PRED RASPRAVNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudac Daquin Liu, predsjedavajući
sudac Mohamed El Mahdi
sudac Alphons Orie

Tajnik: g. Hans Holthuis

Nalog od: 20. veljače 2002.

TUŽITELJ
protiv
RAHIMA ADEMIJA

NALOG PO ZAHTJEVU ZA PRIVREMENO PUŠTANJE NA SLOBODU

I- Kontekst

1. Ovo Raspravno vijeće Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: Međunarodni sud) postupa po “Zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu” koji je u ime optuženog Rahima Ademija (u daljnjem tekstu: optuženik) podnesen 14. prosinca 2001. (u daljnjem tekstu: zahtjev) na temelju pravila 65 Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: Pravilnik).^[1]

2. Optuženi traži da ga se privremeno pusti na slobodu, a optužba se protivi tom zahtjevu.

3. Premda se argumenti koje iznosi optuženik podrobnije razmatraju u nastavku ovog naloga, on općenito tvrdi da “postoji dovoljno osnova po kojima se može razumno smatrati da će se optuženik, u slučaju privremenog puštanja na slobodu, pojaviti na suđenju i da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu.”^[2] Optuženik podupire svoj zahtjev pomoću tri priložena dokumenta: svojim osobnim jamstvima (prilog A); pismenim jamstvima koje je podastrla vlada Republike Hrvatske (prilog B); i popratnim pismom predsjednika Republike Hrvatske (prilog C). Raspravno vijeće je primilo i pismo s nadnevkom 28. prosinca 2001. koje je gradonačelnik Splita uputio predsjedniku Međunarodnog suda, poslano u ime građana Splita, u kojem se traži da se optuženika “pusti iz pritvora kako bi mogao slobodno iznijeti svoje svjedočenje”. Napokon, delegacija Republike Hrvatske, u kojoj je bio i potpredsjednik Granić, prisustvovala je raspravi održanoj 1. veljače 2002. Ona je Raspravnom vijeću podastrla dodatne informacije u prilog zahtjevu.

4. U “Odgovoru optužbe na zahtjev obrane za privremeno puštanje na slobodu” podnesenom 21. prosinca 2001. (u daljnjem tekstu: odgovor optužbe) optužba se protivi zahtjevu stoga što optuženik “nije uspio uvjeriti Raspravno vijeće da će se, u slučaju privremenog puštanja na slobodu, ‘pojaviti na suđenju’ i da ‘neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka, ni bilo koju drugu osobu.’”^[3] Optužba smatra sljedeće:

- s obzirom na težinu optužbi kojima se tereti optuženik i, slijedom toga, na vjerojatnost da će mu biti izrečena teška kazna ako iste budu dokazane, postoji vjerojatnost da se optuženik neće pojaviti na suđenju;

- težina dokaza kojima se tereti optuženik (a koji su mu sada poznati) predstavlja značajan čimbenik koji bi ga mogao ponukati na bijeg;

- i dalje postoji “mogućnost” da bi optuženik mogao utjecati na žrtve, svjedoke i druge osobe, a optuženikov visoki vojni čin mogao bi mu omogućiti da vrlo lako utječe na druge da to čine^[4] ;

- jamstva koja nudi vlada Republike Hrvatske nedostatna su jer su vrlo uopćeno sastavljena, a pritom je dobro poznato i da vlada Republike Hrvatske ne ispunjava svoju obavezu suradnje (navodi se primjer nedavnog propusta da se uhiti optuženik Ante Gotovina);

- ako bi optuženik uspio napustiti Hrvatsku, vlada Hrvatske ne bi bila u mogućnosti osigurati njegovo pojavljivanje pred Međunarodnim sudom;

- premda dobrovoljna suradnja, ako se optuženik odluči ponuditi istu, predstavlja čimbenik o kojem valja voditi računa kod ocjenjivanja stava nekog optuženika, optuženikova suradnja s optužbom bila je minimalna.

5. Optužba nadalje tvrdi da će, u slučaju da Raspravno vijeće odbije prihvatiti njene argumente, biti potrebno zatražiti podrobnija jamstva (iznesena u odgovoru optužbe) od vlade Republike Hrvatske ili optuženog, ili od oboje.

6. Zemlja domaćin se ne protivi zahtjevu, pod uvjetom da optuženi, ako bude pušten, napusti Nizozemsku.^[5]

7. Kao što je ranije spomenuto, usmeno iznošenje argumenata u pogledu zahtjeva održano je 1. veljače 2002. i obje su se strane, zajedno s potpredsjednikom Granićem, očitovale o tom pitanju.^[6]

II- Mjerodavno pravo

8. Pravilo 64 Pravilnika u relevantnom dijelu utvrđuje: “Nakon što bude prebačen u sjedište Međunarodnog suda, optuženik će biti zadržan u pritvoru u objektima koje će osigurati zemlja domaćin ili neka druga zemlja.”

9. Pravilo 65 (A) i (B) Pravilnika utvrđuje temelj na kojem raspravno vijeće može naložiti privremeno puštanje na slobodu optuženika:

(A) Nakon što je pritvoren, optuženik može biti pušten na slobodu samo na temelju naloga vijeća.

(B) Raspravno vijeće može naložiti puštanje na slobodu samo nakon što sasluša zemlju domaćina i samo ako se uvjeri da će se optuženi pojaviti na suđenju i da, u slučaju puštanja na slobodu, neće predstavljati opasnost ni za koju žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu.

10. Optužba tvrdi da usprkos tome što je pravilo 65(B) izmijenjeno i dopunjeno u prosincu 1999., kojom prilikom je uklonjen uvjet da optuženik mora pokazati da postoje iznimne okolnosti da bi se odobrilo privremeno puštanje na slobodu,^[7] teret dokazivanja je i dalje na optuženom koji mora pokazati da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu i da će se pojaviti na suđenju. Optužba smatra da je ovaj teret znatan.

11. Izmjena i dopuna pravila 65 imala je za posljedicu različita tumačenja od strane raspravnih vijeća u pogledu uvjeta koje to pravilo sada postavlja i načina kako se isti ispunjavaju. Stoga Raspravno vijeće smatra da bi trebalo iznijeti kako se, po njegovu mišljenju, pitanje pritvora i pravila 65(B) treba tumačiti.

