PRED ŽALBENIM VEĆEM
U sastavu:
sudija Mohamed Shahabuddeen, predsedavajući
sudija Fausto Pocar
sudija Claude Jorda
sudija David Hunt
sudija Asoka de Zoysa Gunawardana
Sekretar: g. Hans Holthuis
Odluka od: 21. maja 2003.
TUŽILAC
protiv
Milana MILUTINOVIĆA, Nikole ŠAINOVIĆA i Dragoljuba OJDANIĆA
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE DAVIDA HUNTA
O OJDANIĆEVOM PRIGOVORU NA NENADLEŽNOST
UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT
Optužba
g. Norman Farrell
Odbrana
g. Tomislav Višnjić, g. Vojislav Seležan i g.
Peter Robinson
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE DAVIDA HUNTA
O OJDANIĆEVOM PRIGOVORU NA NENADLEŽNOST
UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT
Priroda žalbe
-
Dragoljub Ojdanić (u daljem tekstu: Ojdanić) krenuo je,
kako njegovi branioci kažu, “u frontalni napad na zver
zvanu žudruženi zločinački poduhvatž”.[1] Taj napad je neumesan, pošto Ojdanićevi
branioci gotovo sasvim pogrešno razumeju prirodu “zveri”
koju on napada. Ovo ne znači da ne bi bilo poželjno još
malo posvetiti pažnju načinu na koji se definiše udruženi
zločinački poduhvat. Međutim, ja sam se uverio da je
u predmetno vreme individualna krivična odgovornost za učešće
u udruženom zločinačkom poduhvatu za činjenje
zločina postojala kao deo međunarodnog običajnog prava,
i da je neodrživ prigovor na nenadležnost Međunarodnog
suda za utvrđivanje takve individualne krivične odgovornosti
u vezi sa krivičnim delima u njegovoj nadležnosti.
-
Pretresno veće, na čiju odluku je ta interlokutorna žalba
podneta u skladu sa pravilom 72(B)(i) Pravilnika o postupku i dokazima
(u daljem tekstu: Pravilnik), smatralo je da je Žalbeno veće
još u predmetu Tadić presudilo da učešće
u udruženom zločinačkom poduhvatu predstavlja vid individualne
krivične odgovornosti po članu 7.1 Statuta Međunarodnog
suda u odnosu na bilo koje od krivičnih dela u njegovoj nadležnosti,[2] te da je
elemente i primenu ovakvog vida individualne krivične odgovornosti
definisalo u drugostepenim presudama u predmetima Tadić,
Furundžija i Čelebići.[3] U skladu
sa tim, ono je odbilo prigovor na nadležnost Međunarodnog
suda.[4]
-
U prvopomenutom zaključku implicitna je pretpostavka Pretresnog
veća da je stav Žalbenog veća - da je individualna
krivična odgovornost za učešće u udruženom
zločinačkom poduhvatu postojala u međunarodnom običajnom
pravu u vreme kada su se desili događaji za koje se Tadić
tereti - bio deo ratio decidendi Žalbenog veća[5] i da je stoga,
u skladu sa presudom po žalbi na osuđujuću presudu
u predmetu Tužilac protiv Aleksovskog,[6] obavezujući
za Pretresno veće. Ojdanić osporava ovu pretpostavku, tvrdeći
da su tvrdnje Žalbenog veća u Tadiću (na kojima
se zasniva teza tužioca iz optužnice protiv njega u ovom
predmetu) bile obiter dicta.[7] Razlika između ova dva pojma je u
tome što ratio decidendi predstavlja pravno načelo
(izrečeno ili podrazumevano) koje je bilo nužno za rešavanje
predmeta, dok je obiter dictum izrečeno pravno načelo
koje nije bilo nužno za rešavanje predmeta.[8]
- Ovom žalbom se, dakle, pokreće nekoliko pitanja:
(1) Da li je zaključak u presudi po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić - da je udruženi zločinački
poduhvat vid individualne krivične odgovornosti po članu
7.1 Statuta Međunarodnog suda - bio obavezujući za Pretresno
veće?
(2) Ako taj zaključak nije bio obavezujući -
(a) Da li je taj zaključak bio ispravan?
(b) Da li je bila ispravna definicija elemenata i primene ovog
vida individualne krivične odgovornosti data u presudi po
žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić?
Ali, pre nego što pređemo na razmatranje ovih pitanja,
treba utvrditi šta je to tačno Žalbeno veće navelo
u presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Tadić.
Koje tvrdnje su iznete u Tadiću?
-
Pitanja koja je Žalbeno veće rešilo u presudi po
žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić
bila su: (i) da li dela jednog lica mogu dovesti do krivične
odgovornosti drugog kada oba učestvuju u izvršenju “zajedničkog
zločinačkog plana”, i (ii) koji je stepen mens
rea potreban u tom slučaju u vezi sa osobom koja nije fizički
izvršilac (ili počinilac) krivičnog dela koje se tereti.[9] Prvo pitanje
je potom preformulisano u smislu da se mora utvrditi da li krivična
odgovornost za učestvovanje u “zajedničkoj kriminalnoj
nakani” spada u sferu individualne odgovornosti iz člana
7.1 Statuta.[10]
Žalbeno veće je ovaj koncept označavalo različitim,
čini se međusobno zamenljivim, terminima kao što su
zajednički zločinački plan,[11]
zajednička kriminalna nakana,[12] zajednički plan
ili nakana,[13] zajednički kriminalni plan,[14] zajednička nakana,[15]
zajednički plan,[16]
zajednički stvoren plan,[17] zločinački poduhvat,[18]
zajednički poduhvat[19] i zajednički zločinački
poduhvat.[20] Nakon prvog detaljnog
razmatranja presude po žalbi na osuđujuću presudu u
predmetu Tadić na Međunarodnom sudu (kojom prilikom
je prednost data terminu “joint criminal enterprise”),[21] za ovaj
koncept se generalno koristi naziv udruženi zločinački
poduhvat, i to je termin koji je optužba usvojila u ovoj i mnogim
drugim optužnicama.
- Žalbeno veće je držalo da je koncept zajedničkog
poduhvata “kao oblik saučesničke odgovornosti”
čvrsto ukorenjen u međunarodnom običajnom pravu i da
ga pored toga potvrđuje (“iako u implicitnom obliku”)
Statut Međunarodnog suda.[22] Žalbeno
veće je navelo da koncept zajedničkog zločinačkog
poduhvata obuhvata tri “različite kategorije kolektivnog
kriminaliteta”,[23] mada je
potom dodalo da je druga kategorija umnogome slična prvoj,[24] i da ona
zapravo predstavlja jednu varijantu prve kategorije.[25] Te tri
kategorije su sledeće:
Prva kategorija:[26] Svi učesnici
u zajedničkom zločinačkom poduhvatu,[27] delujući
u skladu sa zajedničkim planom, imali su istu zločinačku
nameru. Kao primer navodi se formulisanje plana među učesnicima
u zajedničkom zločinačkom poduhvatu da se ubije,
kada, svaki od učesnika, makar izvršavao različitu
ulogu u okviru plana, ima nameru da ubije.[28]
Druga kategorija:[29] Svi učesnici
u zajedničkom zločinačkom poduhvatu bili su pripadnici
vojnih ili administrativnih grupa koje su delovale prema zajedničkom
planu, a optužena osoba bila je na položajima vlasti unutar
hijerarhije; iako ona nije fizički počinila nijedno od
krivičnih dela koja se terete, aktivno je učestvovala
u sprovođenju plana time što je pomagala i podržavala
druge učesnike zajedničkog zločinačkog poduhvata
koji ih jesu počinili. Kao primer navodi se koncentracioni
logor, u kojem se zatvorenici ubijaju ili zlostavljaju u skladu
sa zajedničkim zločinačkim poduhvatom.
