|
Ljubica Došen, Hrvatica, opisuje kako je njezin suprug odveden iz vukovarske bolnice nakon čega više nikad nije viđen živ. Ljubica Došen svjedočila je u predmetu protiv Slavka Dokmanovića 6. veljače 1998.
Pročitajte priču i svjedočenje
“ …Ljudi oko nas bili su jako arogantni, slavili su (…) Jedan od njih bio je tako bestidan da je lizao nož, prijeteći klanjem Hrvata, to je užasno, nešto što nikad nisam pomislila da će se dogoditi. U svakom slučaju nisam to očekivala od ljudi s kojima sam odrasla. ”
Godine 1991., Jugoslavenska narodna armija (JNA) i druge srpske snage opkolile su Vukovar. Suprug gđe Došen bio je član glavne hrvatske političke stranke (HDZ) i bio je uključen u obranu grada. “Granatiranje je tad već bilo počelo,” rekla je gđa Došen, i on je jednostavno želio zaštiti svoju obitelj.” Gđa Došen je izjavila da je i njihova vlastita kuća pogođena granatama.
Suprug gđe Došen odveden je u vukovarsku bolnicu 16. studenog 1991. nakon što je teško povrijedio leđa prilikom pada s balkona na trećem katu. S obzirom na to da je bio nepokretan, a bolničko je osoblje bilo vrlo zauzeto drugim pacijentima, Ljubica Došen i njezina kći pridružile su mu se u bolnici 18. studenog.
U svom je svjedočenju, Ljubica Došen opisala situaciju bolnici:
“Meni je to bilo užasno. Kao prvo, bilo je vrlo mnogo ranjenika, nije bilo vode, nije bilo hrane, uopće nije bilo lijekova. Granatiranje je bilo vrlo često. Civili su dolazili u bolnicu jer nisu imali kamo drugdje otići zbog svog tog granatiranja. Svuda ste mogli osjetiti krv.… Ljudi su umirali, nisu mogli biti pokopani jer nitko nije mogao izaći zbog granatiranja. Svi ti ljudi, stvarno izmučeni. Nisu imali nijedne cigarete. Bili su gladni. Dobili su nekakve pakete s hranom kao pomoć... Bili su iscrpljeni. Bili su u bolovima.”
Ljubica Došen sjećala se u kako je strašnom stanju bio njezin suprug tijekom njihove zadnje noći u bolnici. “Užasno se bojao,” rekla je. “Bio je sportaš, a i posao mu je bio takav da je stalno bio aktivan i jednostavno se nije mogao pomiriti s tim da je nepokretan i da ovisi o nekom drugom i često je plakao.” Gđa Došen je spavala na njegovom krevetu, uz njegove noge, kako bi mu mogla biti blizu da mu da vode ili što god drugo je trebao.
Gđa. Došen je izjavila pred sudom da je JNA došla u bolnicu u noći 19. studenog 1991. i rečeno im je da će sljedećeg dana biti evakuirani Ujutro 20. studenog, gđa Došen je vidjela Veselina Šljivančanina, optuženog pred MKSJ-om, koji se predstavio kao “major Šljivančanin,” i dao na znanje da sada on zapovijeda. “Sad ćemo vam pročitati listu imena,” gđa Došen ga je čula kako govori, “i molim vas da izađete iz bolnice kad vaše ime bude pročitano.”
Uz njega su stajala dva vojnika i pročitala su imena s liste. Suprug Ljubice Došen bio je prvi na listi, a slijedila su njegova dva brata, Tadija i Ivan Došen. Dva su vojnika iznijela njezinog supruga iz bolnice na nosilima, kroz stražnji ulaz, a gđa Došen i njezina kći hodale su iza njih.
Gđa Došen je vani vidjela četiri parkirana autobusa, od kojih su tri bila civilna, a jedan vojni. Vojnici koji su nosili nosila s njezinim suprugom, spustili su ih pokraj vojnog autobusa. Ispričala je sudu kako joj je bilo neobično da će njezinog supruga prevoziti baš vojni autobus i pitala se zašto ga nisu stavili u civilni autobus, ako su svi trebali biti evakuirani. Prisutnost naoružanih vojnika pokraj autobusa i u njemu, kao i činjenica da ondje nije bilo drugih žena i djece još su više su iznenadila Ljubicu Došen. “Ne razumijem ovo” rekla je suprugu. “Niti ja,” odgovorio je. “Ovdje se događa nešto čudno.”
