PRED ŽALBENIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Fausto Pocar, predsjedavajući
sudija Liu Daqun
sudija Mehmet Güney
sudija Asoka de Zoysa Gunawardana
sudija Theodor Meron

Sekretar: g. Hans Holthuis

Nalog od: 7. marta 2003.

TUŽILAC
protiv
DRAGE JOSIPOVIĆA


ODLUKA PO ZAHTJEVU ZA REVIZIJU

Tužilaštvo:

g. Christopher Staker

Odbrana:

g. Ranko Radović
g. Tomislav Pasarić


I. UVOD

1. Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće odnosno Međunarodni sud) rješava po "Zahtjevu odbrane osuđenog Drage Josipovića za reviziju" (u daljnjem tekstu: zahtjev za reviziju), podnesenom 30. jula 2002. [1]

2. Josipović je bio stanovnik sela Ahmići u Lašvanskoj dolini u Bosni i Hercegovini. Bio je pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i učestvovao je u seoskim stražama u Ahmićima. Na osnovu svjedočenja jednog svjedoka, svjedoka EE, Pretresno vijeće je konstatovalo da je Josipović 16. aprila 1993. učestvovao u napadu na kuću Mustafe Pušćula i njenom spaljivanju, što je prouzrokovalo, između ostalog, smrt Musafera Pušćula. [2] Proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti, odnosno za krivična djela ubistva, progona i druga nečovječna djela koja su u suprotnosti s članovima 5(a), (h) i (i) Statuta Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: Statut). Osuđen je na 15 godina zatvora. [3]

3. Josipović se žalio, a jedan od argumenata u njegovoj žalbi bio je da je, budući da je Pretresno vijeće utvrdilo da je svjedočenje svjedoka EE nevjerodostojno i nedosljedno te da ga nijedan razuman sud ne bi prihvatio kao osnovu za osudu. Sukus njegovog argumenta bio je da, budući da je svjedokinja EE pogriješila u identifikaciji dva druga napadača, nije bilo moguće uvjeriti se van razumne sumnje da je ona ispravno identifikovala Josipovića. [4]

4. Žalbeno vijeće je 23. oktobra 2001. odbacilo taj argument. Ono se, kao i Pretresno vijeće, oslonilo na svjedočenje svjedokinje EE i konstatovalo da je Josipović učestvovao u napadu na kuću Musafera Pušćula 16. aprila 1993., [5] te je potvrdilo Josipovićeve osude. Žalbeno vijeće je takođe, u pogledu svjedokinje EE, napomenulo da nije nerazumno da presuditelj o činjenicama prihvati neke dijelove svjedočenja nekog svjedoka, a da druge odbaci. [6] Josipovićeva kazna je ipak preinačena iz 15 u 12 godina zatvora.

5. Dana 21. februara 2002. Josipovićeva odbrana (u daljnjem tekstu: odbrana) podnijela je "Zahtjev odbrane Drage Josipovića" kojim traži da se obnovi postupak za onaj dio predmeta koji se odnosi na Josipovića. Dana 9. jula 2002. Žalbeno vijeće je donijelo odluku kojom odbacuje taj zahtjev. [7]

6. Dana 30. jula 2002., odbrana je Žalbenom vijeću podnijela predmetni zahtjev za reviziju na osnovu člana 26 Statuta i pravila 119 Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Dana 6. septembra 2002. optužba je podnijela odgovor na zahtjev za reviziju (u daljnjem tekstu: odgovor optužbe), [8] a odbrana je 19. septembra 2002. podnijela repliku (u daljnjem tekstu: replika odbrane) u kojoj između ostalog traži da se saslušaju neki svjedoci. [9] Dana 20. januara 2003. odbrana je podnijela zahtjev kojim traži da se hitno donese odluka u vezi s njenim zahtjevom da se saslušaju neki svjedoci (u daljnjem tekstu: zahtjev za hitno rješavanje). [10]

II. ZAHTJEV ZA REVIZIJU

7. Odbrana traži reviziju postupka na osnovu otkrića novih činjenica koje nisu bile poznate tokom pretresnog i žalbenog postupka, a koje su mogle biti odlučujući faktori u donošenju odluke da se Josipović proglasi krivim. Ona navodi dvije nove činjenice: 1) izjave dva nova svjedoka, Mirsada Osmančevića i Seibe Osmančević; 2) identitet policajca Slavka Topalovića koji navodno liči na Josipovića i koji je bio prisutan na mjestu zločina.

