1. Odluka o prigovoru Republike Hrvatske na izdavanje naloga subpoena duces tecum, predmet br. IT-95-14-PT, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, Raspravno vijeće II, 18. srpnja 1997. (u daljnjem tekstu: "Odluka o subpoeni").

2. Sudski nalog (Nalog subpoena duces tecum) Republici Hrvatskoj i ministru obrane Gojku Šušku, ibid., sutkinja McDonald, 15. siječnja 1997.

3. Sudski nalog (Nalog subpoena duces tecum) Bosni i Hercegovini i kustosu Središnjeg arhiva bivšeg Ministarstva obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna, ibid., sutkinja McDonald, 15. siječnja 1997.

4. Optužnica, ibid., 10. studenog 1995.

5. Pismo g. Srećka Jelinića, ibid., 10. veljače 1997.

6. Nalog suca kojim se ima postići izvršenje naloga subpoena duces tecum, ibid., sutkinja McDonald, 14. veljače 1997. Sutkinja McDonald je također 14. veljače 1997. izdala i Nalog kojim se ima postići izvršenje naloga nalog subpoena duces tecum Bosni i Hercegovini i g. Anti Jelaviću, ministru obrane; daljnje naloge je izdala 20. veljače 1997., 28. veljače 1997. i 7. ožujka 1997. Bosni i Hercegovini i g. Jelaviću, koji su se svi odnosili na predmet br. IT-95-14-PT, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića.

7. Nalog suca kojim se suspendira nalog subpoena duces tecum, ibid., 20. veljače 1997.

8. Nalog koji obvezuje na predočenje dokumenata, ibid., sudac Jan, 28. travnja 1997.

9. Nalog glede naloga subpoena duces tecum, ibid., 7. ožujka 1997.

10. Nalog kojim se predmet daje na razmatranje Raspravnom vijeću II i pozivaju amici curiae, ibid., 14. ožujka 1997.

11. Nalog kojim se odbacuje zahtjev glede pitanja u svezi s nalozima nalog subpoena duces tecum, ibid., 27. ožujka1997.

12. Nalog kojim se poziva obrana da sudjeluje na ročištu glede pitanja u svezi s nalozima subpoena duces tecum, ibid., 1. travnja 1997.

13. Odluka po zahtjevu Hrvatske za izuzeće sutkinje McDonald, ibid., Kolegij, 16. travnja 1997.

14. Pred Raspravnim vijećem govorili su Alain Pellet, Luigi Condorelli, Vladimir Ljubanovićispred Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, Andreas Zimmermann ispred Instituta Max Planck, Ruth Wedgevood, Peter Malanczuk i Donald Donovan ispred Lawyers Committee for Human Rights.

15. Odluka o prihvatljivosti zahtjeva Republike Hrvatske za preispitivanje interlokutorne odluke Raspravnog vijeća (o izdavanju naloga nalog subpoena duces tecum) i nalog o rasporedu, predmet br. IT-95-14-AR108bis, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, Žalbeno vijeće, 29. srpnja 1997.

16. Odluka o zahtjevu Tužiteljstva da se poništi Odluka Žalbenog vijeća od 29. srpnja 1997., ibid., Žalbeno vijeće, 12. kolovoza 1997.

17. Odluka o subpoeni, supra, bilj. 1, para 62. V. također paragrafe 64 i 78.

18. Ibid., para. 61.

19. Ibid., para. 61.

20. V. podnesak amicusa curiae B. Simme, predmet IT-95-14-PT, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, 14. travnja 1997. (u daljnjem tekstu "Simmin podnesak"), str. 9.

21. Ibid., str.12. Ovdje valja primijetiti da, prema ovom amicusu curiae, u svakom slučaju, čak i u anglo-američkim pravnim sustavima "izdavanje subpoene ne dovodi nužno do izricanja kazni u slučaju neudovoljenja" (ibid., str. 10).

22. V. podnesak amicusa curiae A. Pelleta i Juristes sans frontieres, predmet br. IT-95-14-AR108bis, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, 11. travnja 1997.

23. Odluka o subpoeni, supra., bilj. 1, para. 1.

24. Ibid., paragrafi 62, 77 i 92.

25. Kao što je u predmetu Abbot Laboratories v. Gardner, 387 U. S. 136 (1967) zaključio Vrhovni sud SAD, postoje dva mjerila za utvrđivanje zrelosti nekog pitanja: kao prvo, da li su pitanja takva da ih sud može razmatrati? Kao drugo, kakva bi bila šteta po strane ako se ne dopusti sudski postupak?

26. Transkript, predmet br. IT-95-14-AR108bis, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, 22. rujna 1997. (u daljnjem tekstu: "Transkript žalbenog postupka"), str. 26-27.

