Tužitelj protiv Slobodana Miloševića IT-02-54-T
Sažetak predstojećeg svjedočenja

SKRAĆENI SAŽETAK SVJEDOČENJA
DOKAZNI PREDMETI KOJE E SVJEDOK UVESTI/
KORISTITI

1. OSOBNI PODACI

1. Rođen sam u Konjicu 25. novembra 1924. Diplomirao sam elektrotehniku na Sveučilištu u Zagrebu 1954. godine. Dugo sam radio u poduzeću "Rade Končar", najprije kao dizajner, zatim kao šef odjela za ispitivanje, zatim kao pomoćnik tehničkog direktora i na kraju kao pomoćnik generalnog direktora. Od 1961. do 1984. godine bio sam generalni direktor ovog poduzeća koje je brojalo 25.000 zaposlenih.

2. Nagovorili su me da se počnem baviti politikom i od 1982. do kraja 1991. godine bio sam na sljedećim političkim položajima:

   • predsjednik Izvršnog vijeća Republike Hrvatske (1982. – 1986.),

   • predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske (1986. – 1988.),

   • predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (16. marta 1989. do 20. decembra 1991.), zapravo premijer SFRJ.

3. Tokom svoje političke karijere bio sam član Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije.

4. Danas sam poslovni čovjek.

   2. SAŽETAK RELEVANTNIH POLITIČKIH DOGAĐAJA –KRAJ 1991.

5. Po imenovanju 1989. bio sam prva osoba u povijesti SFRJ koja je zahtijevala da mi se omogući da sastavi vladu po vlastitom izboru. U prošlosti je odluka o sastavu vlade bila u rukama Saveza komunista Jugoslavije i republika. Premda sam dobio takve ovlasti, konzultirao sam se s republikama o potencijalnim kandidatima za članove vlade.

6. Od osoba koje sam konzultirao, Milošević je bio jedini koji je tražio određene funkcije za kandidate koje je on podržavao. Tokom jedne posjete Srbiji, kada sam se sastao s Miloševićem, predložio sam Gačića, koji se smatrao Stambolićevim čovjekom i koji je otišao sa svog položaja sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije nakon što je Stambolić smijenjen. Milošević je htio da Gačić izađe iz srpske politike i složio se s tim da se Gačić stavi na položaj na saveznoj razini. Odlučio sam Aci Mitroviću iz Srbije ponuditi mjesto u vladi jer je podržavao reforme, a poznavao sam ga još iz vremena kad smo obojica bili članovi Komisije za ustavne promjene, nezavisnog tijela čiji zadatak je bio da savjetuje Saveznu skupštinu u vezi s ustavnim pitanjima. Mitrović je kasnije postao potpredsjednik savezne vlade/zamjenik premijera.

   1. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 25-26 na engleskom

7. Milošević je ustrajao na tome da savezni sekretar za unutrašnje poslove bude iz Srbije. Ja sam to odbio. Moj kandidat za taj položaj bio je Janez Zemljarič, bivši predsjednik slovenske vlade. Zbog tog neslaganja Milošević i ja smo se u prvom kvartalu 1989. nekoliko puta sastali. Razlog zbog kojeg je Milošević htio da na položaj ministra za unutrašnje poslove bude imenovana osoba iz Srbije bila je njegova želja da ima nadzor nad policijom i obavještajnim službama u SFRJ. Taj sekretarijat nije imao značajnijih ovlasti budući da su sve republike imale svoje dobro razvijene i dobro opremljene sekretarijate za unutrašnje poslove. Ipak, položaj u saveznom Sekretarijatu za unutrašnje poslove nije bio za potcjenjivanje i Milošević je želio nadzor nad njim.

8. Naposlijetku je predložen Petar Gračanin na položaj saveznog minstra za unutrašnje poslove. Milošević je znao da je on jedini kojeg ne mogu odbiti. Petar Gračanin, Titov partizan koji je postao pripadnik komunističkog pokreta otpora 1941., imao je čin general-pukovnika i nitko ga nije mogao optužiti za srpski nacionalizam. U vrijeme kad je predložen na taj položaj, Petar Gračanin je bio predsjednik Predsjedništva Srbije. To su bile vrlo značajne kvalifikacije za osobu koja će biti imenovana na taj položaj. Osim toga, Predsjedništvo je moralo odobriti kandidate za savezne funkcije ministra za vanjske poslove, ministra obrane i ministra za unutrašnje poslove. Zbog Miloševićevih primjedbi mjesec dana sam kasnio sa sastavljanjem vlade.

9. Nakon otprilike godinu i pol dana postalo je jasno da Milošević nije jako zadovoljan imenovanjem Petra Gračanina na dužnost ministra za unutrašnje poslove. Gračanin se u njihovim očima pokazao slab i sklon tome da slijedi uputstva savezne vlade.

   2. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 17-18 na engleskom

10. U razdoblju od otprilike godinu i pol imao sam vladu koja je bila stabilna i dobro je funkcionirala, a uglavnom se bavila provođenjem ekonomskih i političkih reformi.

    PROGRAM STABILIZACIJE

11. Program koji sam uveo u decembru 1989. i bio je program ekonomske reforme i program demokratizacije. Mjere koje sam u početku provodio nisu same po sebi predstavljale reformu, ali im je cilj bio stvaranje okruženja pogodnog za reformu. Moj program je uključivao promjene u politici, ekonomiji, društvu i pravima građana. Predviđao je nekoliko faza: program stabilizacije, ekonomske reforme, privatizaciju, državnu reformu i višestranački sistem. Moj cilj je bio

    • stvoriti velike devizne rezerve, što je bio preduvjet za konvertibilnost dinara,

    • nova makro-ekonomska politika

    • monetarne reforme

    • liberalizacija cijena i trgovine s inozemstvom

    • smanjenje opće i javne potrošnje

    • zaustavljanje inflacije

    • oporavak i reforma bankarskog sistema

    • započinjanje procesa privatizacije itd.