A. Izmjena i dopuna pravila 65(B) Pravilnika

12. Osim onih uvjeta koje još uvijek sadrži, pravilo 65(B) je prvotno obuhvaćalo i uvjet da raspravno vijeće može naložiti privremeno puštanje na slobodu “samo u izuzetnim okolnostima”. Prema ovom se pravilu činilo da je pritvor pravilo, a ne iznimka. Međutim, u nekim odlukama koje su donijela raspravna vijeća došlo se do zaključka da je činjenica da teret leži na optuženiku, i da on mora pokazati da postoje izuzetne okolnosti da bi se odobrilo puštanje na slobodu, opravdana težinom zločina za koje se optuženik tereti i jedinstvenim okolnostima u kojima Međunarodni sud djeluje.^[8]

13. Zahtjev da se pokaže postojanje “izuzetnih okolnosti” značio je u stvarnosti da su raspravna vijeća u vrlo rijetkim slučajevima odobravala privremeno puštanje na slobodu. Ti su slučajevi svedeni na one u kojima su, primjerice, postojali vrlo konkretni i specifični razlozi koji su snažno prevagnuli u korist puštanja na slobodu. Tako su, primjerice, prije usvajanja izmjene, raspravna vijeća prihvaćala bolesti opasne po život, ili teške bolesti optuženika ili najbližih članova obitelji, kao izuzetne okolnosti koje opravdavaju puštanje na slobodu, a bolesti manje teške prirode nisu prihvaćale.^[9] Kao što je rečeno, uvijek je na optuženiku ležao teret uvjeravanja raspravnog vijeća da takve okolnosti postoje. Ako je raspravno vijeće zaključilo da takvih okolnosti nema, nalog za puštanje ne bi bio izdan.

14. Nakon što je pravilo izmijenjeno, optuženik više nije morao pokazati da takve “izuzetne okolnosti” postoje. Raspravna vijeća su, kako se čini, zauzela dva pristupa prema ovoj novoj odredbi. Većina raspravnih vijeća je i dalje smatrala da ova izmjena nije promijenila druge uvjete u pravilu i da privremeno puštanje na slobodu od tog trenutka nije postalo norma. Po njihovu mišljenju, potrebno je razmotriti specifične okolnosti svakog predmeta u kontekstu pravila 65(B) kakvo ono sada jest.^[10] Na optuženiku je i dalje bio teret uvjeravanja raspravnog vijeća da su ispunjeni zahtjevi iz pravila 65(B).^[11] Neki su ovakav stav opravdavali specifičnim načinom na koji funkcionira Međunarodni sud i činjenicom da on nema moć da izvrši naloge za uhićenje.^[12] Drugi pristup je, čini se, bio sljedeći. Došlo se do zaključka da bi prema međunarodnim standardima o ljudskim pravima “pritvor prije suđenja de jure trebao biti iznimka, a ne pravilo, kada je riječ o progonu pred međunarodnim sudom.”^[13] Predmetno Raspravno vijeće pozivalo se na činjenicu da se pri Međunarodnom sudu, s obzirom da nema mogućnosti izvršenja, “čini da je pritvor prije suđenja de facto… pravilo.”^[14] Vijeće je uz to primijetilo da se mora uzeti u obzir da su posrijedi teška krivična djela. Međutim, zaključilo je da “svaki sustav obveznog pritvora prije suđenja je per se u suprotnosti s člankom 5(3) Konvencije" (vidi Ilijkov protiv Bugarske, Europski sud za ljudska prava, Odluka od 26. srpnja 2001., st. 84). Zbog toga Raspravno vijeće mora tumačiti pravilo 65 uzimajući u obzir činjenice svakog pojedinačnog slučaja i konkretnu situaciju svakog ljudskog bića, a ne in abstracto.”^[15]

B. Učinak izmjene i dopune pravila 65 Pravilnika

15. Ovo Raspravno vijeće želi razmotriti ovo pitanje iz dva kuta gledišta. Prvo, s postupovnog aspekta i, drugo, u odnosu na tumačenje samog pravila 65(B) i pitanja kako i kada optuženik može biti privremeno pušten na slobodu.

i. Postupovni aspekt

16. U pogledu ovog aspekta, Raspravno vijeće želi pojasniti postupak kojim raspravno vijeće razmatra stavljanje u pritvor i puštanje na slobodu optuženika. Postupak u odnosu na optuženika započinje pregledom i potvrdom optužnice u skladu s člankom 19 Statuta i pravilom 47 Pravilnika. Općenito govoreći, nakon što potvrdi optužnicu, isti sudac izdaje nalog za uhićenje i nalog da se optuženik odmah po uhićenju bez odgađanja prebaci na Međunarodni sud.^[16] Nalog za uhićenje predstavlja pravnu osnovu za pritvaranje optuženika odmah po uhićenju^[17], a pravilo 64 predviđa da će, nakon što bude prebačen u sjedište Međunarodnog suda, “optuženik biti zadržan u pritvoru u objektima koje će osigurati zemlja domaćin ili neka druga zemlja.”

17. Pravilo 62 Pravilnika predviđa da “nakon transfera optuženika do sjedišta Suda, predsjednik će odmah dodijeliti njegov predmet jednom od raspravnih vijeća. Optuženik će bez odlaganja biti doveden pred raspravno vijeće ili stalnog suca tog raspravnog vijeća, gdje će biti formalno optužen.” Ovo pravilo utvrđuje pitanja koja se trebaju postaviti tokom ovog prvog pojavljivanja optuženika pred Sudom. Ovdje se izrijekom ne razmatra pitanje pritvora, najvjerojatnije stoga što je tadašnji tekst pravila 65(B) predviđao da se optuženik može pustiti na slobodu samo “u izuzetnim okolnostima”. Pravilo 65(A) predviđa da “nakon što je pritvoren, optuženik može biti pušten na slobodu samo na temelju naloga vijeća.” Budući da je optuženik u pritvoru na osnovu izdanog naloga za uhićenje, pritvor ostaje na snazi sve do eventualnog izdavanja novog naloga. Raspravno vijeće obično pri prvom pojavljivanju usmeno nalaže da pritvor ostaje na snazi sve dok se novim nalogom drugačije ne odredi, a u nekim se slučajevima i formalno izdaje nalog za pritvor.^[18] Pritvor i razlozi za nj se rijetko ili gotovo uopće ne razmatraju prilikom prvog pojavljivanja optuženika pred Sudom. Usprkos tome, ovo Raspravno vijeće smatra da optuženik, pa čak i Raspravno vijeće proprio motu, imaju pravo postaviti pitanje pritvora optuženog na ovoj prvoj raspravi za optuženog pred Međunarodnim sudom. Ovo Raspravno vijeće je takvog mišljenja osobito u svjetlu svog tumačenja učinaka izmjene i dopune pravila 65 koje će razmatrati u nastavku ovog naloga (uključujući i činjenicu da se pritvor ne bi trebao smatrati pravilom). Ako se u tom trenutku postavi pitanje pritvora,^[19] primjenjuju se, dakako, odredbe pravila 65 koje u svakom slučaju moraju biti ispunjene da bi raspravno vijeće uopće donijelo rješenje o puštanju na slobodu. Štoviše, raspravno vijeće će po svoj prilici odgoditi rješavanje tog pitanja i zakazati raspravu za kasnije, na kojoj će strane iznijeti svoje argumente ili predati svoje podneske, između ostalog s obzirom na zahtjev da se treba saslušati stav zemlje domaćina.

