|
PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II U sastavu:
Sekretar: g. Hans Holthuis Odluka od: 30. juna 2003. TUŽILAC ODLUKA PO DRUGOM ZAHTJEVU OPTUŽBE DA SE JONATHANU RANDALU UPUTI SUBPOENA Tužilaštvo: Odbrana: Pravni zastupnici Jonathana Randala: PRETRESNO VIJEĆE II (dalje u tekstu: Pretresno vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (dalje u tekstu: Međunarodni sud) rješava po povjerljivom "Drugom zahtjevu optužbe da se Jonathanu Randalu uputi subpoena" sa Aneksima 1 i 2 (dalje u tekstu: Zahtjev),[1] koji je 29. januara 2003. podnijelo Tužilaštvo (dalje u tekstu: optužba); I. UVOD 1. Jonathan Randal (dalje u tekstu: Randal) je bio dopisnik Washington Posta tokom jednog dijela perioda u kojem je trajao sukob u bivšoj Jugoslaviji.[2] Dana 11. februara 1993., Washington Post je objavio Randalov izvještaj (dalje u tekstu: članak), u kojem su citirane izjave koje se pripisuju Radoslavu Brđaninu (dalje u tekstu: optuženi) i koje se odnose na težak položaj nesrpskog stanovništva u Banjoj Luci i njenoj okolini.[3] Randal je, iako ne govori srpsko-hrvatski jezik,[4] napravio intervju sa optuženim, pri čemu mu je pomagao jedan drugi novinar, koji govori srpsko-hrvatski jezik,[5] i koji će se u daljem tekstu pominjati kao "X". Dana 17. avgusta 2001., Randal je dao izjavu Tužilaštvu (dalje u tekstu: Izjava) u kojoj je izjavio da, kao novinar, oklijeva da svjedoči pred Međunarodnim sudom, ali da bi eventualno bio spreman da svjedoči u pogledu "istinitosti i tačnosti"[6] izjava koje se pripisuju optuženom. 2. Optužba je zatražila da se članak prihvati u dokaze. Branilac optuženog (dalje u tekstu: odbrana) je uložio prigovor navodeći da će, ukoliko se članak prihvati u dokaze, odbrana tražiti da ispita Randala.[7] U skladu s tim, optužba je zatražila od Randala da dobrovoljno svjedoči.[8] Kada je on to odbio, zatražila je od Pretresnog vijeća da Randalu uputi subpoenu da pristupi radi davanja iskaza, što je Pretresno vijeće 29. januara 2002. i učinilo.[9] Dana 26. i 28. februara 2002., odnosno 1. i 18. marta 2002., subpoena je bila predmet dalje rasprave pred Pretresnim vijećem. 3. Dana 9. maja 2002., Randal je dostavio podnesak u kojem osporava subpoenu, inter alia, na osnovu toga što je, kao novinar, u javnom interesu oslobođen dužnosti svjedočenja.[10] Optužba je dostavila svoj odgovor.[11] Nakon što je saslušalo strane u postupku, Pretresno vijeće je donijelo odluku kojom je odbacilo Randalov prijedlog za ukidanje subpoene, odbijajući da potvrdi povlastice u pogledu svjedočenja za novinare kada se ne radi o zaštiti povjerljivih izvora (dalje u tekstu: Odluka Pretresnog vijeća kojom se potvrđuje subpoena).[12] Usljed toga, Randal je zatražio i dobio potvrdu za dozvolu za ulaganje žalbe.[13] 4. Dana 11. decembra 2002., Žalbeno vijeće donijelo je "Odluku po interlokutornoj žalbi" (dalje u tekstu: Odluka Žalbenog vijeća),[14] u kojoj je zaključilo da Pretresno vijeće nije primijenilo ispravan pravni test u pogledu primoravanja na svjedočenje ratnih dopisnika, te je Randalu dopustilo da uloži žalbu na Odluku Pretresnog vijeća kojom se potvrđuje subpoena. Žalbeno vijeće ukinulo je subpoenu, postavljajući uslov da strana u postupku koja i dalje želi da Randal svjedoči mora Pretresnom vijeću uputiti novi zahtjev koji će biti razmotren u svjetlu principa navedenih u Odluci Žalbenog vijeća.[15] 5. Dana 29. januara 2003., optužba je podnijela Zahtjev, u kojem traži izdavanje subpoene na osnovu koje bi se Randal primorao da pristupi pred Pretresno vijeće radi usmenog svjedočenja.[16] 6. Optužba je ustvrdila da Randal nema pravo da bude saslušan u ovoj fazi postupka, ali je pristala da mu proslijedi zahtjev.[17] Dana 14. marta 2003., Randal je dostavio povjerljivi "Odgovor na drugi zahtjev optužbe da se Jonathanu Randalu uputi subpoena" (dalje u tekstu: Odgovor).[18] Optužbi je data dozvola da replicira;[19] optužba je 17. marta 2003. dostavila povjerljivu "Repliku optužbe na Randalov odgovor na drugi zahtjev optužbe da se Jonathanu Randalu uputi subpoena" (dalje u tekstu: Replika). 7. Pretresno vijeće obaviješteno je da odbrana neće odgovarati ni na Zahtjev,[20] ni na Odgovor.[21] 8. Pretresno vijeće je na pretresu održanom 6. juna 2003. donijelo usmenu odluku kojom je odbacilo Zahtjev i obznanilo da će uslijediti obrazložena pismena odluka.[22] II. ARGUMENTI STRANA U POSTUPKU I DISKUSIJA 9. Pretresno vijeće namjerava se u diskusiji pozabaviti argumentima strana iznijetim tokom diskusije čije je polazište Odluka Žalbenog vijeća. Odluke Žalbenog vijeća obavezujuće su za ovo Pretresno vijeće.[23] A. Odluka Žalbenog vijeća 10. Žalbeno vijeće zaključilo je da Pretresno vijeće nije primijenilo ispravan pravni standard kada je Randalu uputilo subpoenu. Žalbeno vijeće pozabavilo se faktorima koje treba razmotriti prije nego što se ratni dopisnici primoraju da svjedoče pred Međunarodnim sudom. Ono je "ratne dopisnike" definisalo kao "osobe koje borave na nekom području sukoba tokom određenog vremena kako bi izvještavale o tom sukobu (ili istraživale dotične događaje)."[24] Žalbeno vijeće zaključilo je da za izdavanje subpoene ratnom dopisniku koji, usprkos pozivu, odbije da u prvoj instanci pristupi radi svjedočenja, moraju biti zadovoljena dva uslova. "Kao prvo, strana koja je podnijela zahtjev mora pokazati da je traženo svjedočenje od izravnog interesa i posebne važnosti za jedno od temeljnih pitanja u dotičnom predmetu. Kao drugo, ta strana mora pokazati da se to svjedočenje objektivno nije moglo dobiti iz nekog drugog izvora".[25] 11. Prema Žalbenom vijeću, osnovni razlog za primjenu ovog standarda jeste potreba da se obezbijedi da Pretresnom vijeću budu dostupni svi dokazi koji su "doista važni dokazi za neki predmet", a da se ujedno spriječi da se ratne dopisnike nepotrebno poziva da stupe pred sud.[26] Žalbeno vijeće zaključilo je da bi pozivanje ratnih dopisnika da svjedoče pred Međunarodnim sudom, kada bi postalo redovna praksa, moglo imati ozbiljne posljedice po njihovu mogućnost da dobivaju informacije.