12. Milošević je zahtijevao da delegati u saveznoj skupštini iz Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore glasaju protiv programa. Od onih koji su prisustvovali razgovorima s Miloševićem čuo sam da je rekao: "Ne smijemo dozvoliti da Ante Marković prođe s ovim programom jer će poslije biti teško da ga skinemo." Milošević je vršio pritisak na srpske delegate da ne prihvate sve točke programa. Program je Miloševiću bio prepreka u njegovom nastojanju da se domogne apsolutne vlasti u Jugoslaviji. Uvođenje višestranačkog sistema i izbora u Jugoslaviji onemogućilo bi Miloševiću da ostane na vlasti. Srbija i Slovenija su se protivile održavanju jugoslavenskih izbora. Slovenija zbog separatizma, a Srbija, odnosno Milošević, zbog svojih velikosrpskih ambicija.

3. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 53-54 (na engleskom)

13. Između ostalog Milošević je poduzeo sljedeće mjere:

    • U Beogradu je 20. decembra 1989. održan jednoipolsatni štrajk protiv programa.

    • U to vrijeme su u Srbiji povećane plaće kako bi se ugrozio program, iako je zamrzavanja plaća bila jedna od temeljnih ideja programa.

14. Milošević je svoje protivljenje ekonomskim reformama programa izražavao na zatvorenim sjednicama srpske Skupštine i u srpskoj vladi. O programu se nakon 18. decembra 1989., kad je program objelodanjen u javnosti, naširoko raspravljalo. Da bi se provela reforma, bila je potrebna podrška svih republika. Dovoljno govori činjenica da su se vlade Srbije i Vojvodine javno usprotivile reformama i demokratizaciji. Uspjehom reformi i demokratizacijom u zemlji, nakon višestranačkih izbora u Jugoslaviji Milošević bi izgubio svaku mogućnost da svojim nedemokratskim metodama drži Jugoslaviju pod svojom kontrolom.

15. Da sam dobio podršku za svoj program, mislim da Slovenija ne bi imala razloga da se otcijepi od federacije. Zbog izuzetno uspjelih dijelova programa, koji su uključivali ekonomsku reformu, moja popularnost je početkom 1990. godine bila vrlo visoka. Prema rezultatima anketa, kotirao sam bolje od Kučana u Sloveniji i Miloševića u Srbiji. Da su izbori održani tada, nitko me ne bi mogao poraziti. Slobodan Milošević nije dozvolio toliku popularnost jer je ona bila prepreka njegovim planovima.

16. Kao posljedica ekonomskih reformi

    • inflacija je bila na nuli

    • imali smo 11 milijardi dolara u deviznim rezervama

    • platni bilans je bio pozitivan

    • tokom prve godine mog mandata osnovano je 65.000 privatnih poduzeća

    • dug se s 21 milijarde smanjio na 12,2 milijarde dolara.

17. Srbija je, u znak protivljenja programu, tvrdila da će bogati dijelovi SFRJ postati bogatiji, a siromašni još siromašniji. To nije bila istina. SFRJ je financirala Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru i Kosovo i preuzela dio njihovih međunarodnih obaveza kako bi lakše ostvarili reforme.

    4. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 73-74

18. Osim toga, Srbija je tvrdila da savezna vlada neće podržati dotiranje agrarnog sektora jer je ukinula primarne emisije za tu namjenu. Međutim, bilo je predviđeno da financijska podrška poljoprivredi dođe iz budžeta, a ne iz primarne emisije kao što je to prije bio slučaj. Cijene poljoprivrednih proizvoda nisu rasle – ne samo da smo imali velike devizne rezerve, nego smo imali i velike rezerve pšenice, kukuruza, šećera, ulja itd. koje smo mogli plasirati na tržištu radi kontrole cijena. Osim toga, pokušao sam stati na kraj praksi izvoza roba iz SFRJ u Sovjetski Savez bez plaćanja. Narodna banka Jugoslavije (NBJ) je imala ovlaštenje da poduzećima u SFRJ vrši isplate bez provjere jesu li poduzeća iz Sovjetskog Saveza platila za izvezenu robu. (To je bio još jedan vid primarne emisije ili štampanja novca.) Pokušao sam da zaustavim tu praksu jer je vodila gomilanju duga SSSR-a (koji je u to vrijeme iznosio 2,8 milijardi dolara) prema Jugoslaviji i time direktno utjecao na rast inflacije. Toj praksi sam pokušao stati ukraj tako što sam tražio da se Narodnoj banci Jugoslavije (NBJ) dostave potrde o uplati prije nego što ona izvrši isplatu. To je dovelo do toga da je tečaj klirinškog dolara bio niži od stvarnog tečaja dolara, a odnosilo se na sva poduzeća u Jugoslaviji.

    5. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 24-25 (na engleskom)

19. Milošević je imao kontrolu gotovo nad polovicom Jugoslavije, ali usprkos njegovim pokušajima opstrukcije i sabotiranja reforme, reforme su tokom prve godine bili izuzetno uspješne i obećavajuće. Javna potrošnja je stavljena pod kontrolu i kretala se u okviru budžeta, bez korištenja sredstava iz primarne emisije. To je značilo da su i izdaci za JNA stavljeni pod kotrolu.

20. Takva situacija i predstojeći izbori u Srbiji i Crnoj Gori naveli su Miloševića da probije monetarni sistem i izvrši "pljačku stoljeća". Tim napadom je trebalo zaustaviti proces reformi i demokratizacije i oslabiti ionako smanjene nadležnosti savezne vlade. Pljačka u kojoj je 18,2 milijarde dinara (2,5 milijarde DEM ) prebačeno iz Narodne banke Jugoslavije u Narodnu banku Srbije izvršena je preko noći, o čemu su me istog jutra izvijestili moji ljudi privatno, a nikakvu službenu obavijest nisam dobio. Odmah sam telefonom nazvao Miloševića i optužio ga za pljačku, koju je on, naravno, poricao lažući kako nema pojma o tome i da će ispitati stvar. Odgovorio sam mu da se u Srbiji ništa, ma kako beznačajno bilo, ne može uraditi bez njegovog znanja, a naročito ne "pljačka" tih razmjera. Zatražio sam da odmah poništi tu odluku/potez, što je i "obećao" pod uvjetom da je istinita. Istog dana sam sazvao sjednicu vlade i obavezao NBJ da izvrši povrat novca. Koliko se sjećam, u roku od dva do tri tjedna vraćeno je 10-11 milijardi dinara. To znači da je ostalo 7-8 milijardi dinara ili 1 milijarda DEM.

    6. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 214-215 (na engleskom)

    POTEŠKOĆE S BUDŽETOM 1991.

