|
|
Milan Babić je od svibnja 1991. do veljače 1992.bio na nekoliko najviših položaja u vodstvu hrvatskih Srba, između ostalog, bio je predsjednik Republike Srpske Krajine. Nakon što je Međunarodni sud podigao optužnicu protiv njega, potvrdno se očitovao o krivnji za zločine počinjene u Hrvatskoj. |
Milan Babić opisuje razgovor koji je vodio sa Slobodanom Miloševićem i predsjednikom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem u srpnju 1991. o strategiji istjerivanja Muslimana s teritorija u Bosni i Hercegovini koje su Srbi smatrali svojima:
"Karadžić je rekao sljedeće: da [bosanskog predsjednika] Aliju Izetbegovića drži u šaci, da se s njim može obračunati kad god to poželi, ali još nije pravo vrijeme za to, kako krivnja ne bi pala na Srbe bolje je pričekati da Izetbegović prvi napravi krivi politički potez, a tad će se obračunati i Muslimani će biti istjerani ili stjerani u riječne doline, a on će povezati sve srpske teritorije u Bosni i Hercegovini, ali je rekao da nije siguran hoće li im uzeti Zenicu [koja se nalazi 70 km sjeverno od Sarajeva].
Q. kakva je bila reakcija g. Miloševića na te riječi, je li uopće reagirao?
A. Rekao je da ne budem tvrdoglav i … da ne stojim Radovanu na putu"
Milan Babić je bio jedan od najvažnijih svjedoka 'insajdera' koji su svjedočili za tužiteljstvo. Između kolovoza 1991. i veljače 1992., Babić je bio na najvišim položajima u samo-proglašenim srpskim vladama u Hrvatskoj: bio je i predsjednik Vlade, predsjednik Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine i predsjednik Republike Srpske Krajine (RSK). Tijekom 12 dana svjedočenja, Babić je opisao svoje razgovore i sastanke sa Slobodanom Miloševićem i njegovim brojim su-izvršiteljima u počinjenju zločina u Hrvatskoj 1991. Babić je pružio presudan uvid u stanje svijesti Slobodana Miloševića i o kontroli koju je provodio nad institucijama i strukturama koje je koristio kako bi proveo svoj plan da se riješi nesrpskog stanovništva s velikih područja Hrvatske. Babićevo svjedočenje je pokazalo da je Slobodan Milošević imao središnju ulogu u zločinima koji su počinjeni u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Babić je svjedočio da je Milošević kontrolirao sve srpske institucije i njihove brojne rukovodioce na najvišim položajima, kao i vođe bosanskih Srba i hrvatskih Srba. Babić je rekao da je Milošević bio na vrhu jugoslavenskog vojnog zapovjednog lanca i imenovao njegove vodeće oficire, kao i vodeće oficire vojski bosanskih i hrvatskih Srba.
Babić je objasnio da je u pravnom smislu glavni zapovjednik JNA bilo Predsjedništvo SFRJ. Međutim, Babić je ustanovio da je Milošević u stvarnosti preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad JNA u srpnju 1991., na način da je kontrolirao pola članova Predsjedništva (zvanog krnje predsjedništvo), kao i ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića i načelnika Glavnog štaba JNA Blagoja Adžića. Babić je izjavio da je Milošević bio taj koji od listopada 1991. slao JNA po cijeloj Hrvatskoj.
Babić je svjedočio da kad je nakon SFRJ uspostavljena SRJ, a JNA je zamijenila Vojska Jugoslavije (VJ), Milošević je i dalje bio glavni zapovjednik vojske. Milošević je bio, zajedno s crnogorskim predsjednikom Momirom Bulatovićem i predsjednikom SRJ Zoranom Lilićem, član Vrhovnog savjeta obrane SRJ, tijela koje je imalo zapovjedne ovlasti nad VJ [Lilić je bio svjedok optužbe u predmetu protiv Miloševića]. Babić je svjedočio da su Lilić i Bulatović bili samo nominalni nositelji dužnosti koji su provodili Miloševićevu politiku. Babić je sudu ispričao kako je čuo Lilića da sam sebe opisuje kao nekoga tko je Miloševiću na raspolaganju.
Kao dokaz Miloševićeve kontrole nad vojskom, Babić je naveo razgovor s Radovanom Karadžićem i Miloševićem u kojem je Milošević stalno spominjao JNA. Babić je mislio da je to Milošević činio zato jer je htio da on i predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić budu svjesni da on kontrolira vojsku. Na kraju tog razgovora, Milošević je pogledao Karadžića i ponovno ga upitao gdje želi da se pošalje JNA. Karadžić je odgovorio: “Na granice s Hrvatskom”. Milošević je tada pogledao Babića koji je rekao: “U Krajinu, za zaštitu Krajine.” Milošević je odgovorio “u redu.”
