PREDSJEDNIK MEĐUNARODNOG SUDA

U sastavu: sudija Theodor Meron, predsjednik

Sekretar: g. Hans Holthuis

Nalog od: 22. septembar 2004.

TUŽILAC
protiv
ŽELJKA MEJAKIĆA
MOMČILA GRUBANA
DUŠANA FUŠTARA
DUŠKA KNEŽEVIĆA

PRELIMINARNI NALOG PO ZAHTJEVU TUŽILAŠTVA NA OSNOVU PRAVILA 11 bis

Tužilaštvo:
gđa Carla Del Ponte, tužilac

Odbrana:
g. Jovan Simić i g. Zoran Živković za Željka Mejakića
g. Branko Lukić za Momčila Grubana
g. Theodore Scudder i g. Dragan Ivetić za Dušana Fuštara
gđa Slobodanka Nedić za Duška Kneževića

  1. Kao predsjednik Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (dalje u tekstu: Međunarodni sud), rješavam po "Zahtjevu Tužilaštva na osnovu pravila 11 bis" (dalje u tekstu: Zahtjev) od 2. septembra 2004.

  2. Tužilac je 1995. godine podigao optužnicu protiv Željka Mejakića, Momčila Grubana i Duška Kneževića za zločine koji su prema navodima počinjeni u vrijeme dok su oni vršili funkcije u zatočeničkom logoru u Omarskoj, gradiću oko petnaest kilometara udaljenom od Prijedora u Bosni i Hercegovini.[1] Optužnica protiv Dušana Fuštara podignuta je 1995. godine za ista krivična djela za koja se navodi da su počinjena u zatočeničkom logoru Keraterm.[2] Sva četvorica (dalje u tekstu, zajedno: optuženi) na kraju su se dobrovoljno predali u Bosni i Hercegovini, i od tada se nalaze u pritvoru Međunarodnog suda. Nakon što je u julu 2002.[3] protiv optuženih podignuta objedinjena optužnica, Pretresno vijeće je odobrilo zahtjev Tužilaštva za spajanje sudskog postupka protiv njih,[4] a dvije strane su pod nadzorom Međunarodnog suda počele naizmjenično podnositi preliminarne podneske u sklopu priprema za suđenje. Tužilaštvo je sada podnijelo zahtjev na osnovu pravila 11 bis, kojim se traži da Pretresno vijeće proslijedi objedinjeni predmet protiv optuženih nadležnim organima Bosne i Hercegovine pred Vijećem za ratne zločine pri Državnom sudu.

    3. Mjerodavno pravo

  3. Pravilo 11 bis predviđa proceduralne mehanizme za "prosljeđivanje predmeta koji se odnose na optužene nižeg i srednjeg ranga" nadležnim vlastima odgovarajućih država.[5] S tim u vezi, značajna je uloga Tužilaštva.[6] Pravilo 11 bis daje ovlaštenje predsjedniku da u određenim okolnostima imenuje pretresno vijeće. To pravilo u relevantnom dijelu glasi:

    (A) Ako je optužnica potvrđena, bez obzira na to da li je optuženi pod nadzorom Međunarodnog suda, predsjednik može imenovati pretresno vijeće koje će predmet proslijediti vlastima države:

    (i) na teritoriji koje je krivično djelo počinjeno; ili

    (ii) u kojoj je optuženi uhapšen.

    (iii) koja je nadležna za takav predmet, te je voljna i adekvatno pripremljena da ga preuzme,

    kako bi dotične vlasti predmet odmah proslijedile nadležnom sudištu radi vođenja postupka.

    (B) Pretresno vijeće prepuštanje može naložiti proprio motu ili na zahtjev tužioca, nakon što je prethodno tužiocu, a po potrebi i optuženom, dao priliku da se izjasne te nakon što se uvjerilo da će suđenje optuženom biti pravično i da mu neće biti izrečena ili nad njim izvršena smrtna kazna.

    (C) Pri donošenju odluke o ustupanju predmeta kako je predviđeno stavom (A), Pretresno vijeće će, u skladu sa Izjavom predsjedavajućeg Savjeta bezbjednosti S/PRST/2002/21, imati u vidu težinu krivičnih djela kojima se optuženi tereti i nivo odgovornosti položaja optuženog.