21. Budžet za 1991. utvrđen je krajem 1990. Taj budžet sastavljen je po istim principima kao i budžet iz 1989. godine za 1990. Međutim, događaji su promijenili situaciju. Financijske poteškoće su se neizbježno vratile, naročito nakon što su Slovenija i Srbija, a zatim i Hrvatska, odbile da uplaćuju porez u savezni budžet. U drugoj polovici 1991. savezni budžet je doživio kolaps. Imali smo financijski deficit za koji nije bilo koja pokrića, a dugovi su rasli. U vladi su me držali po strani i uskraćivali mi informacije. Odluke o financiranju počele su se donositi bez mog znanja ili pristanka. Protivio sam se upotrebi primarnih emisija kao sredstva financiranja budžeta, dok je Milošević naprotiv podržavao financiranje budžeta iz primarnih emisija. U drugoj polovici 1991. Milošević je zapravo kontrolirao rebalanse saveznog budžeta kontrolirajući predstavnike u saveznoj Skupštini i u saveznom Predsjedištvu.

22. U decembru 1991. pripremao se budžet SFRJ za 1992. godinu, ali bez mene. To je bio ratni budžet. Prema tom budžetu otprilike 81% sredstava je trebalo dodijeliti za troškove JNA. Pokušao sam se boriti protiv toga u vladi, ali sam, po prvi put, ostao potpuno usamljen u tome. Nisam imao nikakve podrške. Nisam imao šanse da uspijem. Nisam želio sudjelovati u krvoproliću koje bi, sasvim sigurno, uslijedilo po prihvaćanju tog budžeta. Stoga sam 20. decembra 1991. dao ostavku. O svojoj odluci sam obavijestio oko 200-300 novinara i otputovao avionom preko Graza za Zagreb.

    7. DOKAZNI PREDMET BROJ : Ex. 427 TAB 4 (u dokaze uveo Torkildsen) – Izjava Markovića o ostavci

    VOJNI BUDŽET

23. Vojni budžet je bio dio budžeta SFRJ. Vojni budžet bi prvo pripremao Savezni sekretarijat za obranu, a potom ga je savezna vlada prilagođavala i uključivala u sveukupni budžet. Zatim se o sveukupnom budžetu obavještavalo Predsjedništvo. Konačnu odluku o budžetu donosila je Savezna skupština. Kada se krajem 1990. pripremao budžet za 1991., vlada i ja smo još uvijek imali kontrolu nad pripremama za donošenje budžeta. To kasnije nije bio slučaj.

24. Savjet guvernera NBJ je donosio odluku o primarnim emisijama, kao i slučajevima kada su se one koristile za financiranje deficita saveznog budžeta. Savjet guvernera je postojao prije raspada SFRJ. Sastojao se od guvernera narodnih banaka svih šest republika i dvije autonomne pokrajine. Savjet guvernera funkcionirao je isto kao i Predsjedništvo SFRJ – neke odluke su se donosile na osnovu većinskih glasova, dok je za druge bila potrebna suglasnost svih predstavnika. Za donošenje odluke o primarnim emisijama bila je potrebna suglasnost Savjeta guvernera. Milošević nije imao utjecaja na odluke koje je Savjet guvernera donosio 1989. i 1990. To se promijenilo u drugoj polovici 1991. Milošević je imao vlastite ljude u Savjetu guvernera. Savjet guvernera je tada funkcionirao na isti način kao i krnje Predsjedništvo SFRJ jer su guverneri narodnih banaka republika napustili Savjet. NBJ je trebala funkcionirati kao nezavisna ustanova, ali je krajem 1991. uvelike bila pod Miloševićevim nadzorom.

    8. DOKAZNI PREDMET BROJ : Ex 427 Tabs 5-10 (u dokaze uveo Torkildsen) Budžet 1991. + Ex 328 Tab 1 (u dokaze uveo Mesić)

    9. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 207-209 na engleskom

    RAZNO

25. Dijelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom sigurno su putem SDK bili povezani sa Srbijom. Iako nema dokaza, SDK je bio jedini raspoloživi instrument za ostvarivanje financijskih transakcija između raznih institucija u SFRJ. Osim Srbije, ta područja pod srpskom kontrolom nisu imala drugih značajnijih izvora sredstava. Logično je da su porezi bili jedini izvor unutrašnjeg financiranja tih područja.

26. Vlada Srbije nije djelovala nezavisno od Predsjedništva Srbije. Milošević je imao kontrolu nad predsjednikom vlade Srbije i njegovom vladom, kao i nad Skupštinom. Ta vlada nije mogla donijeti nijednu odluku bez Miloševićevog odobrenja. Na to čak nitko nije ni pomišljao. Milošević nije imao kontrolu nad srpskom vladom po zakonu, ali je imao stvarnu kontrolu.

27. Brionska deklaracija u julu 1991. je bila jedan od mojih posljednjih pokušaja da nađem rješenje za jugoslavensku krizu. Namjera mi je bila reformirati vladu i naći mirno rješenje za jugoslavensku krizu. Međutim, to je bilo uzaludno.

28. S Vanceom sam se sastao nekoliko puta nakon Brionske deklaracije u julu 1991. i jednom prilikom me pitao gdje da mu bude štab (u Zagrebu ili Beogradu). Savjetovao sam ga da mu štab bude u Sarajevu, ali sam ga upozorio da 5.000 vojnika koje je predvidio neće biti dovoljno da zaustavi krvoproliće. Rekao sam mu da mu je u stvari potrebno 100.000 vojnika koje bi trebalo rasporediti uz granice između Srbije i BiH i Hrvatske i BiH.

    10. DOKAZNI PREDMET BROJ : Nova Brionska deklaracija od 8. jula 1991. – Tromjesečni moratorij

29. Milošević je u drugoj polovici 1991. mogao kontrolirati Skupštinu SFRJ budući da su predstavnici Hrvatske i Slovenije izašli iz Skupštine. U tom razdoblju Skupštini sam predložio 13 novih zakona na usvajanje, ali su usvojena samo tri, i to ona najmanje značajna. Mislim da se kriza u SFRJ mogla riješiti mirnim putem da je usvojeno tih 13 novih zakona. Međutim, Milošević je to onemogućio.

Granatiranje Banskih dvora u Zagrebu u oktobru 1991.