27. U skladu sa sudskom praksom Međunarodnog suda pravde, Žalbeno vijeće radije rabi izraz "inherentne ovlasti" glede onih funkcija Međunarodnog suda koje su pravosudne prirode a nisu izričito navedene u Statutu, umjesto "implicitnih ovlasti". Doktrina "implicitnih ovlasti" se obično primjenjuje u sudskoj praksi Svjetskog suda u cilju širenja ovlasti političkih organa međunarodnih organizacija. V. npr. P.C.I.J. Reports, Competence of the International Labour Organisation (savjetodavno mišljenje od 23. srpnja 1926.), Ser. B, br. 13, str.18; P.C.I.J. Reports, Jurisdiction of the European Commission of the Danube (savjetodavno mišljenje od 8. prosinca 1927.), Ser. B, br. 14, str. 25-37; Reparation for Injuries suffered in the Service of the United Nations, I. C. J. Reports 1949, str. 182-183; International Status of South-West Africa, I. C. J. Reports 1950, str. 136; Effect of Awards of Compensation made by the United Nations Administrative Tribunal, I. C. J. Reports 1954, str. 56-58; Certain Expenses of the United Nations, I. C. J. Reports 1962, str. 167-168; Legal Consequences for States of the Continued Presence of South Africa in Namibia, I. C. J. Reports 1971, str. 47-49, 52.
Kao što je poznato, Međunarodni sud pravde spominje svoje "inherentne ovlasti" u predmetu Northern Cameroons (I. C. J. Reports 1963, str. 29) i u predmetu Nuklearni pokusi. U ovom zadnjem je Sud ustvrdio da "posjeduje inherentnu nadležnost koja mu omogućuje da poduzima potrebne radnje kako bi s jedne strane osigurao da izvršenje njegove nadležnosti nad meritumom predmeta, ako i kad bude utvrđena, neće biti zapriječeno, a s druge strane kako bi osigurao pravilno razrješenje svih spornih pitanja... Takva inherentna nadležnost, na temelju koje je Sud u potpunosti ovlašten da donese sve konstatacije koje su potrebne u gore navedene svrhe, proističe iz samog postojanja Suda kao sudskog organa osnovanog uz suglasnost država, i data mu je kako bi se zaštitile njegove osnovne sudske funkcije" (predmet Nuklearni pokusi, I. C. J. Reports 1974, st. 259-260, para. 23).

28. Odluka o subpoeni, supra, bilj. 1, paragraf 61-64, 78.

29. Odgovor tužitelja na podnesak Republike Hrvatske protiv naloga subpoena duces tecum, 8. rujna 1997. (u daljnjem tekstu: "Podnesak tužitelja"), para 24; Transkript žalbenog postupka, supra, bilj. 26, str. 90-91, 93.

30. Žalba Republike Hrvatske protiv naloga subpoena duces tecum, 18. kolovoza 1997. (u daljnjem tekstu: "Žalba Hrvatske"), str.5-14; Transkript žalbenog postupka, supra, str. 10-12, 36-37. No, v. također ibid., str. 38 i 42-43, gdje je Hrvatska ustvrdila da sukladno članku 29 svog Statuta, Međunarodni sud ima ovlast da izdaje obvezujuće naloge državama.

31. "1. Države surađuju sa Međunarodnim sudom u istragama i krivičnom gonjenju osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

        2. Države će, bez nepotrebnog odlaganja, udovoljiti svakom zahtjevu za pomoćili nalogu raspravnog vijeća, uključujući, između ostalog, i:

(a) identifikaciju i utvrđivanje boravišta osoba;

(b) uzimanje izjava i pronalaženje dokaza;

(c) dostavljanje dokumenata;

(d) uhićenje ili pritvaranje osoba;

           (c) premještaj osuđenika ili izručenje Međunarodnom sudu."

32. "Vijeće sigurnosti, ... postupajući sukladno poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda,
...
4. Odlučuje da će sve države u skladu s ovom rezolucijom i Statutom Međunarodnog suda u potpunosti surađivati s Međunarodnim sudom i njegovim tijelima i da će, dosljedno tome, sve države poduzeti sve potrebne mjere što ih predviđaju njihovi zakoni kako bi se primijenile odredbe ove rezolucije i Statuta, uključujući i obvezu država da udovolje zahtjevima za pomoćkao i nalozima izdatim od strane raspravnog vijeća, na temelju članka 29 Statuta".

33. Kao što je dobro poznato, u predmetu Barcelona Traction, Power & Light Co., Međunarodni sud pravde spomenuo je obveze država "prema međunarodnoj zajednici u cjelini" i definirao ih kao obveze erga omnes (I. C. J. Report 1970, str. 33, para. 33). Komisija za međunarodno pravo je ispravno načinila razliku između takvih obveza i obveza erga omnes partes (Yearbook of the International Law Commission, 1992, sv. II, dio drugi, str. 39, para. 269). Tu je razliku prvi istakao posebni izvjestitelj G. Arangio-Ruiz u svom Third Report on State Responsibility /Treće izvješće o odgovornosti država/ (v. ibid., 1991, sv. II, dio prvi, str. 35, para 121; v. također njegovo četvrto izvješće, ibid., 1992, sv. II, dio prvi, str. 34, para 92).

