|
“G. Milošević, tri ili četiri kuće koje su bile u Saborskom, ti su ljudi bili s nama sve do pada Saborskog. Bili su zajedno s nama. I nismo imali nikakvih problema s njima, niti su oni imali ikakvih problema s nama. Bili smo zajedno za vrijeme rata, to su bili moji susjedi. Znao sam ih”. Vlado Vuković, Hrvat, opisuje odnose između Srba i Hrvata u njegovom selu u središnjoj Hrvatskoj. Svjedočio je 3. srpnja 2003. u predmetu protiv Slobodana Miloševića, i 27.i 28. ožujka 2006. u predmetu protiv Milana Martića.
|
Napetosti u središnjem području Hrvatske već su ključale kad je 1. travnja 1991. izbio oružani sukob između hrvatskih i srpskih snaga usred prirodnih ljepota Nacionalnog parka Plitvička jezera, koji je na Popisu svjetske baštine UNESCO-a. U to je vrijeme Vlado Vuković, 29-godišnji policajac, radio u policijskoj stanici u gradu Ogulinu, na tom području. Kao odgovor na incident na Plitvicama, on i skupina od oko 20 zaposlenika ogulinske policijske stanice poslani su u Saborsko, selo od oko 300 kućanstava u blizini Plitvica, i ondje su osnovali policijsku ispostavu. U iskazima koji je g. Vuković dao Tužiteljstvu Međunarodnog suda i pred sudom, u predmetima protiv bivšeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i bivšeg vođe hrvatskih Srba Milana Martića, opisao je kako su napetosti na tom području rasle u proljeće i ljeto 1991.
G. Vuković je ispričao da su u travnju 1991. vođe lokalnih hrvatskih Srba organizirali prosvjed u susjednom selu Plaškom, zahtijevajući etnički čistu srpsku policiju. U lipnju, srpski su policajci zamijenili oznake na svojim uniformama, a na novima je pisalo ‘Milicija Krajine,’ te su na taj način pokazali svoju lojalnost nastojanjima da se stvori država pod kontrolom Srba. U istom vremenskom razdoblju, Martićeva policija (“Martićevci”), kojom je zapovijedao Milan Martić (kojega je Međunarodni sud kasnije osudio za zločine počinjene u Hrvatskoj), pojavila se na tom području i zaustavljala i pretraživala autobuse koji su prevozili civile.
Ujutro 5. kolovoza 1991, g. Vuković je upravo završio rad u noćnoj smjeni kao dežurni policajac u policijskoj stanici u Saborskom, kad su srpske snage napale selo. Od 6:00 do 10:00 sati tog jutra, na selo je palo oko 80 granata, iako je g. Vuković rekao da granate nisu nanijele nikakvu štetu. Većina civila u Saborskom, uključujući žene, djecu i starce, koja je napustila selo 5. kolovoza kad je granatiranje počelo, vratila se sljedećeg dana. Jako su se bojali, rekao je g. Vuković, i sklanjali su se u skloništa kako bi se zaštitili kad je granatiranje nastavljeno.
Policijske snage u Saborskom u to su se vrijeme sastojale od oko 30 policajaca, uključujući g. Vukovića. U svojem svjedočenju, g. Vuković je opisao kako je to bilo biti policajac tijekom granatiranja Saborskog:
“Policajac nema minobacač, top, tenk. Policajac ima svoje osobno oružje; pušku i pištolj. [Policajci] nisu ondje došli voditi rat, došli su čuvati zakon i javni red i stanje sigurnosti. Tko je mogao znati da će 5. kolovoza doći do otvorenog napada?”
G. Vuković je izjavio da su srpske snage granatirale Saborsko gotovo svakog dana nakon 5. kolovoza, upotrebljavajući katkad kazetne bombe, te da su uništene mnoge kuće. “Dnevno je ispaljivano 100 do 200 granata na [selo Saborsko] sve do 23. rujna [1991.]”, rekao je g. Vuković. “Tražili smo pomoć jer smo bili ostavljeni sami, a oni su nastavljali s granatiranjem. Koliko ja znam, koristili su minobacačke granate od 122 milimetra. A kasnije, sam Bog zna što su još koristili”.