8. Što se tiče prve nove činjenice, odbrana navodi da se Mirsad Osmančević, pošto je pročitao članak objavljen u jednim sarajevskim novinama nakon što je donijeta drugostepena presuda, [11] javio odbrani i izjavio da je on vidio kretanje Josipovića na dan napada na Ahmiće. [12] Mirsad Osmančević i njegova supruga Seiba Osmančević nakon toga su dali odbrani pismene izjave o tome da Josipović za vrijeme napada nije uopšte bio u blizini kuće Musafera Pušćula. [13]

9. Što se tiče druge nove činjenice, odbrana navodi da osoba koju je 16. aprila 1993. vidjela svjedokinja EE nije bila Drago Josipović nego Slavko Topalović, koji, prema tvrdnjama odbrane, liči na Josipovića i učestvovao je u napadu na Ahmiće. U prilog svojoj tvrdnji odbrana je dostavila fotografije Drage Josipovića i Slavka Topalovića kako bi pokazala njihovu sličnost. Takođe je priložila platni spisak pripadnika jedinice hrvatske vojne policije za mart 1993., za koju tvrdi da je jedinica koja je napala kuću Musafera Pušćula, kako bi pokazala da je Slavko Topalović bio pripadnik te jedinice te da je stoga učestvovao u napadu. [14] Odbrana nadalje tvrdi da se u Vitezu priča da je zapravo Slavko Topalović, a ne Drago Josipović, osoba koja je u relevantno vrijeme bila pred kućom Musafera Pušćula. Međutim, čini se da osobe od kojih je odbrana čula te priče ne žele da svjedoče. [15]

10. Odbrana iznosi i druge argumente, tvrdeći između ostalog da bi dokazivanje porodične veze između svjedoka EE i drugih ključnih svjedoka u ovom predmetu (svjedoci KL, H, SA i B) bilo daljnja potvrda za argument u prilog odbacivanju svjedočenja svjedokinje EE u kojem je ona identifikovala osuđenog. Dodaje da je izjava svjedoka AT u predmetu Kordić [16] dokaz da Josipović u ključno vrijeme nije bio u blizini nijedne od napadnutih kuća, a naročito ne u blizini kuće svjedoka EE. [17] Međutim odbrana ne tvrdi da su ove činjenice "nove činjenice".

III. PRAVNE ODREDBE

11. Postupak revizije uređuju sljedeće odredbe Statuta i Pravilnika Međunarodnog suda.

Član 26 Statuta predviđa sljedeće:

Kad se otkrije nova činjenica koja nije bila poznata u vrijeme postupka pred pretresnim vijećima ili žalbenim vijećem, a koja je mogla biti odlučujući faktor prilikom donošenja odluke, osuđenik ili tužilac mogu Međunarodnom sudu podnijeti zahtjev za preispitivanje presude.

Pravilo 119 koje se odnosi na zahtjeve za reviziju predviđa sljedeće:

U slučaju da se otkrije nova činjenica koja nije bila poznata strani koja podnosi zahtjev u vrijeme postupka pred pretresnim vijećem ili Žalbenim vijećem, i koja ni uz dužnu revnost nije mogla biti otkrivena, odbrana ili, unutar roka od godinu dana nakon izricanja pravomoćne presude, tužilac, mogu tom vijeću podnijeti zahtjev za preispitivanje presude. Ako u trenutku podnošenja zahtjeva za reviziju neki od sudija iz prvog sastava vijeća nisu više sudije Međunarodnog suda, predsjednik će na njihovo mjesto imenovati drugog sudiju ili sudije.

Pravilo 120 bavi se preliminarnim pregledom i predviđa sljedeće:

Ako se većina sudija vijeća konstituisanog po pravilu 119 slaže da je nova činjenica, da je bila dokazana, mogla biti odlučujući faktor prilikom donošenja odluke, vijeće će preispitati presudu i, nakon što sasluša strane, izreći novu presudu.

12. Iz tog niza odredbi iz Statuta i Pravilnika proizlazi da strana koja se žali mora, kako bi presuđujuće tijelo izvršilo reviziju svoje odluke, sudije uvjeriti u sljedeće:

1. postoji nova činjenica;

2. nova činjenica nije strani koja podnosi zahtjev bila poznata u vrijeme prvobitnog postupka;

3. neotkrivanju nove činjenice nije razlog nedostatak dužne revnosti strane koja se žali;

4. nova činjenica je mogla biti odlučujući faktor prilikom donošenja prvobitne odluke. [18]