ii. Tumačenje pravila 65(B) Pravilnika

18. Nakon izmjene i dopune pravila 65, ostalo je jedno postupovno pitanje i dva izričita preduvjeta koja se moraju ispuniti da bi raspravno vijeće naložilo privremeno puštanje na slobodu.^[20] Postupovno pitanje zahtijeva da raspravno vijeće sasluša zemlju domaćina. Nakon toga se nalog za puštanje na slobodu može izdati samo ako se raspravno vijeće uvjerilo da će se optuženik pojaviti na suđenju i da, u slučaju puštanja na slobodu, neće predstavljati opasnost ni za koju žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu. Međutim, kao što je već istaknuto, pravilo 65 je ranije predviđalo da, čak i kad su ispunjena ova dva kriterija, privremeno puštanje na slobodu može biti odobreno samo u “izuzetnim okolnostima”. Prema tome, u stvarnosti je pritvor bio pravilo. Ovo Raspravno vijeće smatra da brisanje ovog zahtjeva ima sljedeći učinak: nije učinilo od pritvora izuzetak a od puštanja na slobodu pravilo, niti je dovelo do situacije u kojoj, usprkos usvojenoj izmjeni, pritvor ostaje pravilom, a puštanje na slobodu izuzetkom. Upravo suprotno, ovo Raspravno vijeće smatra da u središtu razmatranja moraju biti specifične okolnosti svakog pojedinog slučaja,^[21] bez razmišljanja o tome hoće li ishod tog razmatranja biti pravilo ili izuzetak. Naprotiv, vijeće mora imati zadaću vaganja i stavljanja u ravnotežu onih čimbenika koji su mu predočeni u tom predmetu prije nego što o ovome donese odluku. Možda neke jedinstvene okolnosti koje karakteriziraju ovaj Međunarodni sud doista i mogu prevagnuti protiv pozitivne odluke o privremenom puštanju na slobodu (vidi nastavak teksta). No, one se svejedno moraju razmatrati u kontekstu svakog pojedinog slučaja i predočenih činjenica kako bi se našla prava ravnoteža.

19. Stoga ovo Raspravno vijeće ne vjeruje da pribjegavanje takozvanom sustavu “pravilo-iznimka” može pomoći u donošenju odluke. Kada je riječ o teretu dokazivanja kako bi se raspravno vijeće uvjerilo da se nalog za privremeno puštanje na slobodu treba izdati, u primjeni pravila 65 taj teret leži na optuženiku. To, međutim, ne isključuje intervenciju, primjerice, raspravnog vijeća, ako mu iz bilo kojeg razloga trebaju dodatne informacije u vezi s onim što ono smatra čimbenikom koji bi trebao ili mogao dovesti do promjene u mjeri pritvora optuženika (bilo u pogledu izmjene uvjeta pritvora prema pravilu 64 ili u kontekstu zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu prema pravilu 65). Raspravno vijeće može naložiti jednoj od strana da pribavi te informacije ili ih može samo pribaviti.

20. Raspravno vijeće se sada okreće razmatranju načina na koji bi se trebala donositi odluka o puštanju na slobodu ili zadržavanju u pritvoru. Prvo, korisno je podsjetiti se odluke koju je donio Europski sud za ljudska prava u kojoj se izrijekom priznaje postojanje slučajeva u kojima bi kontinuirani pritvor mogao biti opravdan. Taj sud navodi da,

…kontinuirani pritvor može biti opravdan u nekom slučaju samo ako postoje konkretne naznake da je to u stvarnom javnom interesu, što, neovisno o presumpciji nevinosti, ima prevagu nad pravilom o poštivanju osobne slobode. Svaki je sustav obveznog pritvora prije suđenja per se u suprotnosti s člankom 5 § 3 Konvencije… Kada zakon predviđa presumpciju u pogledu čimbenika koji su relevantni za utvrđivanje osnova za kontinuirani pritvor… svejedno se mora na uvjerljiv način prikazati postojanje konkretnih činjenica koje imaju prevagu nad pravilom o poštivanju osobne slobode.^[22]

Prema tome, kontinuirani pritvor nije zabranjen, a nema ni prirodu sankcije. Njegova je svrha osigurati nazočnost optuženika na suđenju, očuvati integritet žrtava i svjedoka i služiti javnom interesu.

21. Slijedom toga, ovo Raspravno vijeće smatra da bi se odluka o puštanju na slobodu optuženika trebala temeljiti na jednom općem pravilu prema kojem se ocjenjuje ima li javni interes, neovisno o predmnijevi nevinosti, prevagu nad potrebom da se za optuženika osigura poštivanje prava na osobnu slobodu. Ovakvo odmjeravanje čimbenika vrši se na sljedeći način. Prvo, valja razmotriti jesu li ispunjena dva izričita preduvjeta utvrđena pravilom 65(B). Ti preduvjeti su kumulativne prirode. Prema tome, ako raspravno vijeće nije uvjereno da će se optuženik pojaviti na suđenju i nije uvjereno da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu, onda se zahtjev za privremeno puštanje na slobodu mora odbiti.

22. Međutim, ovo Raspravno vijeće je mišljenja da, čak i u slučaju kad su ovi zahtjevi ispunjeni, ono nije obvezno pustiti optuženog na slobodu.^[23] U tom pogledu se slaže s tumačenjem prema kojem raspravno vijeće ima diskrecijsko pravo da ne odobri privremeno puštanje na slobodu čak i kada je uvjereno da će se optuženik pojaviti na suđenju i da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu.^[24] Isto vrijedi i u slučaju kada se optužba ne protivi zahtjevu za puštanje na slobodu. Prema tome, izričiti zahtjevi postavljeni u pravilu 65(B) ne bi se trebali tumačiti kao namjera da se navede iscrpan popis razloga zbog kojih se u danom slučaju ne bi trebalo odobriti puštanje na slobodu. Mogli bi postojati neki dokazi o opstruktivnom ponašanju optuženika osim bijega ili utjecanja na svjedoke, a koje raspravno vijeće smatra da je nužno uzeti u obzir. Primjerice: uništavanje dokumentarnih dokaza; brisanje tragova vezanih uz krivična djela za koja se tereti; i potencijalno udruživanje sa suoptuženima koji su na slobodi. Osim toga, čimbenici poput blizine datuma kada se očekuje donošenje presude ili početak suđenja mogu biti argumenti protiv donošenja odluke o puštanju na slobodu. Javni interes može nalagati da se u određenim okolnostima optuženik drži u pritvoru, ako postoje ozbiljni razlozi za sumnju da bi mogao počiniti daljnja teška krivična djela.

iii. Čimbenici koji su bitni za postupak donošenja odluke

23. Kod razmatranja dva preduvjeta koja su izrijekom utvrđena u pravilu 65(B), valja imati na umu da postoje specifični čimbenici vezani za funkcioniranje Međunarodnog suda koji mogu utjecati na procjenu vjerojatnosti postojanja opasnosti od bijega ili utjecanja na svjedoke. Ti čimbenici po svojoj prirodi ne bi trebali biti ni presudni ni zanemarivi u pojedinom slučaju i morali bi se razmatrati u kontekstu svih informacija iznesenih vijeću. Oni bi, međutim, mogli postati presudni ako uvjerljivo ukazuju na postojanje opasnosti da se optuženik neće pojaviti pred sudom ili da će utjecati na svjedoke (što je izrijekom spomenuto u pravilu 65(B)) i ako vijeće u predmetu koji razmatra ne nalazi okolnosti koje pretežu u korist suprotne odluke. Posrijedi su sljedeći čimbenici.