34. Valja primijetiti da su u predmetu Lockerbie SAD pred Međunarodnim sudom pravde tvrdile da "bez obzira na pravo na koje se poziva Libija sukladno Montrealskoj konvenciji, ona ipak ima dužnost koja se temelji na Povelji da prihvati i izvrši odluke iz rezolucije Vijeća sigurnosti [ 784 (1992)] , a druge države imaju dužnost koja se temelji na Povelji da od Libije traže da to učini" (I. C. J. Reports 1992, str. 126, para 40). Sud nije zauzeo stav o ovoj tvrdnji u svom nalogu od 14. travnja 1992 (ibid.). činjenica da ta obveza vezuje sve države dok je korelativni "pravni interes" dan samo državama-članicama Ujedinjenih naroda ne smije nas iznenaditi. Samo ova zadnja kategorija obuhvaća "oštećene države" koje imaju pravo tražiti da se zaustavi svako kršenje članka 29 ili se zalagati za poduzimanje protumjera. O ovome v. članak 40 Nacrta Akta o odgovornosti država što ga je Komisija za međunarodno pravo prihvatila u prvom čitanju (bivši čl. 5 II dijela). U stavku 2(c) stoji ovako: "[ oštećena država označava] ako se pravo koje je prekršeno postupkom neke države temelji na obvezujućoj odluci nekog međunarodnog organa, osim međunarodnog suda, država ili države koje, u skladu s utemeljujućim dokumentom dotične međunarodne organizacije, imaju pravo da to pravo koriste", u International Law Commission, Report to the Forty-eighth Session of the General Assembly, 1996, Official Records of the General Assembly, Forty-eighth Session, Supplement No. 10 (A/51/10), (u daljnjem tekstu: "Nacrt akta K. M. P.").

35. Taj članak predviđa sljedeće:
"Obveza za treću državu proizlazi iz odredbe ugovora ako strane potpisnice ugovora žele da ta odredba bude sredstvo ustanovljavanja te obveze, a treća država izričito prihvaća tu obvezu u pismenom obliku."

36. V. Federalni nalog o suradnji s međunarodnim sudovima za krivično gonjenje teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava od 21. prosinca 1995.
Što se tiče Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), čak i kad bismo, u svjetlu rezolucije 47/1 Generalne skupštine od 22. rujna 1992. i doveli u sumnju njen status članice Ujedinjenih naroda, njezino potpisivanje Daytonskog i Pariškog sporazuma 1995. impliciralo bi da ona dragovoljno prihvaća obvezu koja proističe iz članka 29 (v. članak IX Općeg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, Generalna skupština - Vijeće sigurnosti, A/50/790, S/1995/999, 30. studenog 1995., str. 4).

37. Podnesak tužitelja, supra., bilj. 29, str. 3-4, 21-23; Transkript žalbenog postupka, supra, bilj. 26, str. 77-79.

38. V. podnesak amicusa curiae Ruth Wedgewood, predmet br. IT-95-14-AR108bis, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, 15. rujna 1997., str. 3 i dalje.

39. O ovoj običajnoj obvezi, v. službovnik vojske SAD, The Law of Land Warfare, 1956, para. 506(b).

40. V. Podnesak tužitelja, supra, bilj. 29, str. 15.

41. Ibid.

42. Ibid., str. 14-16, para. 27; v. također Transkript žalbenog postupka, supra, bilj. 26, str. 74-75.

43. Podnesak tužitelja, supra, bilj. 29, str. 15.

44. Podnesak Hrvatske, supra, bilj. 30, str. 50; vidi također i str. 43-52.

45. Odluka o subpoeni, supra bilj. 1, st. 105.

46. Transkript žalbenog postupka, supra bilj. 26, str. 140.

47. U predmetu Tužitelj protiv Dragana Nikolića, predmet br. IT-94-2-R61, vidi Izvješće predsjednika od 31. listopada 1995. (S/1995/910) o propustu ili odbijanju suradnje s Međunarodnim sudom od strane vlasti bosanskih Srba na Palama; u predmetu Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina, predmet br. IT-95-13-R61, vidi Izvješće predsjednika od 24. travnja 1996. (S/1996/319) o propustu ili odbijanju suradnje s Međunarodnim sudom od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore); vidi također Izvješće predsjednika od 22. svibnja 1996. (S/1996/364) u kojem se navodi da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) prekršila svoju obvezu suradnje s Međunarodnim sudom time što nije uhitila generala Ratka Mladića i pukovnika Veselina Šljivančanina dok su se nalazili na njezinom teritoriju; u predmetu Tužitelj protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, predmeti br. IT-95-5-R61 i IT-95-18-R61, vidi Izvješće predsjednika od 11. srpnja 1996. (S/1996/556) o odbijanju Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) da optuženima uruči nalog za uhićenje; u predmetu Tužitelj protiv Ivice Rajića, predmet br. IT-95-12-R61, vidi Izvješće predsjednika od 16. rujna 1996. (S/1996/763) o odbijanju suradnje s Međunarodnim sudom od strane Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

48. Vidi stavak 7 preambule Rezolucije Vijeća sigurnosti od 9. studenoga 1995. (S/1995/940) u kojoj se spominje Izvješće predsjednika (S/1995/910) koje se odnosi na predmet Tužitelj protiv Dragana Nikolića, predmet br. IT-94-2-R61; izjavu predsjednika Vijeća sigurnosti od 8. svibnja 1996. o nesuradnji Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) o kojoj je riječ u Izvješću predsjednika Međunarodnog suda (S/1996/319); Predsjedničku izjavu Vijeća sigurnosti od 8. kolovoza 1996. (S/PRST/1996/34 - SC/6253) kao odgovor na Izvješće predsjednika Međunarodnog suda od 11. srpnja 1996. (S/1996/556); Predsjedničku izjavu Vijeća sigurnosti od 20. rujna 1996. (S/PRST/1996/39) kao odgovor na Izvješće predsjednika Međunarodnog suda od 16. rujna 1996. (S/196/763).

49. Značenje ovakve sudske konstatacije Međunarodnog suda vrlo je oštroumno istaknuto u podnesku što ga je podastro amicus curiae Luigi Condorelli u predmetu Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-PT, 11. travnja 1997. (u daljnjem tekstu: "Condorellijev podnesak"), paragraf 6.