[27] Vijeće je stalo na stanovište da bi "ideja da se ratne dopisnike primorava da svjedoče protiv osoba koje su intervjuirali" (a to je ono što je ovdje bitno), mogla: 1) dovesti do toga da ratni dopisnici imaju poteškoća pri prikupljanju važnih informacija, odnosno, 2) dovesti u opasnost njihov život.[28] 12. Premda je Žalbeno vijeće stalo na stanovište da je na Pretresnom vijeću da načela iz Odluke Žalbenog vijeća primijeni u konkretnim okolnostima ovog predmeta,[29] ono je ipak iznijelo određena zapažanja koja se odnose na ovaj predmet i o kojima će biti riječi u nastavku. 13. Sudija Shahabuddeen priložio je Izdvojeno mišljenje u kojem se saglasio sa odlukom većine da ukine subpoenu, ali samo zbog toga što Randalov iskaz nije zadovoljio drugi kriterij testa. Izuzev činjenice da je, po mišljenju sudije Shahabuddeena, alternativni izvor dokaza, odnosno X, razumno dostupan, sudija Shahabuddeen složio se sa Pretresnim vijećem da se predloženi svjedok, pod pretpostavkom da je njegov iskaz relevantan, može primorati na svjedočenje.[30] B. Diskusija 14. Optužba traži izdavanje subpoene kojom bi se Randal primorao da pristupi pred Pretresno vijeće radi usmenog svjedočenja. Pitanje koje se nalazi pred Pretresnim vijećem jeste da li iskaz koji optužba traži od Randala zadovoljava standard koji je postavilo Žalbeno vijeće za izdavanje subpoene. S tim u vezi Žalbeno vijeće je primijetilo da je zadatak Pretresnog vijeća, bez obzira na stav Pretresnog vijeća o dokaznoj vrijednosti članka, da utvrdi da li bi Randalovo svjedočenje samo po sebi ispunilo kriterije koje je postavilo Žalbeno vijeće.[31] 15. Budući da je zahtjev podnijela optužba, ona snosi teret dokazivanja da traženi iskaz ispunjava relevantne uslove. Dijelovi Randalovog svjedočenja koje traži optužba ograničeni su na "izjave koje je optuženi dao Randalu i, dodatno, informacije koje Randal može pružiti u vezi sa ponašanjem optuženog u kontekstu i okolnostima u kojima je dao te izjave" (dalje u tekstu: predloženi Randalov iskaz).[32] 16. Žalbeno vijeće napomenulo je da "prilikom odlučivanja o izdavanju subpoene, pretresno vijeće mora kao prvo u obzir uzeti prihvatljivost i potencijalnu vrijednost traženih dokaza", u skladu sa pravilom 89(C) i (D) Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik).[33] Tek nakon tog ispitivanja, mogu se primijeniti povlastice u pogledu svjedočenja, kao što je kvalifikovana povlastica koju uživaju ratni dopisnici.[34] Iz razloga koji će dalje biti pojašnjeni, Pretresno vijeće smatra da je predloženi Randalov iskaz relevantan i da prima facie posjeduje dokaznu vrijednost u skladu sa pravilom 89(C).[35] 17. Pored toga, nije osporeno da je Randal ratni dopisnik u smislu uslova iz definicije koju je postavilo Žalbeno vijeće. Kao takav, on ima pravo na kvalifikovanu povlasticu u pogledu svjedočenja koja je predviđena Odlukom Žalbenog vijeća. Stoga, pitanje je da li predloženi Randalov iskaz ima izravnu i značajnu vrijednost za rješenje nekog temeljnog pitanja u ovom predmetu i, ako je tako, da li postoji razumna mogućnost da se odgovarajući dokazi pribave negdje drugdje. Pretresno vijeće smatra da se predloženi Randalov iskaz odnosi na temeljno pitanje u ovom predmetu, pošto se, ako bude prihvaćen kao istinit, izjave koje se pripisuju optuženom u njegovom članku odnose na krivičnu odgovornost optuženog a naročito na njegovu namjeru.[36] Prilikom razmatranja da li je predloženo Randalovo svjedočenje od izravne i značajne vrijednosti za utvrđivanje navedenog temeljnog pitanja, korisno je u ovoj fazi razložiti njegov sadržaj. 1. Svjedočenje u pogledu tačnosti izjava koje se u članku pripisuju optuženom 18. Izjave koje se pripisuju optuženom u članku već su u cijelosti ponovljene u Odluci Pretresnog vijeća kojom se potvrđuje subpoena.[37] 19. Žalbeno vijeće utvrdilo je da rješenje pitanja da li je predloženo Randalovo svjedočenje od izravne i značajne vrijednosti za rješenje nekog temeljnog pitanja iziskuje utvrđivanje činjenica koje je s pravom prepušteno Pretresnom vijeću. Međutim, većina je iznijela zapažanje da, posebno kada je riječ o tačnosti izjava koje se u članku pripisuju optuženom, "budući da ŠRandalĆ ne govori srpsko-hrvatski, te se stoga oslanjao na prijevod jednog drugog novinara, Žalbeno vijeće teško može zamisliti kako bi žaliočevo svjedočenje moglo biti od izravnog interesa i posebne važnosti za jedno od temeljnih pitanja u ovom predmetu."[38] Žalbeno vijeće iznijelo je ovu primjedbu "imajući pritom na umu činjenicu da su začuđujuće kontradiktorne tvrdnje žalioca u vezi s njegovom sposobnošću da potvrdi tačnost citiranih izjava u članku Pretresno vijeće dovele u nezavidan položaj."[39] 20. Optužba je u početku zastupala sljedeće teze: 1) da Randalov iskaz po ovom pitanju predstavlja izravan dokaz u smislu uslova iz Odluke Žalbenog vijeća budući da odražava ranije izjave i ponašanje optuženog, i 2) da je gorepomenuta bojazan Žalbenog vijeća neosnovana, pošto X-ovo poznavanje jezika nije bilo dovedeno u pitanje i, kao što se vidi iz njegove izjave, Randal bi mogao da to potvrdi.[40] 21. Randal, kao i Žalbeno vijeće, kao glavni argument iznosi da on ne bi bio u mogućnosti da potvrdi tačnost izjava koje se u članku pripisuju optuženom. Randal tvrdi da on ne bi mogao učiniti ništa više osim da svjedoči u vezi sa sposobnošću X-a kao govornika srpsko-hrvatskog jezika i njegovim integritetom kao novinara, što su dokazi za koje postoji realna mogućnost da se pribave drugdje.[41] 22. Bilo je određenog sporenja u vezi s pitanjem da li predloženi Randalov iskaz u vezi s tim pitanjem predstavlja dokaz iz druge ruke: optužba, međutim, nije ustrajala na tvrdnji da to nije tako.[42] Dokazi iz druge ruke definisani su kao "iskazi svjedoka koji ne govori o onome što mu je lično poznato, već o onome što su rekli drugi, te stoga ovise o kredibilitetu nekog drugog lica, a ne svjedoka."[43] Prema ustaljenoj sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda dokazi iz druge ruke su pred ovim Sudom prihvatljivi.[44] Doista, veliki dio svjedočenja kakva u principu mogu dati ratni dopisnici ušao bi, iz razumljivih razloga, u kategoriju dokaza iz druge ruke. Ova dva faktora idu u prilog stavu da, uprkos ranije iznijetom zapažanju Žalbenog vijeća, uvrštavanje riječi "izravni" ne bi a priori isključilo mogućnost da bi dokazi iz druge ruke mogli zadovoljiti test Žalbenog vijeća. U tom pogledu, sudija Shahabuddeen je u svom Izdvojenom mišljenju izjednačio "izravan" sa "predmetan".