Treća kategorija:[30] Svi učesnici
su imali zajednički plan da se sledi jedan obrazac ponašanja,
gde jedan od izvršilaca dogovorenog cilja toga plana počini
zločin koji je, iako van zajedničkog plana, ipak prirodna
i predvidiva posledica izvršenja te “zajedničke nakane”.[31] Kao primer
za to data je zajednička namera grupe da se pripadnici neke etničke
grupe prisilno uklone iz njihovog grada, sela ili regije (da se izvrši
“etničko čišćenje”) sa posledicom
da se, u toku izvršenja toga, jedna ili više žrtava
strelja i ubije.
- Iz presude po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Tadić jasno je da, u vezi sa kako prvom tako i drugom kategorijom,
optužba mora da pokaže da su sve optužene osobe i sve
osobe koje su fizički počinile zločin koji se tereti
imale isto stanje svesti - da zločin koji se tereti treba počiniti
(ili izvršiti) - i stanje svesti potrebno za to krivično delo.
Ovo i jeste ispravna upotreba fraze “zajednička nakana”,[32] što
se vidi i iz raznih drugih fraza upotrebljenih u toj presudi, kao što
je ona “djeluju sprovodeći zajednički kriminalni plan”.[33] Kada je
reč o prvoj kategoriji, to se izričito i kaže:[34]
Š…Ć svi saoptuženi, djelujući u skladu
sa zajedničkim planom, posjeduju istu zločinačku
namjeru Š…Ć.
Kao primer navodi se plan da se u sprovođenju zajedničkog
plana ubije, i kaže se da se, makar svaki od učesnika izvršavao
različitu ulogu u okviru tog plana, mora pokazati da “svi
ipak imaju namjeru da ubiju”. Paragraf se završava sledećom
tvrdnjom:
ŠOĆptuženi, čak i ako osobno ne izvrši ubistvo,
mora ipak namjeravati taj rezultat.
- Kada je reč o drugoj kategoriji, tu je gledište Veća
izneto malo diskurzivnije, ali se ipak svodi na isto. Navevši da
je zajednički zločinački poduhvat bio taj da se “ubijaju
i zlostavljaju zatvorenici”[35] i sprovodi
“sistem represije”,[36] presuda po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tadić konstatuje
sledeće:[37]
Element mens rea sadržavao je: (i) znanje o karakteru
sistema i (ii) namjera da se sprovodi zajednički stvoren plan
zlostavljanja logoraša.
Kao što sledi iz te presude, druga kategorija se ne razlikuje
bitno od prve. Položaj optuženog u drugoj kategoriji je potpuno
isti kao i optuženog u prvoj kategoriji. I jedan i drugi u okviru
udruženog zločinačkog poduhvata imaju ulogu koja ide
za tim da se ostvari njegov cilj, a ona je različita od uloge osobe
koja lično izvrši krivično delo koje se tereti. Uloga
optuženog u drugoj kategoriji jeste sprovođenje plana pomaganjem
osobe koja je fizički izvršilac zločina koji se tereti.[38] Obojica
moraju imati nameru da se dogodi zločin koji se tereti. Prihvatiti
nešto manje od ovoga kao dovoljno značilo bi poreći postojanje
“zajedničke namere”.[39] Prva i druga kategorija
zajedno drugde su opisane kao osnovni vid udruženog zločinačkog
poduhvata, a treća kategorija kao prošireni vid udruženog
zločinačkog poduhvata.[40]
- Kada je reč o trećoj kategoriji (prošireni
vid udruženog zločinačkog poduhvata), Žalbeno veće
je potrebno stanje svesti opisalo na razne načine. Prva tvrdnja
je glasila ovako:[41]
Krivična odgovornost može se pripisati svim učesnicima
zajedničkog poduhvata kada je rizik da bi moglo doći do
smrti bio predvidiva posljedica izvršenja zajedničkog
plana i kada se istovremeno ŠsicĆ optuženi prema
tom riziku odnosio bilo bezobzirno bilo indiferentno.
U sledećem odlomku potrebno stanje svesti se ukratko opisuje
ovako:[42]
Ono što se traži je stanje svijesti u kome je neka osoba,
iako nije namjeravala prouzročiti izvjesni rezultat, bila svjesna
da će akcije grupe najvjerovatnije dovesti do tog rezultata,
a ipak je svojom voljom pristala na taj rizik. Drugim riječima,
traži se takozvani dolus eventualis (u nekim nacionalnim
pravnim sistemima zvan “smotreni nehaj”).
U trećem odlomku potrebno stanje svesti se ukratko opisuje ovako:[43]
Š…Ć do odgovornosti za krivično djelo različito
od onog koje je dogovoreno zajedničkim planom dolazi samo ako
je, u uslovima tog slučaja, bilo predvidivo da će
jedan ili drugi pripadnici grupe počiniti takvo krivično
djelo i (ii) optuženi je hotimično pristao na taj rizik.
-
Šteta je što su u ove tri formulacije - čini se kao
međusobno zamenljivi -upotrebljeni izrazi različitih nijansi
u značenju, i to upravo u vezi sa onom kategorijom koju je Žalbeno
veće primenjivalo u tom žalbenom postupku. Što se tiče
subjektivnog stanja svesti, postoji jasna razlika između
percipiranja nekog događaja kao mogućeg percipiranja tog
događaja kao verovatnog (sinonimno sa “izgledan”).
Za optužbu je ovo drugo veći izazov od prvog. Reč “rizik”
nije jednosmislena, već joj značenje zavisi od konteksta.
Čini se da je u prvoj od tri navedene formulacije (“rizik
da bi moglo doći do smrti”) upotrebljena u značenju
mogućnosti. U drugoj formulaciji, reč “najvjerovatnije”
u najmanju ruku znači “izgledno” (ako ne i više
od toga), ali njenim izjednačavanjem sa pojmom dolus eventualis
iz kontinentalnog prava u tom navodu, izgleda da se ona opet svodi
na značenje mogućnosti.[44] Izraz
“predvidivo da će” u trećoj formulaciji još
jednom ukazuje na mogućnost. U mnogim nacionalnim pravosudnim
sistemima anglosaksonskog prava, ako zločin koji se tereti prevazilazi
okvire dogovorenog u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata,
optužba mora da dokaže da je učesnik, bez obzira što
taj zločin nije izvršio lično, ipak učestvovao
u tom poduhvatu sa svešću da je moguć ishod sprovođenja
tog poduhvata zločin koji im se sada stavlja na teret.[45]
Ovo je veoma slično konceptu dolus eventualis ili namernog
nehata u kontinentalnom pravu. Kada je reč o objektivnom
elementu kojeg treba dokazati, fraze “predvidiva posljedica”
u prvoj formulaciji, i “predvidivo da će” u trećoj
formulaciji, u ovom su kontekstu odista međusobno zamenljive.
- Shodno tome, kada se optuženi, kao učesnik u udruženom
zločinačkom poduhvatu, tereti za krivično delo koje je
počinio neki drugi učesnik, a koje izlazi iz okvira dogovorenog
cilja tog poduhvata, protumačeno je da presuda po žalbi na
osuđujuću presudu u predmetu Tadić smatra da je
optužba obavezna da dokaže sledeće:[46]
(i) da je to krivično delo bilo prirodna i predvidiva posledica
sprovođenja tog poduhvata, i
(ii) da je optuženi bio svestan da je takav zločin moguća
posledica sprovođenja tog poduhvata i da je, sa takvom svešću,
učestvovao u tom poduhvatu.
Prvo je objektivni element zločina i ne zavisi od stanja
svesti optuženog. Drugo je subjektivno stanje svesti optuženog
koje optužba mora da pokaže. Nijedna od raznih formulacija
u presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Tadić ne traži od optužbe da u takvom slučaju
dokaže da je optuženi imao nameru da se počini takav
dodatni zločin ili da je sa drugim učesnikom delio stanje
svesti koje je potrebno za taj dodatni zločin.
- Stanje svesti optuženog koje optužba treba da dokaže
je, dakle, različito u zavisnosti od toga da li je zločin
koji se tereti:
(a) bio u okvirima cilja udruženog zločinačkog
poduhvata, ili je
(b) izašao van okvira cilja udruženog zločinačkog
poduhvata, ali je ipak bio prirodna i predvidiva posledica tog poduhvata.