24. Prvo, Međunarodni sud nema vlastitih sredstava za izvršenje naloga za uhićenje ni naloga za ponovno uhićenje optuženika koji je privremeno pušten na slobodu. U tome se mora oslanjati na suradnju država koje nadziru optuženike puštene na slobodu. To zahtijeva oprezniji pristup u procjenjivanju opasnosti bijega optuženika. Hoće li nepostojanje mehanizma za izvršenje naloga biti takva prepreka da se privremeno puštanje na slobodu neće odobriti, ovisit će o danim okolnostima. Takvo stanje bi, umjesto toga, moglo nalagati da se postave strogi uvjeti u pogledu optuženog ili da se uputi zahtjev predmetnoj vladi za dostavljanje podrobnih jamstava. U tom pogledu se podrazumijeva da ranija dobrovoljna predaja optuženika nije nebitna u procjenjivanju opasnosti da se optuženik neće pojaviti na suđenju.

25. Drugo, činjenica da je nadležnost Međunarodnog suda ograničena na teška krivična djela (“teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava”^[25]) znači da optuženik može očekivati da će mu, ako bude osuđen, biti izrečena kazna koja bi mogla biti znatne dužine.^[26] Sama ta činjenica mogla bi značiti da postoji veća vjerojatnost da bi optuženik mogao pobjeći ili na druge načine ometati ostvarivanje pravde.

26. Treće, trajanje pritvora prije suđenja predstavlja bitan čimbenik koji treba uzeti u obzir pri razmatranju eventualnog puštanja iz pritvora. Složenost predmeta koji se nalaze pred Međunarodnim sudom i činjenica da se Međunarodni sud nalazi na velikoj udaljenosti od bivše Jugoslavije znači da su predraspravni postupci često dugotrajni. Ovom pitanju bi se trebala posvetiti posebna pozornost s obzirom na odredbe članka 9(3) Međunarodnog pakta i članka 5(3) Europske konvencije.^[27] To štoviše i zbog toga što u sustavu Međunarodnog suda, za razliku od sustava državne sudske nadležnosti općenito, ne postoji formalni postupak kojim se predviđa periodično preispitivanje nužnosti kontinuiranog pritvora prije suđenja. Slijedom toga, ako se pritvor u određenom slučaju produžuje, to bi moglo značiti da se tom čimbeniku u danom slučaju mora dati veća težina kod razmatranja eventualnog privremenog puštanja na slobodu optuženika.

27. Od ostalih čimbenika koji bi mogli biti relevantni u okolnostima pojedinih slučajeva, moglo bi se spomenuti sljedeće: okončanje istrage optužbe, čime bi se mogla smanjiti opasnost od potencijalnog uništavanja dokumentarnih dokaza; ili promjena u zdravstvenom stanju optuženika ili njegovih najbližih članova obitelji. Druga raspravna vijeća su uzimala u obzir i sljedeće: značajnu suradnju optuženika s optužbom; osobna jamstva optuženika i jamstva njegove vlade; i promjene u međunarodnom kontekstu.

28. U svjetlu ove analize, Raspravno vijeće se sada okreće proučavanju materijala koji je predao optuženik kako bi razmotrilo je li uvjereno u ovom slučaju da optuženika treba privremeno pustiti na slobodu. Pritom, Vijeće podsjeća da se odluka o puštanju na slobodu mora donijeti u svjetlu posebnih okolnosti svakog pojedinog slučaja i uzimajući u obzir gore iznesena razmatranja.

III- Materijal koji je predao optuženik

29. Optuženik tvrdi da činjenica da se dobrovoljno predao Međunarodnom sudu i da je predao svoja pismena jamstva predstavlja “najveća jamstva da neće ni na koji način zloupotrijebiti povjerenje Međunarodnog suda” u slučaju da bude pušten na slobodu.^[28] On tvrdi da njegov “nedavni privatni i poslovni život” i “njegova čast i poštenje vojnika i odlika da ispunjava svoja obećanja, koji nisu nikada dovedeni u pitanje, predstavljaju jamstva od najvećeg značaja da će se [u slučaju da bude pušten] pojaviti na suđenju… i da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni za bilo koju drugu osobu…”^[29] U svezi s potonjim, optuženik naglašava da neće biti u poziciji da utječe na svjedoke^[30] ni da ometa pravdu i kaže da “uviđa da bi time nanio štetu upravo onim ljudima kojima je posvetio svoj profesionalni život.”^[31]

30. Raspravno vijeće prima na znanje i pridaje dužnu pozornost osobnom pismenom jamstvu koje je podnio optuženik i njegovu usmenom iznošenju argumenata na raspravi. Optuženi je izjavio, inter alia, da “on i dalje smatra da je Međunarodni sud jedino tijelo pred kojim se obrana od tako teških optužbi… treba iznijeti.”^[32] Izjavio je, inter alia, da će se pojaviti na suđenju i odazvati na svaki službeni poziv Međunarodnog suda; da neće utjecati ni na jednog svjedoka i da ni na koji način neće ometati pravdu; i da će poštivati svaki nalog Raspravnog vijeća.^[33] Posebno je istaknuo da će “poštivati sve odluke i naloge suda u pogledu uvjeta [svog] privremenog puštanja na slobodu”.^[34]

31. Optuženi je nadalje iznio argument da njegovo suđenje neće započeti prije početka 2003. godine, što znači da bi bio u pritvoru do godinu i pol dana, premda se dobrovoljno predao.^[35] Iako se tog pitanja dotakla i vlada Hrvatske, branitelj optuženog je u svom usmenom iznošenju argumenata komentirao razinu suradnje koju je ostvarila vlada Hrvatske. Kazao je da je bila “apsolutno zadovoljavajuća.”^[36] Pozvao se na zakonodavstvo koje je usvojeno i na institucije koje su u toj regiji ustanovljene u svrhu suradnje. U pogledu dokaza o postojanju takve suradnje, izjavio je da je “vlada Hrvatske od travnja 2000. godine predala MKSJ-u 7.000 dokumenata, da je omogućen pristup arhivama Republike Hrvatske i da je pritom omogućeno fotokopiranje 10.000 dokumenata. Upućen je i zahtjev za dostavljanje dokumenata koji se odnose na akciju Medecki Dzep (kao u transkriptu), a riječ je o 930 dokumenata, i vlada će Međunarodnom sudu dostaviti dokumente koji se odnose na Medački džep najkasnije u roku od 90 dana.”^[37] Naknadno je razjašnjeno da su posrijedi 846 dokumenta.^[38]