30. Bio sam u privatnoj posjeti Zagrebu kada me je Tuđman pozvao na sastanak. Molio me da razgovaram sa Stipom Mesićem kako bih ga nagovorio da se vrati u Beograd. Načelno sam se složio, ali sam uz to zatražio da se hrvatski ministri vrate u vladu. Nas trojica smo se sastali u Banskim dvorima. Međutim, kad smo sjeli, zgrada je iznenada napadnuta granatama i mi smo se jedva sklonili. Imao sam jasan osjećaj da je JNA pokušala da nas ubije i da su to sasvim sigurno izazvali Srbi budući da je bilo dovoljno mogućnosti da se iz Zagreba prenese vijest o tome da smo se nas trojica sastala u dvorima.

31. Ostao sam na dužnosti predsjednika vlade SFRJ do 20. decembra 1991. usprkos poteškoćama, opasnostima i nemogućnosti vlade da funkcionira, jer sam pokušavao spriječiti rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kad sam 20. decembra otišao, to nije bilo zbog jednog usamljenog incidenta, već sam imao brojne razloge. To je bio zbroj svih događaja od ljeta 1991. Vlada više nije funkcionirala. Znao sam i za snimke prisluškivanih razgovora između Miloševića i Karadžića (o tome se govori kasnije).

32. Ostao sam tako dugo zato što sam ja čovjek koji ima osjećaj za odgovornost i pokušao sam spasiti sve što se spasiti dalo.

33. U septembru ili oktobru 1991. sam Aliji Izetbegoviću, predsjedniku BiH, i Kiri Gligorovu, predsjedniku Makedonije, rekao da ću dati ostavku. Osim toga, razgovarao sam s makedonskim predsjednikom Kirom Gligorovim o eventualnom bijegu iz Beograda ako bude potrebno. Posljednjih mjeseci na dužnosti predsjednika vlade stizale su mi prijetnje iz Srbije i Hrvatske. Sa srpske točke gledišta bio sam ustaša, a za Hrvate sam bio prosrpski orijentiran, zbog čega su me smatrali izdajicom. Posljednjih mjeseci mog boravka u Beogradu spavao sam s pištoljem ispod jastuka. Nisam bio naivan niti sam vjerovao da će me pištolj spasiti, ali sam bio svjestan da postoji mogućnost da me likvidiraju, a osim toga bio sam mirniji znajući da imam pištolj.

    KOSOVO

34. Uvijek sam smatrao da bi Kosovo trebalo imati autonomiju i da je Titovo rješenje bilo najbolje za tu pokrajinu. Oko tog pitanja sam se stalno sukobljavao s Borislavom Jovićem. Naročito sam bio protiv prijedloga/odluka da se tamo šalje JNA ili specijalne snage. Na sjednicama Predsjedništva moji stavovi nisu nikoga obavezivali. Moj odnos s ljudima na Kosovu bili su vrlo dobri, naročito s predsjednikom vlade Jusufom Zegnullahujem, kome je Milošević prijetio "likvidacijom". Nakon toga nisam više odlazio na Kosovo jer je bilo opasno, budući da je u pokrajini bio veliki broj srpskih policijskih snaga.

    11. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 86, 89-90, 01 na engleskom

    Naoružavanje bosanskih Srba

35. Mislim da je to bilo u julu 1991. kad mi je Izetbegović rekao da postoji plan da se naoružaju Srbi u Bosni i Hercegovini. Rekao mi je da se to jasno vidi iz prisluškivanih telefonskih razgovora Miloševića i Karadžića koje je on čuo. Obavještajna služba BiH je bila u posjedu snimaka tih razgovora. Izetbegović je u Beograd poslao Aliju Delimustafića, tadašnjeg ministra za unutrašnje poslove BiH. Došao je i predao nekoliko snimaka prisluškivanih razgovora o naoružavanju Srba u Bosni. Poslušao sam te snimke i pitao mogu li pustiti da ih čuju prisutni na sjednici savezne vlade. Nije se složio s tim i uništio je kopije pred mojim očima. Očito je originale tih traka zadržao za sebe. U svakom slučaju, o tome sam obavijestio vladu dok predstavnici Hrvatske ili Slovenije nisu bili prisutni. Delegati u vladi su tražili da čuju te snimke, ali ja ih nisam imao. Predstavnik vojske u vladi je u to vrijeme bio admiral Brovet, koji je rekao da su snimci prisluškivanih razgovora sigurno lažni. Čuo sam ih samo jedanput prije nego što su uništeni. Tokom mog posljednjeg boravka u Hagu u septembru 2003. preslušao sam jednu traku i uvjeren sam da je to ista snimka koju sam čuo 1991. Snimke tih razgovora i ono što sam čuo od Miloševića i Tuđmana najviše su pridonijeli mojoj strepnji u vezi s onim što će se desiti u Bosni i Hercegovini.

    12. DOKAZNI PREDMET BROJ : Snimka prisluškivanog razgovora B 6587 (prisluškivani razgovor o planu RAM-u) označeno radi identifikacije preko Babića

36. Negdje u drugoj polovici 1992. ministar za unutrašnje poslove, Alija Delimustafić, bosanski Musliman, posjetio me je u Grazu (Austrija). Predložio mi je da mu svojim poslovnim vezama pomognem da organizira nabavku oružja za njihovu vojsku. S poslovne točke gledišta, to bi bio vrlo unosan posao. Glatko sam ga odbio i rekao mu da ne traži od mene da nabavljam oružje za daljnje ubijanje.

    3. SAŽETAK VOJNI H DJELOVANJA DO KRAJA 1991.

37. Nisam bio upoznat s događajima u Sloveniji sve dok me 26. juna 1991. Kučan nije nazvao u 4:00 sata i rekao mi za vojnu intervenciju JNA. Pitao sam ga zašto je nazvao mene, a ne Predsjedništvo i Kadijevića, s obzirom na to da je JNA nije bila mojom nadležnosti. Rekao mi je da nije s njima mogao stupiti u kontakt. Ja sam potom nazvao Kadijevića u Generalštab JNA i on mi je potvrdio da je u Sloveniji vojska izašla iz kasarni.

