Svjedokinja 87

Do aprila 1992. godine Svjedokinja 87, petnaestogodišnja djevojka bosanska Muslimanka, živjela je sa ocem, majkom, sestrom i bratom u selu Trošanj, nedaleko od grada Foče u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini, u blizini granice sa Srbijom.

“ Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. "Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči". ”

U aprilu 1992. godine kada je počeo rat u Foči, sjeća se da je čula i vidjela “pucnjavu, eksplozije, [i] da su neke od kuća zapaljene”. Podignute su barikade i sjeća se da poslije škole “ponekad nisam mogla otići kući zbog kontrolnih punktova”.

Ubrzo nakon toga škola je prestala sa radom, a svjedokinja se zajedno sa svojom porodicom skrivala u šumi “iz straha da će nas sve pobiti”. “[P]roveli smo neko vrijeme u šumi, gdje smo spavali sa još dvije porodice. I s vremena na vrijeme bi se vraćali kući, bili bi u kući neko vrijeme i onda ponovo pobjegli u šumu”.

Kada su srpske snage napale selo 3. jula 1992. Svjedokinja je sa svojom porodicom spavala pod šatorom u šumi “izbila je panika i ljudi su počeli da bježe. Niko nije znao na koju stranu da idemo, u kom pravcu. Kad je prvi čovjek pogođen, odnosno, ranjen, uhvatila nas je prava panika”.

Dok su ljudi pokušavali da pobjegnu, pojavili su se srpski vojnici u maskirnim uniformama, koji su trčali za njima i na kraju ih opkolili. Vojnici su počeli da tuku muškarce, ispitujući ih gdje su sakrili oružje. Svjedokinja kaže “oni [vojnici] su odovojili muškarce od žena i djece...Izveli su nas iz šume na jednu poljanu. Nije bilo daleko. Tu su nas postrojili, i ispitivali nas da li imamo zlata, [i] novca”.

Dok su se žene i djeca kretali poljanom, čuli su pucnje. Pretpostavljali su da su muškarci, koji su prethodno odvojeni od ostatka grupe, pobijeni. Ova pretpostavka se pokazala tačnom jer Svjedokinja nakon toga nikada više nije vidjela svog oca.

Sa te poljane ova grupa je odvedena u zgradu hotela u Mješaji (mješoviti srpsko-muslimanski dio Trošnja), mjestu poznatom pod nazivom Buk Bijela. Srpski vojnici su ih postrojili uza zid i naredili im da čekaju. “Oni [vojnici] bi povremeno dolazili i odvodili ljude na nekava isljeđivanja ”, “[s]amo bi došli i prozvali imena i odveli ih negdje”.

Dok su tamo držani Svjedokinja 87 je takođe izvedena, ali ne na isljeđivanje. Svjedočila je da ju je tom prilikom jedan srpski vojnik, koji je nije pozvao po imenu, uzeo za ruku i odveo u jednu prostoriju. U toj prostoriji joj je naredio da skine odjeću. Kada to nije učinila, vojnik joj je skinuo odjeću i silovao je. Nakon toga ju je drugi vojnik vratio nazad u grupu.

Kada se vratila u grupu svjedočila je da “je bilo kao da nisam prisutna, svjesna uopšte, onoga što mi se dešavalo”. Nedugo zatim, dva druga muškarca su pozvali nju i njenu devetnaestogodišnju sestru da idu na takozvano isljeđivanje. Odvedene su u jednu malu prostoriju “u kojoj je bio krevet, sto, par stolica, i mislim da su tu bila četiri vojnika, iako su ljudi ulazili i izlazili sve vrijeme”. Jedan od tih muškaraca je bio Dragan Zelenović koji je kasnije pred Međunarodnim sudom priznao krivicu za mučenje i silovanje koje je počinio u Foči.

Vojnici su prvo pitali Svjedokinju 87 o drugim stanovnicima njenog sela, gdje su se skrivali i gdje su sakrili oružje, i nastavili sa pitanjima o njoj i njenom životu. “Pitali su me da li sam djevica, i rekla sam im da sam bila djevica do prije nekoliko minuta, ili nešto tako”. Onda joj je naređeno da skine odjeću, nakon čega su je silovala četiri muškarca. Nakon toga su je ukrcali na autobus u kojem su se nalazili svi ostali zatočenici osim njene majke, koja je odbila da ode bez nje i čekala ju je ispred zgrade.

Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči”. Iako je bilo teško da opiše svoja osjećanja, rekla je da “sam bila strašno uplašena, na neki način sam osjećala sram, a na neki način sam se osjećala jako, jako, prljavo, ukaljano”.

Autobus je zatočenice odvezao do srednjoškolskog centra Nikola Tesla u naselju Aladža u Foči, iste škole koju je Svjedokinja pohađala u to vrijeme. Kada su stigli u školu, srpski vojnici su ih odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”.

Po riječima Svjedokinje, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju. “Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”. Nije vidjela šta se dogodilo ostalim djevojkama ali je čula da je jedan od vojnika udarao jednu od njih. Kao i prije toga, nakon što se vratila, Svjedokinja 87 svojoj majci nije ništa rekla. “Nikad me nije pitala, niti sam joj ja ikad rekla, ali mislim da je znala, sigurno je znala”.

