Minka Čehajić

“ Minka Čehajić je mjesece nakon što je posljednji put vidjela svog muža provela raspitujući se o tome gdje se on nalazi. Dva puta je pokušala da razgovara sa optuženim Milomirom Stakićem, koji je radio s njenim mužem kao njegov zamjenik više od godinu dana i koji je imao odgovornost prema svim stanovnicima Prijedora. ”

Godine 1990., Muhamed Čehajić je stupio na političku scenu kao član Stranke demokratske akcije (SDA), koja je bila pretežno stranka bosanskih Muslimana, i na višestranačkim izborima te godine izabran je za predsjednika opštine Prijedor. Optuženi Milomir Stakić, koji je bio član Srpske demokratske stranke (SDS), koja je bila pretežno stranka bosanskih Srba, izabran je za zamjenika g. Čehajića.

Tokom svog svjedočenja, Minka Čehajić se prisjetila da se srpsko preuzimanje Prijedora 30. aprila 1992. desilo “bez ijednog ispaljenog metka”. Kada je otišla na posao tog jutra, ispred bolnice je bila postavljena zastava SDS-a, a na ulazu su stajali vojnici i stražari. Tog istog jutra, njen muž je primio pismo u kojem je obaviješten da je njegova funkcija prestala. Njegovo mjesto je zauzeo njegov zamjenik Milomir Stakić.

Nekoliko sedmica kasnije, popodne 23. maja 1992., Muhamed Čehajić je odveden iz svog doma u policijsku stanicu na ispitivanje i tu je zadržan preko noći. Kada ga je gđa Čehajić otišla posjetiti sljedećeg dana, to joj prvobitno nije dopušteno. Nakon što je slučajno naišla na optuženog pred MKSJ-om Milana Kovačevića, koji je takođe bio doktor, te član SDS-a i visoki zvaničnik u opštini Prijedor, te nakon što je on intervenisao, omogućeno joj je da vidi svog muža. U sudnici je ispričala da je njen muž bio srčani bolesnik i da je izgledao umoran kada ga je vidjela.

Kada je gđa Čehajić otišla da ponovo posjeti svog muža 25. maja 1992. on je bio u još lošijem stanju. Donijela mu je naočari jer je, kako je objasnila, on uvijek čitao knjige. “Ne trebaju mi naočari”, rekao joj je “Vrati ih kući. Sa mnom je gotovo”. Gđa Čehajić je ispričala u sudnici da je to bio posljednji put da je vidjela svog muža. Kada se vratila u policijsku stanicu 27. maja 1992., njen muž je već bio prebačen u zatočenički logor Keraterm, nekadašnju fabriku keramičkih proizvoda u predgrađu Prijedora, gdje joj nije bilo dozvoljeno da ga posjeti.

Sljedećeg dana, gđa Čehajić je saznala da se ne može vratiti na svoje radno mjesto u bolnici. Kasnije je saznala da su policajci zaustavili sve koji su se tog jutra pojavili na poslu. “Onima koji su bili Srbi bilo je dozvoljeno da uđu. Ali naravno da su bili potrebni i neki Muslimani. Međutim, u principu, Bošnjaci i Hrvati su poslani kućama”, rekla je gđa Čehajić.

Nešto poslije nakon što je njen muž odveden, policija je došla da pretraži kuću gđe Čehajić. Uzeli su sve dokumente njenog muža i porodične fotografije.

“Molila sam ih da ostave slike moje djece, jer je to nešto po čemu ih se mogu sjećati. Ali me nisu htjeli slušati. Uzeli su sve… [uključujući] slike kada je kćerka diplomirala. To možda i … nije važna stvar u životu, ali za mene, dio mog života je izbrisan jer nemam sliku svog djeteta kad je bio mali…Izvinjavam se što plačem”, rekla je gđa Čehajić u sudnici “jer to se ne može uporediti s onim što se desilo, ali i to je nešto što je isto tako važno mnogim ljudima i što je meni jako važno”.

Minka Čehajić je mjesece nakon što je posljednji put vidjela svog muža provela raspitujući se o tome gdje se on nalazi. Dva puta je pokušala da razgovara sa osuđenim Milomirom Stakićem, koji je radio s njenim mužem kao njegov zamjenik više od godinu dana i koji je imao odgovornost prema svim stanovnicima Prijedora. Oba puta joj je rečeno da nije dostupan. Pokušavala je da stupi u kontakt i s optuženim Milanom Kovačevićem. “Mislila sam da sam mu bliska,” rekla je, “Ali u tom trenutku, to nije mnogo značilo.” Ni s njim nije mogla stupiti u kontakt.