32. Optužba se oslanja na svoje pismene podneske (koji su spomenuti ranije u ovom nalogu), s time da je tokom usmenog iznošenja argumenata razjasnila nekoliko pitanja. Prema navodima optužbe, Raspravno vijeće bi, osim činjenice da se optuženik dobrovoljno predao, trebalo razmotriti i što je optuženik konkretno učinio u smislu suradnje. Sada kad su mu predočeni dokazi kojima se tereti, tvrdi optužba, optuženi ima više razloga da se ne pojavi na suđenju. U pogledu njegovih tvrdnji o suradnji, optužba se pozvala na činjenicu da je optuženik izjavio da bi bio pristao na ispitivanje da je znao da ga još od 1998. godine optužba želi ispitati. Međutim, usprkos tome, optuženik se koristi svojim pravom da ne daje nikakve izjave. Optužba tvrdi da optuženik ima pravo da ne surađuje u potpunosti, ali da “ne može, istodobno, tvrditi, u prilog svom zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu, da je surađivao u potpunosti.”^[39] Optužba tvrdi da bi optuženik, da se opredijelio za punu suradnju s optužbom, “imao pravo na mnogo veći stupanj razumijevanja u pogledu predmetnog zahtjeva.”^[40]

33. Treba naglasiti da se nedostatak suradnje optuženika u pravilu ne bi trebao uzimati u obzir kao čimbenik koji bi doveo do odluke raspravnog vijeća da odbije zahtjev za privremeno puštanje na slobodu. U suprotnom bi vrlo lako moglo doći do povrede temeljnog prava optuženika na šutnju.

34. Optuženik se oslanja na pismena (a kasnije i na usmena) jamstva koja je predočila vlada Republike Hrvatske, uključujući i njeno uvjeravanje da će jamčiti da će se optuženik pojaviti na suđenju i da neće predstavljati opasnost za žrtve i svjedoke. U svom pismenom jamstvu, vlada je izjavila da će “poštivati sve eventualne naloge [Međunarodnog suda] u pogledu” pojavljivanja optuženika i da će “izvršiti sve potrebne mjere” kako bi se osiguralo da će se optuženik pojaviti na suđenju i da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni za bilo koju drugu osobu. Izjavila je i da je “spremna dati dodatnu pomoć bilo koje vrste i sva eventualna potrebna jamstva u potporu zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu.”^[41]

35. Optužba tvrdi da se poteškoća vezana uz ta jamstva odnosi na nedostatak suradnje između Republike Hrvatske i Međunarodnog suda. Pozvala se na neuspjeh Republike Hrvatske da u trenutku kada joj je uručena zapečaćena optužnica ekspeditivno uhiti optuženika Antu Gotovinu, koji je u međuvremenu prešao u treću zemlju. Premda je došlo do određenog poboljšanja suradnje na području dokumenata, optužba se ne slaže s tvrdnjom da je ostvarena puna suradnja.^[42] Postojao je očiti nedostatak suradnje u dostavi dokumenata, a što je, prema tvrdnjama optužbe, prouzročilo značajne poteškoće.^[43] Međutim, priznala je da se u tom pogledu situacija počela poboljšavati.^[44]

36. Vlada Republike Hrvatske općenito je odbacila navode optužbe u pogledu nedostatka suradnje. Prema njenim navodima, za vladu Republike Hrvatske “suradnja s Haškim tribunalom od krucijalnog je značaja. Hrvatska vlada će poštivati sve zahtjeve ovog Tribunala.”^[45] Nadalje je izjavila da su neka pitanja riješena, a mnoga su u postupku rješavanja.^[46] Ponudila je da će pružiti “jamstva da g. Ademi neće obnašati nikakve službene dužnosti. Hrvatska vlada daje jamstva da će poduzeti sve potrebne tehničke korake, a koji su navedeni… kako bi general Ademi ostao u Hrvatskoj i kako bi se svaki put mogao odazvati pozivu ovog Suda i da će se povinovati željama Međunarodnog suda.”^[47] U pogledu konkretnog pitanja dostave dokumenata, vlada je odbacila tvrdnje optužbe. Navela je kako je prije predmetne rasprave pregledala u Zagrebu, zajedno s predstavnicima tužioca, sve zahtjeve koji su joj upućeni i provjerila jesu li isti ispunjeni. Kazala je “kako je zajednički utvrđeno da nema govora ni o kakvoj blokadi.”^[48] Osobito se pozvala na “spominjanje… 846 dokumenata koji su dobiveni tako što je omogućen pristup 107 knjiga evidencije i evidenciji postrojbi Hrvatske vojske odnosno ratnim dnevnicima. Hrvatska je vlada prije 15 dana obavijestila Ured u Zagrebu da su dokumenti spremni, ali još nisu preuzeti, tako da to nije naš problem, već problem Tužilaštva.”^[49]

37. U pogledu posljednjeg pitanja i dokumenata za koje vlada Hrvatske tvrdi da su predani, ali da ih Tužilaštvo nije preuzelo, optužba nije bila u mogućnosti razjasniti ovo pitanje Raspravnom vijeću za vrijeme rasprave.^[50] Međutim, Raspravno vijeće prima na znanje pismo s nadnevkom 17. siječnja 2002. koje je hrvatski dužnosnik za vezu s Međunarodnim sudom g. Orsat Miljenić uputio Tužilaštvu, u kojem potvrđuje da će Republika Hrvatska poštivati zahtjev za omogućavanje pristupa dokumentima. Stoga Raspravno vijeće primjećuje da se ne čini da je Tužilaštvo poduzelo neki ekspeditivan korak na preuzimanju tih dokumenata.^[51]

38. Gledajući u cjelini, Raspravno vijeće smatra da su uvjerenja koja je iznijela vlada Republike Hrvatske zadovoljavajuća, a posebno da će optuženik biti pod strogim nadzorom kako bi se osiguralo njegovo pojavljivanje na suđenju i kako ne bi predstavljao opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ni bilo koju drugu osobu.^[52] Raspravno vijeće također smatra da su osobna jamstva koja je dao optuženik zadovoljavajuća. Raspravno vijeće primjećuje da postoji mala vjerojatnost da će suđenje optuženika uskoro započeti.

39. Odvagnuvši sve relevantne okolnosti uvjetovane pravilom 65(B), a na temelju gore iznesenih razmatranja, Raspravno vijeće smatra za shodno naložiti privremeno puštanje na slobodu optuženika.

40. U skladu sa pravilom 65(C) pravilnika, Raspravno vijeće “za puštanje optuženog na slobodu može odrediti bilo koje uvjete koje smatra odgovarajućima, uključujući izvršenje jamčevnice i poštivanje uvjeta koji su potrebni da bi se osigurala optuženikova prisutnost na suđenju i zaštita drugih.” Bilježi se da je optuženik pristao na postavljanje svih uvjeta koji bi mogli biti potrebni. Među ostalim uvjetima koji se izriču, Raspravno vijeće namjerava naložiti da optuženik ne smije raspravljati o predmetu ni sa kime, osim sa svojim braniteljem. Ovaj nalog uključuje zabranu bilo kakvog kontakta s medijima. Osim toga, optuženiku će biti zabranjeno obnašanje bilo kakve službene dužnosti.^[53] Općenito uzevši, niže popisanim uvjetima želi se osigurati da optuženik ne pobjegne i da ne ometa ostvarivanje pravde u ovom predmetu.