Vojnici su po nekoliko puta prozivali svaku od djevojaka, i svaki put su odvođene i silovane. U školi su bile zatočene oko dvije sedmice. Tokom ovog vremena Svjedokinja je rekla da se nijednom nije osjećala slobodnom da pobjegne jer “uvijek je bilo vojnika, na ulazu su stajali vojnici na straži, iako u ta doba nije ostalo mnogo Muslimana, pa nije bilo bezbjedno izlaziti na ulicu”.

Nakon što je u srednjoj školi držana oko dvije sedmice, Svjedokinja 87, zajedno sa ostalim zatočenicama je odvedena u Sportsku dvoranu Partizan u Foči. “Prvo su nas tako odveli da očistimo dvoranu, a onda su nas tamo prebacili za stalno”. Druge zatočenice iz sela u okolini Foče su takođe kasnije dovedene u sportsku dvoranu. “Spavali smo na strunjačama. Uslovi za život su bili jako teški. Nije bilo ama baš nikakvih – ali nikakvih higijenskih uslova. Hrana je bila vrlo loša, higijena nikakva”.

Kao i u prethodnom zatočeničkom objektu, srpski vojnici “su dolazili unutra tražeći određene osobe, djevojke. Izdvajali bi ih, koliko god bi htjeli, i onda bi ih odvodili sa sobom”. To se dešavalo svake noći, a ponekad svake druge noći. Među ovim vojnicima bili su Dragoljub Kunarac i Gojko Janković [prvobitno optužen pred Međunarodnim sudom, predmet protiv njega je proslijeđen Sudu Bosne i Hercegovine gdje je osuđen na 34 godine zatvora za zločine počinjene u Foči.]

Djevojke bi obično automobilima prevozili do raznih kuća u Foči, od kojih je jedna bila u blizini škole i Aladža džamije, a druga u blizini autobuske stanice. Kunarac i drugi muškarci su je silovali više puta. Svjedokinja se posebno sjeća posljednjeg puta kad je odvedena u kuću u naselju Aladža. Još jednom, Dragoljub Kunarac je odveo nju i druge djevojke, uključujući i njenu sestru, svjedokinju DB, do te kuće. Svjedokinja je izjavila da je tu bilo i drugih vojnika, koji su, sudeći po njihovom akcentu, bili iz Crne Gore. “Obično bi tu bilo nekoliko vojnika. Onda bi, moram reći, oni silovali svaku od nas”. Tom prilikom, Kunarac i drugi muškarci su silovali Svjedokinju.

Slijedećeg jutra, Svjedokinja i tri druge djevojke, među kojima i njena sestra, Svjedokinja DB, su odvedene u jednu kuću u Miljevini, poznatu pod nazivom Karamanova kuća. “Nisu nam rekli ni gdje idemo, ni zašto idemo”. Kada su stigle, Svjedokinja je rekla “Izgledalo je da su bar trojica muškaraca živjela u toj kući. Ostali vojnici su dolazili u kuću i “[o]bično bi odabrali neku [od] djevojaka i odvodili ih na drugi sprat”.

U toj kući su ostale otprilike dva mjeseca, i tokom tog vremena su ih redovno silovali srpski vojnici. “Mislim da su poslije određenog vremena, dovedene još dvije djevojke, ili možda tri, ali u svakom slučaju, sve su bile silovane, bilo svake noći ili svake druge noći”. Svjedokinja se sjeća da je Dragan Zelenović bio jedan od vojnika koji su dolazili, a pred Sudom je takođe izjavila da je Dragoljub Kunarac jednom prilikom dolazio u kuću. Svjedokinja je opisala kako je bio ranjen ili povrijeđen, i da je imao zavoj na jednom dijelu tijela. “[O]n me odveo u sobu na gornjem spratu i tamo me silovao”. Pitala se “kako neko ko je povrijeđen ili ranjen može uraditi tako nešto”.

Jedan vojnik kojeg su zvali Pero, i koji je izgleda bio zadužen za tu kuću djevojkama bi govorio da “su određeni ljudi imali pravo da uđu u kuću ili da su samo ljudi kojima je on odobrio mogli da uđu u kuću”. Takođe im je dao broj telefona hotela u Miljevini “za slučaj da neko dođe. Rekao nam je da u slučaju da neko bude dolazio, da ga nazovemo i javimo mu”.

Vrata Karamanove kuće nikad nisu zaključavana, “to su bila vrata koja si mogao otvoriti iznutra ali ne i spolja”. “U početku nam nisu dozvoljavali da izlazimo iz kuće, ali smo kasnije mogle da izlazimo u baštu i na terasu”. Objasnila je da tokom zatočeništva nisu napuštale kuću jer “[n]isi znao gdje da odeš i na šta će sve ovo izići, taj pokušaj da bježimo. Ništa nije bilo sigurno. Nisi znao na šta će to izići”. Svjedočila je da su takođe morale da obavljaju kućne poslove poput “kuhanja, pranja suđa, veša i čišćenja”. Upitana da li bi mogla da izbroji koliko puta je bila silovana, odgovorila je, “Mislim da je to nemoguće.”