13. U "potpuno izuzetnim okolnostima", u kakvima bi učinak koji bi nova činjenica imala na odluku bio takav da bi ignoriranje te činjenice dovelo do neostvarenja pravde, vijeća mogu preispitati svoju odluku čak i kada je činjenica bila poznata strani koja traži preispitivanje presude, ili ju je ona mogla otkriti uz dužnu revnost. [19] U odluci o reviziji u predmetu Tadić navodi se sljedeće:

Žalbeno vijeće može, od onog trenutka kada mu je predočena nova činjenica koja može promijeniti pravomoćnu odluku, a da bi spriječilo da dođe do neostvarenja pravde, donijeti odluku da interveniše i odmjeri je li ta činjenica mogla odigrati ključnu ulogu, čak i ako se drugi i treći uslov navedeni u pravilu 119 nisu formalno stekli. [20]

Čini se da odbrana ne tvrdi da je osnov za ovaj zahtjev takav slučaj, no Žalbeno vijeće će razmotriti da li on to ipak jeste.

IV. DISKUSIJA

A. Uvodno razmatranje

14. U svom zahtjevu za reviziju Josipović traži reviziju čitavog postupka, dakle, i prvostepenog i drugostepenog postupka, te traži da se predmet vrati pred Pretresno vijeće na obnovu postupka. [21] Optužba pak iznosi da odbrana, budući da je pravilom 119 predviđena žalba samo na konačnu presudu, može tražiti reviziju samo presude Žalbenog vijeća. [22]

15. Što se tiče postupanja u skladu sa članom 26 Statuta i pravilom 119 Pravilnika, sudska praksa međunarodnog suda je jasna. U odluci o reviziji u predmetu Delić [23] i odluci o reviziji u predmetu Tadić, [24] Žalbeno vijeće je iznijelo stav da je moguća samo revizija konačne presude. Budući da je Žalbeno vijeće donijelo konačnu presudu u ovom predmetu, razmotrit će samo pitanje da li bi trebalo preispitati drugostepenu presudu.

B. Prva nova činjenica koju je iznijela odbrana: svjedočenje dvoje novih svjedoka, Mirsada Osmančevića i Seibe Osmančević.

1. Da li je svjedočenje ovih svjedoka nova činjenica koja za vrijeme postupka nije bila poznata strani koja se žali?

16. Odbrana tvrdi da je svjedočenje Mirsada i Seibe Osmačević nova činjenica jer za nju nije znala i jer, dok joj se nije javio Mirsad Osmačević, nije mogla otkriti te svjedoke. [25] Optužba tvrdi da je, naprotiv, Josipović znao za te ljude barem od vremena glavnog pretresa. Optužba primjećuje da je jedan svjedok odbrane pred Pretresnim vijećem iznio da je Josipović dao svoj prsluk Mirsadu Osmančeviću i da ga je doveo u kuću Ante Papića tokom napada 16. aprila 1993. Takođe primjećuje da se odbrana pozvala na taj isti argument u žalbenom postupku. [26]

17. Iz prvostepene presude je jasno da je Josipović, u nastojanju da dokaže da je pomagao Muslimanima tokom napada na Ahmiće, u pretresnom postupku naveo da je dao svoj prsluk Mirsadu Osmančeviću te da je njega i njegovu ženu doveo u kuću Ante Papića kako bi se ondje sklonili. [27] U žalbenom postupku Josipović se opet pozvao na pomoć koju je pružio tim svjedocima. [28] Josipović i priznaje da je te svjedoke poznavao tokom pretresnog i žalbenog postupka. [29] Činjenica da možda nije tačno znao šta su oni toga dana vidjeli - odnosno precizan sadržaj njihovog svjedočenja koje sada nastoji da predstavi kao novu činjenicu - tiče se izravno pitanja da li je primijenio dužnu revnost, koje se razmatra dalje u tekstu.

18. Međutim, bez obzira na to da li je Josipović znao za te tvrdnje, one se ne mogu smatrati novom činjenicom iz pravila 119. Sudska praksa ovog suda jasno je razgraničila šta se smatra novom činjenicom u smislu pravila 119, a šta dodatnim dokazom u smislu pravila 115 Pravilnika. U odluci o reviziji u predmetu Delić Žalbeno vijeće je iznijelo sljedeći stav:

Dakle, posrijedi je razlika između činjenice koja se nije navodila ili razmatrala u prvom postupku (“nove činjenice” u smislu pravila 119) i dodatnih dokaza o činjenici koja se jeste navodila ili razmatrala u prvom postupku, ali koje u tom postupku nije bilo moguće predočiti (“dodatni dokazi” u smislu pravila 115). [30]