[45] 23. Strane u postupku iznijele su argumente u vezi sa pouzdanošću predloženog Randalovog svedočenja u pogledu tačnosti izjava. 24. Randal tvrdi sljedeće: 1) da su dokazi iz druge ruke koje bi on pružio lišeni mnogih pokazatelja pouzdanosti tako da bi ih na osnovu pravila 89(C) trebalo proglasiti neprihvatljivim,[46] i 2) čak i kada bi Pretresno vijeće odlučilo da im prida određenu težinu, oni su toliko beznačajni da ne bi u nekoj znatnoj mjeri unaprijedili tezu optužbe; Pretresno vijeće bi, stoga, trebalo da odvagne ovaj element u odnosu na potencijalnu štetu po funkciju ratnih dopisnika da prikupljaju informacije i njihov fizički integritet.[47] 25. Optužba se pozabavila pitanjem dokaza iz druge ruke, precizirajući da su pokazatelji pouzdanosti predloženog Randalovog iskaza u pogledu tačnosti izjava, inter alia, sljedeći: 1) da su, nakon što je optuženi dao izjave koje mu se pripisuju, X i Randal postavili daljnja pitanja, 2) da su sporne izjave date ukratko nakon događaja o kojima je riječ, 3) da su one potkrijepljene drugim dokazima u vezi s diskriminatorskim stavovima optuženog i 4) da je Randal bio spreman da svoju reputaciju stavi na kocku, vjerujući u pouzdanost X-ovog prijevoda.[48] Optužba takođe tvrdi da bi Randalovo svjedočenje u vezi sa okolnostima u kojima je napravljen intervju pridonijelo pouzdanosti njegovog iskaza u pogledu tačnosti izjava.[49] 26. Sudija Shahabuddeen je, u Izdvojenom mišljenju, zaključio da, ako "g. Randal nije mogao svjedočiti o tačnosti citiranih navoda, to se tiče relevantnosti njegovog svjedočenja, a ne pitanja da li bi njegovo primoravanje na svjedočenje predstavljalo povredu ograničene povlastice. Svjedočenje koje nije relevantno isključuje se na temelju same irelevantnosti."[50] Većina je, čini se, ipak smatrala da se pitanje da li je Randal, koji ne govori srpsko-hrvatski, doista mogao dati iskaz u vezi s tačnošću citata Šu člankuĆ, tiče dokazne vrijednosti njegovog predloženog svjedočenja, konkretno toga da li bi predloženo Randalovo svjedočenje zadovoljilo test koji je postavilo Žalbeno vijeće.[51] U skladu s tim, po mišljenju Pretresnog vijeća, utvrđivanje, u ovoj fazi, da li predloženi Randalov iskaz ima dokaznu vrijednost relevantno je ne samo za njegovu prihvatljivost na osnovu pravila 89(C) nego i za njegovu "izravnu vrijednost" koja je predviđena testom Žalbenog vijeća. Prag prihvatljivosti je, dakako, viši u ovom drugom slučaju. 27. Veliki dio argumentacije odnosi se na to koju je tačno ulogu X odigrao kao prevodilac: u vezi s tim optužba i Randal iznose sopstvena shvatanja,[52] prepirući se u vezi s pitanjem ko bi u konačnici mogao pružiti najbolji iskaz: prevodilac ili osoba kojoj se prevodi.[53] U svjetlu male količine informacija koje je imalo pred sobom u pogledu karaktera X-ovog prijevoda, Pretresno vijeće smatra da su takve spekulacije uzaludne. Ono što je nesumnjivo jeste da je X, koji je takođe napisao članak u kojem pominje intervju s optuženim,[54] imao aktivnu ulogu u tom intervjuu time što je takođe formulisao svoja vlastita pitanja.[55] 28. S obzirom na navedeno, Pretresno vijeće ne vidi osnova za Randalovu tvrdnju da je njegov predloženi iskaz u pogledu tačnosti citata lišen svih pokazatelja pouzdanosti te kao takav neprihvatljiv na osnovu odredbi pravila 89(C). Njegov stav, kako je objašnjen u paragrafu 24 gore, u protuslovlju je sa temeljnim razlogom koji je u osnovi kvalifikovane povlastice koju je Žalbeno vijeće priznalo ratnim dopisnicima, naime, da oni služe javnom interesu da se pruže tačne informacije sa sukobom zahvaćenih područja.[56] Suprotno Randalovoj tvrdnji, pokazatelji pouzdanosti u stvari ukazuju na zaključak da je predloženi Randalov iskaz u pogledu tačnosti citata u dovoljnoj mjeri pouzdan u smislu pravila 89(C). To su sljedeći pokazatelji: 1)Randal nije laik koji nasumce postavlja pitanja licu koje je upravo slučajno sreo. Randal je ratni dopisnik koji se potrudio da pronađe optuženog i s njim napravi intervju;[57] 2) Randal je bio prisutan i komunicirao je sa optuženim, tako da je bio u mogućnosti da na licu mjesta provjeri njegov odgovor ili da promijeni pravac ispitivanja; 3) Randal je zatim objavio taj intervju u uglednom listu, čime je založio sopstvenu profesionalnu reputaciju kao jamstvo njegove tačnosti; 4) Randal je dao izjavu optužbi da su "svi citati Šu člankuĆ koji se pripisuju ŠoptuženomĆ njegove sopstvene riječi (...) citati koji se pripisuju ŠoptuženomĆ su istiniti i tačni" i da X "tečno govori srpsko-hrvatski."[58] U svjetlu navedenog, čak i kada bi se utvrdilo da se radi o dokazima iz druge ruke, Randalov iskaz u vezi sa izjavama koje se pripisuju optuženom bio bi prima facie pouzdan. Reći nešto više od toga značilo bi, kako primjećuje sudija Shahabuddeen, rizikovati da se prejudicira težina dokaza,[59] u šta se Pretresno vijeće u ovoj fazi ne može upustiti. Pretresno vijeće slaže se sa sudijom Shahabuddeenom da težina koju treba pridati dokazima, a to uključuje procjenu njihove stvarne vjerodostojnosti, može zavisiti od svih drugih dokaza u ovom predmetu koji su već izvedeni ili tek treba da budu izvedeni.[60] Upravo zbog toga, ali i s obzirom na napomene Žalbenog vijeća navedene u paragrafu 19 gore, zadatak ovog Pretresnog vijeća je u značajnoj mjeri ograničen. 29. Pretresno vijeće uvažava stav optužbe u pogledu pouzdanosti predloženog Randalovog iskaza u pogledu tačnosti izjava koje se pripisuju optuženom. Ti pokazatelji pouzdanosti bili su, međutim, poznati Žalbenom vijeću u trenutku kada je ono primijetilo kako teško može zamisliti, s obzirom na to da Randal ne govori srpsko-hrvatski, na koji način bi njegov iskaz u pogledu citata mogao biti od izravne i značajne vrijednosti za utvrđivanje nekog temeljnog pitanja u ovom predmetu. U svjetlu navedenog, i premda je Žalbeno vijeće utvrđivanje činjenica prepustilo Pretresnom vijeću, ovo Vijeće smatra da je teško odstupiti od rezonovanja većine članova Žalbenog vijeća bez anticipiranja ocjene dokaza i činjenica koja se ne može dati u ovoj fazi postupka. 