IV.- Izreka

U SKLADU s pravilima 54 i 65 Pravilnika,

OVO RASPRAVNO VIJEĆE

OVIM PRIHVAĆA zahtjev i NALAŽE da se Rahim Ademi privremeno pusti na slobodu pod sljedećim uvjetima:

NALAŽE optuženiku:

1) da ostane u granicama općine svog odabranog boravišta u Republici Hrvatskoj koje je priopćeno u skladu sa točkom 3) ovog stavka;

2) da preda svoju putovnicu Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske ;

3) da prijavi adresu na kojoj će boraviti Ministarstvu unutarnjih poslova i tajniku Međunarodnog suda i da ne mijenja adresu ako sedam dana ranije o tome nije obavijestio rečeno Ministarstvo i tajnika Međunarodnog suda;

4) da se jednom tjedno javi mjesnoj policiji;

5) da pristane da se njegova prisutnost provjerava, također putem povremenih, nenajavljenih posjeta od strane Ministarstva unutarnjih poslova ili dužnosnika vlade Republike Hrvatske zajedno s mjesnom policijom, ili od strane osobe koju imenuje tajnik Međunarodnog suda;

6) da nema nikakav kontakt sa žrtvama ili potencijalnim svjedocima, i da ni na koji način ne utječe na iste, kao ni da se na bilo koji način miješa u postupak ili ostvarivanje pravde;

7) da ne raspravlja o predmetu ni sa kime osim sa svojim braniteljem, što uključuje i zabranu svih kontakata s medijima;

8) da nema nikakvih kontakata s drugim optuženicima;

9) da strogo poštuje sve zahtjeve koje bi mu tijela vlade Republike Hrvatske mogla postaviti, a koji su im potrebni da bi ispunili svoje obveze iz ovog naloga;

10) da se vrati pred Međunarodni sud u vrijeme i na dan kada to naloži Raspravno vijeće;

11) da strogo poštuje sve naloge Raspravnog vijeća kojim se mijenjaju uvjeti ili se obustavlja privremeno puštanje na slobodu;

12) da ne stupa ni na kakvu službenu dužnost u Republici Hrvatskoj;

13) da javi tajniku Međunarodnog suda, u roku od tri dana od početka eventualnog radnog odnosa ili posla, na kojem radnom mjestu radi, kao i ime i adresu poslodavca.

UPUĆUJE optuženika da ima pravo u svako doba skrenuti pozornost Raspravnog vijeća na bilo koja pitanja i da ima pravo zatražiti izmjenu uvjeta iz ovog naloga, pri čemu se optuženik podsjeća da će do stupanja na snagu takve eventualne izmjene u potpunosti važiti uvjeti utvrđeni ovim nalogom.

UMOLJAVA vladu Republike Hrvatske, uključujući i mjesnu policiju, da:

1) osigura poštivanje uvjeta koje je Raspravno vijeće izreklo u odnosu na optuženika;

2) osigura snašanje svih troškova prijevoza optuženika od teritorija Nizozemske do njegova mjesta boravka i natrag;

3) osigura da, nakon što optuženik bude pušten u zračnoj luci Schiphol (ili bilo kojoj drugoj zračnoj luci na teritoriju Kraljevine Nizozemske), jedan imenovani dužnosnik vlade Republike Hrvatske preuzme optuženika od nizozemskih vlasti i prati ga tokom njegova daljnjeg putovanja do njegova privremenog mjesta boravka;

4) osigura da imenovani dužnosnik vlade Republike Hrvatske prati optuženika u povratku na njegovu letu do Kraljevine Nizozemske, nakon što se nalogom Međunarodnog suda obustavi privremeni boravak na slobodi, i da optuženika preda nizozemskim vlastima u Kraljevini Nizozemskoj na dan, na mjestu i u vrijeme koje odredi Raspravno vijeće;

5) na zahtjev Raspravnog vijeća ili jedne od strana u predmetu, omogući da se suradnja i komunikacija između strana ostvaruju svim sredstvima i da se osigura povjerljivost takve eventualne komunikacije;

6) da se optuženiku ne izdaje nova putovnica ili isprave pomoću kojih bi mogao putovati;

7) redovito nadzire je li optuženik prisutan na adresi koju je priopćio Tajništvu Međunarodnog suda i da vodi evidenciju o takvim izvještajima;

8) svaki mjesec podnosi Raspravnom vijeću pismeni izvještaj o poštivanju uvjeta iz ovog naloga od strane optuženika, koji uključuje, inter alia, nalaze iz izvještaja spomenutih pod točkom 7);

9) da se pobrine za osobnu sigurnost i osiguranje optuženika za vrijeme privremenog boravka na slobodi,

10) odmah prijavi tajniku Međunarodnog suda sadržaj svih eventualnih prijetnji po sigurnost optuženika, uključujući i cjelovite izvještaje o istragama koje se odnose na takve prijetnje;

11) odmah uhiti optuženika ako ovaj prekrši bilo koje uvjete svog privremenog boravka na slobodi i da svaku takvu povredu odmah priopći Raspravnom vijeću.

UMOLJAVA tajnika Međunarodnog suda da se:

1) posavjetuje s Ministarstvom pravosuđa Nizozemske o praktičnim rješenjima za organiziranje puštanja na slobodu optuženika;

2) zadrži optuženika u pritvoru dok se ne obave potrebne organizacijske pripreme za njegovo putovanje;

3) proslijedi ovaj nalog mjerodavnim vladama.

UMOLJAVA nizozemske vlasti da:

1) prevezu optuženika do zračne luke Schiphol (ili bilo koje druge zračne luke u Kraljevini Nizozemskoj) čim to bude izvedivo;

2) u toj zračnoj luci privremeno predaju optuženog imenovanom dužnosniku Republike Hrvatske;

3) preuzmu optuženika, po njegovu povratku, na mjestu, na dan i u vrijeme koje odredi Raspravno vijeće, i da ga prevezu natrag do Pritvorske jedinice Ujedinjenih naroda.

UMOLJAVA vlasti država kroz čiji teritorij će optuženik eventualno putovati da:

1) optuženika drže pod stražom sve vrijeme koje provodi u prostoru za tranzit u zračnoj luci;

2) uhite optuženika i stave ga u pritvor do njegova povratka u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih naroda, u slučaju da pokuša pobjeći.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu se mjerodavnom smatra engleska verzija.

^[1] Zahtjev je podnesen netom prije sudskog raspusta u prosincu 2001. i stoga je predan u razmatranje dežurnom sucu Alphonsu Orieu, u skladu s pravilom 28 Pravilnika. Pravilo 28(D) predviđa da “dežurni sudac može po svom nahođenju, ako se uvjeri u hitnost stvari, rješavati zahtjeve iz predmeta koji je već dodijeljen nekom raspravnom vijeću van uobičajenog radnog vremena Tajništva kao hitne zahtjeve.” U “Odluci po zahtjevu obrane za privremeno puštanje na slobodu” izdanoj 21. prosinca 2001., sudac Orie je vratio zahtjev Raspravnom vijeću koje postupa u ovom predmetu kako bi ono donijelo odluku o meritumu.

^[2] Zahtjev, st. 3.