“ Tokom cijelog rata, kad god bih vidjela nekoga, postavljala sam pitanja, misleći da je moj muž možda preživio do kraja rata. A onda sam shvatila da i ako je bio negdje da bi se vratio, i to je bio kraj mojih pokušaja da ga pronađem, da ga otkrijem. ”

Tek kroz slučajne susrete i razgovore s ljudima koji su bili zatočeni na različitim mjestima Minka Čehajić je saznala da je njen muž prebačen u zatočenički logor Omarska, koji se takođe nalazio u Prijedoru. Kroz razgovor s bivšim zatočenicima Omarske, otkrila je da je jedne noći, približno 27. ili 28. jula 1992., njen muž prozvan zajedno s drugim zatočenicima i odveden u nepoznatom pravcu: “…tamo su bili autobusi u kojima su odvezeni, niko nije znao gdje. Ali nakon toga, on se nikada nije vratio,” rekla je gđa Čehajić. Jedan novinar kojeg je zamolila da joj pomogne da sazna sudbinu svog muža prenio joj je verziju prijedorskih zvaničnika prema kojoj je 27. jula 1992. u Omarskoj nestalo električne energije što su neki zatočenici, uključujući njenog muža, iskoristili da pobjegnu.

Nakon što je logor Omarska zatvoren početkom avgusta 1992. godine, Minka Čehajić je nastavila da traga za mužem. Otprilike u to vrijeme, gđa Čehajić je čula osuđenog Milomira Stakića kako na prijedorskom radiju poriče da je logor Omarska postojao. Ispričala je sudu kako se osjećala dok je to slušala: “Kako može svom narodu reći da nema Omarske, kad Omarsku svi vide da je ima? Ali poslije sam vidjela da je to u tom momentu za mene nešto značilo, ne znači ništa više za mene. Kamo sreće da te Omarske nije bilo – vjerovatno bi moj muž bio živ, moj zet, nećak i svi sledeći kojih nema.”

Gđa Čehajić je izjavila sljedeće: “tokom cijelog rata, kad god bih vidjela nekoga, postavljala sam pitanja, misleći da je moj muž možda preživio do kraja rata. A onda sam shvatila da i ako je bio negdje da bi se vratio, i to je bio kraj mojih pokušaja da ga pronađem, da ga otkrijem.”

Posljednju informaciju je dobila nakratko prije njenog odlaska iz Prijedora u septembru 1992. godine. Bilo je to pismo njenog muža koje je nosilo datum 9. juni 1992. Minka Čehajić je ispričala sudu da pretpostavlja da je pismo napisao u Banja Luci i da ga je ponio sa sobom u Omarsku, gdje je sreo jednog mladića iz Prijedora koji mu je rekao da ju je vidio. “Nakon nekog vremena, možda kasnije tog dana ili nekog drugog dana, moj muž mu je dao pismo koje još uvijek imam. I rekao mu je: 'Molim te, znam da ćeš ti jednog dana izaći odavde. Molim te, daj ovo pismo mojoj ženi, jer mislim da odavde nikad neću izaći'.”

Ovo je pismo koje je pročitala u sudnici drugog dana svog svjedočenja:
 

Pročitajte pismo koje je Muhamed Čehajić napisao svojoj ženi Minki
(Dokazni predmet Tužilaštva S50a iz predmeta Stakić)

"Draga moja Minka,

Pišem ti ovo pismo, a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti, pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s tobom porazgovaram, makar i na ovakav način. Od moga odlaska, 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar, i prosto ne mogu da shvatim da je ovako šta moguće.

Draga Minka, Amira i sine moj, vi najbolje znate koliko vas ja sviju volim, da zbog te ljubavi nikada nisam, niti bih ikada učinio bilo šta čime bi vama nanio bol. Ja znam da vi znate da ovo što se meni želi natovariti nema sa mnom veze ni jednog promila. Pitam se samo kome sam se i sa čim tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali, ja ipak vjerujem u pravdu, istinu i to da će se sve razjasniti.

Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi Amirov lik najčešće iskrsava, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti jer znam koliko me voli. Tebe Minka osobito molim, ukoliko se čujete, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kada ću opet biti sa vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kad bih sa vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugoga.