38. Tog jutra održali smo sastanak vlade. Bio je prisutan i Kadijević. Optužio sam Kadijevića da je koristio moje ime bez mog odobrenja jer mu nikad nisam dao suglasnost u vezi s događajima u Sloveniji. Rekao sam mu da bih se oštro suprotstavio vojnoj intervenciji JNA u Sloveniji, iako je ne bih mogao spriječiti. Kadijević je odgovorio da me upravo zbog toga nije obavijestio i napustio je sastanak vlade rekavši da se više nikad neće vratiti u kabinet vlade. Akcije vojske u Sloveniji izvedene su uz suglasnost Borisava Jovića, koji je, naravno, bio Miloševićev čovjek. S Jovićem sam razgovarao o događajima u Sloveniji. Rekao je da je naša ustavna dužnost da štitimo granice SFRJ. To nije bilo moje shvaćanje Ustava. Vojska nije smjela donositi takve odluke bez Predsjedništva, to je uvijek bila politička odluka. Upotrebu vojske morala je odobriti većina članova Predsjedništva.

39. Dva ili tri dana nakon tog sastanka JNA je ostala na cestama Slovenije bez hrane i vode. Generalštab je već pripremio plan prema kojem je zrakoplovstvo trebalo bombardirati Ljubljanu. Pozvao sam Kadijevića u svoj kabinet i rekao mu da ako će bombardirati Ljubljanu, time će bombardirati i mene budući da idem tamo da zaustavim taj besmisleni rat. Ministar za unutrašnje poslove Hrvatske Josip Boljkovac mi je rekao da ne idem u Ljubljanu jer postoji ozbiljna opasnost da će me likvidirati. Stjepan Mesić mi je također rekao da ne idem. Krenuo sam za Ljubljanu, u koju sam stigao oko ponoći. U Ljubljani sam razgovarao s Kučanom i osobama koje sam zvao "mladoturci" (Janez Janša, slovenski ministar obrane, Rupel, ministar vanjskih poslova, Lojze Peterle, predsjednik vlade, i drugi), koji su u to vrijeme bili na vlasti u Sloveniji. Kučan se plašio razgovarati sa mnom bez "mladoturaka".

40. Kadijević mi je ranije rekao da je plan da je cilj bombardiranja Ljubljane oslobađanje osoblja JNA iz kasarni. Umjesto toga, otišao sam tamo i uspio smiriti situaciju u Sloveniji. Ne znam je li plan da se bombardira Ljubljana sastavljen u dogovoru s Miloševićem, ali službeno u tome nije sudjelovalo nijedno političko tijelo.

41. Nisam mogao narediti povlačenje JNA iz Slovenije - to je moglo učiniti samo Predsjedništvo SFRJ. Predsjedništvo je, pod Miloševićevim utjecajem, odlučilo da povuče JNA iz Slovenije. Stjepan Mesić i Vasil Tupurkovski su bili protiv povlačenja JNA, a ja nisam imao pravo glasa u Predsjedništvu. Mesić, Tupurkovski i ja sastali smo se u kabinetu odmah nakon što je Predsjedništvo donijelo tu odluku. Rekli su mi da će vojska biti povučena iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu. Mesić se plašio da će se JNA djelomično povući u Hrvatsku.

    13. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 306-307 + 311-312 na engleskom

42. Dva glavna faktora koja su Miloševiću pomogla da ostane na vlasti nakon demonstracija srpske opozicije 9. marta 1991. bila su njegov odnos s Jovićem, koji je u to vrijeme bio predsjednik SFRJ, i podrška koju je dobio od JNA. Milošević je 9. marta 1991. zamalo izgubio vlast. Jović ga je spasio time što je na vlastitu inicijativu potaknuo Predsjedništvo da donese odluku o upotrebi JNA za suzbijanje demonstracija i uspostavljanje reda i mira na ulicama Beograda. Kasnije je Jović tvrdio da je telefonom nazvao članove Predsjedništva i da je većina odobrila upotrebu vojske.

43. Povlačenje JNA iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu jasno je nagovijestilo što će se tamo dogoditi. Mislim da je postojao plan o podjeli Bosne i Hercegovine putem rata i da je za to bilo potrebno naoružati Srbe u Bosni i Hercegovini (kao što mi je potvrdilo Karađorđevo). Po mom mišljenju, najbolji dokaz da je taj plan proveden je činjenica da su se snage koje su se povukle iz Slovenije angažirale u Bosni i Hercegovini. Bio sam protiv povlačenja JNA iz Slovenije. Ja sam bio za to da vojska bude raspoređena po cijelom području SFRJ, a ne da bude koncentrirana na jednom mjestu. Generalštab JNA je donio službenu odluku da JNA ostane u Bosni i Hercegovini.

44. Veljko Kadijević je u to vrijeme bio savezni sekretar obrane, ali JNA nije bila u nadležnosti savezne vlade. Milošević i Kadijević su imali dobar i dugotrajan odnos, čak su zajedno odlazili na godišnji odmor.

    PARAVOJSKA

45. Dok sam bio na dužnosti predsjednika vlade SFRJ, nisam dobivao nikakve/brojne informacije o djelovanju paravojnih formacija. Informacije sam dobivao jedino putem svojih komunikacija s Hrvatskom. O paravojnim formacijama se govorilo u medijima u Srbiji. Vlada nije nikada primila nikakvu službenu informaciju o tome da se dobrovoljci šalju u Hrvatsku.

46. Tokom priprema za svjedočenje u septembru 2003. zamoljen sam da pregledam izjavu koju je optuženi dao u martu 1991., u kojoj govori o formiranju specijalnih jedinica policije u Srbiji za upotrebu na Kosovu (Sandžak). Sjećam se da je najavio formiranje takve jedinice koja će biti upotrebljena na Kosovu. Međutim, mi u federaciji nismo primali nikakve informacije jer je srpski MUP imao pravo organizirati svoje policijske snage. Nisam upoznat s time jesu li u to vrijeme takve jedinice angažirane na kninskom području niti je li takva jedinica/jedinice mogla zamijeniti jedinice JNA koje su bile raspoređene po cijeloj zemlji. Miloševićeva izjava potvrđuje da više ne priznaje savezne ustanove. Osim toga, potvrdio je da Srbija više ne priznaje odluke saveznog Predsjedništva.