19. Definicija činjenice o kojoj se presuđuje biće, dakle, odlučujuća za utvrđivanje da li moguća revizija postupka. U odluci o reviziji u predmetu Delić "nova činjenica" koja je ponuđena takođe se ticala identiteta počinioca krivičnog djela pripisanog Deliću (u daljnjem tekstu: molilac); drugim riječima, kao i ovom slučaju, argument u prilog reviziji bio je da osoba koja je počinila predmetni zločin nije molilac nego neko drugi, i da su svjedoci koji su ga identifikovali kao počinioca pogriješili. Žalbeno vijeće je iznijelo sljedeći stav:

Činjenica razmatrana na suđenju i u žalbenom postupku bilo je pitanje da li je podnosilac osoba koja je pretukla (X), a pravno relevantna činjenica s tim u vezi bio je odgovor na pitanje da li je podnosilac prozvao (X) a napolje radi premlaćivanja. I na suđenju i u žalbenom postupku raspravljalo se i o toj pravnoj relevantnoj činjenici. Ona je dokazivana iskazima dva svjedoka, ali podnosilac je na suđenju te iskaze žestoko osporavao. Izjava svjedoka W je dodatni dokaz te pravno relevantne činjenice, ali ona sama za sebe ne predstavlja novu činjenicu. [31]

20. I u ovom slučaju podnosilac zahtjeva - Josipović - osporava to što je on identifikovan kao počinilac krivičnog djela. Činjenica koju je trebalo utvrditi u pretresnom i žalbenom postupku jeste da li je Josipović bio u grupi koja je napala kuću Musafera Pušćula. Dokaze za utvrđivanje te činjenice dala je na suđenju svjedokinja EE, a odbrana ih je žestoko osporavala. U okviru osporavanja vjerodostojnosti svjedokinje EE Josipović je doveo svjedoke da posvjedoče kako je on za vrijeme napada bio u blizini kuće Ante Papića i prema tome nije mogao biti u grupi koja je izvela napad. Svjedočenje EE je ponovno osporeno u žalbenom postupku. Dakle, izjave gospodina i gospođe Osmančević, koje su vrlo slične dokazima predočenim na suđenju, dodatni su dokazi u vezi s činjenicom koja je bila predmet spora i u pretresnom i žalbenom postupku, ali nisu same po sebi nove činjenice.

2. Da li su Mirsad i Seiba Osmančević mogli biti otkriveni da je primijenjena dužna revnost?

21. Uslovi u pravilima 119 i 120 su kumulativni. Prema tome, budući da izjave gospodina i gospođe Osmančević nisu "nove činjenice", Žalbeno vijeće nije obavezno da ih dalje ispita. Ipak, kako bi se odgovorilo na sve argumente koje su iznijele strane, Žalbeno vijeće će razmotriti da li su navodne nove činjenice mogle biti otkrivene da je primijenjena dužna revnost. Treba imati na umu da je odbrana prihvatila da je Josipović znao da je Mirsad Osmančević bio u Ahmićima na dan napada, te je čak i pomenut u dokaznom postupku pred Žalbenim vijećem. Odbrana, međutim, tvrdi da "sve ono što je Mirsad Osmanović vidio ili znao nije moglo biti poznato Dragi Josipoviću jer je to znanje bilo u glavi Mirsada Osmančevića, a on nije želio govoriti ni u raspravnom ni u žalbenom postupku." [32] Nije jasno da li odbrana tvrdi da je stupila u vezu s Mirsadom Osmančevićem i da je on odbio da svjedoči, ili samo želi objasniti da bi Mirsad Osmančević odbio da svjedoči čak i da jeste stupila s njim u vezu, a nije. U svom zahtjevu za reviziju odbrana tvrdi da je za vrijeme žalbenog postupka odbrani bilo nemoguće da kontaktira bilo kojeg Muslimana, tako da se nije mogla susresti s gospodinom Osmančevićem (koji je Musliman), što upućuje na to da nije ni pokušala da s njim razgovara. Takođe tvrdi da je gospodin Osmančević za vrijeme pretresnog i žalbenog postupka patio od posttraumatskog stresnog poremećaja.

22. Budući da je Josipović znao, barem od vremena suđenja, da su Mirsad i Seiba Osmančević bili prisutni tokom napada na Ahmiće, on ih je mogao pozvati da svjedoče u njegovu korist. Odbrana dakle nije uspjela pokazati da nije mogla dobiti izjave od ova dva svjedoka da je primijenila dužnu revnost.

3. Da li su dokazi Mirsada i Seibe Osmančević mogli biti odlučujući faktor u donošenju odluke da se Josipović proglasi krivim?