Ukoliko je zločin koji se tereti bio u okvirima cilja
udruženog zločinačkog poduhvata, optužba mora
da dokaže da je optuženi, sa osobom koja je lično počinila
zločin, delio stanje svesti potrebno za taj zločin. Ukoliko
je zločin koji se tereti bio van okvira cilja udruženog
zločinačkog poduhvata, optužba mora da dokaže
samo to da je optuženi bio svestan činjenice da je dodatni
zločin moguća posledica sprovođenja tog poduhvata i
da je, sa takvom svešću, u njemu učestvovao.
-
Ove razlike će jasnije ilustrovati jedan poznati primer udruženog
zločinačkog poduhvata, koji obuhvata i njegov osnovni i
njegov prošireni vid.
-
Tri čoveka (A, B i C) sklope pogodbu ili dogovor, odnosno
međusobni sporazum da opljačkaju banku i da sa sobom
ponesu napunjeno oružje kako bi blagajnika u banci ubedili
da im preda novac i zaplašili svakoga ko pokuša da osujeti
oružanu pljačku. Dogovor je da A nosi oružje i
zatraži novac od blagajnika, da B stoji na ulazu u banku
i čuva stražu, a da C bude vozač i da, dok druga
dvojica odu u banku, čeka u vozilu za beg. Prema tome, ovde
je osnovni vid udruženog zločinačkog poduhvata
izvršenje oružane pljačke.
-
U toku te oružane pljačke, A izvadi oružje i
zatraži od blagajnika u banci da mu preda novac. Dok mu predaje
novac, A primeti da blagajnik istovremeno pritiska i jedno dugme
kako bi, po mišljenju A, obavestio policiju da je pljačka
u toku. A uhvati panika, on puca iz svog oružja i rani blagajnika.
U takvoj situaciji, da bi dokazala da su tri čoveka (A, B
i C) krivi za oružanu pljačku (osnovni vid udruženog
zločinačkog poduhvata), optužba bi morala dokazati
da su sva trojica nameravala da izvedu oružanu pljačku
i da su sva trojica imala isto relevantno stanje svesti potrebno
za krivično delo oružane pljačke. Ako se pokaže
da su B i C imali isto stanje svesti kao i A, oni su zajedno s
njim krivi za oružanu pljačku, iako lično nisu
počinili krivično delo.
-
Ranjavanje blagajnika, međutim, nije bilo u okvirima osnovnog
udruženog zločinačkog poduhvata sa kojim su bili
sporazumni i B i C. Da bi dokazala da su ne samo A, nego i B i
C, odgovorni za ranjavanje blagajnika (prošireni vid udruženog
krivičnog poduhvata), optužba bi morala dokazati da
je to ranjavanje prirodna i predvidiva posledica nošenja
napunjenog oružja za vreme oružane pljačke, da
su i B i C bili svesni toga da je ranjavanje neke osobe moguća
posledica vršenja oružane pljačke na koju su i
jedan i drugi pristali i da su, s tom svešću, i jedan
i drugi učestvovali u oružanoj pljački. Optužba
ne bi morala da pokaže da su B i C imali nameru da
neko bude ranjen ili da su imali isto stanje svesti kao i A, a
koje je potrebno za dodatni zločin ranjavanja.
(1) Da li je zaključak u presudi po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tadić da je udruženi
zločinački poduhvat vid individualne krivične odgovornosti
po članu 7.1 Statuta Međunarodnog suda bio obavezujući
za Pretresno veće?
-
Ojdanić je istakao da Tadić (što je činjenica)
u svojoj žalbi na presudu nije osporavao postojanje individualne
krivične odgovornosti za učešće u udruženom
zločinačkom poduhvatu u međunarodnom običajnom
pravu, već jedino primenu ovakvog vida odgovornosti na zaključke
Pretresnog veća.[47] Činjenice koje je konstatovalo Pretresno
veće su da je Tadić aktivno učestvovao u napadu na
jedno selo, kojom prilikom je ubijeno više muškaraca, time
što je neke od njih sakupio i svirepo pretukao.[48] Žalbeno
veće je zaključilo da je na osnovu tih činjenica jedini
mogući zaključak da je Tadić imao nameru da sprovede
zločinačku nameru uklanjanja nesrpskog stanovništva
iz regiona Prijedora izvršavanjem nečovečnih dela nad
njima.[49] Žalbeno veće
je takođe smatralo da je, u okolnostima tog predmeta, bilo predvidivo
da bi nesrpsko stanovništvo moglo biti ubijano u sprovođenju
ovog zajedničkog cilja,[50] da je Tadić nesumnjivo bio svestan
ubistava koja su pratila počinjenje tih nečovečnih
dela,[51] te da je bio svestan da akcije grupe kojoj
je pripadao mogu verovatno dovesti do takvih ubistava, ali je ipak
voljno pristao na taj rizik.[52] Žalbeno
veće je stoga zaključilo da je Tadić “učestvovao”
u ubijanju, i da ga za ta ubistva treba proglasiti krivično odgovornim
po članu 7.1.[53]
- Pošto se Tadić složio s postojanjem individualne krivične
odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom
poduhvatu da se počini zločin naveden u Statutu Međunarodnog
suda, za donošenje odluke po toj žalbi nije bio neophodan
zaključak da je takva individualna krivična odgovornost postojala
u međunarodnom običajnom pravu, bez obzira na to koliko je
logično bilo razmotriti mesto i elemente udruženog zločinačkog
poduhvata u međunarodnom pravu, kako bi se presudilo o pitanju
da li je on primenjiv na okolnosti u tom predmetu. Prema tome, taj zaključak
je, striktno gledajući, bio jedan obiter dictum, i stoga,
ma koliko očigledno ubedljiv, nije bio obavezujući za Pretresno
veće u ovom predmetu.[54]
(2)(a) Da li je zaključak bio ispravan?
- Ovo pitanje obuhvata dva zasebna pitanja:
(i) Da li je takva individualna krivična odgovornost za učešće
u udruženom zločinačkom poduhvatu da se počini
zločin postojala u međunarodnom običajnom pravu u
relevantno vreme (period “od 1991. godine”)?[55]
(ii) Da li je takva individualna krivična odgovornost obuhvaćena
članom 7.1 Statuta Međunarodnog suda?
(i) Međunarodno običajno pravo
-
Po mom mišljenju, bio je ispravan zaključak Žalbenog
veća kojim se potvrđuje da je takva odgovornost u to vreme
postojala u međunarodnom običajnom pravu. U presudi po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tadić razmotren
je veliki broj odluka koje su vojni i drugi sudovi doneli u suđenjima
osobama optuženim za kršenja međunarodnog humanitarnog
prava počinjena u Drugom svetskom ratu.[56] U većini razmotrenih predmeta postupci
su se vodili prema domaćim zakonima zemlje koja je ustanovila
taj određeni sud. Uopšteno govoreći, u onim predmetima
u kojima je prihvaćen koncept udruženog zločinačkog
poduhvata rešavalo se u skladu sa načelima anglosaksonskog
prava. U onima u kojima se rešavalo u skladu sa načelima
kontinentalnog prava, većinom je priznat sličan, mada ne
identičan, koncept saizvršilaštva. U nekim drugim predmetima,
pak, rešavalo se u skladu sa Zakonom br. 10 Kontrolnog saveta,
ali oni su se uglavnom ticali konkretnog krivičnog dela pripadanja
zločinačkoj grupi ili organizaciji koju je Međunarodni
vojni sud proglasio zločinačkom,[57] što predstavlja
krivično delo potpuno različito od krivičnog dela učešća
u udruženom zločinačkom poduhvatu, i na ovu razliku
ću se vratiti kasnije.