^[3] Odgovor optužbe, str. 2.

^[4] Odgovor optužbe, str. 9.

^[5] Pismo Ministarstva vanjskih poslova, s nadnevkom 21. prosinca 2001., urudžbirano 10. siječnja 2002.

^[6] Optuženik je 9. siječnja 2002. podnio “Zahtjev obrane za održavanje rasprave uz nazočnost predstavnika vlade Republike Hrvatske”, u kojem se traži da Raspravno vijeće pozove rečenog predstavnika kako bi dao daljnje informacije o jamstvima koja se nude.

^[7] Pravilo 65(B) je izmijenjeno tokom dvadeset i prve Plenarne sjednice održane od 15. do 17. studenog 1999. Izmjena i dopuna je stupila na snagu 7. prosinca 1999. (vidi IT/161).

^[8] Vidi, npr., Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu koji je podnio optuženi Zejnil Delalić, predmet IT-96-21-T, Tužitelj protiv Zejnila Delalića, 25. rujan 1996. U istom predmetu: Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu koji je podnio optuženi Hazim Delić, 24. listopad 1996. Vidi i općenito: Odluka kojom se odbija zahtjev za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-95-14-T, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, 25. travanj 1996. (“Pravilnik je ugradio načelo preventivnog pritvora optuženih osoba zbog krajnje težine zločina… i, iz tog razloga, uvjetuje sve mjere privremenog puštanja na slobodu postojanjem izuzetnih okolnosti’”); i, u istom predmetu Nalog kojim se odbija zahtjev za privremeno puštanje na slobodu, 20. prosinca 1996. (“i slovo ovog teksta ŠPravila 65Ć i duh Statuta… zahtijevaju da pravno načelo bude pritvor optuženog, a da puštanje bude iznimka”); Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu koji su podnijeli Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić, Drago Josipović i Dragan Papić, predmet br. IT-95-16-PT, Tužitelj protiv Kupreškića i drugih, 15. prosinca 1997.; Odluka kojom se odbija zahtjev za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-95-14/1-PT, Tužitelj protiv Aleksovskog, 23. siječnja 1998. (Uzimajući u obzir krajnju težinu zločina protiv čovječnosti, Pravilnik je na ovaj način utvrdio presumpciju pritvora prema kojoj je pritvor pravilo, a privremeno puštanje na slobodu izuzetak.”).

^[9] U sljedećim predmetima Raspravno vijeće je naložilo puštanje na slobodu iz humanitarnih razloga: Odluka Raspravnog vijeća I kojom se odbija zahtjev za povlačenje optužnice i nalaže privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-96-20-T, Tužitelj protiv Đukića, 24. travanj 1996.; Odluka o privremenom puštanju na slobodu optuženog, predmet br. IT-95-9-PT, Tužitelj protiv Simića i drugih, 26. ožujak 1998.; Odluka po zahtjevu zastupnika obrane Drage Josipovića (Molba da se dopusti odlazak na sprovod), predmet br. IT-95-16-T, Tužitelj protiv Kupreškića i drugih, 6. svibanj 1999.

^[10] Vidi, primjerice: Odluka po zahtjevu Radoslava Brđanina za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-99-36-PT, Tužitelj protiv Brđanina i drugih, 25. srpnja 2000. (u daljnjem tekstu: Brđanin); Odluka po zahtjevu Momira Talića za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-99-36-PT, Tužitelj protiv Brđanina i drugih, 28. ožujak 2001. (u daljnjem tekstu: Talić), Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu Miroslava Kvočke, predmet br. IT-98-30-PT, Tužitelj protiv Kvočke i drugih, 2. veljače 2000.; Odluka po obavijesti Momčila Krajišnika o zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-00-39 i 40, Tužitelj protiv Krajišnika i drugih, 8. listopad 2001. (u daljnjem tekstu: Krajišnik). U potonjoj odluci, Raspravno vijeće je ustvrdilo da “izmjena pravila ne mijenja stav da je privremeno puštanje na slobodu i dalje izuzetak, a ne pravilo”. St. 12.

^[11] Vidi, primjerice, Krajišnik, st. 12-13; Brđanin, st. 13; Talić, st. 18.

^[12] Primjerice, Talić, st. 18; Krajišnik, st. 12-13.

^[13] Odluka kojom se odobrava privremeno puštanje na slobodu Amira Kubure, predmet br. IT-01-47-PT, Tužitelj protiv Envera Hadžihasanovića i drugih, 19. prosinca 2001., st. 7. Odluke sa identičnim pravnim aspektima donesene su istoga dana u istom predmetu u pogledu druge dvojice optuženika.

^[14] Odluka kojom se odobrava privremeno puštanje na slobodu Amira Kubure, predmet br. IT-01-47-PT, Tužitelj protiv Envera Hadžihasanovića i drugih, 19. decembar 2001., st. 7.

^[15] Ibid.

^[16] Takvi nalozi za uhićenje izdaju se u skladu s člankom 19. Statuta i pravilima 47 i 55 Pravilnika.

^[17] Vidi i Odluku po zahtjevu Momira Talića za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-99-36-PT, Tužitelj protiv Brđanina i drugih, 28. ožujka 2001., st. 21: “Pritvor optuženika je opravdan u skladu s postupkom Međunarodnog suda kada je izdan nalog za uhićenje, koji je s druge strane opravdan pregledom i potvrdom optužnice koja se uručuje”. Osim toga, vidi Odluka po zahtjevima Momira Talića (1) za odbacivanje optužnice, (2) za puštanje na slobodu i (3) za dozvolu za podnošenje replike na odgovor Tužilaštva na zahtjev za puštanje na slobodu, predmet br. IT-99-36-PT, Tužitelj protiv Brđanina i drugih, 1. veljače 2000., st. 21: u skladu sa “zakonom određenim postupkom” Međunarodnog suda, jedine korake koje Međunarodni sud treba poduzeti kako bi opravdao pritvor optuženog jesu pregled i potvrda optužnice, te izdavanje naloga za uhićenje.”

^[18] U Odluci po zahtjevima Momira Talića za (1) odbacivanje optužnice, (2) za puštanje na slobodu i (3) za dozvolu za podnošenje replike na odgovor Tužilaštva na zahtjev za puštanje na slobodu, predmet br. IT-99-36-PT, Tužitelj protiv Brđanina i drugih, 1. veljače 2000., st. 21, sudac Hunt kaže da je nalog za pritvor u tom predmetu bio “sasvim suvišan”.

^[19] Strane mogu u tom trenutku jednostavno obavijestiti vijeće o svojoj namjeri da podnesu zahtjev za privremeno puštanje na slobodu. Vidi, npr., predmet br. IT-01-42-PT, Tužitelj protiv Miodraga Jokića, transkript od 14. studenog 2001. (prvo pojavljivanje), str. 52-53.

^[20] Kao što je navedeno, premda je odstranjen zahtjev da se pokaže postojanje izuzetnih okolnosti, to ne utječe na ostale odredbe iz ovog pravila.

