|
|
“Ja kad sam izlazio iz autobusa čuo sam naredbu da bježimo preko njive, da idemo, da bježimo preko njive. Znači, tako da sam, uspio sam malo da pobjegnem od asfalta, jer oni ljudi koji su prvi iz autobusa izlazili, oni su pored asfalta odmah, čim znači iz autobusa izlazi, odma' nastaje njiva i tu su poubijani”. Suad Džafić, bosanski Musliman, svjedoči o tome kako su srpski vojnici pogubili bosanske Muslimane, među njima i njegovog oca i dvojicu braće, u selu Nova Kasaba pored Bratunca, u istočnoj Bosni, 21. maja 1992. Svjedočio je 26. i 27. juna 2003. u predmetu protiv Slobodana Miloševića i 11. februara 2004. u predmetu protiv Momčila Krajišnika, jednog od vođa bosanskih Srba.
|
U maju 1992. godine, Suad Džafić je imao 25 godina i živio je u svom rodnom selu Vitkovići u opštini Bratunac, istočna Bosna i Hercegovina. Dva mjeseca prije toga, vratio se iz Srbije, gdje je radio u šumskoj industriji, nakon što je primijetio da raste napetost u Bosni. U svojoj izjavi koju je dao Tužilaštvu, kao i u svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, iznio je mnoge detalje o srpskom zauzimanju gradića Bratunca i drugih sela u toj opštini u aprilu i maju 1992. godine.
Prema riječima g. Džafića, 16. aprila 1992. srpske snage ušle su u Bratunac, nakon što su prethodno zauzele obližnji grad Zvornik. U Bratuncu su uspostavile novo srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) i otpustile sve bosanske Muslimane s njihovih radnih mjesta. U narednim danima, srpske paravojne jedinice počele su ulaziti u sela oko grada. Dana 9. maja napale su selo Glogova, gdje su ubile oko 60 stanovnika sela, a 10. maja selo Krasno Polje.
Na dan napada na selo Krasno Polje, komšije Srbi rekle su g. Džafića i drugim ljudima u njegovom selu da će biti bezbjednije da se sakriju u šumu, što su oni i uradili. Iste noći, vratili su se svojim kućama, pošto su im komšije rekle da se situacija smirila. Tokom narednih sedam dana, srpska policija je patrolirala selom kako bi stanovnike zadržala u selu.
Dana 17. maja 1992., šef policije došao je u selo i zatražio da u roku od dva sata predaju svo oružje. “Ako ne ispoštujemo ultimatum, naša bezbjednost više ne bi bila zagarantovana. Kako bi sproveo taj ultimatum, sa sobom je odveo četiri čovjeka iz sela. To su bili moj otac Mehmed Džafić, moj brat Hamed Džafić, Šahin Suljić i Ramiz Karić”, rekao je g. Džafić. Nakon što su ih ispitali u stanici policije u Bratuncu, bezbjedno su se vratili u selo.
Ujutro 18. maja 1992., naoružane komšije Srbi iz obližnjeg mjesta Vitkovići, sada u maskirnim uniformama, opkolile su selo i naredile stanovnicima da se okupe na ulicama. Poslije 12:00 sati, Suad Džafić i njegove komšije iz sela ukrcani su u dva autobusa kojima su prevezeni u Bratunac. “Čim su nas ukrcali na autobuse, drugi vojnici su počeli da pljačkaju sve kuće u selu”, rekao je g. Džafić.
Dok su u Bratuncu čekali treći autobus, u kom su bili stanovnici sela Krasno Polje, jedan srpski vojnik je prozvao Fadila Habibovića, koji je bio u istom autobusu kao i g. Džafić. “Odveden je i ja ga više nikada nisam vidio”, prisjetio se g. Džafić. Kasnije je čuo da je jedan policajac iz Vitkovića zvani “Novo” odveo Fadila Habibovića u njegovu kuću u Krasnom Polju u i tamo ga ubio.
Tri autobusa, koja su sad bila krcata bosanskim Muslimanima, i sa po jednim naoružanim stražarom u svakom, odvezena su u Vlasenicu, takođe u istočnoj Bosni i Hercegovini. Parkirali su se na autobuskoj stanici gdje su bili opkoljeni jednom mješovitom grupom vojnika u maskirnim uniformama, koji su bili pod punom ratnom spremom, s automatskim oružjem i ručnim granatama. Gospodin Džafić je primijetio da su neki od njih na uniformama imali oznake srpskih paravojnih jedinica poznatih kao “Arkanovi tigrovi” (jedinica kojom je komandovao pred MKSJ-om optuženi Željko Ražnatović, zvani “Arkan”), “Beli orlovi” i drugi.
Svi vojno sposobni muškarci, zajedno s pet maloljetnika, odvedeni su u pratnji vojnika u zatvor u zgradu MUP-a u Vlasenici, dok je 120 ljudi ostalo u autobusima. U sljedeća tri dana, od 18. do 21. maja 1993., 32 odrasla muškarca i pet maloljetnika bili su tu zatočeni, svi zaključani u istoj ćeliji, veličine oko tri metra sa pet metara. “Činilo se kao vječnost. Žestoko su nas batinali tokom dana i po noći”, izjavio je g. Džafić. “Udarali su nas raznim predmetima; pendrecima, kundacima pušaka i drugim tvrdim predmetima. Nisu nam uopšte dali ni vode ni hrane sve do drugog dana zarobljeništva”.