- Ojdanić tvrdi da ove odluke, budući da su ih doneli sudovi
okupatorskih sila, a ne međunarodni sudovi, “stoga nemaju
pravnu valjanost u međunarodnom pravu”.[58]
On ove reči pod navodnicima pripisuje M. Cherifu Bassiouniju[59] (s tim
da je ovaj posle reči “međunarodnom” upotrebio
i reč “krivičnom”), koji, međutim, njome
nije želeo da porekne pravnu valjanost odluka sudova okupatorskih
sila kao međunarodnog prava, već pravnu valjanost konkretnog
krivičnog dela pripadanja zločinačkoj organizaciji iz
prethodnog stava ovog Mišljenja, kao takvog prava.[60] Nepotrebno
je, kao u presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Tadić, prolaziti kroz odluke koje su tamo razmotrene. Uprkos
nacionalnom poreklu zakona koji su primenjivani u mnogim suđenjima
optuženima za ratne zločine u to vreme, jasno je da se onda
primenjeno pravo sada mora smatrati prihvaćenim kao deo međunarodnog
običajnog prava.
(ii) Član 7.1
- Član 7.1. Statuta (“Individualna krivična odgovornost”)
predviđa sledeće:
Lice koje je planiralo, podsticalo, naredilo, počinilo ili
na drugi način pomoglo i podržalo planiranje, pripremu
ili izvršenje krivičnog dela navedenog u članovima
2 do 5 ovog Statuta individualno je odgovorno za to krivično
delo.
Ojdanić osporava zaključak Žalbenog veća u presudi
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić
da se ova odredba odnosi na individualnu krivičnu odgovornost
za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu
da se počini zločin koji je u nadležnosti Međunarodnog
suda. Njegov argument je trostruk:
(a) kada postoji namera da se takva odgovornost obuhvati nekim
instrumentom, onda je to izričito i navedeno;
(b) Ujedinjene nacije nisu dale saglasnost prilikom pokušaja
da se ova odgovornost obuhvati Statutom Međunarodnog suda;
i
(c) stručni krugovi smatraju da nije postojala namera ona
bude obuhvaćena.
- Što se tiče (a), Ojdanić se poziva na:
(i) Povelju Međunarodnog vojnog suda, koja predviđa sledeće:[61]
Vođe, organizatori, podstrekači i saučesnici u
kreiranju ili sprovođenju zajedničkog plana ili zavere
da se počini bilo koje od gore navedenih krivičnih dela
odgovorni su za sva dela koja počini bilo koja od tih osoba
u sprovođenju takvog plana.
(ii) Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, koji
predviđa krivičnu odgovornost za doprinos u činjenju
zločina od strane “grupe osoba koje deluju sa zajedničkim
ciljem”;[62]
i
(iii) Međunarodnu konvencija za sprečavanje terorističkih
bombi, koja takođe predviđa krivičnu odgovornost
za doprinos u činjenju zločina od strane takvih osoba.[63]
-
Pogrešno je tvrditi da bi - zato što ova tri instrumenta
izričito navode individualnu krivičnu odgovornost za učešće
u udruženom zločinačkom poduhvatu - takva krivična
odgovornost bila izričito navedena i u Statutu Međunarodnog
suda, da je postojala namera da ona bude u njegovoj nadležnosti.
Da je, na primer, u samom Statutu Međunarodnog suda predviđen
jedan određen vid individualne krivične odgovornosti u vezi
sa svim krivičnim delima koja su u njegovoj nadležnosti
izuzev jednog, onda bi odsustvo takve krivične odgovornosti u
vezi sa tim jednim preostalim krivičnim delom bilo teško
objasniti drugačije do time da je taj vid krivične odgovornosti
namerno izostavljen. Međutim, u slučaju kada samo jedan
od četiri različita instrumenta, sačinjena u četiri
potpuno različita tipa okolnosti, ne predviđa određeni
vid individualne krivične odgovornosti koji ostala tri predviđaju,
činjenica da takav vid odgovornosti nije izričito naveden
u tom četvrtom instrumentu ne može se, sama po sebi, s pravom
shvatiti kao namerno izuzimanje tog vida odgovornosti.
- Što se tiče (b), Ojdanić se poziva na činjenicu
da se u Statutu Međunarodnog suda (osim u vezi sa genocidom, u
članu 4) nigde ne pominje učešće u udruživanju
kao vid individualne krivične odgovornosti, uprkos tome što
je više zemalja tvrdilo da bi trebalo obuhvatiti taj vid odgovornosti.[64] Ojdanić
udruživanje definiše ovako:
Š…Ć saglasnost ili dogovor koji dosežu stepen
sporazuma između dve ili više osoba da će počiniti
krivično delo,
i tvrdi: “Ovo je upravo osnov za odgovornost za udruženi
zločinački poduhvat”.[65] Navodi
se da odsustvo udruživanja kao vida individualne krivične
odgovornosti potvrđuje ocenu da je Savet bezbednosti svesno i
namerno želeo da udruženi zločinački poduhvat
bude izuzet kao vid individualne krivične odgovornosti.[66]
-
Ovaj argument je u potpunosti neispravan. Udruživanje ne predstavlja
vid individualne krivične odgovornosti za počinjenje krivičnog
dela. Samo udruživanje je krivično delo (trajnog tipa),
koje formalno biva dovršeno u trenutku kad je postignut sporazum
između lica koja se udružuju. Da bi se počinilo krivično
delo udruživanja, nije potrebno preduzeti nijedan korak ka sprovođenju
tog sporazuma. S druge strane, udruženi zločinački
poduhvat predstavlja vid individualne krivične odgovornosti kojim
se može počiniti krivično delo, ali samo ako je dogovoreno
(ili smerano) krivično delo odista i izvršeno. Odsustvo
zavere u Statutu (osim u vezi sa krivičnim delom genocida)
nebitno je za pitanje pokrenuto u ovoj žalbi.
- Što se tiče (c), Ojdanić se poziva na sledeću
sugestiju dva autora za koje se navodi da su “ učestvovali
u osnivanju Međunarodnog suda”:[67]
Š…Ć načela individualne krivične odgovornosti
koja treba da primeni Međunarodni sud ne obuhvataju kontroverzni
pojam kolektivne odgovornosti koji se temelji na pripadništvu
zločinačkoj organizaciji.
Pojam kolektivne odgovornosti u smislu učešća u
zločinačkom udruživanju ogleda se u definiciji krivičnog
dela genocida u članu 4 Statuta.[68]
Prema Ojdanićevom tumačenju, ovaj citat ide u prilog izostavljanju
udruženog zločinačkog poduhvata iz člana 7.1,
pošto je on ekvivalentan “kolektivnoj odgovornosti koja
se temelji na pripadništvu zločinačkoj organizaciji”.[69] Ni prva
ni treća kategorija udruženog zločinačkog poduhvata,
kako su definisane u presudi po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić, nije se mogla izjednačiti
sa konkretnim krivičnim delom pripadanja zločinačkoj
grupi ili organizaciji koju je Međunarodni vojni sud proglasio
zločinačkom, na šta smo već ukazali.[70] Predmeti za koje se navodi
da govore u prilog drugoj kategoriji možda su ambivalentni, na
šta ću se kasnije vratiti, ali ništa u toj presudi
ne izjednačava ni drugu kategoriju sa tim konkretnim krivičnim
delom. I još, da ponovim ono što sam već rekao,[71] to konkretno
krivično delo potpuno je različito od krivičnog dela
počinjenog učešćem u udruženom zločinačkom
poduhvatu.
-
Odbacujem sva tri argumenta kojima Ojdanić osporava zaključak
Žalbenog veća u presudi po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić, da član 7.1 Statuta Međunarodnog
suda predviđa individualnu krivičnu odgovornost za učešće
u udruženom zločinačkom poduhvatu da se počini
krivičnio delo u nadležnosti Međunarodnog suda. Međutim,
stoji činjenica da taj član takav vid individualne krivične
odgovornosti izričito ne pominje. Pitanje o kojem sada treba
presuditi je da li se on ipak podrazumeva u tekstu toga člana.
