi Međunarodnog suda. Zauzet je stav da za dokazivanje odgovornosti nadređenog nije potrebno pokazati kauzalnu vezu između djela podređenih i propusta nadređenog da spriječi ili kazni: Tužilac protiv Delalića i drugih, IT-96-21-T, Presuda, 16. novembar 1998., par. 400 (ovo pitanje nije izneseno u žalbenom postupku, mada Žalbeno vijeće jeste ustvrdilo da odgovornost nadređenog nije oblik indirektne odgovornosti: presuda po žalbi u predmetu Delalić, par. 239.); Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-T, Presuda, 26. februar 2001. (u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Kordić), par 447. U presudi po žalbi u predmetu Bagilishema Žalbeno vijeće je definisalo odgovornost nadređenog isključivo u smislu kršenja dužnosti (u par. 35): "Pojam 'nemara' u kontekstu odgovornosti nadređenog može dovesti samo do konfuzije, kao što pokazuje presuda pretresnog vijeća u ovom predmetu. Nadređeni je po zakonu dužan da spriječi zločine za koje zna ili ima razloga da zna da ih se njegovi podređeni nad kojima ima efektivnu kontrolu spremaju počiniti, te da ih kazni za zločine za koje zna ili ima razloga da zna da su ih počinili. Vojni komandant, ili civilni nadređeni, može se dakle smatrati odgovornim ako propusti da izvrši svoje dužnosti kao nadređeni bilo namjernim propustom da ih izvrši bilo tako što ih je nehatno ili svjesno zanemario". U stručnoj literaturi zabilježena je distinkcija između odgovornosti nadređenog za njegov sopstveni propust da djeluje i odgovornosti nadređenog za sama djela podređenog. Odgovarajuća odredba iz člana 28 Rimskog statuta komentira se na sljedeći način: "Odgovornošću nadređenog uspostavlja se odgovornost za propust. Nadređeni je kažnjen zbog propusta da nadzire svoje podređene i da spriječi ili kazni počinjenje zločina. Ova vrsta odgovornosti - za propust - jedinstvena je u međunarodnom krivičnom pravu. [...] Krivično djelo iz člana 28 može se klasificirati kao izvorno djelo ili zasebno krivično djelo propusta [...], jer je po tom članu nadređeni odgovoran samo za propust da primjereno nadzire ili kontrolira svoje podređene ali ne, barem ne 'direktno', za zločine koje oni počine.": Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda: Komentar (Cassese i drugi, ur.), tom 1, pasus 21 ("Odgovornost nadređenog"), Kai Ambos, na 850-851. [131] Odluka Žalbenog vijeća, par. 45. [132] Vidi takođe Komentar MKCK-a Dopunskih protokola (Ženeva, 1987, par. 3562, str. 1023): "[S]ve to komandante ne sprečava da pokušaju pronaći neku rupu u pravu oružanog sukoba ili da iznesu konsistentna tumačenja pitanja koja nisu jasno regulisana." [133] Presuda general-potpukovniku Walteru Kuntzeu koju je izrekao Vojni sud V u okviru predmeta br. 7, Sjedinjene Države protiv Wilhelma Lista i drugih (u daljnjem tekstu: predmet Taoci), 19. februar 1948., objavljena u zbirci Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima na osnovu Zakona broj 10 Kontrolnog savjeta, tom XI, 1230 (u daljnjem tekstu: nirnberška presuda). [134] Nirnberška presuda, na 1279-1280. [135] Odluka Žalbenog vijeća, fusnota 65. [136] Odluka Žalbenog vijeća, par 50. [137] Nirnberška presuda, 756-766. Kurziv je ovdje, kao i u sljedećoj rečenici, dodat. [138] Nirnberška presuda, 1274. [139] Ibid., 1276. [140] Ibid., 1277. [141] Nirnberška presuda, 1280. Ovaj zaključak smatra se jednim od polazišta u razvoju odgovornosti nadređenog kakvu danas prihvata međunarodno običajno pravo, ali važno je imati na umu da - za razliku od predmeta Yamashita (vidi fusnotu 23, supra) u kojem se odgovornost temeljila na tome što je "dozvolio [podređenima] da počine" zločine - neki sudovi u to vrijeme još nisu pravili razliku koju danas pravi međunarodno običajno pravo između odovornosti nadređenog za njegov sopstveni propust da izvrši svoju dužnost da kazni i odgovornosti nadređenog za sama djela podređenih (vidi par. 9 fusnotu 23, supra). [142] Sud je utvrdio da je mjesec oktobar 1941. premašio sve mjesečne rekorde po broju ubistava nevinog stanovništva iz odmazde za zločine nepoznatih počinilaca (nirnberška presuda, 1276). Kuntze je preuzeo komandu 27. oktobra. Tribunal je smatrao da je vrlo malo