50. Vidi npr. izjavu koju je još 1797. dao Ministar pravosuđa Sjedinjenih državama u predmetu Governor Collot. Protiv g. Collota, guvernera francuskog otoka Guadelupe, pokrenuta je građanska parnica. Ministar pravosuđa Sjedinjenih država napisao je: "Sklon sam mišljenju da, ako se priznaje da je otmica plovila bila službeni čin, što ga je tuženik poduzeo na osnovu i u skladu s ovlastima koje su mu dane kao guverneru, to je već samo po sebi dovoljan odgovor na tužbu tužitelja; da tuženik ne bi trebao odgovarati pred našim sudovima zbog obične nepravilnosti u načinu na koji se služio svojim ovlastima; te da opseg njegove nadležnosti mogu dolično odnosno prikladno odrediti jedino zakonite vlasti njegove vlastite države." J.B. Moore, A Digest of International Law, 1906, sv. II, str. 23. Ovdje valja također spomenuti poznati slučaj McLeod. Za vrijeme kanadske pobune protiv britanske vlasti 1837. g. (Kanada je tada potpadala pod britanski suverenitet), pobunjenicima su pomagali američki građani koji su u više navrata prelazili Niagaru (granicu između Kanade i Sjedinjenih Država) na brodu Caroline, kako bi ustanicima dopremili pojačanja i streljivo. Odred britanske vojske pod zapovjedništvom satnika McLeoda poslat je da napadne brod. Vojnici su se ukrcali na brod u luci Fort Schlosser u Sjedinjenim Državama, ubili velik broj ljudi i zapalili brod. Nekoliko godina kasnije, 1840, satnik McLeod je uhićen u Lewistonu (na području države New York) i optužen za ubojstvo i palež. Uslijedila je razmjena diplomatskih nota između dviju vlada. Službeno stajalište Sjedinjenih država - koje je Velika Britanija formulirala na sličan način već 1838., kad je bila riječ o mogućem suđenju jednom drugom članu britanskog odreda koji je napao brod Caroline - vrlo je jasno izrazio državni tajnik Sjedinjenih Država Webster: "Da se pojedinac koji je dio državnih snaga i koji postupa na osnovu autoriteta svoje vlade, ne smije smatrati odgovornim kao da je riječ o privatnom prestupniku ili kriminalcu, načelo je javnog prava koje je sankcionirano praksom svih civiliziranih nacija, i koje vlada Sjedinjenih država nema namjeru osporavati...[B]ez obzira na to da li je postupak krivični ili građanski, činjenica da je imenovani postupio temeljem državnog autoriteta i slušajući naređenja zakonitih pretpostavljenih, mora se smatrati pravovaljanom obranom; u protivnom bi se pojedinci smatrali odgovornim za štetu nanesenu postupcima vlada, pa čak i operacijama u objavljenom ratu," British and Foreign State Papers, sv. 29, str. 1139.

51. Kad je mjesna policija uhitila dvojicu francuskih agenata koji su potopili Rainbow Warrior u Novom Zelandu, Francuska je izjavila da njihovo zatvaranje u Novom Zelandu nije opravdano, "naročito kad se uzme u obzir činjenica da su oni postupali po vojnim naređenjima, te da [je] Francuska spremna da se ispriča i plati naknadu Novom Zelandu za pretrpljenu štetu" (vidi Rješenje Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda od 6. srpnja 1986. u United Nations Report of International Arbitral Awards, sv. XIX, str. 213).

52. Sud je između ostaloga naveo da "teorija ’čina države’ znači da se djelo koje je učinila osoba u svojstvu državnog organa - bilo da je u pitanju šef države ili odgovorni dužnosnik koji postupa po nalogu vlade - mora smatrati isključivo kao čin države. Iz toga proizlazi da odgovornost za takav čin snosi jedino država, te da druga država nema pravo kazniti osobu koja je počinila djelo, osim uz suglasnost države u čije ime je osoba djelovala. U protivnom, ta bi se država miješala u unutrašnje poslove druge države, što je u suprotnosti s koncepcijom ravnopravnosti država koja se temelji na suverenitetu", International Law Reports, sv. 36, str. 308-09; valja također uzeti u obzir da je kasnije u tekstu Sud izrazio rezervu s obzirom na doktrinu o činima države. Može se tvrditi da je ta rezerva izražena prvenstveno kako bi se argumentirala tvrdnja da se doktrina ne primjenjuje na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

53. Podnesak Hrvatske, supra bilj. 30, str. 52-59.

54. Podnesak tužitelja, supra bilj. 29, str. 30-31, para. 56-60.

55. Ibid, para. 56.

56. Ibid, para. 58.

57. Ibid, para. 49.

58. Vidi također Transkript žalbenog postupka, supra bilj. 26, str. 76, 85-87, 108-09.

59. Odluka o subpoeni, supra bilj. 1, para. 67-69.

60. To je i prirodno: države su oduvijek smatrale da se samo po sebi razumije da im nije dopušteno upućivati naredbodavne upute ili naloge stranim državnim dužnosnicima; jedino polje gdje su se javili problemi u praksi odnosi se na slučajeve kad su nacionalni sudovi pokušali suditi pojedincima -građanima druge države koji su postupali kao agenti svoje države.