G. Vuković je svjedočio da su 29. rujna 1991. pripadnici Martićeve policije zarobili njega i još dva policajca. Najprije su ih odveli u zatvor u grad Plaški gdje su pripadnici Martićeve policije g. Vukovića tijekom 12 dana koje je ondje proveo nekoliko puta pretukli. “Nikola Madaković, srpski vođa, tukao me jednog dana svojim remenom”. rekao je g. Vuković. “Poznavao sam više policajaca koji su bili ondje, jer su bili policajci u vrijeme kad sam ja radio s njima”.
Zatim je g. Vuković prebačen u zatvor u Korenici, koja se nalazi na istom području Hrvatske, gdje je također teško pretučen. “Izbili su mi zube, izrezali me [nožem po licu], a zatim su me stavili u samicu. Ta su se premlaćivanja bila vrlo česta”.
Nakon približno 12 dana, pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) odvela je njega i druge zatvorenike na jedan aerodrom blizu Bihaća, na istočnoj granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, gdje su ga držali duže od pet dana. Ondje su ga tukli pripadnici vojne policije JNA, njegovi bivši policijski kolege, Srbi, iz Zagreba. Zatim je prebačen u logor Manjača blizu Banja Luke, u Bosni i Hercegovini, gdje je bio zatvoren u hangaru za stoku. Dana. 9. studenog 1991. zamijenjen je zajedno s oko 200 drugih zatvorenika za srpske časnike i vojnike JNA.
Nekoliko godina kasnije, 6. ili 7. kolovoza 1995. ili oko tih datuma, tijekom oružane akcije Hrvatske koja je imala za cilj povratak dijelova hrvatskih teritorija pod kontrolom Srba (Operacija Oluja), g. Vuković vratio se u Saborsko. Nije mogao prepoznati svoje selo. “Nije postojalo”, rekao je g. Vuković. “Sve je bilo zaraslo i cesta je bila zarasla. Sve je bilo prekriveno žbunjem. Ničeg ondje nije bilo. Bilo je to potpuno napušteno selo, samo šikara, žbunje”. Na pitanje da li su kuće u Saborskom bile oštećene, g. Vuković je odgovorio “ne da su bile oštećene, nije ih bilo. Nisam vidio nijednu kuću. Prepoznao sam samo crkvu. Bila je to hrpa ruševina”.
Dana 18. listopada 1995., g. Vuković je počeo pomagati timu iz Zagreba koji je radio na ekshumacijama u Saborskom. U prvoj masovnoj grobnici koju su ekshumirali na tom području, na mjestu zvanom Popov Šanac, bilo je 14 tijela, a u drugoj, u Boriku (Brdine), tri tijela u jednom grobu, a jedno je tijelo ležalo na zemlji. Pronašli su i deset kostura starijih ljudi u pougljeniziranim ostacima njihovih kuća. “Sve su to bili ljudi od otprilike 60 do 70 godina, i žene i muškarci”, rekao je g. Vuković. “….Svi su bili civili…osim…jednog hrvatskog policajca.” Ukupno je u selu pronađeno oko 28 ili 29 tijela, a 27. ožujka 2006. kad je g. Vuković svjedočio pred sudom u predmetu protiv Milana Martića, sedam osoba još je bilo na popisu nestalih.
Vlado Vuković ispričao je ove događaje istražitelju Tužiteljstva MKSJ-a 18. i 20. siječnja 2001. Vuković je bio 200. svjedok koji je 3. srpnja 2003. svjedočio u predmetu protiv bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića. Na tom su suđenju iskazi mnogih žrtava podneseni u pismenom obliku kao dokazni predmeti, a zatim su se svjedoci pojavili pred Sudom kako bi ih unakrsno ispitao optuženi (koji se sam zastupao) ili kako bi ih ispitalo sudsko vijeće. Slobodan Milošević, koji je, između ostalog, optužen za zločine počinjene u Saborskom, Hrvatska, umro je u pritvoru 11. ožujka 2006., a postupak protiv njega je okončan. Dana 27. i 28. ožujka 2006., Vlado Vuković je o istim događajima svjedočio u predmetu protiv jednog od Miloševićevih su-izvršitelja zločina, vođe hrvatskih Srba Milana Martića, kojeg je Međunarodni sud proglasio krivim i osudio na zatvorsku kaznu od 35 godina.
>> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Vlade Vukovića i njegovu izjavu (na engleskom) u predmetu protiv Slobodana Miloševića. Pročitajte također njegovo cjelokupno svjedočenje u predmetu Milana Martića, dano 27. ožujka 2006 i 28. ožujka 2006. (na engleskom)
(Transkripte ustupio Fond za humanitarno pravo)