23. Budući da su, kako je već rečeno, uslovi za reviziju presude izneseni u pravilima 119 i 120 Pravilnika kumulativni, Žalbeno vijeće, u svjetlu prethodnih nalaza, nije dužno da dalje razmatra tvrdnje odbrane u vezi sa svjedočenjem Mirsada i Seibe Osmančević. Ipak, kako bi se odgovorilo na argumente koje su iznijele strane, žalbeno vijeće će sada razmotriti da li su navodne nove činjenice mogle biti odlučujuće u donošenju odluke da se Josipović proglasi krivim. Odbrana tvrdi da bi izjave gospodina i gospođe Osmančević bile odlučujući faktor u odlučivanju o krivici Josipovića budući da pokazuju da je EE pogriješila kad ga je identificirala kao osobu koja je bila prisutna prilikom napada na kuću Musafera Pušćula. Žalbeno vijeće primjećuje da nove izjave svjedoka nisu suštinski različite od izjava svjedoka koje je odbrana ponudila na suđenju. Ono nadalje podsjeća da su argumenti koji se tiču odbrane pogrešne identifikacije, a koje je odbrana iznijela na suđenju, odbačeni nakon sveobuhvatne analize tačnosti identifikacije Josipovića od strane svjedoka EE. Taj argument je ponovno saslušalo i razmotrilo Žalbeno vijeće i dodatni dokazi koji su izvedeni kako bi se diskreditirala svjedokinja EE su odbačeni. [33] / [34] / [35] Identifikacija Josipovića od strane EE odoljela je strogoj analizi.

24. Optužba tvrdi da je veoma malo vjerovatno, s obzirom na nedorečenost izjava gospodina i gospođe Osmančević te njihov čak i inkriminirajući karakter, da su one mogle biti odlučujući faktor u proglašenju krivice Josipovića. [36] Žalbeno vijeće napominje, i u tome se slaže s optužbom, da izjava Mirsada Osmančevića zapravo potkrepljuje svjedočenje svjedokinje EE utoliko što je Josipović viđen oko 5:00 sati 16. aprila 1993., u vojničkom maskirnom prsluku, noseći u ruci nešto što gospodin Osmančević nije mogao odrediti (svjedokinja EE je izjavila da je Josipović u ruci nosio pušku).

25. S obzirom na gore navedeno Žalbeno vijeće smatra da izjave gospodina i gospođe Osmančević ne dovode u razumnu sumnju identifikaciju Josipovića od strane svjedokinje EE u toj mjeri da su one bile odlučujuće u donošenju zaključka da je Josipović osoba koja je učestvovala u napadu.

26. Odbrana u svojoj replici traži da se saslušaju određeni svjedoci kako bi potkrijepili sadržaj izjava Mirsada Osmančevića i njegove žene Seibe Osmančević, a u zahtjevu za hitno razmatranje traži da se to učini ekspeditivno. Budući da je Žalbeno vijeće konstatovalo da izjave Mirsada Osmančevića i njegove žene Seibe Osmančević ne zadovoljavaju uslove iz pravila 119 i 120, ovaj zahtjev se ne mora razmatrati.

C. Druga "nova činjenica" koju je iznijela odbrana: identitet policajca Slavka Topalovića koji navodno liči na Dragu Josipovića i bio je prisutan na mjestu zločina.

1. Da li je identitet Slavka Topalovića nova činjenica koja strani koja podnosi zahtjev nije bila poznata u toku postupka?

27. Odbrana tvrdi da je identitet Slavka Topalovića i njegovo kretanje u vrijeme napada na Ahmiće nova činjenica koja nije iznesena pred vijećem ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku i koja nije bila poznata odbrani. Odbrana sve do donošenja drugostepene presude nije znala da je u relevantno vrijeme osoba veoma slična Dragi Josipoviću bila u blizini kuće Musafera Pušćula.

28. Žalbeno vijeće prihvata da identitet i kretanje Slavka Topalovića možda nisu bili poznati odbrani u vrijeme prvostepenog i drugostepenog postupka. Međutim, postoje nejasnoće u vezi s prirodom "nove činjenice" koju je iznijela odbrana. Zahtjevu za reviziju priložena je kopija molbe za promjenu lične karte za Slavka Topalovića, sa pričvršćenom fotografijom, i kopija takvog dokumenta za Josipovića, takođe s pričvršćenom fotografijom. Priložen je dokument koji, kako se čini, predstavlja platni spisak "1. operativne jedinice IV borbene VP" (za što je odbrana objasnila da je prva operativna četa četvrte borbene jedinice vojne policije) od 4. marta 1993. na kojem se pojavljuje ime Slavka Topalovića. Taj dokument je podnesen kao dokaz činjenice da Slavko Topalović liči na Josipovića i da je bio pripadnik pomenute jedinice vojne policije. Tačno je da te činjenice nisu iznesene na suđenju i da su, prema tome, nove činjenice. Međutim, čini se da odbrana u zahtjevu za reviziju kao svoju "novu činjenicu" iznosi i) da Slavko Topalović liči na Josipovića, ii) da je on bio pripadnik jedinice koja je učestvovala u napadu na kuću Musafera Pušćula i iii) da on jeste učestvovao u napadu 16. aprila 1993. Druga i treća od tih tvrdnji ničim nisu potkrijepljene.