vjerovatno da je Kuntze mogao preuzeti komandu na jugoistoku usred tih akcija i izvještaja o njima "a da za njih nije znao ili ih odobrio" (nirnberška presuda, 1276-1277). Međunarodni sud je utvrdio da je Kuntze primio izvještaj koji pokriva čitav period jugoslavenskog pokreta otpora sve do 5. decembra 1941. (presuda, 1277 - umjesto 1941. stoji 1841., što je očito štamparska greška) Taj izvještaj je morao uključivati ubistva iz razdoblja prije nego što je započeo odnos nadređeni-podređeni počinjena od strane osoba koje su tada postale podređene Kuntzeu). [143] Odluka Žalbenog vijeća, par. 47. [144] Drugostepena presuda u predmetu Delalić, par. 237. [145] Ženeva, 1978., par. 3402, str. 975. [146] Odluka Žalbenog vijeća, par. 18; parafrazirano u par. 3(f), supra. [147] Hans-Peter Gasser, Međunarodno humanitarno pravo - Uvod, Haupt, 1993., na str. 16. [148] Među odlukama Žalbenog vijeća u kojima je usvojen ovakav pristup predmetima humanitarnog prava su sljedeće: Tužilac protiv Tadića, IT-94-1-A, Presuda, 15. juli 1999. (drugostepena presuda u predmetu Tadić), u vezi s članom 2 Statuta Međunarodnog suda (par. 166), članom 5 (par. 282-285) i članom 7(1) (par. 190-191); Tužilac protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-A, Presuda, 24. mart 2000. (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda u predmetu Aleksovski), u vezi s članom 2 (par. 152); drugostepena presuda u predmetu Delalić, takođe u vezi s članom 2 (par. 67-70, 81). Među odlukama Žalbenog vijeća u kojima je usvojen ovaj pristup u vezi s drugim pitanjima su sljedeće: drugostepena presuda u predmetu Aleksovski, u vezi sa doktrinom sudskog presedana (par. 98); Tužilac protiv Miloševića, IT-01-51-AR73, Obrazloženje odluke po interlokutornoj žalbi tužioca na odbijanje zahtjeva za spajanje postupaka, 18. april 2002., u vezi s ispravljanjem nepodudarnosti između engleske i francuske verzije Pravilnika o postupku i dokazima (par. 16.). Vidi takođe Tužilac protiv Furundžije, IT-95-17/1-T, Presuda, 10. decembar 1998. (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Furundžija), u vezi s oblicima odgovornosti u članu 7(1) par. 254). [149] Tužilac protiv Blaškića, IT-95-14-T, Presuda, 3. mart 2000., par 336. [150] Presuda u predmetu Kordić, par. 444-446. [151] U par. 446. [152] Takođe u par. 446. [153] Vidi drugostepenu presudu u predmetu Aleksovski, par 72 i 76; drugostepenu presudu u predmetu Delalić, par. 192, 193, 198. [154] Godišnjak Komisije za međunarodno pravo, par. 72, 76 ( 1996.), tom II, Drugi dio, Izvještaj Generalnoj skupštini o radu četrdeset osme sjednice (A/51/10) (u daljnjem tekstu: Izvještaj) [155] Odluka Žalbenog vijeća, par. 48, u kojoj se upućuje na str. 25 Izvještaja. [156] Ibid., par. 49. [157] Njeni članovi se izabiru u njihovom privatnom svojstvu, a ne kao predstavnici svojih vlada: vidi website Komisije za međunarodno pravo (koji je napravio Odjel za kodifikaciju Ureda za pravne poslove Ujedinjenih naroda - http:/www.un.org/law/ilc/membefra.htm), pod "Election". Razlika između takvog nacrta kodeksa i međunarodnog običajnog prava pokazana je, naprimjer, u Tužilac protiv Kupreškića i drugih, IT-95-16-T, Presuda, 14. januar 2000. (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda u predmetu Kupreškić), par. 591. [158] Razlog tome je što su se i sudija Bennuna i sudija Robinson, koji su bili članovi Komisije za međunarodno pravo 1996. godine, pridružili već citiranoj izjavi u prvostepenoj presudi u predmetu Kordić (u par. 23 gore): Osobe koje su preuzele komandu nakon počinjenja [zločina] jednako su dužne da kazne. [159] Izvještaj, str. 25-26, par (4). [160] Paragraf 20, supra. [161] Komentar MKCK-a, par. 3545, str. 1014. Nažalost, navod iz fusnote ovom pasusu Komentara u vezi s radom Diplomatske konferencije o reafirmisanju i razvoju međunarodnog humanitarnog prava primjenjivog na oružane sukobe, na str. 131-132, odnosi se na diskusiju o odgovornosti podređenog koji djeluje prema naređenju nadređenog (član 7(4) Statuta), a ne o odgovornosti nadređenog (član 7(3) Statuta). [Član 7(4) predviđa sljedeće: "Činjenica da je optužena osoba postupala prema naređenju vlade ili