    14. DOKAZNI PREDMET BROJ : Članak u "Oslobođenju" od 17. 03. 1991. (0299-2061-0229-2061)

47. Tim pitanjem se trebalo baviti Predsjedništvo SFRJ, ali se na sastancima Predsjedništva razgovaralo samo o hrvatskim paravojnim formacijama. Slovenija je tvrdila da Srbija organizira paravojsku. Argumenti i rasprave o paravojsci bili su vrlo zbunjujući. Vojno i operativno JNA je bila povezana s Predsjedništvom te je i pitanje paravojske bilo u nadležnosti Predsjedništva. JNA je bila povezana sa saveznim Sekretarijatom za obranu samo administrativno. U suštini nisam bio u položaju da išta učinim u vezi s pitanjem paravojske. Nekoliko puta se o tome razgovaralo u Predsjedništvu, naročito ispred predstavnika iz Hrvatske. Mislim da srpski Sekretarijat za obranu nije igrao značajnu ulogu u događajima koji su uslijedili.

    15. DOKAZNI PREDMET BROJ : MFI /označeno radi identifikacije/ Ex. 330 Tab 39 uvedeno preko Mesića

48. Pravu moć je zapravo imao Generalštab vojske u kojem se odvijala i komunikacija između Miloševića i Kadijevića. Miloševićev utjecaj na Kadijevića nije bio tako jak na početku kao što je postao kasnije. Milošević je bio prilično rezerviran prema Kadijeviću 1989., ali su se zbližili zbog događaja koji su uslijedili. Na početku je Kadijević shvaćao i podržavao moj program, naročito dio koji se odnosio na stabilizaciju. Međutim, moj program je išao dalje na razvoj demokracije, višestranačkog sistema i privatizacije. Zbog toga se je naše neslaganje produbilo. Na kraju je Kadijević pomogao da se osnuje nova komunistička partija, kojoj je baza bila u armiji (SK – Pokret za Jugoslaviju). S Kadijevićem sam proveo mnogo vremena. Ponekad smo održavali sastanke koji su trajali po šest ili sedam sati. Smatrao sam Kadijevića i vojsku vrlo značajnim faktorom podrške na koju se mogu osloniti u svojim nastojanjima da očuvam mir i spriječim rat. To je potvrdio i Jović u svojoj knjizi.

49. Nesuglasice između Kadijevića i mene su postale očite početkom 1991. Sredinom januara 1991. Kadijević mi je rekao za svoj plan (stvoren u Generalštabu) o tome da, bez znanja Predsjedštva SFRJ, prvo uhapsi Tuđmana i njegove suradnike, a onda Kučana i njegove suradnike. To je bio prvi pokušaj vojnog puča protiv Predsjedništva SFRJ. Zauzvrat mi je Kadijević za moju podršku ponudio položaj šefa države uz dužnost šefa vlade. Njegove točne riječi su bile sljedeće: "U slučaju uspješnog provođenja takvog plana, zemlja bi bila bez Predsjedništva i bilo bi logično da šef vlade bude i šef države." Naravno, odbio sam tu "ponudu".

50. Negdje sredinom marta 1991. Kadijević je otputovao u Sovjetski Savez na sastanak sa sovjetskim ministrom Jazovim, ali me o tome nije izvijestio. Razdor među nama nastavio se produbljivati tokom sukoba u Sloveniji krajem juna 1991. Tražio sam Kadijevićevu ostavku na jednoj sjednici vlade, ali je samo Skupština mogla Kadijevića razriješiti dužnosti, a ona se tada nije sastajala. Međutim, Kadijević je i dalje imao podršku Predsjedništva SFRJ. Osim toga, Kadijević je kasnije prestao dolaziti na sjednice vlade, na koje je slao svog zamjenika, admirala Stane Broveta, Slovenca, ili jednog od svojih pomoćnika.

    16. DOKAZNI PREDMET BROJ : Članak u Novom vremenu od 23. septembra 1991. u kojem se citira diskusija sa zatvorene sjednice SIV-a 18. septembra 1991. na kojoj je Marković tražio ostavku Kadijevića i Broveta
    (ERN 0210-0457-0210-0464)

    17. DOKAZNI PREDMET BROJ : Pismo Markovića Miloševiću u kojem se suprotstavlja djelomičnoj mobilizaciji JNA od 30. septembra 91. (R 030-0272-R030-0273)

    4. OSOBNI SUSRETI S MILOŠEVIĆEM

51. Slobodana Miloševića sam prvi put sreo 1986. ili 1987. u Zagrebu kad sam bio predsjednik Predsjedništva Hrvatske. Moj vrlo dobar prijatelj Ivan Stambolić bio je na istoj dužnosti u Srbiji. Stambolić je organizirao radnu posjetu srpskih funkcionara Hrvatskoj i Milošević je bio jedan od članova delegacije. Milošević je inicirao naš prvi neposredni kontakt, a u vezi s njegovim planom da iz Srbije odstrani Stambolića. Nakon što ga je odstranio s dužnosti šefa Predsjedništva Srbije, nazvao me i zatražio me da ga imenujem na jednu dužnost na saveznoj razini. Milošević se to tražio od mene zbog određenog utjecaja, koji sam imao, koji je proizlazio iz moje prijašnje funkcije generalnog direktora poduzeća "Rade Končar", i zbog toga što sam bio jedan od osnivača banke JUMBES, čiji sam bio i dugogodišnji predsjednik. Banku JUMBES osnovala su velika jugoslavenska poduzeća, a bavila se međunarodnom ekonomskom suradnjom. Iako je banka bila pod kontrolom države, bila je nezavisna i prilično značajna. Država je sudjelovala u financiranju osnovnog kapitala banke i bila je manjinski dioničar. SIV (savezna vlada) je predstavljao državne interese u JUMBESU budući da je SIV bio nadležan za budžetska pitanja. Tada je direktor banke bio Ilija Marijanović, a Milošević me je zamolio da na Marijanovićevo mjesto postavim Stambolića kako bi ga odstranio iz Srbije. Pristao sam da pomognem jer sam bio zabrinut za Stambolića i želio sam mu pomoći pronaći posao na kojem će moći raditi bez Miloševićevog ometanja. Stambolić je 1987. došao na Marijanovićevo mjesto. Marijanović je ostao na dužnosti Stambolićevog zamjenika.

    18. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 25-26 na engleskom (29. juni 1989.)