29. Ne postoje dokazi da je prva operativna četa četvrte borbene jedinice Vojne policije jedinica koja je napala Ahmiće. U prvostepenoj presudi konstatira se samo da su "napad izvele vojne jedinice HVO-a i pripadnici Džokera". [37] / [38] / [39] Čak da to i jeste jedinica koja je izvršila napad na Ahmiće, teško da se po platnom spisku za prethodni mjesec može utvrditi ko su bili njeni pripadnici. A čak i kad bi se dokazalo da je Slavko Topalović bio pripadnik te jedinice u aprilu 1993., to ne bi bio dokaz da je on kao pripadnik te jedinice bio prisutan u Ahmićima 16. aprila, niti da je učestvovao u napadu na kuću Musafera Pušćula.

30. Ono što se, dakle, nastoji prikazati Žalbenom vijeću kao "nova činjenica" (koja može i ne mora biti dokazana kad se ispitaju propratni dokazi u vezi s presudnom ulogom te činjenice, dalje u tekstu) jeste da postoji muškarac po imenu Slavko Topalović koji liči na Josipovića, i koji je 4. marta 1993. bio pripadnik prve operativne čete četvrte borbene jedinice vojne policije.

2. Da li bi Slavko Topalović bio otkriven da je primijenjena dužna revnost?

31. Žalbeno vijeće primjećuje da odbrana u prilog svojoj tvrdnji da je Slavko Topalović, a ne Josipović, osoba koja je učestvovala u napadu na kuću Musafera Pušćula navodi da se to priča u Vitezu. Po mišljenju Žalbenog vijeća odbrana je mogla čuti takve priče i u vrijeme svojih istraga tokom prvostepenog i drugostepenog postupka da je primijenila dužnu revnost. Odbrana dakle nije uspjela da pokaže da Slavko Topalović nije mogao biti otkriven ni uz primjenu dužne revnosti.

3. Da li je identitet Slavka Topalovića mogao biti odlučujući faktor u donošenju odluke da se Josipović proglasi krivim?

32. S obzirom na to da su uslovi za reviziju presude iz pravila 119 i 120 Pravilnika kumulativni, i budući da drugi kriterij iz pravila 119 (dužna revnost) nije ispunjen, Žalbeno vijeće primjećuje da nije potrebno ispitati da li navodna nova činjenica ispunjava ostale kriterije. Ipak, kako bi se odgovorilo na sve argumente koje su strane iznijele, Žalbeno vijeće će sada ispitati da li je nova činjenica mogla biti odlučujući faktor u odlučivanju da se Josipović proglasi krivim. Odbrana tvrdi da je identitet Slavka Topalovića mogao biti odlučujući faktor u odlučivanju da se Josipović proglasi krivim jer pokazuje da ga je svjedokinja EE zamijenila s Josipovićem. Žalbeno vijeće je već primijetilo da su zahtjevu za reviziju priloženi dokazi koji pokazuju da Slavko Topalović i Josipović liče, i da je Slavko Topalović bio pripadnik prve operativne čete četvrte borbene jedinice Vojne policije u martu 1993. Valja pomenuti da je gotovo nemoguće donijeti bilo kakav sud o sličnosti između Josipovića i Slavka Topalovića iz predanog materijala budući da su kopije fotografija veoma slabog kvaliteta te nije moguće donijeti bilo kakav sud o autentičnosti originala. Odbrana objašnjava da je kopije načinila iz arhiva stanice policije u Vitezu, ali da ne može dobiti originale; tvrdi da "bi ih sud mogao dobiti pomoću primjerenog naloga". [40] Uprkos ovoj tvrdnji u replici odbrane, Žalbenom vijeću nije upućen zahtjev za takav nalog.