    4. Diskusija

  4. U skladu s opštim uputstvom Savjeta bezbjednosti, u ovom pravilu se navode dva kvalitativna kriterija za procjenjivanje primjerenosti prosljeđivanja na osnovu pravila 11 bis: težina krivičnih djela koja se stavljaju na teret[7] i nivo odgovornosti optuženog.[8] U pravilu 11 bis takođe se izričito navode dva objektivna kriterija koje treba ispuniti da bi se predmet mogao proslijediti: optuženom se mora zajamčiti pravično suđenje u državi koja preuzme predmet[9] i ne smije postojati mogućnost izricanja smrtne kazne optuženom.[10] Pored toga, ovim pravilom sugerira se da se predmet može proslijediti nadležnim organima države samo ako se podrazumijeva da "ti organi [mogu] odmah proslijediti predmet nadležnom sudištu radi vođenja postupka."[11] Konačno, čini se da logika ovog pravila sugerira kako država koja preuzima predmet mora biti "voljna i adekvatno pripremljena da vodi postupak u tom predmetu."[12] Ova posljednja formulacija koja je navedena u pravilu 11 bis (A)(iii) tehnički je primjenjiva na sve države osim onih u kojima su krivična djela počinjena ili u kojima je optuženi uhapšen. Međutim, nije sasvim jasno kako se tekući sudski postupak može prepustiti državi koja nije voljna ili nije spremna da preuzme krivično gonjenje u tom predmetu.

  1. Tužilaštvo u svom zahtjevu navodi sljedeće:

    [č]ini se da će Bosna i Hercegovina obezbijediti sve potrebne pravne i tehničke uslove za pravično vođenje sudskog postupka. Trenutno je u toku preispitivanje važećeg domaćeg zakonodavstva, odnosno, prema potrebi, donošenja odgovarajućih izmjena i dopuna kako bi se stvorio sveobuhvatan pravni okvir za krivično gonjenje počinilaca ratnih zločina. Tužilaštvo je obaviješteno da će sve izmjene i dopune zakonodavnih akata biti predložene Parlamentu na usvajanje početkom oktobra 2004. Ured Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu očekuje da će prva suđenja pred vijećem za ratne zločine pri Državnom sudu početi u januaru 2005.[13]

    2. Ova izjava na prvi pogled dovodi u sumnju mogućnost da se predmet protiv ovih optuženih sada proslijedi u Bosnu i Hercegovinu. Konkretnije govoreći, čini se da se u izjavi Tužilaštva priznaje da zasad ne postoji "sveobuhvatan pravni okvir za krivično gonjenje za ratne zločine". Nije sasvim jasno kako je Pretresno vijeće moglo donijeti odgovarajuće zaključke u vezi s propisnim postupkom u državi koja treba preuzeti predmet prije nego što nadležni sud u toj državi koji je navelo samo Tužilaštvo (Vijeće za ratne zločine) još nije ni osnovan. Štaviše, čak i kada bi se pretpostavilo da će zakoni biti usvojeni kako je planirano, čini se da se u izjavi Tužilaštva sugerira kako sud koji bi bio u stanju da na adekvatan način vodi postupak protiv optuženih neće postojati do januara 2005. Ako je to tačno, time se zacijelo izražava velika sumnja u sposobnost Bosne i Hercegovine da predmet protiv optuženih "odmah" proslijedi odgovarajućem sudištu.