Ujutro 21. maja 1992., zatvorenici su izvedeni iz ćelije i ukrcani na autobus. Pet maloljetnika je ostalo. Dok su čekali da napuste Vlasenicu, g. Džafić je vidio četiri automobila parkirana u blizini autobusa na kojima su bile oznake mrtvačkih glava. Među muškarcima u maskirnim uniformama koji su izlazili iz automobila, prepoznao je svog komšiju iz Vitkovića, Peru Mitrovića. Gospodin Džaferović je rekao da je kasnije saznao da su ti vojnici bili pripadnici Vukovarskog diverzantskog voda.
Sva ova vozila, koja je predvodio oklopni transporter, krenula su u pravcu Bratunca. Zaustavili su se kod jedne drumske kafane u blizini sela Milići, gdje su vojnici jeli i pili. Dok su zarobljenici čekali u autobusu, g. Džafić je čuo jednog srpskog policajca kako viče: “Dajte ih meni da ih odmah sve pobijem. Nemojte ih voditi”. Zatim je čuo kako Pero Mitrović viče: “Nemoj ih ubiti, to su naši zarobljenici”.
Nakon približno 30 minuta, konvoj se nastavio kretati prema Bratuncu. Zaustavio se na ulazu u selo Nova Kasaba. Ubrzo, jedan vojnik po imenu “Makedonac” naredio je zarobljenicima da izađu iz autobusa u grupama od četiri-pet. Dok je prva grupa izlazila, vojnici su počeli da pucaju. U svojoj izjavi, g. Džafić je ova pogubljenja opisao sljedećim riječima: “Autobus je stajao na asfaltu. Ljudi su bili jedni pored zadnjih vrata autobusa, drugi ispred autobusa. Ispred autobusa je bio transporter koji je isto učestvovao u pucanju, i ljudi kad su izlazili, preko njive su bježali i tad su oni pucali”.
Vojnici su nastavili da pucaju na svaku novu grupu zarobljenika koja je izlazila iz autobusa. Gospodin Džafić je bio u posljednjoj grupi, zajedno sa svojim bratom, dvojicom rođaka i još jednim muškim članom porodice. Njegov otac je bio u prethodnoj grupi. Kada su izašli iz autobusa, g. Džafić je pogođen i pao je na zemlju. Bio je ranjen na četiri mjesta na tijelu: u stomak, u kuk i na dva mjesta u desnu nogu.
Gospodin Džafić je ispričao da su, nakon što je pucnjava prestala, Pero Mitrović i “Makedonac” počeli da traže preživjele. Pucali su u sve ljude na koje su naišli, a koji su još bili živi. “Ležao sam na putu, sigurno bi mene sljedećeg dokrajčili metkom iz pištolja. Pretvarao sam se da sam mrtav”, rekao je g. Džafić.
Dok su se Pero Mitrović i “Makedonac” približavali g. Džafiću, on ih je čuo kako se svađaju o mjestu pogubljenja. Jedan od njih je govorio da to nije trebalo da se dogodi pored glavnog puta. Složili su se da odmah napuste to mjesto.
Dok je još ležao na zemlji, g. Džafić je čuo kako odlaze vozila. Ustao je i nakon što je pješačio dva sata, uspio je da dođe do sela Čeliković pod kontrolom snaga bosanskih Muslimana, gdje mu je ukazana ljekarska pomoć.
Te iste noći, g. Džafić i još dvojica preživjelih —Rahman Karić i Sado Muhić—ispričali su šta im se dogodilo. Vojnici bosanski Muslimani otišli su na mjesto pogubljenja. Uspjeli su da pokupe tijela 16 od ukupno 29 ubijenih. Pokopali su ih u mjestu zvanom Kaldrmica. Preostalih 13 tijela kasnije su pokopali Srbi na lokaciji koja je bila nepoznata u vrijeme kada je g. Džaferović dao izjavu Tužilaštvu.
Godine 1993., g. Džafić je izjavu u vezi s ovim događajima dao bosanskoj Agenciji za istraživanje i dokumentaciju (AID) u Tuzli. Takođe je predao i spisak s imenima 21 osobe koje su ubijene u Novoj Kasabi. Na spisku su se nalazila i imena njegovog oca i dva brata. Oko devedeset posto ljudi s tog spiska bili su članovi njegove uže i šire porodice. U svojoj izjavi koju je 2000. godine dao Tužilaštvu, g. Džafić je izjavio da Rahman Karić i Sado Muhić nikada više nisu viđeni nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine.
Suad Džafić je svjedočio 26. i 27. juna 2003. u predmetu protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića. U tom predmetu, izjave mnogih svjedoka predočene su u pismenoj formi kao dokazni predmet, a svjedoci su se pojavili pred Međunarodnim sudom kako bi odgovorili na pitanja optuženog ili sudija. Suad Džafić je o ovim događajima pričao istražitelju Tužilaštva MKSJ-a u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, 20. juna 2000. Kasnije je o tim istim događajima svjedočio 11. februara 2004. (transkript svjedočenja na engleskom) u predmetu protiv člana vođstva bosanskih Srba, Momčila Krajišnika. Slobodan Milošević, koji se teretio, između ostalog, i za zločine počinjene u Bratuncu, u Bosni i Hercegovini, umro je u pritvoru Međunarodnog suda 11. marta 2006. i postupak protiv njega je okončan.
>> Pročitajte cjelokupno svedočenje Suada Džafića i njegovu izjavu (na engleskom)
(Transkripte ustupio Fond za humanitarno pravo)