33. Međutim, čak i da se originalni dokumenti mogu predočiti sudu i da se može utvrditi njihova autentičnost, eventualne sličnosti koje bi se mogle uočiti na malim fotografijama kakve se koriste za pasoš, ne bi bile dovoljne da Žalbeno vijeće uvjere da je identitet g. Topalovića mogao biti odlučujući faktor u odlučivanju da se Josipović proglasi krivim, naročito s obzirom na manjak dokaza o tome da je g. Topalović bio prisutan u Ahmićima 16. aprila 1993., ili da je učestvovao u napadu na kuću Musafera Pušćula.

34. Kao što je već rečeno, podneseni platni spisak, pomoću kojeg je odbrana željela dokazati posljednju od gorenavedenih tvrdnji, tu tvrdnju ne dokazuje. Najviše što on može dokazati, kad bi se potvrdila njegova autentičnost, jeste to da je g. Topalović bio pripadnik te jedinice vojne policije u martu 1993. Učestvovanje te jedinice u napadu na Ahmiće sljedećeg mjeseca nije dokazano (niti su s tim ciljem izvedeni dokazi), kao ni to da je g. Topalović u to vrijeme bio njen pripadnik. Nikakvu težina se ne može imati "ono što u Vitezu pričaju osobe koje ne žele biti svjedoci i koje znaju za tu činjenicu [da je Slavko Topalović u relevantno vrijeme bio ispred kuće Musafera Pušćula] iz priča koje su čuli po gradu". [41]

35. Odbrana tvrdi da izjava koju je optužbi dao svjedok AT u predmetu Kordić, a koju je odbrana dobila s redigovanim imenima, [42] potvrđuje njenu verziju događaja. Odbrana nema pristup neredigovanoj verziji te izjave pa ne može potvrditi da li se u njoj pominje ime Slavka Topalovića, ali ipak navodi da je "advokat (sic) siguran da je ime tog policajaca među imenima koje je dao svjedok AT, i da je on rekao da je ta osoba bila ispred kuće" Musafera Pušćula. [43]

36. Ovaj argument ima dvije slabe tačke, bez obzira na to da li se u izjavi pominje ime g. Topalovića. Kao prvo, Žalbeno vijeće je već konstatiralo u žalbenom postupku da bliska veza između svjedoka AT i Josipovića svjedočenje svjedoka AT čini nepouzdanim u pogledu utvrđivanja da li je Josipović učestvovao u napadu. [44] Kao drugo, odbrana nije objasnila zašto, s obzirom na takvu blisku vezu, nije uspjela od AT dobiti izjavu u vrijeme pretresnog ili žalbenog postupka. Čak i da izjava svjedoka AT jeste, kako tvrdi odbrana, sadržavala rečeni podatak, ona ne bi zadovoljila niti kriterij "dužne revnosti" niti kriterij "odlučujuće uloge" za reviziju osuđujuće presude. Ona je jednako manjkava i kao potkrepljujući dokaz, pa s obzirom na to i na izričitu saglasnost odbrane da ta izjava više nije važna za ovu stvar zato jer sada ima izjavu Mirsada Osmančevića, [45] Žalbeno vijeće se ne mora baviti pitanjem da li bi trebalo ukinuti zaštitne mjere i razmotriti sadržaj izjave.

37. Optužba je takođe navela da je Josipović tokom čitavog postupka koristio fotografije raznih osoba da bi potkrijepio svoju odbranu pogrešnog identiteta. Josipović je u pretresnom postupku iznio argument da je jedan drugi doppelgänger¸ Slavko Rajković, počinio zločine umjesto njega. [46] Sličan argument je iznesen u završnoj riječi u vezi s jednom drugom osobom. [47] Činjenica da je Josipović već tvrdio za dvije osobe da su počinile zločine umjesto njega doista ponešto umanjuje vjerodostojnost njegovog argumenta.

38. Žalbeno vijeće smatra da odbrana očito nije uspjela da pomoću podnesenih dokaza o identitetu i kretanju Slavka Topalovića pokaže da su oni mogli biti odlučujući faktor u donošenju odluke da se Josipović proglasi krivim.

39. Nadalje, optužba traži od Žalbenog vijeća da razmotri da li bi se u pogledu zahtjeva za reviziju postupka trebalo primijeniti pravilo 46(C) (podnesak koji je podnesen obijesno ili predstavlja zloupotrebu postupka). Žalbeno vijeće ne smatra da je u ovom slučaju primjerena takva kazna.

V. DISPOZITIV

40. Iz gorenavedneih razloga, Žalbeno vijeće odbija:

I. zahtjev za reviziju, i

II. zahtjev za hitno razmatranje.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se mjerodavnim smatra engleski tekst.