52. Nakon toga sam se prvi put neposredno sastao s Miloševićem u januaru 1989. nakon što sam dobio mandat za sastav vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Milošević se nikada zaista nije složio s mojim imenovanjem. Njegov kandidat za tu dužnost bio je Borisav Jović, koji je u to vrijeme bio jedan od njegovih najbližih suradnika.

53. Tokom tih sastanaka s Miloševićem 1989., a i kasnije, uvijek sam morao imati na umu Miloševićeve tajne planove. Milošević mi se činio dovoljno opasnim, tako da sam uvijek morao razmišljati što zapravo stoji iza njegovih riječi i molbi. Način na koji je Milošević postupio sa Stambolićem pokazao je da bi on bio spreman uništiti čak i one koji su mu pomogli da postane uspješan političar ukoliko ne služe njegovim interesima. U razgovorima koje sam 1989. vodio o sastavu savezne vlade obično je istovremeno sudjelovalo više osoba, naročito ako su se razgovori vodili s predsjednikom Republike. Međutim, Milošević je uvijek inzistirao na tome da na razgovoru s njim ne bude nitko drugi. Bilo mi je jasno da Milošević može donositi odluke, a da se ni sa kim ne posavjetuje. To mi je ukazivalo na to da ima apsolutnu moć i da može sam odlučivati. Osim toga, nitko ne bi mogao potvrditi što je rekao jer bi on uvijek bio sam.

54. Ponovo sam se s Miloševićem sastao u vezi sa Stambolićem. Njegov je mandat u banci JUMBES istjecao u jesen 1990. Milošević me na privatnom sastanku zamolio da ne podržim Stambolića u vezi s produženjem njegovog mandata, nego da odluku o tome prepustim SIV-u. Kad je shvatio da to ne namjeravam učiniti, napisao je pismo saveznoj vladi u kojem je rekao da Srbija ne podržava ponovni izbor Stambolića. Ne samo da sam podržao Stambolića, već sam se pojavio na skupštini banke tokom ponovnog izbora i održao govor kojim sam podržao njegovo ponovno imenovanje. Stambolić je ponovno izabran većinom glasova iako je Milošević dao uputstva srpskim predstavnicima da ne glasaju za Stambolića. Taj događaj je toliko produbio razdor između Miloševića i mene da je on prekinuo sve službene kontakte sa mnom kao predsjednikom vlade. Mislim da se nije radilo o tome da li će Stambolić dobiti novi mandat ili ne, već ga je trebalo maknuti s položaja na kojem bi mogao raditi i djelovati na cijelom području Jugoslavije i Srbije bez Miloševićeve kontrole. Stambolić je još uvijek bio jedina potencijalna konkurencija Miloševiću u srpskoj politici, a osim toga, bio je nezavisan i imao je jake veze u cijeloj zemlji. To je za Miloševića moglo biti opasno.

55. Milošević i Jović su od tada u medijima stalno napadali mene, saveznu vladu, moju reformu i program stabilizacije koji sam predstavio saveznoj Skupštini krajem 1989.

    19. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 155-156 na engleskom (datum 2. augusta 1990.)

56. Tokom naših sastanaka Milošević nije nikada službeno govorio o svojoj ideji Velike Srbije. Uvijek je koristio formulaciju zaštite Jugoslavije, ali je i naglašavao da treba pružiti zaštitu Srbima u drugim republikama. Ali u trenucima kada su naši odnosi bili bolji (što je bilo rijetko), predlagao je da se Srbi i Hrvati dogovore o tome kako voditi Jugoslaviju.

57. U jesen 1990. želio je svrgnuti "nekompetentno" Predsjedništvo. S tim u vezi, želio je promijeniti Ustav. Ponudio mi je dužnost predsjednika Jugoslavije ukoliko ga podržim u tome, a on bi bio na dužnosti predsjednika vlade. Nepotrebno je reći što sam mu odgovorio. Naravno, odbio sam.

    20. DOKAZNI PREDMET BROJ : Jovićeva knjiga, str. 81 (engleski)

    KARAĐORĐEVO

58. U martu 1991. Tuđman i Milošević su se sastali u Karađorđevu, gdje su se složili o sljedeće dvije stvari: podjeli Bosne i Hercegovine i smjenjivanju Ante Markovića. Smatrali su da je potrebno da me smijene kako bi postigli svoj prvi cilj – podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Naravno da sam se tome usprotivio, kao što sam bio protiv rata, pa sam stoga predstavljao prepreku. Ubrzo nakon sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu sastao sam se s obojicom kako bismo razgovarali o Karađorđevu. Oba sastanka su bila privatna i trajala su tri i više sati. S Miloševićem sam razgovarao u Beogradu, a s Tuđmanom u Zagrebu. Tokom sastanka Milošević mi je rekao: "S tobom je tako teško raditi, a još teže sporazumjeti se s tobom. Sve što ti predložim, odbijaš. S Tuđmanom je mnogo lakše. Vidi kako smo se brzo sporazumjeli." Te dvije stvari bile su jedino oko čega su se ikada složili. Obojicu sam pitao o čemu su se dogovorili u Karađorđevu, iako sam već znao odgovor. Tuđmanu je trebalo puno više vremena da odgovori na to pitanje, dok je Milošević brzo dao točan odgovor. Obojica su priznala da su se sporazumjeli oko podjele Bosne i Hercegovine i smjenjivanja predsjednika vlade Ante Markovića. Što se tiče smjenjivanja Ante Markovića, obojica su rekla da je to bio prijedlog onog drugog a da nisu imali razloga to odbiti budući da ja radim smetnje. Što se tiče podjele Bosne i Hercegovine, obojica su priznala da su se složili o tome da se ona podijeli između Srbije i Hrvatske. Daljni razgovor se odnosio na njihov sporazum. Ustrajao sam na tome da mi odgovore shvaćaju li što znači podijeliti Bosnu i Hercegovinu zbog miješanog stanovništva, zakonskih granica i mišljenja međunarodne zajednice. Jesu li pomislili na krvoproliće i na to da bi Bosna i Hercegovina mogla postati svojevrsna Palestina u kojoj bi se djeca rađala i umirala s puškom u rukama. Tuđman je rekao da su Muslimani preobraćeni katolici, a Milošević je izjavio da su oni preobraćeni pripadnici pravoslavne vjere. Tuđman je rekao da Evropa neće dozvoliti postojanje muslimanske države u srcu Evrope i da se Evropa slaže s podjelom. Milošević je objasnio da Bosna i Hercegovina nema šanse da kao država opstane u Jugoslaviji jer je to Titova umjetna tvorevina. Pitao sam ih: "Mislite li da će Bosna i Hercegovina pasti bez krvoprolića (bez krvi do koljena)?" Tuđman je odgovorio: "Bosna šaptom pada.", što je poznata izreka i to se doista i dogodilo Bosni u prošlosti kada je pala bez borbe. Milošević je rekao da podjela Bosne i Hercegovine neće biti problem budući da su Srbi i Hrvati većina i da će Muslimanima ostaviti enklavu. Inzistirao sam na tome da mi kažu što će se dogoditi ako se ne desi onako kako zamišljaju, na što su obojica odšutjela. Na kraju je Milošević rekao: "Čak i da se to desi, što sumnjam, onda ćemo vidjeti šta ćemo." Tuđman je ostao pri tome da ću vidjeti koliko sam bio u krivu. Obojici sam rekao da se neću složiti s njima ni pod kojim uvjetima i da ću se boriti protiv toga kako najbolje znam i umijem. Aliji Izetbegoviću sam ispričao suštinu razgovora s tom dvojicom, ali mnogo kasnije.