61. Glede odluka Vijeća sigurnosti, vidi Condorellijev podnesak, supra bilj. 49, para 4 i bilješka 9. Prema mišljenju ovog kompetentnog autora, Vijeće sigurnosti je povremeno također upućivalo svoje rezolucije određenim nacionalnim organima ili institucijama.

62. Međutim, u svom usmenom izlaganju pred Žalbenim vijećem, tužitelj je stavio znatno manji naglasak na tu točku, vidi Transkript žalbenog postupka, supra bilj. 26, str. 106-09.

63. Podnesak Hrvatske, supra bilj. 30, str. 55, bilješka 30.
* U engleskom originalu ova odredba glasi: "The prosecutor shall have the power to question suspects..." Obvezujući karakter odredbe izražen je uporabom gl. vremena "shall have", za što u hrvatskom jeziku nema pravog ekvivalenta. Usporedi sljedeću odredbu, "tužitelj može zatražiti pomoć..." ("the Prosecutor may seek the assistance..."). (Op. prev.)

64. Da članak 29 sadrži obvezu da se postigne rezultat istakao je Simma u Simminom podnesku, supra bilj. 20, str. 15.
Prema članku 21, stavak 1 Nacrta Akta o odgovornosti države što ga je Komisija za međunarodno pravo usvojila u prvom čitanju: "Država je prekršila međunarodnu obvezu kojom se od nje traži da sredstvima koja sama izabere postigne određeni rezultat, ako mjere koje je država poduzela ne postignu rezultat koji se obvezom zahtijeva", I.L.C. Draft Articles, supra bilj. 34.

65. Podnesak tužitelja, supra bilj. 29, st. 63.

66. Ibid..

67. To bi se također primjenjivalo na snage raspoređene temeljem članka 53 Povelje Ujedinjenih naroda.

68. Ovo bi se trebalo primijeniti na nalog subpoena ad testificandum. Naprotiv, čini se da nije primjereno takvom dužnosniku izdati nalog subpoena duces tecum koji bi se odnosio npr. na memorandum što ga je ovaj uputio svojim nadređenim vlastima a u kojem se govori o incidentu kojem je bio svjedokom. čini se da je primjerenije obratiti se međunarodnoj organizaciji u čije bi ime dužnosnik trebao predočiti dokument.

69. Taj članak predviđa sljedeće:
"1. Postupak osobe ili skupine osoba koje ne djeluju u ime države neće se smatrati činom države u smislu međunarodnog prava.
2. Stavak 1 ne prejudicira pripisivanje državi bilo kojeg drugog postupka koji je povezan s onim navedenim u tom stavku a koji se smatra činom države temeljem članka 5 do 10."
članci od 5 do 10 obrađuju slučajeve kad se bespravni čini mogu pripisati državama, kao i odgovornost država za protuzakonita djela pojedinaca, I.L.C. Draft Articles, supra bilj. 34.

70. Vidi npr. Odjeljak 7(1) australskog Zakona o ratnim zločinima iz 1995; članak 5 belgijskog Zakona o priznanju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu iz 1996.; članak 7 i 8 francuskog Zakona br. 95-1 od 2. siječnja 1995.; članak 2 mađarskog Zakona XXXIX iz 1996.; članak 2(2) talijanske Uredbe sa zakonskom snagom br. 544 od 28. prosinca 1993.; odjeljak 4 (2) novozelanskog Zakona o Međunarodnom sudu za ratne zločine iz 1995.; članak 3 (1) španjolskog Zakona o organizaciji 15/1994 iz 1994.; odjeljak 2 švedskog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uspostavi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju iz 1995.; članak 4 švicarskog Saveznog naloga o suradnji s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju iz 1995.; članak 4 i 15 Statutorne odluke iz 1996. br. 716. Vidi također članak 7 (2) Uredbe Bosne i Hercegovine o izručenju na zahtjev Međunarodnog suda iz 1995.; članak 2 hrvatskog Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim krivičnim sudom iz 1996.
Valja, međutim, istaći da su drugi nacionalni zakoni nešto fleksibilniji. Tako, primjerice, premda odjeljak 6 (1) austrijskog Saveznog zakona o suradnji s međunarodnim sudovima iz 1996. sadrži opće načelo da će se komunikacija s Međunarodnim sudom odvijati preko Ministarstva vanjskih poslova, odjeljak 6 (3) predviđa da: "U hitnim slučajevima i u sklopu službene pomoći kriminalističke policije, bit će dopuštena izravna komunikacija između austrijskih vlasti i Međunarodnog suda ili komunikacija putem Međunarodne organizacije kriminalističke policije (INTERPOL-a)". Slično, u odjeljku 2 finskog Zakona o nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju iz 1995., kojim se Ministarstvo pravosuđa određuje kao nadležni organ koji prima "zahtjeve i obavijesti" od Međunarodnog suda, predviđa se da će Međunarodnom sudu biti dopušteno da stupa u izravan kontakt s nadležnim organima, bilo diplomatskim kanalima bilo putem INTERPOL-a. Nadalje, temeljem odjeljka 3 norveškog Zakona o uvrštenju Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o uspostavi Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u norveški pravni sustav iz 1994., pravna pomoćMeđunarodnom sudu odgovornost je "norveških sudova i drugih vlasti".