2. Svjedočenje o držanju optuženog tokom intervjua koji je dao Randalu 30. Prema optužbi, ovaj dio predloženog Randalovog iskaza bi pokrivao sljedeće:[61] samouvjereno držanje optuženog i njegovu spremnost da razgovara sa licima koja su pravila intervju, zadovoljstvo koje je iskazao kada je upoređen sa Arielom Sharonom i njegov saučesnički osmijeh prilikom pominjanja "konačnog rješenja".[62] Ovi aspekti predloženog Randalovog iskaza nisu uzeti u obzir u Odluci Žalbenog vijeća. 31. Optužba tvrdi da ovaj dio predloženog Randalovog iskaza ukazuje na diskriminatornu namjeru optuženog, i u stvari dalje sugeriše namjeru počinjenja genocida.[63] Pored toga, prema optužbi, Randalov iskaz u vezi sa držanjem optuženog prilikom davanja intervjua u potpunosti zadovoljava prvi dio testa Žalbenog vijeća budući da 1) se ne oslanja na X-ovo znanje jezika[64] i 2) čak ako i jeste riječ o Randalovom mišljenju, iskazi u kojima se iznosi mišljenje nisu neprihvatljivi.[65] 32. Randal tvrdi da se njegov predloženi iskaz u ovom pogledu naprosto sastoji od Randalovog mišljenja koje je u stvari zasnovano na dokazima iz druge ruke, tj. na "riječima koje je X pripisao optuženom."[66] 33. Držanje se obično procjenjuje nezavisno od onoga šta optuženi u stvari govori. Očigledno je, međutim, da predloženi Randalov iskaz u pogledu dva aspekta držanja optuženog, zadovoljstva koje je pokazao prilikom poređenja s Arielom Sharonom i saučesničkog osmijeha kojim je reagovao na pominjanje "konačnog rješenja", u velikoj mjeri zavisi od Randalovog shvatanja onoga što je tada rečeno.[67] Uslijed toga, svaki zaključak o držanju optuženog nužno bi ovisio o Randalovom razumijevanju usmenog razgovora između optuženog i X-a. Budući da Randal ne govori srpsko-hrvatski, zbog čega nije u mogućnosti da pouzdano svjedoči o usmenom razgovoru koji je relevantan za njegova zapažanja u vezi sa držanjem optuženog, Pretresno vijeće smatra da, iz razloga koji su ranije argumentovani, predloženi Randalov iskaz u tom pogledu ne bi imao izravnu vrijednost za rješavanje nekog temeljnog pitanja u ovom predmetu. To je u skladu sa napomenom Žalbenog vijeća koja se pominje u paragrafu 19 gore. Što se tiče ostatka iskaza koji optužba traži u vezi sa držanjem optuženog, Pretresno vijeće ne vidi na koji način bi predloženi Randalov iskaz o samouvjerenosti optuženog i njegovoj spremnosti da govori sam po sebi zadovoljio prvi dio testa Žalbenog vijeća, budući da nema stvarnog značaja a takođe i zbog toga što je ipak nužno vezan za sadržaj intervjua. 3. Svjedočenje o kontekstu i okolnostima u kojima je optuženi navodno izrekao priznanja. 34. Optužba daje sljedeći primjer za ovaj dio predloženog Randalovog iskaza, onako kako je naveden u njegovoj izjavi: ŠoptuženiĆ je želio da stvori 'etnički čist prostor dobrovoljnim kretanjem'. S obzirom na atmosferu terora i prinude koja je mjesecima vladala u Banjoj Luci i okolini, 'dobrovoljno kretanje' sam shvatio kao mučan eufemizam."[68] 35. Većina članova Žalbenog vijeća nije se izjasnila o tome, smatrajući da je to stvar u kojoj utvrđivanje činjenica treba prepustiti Pretresnom vijeću.[69] Sudija Shahabuddeen pozabavio se tim pitanjem u Izdvojenom mišljenju, navodeći: "što se tiče kontekstualne strane citiranih navoda, predloženo svjedočenje nije od izravne i velike važnosti za utvrđivanje same srži predmeta, supstancijalno pitanje koje je pokrenuto odnosilo se na tačnost citiranih navoda."[70] 36. Prema optužbi, predloženi Randalov iskaz o kontekstu i okolnostima u kojima je optuženi navodno dao priznanja: 1) daje Pretresnom vijeću mogućnost dubljeg razumijevanja izjava koje se pripisuju optuženom i 2) uvećava njegovu sposobnost da utvrdi dokaznu vrijednost koju treba pridati predloženom Randalovom iskazu.[71] Tvrdi se da se radi o izravnom dokazu budući da on ne ovisi o X-ovom znanju jezika.[72] 37. Randal tvrdi da ne bi trebalo da ga se primorava na svjedočenje samo u vezi sa kontekstom, budući da nije očigledno da bi on, budući da nije vještak, bio u mogućnosti da odgovori na pitanja u vezi s kontekstom te da postoji "čitav niz" drugih potencijalnih svjedoka koji bi mogli biti pozvani od strane "odbrane" kako bi se utvrdio kontekst.[73] Randal za svoj stav nalazi uporište u Izdvojenom mišljenju sudije Shahabuddeena.[74] 38. Pretresno vijeće ne vidi na koji način bi iskaz u vezi s kontekstom i okolnostima mogao sam po sebi da predstavlja iskaz od značajne vrijednosti za rješavanje temeljnog pitanja u ovom predmetu. Takav iskaz bi imao značajnu vrijednost za rješavanje temeljnog pitanja u ovom predmetu samo ako bi se doveo u vezu sa sadržajem intervjua, koji, iz razloga koji su navedeni u paragrafima 28 i 29 gore, nije dostupan Pretresnom vijeću. C. Zaključak 39. Optužba iznosi argument da ona sada traži od Randala nešto više od puke potvrde tačnosti izjava koje se u članku pripisuju optuženom; ona takođe traži svjedočenje o kontekstu i držanju optuženog, koje se, tvrdi optužba, uopšte ne oslanja na X-ovo tumačenje i koje zadovoljava standard koji je postavilo Žalbeno vijeće.[75] Kako je ranije primijećeno, međutim, iskaz u vezi s držanjem optuženog koji traži optužba bio bi po svemu sudeći, zasnovan na Randalovom shvatanju onoga što je tokom intervjua rečeno. Iskaz o kontekstu i okolnostima u kojima je intervju rađen ne bi se mogao smatrati u tolikoj mjeri značajnim da bi zadovoljio test koji je formulisalo Žalbeno vijeće. Pretresno vijeće se slaže sa sudijom Shahabuddeenom da se "supstancijalno pitanje koje je pokrenuto odnosilo na tačnost citiranih navoda."[76] Pretresno vijeće stoga konstatuje da, ukoliko opravdanje za pozivanje Randala, tj. da se potvrdi tačnost izjava koje se pripisuju optuženom u članku, ne može proći jer on ne govori srpsko-hrvatski, tada njegovo svjedočenje u vezi s tim ne bi bilo od izravne i značajne vrijednosti pri utvrđivanju nekog temeljnog pitanja u ovom predmetu, a dodatno svjedočenje koje traži optužba i koje se ne odnosi na tačnost navoda takođe ne može proći: a) zato što bi dijelovi tog svjedočenja u velikoj mjeri ovisili o Randalovom shvatanju onoga što je tom prilikom rečeno i b) dijelovi koji od toga ne zavise ne bi se mogli kvalifikovati kao dovoljno značajni da ispune standard koji je postavilo Žalbeno vijeće. 