Draga Minka, veoma sam zabrinut za Sejdu, Nasu, Bihu i ostale. Čuo sam vrlo ružnih stvari, pa mi molim te nekako javi šta je s njima. Mustafa Safetin mi je donosio cigareta, veša i ono najnužnije. Hvala mu zauvijek. Da nije toga, mislio bih da sam potpuno sam na svijetu. Pitam se gdje su sada ti dobri prijatelji? Ali, neka! Kako mi je moj Benjo? Pita li za didu? Strahovito sam ga se poželio. Danas je osamnaesti dan da sam lišen slobode, a meni se čini čitava vječnost. Ne znam ni sam koliko puta sam ispitivan, a sada istragu vodi sudija Živko Dragosavljević. Zamolio sam i advokata Beretu da prisustvuje saslušanju, a ja te molim angažuj i ti Šefika Trožića ili Emira Kulenovića, koji hoće. Ne znam koliko će me još ovdje držati.

Ako budeš mogla nabavi mi negdje cigareta, sapun, pastu za zube, dvoje-troje gaćica i potkošulju, trenerku, aparat za brijanje i pastu za brijanje. Hrane mi nemoj slati jer ionako ne mogu da jedem. Pošalji mi, ako imaš, mljevene kafe. Amiru reci neka ostane kod Orhana, a kad se ako Bog da, ovo smiri, onda mu otiđi. Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da ga tata voli mnogo, mnogo više od sebe samoga. Za sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.

Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Zar je život tako nepredvidiv i tako surov? Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan, kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s tobom, djecom i onima koje volim. Ovog puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a tebe i djecu mnogo, mnogo volim."

Gđa Čehajić je ispričala u sudnici da je odlazila na ekshumacije po Bosni i Hercegovini u nadi da će pronaći svog muža. “Svaki put kad bih otišla tamo znala sam da nema ništa po čemu ću ga prepoznati, da je to nemoguće. Ali ipak sam imala potrebu da svaki put odem na identifikaciju. I svaki put sa prolazila kroz strašnu stvar. Bilo mi je jako teško, ali sam to morala uraditi za svog muža. Morala sam otići i vidjeti. Ali bilo je nemoguće da ga prepoznam, i samo se nadam da će DNK…omogućiti da ga pronađem.”

Na kraju svog svjedočenja, Minka Čehajić se zahvalila sudijama. Zamolila ih je da njeno svjedočenje razmotre na nepristrasan način i da sude onima koji su doprinijeli onome što se dogodilo. “Onoga ko nije kriv treba osloboditi, ali onaj ko jeste kriv mora trpjeti posljedice onoga što je uradio. Ne mislim da je iko kriv i nadam se da ko god nije kriv treba pokazati ovom uvaženom sudu da je to tako.”
 

Minka Čehajić svjedočila je u predmetu protiv Milomira Stakića, koji je 1991. i 1992. godine bio na nekoliko najviših položaja vlasti u opštini koja je bila pod srpskom kontrolom. U presudi od 31. jula 2003., Pretresno vijeće je izjavilo da ne raspolaže dokazima na osnovu kojih bi van razumne sumnje mogao da se ustanovi uzrok smrti Muhameda Čehajića. Vijeće je, međutim, zaključilo sljedeće: “Čak i ako profesor Čehajić nije direktno ubijen, osoba narušenog zdravlja bi neizbježno umrla i uslijed samih uslova kojima je bio izložen. Njegovu sudbinu je bilo lako predvidjeti.” Pretresno vijeće je utvrdilo da je zbog položaja Milomira Stakića koji je bio predsjednik Kriznog štaba, Savjeta za narodnu odbranu, Ratnog predsjedništva i Skupštine opštine Prijedor, te zbog njegovih bliskih veza i s policijom i s vojskom, “on nije mogao da ne zna ono što je bilo opšte poznato u gradu, opštini, pa čak i šire”. Pretresno vijeće je konstatovalo da je “upravo dr. Stakić pokrenuo događaje koji su bili uzrok žalosne sudbine ovog časnog čovjeka.”

Dana 22. marta 2006., Žalbeno vijeće je potvrdilo osuđujuću presudu protiv Milomira Stakića i osudilo ga na 40 godina zatvora.

Milan Kovačević, visoki funkcioner u opštini Prijedor 1992. godine, optužen je za mnoge zločine počinjene u toj opštini. Preminuo je u pritvoru 4. avgusta 1998. prije početka suđenja i postupak protiv njega je okončan.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Minke Čehajić (na engleskom)