71. Kao što je oštroumno istaknuto u podnesku amicus curiae što su ga podastrli J.A. Frowein et al. u ime Max Planck Instituta za usporedno javno pravo i međunarodno pravo, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-PT, ("Froweinov podnesak"), str. 11, Statut Međunarodnog suda u određenoj mjeri odražava dvoumljenje autora, koji se sad priklanjaju "horizontalnom" pristupu, sad opet "vertikalnom". Horizontalni pristup odražava se u izrazu "zahtjev za pomoć" koji se javlja u članku 29, stavak 2; a vertikalni u izrazu "nalozi", koji se javlja u istom članku.

72. Vidi npr. predmet Poljski građani u Danzigu, u kojem je Stalni sud međunarodne pravde presudio da: "Valja ... uočiti da ... sukladno općeprihvaćenim načelima ... država u sporu s drugom državom ne može se pozivati na vlastiti Ustav kako bi izbjegla obveze koje je pripadaju temeljem međunarodnog prava ili važećih sporazuma" (P.C.I.J., Ser. A/B, No. 44, 1931, str. 24). U predmetu Georges Pinson, o kojem je rješavala Meksičko-francuska komisija za odštetne zahtjeve, arbitar je odbacio gledište prema kojem bi u sukobu između ustava neke države i međunarodnog prava prednost imao ustav, ističući da je takvo gledište "u apsolutnoj suprotnosti sa samim aksiomima međunarodnog prava (absolument contraire aux axiomes mêmes du droit international)" (odluka od 18. listopada 1928., u United Nations Reports of International Arbitral Awards, sv. V, str. 393-94; neslužbeni prijevod). Vidi također članak 27, prvu rečenicu Bečke konvencije o ugovornom pravu iz 1969., prema kojoj se "stranka ne može pozivati na odredbe svog nacionalnog prava kao opravdanje za nepoštivanje sporazuma".

73. Primjerice, odjeljak 9, stavak 1 austrijskog Saveznog zakona iz 1996. omogućuje Međunarodnom sudu da "samostalno saslušava svjedoke i optužene u Austriji, vrši inspekciju lokaliteta i prikuplja druge dokaze, s tim da se Savezno ministarstvo vanjskih poslova unaprijed obavijesti o vremenu i predmetu takvih istraga". Slično, odjeljak 7 finskog Zakona iz 1994. omogućuje Međunarodnom sudu da djeluje na teritoriju Finske, da prikuplja dokaze i traži druge oblike pravne pomoći od finskih sudova.

74. To je praksa Međunarodnog suda. Primjerice, 16. listopada 1997, Raspravno vijeće II izdalo je naloge subpoena ad testificandum petorici svjedoka i istovremeno zahtjev Vladi Bosne i Hercegovine da uruči subpoene petorici svjedoka te da osigura da se kustos arhiva Vlade pojavi pred Vijećem. Vidi Zahtjev Vladi Bosne i Hercegovine, Tužitelj protiv Delalića i ostalih, predmet br. IT-96-21-T, 16. listopada 1997.

75. Valja napomenuti da temeljem odjeljka 11, stavka 1 austrijskog Saveznog zakona, Međunarodni sud može poštom slati pozive i druge "dokumente" osobama u Austriji. Temeljem odjeljka 11, stavka 2, svjedok podliježe pravnoj obvezi da se odazove pozivu koji mu je izravno upućen. Nadalje, članak 23 švicarskog Zakona predviđa da se postupovne odluke Međunarodnog suda mogu izravno poštom slati adresatima koji žive u Švicarskoj. Odjeljak 8 finskog Zakona predviđa da svjedok "koji je u Finskoj primio poziv Suda da svjedoči pred Sudom ima dužnost da se odazove pozivu." Odjeljak 4, stavak 2 njemačkog Zakona predviđa da "ako Međunarodni sud zatraži da se neki pojedinac osobno pojavi pred Sudom...pojavljivanje te osobe može se prisilno osigurati istim sudskim sredstvima koja se mogu upotrijebiti u slučaju poziva njemačkog suda ili njemačkog tužiteljstva". Prema Froweinu, "ta formulacija upućuje na to da Međunarodni sud može izravno pozivati pojedince", Froweinov podnesak, supra bilj. 71, str. 45.
Vidi također odjeljak 7, stavak 2, nizozemskog zakona (u kojem se spominju osobe "koje vlasti strane države prebacuju u Nizozemsku kao svjedoke ili vještake u sklopu izvršenja subpoene koju je izdao Međunarodni sud).

76. U tom pogledu, valja uočiti da je predsjedavajući sudac Raspravnog vijeća II, sutkinja McDonald, na zahtjev obrane, 20. kolovoza 1996. izdala pozive određenim svjedocima da dođu u Den Haag i svjedoče u predmetu Tadić. U pozivima je istaknuto da se temeljem pravila 77 "svjedok koji bez opravdana razloga odbije stupiti pred Sud može kazniti globom do USD 10,000 ili zatvorskom kaznom do šest mjeseci" (vidi predmet Tužitelj protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-T, Poziv za svjedočenje pred Raspravnim vijećem, 20. kolovoza 1996.) Pozive su svjedocima uručili branitelji i svjedoci su svjedočili.

77. Vidi Transkript žalbenog postupka, supra bilj. 26, str. 118-20.

78. Vidi, npr. zakone Finske (odjeljak 8, st. 2), Njemačke (odjeljak 4, st. 2 i 4); Italije (članak 10, st. 1); Nizozemske (odjeljak 6); Norveške (odjeljak 7 upućuje na odjeljke 163-167 Krivičnog zakona za kažnjavanje svjedoka koji su lažno svjedočili pred Međunarodnim sudom); Španjolske (odjeljak 7, st. 1); Ujedinjenog Kraljevstva (odjeljak 9).