40. "Neki ratni dopisnik može izgubiti pravo na svoju ograničenu povlasticu samo ako strana koja traži izdavanje subpoene zadovolji oba kriterija testa Žalbenog vijeća."[77] Optužba nije zadovoljila prvi kriterij testa. U tom pogledu je, stoga, nepotrebno da se rješava da li postoji razumna mogućnost da se dokazi koji se žele izvesti predloženim Randalovim iskazom pribave negdje drugdje. 41. Međutim, ostaje pitanje da li bi se članak mogao prihvatiti u dokaze bez Randalovog dolaska radi svjedočenja. Žalbeno vijeće smatralo je da to što nijedna od strana u postupku neće imati mogućnost da ospori tačnost članka putem unakrsnog ispitivanja njegovog autora ne znači da članak treba isključiti, ali je bitno za težinu koju mu treba pridati.[78] Žalbeno vijeće je napomenulo da prihvatljivost članka ovisi o njegovoj dokaznoj vrijednosti (pravilo 89(C)) i o ravnoteži između te dokazne vrijednosti i mogućnosti da dokaz u pitanje dovede pravičnost suđenja (pravilo 89(D), te da će, "u onoj mjeri u kojoj novinski članak predstavlja dokaz iz druge ruke, Pretresno vijeće ŠćeĆ takođe htjeti ispitati sve što ukazuje na njegovu pouzdanost ili nedostatak pouzdanosti."[79] Žalbeno vijeće je nadalje pojasnilo da, ukoliko se članak prihvati u dokaze, nedostupnost njegovog autora radi svjedočenja ne mora biti na štetu optuženog jer 1) odbrana i dalje može osporavati tačnost članka, i 2) Pretresno vijeće će prilikom procjenjivanja težine koju valja pridati članku uzeti u obzir činjenicu da žalilac nije pristupio.[80] 42. Pretresno vijeće smatra da je, iz razloga sličnih onima koji su navedeni u paragrafu 28 gore u pogledu pokazatelja pouzdanosti predloženog Randalovog svjedočenja, članak prihvatljiv za uvrštavanje u dokaze na osnovu pravila 89(C). Pored toga, Pretresno vijeće se uvjerilo da dokazna vrijednost članka nije u znatnoj mjeri izgubila prevagu u odnosu na potrebu da se osigura pravično suđenje, budući da će se, inter alia, Randalova nedostupnost za svjedočenje i osporavanje, od strane odbrane, tačnosti izjava koje se pripisuju optuženom, uzeti u razmatranje prilikom odlučivanja koju težinu treba pridati članku. Pretresno vijeće napominje da će težina koja će se pridati članku u velikoj mjeri zavisiti od dokaza u vezi s nivoom poznavanja srpskohrvatskog jezika od strane X-a u vrijeme kada je rađen intervju. D. Povjerljivi status podnesaka 43. Optužba i Randal traže da se povjerljivi status Zahtjeva i drugih podnesaka s njim u vezi ukine s obzirom na, inter alia, interes javnosti u ovoj stvari.[81] Pretresno vijeće ne nalazi nijedan razlog za to da ti podnesci zadrže povjerljivi status, sa izuzetkom relevantnih dijelova koji ukazuju na identitet X-a. Pretresno vijeće je pažljivo pregledalo Odgovor i utvrdilo je da on ne sadrži podatke koji ukazuju na identitet X-a, te stoga nalaže da se ukine povjerljivi status tog podneska. S druge strane, Vijeće poziva optužbu da podnese javnu verziju svojih povjerljivih podnesaka, iz kojih će se podaci koji ukazuju na identitet X-a brisati. III. DISPOZITIV Iz gorenavedenih razloga, NA OSNOVU pravila 54 Pravilnika o postupku i dokazima PRETRESNO VIJEĆE II OVIME
Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.
[pečat Međunarodnog suda] IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE CHIKAKO TAYE 1. Uz dužno poštovanje, slažem se sa odlukom Pretresnog vijeća da odbije "Drugi zahtjev da se Jonathanu Randalu uputi subpoena" zbog toga što predloženo Randalovo svjedočenje ne zadovoljava standard koji je postavilo Žalbeno vijeće za primoravanje ratnih dopisnika da svjedoče pred Međunarodnim sudom. Takođe se slažem s tim da se Randalov članak uvrsti u dokaze pod uslovom da se njegova težina procijeni u svjetlu svih dokaza koji stoje na raspolaganju za pretres. Međutim, želim da razmotrim standard koji je postavljen Odlukom Žalbenog vijeća i njegovu primjenu na ovaj predmet u pogledu predloženog Randalovog iskaza u vezi sa držanjem optuženog tokom intervjua. A. Povlastica ratnih dopisnika u pogledu svjedočenja o neobjavljenom materijalu 2. U paragrafu 29 Odluke Pretresnog vijeća navodi se ono što je, prema optužbi, sadržano u dijelu predloženog Randalovog iskaza koji se odnosi na držanje optuženog. Moje rezonovanje odstupa od rezonovanja većine u pogledu predloženog Randalovog iskaza u vezi sa držanjem optuženog tokom intervjua, a posebno njegovog navodnog zadovoljstva zbog usporedbe sa Arielom Sharonom i njegovog saučesničkog osmijeha prilikom pominjanja "konačnog rješenja".[82] 3. Pretresno vijeće primijenilo je standard postavljen u Odluci Žalbenog vijeća na predloženi Randalov iskaz o držanju optuženog bez ikakvog daljnjeg razmatranja. Međutim, Žalbeno vijeće se u Odluci nije bavilo predloženim Randalovim iskazom o držanju optuženog, kao ni činjenicom da on nije sadržan u članku nego se može naći samo u Randalovoj izjavi datoj Tužilaštvu. 4. Žalbeno vijeće je uvažilo nemogućnost da se sa sigurnošću utvrdi da li bi i u kojoj mjeri primoravanje ratnih dopisnika na svjedočenje ugrozilo njihovu funkciju prikupljanja informacija. Zaključilo je da se ta mogućnost ne može olako odbaciti samo zbog toga što se iskaz koji se traži od ratnog dopisnika odnosi na objavljene informacije a ne na povjerljive izvore.[83] Pri procjeni opsega povlastice ratnih dopisnika u pogledu svjedočenja, Žalbeno vijeće je smatralo da "stepen zaštite koji treba odobriti ratnim dopisnicima stoji u direktno proporcionalnoj vezi sa posljedicama koje bi njihovo svjedočenje pred Međunarodnim sudom moglo imati po njihovu zadaću prikupljanja informacija."