  2. U svjetlu ovih očiglednih teškoća, uputio sam dopis ambasadoru Bernardu Fassieru, višem zamjeniku Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, u kojem sam zatražio sljedeće:

    informaciju o tome da li u Bosni i Hercegovini postoji ijedan sud koji bi odmah mogao voditi sudski postupak protiv osoba optuženih za ratne zločine na način koji bi bio u skladu sa međunarodnim standardima ljudskih prava i propisanog postupka. Ukoliko je odgovor na gorenavedeno negativan, bio bih zahvalan za vaš savjet po pitanju kada će vijeće za ratne zločine pri Državnom sudu profunkcionira i bude sposobno da na osnovu pravila 11 bis preuzme dotične predmete radi vođenja sudskog postupka.[14]

    3. U odgovoru na moj dopis ambasador Fassier je naveo sljedeće:

    Primio sam vaš dopis od 7. septembra 2004. u vezi sa zahtjevom tužilaštva MKSJ-a da na osnovu pravila 11 bis nadležnim organima BiH proslijedi predmet protiv ove četvorice optuženih i podsjećajući da se Pretresno vijeće, prije nego što odobri prosljeđivanje, mora uvjeriti da će suđenje optuženima biti pravično.

    S tim u vezi, pozvao bih se na Zajedničke zaključke MKSJ-a i OHR-a od 2003. u kojima se u uvodnom dijelu navodi da "se do sada pokazalo da je vođenje krivičnog postupka za ratne zločine pred domaćim sudovima u BiH nedjelotvorno i nije u skladu s međunarodnim standardima". To je razlog zbog kojeg je u zaključcima 1 i 2 predviđeno da u okviru Suda BiH mora postojati specijalizirano Vijeće za ratne zločine te da Državno tužilaštvo mora u svom sastavu imati odjel za ratne zločine. Od tada je učinjen veliki napredak u pogledu stvaranja mješovitih vijeća međunarodnih i domaćih sudija u Državnom sudu i međunarodnih i domaćih tužilaca u Državnom tužilaštvu koji treba da vode sudske pretrese i krivični postupak za krivična djela ogranizovanog kriminala. Očekuje se da ovaj napredak omogući Državnom tužilaštvu BiH i Sudu BiH da vode krivično gonjenje i sudski postupak za ratne zločine do januara 2005.

    U pogledu datuma kada Vijeće za ratne zločine pri Sudu BiH treba profunkcionisati, nedavno osnovani tim za rukovođenje projektom izvijestio me je kako se još očekuje da ovo vijeće profunkcionira u januaru 2005. kako je planirano, uprkos činjenici da ostaje niz bitnih pitanja koje treba riješiti u narednim mjesecima. Primjera radi, uspostava odgovarajućih pritvorskih objekata predstavlja hitnu potrebu [,] i, s tim u vezi, ne postoji mogućnost da se odgovarajući objekti obezbijede prije januara 2005. Pored toga, od Parlamenta BiH se očekuje da tokom narednih nekoliko sedmica odobri neophodne izmjene i dopune zakonodavnih akata, a od Predsjedništva BiH se očekuje da u bliskoj budućnosti podrži stvaranje zajedničkog sekretarijata za organizirani kriminal i ratne zločine.

    Da zaključim, sa stanovišta OHR-a, čini se da, uprkos ekspeditivnoj implementaciji našeg zajedničkog projekta, neće biti mogućnosti da se prije planiranog datuma u januaru 2005. obezbijedi početak suđenja koja zadovoljavaju međunarodne standarde propisanog postupka koje zahtijeva MKSJ. Svako preuranjeno prosljeđivanje predmeta BiH prije januara moglo bi čak potkopati i trenutne napore na osiguranju te mogućnosti. Stoga, snažno bih preporučio da se prosljeđivanje predmeta ne vrši prije tog datuma i da se sva pitanja u vezi s budućim prosljeđivanjima razmatraju u bliskoj koordinaciji sa relevantnim lokalnim organom, koji predstavlja g. Jurčević, glavni tužilac BiH, kako je on to predložio u dopisima koje je 13. septembra 2004. uputio Vama i gđi Carli Del Ponte.[15]

  3. Ambasador Fassier u svom dopisu nedvosmisleno poručuje: "Ne postoji mogućnost da prije planiranog datuma u januaru 2005. počnu suđenja koja bi ispunjavala međunarodne standarde propisanog postupka." On dalje potvrđuje da državni parlament još nije usvojio zakonske propise koji su potrebni da bi se omogućilo prosljeđivanje na osnovu pravila 11 bis i da "u narednim mjesecima treba riješiti još niz pitanja". On čak izražava mišljenje da bi "[s]vako preuranjeno prosljeđivanje predmeta BiH prije januara moglo potkopati sadašnje napore" na uspostavi pravosudnog sistema u kojem bi se mogli voditi sudski postupci za ratne zločine, te stoga "snažno" preporučuje da se "nijedan predmet ne prosljeđuje prije [januara 2005]". Ukratko, umjesto da se a priori odagnaju bojazni izražene u zahtjevu Tužilaštva, odgovor ambasadora Fassiera ih samo pojačava.