“ Neposredno prije nego što su ga odnijeli, pokrila ga je dekom, pomilovala mu lice, i rekla mu da “pazi na sebe”. Nikad više nije vidjela svog supruga, niti ikoga od onih koji su ukrcani na taj vojni autobus. ”
Ljubica Došen je svjedočila da je mlađeg brata njezinog supruga neki vojnik snažno gurnuo na ogradu bolnice. Vojnik mu je naredio da izvadi sve iz džepova i rekao: “Vama ustašama, sad ćemo vam pokazati.” I suprug i kći gđe Došen počeli su plakati nakon što su vidjeli taj prizor.
Ljubica Došen je ispričala kako je osjećala bespomoćnom.“Učini nešto! Odvedi moje dijete odavde!” uzviknuo je njezin suprug. “Kako da to učinim?” pitala je. “Kalašnjikov mi je uperen u leđa [.]” Muž joj je odgovorio, “Ne znam što ćeš učiniti, ali učini nešto. Skini mi lančić s vrata i uzmi moj prsten, skini mi sat. Prsten sam obećao svom sinu.”
Gđa Došen je također opisala kako su rođakinju njezinog supruga, Ružicu Markobašić, koja je bila u petom mjesecu trudnoće, vojnici vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: “Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?”
Mladi je vojnik odveo gđu Markobašić na autobus, a putem je primio gđu Došen za ruku i stisnuo je. Kad je otvorila šaku, našla je u njoj 2.000 jugoslavenskih dinara. Upitala je mladića za što su ti novci. “Gospođo,” odgovorio je, “vama će možda trebati, a njoj sigurno više neće.’”
U svom svjedočenju, Ljubica Došen je opisala ponašanje srpskih vojnika izvan bolnice: “…Ljudi oko nas bili su jako arogantni, slavili su (…) Jedan od njih bio je tako bestidan da je lizao nož, prijeteći klanjem Hrvata, to je užasno, nešto što nikad nisam pomislila da će se dogoditi. U svakom slučaju nisam to očekivala od ljudi s kojima sam odrasla, s kojima sam išla u školu, s kojima sam izlazila, s kojima sam išla na svadbe, bilo je užasno da se sada tako ponašaju.”
Gđa Došen se obratila srpskom vojniku koji je bio iz Vukovara i zvao se Darko Vuk. Bio je prijatelj njezinog muža i sjedili su zajedno u njihovom restoranu na Dunavu. “Darko, možeš li spasiti ikoga od mojih, moju obitelj?” pitala ga je. Gđa Došen je rekla da ju je ironično pogledao i odgovorio, “vi ste, Došeni, napravili puno štete, zato samo šuti.”
Kad je shvatila da joj njezini domaći ljudi iz Vukovara neće pomoći, otišla je Veselinu Šljivančaninu, optuženom pred MKSJ-om. Pitala ga je što ona i njezina kći rade ondje i može li svom suprugu dati još neku odjeću. Ispričala je sudu kako je bila iznenađena kad ju je major Šljivančanin upitao za što bi njezinom suprugu trebala odjeća. Shvativši vjerojatno da je dao na znanje da njezinom suprugu više ništa neće trebati, ispravio se i umjesto toga upitao tko će donijeti odjeću.
Kad su se gđa Došen i njezina kći otišle pridružiti drugim ženama i djeci, njezin je suprug ukrcan na vojni autobus s drugim nepokretnim pacijentima. Neposredno prije nego što su ga odnijeli, pokrila ga je dekom, pomilovala mu lice, i rekla mu da “pazi na sebe”. Nikad više nije vidjela svog supruga, niti ikoga od onih koji su ukrcani na taj vojni autobus.
“Tek su sad pronađeni na Ovčari gdje je izvršen taj užasan pokolj,” rekla je gđa Došen na kraju svog svjedočenja, “i to je sramota. Ja bih možda oprostila da je moj muž uzeo pušku, da je uzeo taj isti Srbin pušku i da su pucali jedan na drugoga, i sad tko je poginuo, ali ranjenika ubijati, ljude koji se ne mogu braniti, koji su nenaoružani, to je strašno, to je zločin koji se mora kazniti i ja vas molim u ime supruga, majke i djece da ih kaznite.”
Ljubica Došen svjedočila je u predmetu protiv Slavka Dokmanovića, predsjednika općine Vukovar, 6. veljače 1998. Postupak protiv Slavka Dokmanovića zaključen je 15. srpnja 1998. nakon što je on 29. lipnja 1998. umro u pritvoru. Ljubica Došen poslije je o istim događajima svjedočila u predmetu protiv oficira Jugoslavenske narodne armije Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića i Miroslava Radića, 6. i 7. veljače 2006.
> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Ljubice Došen u predmetu protiv Dokmanovića (na engleskom)