[84] Konačno, Žalbeno vijeće je u svojoj Odluci uzelo u obzir da "ono što je doista važno jeste ideja da bi se ratne dopisnike moglo primorati da svjedoče protiv osoba koje su intervjuirali", te je zaključilo da "bude li se ratne dopisnike shvaćalo kao potencijalne svjedoke optužbe, to bi moglo za sobom povući dvije stvari. Kao prvo, ratni dopisnici bi mogli imati poteškoća pri prikupljanju važnih informacija, budući da bi intervjuirane osobe, osobito one koje su počinitelji kršenja ljudskih prava, mogle s njima razgovarati manje otvoreno i zabraniti im pristup u zone sukoba. Kao drugo, ratni dopisnici bi mogli izgubiti svoj status posmatrača osoba koje počinjaju kršenja ljudskih prava i postati njihovom metom, čime bi u opasnost doveli vlastiti život." Prema tome, Žalbeno vijeće je ustanovilo test iz dva dijela koji mora biti zadovoljen da bi se ratni dopisnici mogli primorati da svjedoče pred Međunarodnim sudom, i koji je citiran u paragrafu 9 odluke većine.[85] 5. Kada je Žalbeno vijeće ustanovilo gorepomenuti standard za primoravanje ratnih dopisnika da svjedoče, u obzir je uzelo samo predloženi Randalov iskaz o tačnosti izjava koje se u članku pripisuju optuženom i njegov predloženi iskaz o kontekstu i okolnostima u kojima je optuženi priznao što radi. U Odluci Žalbenog vijeća nije konkretno bilo riječi o predloženom Randalovom iskazu o neobjavljenim informacijama koje se tiču držanja optuženog tokom intervjua, zbog toga što je to pitanje prvi put pokrenuto "Drugim zahtjevom da se Jonathanu Randalu uputi subpoena" (u daljem tekstu: Zahtjev). U Zahtjevu je optužba ustvrdila da prihvatanje u dokaze samo objavljenog članka ne bi bilo dovoljno za potrebe optužbe i da Randala treba primorati da svjedoči, inter alia, ne samo u pogledu tačnosti izjava koje se pripisuju optuženom u njegovom članku, nego i u vezi sa neobjavljenim materijalom koji se tiče držanja optuženog, odnosno zadovoljstva koje je izrazio povodom usporedbe sa Arielom Sharonom i saučesničkog osmijeha prilikom pominjanja "konačnog rješenja".[86] Taj dio iskaza mogao bi biti koristan, ali nije nužno neophodan za procjenu tačnosti izjava za koje se tvrdi da ih je optuženi dao u intervjuu. Optužba stavlja akcenat na predloženi Randalov iskaz u pogledu ta dva aspekta držanja optuženog, tvrdeći sada da je taj dio iskaza dokaz o genocidnoj namjeri optuženog.[87] 6. Po mom mišljenju, ratni dopisnici se samo u krajnje ograničenim okolnostima mogu primorati da u postupku protiv lica koja su intervjuisali svjedoče o neobjavljenim stvarima. Javnost se oslanja na publikacije ratnih dopisnika koji se smatraju profesionalcima koji garantuju za pouzdanost onoga što objavljuju i preuzimaju odgovornost za svaku eventualnu dezinformaciju. Istovremeno, čini mi se da postoji očekivanje da ratni dopisnici neće otkrivati neobjavljene materijale, posebno tokom krivičnog postupka koji se vodi protiv lica koja su intervjuisali. To važi bez obzira na to da li je materijal izbačen iz napisa tokom sastavljanja ili uređivanja, pa čak i ako se neobjavljeni materijal ne sastoji od povjerljivih informacija niti se poziva na povjerljive izvore. Primoravanje ratnih dopisnika da svjedoče u vezi s neobjavljenim stvarima dovodi do nefer iznenađenja, ne samo za osobu koja je intervjuirana već takođe i za javnost. To u opasnost dovodi povjerenje javnosti u ratne dopisnika. 7. U tom smislu, izbjegavanje "ideje da bi se ratne dopisnike moglo primorati da svjedoče protiv osoba koje su intervjuirali" je samo prvi i najočitiji razlog za zabrinutost. Drugi razlog za zabrinutost odnosi se na uvjerenje osoba s kojima bi se potencijalno mogao napraviti intervju da će ratni dopisnici stajati iza onoga što objave, ali da neće ići dalje od toga, čak i ako neobjavljeni materijal koji su prikupili ratni dopisnici ne sadrži povjerljive informacije niti potiče iz povjerljivih izvora. 8. Kada je riječ o drugom razlogu za zabrinutost nije dovoljno samo primijeniti standard postavljen Odlukom Žalbenog vijeća. Potreban je stroži standard. Povlastica u pogledu svjedočenja ratnih dopisnika o neobjavljenim materijalima trebala bi u principu biti priznata, izuzev onda kada je takvo neobjavljeno svjedočenje ključno za utvrđivanje krivice ili nevinosti, a ne postoje alternativna sredstva te da se zaštiti javni interes za slobodan protok informacija i interes da se svi dokazi nađu pred Međunarodnim sudom. 9. U tom pogledu je korisno pomenuti politiku Ministarstva pravde Sjedinjenih Država u vezi sa izdavanjem subpoena predstavnicima sredstava javnog informisanja, u kojoj se navodi da bi "upućivanje subpoena predstavnicima sredstava javnog informisanja trebalo, izuzev u vanrednim okolnostima, da bude ograničeno na verifikaciju objavljenih informacija i na opšte okolnosti koje se odnose na tačnost objavljenih informacija."[88] Dopušta se da se mogu pojaviti okolnosti u kojima su neobjavljene informacije, uključujući informacije koje se odnose na držanje izvora, odnosno informacije koje se odnose na utisak koji je ratni dopisnik stekao na osnovu držanja izvora, korisne za procjenu tačnosti objavljenih informacija. Čak i u takvim slučajevima puka korisnost ne zadovoljava kriterije ovog uputstva – potrebno je da postoje vanredne okolnosti kako bi se dopustilo svjedočenje o neobjavljenim informacijama. Te interne smjernice odražavaju dublju logiku prema kojoj ratne dopisnike ne bi trebalo primoravati da svjedoče mimo onoga što su objavili izuzev kada postoji nasušna potreba da se takvo svjedočenje pribavi kako bi se utvrdila krivica ili nevinost, sa svrhom da se očuva njihova nezavisnost u očima javnosti, uključujući potencijalne sagovornike, kako bi se izbjeglo zadiranje u njihovu funkciju prikupljanja informacija mimo onoga što je striktno neophodno za uredno sprovođenje pravde. 10. Po mom mišljenju, implicitno je iz Odluke Žalbenog vijeća da je standard koji je njome postavljen primjenjiv samo na verifikaciju objavljenih informacija te na opšte okolnosti koje se odnose na tačnost objavljenih informacija. Za svjedočenje u vezi sa neobjavljenim informacijama važe stroži standardi. 