  /potpisano/
Fausto Pocar,
predsjedavajući sudija
Dana 7. marta 2003.
U Hagu,
Nizozemska
 
pečat Međunarodnog suda


[1] Zahtjev odbrane osuđenog Drage Josipovića za reviziju.

[2] Presuda, 14. januar 2000. (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda), par. 503 i 859.

[3] Ibid., str. 324.

[4] Presuda po žalbi, 23. oktobar 2001., (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda), par. 327.

[5] Ibid., par 361.

[6] Ibid., par 333.

[7] Odluka po zahtjevu odbrane Drage Josipovića.

[8] Odgovor optužbe na zahtjev za reviziju. Dana 12. septembra 2002. optužba je podnijela corrigendum odgovora optužbe na zahtjev odbrane optuženog Drage Josipovića za reviziju. Navodi iz odgovora optužbe su iz ispravljene verzije.

[9] Podnesak odbrane kojom odgovara na odgovor optužbe na zahtjev odbrane za reviziju postupka.

[10] Zahtjev za hitno rješavanje, 20. januar 2003.

[11] Dodatak zahtjevu za reviziju.

[12] Zahtjev za reviziju, par. X.

[13] Zapisnici, 19. juni 2002. u Vitezu, u dodatku zahtjevu.

[14] Zahtjev za reviziju, par. X.

[15] Ibid., par. XI.

[16] Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-T.

[17] Zahtjev za reviziju, par. IV.

[18] Vidi sljedeće odluke žalbenog vijeća: Tužilac protiv Delića¸IT-96-21-R-R119, "Odluka po prijedlogu za reviziju", 25. april 2002 (u daljnjem tekstu: odluka o reviziji u predmetu Delić), par. 8; Tužilac protiv Jelisića, IT-95-10-R, "Odluka po prijedlogu za reviziju", 2. maj 2002., (u daljnjem tekstu: odluka o reviziji u predmetu Jelisić), str. 2-3; Tužilac protiv Josipovića, IT-95-16-R, "Odluka po zahtjevu odbrane Drage Josipovića", (u daljnjem tekstu: odluka o reviziji u predmetu Kupreškić), 9. juli 2002, str. 2-3; Tužilac protiv Tadića, IT-94-1-R, "Odluka po zahtjevu za reviziju", 30. juli 2002. (U daljnjem tekstu: odluka o reviziji u predmetu Tadić), par. 20; i odluka žalbenog vijeća MKSR-a: Tužilac protiv Barayagwize, ICTR-97-19-AR72, "Odluka po zahtjevu tužioca za reviziju ili preispitivanje"; 31. mart 2000 (u daljnjem tekstu: odluka o reviziji u predmetu Barayagwiza), par. 41.

[19] Odluka o reviziji u predmetu Barayagwiza, par. 15.

[20] Odluka o reviziji u predmetu Tadić, par. 27.

[21] Zahtjev reviziju, par. xiii, str. 18.

[22] Odgovor optužbe, par. 5.

[23] par. 5.

[24] Par. 22 i 23.

[25] Zahtjev za reviziju, par. XI.

[26] Odgovor optužbe, par. 27.

[27] Prvostepena presuda, par. 491 i 493.

[28] Žalbeni podnesak, str. 35 i slj.

[29] Replika odbrane, par. IV.

[30] Odluka o reviziji u predmetu Delić, par. 11.

[31] Ibid, par. 13.

[32] Replika odbrane, par. 4.

[33] Par. 15.

[34] Izjava Mirsada Osmančevića potkrepljuje svjedočenje svjedokinje EE u pogledu toga da je Josipović poslije 5:00 sati 16. aprila 1993. viđen u vojničkom maskirnom prsluku kako nosi "nešto" u ruci. Svjedokinja EE je izjavila da je to "nešto" bilo puška.

[35] Drugostepena presuda, par. 305-361.

[36] Odgovor optužbe, par. 33.

[37]

[38]

[39] Prvostepena presuda 334.

[40] Replika odbrane, str. 5.

[41] Zahtjev za reviziju, par. XI.

[42] Nalog kojim predsjednik nalaže objelodanjivanje redigovane verzije razgovora sa svjedokom i transkripta svjedočenja zaštićenog svjedoka, 10 april 2001.

[43] Zahtjev za reviziju, par. 10.

[44] Drugostepena presuda, par. 346.

[45] "Nakon što je nazvao Mirsad Osmančević, s obzirom na činjeničnu osnovu za reviziju tog postupka, neprecrtane verzije više nisu važne odbrani." Zahtjev za reviziju, par. 10.

[46] Prvostepena presuda, par. 494.

[47] Odgovor optužbe, fusnota 61.