^[21] Vidi i primjere u kojem su ovi kriteriji prihvaćeni: Odluka po zahtjevu Sime Zarića za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-95-9-PT, Tužitelj protiv Simića i drugih, 4. travnja 2000.; Odluka po zahtjevu Miroslava Tadića za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-95-9-PT, Tužitelj protiv Simića i drugih, 4. travnja 2000.; Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu Milana Simića, predmet br. IT-95-9-PT, Tužitelj protiv Simića i drugih, 29. svibnja 2000. Odluka po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu prije suđenja, predmet br. IT-01-48-PT, Tužitelj protiv Halilovića, 13. prosinca 2001.; Odluka po molbi Biljane Plavšić za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-00-39 i 40-PT, 5. rujna 2001.; Brđanin; i Talić. U posljednja dva slučaja, raspravno vijeće je konstatiralo: “Konkretne okolnosti svakog predmeta moraju se sagledati u svjetlu odredbi pravila 65 kako one sada glase”.

^[22] Odluka Europskog suda za ljudska prava od 26. srpnja 2001. u predmetu Ilijkov protiv Bugarske (zahtjev br. 33977/96).

^[23] Raspravno vijeće osobito skreće pozornost na upotrebu riječi “može” u pravilu 65(B) Pravilnika i smatra, na temelju tumačenja ove odredbe, da ispunjenje ova dva izričita preduvjeta ne povlači za sobom obvezu privremenog puštanja na slobodu.

^[24] Vidi, primjerice, Krajišnik; i Brđanin.

^[25] Članak 1 Statuta.

^[26] Premda nije nemoguće, teško je zamisliti da bi optuženik mogao biti optužen za krivična djela koja ispunjavaju zahtjeve članaka 2, 3, 4 i 5 Statuta, a da su ona in concreto manje teške prirode. Postoji, međutim, jedan primjer pljačke koji je razmatran u presudi u predmetu br. IT-96-21-T, Tužitelj protiv Delalića i drugih, 16. studeni 1998., st. 1154.

^[27] Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.) i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.).

^[28] Zahtjev, st. 8. Vidi i općenito, transkript, 1. veljače 2002., str. 79-80.

^[29] Zahtjev, st. 8.

^[30] Optuženik izjavljuje da većina njih živi izvan Hrvatske, a oni koji žive u Hrvatskoj jesu osobe s kojima je mogao kontaktirati proteklih godina, ali na koje nije nastojao utjecati niti za njih predstavljati ikakvu opasnost. On tvrdi da ni ubuduće neće predstavljati opasnost ni za koga od njih. Zahtjev, st. 9. Vidi i transkript, 1. veljače 2002., str. 43-44.

^[31] Zahtjev, st. 11.

^[32] Zahtjev, prilog A, st. 3.

^[33] Zahtjev, prilog A, st. 4.

^[34] Transkript, 1. veljače 2002., str. 80.

^[35] Transkript, 1. veljače 2002., str. 44.

^[36] Transkript, 1. veljače 2002., str. 47.

^[37] Transkript, 1. veljače 2002., str. 47-48.

^[38] Transkript, 1. veljače 2002., str. 53.

^[39] Transkript, 1. veljače 2002., str. 60.

^[40] Transkript, 1. veljače 2002., str. 60.

^[41] Zahtjev, prilog B.

^[42] Transkript, 1. veljače 2002., str. 55-56.

^[43] Transkript, 1. veljače 2002., str. 62.

^[44] Transkript, 1. veljače 2002., str. 55, 56, 62, 63, 65, 77.

^[45] Transkript, 1. veljače 2002., str. 69.

^[46] Transkript, 1. veljače 2002., str. 66.

^[47] Transkript, 1. veljače 2002., str. 69.

^[48] Transkript, 1. veljače 2002., str. 66.

^[49] Transkript, 1. veljače 2002., str. 66-67.

^[50] Kad joj je s tim u vezi postavljeno pitanje tokom rasprave, optužba je izjavila “da su nedavno neki dokumenti predani Uredu u Zagrebu i da postoje neki dodatni dokumenti koje bi predstavnici Tužilaštva trebali preuzeti, što je u skladu s nedavnim poboljšanjem naše suradnje s tijelima hrvatske vlade. Kada je riječ o tome postoji li 840, ili otprilike toliko dokumenata koji su nam na raspolaganju već dva tjedna i koji nisu preuzeti, u ovom trenutku, u ovako kratkom roku, ne mogu pojasniti kakva je situacija.” Transkript, 1. veljače 2002., str. 76-77.

^[51] Raspravno vijeće ima u vidu i memorandum koji je optužba podnijela 4. veljače 2002. u kojem potvrđuje primitak ovog pisma, u kojem se poziva na postupke pregledavanja i prikupljanja dokumenata i u kojem se izjavljuje da redovnoj proceduri “treba otprilike tri tjedna.”

^[52] Vlada je na raspravi izjavila: “U ime vlade Hrvatske, preuzimam obvezu da će vlada Hrvatske organizirati prijevoz pritvorenika od njegova mjesta prebivališta do zrakoplovne luke i natrag, i da će snositi sve troškove tog prijevoza; da će se vlada Republike Hrvatske pobrinuti za osobnu sigurnost i osiguranje g. Ademija tokom njegova boravka u Republici Hrvatskoj, u skladu s relevantnom odlukom Raspravnog vijeća, ukoliko, dakako, vaša odluka o ovoj stvari bude pozitivna; da će prijaviti Tajništvu Međunarodnog suda svaku eventualnu prijetnju sigurnosti ili osiguranju generala Ademija; da će, na zahtjev Raspravnog vijeća, podastrijeti cjeloviti izvještaj o rezultatima istrage o takvom konkretnom slučaju; da će osigurati sve moguće komunikacijske kanale između zainteresiranih strana i da će osigurati povjerljivost komunikacije; da će, u roku koji utvrdi ovo Raspravno vijeće, podnijeti izvještaje Tajništvu Međunarodnog suda koji se tiču nazočnosti optuženika i njegovog poštivanja svih uvjeta koje utvrdi Međunarodni sud, odnosno, prijavka u određenu policijsku postaju u njegovu prebivalištu, oduzimanja i čuvanja njegove putovnice i svih drugih obveza koje mogu biti predmet odluke ovog Raspravnog vijeća, da će uhititi optuženika ako prekrši bilo koji od uvjeta utvrđenih u odluci o privremenom puštanju na slobodu; i da će poštivati prioritet i primat ovog Suda u odnosu na svaki sud i/ili postupak u Republici Hrvatskoj”. Transkript, 1. veljače 2002., str. 73-74.

^[53] Kada je sudac Liu zatražio komentar na sljedeću činjenicu: “Hrvatska izvještajna novinska agencija, 13. siječnja 2002., hrvatski ministar obrane, g. Jozo Radoš izjavio je za Hrvatsku televiziju da se general Ademi može vratiti na posao u glavnom inspektoratu Hrvatske vojske, ako bude pušten na slobodu,” branitelj je odgovorio da je “zajedničko stajalište generala Ademija i moje kao njegova branitelja da on neće iskoristiti tu priliku”. Transkript, 1. veljače 2002., str. 48.