11. S obzirom na to da ne postoji prijeka potreba za pribavljanje svjedočenja u vezi sa držanjem optuženog, konkretno o navedena dva aspekta držanja optuženog koja su objašnjena u sekciji B dolje, te budući da to izlazi iz okvira objavljenog članka, Randal se može pozvati na povlasticu ratnih dopisnika u pogledu svjedočenja kada je riječ o njegovom predloženom iskazu u vezi sa držanjem optuženog za vrijeme intervjua. Bez obzira na navedeno, slažem se s većinom da se Randala ne može primorati da dâ iskaz o držanju optuženog čak i ako se doslovno primijeni standard Žalbenog vijeća, budući da taj iskaz ne bi zadovoljio prvi kriterij testa. B. Predloženo Randalovo svjedočenje u vezi s držanjem optuženog za vrijeme intervjua 12. Većina u paragrafu 32 zaključuje da predloženi Randalov iskaz u vezi sa navodnim zadovoljstvom koje je optuženi izrazio prilikom usporedbe sa Arielom Sharonom i njegovim saučesničkim osmijehom prilikom pominjanja "konačnog rješenja" u velikoj mjeri zavisi od Randalovog razumijevanja onoga što je tada rečeno, odnosno da, budući da Randal ne govori srpsko-hrvatski jezik, njegovo svjedočenje s tim u vezi ne bi zadovoljilo standard koji je postavljen u Odluci Žalbenog vijeća budući da ne bi bilo od izravne i značajne vrijednosti za utvrđivanje nekog temeljnog pitanja u ovom predmetu. 13. Premda se slažem sa zaključkom da Randalovo svjedočenje u vezi sa ova dva aspekta držanja optuženog ne bi zadovoljilo prvi kriterij standarda koji je postavilo Žalbeno vijeće, po mom mišljenju, obrazloženje za izvođenje takvog zaključka treba detaljnije razmotriti. 14. Optužba tvrdi, inter alia, da je Randalov navod u izjavi da je optuženi izrazio zadovoljstvo povodom usporedbe sa Arielom Sharonom dokaz genocidne namjere optuženog.[89] Međutim, kako je primijetila većina, značenje ovog aspekta držanja optuženog zavisi od toga kako je tačno formulisano poređenje između optuženog i Ariela Sharona. Pored toga, Randalov iskaz o utisku zadovoljstva koji je ostavljao optuženi, iako prihvatljiv kao iskaz u kojem se iznosi mišljenje, zasnovan je na pretpostavci da optuženi zna da je Sharon bio umiješan u masakr stotina palestinskih civila u Sabri i Shatili 1982. godine. 15. Slično tome, optužba tvrdi da je Randalovo zapažanje, dato u izjavi, da mu je optuženi uputio saučesnički osmijeh kada su njegove aktivnosti uspoređene sa lokalnom paralelom "konačnog rješenja" dokaz o, inter alia, genocidnoj namjeri optuženog. Randalovo zapažanje u vezi sa značenjem tog osmijeha je, prema mišljenju većine, još i više zavisno od Randalovog razumijevanja onoga što je rečeno u tom trenutku, jer nije poznato na koji način je X preveo formulaciju "konačno rješenje". 16. Pored toga, ponašanje optuženog nije moralo ni na koji način biti povezano sa onim što je tada rečeno, već je moglo odražavati neke druge misli, nevezane za gornja pitanja, koje su mu u tom času pale napamet. 17. U svjetlu navedenih okolnosti, nužno proizlazi zaključak da, za razliku od predloženog Randalovog iskaza o tačnosti izjava koje se pripisuju optuženom, navedena dva aspekta predloženog Randalovog iskaza u pogledu držanja optuženog zavise ne samo od Randalovog razumijevanja onoga što je tada rečeno, već i od okolnosti koje su gore navedene. Ne može se reći da su Randalova zapažanja o zadovoljnom izrazu na licu optuženog i njegovom saučesničkom osmijehu neupitna. Genocidna namjera optuženog, pa ni njegova namjera da prisilno premjesti nesrbe sa tog područja, nisu nužna implikacija držanja optuženog. Iz svih tih razloga, predloženo Randalovo svjedočenje u vezi sa ova dva aspekta ponašanja optuženog nema izravnu i značajnu vrijednost za razrješenje nekog temeljnog pitanja u ovom predmetu. Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija.
[pečat Međunarodnog suda] [1] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, Drugi zahtjev optužbe da se Jonathanu Randalu uputi subpoena, 29. januar 2003. [2] Izjava koju je 17. augusta 2002. svjedok Jonathan Randal dao Tužilaštvu, str. 2, Aneks 1 Zahtjeva. [3] Jonathan C. Randal, "Preserving the Fruits of Ethnic Cleansing; Bosnian Serbs, Expulsion Victims See Campaign as Beyond Reversal" /Očuvanje tekovina etničkog čišćenja; bosanski Srbi i žrtve progona smatraju da je kampanja nepovratna"/ , Washington Post, 11. februar 2001., str. 2, Aneks 1 Zahtjeva. [4] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, Odgovor na drugi zahtjev optužbe da se Jonathanu Randalu uputi subpoena, 14. mart 2003., par. 19. [5] Izjava koju je 17. avgusta 2001. svjedok Jonathan Randal dao Tužilaštvu, str. 2, Aneks 1 Zahtjeva. [6] Izjava, str. 3, Aneks 1 Zahtjeva. [7] Transkript pretresa (dalje u tekstu: T.), 652-653, 21. januar 2002. i T. 927, 28. januar 2002. [8] Zahtjev, par. 7. [9] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Povjerljiva subpoena za svjedočenje, 29. januar 2002. (dalje u tekstu: subpoena). [10] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Pismeni argumenti u prilog zahtjevu za ukidanje povjerljive subpoene za svjedočenje podneseni u ime Jonathana Randala, datirano 29. januara 2002., 9. maj 2002. [11] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Odgovor optužbe na "Pismene argumente u prilog zahtjevu za ukidanje povjerljive subpoene za svjedočenje podnesene u ime Jonathana Randala", datirano 29. januara 2002., 9. maj 2002. [12] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Odluka po zahtjevu da se poništi povjerljiva subpoena za svjedočenje, 7. juni 2002. [13] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Zahtjev za potvrdu Pretresnog vijeća za ulaganje žalbe na "Odluku po zahtjevu da se poništi povjerljiva subpoena za svjedočenje", 14. juni 2002.; predmet br. IT-99-36-T, "Odluka o izdavanju potvrde za ulaganje žalbe na "Odluku Pretresnog vijeća po zahtjevu da se poništi povjerljiva subpoena za svjedočenje", 19. juni 2002. [14] Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-AR73.9, Odluka po interlokutornoj žalbi, 11. decembar 2002.; vidi, takođe, Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, 11. decembar 2002. Za relevantni istorijat postupka, vidi Odluku Žalbenog vijeća, par. 6 i 7. [15] Odluka Žalbenog vijeća, par. 55. [16] Zahtjev, par. 48. [17] Zahtjev, fusnota 43. [18] Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, Odgovor na drugi zahtjev optužbe da se Jonathanu Randalu uputi subpoena, 14. mart 2003. Pretresno vijeće je, na poluzatvorenoj sjednici, dalo dozvolu Randalu da odgovori na Zahtjev u roku od 14 dana: T. 14409, 10. februar 2003. (poluzatvorena sjednica). Dana 24. februara 2003., Randal je podnio javni odgovor na Zahtjev. Pretresno vijeće uputilo je sekretara