- Generalni sekretar UN-a je u svom izveštaju, kojim predlaže
statut za jedan međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju,
izrazio svoje uverenje da:
Š…Ć sve osobe koje učestvuju u planiranju,
pripremi i činjenju teških kršenja međunarodnog
humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji doprinose činjenju
kršenja, te snose individualnu odgovornost.[72]
Ovo predstavlja validnu pomoć za tumačenje člana 7.1
Statuta, kao i za to koliko široko treba shvatiti frazu “ŠlĆice
koje je planiralo, podsticalo, naredilo, počinilo ili na drugi
način pomoglo i podržalo planiranje, pripremu ili izvršenje
krivičnog dela” iz toga člana. Po mom mišljenju,
glagol “počiniti” dovoljno je protejske prirode da
uključi učešće u udruženom zločinačkom
poduhvatu da se počini zločin.[73] Ovakav
pristup nije isto što i tvrdnja da “su svi vidovi
krivične odgovornosti koji nisu eksplicitno izostavljeni ŠStatutomĆ
Međunarodnog suda njime obuhvaćeni”, kako navodi
Ojdanić.[74] Ovakav pristup je, jednostavno, primena
jasno izražene namere sastavljača Statuta da “sve”
osobe koje su učestvovale u počinjenju nekog zločina
snose individualnu krivičnu odgovornost za počinjenje tog
zločina, pri čemu nije bilo reči o detaljima koji se
tiču načina na koji takvo učešće treba opisati.
Uprkos Ojdanovićevoj nepotkrepljenoj tvrdnji da bi primena principa
contra preferentem ili in dubio pro reo isključila
individualnu krivičnu odgovornost za učešće u
udruženom zločinačkom poduhvatu,[75] u članu 7.1 Statuta
ne postoji nikakva dvosmislenost koja bi nalagala primenu takvog principa.
- Ja sam se uverio da je individualna krivična odgovornost za
učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu
obuhvaćena članom 7.1 Statuta Međunarodnog suda.
(2)(b) Da li je definicija elemenata i primene ovog vida individualne
krivične odgovornosti data u presudi po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić bila ispravna?
-
Iz onoga što sam dosad napisao jasno je da neke od konstatacija
Žalbenog veća u presudi po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić smatram problematičnim.
Međutim, ako se elementi i primena udruženog zločinačkog
poduhvata protumače na način kako sam ja to učinio
u ovom Mišljenju,[76] mnoge
teškoće koje imam bivaju otklonjene. Neke teškoće,
ipak, ostaju.
-
Jedna stvar koju još uvek smatram problematičnom je fraza
“oblik saučesničke odgovornosti,” koja je u
presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić
upotrebljena za individualnu krivičnu odgovornost koja proizilazi
iz učešća optuženog u udruženom zločinačkom
poduhvatu da se počini neko krivično delo navedeno u Statutu
Međunarodnog suda.[77] “Saučesnik”
nije termin sa striktnim značenjem. Njime se označava osoba
koja je u činjenju zločina bila povezana sa nekom drugom
osobom, a ta veza se, pak, može sastojati ili u ulozi glavnog
učesnika ili u ulozi onoga ko pomaže i podržava glavnog
učesnika. U presudi po žalbi na osuđujuću presudu
u predmetu Tadić se ne specifikuje na koje se od ova dva
značenja mislilo u datom opisu, te bi on mogao izazvati zabunu.[78] Po mom mišljenju, nije primereno
opisati učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu
kao nekog ko samo pomaže i podržava, iako se na osnovu takvog
opisa udruženi zločinački poduhvat može svrstati
pod član 7.1 Statuta (“ŠlĆice koje je Š…Ć
na drugi način pomoglo i podržalo Š…Ć izvršenje
krivičnog dela navedenog u članovima 2 do 5 ovog Statuta”).[79] Ovo ne
bi bilo primereno zato što se, kao što se priznaje i u samoj
presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
mora praviti razlika između takvog učesnika i onog koji
samo pomaže i podržava.[80] Glavna
razlika između njih tiče se elementa mens rea koji
se mora pokazati. Učesnik u osnovnom obliku udruženog zločinačkog
poduhvata mora s osobom koja je fizički izvršilac zločina
deliti stanje svesti potrebno za to krivično delo; osoba koja
samo pomaže i podržava mora biti svesna osnovnih elemenata
počinjenog krivičnog dela, među kojima je i mens
rea osobe koja ga je fizički izvršila, ali ne mora imati
isti mens rea kao i ta osoba.[81]
-
Druga preostala teškoća je postojanje, kao zasebne kategorije
udruženog zločinačkog poduhvata, druge kategorije formulisane
u presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Tadić, u okviru koje svi učesnici pripadaju vojnim
ili administrativnim grupama koje postupaju u skladu sa zajedničkim
planom.[82]
Čini se da su mnogi od predmeta koji se razmatraju u toj presudi,
a tiču se ove druge kategorije, počivali na činjenici
da su koncentracionim logorima upravljale određene organizacije,
poput Die Schutzstaffeln der Nationalsocialistischen Deutschen Arbeiterpartei
(SS), koje je Nirnberški sud proglasio za zločinačke
organizacije,[83] tako da
je učešće optuženog u udruženom zločinačkom
poduhvatu koji se tereti proizilazilo već i iz samog njegovog
pripadništva toj zločinačkoj organizaciji. Ovo je nesumnjivo
doprinelo konfuziji u razmišljanju Ojdanića, koji je usvojio
očito pogrešne kritičke osvrte prema kojima je presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
priznajući udruženi zločinački poduhvat, usvojila
načelo kolektivne odgovornosti.[84]
Nisam se uverio da je Žalbeno veće u presudi po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tadić pokazalo
dovoljno čvrst osnov da se ovi predmeti proglase odvojenom kategorijom
udruženog zločinačkog poduhvata.
- Treća teškoća leži u tome što se u presudi
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
kada je posredi koncept udruženog zločinačkog poduhvata,
reči “izvršilac” i “saizvršilac”
koriste kao termini iz usko pravnog žargona. Prvopomenuti termin
se koristi za osobu koja je fizički izvršila krivično
delo koje se tereti, a drugopomenuti za osobe koje su na drugi način
učestvovale u udruženom zločinačkom poduhvatu.[85] Upotreba ovih termina
u predmetima[86] koji su usledili nije uvek bila dosledna,
ali se čini da proističe iz razlike koja postoji u kontinentalnom
pravu, gde je osobi koja samo pomaže i podržava počinioca
(ili osobu koja je fizički izvršilac zločina) zaprećena
manja maksimalna kazna. Izgleda da je termin “saizvršilac”
usvojen s namerom da se napravi razlika između učesnika u
udruženom zločinačkom poduhvatu i osobe koja samo pomaže
i podržava. U izricanju kazni, ovaj Međunarodni sud ne pravi
takvu razliku, i verujem da ne bi bilo mudro da on na takav način
pokuša da kategorizuje različite vrste prekršilaca, budući
da to nije potrebno u svrhe izricanja kazni. Žalbeno veće
je drugde objasnilo da osuđena osoba mora biti kažnjena u
skladu sa težinom počinjenih dela, bez obzira na njihovu kategorizaciju.[87]
Druga pitanja koja je pokrenuo
Ojdanić
-
Ojdanić tvrdi da nijedna od dve odluke Žalbenog veća
koje su potom usledile u Furundžiji ili Delaliću
ne predstavlja dodatnu pomoć niti sadrži neke druge obavezujuće
pravne postulate sem onog što je izneto u presudi po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tadić.[88] Slažem
se sa tom tvrdnjom.
- On takođe navodi da je, čak i ako se prihvati validnost
doktrine o zajedničkoj nameri izložene u Tadiću,
ta doktrina “preinačena u krivičnu odgovornost po osnovu
organizacije” time što je kasnijim odlukama Pretresnog veća
proširena u “krivičnu odgovornost po osnovu udruženog
zločinačkog poduhvata”.[89] Ova tvrdnja zanemaruje činjenicu
da je “udruženi zločinački poduhvat” samo
naziv kojem je data prednost u odnosu na mnoge druge (kao što je
“zajednički zločinački poduhvat”), kojima
je Žalbeno veće označavalo ovaj koncept u presudi po
žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić.[90] Ovo je
samo druga verzija argumenta o “kolektivnoj odgovornosti”,
za koji sam već objasnio da je pogrešan.[91] Ako zanemarimo nekoliko
primera u kojima je puno hiperbole, ovaj argument se najviše oslanja
na jedan članak objavljen 2000. godine,[92] u kojem
se u vezi sa presudom po žalbi na osuđujuću presudu u
predmetu Tadić iznosi sledeća upečatljiva konstatacija:
Zato smatramo da je od suštinskog značaja da izvesni
koncepti u međunarodnom krivičnom pravu, kao što
je doktrina o zajedničkoj nameri, ne odvedu u pravcu rekolektivizacije
odgovornosti Š…Ć Po našem mišljenju, međutim,
ovo ne sme dovesti do krivične odgovornosti koja bi se zasnivala
na jednostavnom pripadništvu toj grupi i saznanju o politici
te grupe.
U presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Tadić nema ničega što govori u prilog postojanju
individualne krivične odgovornosti za učešće u
udruženom zločinačkom poduhvatu po osnovu navedenom
u drugoj rečenici gornjeg citata.
-
Konačno, Ojdanić tvrdi da je koncept o kojem je reč
- bio on zajednička namera ili udruženi zločinački
poduhvat - stvoren tek 15. jula 1999. godine presudom po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tadić, i da
se njegovom primenom na optužbe podignute protiv njega krši
načelo legaliteta, ili nullum crimen sine lege. U vezi
s ovim pitanjem, zadovoljiću se konstatacijom da se slažem
s onim što je o tome reklo Žalbeno veće u ovom žalbenom
postupku.[93]
- Iz svih ovih razloga odbio bih žalbu.
Pravosudni presedan – adendum
-
Sudija Shahabuddeen je napisao Izdvojeno mišljenje u kojem
nastoji da dâ odgovor na neka od pitanja koja sam postavio u vezi
sa onim što je navedeno u presudi po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić. U vezi sa tri pitanja o kojima
raspravlja, kaže da je zadovoljan tom presudom. U vezi sa tim
pitanjima nemam nameru ništa da dodam. Međutim, na jedno
bitno pitanje koje je pokrenuo sudija Shahabuddeen, a to je pitanje
sudskog presedana, moram da se osvrnem. Kako je to pitanje značajno
za sudsku praksu Međunarodnog suda generalno, i kako je sudija
Shahabuddeen izložio svoje gledište, osećam se obaveznim
da i ja o tom pitanju iznesem svoje.
- U presudi po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Aleksovski, Žalbeno veće je, raspravljajući o
pitanju sudskog presedana, navelo da je odluka koja se sledi kao sudski
presedan “pravni princip (ratio decidendi)” prethodne
odluke,[94] i da pravilno
tumačenje Statuta “zahtijeva da ratio decidendi odluka
ŠŽalbenog većaĆ bude obavezujući za pretresna
vijeća”,[95] a to sve
kako bi se postupalo u saglasnosti sa namerom Saveta bezbednosti da
Međunarodni sud primenjuje “jedan jedinstven, koherentan
i racionalan korpus prava”.[96] Za potrebu
za koherentnošću se navodi da je:[97]
[o]sobito prisutna u kontekstu u kojem se odvija rad Suda, u kojem
su norme međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog
krivičnog prava u procesu razvoja, pa je potreba onih koji
se pojavljuju pred Sudom, odnosno optuženoga i optužbe,
da budu sigurni u režim po kojemu se sudi još veća.
Žalbeno veće nije dalje raspravljalo o tome šta tačno
podrazumeva pod pojmom ratio decidendi prethodne odluke.
-
Sudija Shahabuddeen navodi (1) da treba napraviti distinkciju između
(a) ratio decidendi neke odluke i (b) “obavezujuće
snage koju on ima kod donošenja odluka u drugim predmetima,”[98] i (2) da izuzetak od obavezujuće
snage koju ratio decidendi inače ima, postoji onda kada
sud taj zaključak nije doneo nakon pomnog istraživanja i
promišljenog zaključivanja.[99] U slučajevima
kada se taj zaključak tiče nekog očito bitnog pitanja
vezanog za nadležnost, navodi ovaj sudija, on se ne može
svesti na puki obiter dictum, on je ratio decidendi
i ima svu snagu koja generalno iz toga proizlazi.[100] Sudija Shahabuddeen
skreće pažnju na to da Međunarodni sud nije u istom
položaju kao nacionalni sud koji primenjuje uveliko ustaljeni
korpus prava, tako da je “njegova pravna misija više pionirska
nego što je to misija redovnih nacionalnih sudova.”[101]
-
Uz dužno poštovanje, smatram da i ovo prilično fluidno
poimanje toga šta je ratio, a šta obiter,
i navedeno obrazloženje u vezi sa “više pionirskom”
pravnom misijom, nisu konsistentni sa onim što je rečeno
u Aleksovskom, i oba previđaju ono što se mora
smatrati obavezujućom prirodom svakog ratio decidendi
i ono što se može smatrati ubedljivom prirodom nekih
obiter dicta.
- Sudija Shahabuddeen je smatrao da je od pomoći jedno tvrđenje
koje je o tom pitanju dao sudija Cairns u postupku pred prvostepenim
sudom,[102] kada
se taj sudija (1) pozvao na
(a) odluku Žalbenog suda u predmetu Candler v. Crane, Christmas
& Co,[103] koji je smatrao da,
ako pogrešni navodi nisu izneti iz nepoštenih pobuda,
već iz nehata, onda ne može postojati krivična odgovornost
za njihovo iznošenje, osim u slučaju kada (da uopštimo)
postoji ugovorna obaveza između strana, i
(b) kasniju odluku Doma lordova u predmetu Hedley Byrne &
Co Ltd v. Heller & Partners Ltd,[104]
prema kojoj bi se takva krivična odgovornost mogla
javiti i u drugim slučajevima, budući da zakon podrazumeva
obavezu dužne pažnje onda kada strana koja traži
informacije od strane koja ima neku posebnu stručnost, veruje
da će ta strana postupati s dužnom pažnjom, a ta
strana zna ili treba da zna da se na njeno umeće i sud računa;[105]
i
(2) i zatim rekao da bi - na osnovu toga što je Dom lordova
takođe smatrao da je u tom konkretnom predmetu postojalo izričito
odricanje odgovornosti, tako da se takva obaveza više nije podrazumevala
- neki teoretičar prava mogao smatrati da bi prvostepene sudije
i dalje bile vezane ranijom odlukom Žalbenog suda u predmetu
Candler v. Crane, Christmas.
- Uz svo dužno poštovanje za sudiju Cairnsa i sudiju Shahabuddeena,
primer nije srećno odabran. U predmetu Hedley Byrne, u krajnjem
ishodu neuspešni respondent zastupao je mišljenje da je odlukom
u predmetu Candler protiv kompanije Crane, Christmas, odbijena
tužba za iznošenje pogrešnih navoda iz nehata, te da
je odluka u principu bila ispravna i u skladu sa ranijim pravnim izvorima.[106] Ispravnost
te odluke bila je glavno pitanje o kojem su raspravljala gospoda lordovi
u svojim govorima. Lord Reid je rekao da, ukoliko je to što tvrdi
žalilac tačno, onda je u predmetu Candler v. Crane, Christmas
“pogrešno presuđeno”.[107] Zatim
je razmatrao predmete na osnovu kojih se došlo do te odluke, i
za odluku u jednom od njih (na primer) naveo da je pogrešna utoliko
što obavezu dužne pažnje ograničava na slučajeve
kada postoji ugovor, te da je ratio glavne teze na kojoj se ta
odluka zasnivala (Le Lievre v. Gould[108])
“pogrešan”.[109] Lord
Morris od Borth-y-Gesta je rekao:[110]
Vaša gospodstva lordovi, držim da iz prethodnog proizilazi,
i da treba smatrati konačno utvrđenim pitanjem
da, ukoliko neko ko ima posebnu stručnost, upotrebi tu stručnost,
potpuno nezavisno od ugovora, kako bi pomogao drugoj osobi koja
zavisi od te stručnosti, javlja se obaveza dužne pažnje.