79. Vidi podnesak amicusa curiae Max Planck Instituta za inozemno i međunarodno krivično pravo, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-AR108bis ("Podnesak Max Planck"), 15. rujna 1997., str. 3-10.

80. Odluka o subpoeni, supra bilj. 1, para. 62.

81. Transkript žalbenog postupka, supra bilj. 26, str. 121.

82. Ibid., str. 59.

83. U predmetu Colozza (presuda od 12. veljače 1985.) Evropski sud za ljudska prava zaključio je da suđenje u odsutnosti, koje nije zabranjeno člankom 6, st. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima (prema kojem svatko tko je optužen za krivično djelo ima pravo da sudjeluje na ročištu), ipak moraju zadovoljiti neke osnovne preduvjete koje zahtijeva pojam "prava na pravično suđenje". Iz ovoga između ostaloga slijedi da se svako odricanje od prava na prisutnost "mora utvrditi na nedvosmislen način" (Publications of the European Court of Human Rights, Ser. A, sv. 89, str. 14, para. 28); moraju se poduzeti ozbiljni pokušaji da se optuženiku uđe u trag i da ga se izvijesti o početku krivičnog postupka (ibid.); povrh toga, kada optuženik sazna da se protiv njega vodi krivični postupak, on "mora ... biti u mogućnosti da od suda ishodi da, saslušavši ga, ponovno presudi o meritumu" (ibid., str. 15, para. 29).

84. Podnesak Hrvatske, supra bilj. 30, str. 59-64.

85. Ibid., str. 60; vidi također Transkript Žalbenog postupka, supra bilj. 26, str. 65.

86. Odluka o subpoeni, supra bilj. 1, para. 107-149.

87. Podnesak tužitelja, supra bilj. 29, para. 67-73.

88. Odluka o subpoeni, supra bilj. 1, para 147.

89. Ibid., para. 148.

90. Podnesak tužitelja, supra bilj. 29, para. 73.

91. Vidi Predmet Krfskog kanala, I.C.J. Reports 1949, str. 32.

92. "Sud može čak i prije ročišta pozvati agente da predoče bilo koji dokument ili pruže bilo koja objašnjenja. Svako odbijanje će se formalno primiti k znanju." (naglasak dodan)

93. članak 54 Pravilnika suda usvojenog 6. svibnja 1946. predviđa sljedeće: "Sud može od strana zatražiti da pozovu svjedoke ili vještake, ili može zatražiti (demander) predočenje bilo kojeg drugog dokaznog materijala o činjenicama o kojima se strane ne slažu. Ukoliko to bude potrebno, Sud će primijeniti odredbe članka 44 Statuta." članak 44 predviđa sljedeće:
"1. Sud će se u svrhu uručenja svih obavijesti osobama koje nisu agenti, pravni zastupnici i odvjetnici obratiti direktno vladi države na čijem se teritoriju obavijest mora uručiti.
2. Isto vrijedi i za slučajeve kada treba poduzeti korake da se dokazni materijal pribavi na licu mjesta."
Izgleda da je ova odredba u sada važećem Pravilniku Suda (usvojenom 14. travnja 1978.) zamijenjena člankom 62, stavak 1 u kojem stoji: "Sud može u bilo kojem trenutku pozvati (inviter) strane da predoče one dokaze i pruže ona objašnjenja koja Sud smatra nužnim za razjašnjenje bilo kojeg aspekta predmeta na razmatranju, ili u ovu svrhu može sam tražiti druge informacije."

94. Njemački agent zatražio je da mu se dozvoli da pregleda izvjesne dosjee u američkom Ministarstvu pravosuđa. Arbitražni sudac odbio je zahtjev primijetivši da je "očito da komisija nema ovlast da pozove nijednu od vlada da iz svojih povjerljivih arhiva predoči ono za što, iz državnih razloga, smatra da bi bilo suprotno svojim interesima predočiti, ili bi izazavalo neprimjereno i nepotrebno izlaganje privatnih osoba i njihovog ponašanja" (tekst reproduciran u Sandifer, Evidence Before International Tribunals, (1. izdanje 1939.), str. 266). Međutim, prije nego što je donio tu odluku, arbitražni sudac iznio je sljedeće: "Otišao sam do ministra pravosuđa [Sjedinjenih Država] i on mi je ljubazno i u povjerenju otvorio arhiv, te, iako smatram da to nije relevantno za ovo pitanje, našao sam da su okolnosti u velikoj mjeri bile onakve kako ih je g. Martin [pravni zastupnik agenta Sjedinjenih država] bio opisao u svojoj izjavi Komisiji. Ministar pravosuđa izjavio je da iz razloga državne politike njegovo Ministarstvo ne može dopustiti strancu, pa ni američkom građaninu, da stekne uvid u te dokumente. On mi je dozvolio da pregledam koliko god sam htio dokumenata koji se tiču njemačkog pitanja, i čini mi se da je na mjestu da kažem da, nakon što sam ih pregledao, svakako mogu razumjeti stav ministra pravosuđa po ovom pitanju, i razumijem da je to ispravan stav u svjetlu toga što dokumenti sadrže" (ibid., str. 266-267).