Suda da ne prosljeđuje taj odgovor dok Randal ne objasni zašto je pri dostavljanju odgovora narušen povjerljivi karakter koji je trebalo da ima: T. 14797-14978, 25. februar 2002. (poluzatvorena sjednica). Pretresno vijeće je primilo na znanje Randalovo objašnjenje u vezi s razlozima zbog kojih je greškom dostavio zahtjev kao javan. [19] T 15421, 7. mart 2002. (zatvorena sjednica). [20] T 14006, 31. januar 2003. (poluzatvorena sjednica). [21] T 15421, 7. mart 2002. (zatvorena sjednica). [22] T 17195-17196, 6. juni 2003. [23] Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-A, Presuda, 24. mart 2000., par. 113. [24] Odluka Žalbenog vijeća, par. 29. [25] Odluka Žalbenog vijeća, par. 50. [26] Odluka Žalbenog vijeća, par. 48. [27] Premda je bilo nemoguće da se sa sigurnošću utvrdi da li se radi o tome i u kojoj mjeri: vidi Odluku Žalbenog vijeća, par. 44. [28] Odluka Žalbenog vijeća, par. 42-43. [29] Odluka Žalbenog vijeća, par. 51. [30] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 31 i 37. [31] Odluka Žalbenog vijeća, par. 54. [32] Replika, par. 16. U Replici, optužba poješnjava da "nije tražila i ne traži da Randal svjedoči o bilo čemu drugom osim o članku i o svojoj izjavi svjedoka"; ibid, par. 18. Ovo pojašnjenje je nužno s obzirom na sljedeći dvosmisleni navod iz Zahtjeva: "₣Randalovoğ svjedočenje neće biti ograničeno na članak, nego će se pozabaviti i drugim aspektima intervjua koji je napravio s optuženim, uključujući one koje je naveo u izjavi svjedoka", Zahtjev, par. 45. [33] Odluka Žalbenog vijeća, par. 32. [34] Odluka Žalbenog vijeća, par. 32. Vidi, takođe, Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 37. [35] Vidi par. 22-29, dolje. [36] Vidi Zahtjev, par. 24-26. Vidi takođe raspravu pred Pretresnim vijećem koja je izložena u odluci Pretresnog vijeća kojom se potvrđuje subpoena, par. 4 i 5. [37] Odluka Pretresnog vijeća kojom se potvrđuje subpoena, par. 28 A ii. [38] Odluka Žalbenog vijeća, par. 54. [39] Odluka Žalbenog vijeća, fusnota 46. [40] Zahtjev, par. 29 i 40; Replika, par. 5. [41] Odgovor, par. 16. [42] Zahtjev, par. 28; Replika, par. 16. [43] B.A. Garner (ur.), Black's Law Dictionary /Blackov pravni rječnik/, 1999., 7 izdanje, str. 726. [44] Vidi Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-T, Odluka po podnesku odbrane u vezi s dokazima iz druge ruke, 5. avgust 1996., par. 7; "prema našim pravilima, konkretno potpravilu 89(C), vansudske izjave koje su relevantne i za koje se zaključi da imaju dokaznu vrijednost su prihvatljive." Vidi takođe Izdvojeno mišljenje sudije Stephena u vezi sa podneskom odbrane o dokazima iz druge ruke, 5. august 1996. [45] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par 28. [46] Randal zasniva svoje tvrdnje na par. 24 "Odluke po žalbi u vezi s izjavom preminulog svjedoka" od 21. jula 2000. u predmetu Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet br. IT 95-14/22-AR73.5, u kojoj je za predmetnu izjavu zaključeno da je toliko manjkava u pogledu pouzdanosti da je treba isključiti kao izjavu koja nema nikakve dokazne vrijednosti u skladu sa pravilom 89(C). [47] Odgovor, par. 25 i 26. [48] Replika, par. 5. Optužba zasniva svoje tvrdnje na par. 15 "Odluke po žalbi tužitelja u vezi s prihvatljivošću dokaza" koja je 16. februara 1999. donesena u predmetu Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-AR73, (dalje u tekstu: Odluka Žalbenog vijeća u predmetu Aleksovski). [49] Predloženo Randalovo svjedočenje o kontekstu i okolnostima u kojima je optuženi navodno dao izjave obrađeno je dalje na stranicama 12-13. [50] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 36. [51] Vidi Odluku Žalbenog vijeća, par. 54, koja se citira u par. 19 gore [52] Prema shvatanju optužbe, X je simultano prevodio; Replika, par. 13. [53] Zahtjev, par 41; Odgovor, par. 32; Replika, par. 13-14. [54] Vidi npr. Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Odgovor optužbe na "Podneske u ime Jonathana Randala u odgovoru na Ackermanov memorandum koji je 7. oktobra 2002. dostavljen Žalbenom vijeću i Pretresnom vijeću", 28. novembar 2002., par. 3. [55] Izjava na stranici 2 u Aneksu 1 Zahtjeva. [56] Odluka Žalbenog vijeća, par. 36. [57] Izjava na stranici 2 Aneksa 1 Zahtjeva. [58] Izjava na stranicama 2 i 3 Aneksa 1 Zahtjeva. [59] Vidi Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 19. [60] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 22. [61] Zahtjev, par. 29. [62] Izjava na stranici 2 Aneksa 1 Zahtjeva. [63] Zahtjev, par. 24. [64] Zahtjev, par. 44. [65] Replika, par. 10. [66] Odgovor, par. 8. [67] Vidi par. 29 gore. [68] Zahtjev, par. 29; Izjava, str. 2 Aneksa 1 Zahtjeva. [69] Vidi Odluku Žalbenog vijeća, par. 54. [70] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 37. [71] Zahtjev, par. 29. [72] Zahtjev, par. 44. [73] Tj., "situacija koja je preovladavala u vrijeme kada su citirane izjave date", Odgovor, par. 13. [74] Odgovor, par. 14, u kojem se citira Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 14. [75] Zahtjev, par. 44. [76] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 37. [77] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 33. [78] Odluka Žalbenog vijeća, par. 52. Uporedi Odluku Žalbenog vijeća u predmetu Aleksovski, par. 15. [79] Odluka Žalbenog vijeća, par. 52. [80] Odluka Žalbenog vijeća, par. 53. [81] Replika, fusnota 23; Odgovor, par. 45-46. [82] "Takođe se sjećam da je Brđanin izrazio veliko zadovoljstvo kada ga je [X] usporedio sa njegovim pandanom, Arielom Sharonom, tadašnjim izraelskim ministrom za stambena pitanja, koji je mnogo poznatiji po svom kontroverznom učešću u masakru stotina palestinskih civila u Sabri i Shatili 1982. godine. Brđanin mi je uputio, kako sam ja to protumačio, saučesnički osmijeh kada sam ga pitao da li misli da se može povući paralela između onoga što on radi i "konačnog rješenja"; Izjava na stranici 2 Aneksa 1 Zahtjeva. [83] Odluka Žalbenog vijeća, par. 40. [84] Odluka Žalbenog vijeća, par. 41. [85] Vidi takođe Odluku Žalbenog vijeća, par. 50. [86] Vidi Zahtjev, par. 44. [87] Zahtjev, par. 24. [88] 28 CFR par. 50.10 (naglasak dodat). [89] Zahtjev, par. 24. |
|||||||||||||||||||||||||