Š…Ć
Nakon toga je lord Morris to “konačno utvrđeno pitanje”
odredio na već opisani način. Lord Hodson se složio
sa lordom Morrisom.[111] Lord
Pearce je rekao, kao i lord Reid, da je ratio u predmetu Le
Lievre v. Gould bio pogrešan.[112]
-
S obzirom na težinu tog mišljenja, u sinopsisu presude
u predmetu Hedley Byrne, objavljenom u zvaničnim pravnim
analima, ispravno je navedeno da je odluka Žalbenog suda u predmetu
Candler v. Crane, Christmas “poništena”.[113] Nijedan sudija prvostepenog
suda koji je imalo u kontaktu sa realnošću nije mogao shvatiti
odluku Žalbenog suda kao još uvek obavezujuću za njega.
Čak i kad bi se odluka Doma lordova i dalje mogla smatrati striktno
obiter, zbog zaključka da činjenice iz predmeta Hedley
Byrne ne potpadaju pod izrečeni princip, bila bi obiter
u svom najuverljivijem mogućem obliku. Delim gledište priređivača
zvaničnih pravnih anala da je Dom lordova poništio odluku
Žalbenog suda u Candler v. Crane, Christmas, ali, nezavisno
od toga kako se sagleda presuda u predmetu Hedley Byrne, s
dužnim poštovanjem smatram da ona ne potkrepljuje
tvrdnju sudije Shahabuddeena da obavezujuća priroda ratio
decidendi prethodne odluke zavisi od prilično fluidne koncepcije
ratio decidendi koju je on izneo.
-
Zato ostajem pri svom shvatanju da je ratio decidendi neke
odluke iskaz pravnog načela (izrečen ili podrazumevan) koji
je bio nužan za takvo rešenje predmeta, dok je obiter
dictum iskaz pravnog načela koji nije bio nužan za rešavanje
predmeta. Razlika koju pravi sudija Shahabuddeen u suprotnosti je
sa onim što je Žalbeno veće navelo u predmetu Aleksovski,
i njenim prihvatanjem izgubila bi se kohezija koju je drugostepena
presuda u predmetu Aleksovski nastojala da uvede.
Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je merodavan
tekst na engleskom.
21. maja 2003, |
|
U Hagu, |
|
Holandija |
|
|
/potpis na originalu/ |
|
sudija David Hunt |
[pečat Međunarodnog suda]
[1] Žalba
generala Ojdanića na Odbijanje preliminarnog zahteva za odbacivanje
optužbi zbog nenadležnosti: udruženi zločinački
poduhvat /General Ojadnić's Appeal from Denial of Preliminary Motion
to Dismiss for Lack of Jurisdiction: Joint Criminal Enterprise/, 28. februar
2003. godine (u daljem tekstu: interlokutorna žalba), par. 9.
[2] Odluka po
preliminarnom zahtevu Dragana Ojdanića za odbacivanje optužbi
zbog nenadležnosti: udruženi zločinački poduhvat,
13. februar 2003. godine (u daljem tekstu: odluka Pretresnog veća),
str. 4, 6. Upućuje se na Tužilac protiv Tadića,
IT-94-1-A, Presuda, 15. juli 1999. godine (u daljem tekstu: presuda po
žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić).
[3] Presuda po
žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
str. 6. Zatim, Tužilac protiv Furundžije, IT-95-17/1-A,
Presuda, 21. juli 2000. godine (u daljem tekstu: drugostepena presuda
u predmetu Furundžija) i Tužilac protiv Delalića
i drugih, IT-96-21-A, Presuda, 20. februar 2001. godine (u daljem
tekstu: presuda po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Delalić/
[4] Odluka Pretresnog
veća, str. 7.
[5] Žalbeno
veće je u presudi po žalbi na osuđujuću presudu u
predmetu Tadić ovaj koncept definisalo na razne načine
(vidi par. 5 dole), među kojima je i “zajednička nakana”,
ali od tada se za ovaj koncept obično koristi sintagma udruženi
zločinački poduhvat (ibid).
[6] IT-95-14/1-A,
Presuda, 24. mart 2000. godine (u daljem tekstu: drugostepena presuda
u predmetu Aleksovski), par. 113.
[7] Interlokutorna
žalba, par. 37.
[8] The Oxford
Companion to Law, 1980, odrednica radio decidendi, sačinjena
na osnovu teksta CK Allena, Law in the Making.
[9] Presuda po
žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 185.
[10] Ibid,
par. 187.
[11] Ibid,
par. 185.
[12] Ibid,
par. 187.
[13] Ibid,
par. 188.
[14] Ibid,
par. 191, 193.
[15] Ibid,
par. 193, 195, 204, 225.
[16] Ibid,
par. 196, 202, 203, 204.
[17] Ibid,
par. 203.
[18] Ibid,
par. 199.
[19] Ibid,
par. 204.
[20] Ibid,
par. 220.
[21] Tužilac
protiv Brđanina i Talića, IT-99-36-PT, Odluka o formi dodatno
izmijenjene optužnice i zahtjevu Tužilaštva za izmjenu
optužnice, 26. juni 2001. godine (u daljem tekstu: Odluka u predmetu
Brđanin i Talić), par. 24. Žalbeno veće se
opredelilo za ovaj termin i u odluci u ovom predmetu (par. 36).
[22] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 220.
[23] Ibid,
par. 195.
[24] Ibid,
par. 202.
[25] Ibid,
par. 203.
[26] Ibid,
par. 196.
[27] U presudi
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić
(u par. 196), svi oni se nazivaju “saoptuženima”, ali
pitanje ostaje isto i kada je optužnica podignuta samo protiv nekih
od učesnika optuženi i kad se protiv njih vodi postupak. Ova
kategorija ne zavisi od toga ko je tačno optužen.
[28] Ovde u
presudi oni se nazivaju “saizvršiocima” (kao i u par.
196), no na ovo pitanje ću morati da se vratim.
[29] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 202.
[30] Ibid,
par. 204.
[31] U presudi
se rečju “izvršitelj” (u par. 196) označava
osoba koja fizički počini zločin koji ulazi u okvir dogovorenog
cilja zajedničkog plana, ili udruženog zločinačkog
poduhvata.
[32] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 190.
[33] Ibid,
par. 191, 193.
[34] Ibid,
par. 196.
[35] Ibid,
par. 202.
[36] Ibid,
par. 203.
[37] Ibid,
par. 203.
[38] Ibid,
par. 202.
[39] Relevantno
stanje svesti optuženog, kao element teze optužbe, mora se ustanoviti
van razumne sumnje. O njemu se može zaključiti na osnovu okolnosti
njegovog učešća kao pomagača: ako je optuženi,
poznajući prirodu sistema, pružio dovoljno značajnu pomoć
osobi koja fizički izvrši krivično delo koje se tereti,
onda se može zaključiti da on jeste imao nameru da doprinese
zajednički stvorenom planu, ukoliko je to jedini mogući zaključak.
Treba, međutim, paziti da se ne preskoči faza izvođenja
zaključka o stanju svesti optuženog van razumne sumnje. U predmetima
se pojavljuju tvrdnje koje, makar na prvi pogled, sa činjenica o
znanju i značajnom pomaganju skaču direktno na krivicu, a da
prethodno nije donet neophodan zaključak van razumne sumnje o postojanju
namere optuženog. Ne utvrđujući ovde da li takve tvrdnje
treba prihvatati takve kakve jesu ili to ne treba činiti, dovoljno
je uputiti na konstatacije Pretresnog veća u presudi u predmetu Tužilac
protiv Kvočke i drugih, IT-98-30/1-T, 2. novembar 2001, par.
273, 306, 309-310, 312. Test je preciznije iznet u trećoj rečenici
par. 284 te presude, pod uslovom da se razume da je za donošenje
zaključka van razumne sumnje potrebno da taj zaključak bude
i jedini mogući razuman zaključak: presuda po žalbi na
osuđujuću presudu u predmetu Delalić, par. 458.
[40] Odluka
u predmetu Brđanin i Talić, par. 27.
[41] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 204
[42] Ibid,
par. 220.