nadređenog ne oslobađa je krivične odgovornosti, ali se može uzeti u obzir za ublažavanje kazne ako Međunarodni sud utvrdi da tako nalaže pravda."] [162] Član 87(3) Dopunskog protokola I citiran je u par. 21 teksta, supra. [163] Odluka Žalbenog vijeća, par. 46. [164] Prvostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 227; drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 223. [165] Presuda Žalbenog vijeća, par. 51. [166] Prvostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 227. [167] A/conf.183/C.1/WGGP/L.4/Add.1, 29. juni 1998., na 3. [168] Odluka Žalbenog vijeća, par. 52-56. [169] Većina je u pogledu drugog pitanja insistirala da je potrebno ustanoviti postojanje međunarodnog običajnog prava u vezi s primjenom načela komandne odgovornosti na ovu veoma ograničenu činjeničnu situaciju, a nije insistirala u pogledu prvog pitanja da je potrebno ustanoviti takvo međunarodno običajno pravo u vezi s primjenom tog načela na unutrašnji oružani sukob (za razliku od međunarodnog). [170] Odluka žalbenog vijeća, par. 52, 56. [171] Odluka Žalbenog vijeća, par. 52. [172] Ibid., par. 12. Ja sam naglasio tekst u ovom citatu i u citatu koji slijedi. [173] Ja sam u ovom mišljenju tu misao sažeo u sljedećoj rečenici: " Takvo načelo za koje se smatra da je dio međunarodnog običajnog prava može se međutim primijeniti na novu situaciju kada je za tu situaciju razumno smatrati da ulazi u polje primjene tog načela." (I ovdje sam ja dodao kurziv). [174] Paragraf 8, supra. Vidi i par. 13. [175] Paragrafi 9-12, supra. [176] Odluka Žalbenog vijeća, par 51. Ista takva nejasnoća između ova dva koncepta pojavljuje se i ranije u paragrafu 52 Odluke Žalbenog vijeća, kada se kaže da se većina i manjina slažu u tome da se "jasno uspostavljena pravila mogu primijeniti na nove činjenične situacije koje su jasno obuhvaćene njihovim poljem primjene" (Ja sam dodao kurziv.), što je takođe izjava koja mi je pogrešno pripisana u fusnoti 67 te odluke. [177] Odluka Žalbenog vijeća, par 52. [178] Paragraf 8, supra, koji upućuje na par. 12 Odluke Žalbenog vijeća. [179] Vidi par. 10, supra. [180] Prvostepena presuda u predmetu Kupreškić, par 525. [181] Shimoda i drugi (u daljnjem tekstu: predmet Shimoda), Japan, Okružni sud u Tokiju, presuda od 7. decembra 1963., prenesena u L. Friedmann, The Law of War /Ratno pravo/, tom. II, 1688.-1702. (u daljnjem tekstu: Friedman, Ratno pravo), 1688. Na Internetu (na engleskom): www.icrc.org/ihl-nat.nsf. [182] Usp. Nezakonitost upotrebe nuklearnog oružja u oružanom sukobu od strane neke države, savjetodavno mišljenje, 8. juli 1996. (u daljnjem tekstu: predmet Zakonitost nuklearnog oružja), ICJ Reports, 1996., 66. [183] Međunarodni sud pravde je u predmetu Zakonitost nuklearnog oružja slično rasuđivao da se zakonitost prijetnje korištenjem ili korištenja nuklearnog oružja treba ocijeniti u skladu sa "najneposrednije relevantnim primjenjivim pravom koje reguliše to pitanje", odnosno onim koje se odnosi na upotrebu sile i koje je utkano u Povelju Ujedinjenih naroda, zakonima ratovanja vezanim za vođenje borbi i raznim međunarodnim sporazumima koji se bave konkretno nuklearnim oružjem, mada se nijedno od ovih korpusa prava ne bavi konkretno pitanjem koje se ovdje razmatra (par. 34). Međunarodni sud pravde je prihvatio da su se načela i pravila humanitarnog prava razvila prije nego što je izumljeno nuklearno oružje, ali da nema sumnje da se uspostavljena načela i pravila humanitarnog prava odnose na njih; zaključak da se ne odnose na njih "bio bi inkompatibilan sa bitno humanitarnim karakterom tih pravnih načela koji prožima čitavo pravo oružanih sukoba i koji važi za sve oblike ratovanja i sve vrste oružja, one iz prošlosti, one sadašnje i one buduće" (par. 85-86). [184] Ovi optužni navodi uzeti su iz uvodnog sažetka: Friedman, Ratno pravo, 1688. [185] Ibid., 1690. [186] Ibid., 1693. [187] Ibid., 1690. [188] Ibid., 1960. Vidi takođe slično rasuđivanje u KHW protiv Njemačke, Molba br. 00037201/97, 22. mart 2001., par. 45 (Evropski sud za ljudska prava). [189] Paragraf 21, supra. [190] Odluka Žalbenog vijeća, par 53. [191] Komentar MKCK-a, par. 3541, str. 1011. |