Djevojke su bile primorane da ostanu u Karamanovoj kući do otprilike kraja septembra ili početka oktobra, kada su odvedene u Foču. Izjavila je da “[p]rvo su nas sve odveli u jedan stan u naselju zvanom Ribarsko, a sljedećeg dana su nas odveli u Klanfin stan, u zgradi Brena”.

Svjedokinja je držana u jednom stanu u zgradi koju su nazivali Brena zajedno sa četiri druge djevojke otprilike četiri mjeseca, i tokom tog perioda djevojke su često silovane, ponekad svake noći od strane srpskih vojnika. Svjedokinja je izjavila da su vojnici uvijek nosili oružje, poput “puški, pištolja i noževa”.

Vojnici, među kojima je bio i Radomir Kovač, takođe su primoravali djevojke da se skidaju. “Sjećam se da nas je tjerao da se skroz skinemo i da stojimo gole”, a vojnici su “samo sjedili i gledali nas”. Takođe se sjećala ponižavajućeg incidenta kada je ostala sama sa Kovačem. “[On] me je natjerao da se skinem, popnem se na sto i igram uz muziku. On je sjedio na krevetu s pištoljem uperenim u mene”. Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: “Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno”. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao.

“ Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: 'Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno'. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao. ”

Jednom drugom prilikom, djevojke su bile primorane da se skinu dok su bile u jednom stanu u Gornjem Polju. Svjedokinja 87 je izjavila da je Radomir Kovač “natjerao da se skinem i stojim na stolu i onda je rekao da će nas tjerati da gole prođemo kroz grad i odvesti do rijeke gdje će nas ubiti”. Jednog dana im je naredio da s njim odu do rijeke, a Svjedokinja je mislila da će to biti kraj njenog života. “Samo znam da me je užasno bilo strah, i da sam samo mislila o tome kako će to uraditi, na koji način. Znam da nas je ubrzo nakon toga vratio u svoj stan”.

Svjedokinja je takođe opisala kako je u nekoliko navrata Radomir Kovač sa nekim drugim vojnicima odvodio djevojke iz stana. Izjavila je da same nisu mogle da napuste stan, jer su zaključavane u njemu. “Sjećam se da su nas jednom odveli u stan u Donjem Polju; kad smo stigli u stan, kojeg se stvarno ne sjećam; i nekoliko puta su nas vodili u kafiće i lokale”. Kada bi ih vojnici odvodili, djevojke su morale da se srede, “[o]bično bi nas tjerali da na glavu stavimo iste kape ili nešto sa obilježjima njihove vojske”. Onda bi ih odveli u kafić gdje bi “posjedili i vratili se nazad”.

Ove djevojke, u mjesecima tokom kojih su ih držali srpski vojnici, bile su zlostavljane i izložene raznim prijetnjama. “Sjećam se, jedan put kad mi je [vojnik] prijetio nožem, da će mi isjeći lice ”. “Nekoliko puta su nam prijetili da će nas ubiti, zaklati”. Svjedočila je da su posljedice prijetnji bile vidljive na drugim djevojkama, posebno na jednoj od njih, Svjedokinji AB, koja je u to vrijeme imala 12 godina, i “ponekad se čudno ponašala”, imala je problema sa spavanjem, a kad bi uspjela da zaspi, imala je košmare.

Upitana da li su uslovi u stanu bili bolji od onih u zatočeničkim objektima, Svjedokinja 87 je izjavila, “Situacija je bila ista, jer je silovanje nešto što povlači neku jednakost između Partizana i Karamanove kuće i tog stana. Ja tako gledam na te tri situacije. Meni su one iste. I ako hoćete da kažem na neki način situacija u Klanfinoj kući je bila bolja, pa, na neki način se to može reći, jer je razlika kad te siluje jedan i kad te siluje njih 20, ili bog zna koliko.

Svjedokinja 87 konačno je napustila taj stan polovinom februra 1993., kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka. Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”.

Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”.

Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore.

U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “[p]itale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”.

Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “[P]ogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore.

Svjedokinja 87 je izjavila pred Sudom da iako su njene muke završene, bol i patnja su i dalje prisutni. “Mislim da sam odlučila da za sobom ostavim mnoge od tih stvari negdje, iako u sebi i dalje imam tragova svega što mi se desilo koji će zauvijek tu ostati. Mislim da cijelog svog života, cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikad neće nestati.

Svjedokina 87 svjedočila je 4. i 5. aprila i 23. oktobra 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića. Sva trojica su proglašeni krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora. Dragoljub Kunarac i Radomir Kovač su proglašeni krivim za to što su lično silovali Svjedokinju 87. Dio Kovačeve odbrane je bio da je Svjedokinja 87 bila u ljubavnoj vezi s njim. Sudije su ovo u potpunosti odbacile i okarakterisale njihov odnos kao “zasnovan na surovom oportunizmu s Kovačeve strane, stalnim zlostavljanjima i dominacijom nad djevojkom koja je u to vrijeme imala samo petnaestak godina”.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje svjedokinje 87 (na engleskom)