[43] Ibid,
par. 228. Naglasak postoji i u presudi.
[44] Dolus
eventualis je istančan pojam kontinentalnog prava, koji ima široku
primenu kada je u pitanju stanje svesti potrebno za različita krivična
dela. On zahteva svest o mogućnosti određenog ishoda i postupanje
s ravnodušnošću ili pomirenošću sa tom mogućnošću
(u smislu da je osoba spremna da preuzme taj rizik). Traženi stepen
svesti o takvoj mogućnosti razlikuje se od zemlje do zemlje koja
je usvojila sistem kontinentalnog prava, ali čini se da je najviši
onaj koji nalaže da postoji “konkretni” osnov za pretpostavku
da će uslediti određeni ishod.
[45] Johns
protiv kraljice /Johns v The Queen/ (1980) 143 CLR 108, u 111-113,
116, 130-131; Chan Wing-Siu protiv kraljice /Chan Wing-Siu v The Queen/
Š1985Ć AC 168, u 175 i 178.
[46] Odluka
u predmetu Brđanin i Talić, par. 30.
[47] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 177.
[48] Ibid,
par. 232.
[49] Ibid,
par. 232.
[50] Ibid,
par. 232.
[51] Ibid,
par. 231.
[52] Ibid,
par. 232.
[53] Ibid,
par. 233.
[54] Međutim,
ne prihvatam Ojdanićevu tvrdnju (interlokutorna žalba, par.
37) da je, budući da su činjenice pokazale da je Tadić
pomagao i podržavao one koji su ubili pomenute muškarce, Žalbeno
veće “daleko prekoračilo granice neophodnog za potvrđivanje
osuđujuće presude Tadiću.” U takvoj tvrdnji ogleda
se pogrešna pretpostavka da je stepen odgovornosti osobe koja pomaže
i podržava činjenje zločina isti kao i učesnika u
udruženom zločinačkom poduhvatu da se počini taj zločin.
Razlika je pojašnjena u par. 29 infra.
[55] Statut
Međunarodnog suda, član 1.
[56] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 197-220.
[57] Povelja
Međunarodnog vojnog suda, II. Nadležnost i opšti principi,
članovi 9-10; Zakon br. 10 Kontrolnog saveta, član II(1)(d).
[58] Interlokutorna
žalba, par. 49.
[59] Zločini
protiv čovečnosti u međunarodnom pravu /Crimes Against
Humanity in International Law/ (1992), “Elementi Krivične
odgovornosti” /”Elements of Criminal Responsibility”/,
str. 356.
[60] Bassiouni
je takođe rekao (op. cit, str. 355-356) da odluke u vezi sa
tim zločinačkim organizacijama, koje su doneli sudovi ustanovljeni
u skladu sa Zakonom br. 10 Kontrolnog saveta, “ne predstavljaju
valjani međunarodni pravni presedan, izuzev što potvrđuju
izvesna “opšta načelaž”, šta god značio
ovaj navedeni izuzetak. Slažem se sa gledištem da to krivično
delo nije deo međunarodnog običajnog prava. Presuda po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tadić se na odluke
sudova okupatorskih sila, naravno, ne poziva kao na presedane - već
jedino kao na relevantne primere iz nacionalne prakse, a u cilju utvrđivanja
norme međunarodnog običajnog prava.
[61] Član
6.
[62] Član
25(3)(d).
[63] Član
2(3)(c).
[64] Poziva
se na argumentaciju Sjedinjenih Država, Kanade, Italije i Slovenije,
kako navode Morris i Scharf, An Insideržs Guide to the International
Criminal Tribunal for the former Yugoslavia /Vodič za upućene:
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju/, str.
384-387 (1995).
[65] Interlokutorna
žalba, par. 21.
[66] Ibid,
par. 19.
[67] Morris
i Scharf (op cit), Predgovor, str. xiv.
[68] Ibid,
str. 95.
[69] Interlokutorna
žalba, par. 25.
[70] Par. 17,
gore.
[71] Ibid.
[72] Izveštaj
generalnog sekretara u skladu sa stavom 2 Rezolucije 808 (1993) Saveta
bezbednosti, 3. maj 1993, par. 54.
[73] Moguće
je da je to ono što se, u par. 188 presude po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić, nameravalo reći sledećom
možda kriptičnom konstatacijom o članu 7.1 Statuta:
“ŠOĆva odredba prije svega pokriva fizičko počinjenje
krivičnog djela od strane samog prekršioca, ili kažnjivi
propust da se učini djelo obavezno po pravilima krivičnog prava.
Međutim, počinjenje jednog od krivičnih djela predviđenih
članovima 2, 3, 4 i 5 Statuta može se takođe odigrati kroz
učestvovanje u ostvarenju zajedničkog plana ili nakane.”
[74] Interlokutorna
žalba, par. 39.
[75] Ibid,
par. 31-34.
[76] Par. 5-13,
gore.
[77] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 220.
[78] Znatno
ranije u toj presudi, u stavu 192, navodi se sledeće:
“Š…Ć smatrati krivično odgovornom kao izvršioca
samo osobu koja fizički izvodi krivično djelo značilo bi
zanemariti saizvršilačku ulogu svih onih koji su na neki način
omogućili počiniocu da fizički izvrši to krivično
djelo. Istovremeno, ovisno o okolnostima, smatrati ove druge odgovornim
samo kao pomagače i podržavatelje moglo bi potcijeniti stepen
njihove krivične odgovornosti.”
Ova konstatacija saglasna je s onim što sledi u mom Izdvojenom
mišljenju. Ono što me brine je, međutim, nedovoljna jasnoća
teksta presude po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu
Tadić u par. 220.
[79] U tom
smislu druga rečenica par. 19 Odluke Žalbenog veća u ovom
žalbenom postupku može doprineti toj zabuni.
[80] Presuda
po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tadić,
par. 229.
[81] Drugostepena
presuda u predmetu Aleskovski, par. 162.
[82] Vidi par.
6, gore.
[83] Povelja
Međunarodnog vojnog suda, II. Nadležnost i opšta načela,
članovi 9-10.
[84] Vidi,
na primer, Interlokutornu žalbu, par. 41, 44-45, 59, 65.
[85] Ovakva
upotreba veoma je jasna u par. 186-200 presude po žalbi na osuđujuću
presudu u predmetu Tadić, a posebno u par. 192.
[86] Na primer,
u predmetu Tužilac protiv Krstića, IT-98-33-T, Presuda,
2. avgust 2001, nastojala se povući razlika između saučesnika
i saizvršioca.
[87] Drugostepena
presuda u predmetu Aleksovski, par. 182; presuda po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Delalić, par. 429-430.
[88] Interlokutorna
žalba, par. 54-58.
[89] Ibid,
par. 59-61.
[90] Vidi par.
5, supra.
[91] Par. 30,
supra.
[92] Presuda
Žalbenog veća MKSJ-a o meritumu u predmetu Tadić /The
Judgment of the ICTY Appeals Chamber on the Merits in the Tadić Case/,
International Review of the Red Cross /Međunarodni pregled Crvenog
krsta/, Sassoli i Olson.
[93] Par. 33-44.
[94] Par. 110.
[95] Par. 113.
[96] Ibid.
[97] Ibid.
[98] Izdvojeno
mišljenje sudije Shahabuddeena, str. 5.
[99] Ibid,
str. 6.
[100] Ibid,
str. 7.
[101] Ibid,
str. 8.
[102] WB
Anderson and Sons Ltd v. Rhodes (Liverpool) Ltd Š1967Ć 2
All ER 850, par. 857.
[103] Š1951Ć
2 KB 164.
[104] Š1964Ć
AC 465.
[105] Ibid,
486, 502, 514.
[106] Ibid,
476; vidi i govor lorda Devlina (515).
[107] Ibid,
str. 487.
[108] Š1893Ć
1 QB 491.
[109] Š1964Ć
AC 465, 488-489.
[110] Ibid,
502-503. U originalu nema naglaska, već je ovde dodat.
[111] Ibid,
514.
[112] Ibid,
535.
[113] Ibid,
466.
|