95. Administrativni tribunal naložio je relevantnoj organizaciji (UNESCO) da mu pruži uvid u povjerljive dokumente. "Budući da je organizacija odbila te dokumente uključiti u dosije tvrdeći da oni nemaju utjecaja na položaj g. Balloa te da su neki od njih povjerljivi, tribunal je naložio da se dokumenti predoče i upoznao se s njima in camera. Uvidjevši da su dokumenti zaista povjerljivog karaktera, on je odlučio da ih ne prenese podnosiocu žalbe nego ga je tek izvijestio o provizornim zaključcima koje je iz njih izvukao ... No, nakon daljnjeg razmatranja tribunal je svoju odluku donio bez oslanjanja na te dokumente." Vidi, I.L.O. Administrative Tribunal, Ballo v. UNESCO, Presuda br. 191, 15. svibnja 1972., u International Labour Office, Official Bulletin, sv. LV, br. 2, 3 i 4, 1972., str. 224 i dalje, na 227.

96. članak 28(a) Evropske konvencije o ljudskim pravima predviđa da će Komisija "u svrhu utvrđivanja činjenica", "pokrenuti istragu za čije će učinkovito provođenje države pružiti svu potrebnu pomoć" (naglasak dodan). U spomenutom je predmetu, Turska, država respondent, odbila dozvoliti uzimanje dokaznog materijala u sjevernom dijelu Cipra pod turskom kontrolom; Evropska komisija se u nedostatku ovlasti da provede obavezu iznesenu u članku 28(a) ograničila na to da Ministarskom odboru Vijeća Evrope podnese izvještaj o tome da se Turska nije pokorila toj odredbi (vidi Zahtjev 6780/74, Izvještaj od 10. srpnja 1976, str. 21-24).

97. U nalogu od 7. listopada 1987. sud je od vlade Hondurasa zatražio "da predoči organizacijski dijagram sa strukturom 316. bojne i njezinim položajem unutar Oružanih snaga Hondurasa". U svom odgovoru na taj nalog, vlada Hondurasa je "u vezi s organizacijskom struktorum 316. bojne zatražila da sud sasluša svjedočenje njezinog zapovjednika na zatvorneom ročištu 'zbog strogih razloga sigurnosti države Honduras'". Usprkos prigovoru Međuameričke komisije za ljudska prava, sud je odlučio da svjedočenje o organizacijskoj strukturi 316. bojne čuje na zatvorenom ročištu (Organization of American States, Inter-American Court of Human Rights, Series C, no. 5, Godinez Cruz case, Judgement of 20 Jan. 1989, str. 96-97).

98. Valja napomenuti da je u predmetu McIntire respondent (FAO) odbio objelodaniti pismo ustvrdivši da je pismo došlo od vlade suverene države (Sjedinjene Države) i da se "stoga mora tretirati na isti način kao i diplomatska prepiska". Administrativni tribunal primio je k znanju to odbijanje i izjavio sljedeće: "Iako [tribunal] nije ovlašten da izrazi mišljenje o meritumu razloga kojeg je pružila tužena organizacija, [njemu] se čini neprihvatljivim da razlozi koje je navela organizacija na bilo koji način idu na štetu legitimnim interesima podnosioca žalbe; ... postojanje tajnog dokumenta koji se tiče podnosioca žalbe o čijem sadržaju on ne zna ništa i od kojeg se, prema tome, ne može braniti, očito onemogućuje pravičnu primjenu Pravilnika na slučaj podnosioca žalbe i narušava ne samo interese osoblja kao cjeline, nego i interese pravde." Vidi I.L.O. Administrative Tribunal, McIntire v. FAO, Judgement no. 13, 3 Sept. 1954, u International Labour Office, Official Bulletin, sv. XXXVIII, 1954, str. 273 i dalje, na 277-278 (naglasak dodan).

99. Transkript Žalbenog postupka, supra bilj. 26, str. 151.

100. članak 2, stavak 7 određuje kako slijedi:
"Ništa sadržano u ovoj Povelji ne može ovlastiti Ujedinjene narode da interveniraju u pitanjima koja su suštinski unutar domaće nadležnosti bilo koje države ili da od država članica zahtijevaju da takva pitanja podastru na razrješenje prema ovoj Povelji; no ovo načelo neće ići na štetu primjene izvršnih mjera prema VII poglavlju."

101. Podnesak Tužiteljstva, supra bilj. 29, paragrafi 70-73. Vidi također podnesak amicus curiae koji su podnijeli A. Ciampi i G. Gaja, Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-PT, 7. travnja 1997., str. 5-6.

102. Vidi australski Zakon o Međunarodnom sudu za ratne zločine iz 1995, odjeljak 26, st. 3.

103. Vidi novozelandski Zakon o Međunarodnim sudovima za ratne zločine iz 1995, odjeljak 57.

104. čini se da je austrijski Savezni zakon o suradnji s Međunarodnim sudovima više u skladu sa Statutom budući da, nakon što određuje da austrijske vlasti imau pravo uskratiti materijal koji može utjecati na nacionalnu sigurnost, dodaje da će se austrijske vlasti posavjetovati s Međunarodnim sudom oko toga može li on zajamčiti da će u slučaju dostave informacije biti zadržane u tajnosti (odjeljak 12, st. 2 i 3).

105. Odluka o subpoeni, supra bilj. 1, para. 113-115.

106. Predmet Nuklearni pokusi, supra bilj. 27, para. 46, na strani 268.