    SASTANAK U HAGU

59. Sjećam se jednog sastanka s predsjednicima republika održanom u Hagu u oktobru ili novembru 1991., u vrijeme kada su granatirani Vukovar i Dubrovnik. Miloševića sam direktno pitao o granatiranju Dubrovnika i zahtijevao od njega da ga zaustavi, a on je na to odgovorio: "Tko bi bio toliko lud da to uradi." Tada sam isto pitanje postavio Miloševiću pred Tuđmanom, a on je ponovio svoj odgovor i dodao: "Da je to tako, ja bih znao za to i zaustavio bih ga." Iznenadio sam se Tuđmanovim odgovorom: "Čuo si što je Milošević rekao." Iz toga sam zaključio da je Tuđman pristao na granatiranje Vukovara i Dubrovnika budući da je to odgovaralo hrvatskoj težnji za nezavisnost, a Milošević je zapravo priznao da ima kontrolu nad vojskom. Razgovoru je prisustvao i Hrvoje Šarinić, načelnik Tuđmanovog kabineta.

    POSLJEDNJI SUSRET

60. Tokom posljednja tri mjeseca mog boravka u Beogradu, gotovo nisam imao nikakvih kontakata s Miloševićem. Tri ili četiri tjedna prije mog odlaska iz Beograda početkom decembra 1991., posljednji put sam razgovarao s Miloševićem. Sastanak je sazvan na moju inicijativu. Rekao sam Miloševiću da je uništio sve za što sam se zalagao, da je uništio Jugoslaviju, i da mu je jedino preostalo da me ubije. Milošević me upitao plašim li se toga. Rekao sam da ne jer sam već proživio svoj život. Milošević mi je rekao da sam ja jedini čovjek kojeg nikada nije uspio nagovoriti da prihvati ijedan njegov prijedlog. Nisam mu rekao da sam odlučio da dam ostavku na svoj položaj, morao sam otići bez njegovog znanja. Nisam imao nikakve zaštite u Beogradu i to je bio moj vlastiti izbor. Želio sam sačuvati svoju slobodu, ali sam bio svjestan da su mnogi koji su imali zaštitu ipak ubijeni. Glavni razlog zbog kojeg sam se odlučio sastati s Miloševićem bio je da pokušam saznati kakvi su mu predstojeći planovi. Osim toga, želio sam ostaviti dojam da ne namjeravam napustiti svoj položaj. Obavijestio sam Miloševića o situaciji u Bosni i Hercegovini, naglasivši da su etničke grupe izmiješane na cijelom području Bosne i Hercegovine. U svim enklavama su živjeli pripadnici više od jedne nacionalnosti. Rat će biti krvav. Milošević je rekao: "Koji rat?" Tako je uvijek reagirao. Obojica smo znali da se u Bosni i Hercegovini nalazi ogroman broj pripadnika JNA. Ranije sam saznao za razgovore između Miloševića i Karadžića u vezi s isporukom oružja Karadžiću. Nije dalje ništa objašnjavao.

61. Milošević je uvijek radio jedno, a govorio drugo – ono što je javno govorio nije se poklapalo s onim kako je zapravo postupao. Ne bih Miloševića nazvao srpskim nacionalistom po opredjeljenju. Bio je nacionalist jer mu je to odgovaralo, a cilj mu je bio dobiti podršku srpskih nacionalista kad mu je to bilo potrebno da bi uspostavio svoj položaj na vlasti. Vlast je bila jedino što ga je zanimalo. Pokušao je stvoriti Veliku Srbiju. To nije bilo očito iz njegovog političkog programa, već iz njegovih postupaka.

62. Našem posljednjem razgovoru nitko nije prisustvao. Ne sjećam se kome sam rekao o svom posljednjem razgovoru s Miloševićem u kojem sam ga upozorio na situaciju u Bosni i Hercegovini. Gotovo sam siguran da sam o tome razgovarao s Budimirom Lončarom, bivšim sekretarom vanjskih poslova u mojoj vladi, i Giannijem de Michelisom, bivšim talijanskim ministrom vanjskih poslova. S de Michelisom i Lončarom sam se sastao dva ili tri puta u januaru/februaru 1992. godine.

Došao sam u Hag prije svjedočenja, u subotu 20. septembra 2003., a razgovarao sam s predstavnicima Tužiteljstva Geoffreyem Niceom, Nenom Tromp i Sabinom Bauer u nedjelju 21. i ponedjeljak 22. septembra 2003. Za vrijeme priprema za svjedočenje sastavljen je gorenavedeni sažetak, koji mi je na bosanskom-hrvatskom-srpskom pročitao Srđan Vujica. U ponedjeljak sam saznao da optuženi neće moći prisustvovati suđenju tokom cijelog tjedna zbog bolesti. Na svakoj stranici ovog dokumenta sam stavio svoj paraf kojim potvrđujem točnost sadržaja, što činim i potpisom na ovoj stranici. Sve u ovom sažetku je točno po mom znanju i uvjerenju.