    4. Dispozitiv

  4. Ovdje se ne radi o običnom predmetu. U ovom predmetu se javlja određena tenzija između potrebe da se na efikasan način upravlja resursima Pretresnog vijeća, potrebe da se zajamče proceduralna prava optuženih, te potrebe da se ostvari pravosudna zadaća ovog Međunarodnog suda. Obično se očekuje da predsjednik ova pitanja ostavi pretresnom vijeću. Međutim, ovdje se na prvi pogled čini da je očigledno iz zahtjeva Tužilaštva, da ne govorimo o tekstu dopisa OHR-a, da nijedna država trenutno nije spremna preuzeti ovaj predmet. Nakon konsultacija s Kolegijem, i uz njegovo odobrenje, stoga sam odlučio da se Tužilaštvu ponudi mogućnost da razjasni sljedeća pitanja, kao i sva druga koja smatra bitnim u svjetlu gorenavedenog:

    • u svjetlu nedavnog dopisa ambasadora Fassiera, koji dokazi potkrepljuju tvrdnju da će "Bosna i Heregovina obezbijediti potrebne pravne i tehničke uslove za pravično suđenje"?[16]

    • u svjetlu nedavnog dopisa ambasadora Fassiera, u kojoj mjeri je Bosna i Hercegovina u stanju da "odmah" proslijedi ovaj predmet nadležnom sudištu?

    Stoga, od Tužilaštva se očekuje da do 1. oktobra 2004. dostavi dopunski podnesak koji neće sadržati više od 20 stranica. Nakon toga ću donijeti odgovarajuću odluku po zahtjevu Tužilaštva.

    Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je engleski tekst mjerodavan.

Dana 22. septembra 2004.
U Haagu, /potpis na originalu/
Nizozemska sudija Theodor Meron,
predsjednik

[pečat Međunarodnog suda]

[1] Optužnica, predmet br. IT-95-4-I, zavedena 10. septembra 1995.

[2] Optužnica, predmet br. IT-95-8-PT, zavedena 21. jula 1998.

[3] Konsolidovana optužnica, predmet br. IT-02-65-PT, zavedena 5. jula 2002. (u kojoj se optuženi terete za progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubistvo; nehumana djela i okrutno postupanje) (kojom se takođe tereti Predrag Banović).

[4] "Odluka po zahtjevu Tužilaštva za spajanje postupka protiv optuženih", predmet br. IT-95-4-PT, 17. septembra 2002.

[5] "Izjava predsjednika", S/PRST/2004/28, 4. august 2004.

[6] Vidi npr. Tužilac protiv Ademija i drugih, predmet br. IT-04-78-PT, "Nalog kojim se imenuje Pretresno vijeće u svrhu utvrđivanja da li optužnicu na osnovu pravila 11 bis treba proslijediti drugom sudu", 7. septembar 2004. (u kojem je, povodom sličnog zahtjeva Tužilaštva, u skladu s pravilom 11 bis imenovano Pretresno vijeće).

[7] Pravilo 11 bis (C).

[8] Pravilo 11 bis (C).

[9] Pravilo 11 bis (B).

[10] Pravilo 11 bis (B).

[11] Pravilo 11 bis (A) (naglasak dodat).

[12] Zahtjev, par. 8 (u kojem se citira pravilo 11 bis (A)(iii)).

[13] Zahtjev, par. 29.

[14] Dopis predsjednika MKSJ-a Theodora Merona upućen ambasadoru Bernardu Fassieru, 7. septembar 2004.

[15] Dopis ambasadora Bernarda Frasiera upućen predsjedniku MKSJ-a Theodoru Meronu, 17. septembar 2004.

[16] Zahtjev, par. 29.