Kao daljnji dokaz Miloševićeve kontrole nad JNA, Babić je naveo da je Milošević imenovao oficire JNA. Naveo je imenovanje oficira JNA, Mileta Mrkšića [kojeg je tužiteljstvo Međunarodnog suda poslije optužilo za zločine počinjene u Vukovaru, istočna Hrvatska]. Milan Babić za to zna jer je sudjelovao i u de facto odlučivanju i de jure provedbi Mrkšićevog imenovanja. Babić je izjavio da je Milošević de facto imenovao vodeće oficire JNA, a Glavni štab i predsjedništvo su provodili njegove odluke. Babić je rekao da je Milošević de facto imenovao i vodeće oficire VJ, vojske koja je zamijenila JNA, kao i oficire vojski hrvatskih i bosanskih Srba.
Babić je pričao sudu o paralelnim strukturama na teritoriju na kojem su bili hrvatski Srbi koje su financirale i usmjeravale jedinice koje su činile zločine u Hrvatskoj, te o ulozi koju imali u pružanju podrške tim strukturama brojni dužnosnici Srbije na najvišim položajima koji su svi bili povezani s Miloševićem. Središnja osoba u toj paralelnoj strukturi bio je Jovica Stanišić, načelnik Državne službe bezbjednosti Srbije, kojem je pomagao njegov bliski suradnik Franko “Frenki” Simatović. [Tužiteljstvo Međunarodnog suda optužilo je obojicu zbog uloge koju su imali u zločinima počinjenim u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini]. Tijekom Babićevog svjedočenja, Milošević je komentirao da je čuo za tu paralelnu strukturu.
Babićev iskaz je potkrijepio tvrdnju Tužiteljstva da je Milošević efektivno kontrolirao središnje osobe u vodstvu hrvatskih Srba. Izjavio je da je Milan Martić, šef policije u političkom entitetu hrvatskih Srba i kasnije predsjednik tog entiteta, uvijek podržavao Miloševićevu politiku. Babić je izjavio da je Martić javno iskazivao svoju lojalnost Miloševiću, govoreći da će biti samo privremeni predsjednik Krajine, i da će rado prepustiti vlast Miloševiću kad za to dođe vrijeme. [Međunarodni sud je Martića osudio za zločine počinjene u Hrvatskoj].
Babić je također pružio dokaze o tome kako je on sam slijedio Miloševićeve zapovijedi. Prije svakog od svoja tri sastanka s Henryjem Wijnaendtsom, izaslanikom Europske komisije u Jugoslaviji, održana u listopadu 1991., u vezi s predloženim mirovnim planom, Babić se morao sastati s Miloševićem kako bi dobio upute o stavu koji će zauzeti.
Osim što je svjedočio o umiješanosti dužnosnika na visokim položajima, Babić je svjedočio i o zločinima počinjenim na terenu. Svjedočio je da su Vojska Jugoslavije i druge snage napadale sela u Hrvatskoj s većinskim hrvatskim stanovništvom koja nisu imala nikakve vojne važnosti. Uobičajeni način napada bio je sljedeći: policijske jedinice ili jedinice dobrovoljaca pod nadzorom Državne službe bezbjednosti pucale bi na sela kako bi izazvali reakciju. Tada bi se priključila JNA sa svojim topništvom i svim postrojbama pod svojom kontrolom. Nakon što bi JAN i druge snage ušli u sselo, opljačkali bi ga i zapalili. Hrvatsko stanovništvo je bježalo; u selima bi ostalo vrlo malo ljudi, uglavnom staraca. Babić je rekao da je bilo i pojedinačnih ubojstava koja nisu istražena. Ljude su također držali zatočenima u dva logora, jednom kojeg je kontrolirala vojska i drugog kojeg je kontrolirala policija. Babić je čuo da su ljudi koji su bili zatočeni u logoru pod nadzorom policije bili zlostavljani.
Kao i drugi svjedoci, Babić je rekao da Miloševićeva retorika nije bila u skladu s njegovim djelima. Babić je izjavio da odredbe Vancovog plana, još jednog pokušaja da se okonča sukob u Hrvatskoj, nisu bile poštovane iako je Milošević pristao na plan. Područje Krajine nije bilo demilitarizirano kao što je bilo obećano. Većina oružja je skrivena ili predana krajinskoj policiji. Vojska RSK je također preuzela teško naoružanje koje je JNA ostavila u skladištima. Babić je rekao da je Milošević, kao i u mnogim drugim prilikama, javno govorio o miru, ali je zapravo zagovarao rat.
Tužiteljstvo je optužilo Milana Babića da je zajedno sa Slobodanom Miloševićem sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio protjerati nesrpsko stanovništvo iz velikih dijelova Hrvatske. Milan Babić se potvrdno očitovao o krivnji za zločine počinjene u Hrvatskoj i osuđen je na 13 godina zatvora. Babić je bio svjedok optužbe u predmetu protiv Miloševića i svjedočio je 18. studenog do 9. prosinca 2002. Milan Babić je izvršio samoubojstvo u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda u Den Haagu 5. ožujka 2006. U to je vrijeme svjedočio u predmetu protiv drugog vođe hrvatskih Srba Milana Martića.
Milan Babić je svedočio od 18. studenog do 9. prosinca 2002. godine. Transkripti njegovog svedočenja mogu se pronaći na stranici Predmeti na ovom sajtu.