|
PRED RASPRAVNIM VIJEĆEM I U sastavu:
Tajnik: g. Hans Holthuis Nalog od: 30. srpnja 2004. TUŽITELJ MILIVOJA PETKOVIĆA Tužiteljstvo: Obrana: Vlada Republike Hrvatske: Vlada Kraljevine Nizozemske: I. Uvod 1. Raspravno vijeće I (dalje u tekstu: Raspravno vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud) rješava po "Prijedlogu optuženog Milivoja Petkovića za privremeno puštanje na slobodu", podnesenom povjerljivo 21. lipnja 2004., u kojem obrana traži od Raspravnog vijeća da donese nalog o privremenom puštanju na slobodu optuženog Petkovića (dalje u tekstu: optuženi) na temelju toga što će se optuženi pojaviti na suđenju i neće predstavljati nikakvu opasnost po žrtve, svjedoke ni bilo koje druge osobe (dalje u tekstu: "Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu"). II. Dosadašnji tijek postupka 2. Optužnicu protiv optuženog potvrdio je 4. ožujka 2004. sudac Claude Antonetti. Zajednička optužnica podignuta je protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića i sadrži osam točaka u vezi sa zločinima protiv čovječnosti (progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, deportacija, nečovječno postupanje i zatvaranje), devet točaka u vezi s teškim povredama Ženevskih konvencija (hotimično lišavanje života, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravna deportacija, premještanje i zatočenje civila, bezobzirno razaranje i protupravno oduzimanje imovine) i devet točaka u vezi s kršenjima zakona i običaja ratovanja (okrutno postupanje, protupravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ustanova namijenjenih religiji i obrazovanju i provođenje terora) zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu od ili prije 18. studenog 1991. do približno travnja 1994. s ciljem političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela "Velike Hrvatske". 3. Potvrdivši optužnicu, sudac Antonetti je izdao uhidbeni nalog i nalog za predaju optuženih i uputio ih vlastima Republike Hrvatske.[1] Dana 31. ožujka 2004. Vlada Republike Hrvatske uručila je uhidbeni nalog i redigiranu optužnicu svim optuženicima. Dana 5. travnja 2004. svi optuženi su prebačeni u sjedište Međunarodnog suda i sljedeći dan su prvi put stupili pred predraspravnog suca Alphonsa Oriea, koji je naredio da ostanu u pritvoru. 4. Nakon što je Petković uložio svoj prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, Tužiteljstvo je 2. srpnja 2004. dostavilo svoj povjerljivi "Odgovor na Prijedlog Milivoja Petkovića za privremeno puštanje na slobodu" (dalje u tekstu: Odgovor). Taj Odgovor obuhvaća opća pitanja navedena u odgovoru koji se odnosi na molbu suoptuženika Valentina Ćorića za privremeno puštanje na slobodu dostavljenu 21. lipnja 2004. Dana 12. srpnja 2004. optuženi Milivoj Petković je uložio svoju "Repliku na Odgovor Tužiteljstva na Prijedlog optuženog za privremeno puštanje na slobodu (dalje u tekstu: Replika). 5. Dana 15. srpnja 2004. Tužiteljstvo je uložilo povjerljivi prijedlog da se odluka na zahtjeve obrane za privremeno puštanje na slobodu odgodi dok Tužiteljstvo ne primi određene dodatne informacije. 6. Javna rasprava, na kojoj su saslušani argumenti obje strane u vezi s privremenim puštanjem na slobodu (dalje u tekstu: rasprava po prijedlozima ili rasprava), održana je 19. srpnja 2004. Na raspravi su bili nazočni predstavnici vlada Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine. 7. Dana 26. srpnja 2004. odvjetnici obrane svih optuženih u ovom predmetu usprotivili su se prijedlogu Tužiteljstva da se odgodi donošenje odluke ustvrdivši da prijedlog nije utemeljen na činjenicama, da ne postoje jamstva da će Tužiteljstvo informacije koje traži primiti u razumnom roku ili uopće, te da Tužiteljstvo nije predočilo nikakvu konkretnu pravnu osnovu na temelju koje je moguće opravdati prijedlog za odgodu donošenja odluke. 8. Dana 29. srpnja 2004. Tužiteljstvo je uložilo "Podnesak kojim se dostavlja Izvješće NATO-a o optuženom Milivoju Petkoviću". Izvješće Organizacije sjevernoatlantskog pakta (dalje u tekstu: NATO), koja djeluje kao Stabilizacijske snage (dalje u tekstu: SFOR) u Bosni i Hercegovini, sadrži informacije o optuženom koje, prema mišljenju Tužiteljstva, govore u prilog njihovom protivljenju Petkovićevom prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu. III. Mjerodavno pravo 9. Pravilo 64 Pravilnika u relevantnom dijelu predviđa sljedeće: "Nakon prebacivanja u sjedište Međunarodnog suda, optuženi će biti zadržan u pritvoru u objektima koje će osigurati zemlja-domaćin ili neka druga zemlja". 10. U stavcima (A) i (B) pravila 65 Pravilnika izložena je osnova na temelju koje Raspravno vijeće može izdati nalog o privremenom puštanju na slobodu optuženog:
11. Član 21(3) Statuta Međunarodnog suda (dalje u tekstu: Statut) određuje da će se optuženi smatrati nevinim dok mu se ne dokaže krivica. Ta odredba odražava i upućuje na međunarodne standarde sadržane, između ostalog, u članu 14(2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (dalje u tekstu: Međunarodni pakt) i člana 6(2) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Europska konvencija). Nadalje, u članu 9(3) Međunarodnog pakta se, između ostalog, ističe: "Ne treba da bude opće pravilo da se osobe koje čekaju na suđenje moraju držati u pritvoru, ali puštanje na slobodu može biti uvjetovano davanjem jamstva da će pristupiti na suđenje". Član 5(3) Europske konvencije određuje, između ostalog, da "svatko uhićen ili pritvoren... mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja". Ti temeljni instrumenti o ljudskim pravima dio su međunarodnog javnog prava. 12. Pravilo 65 valja čitati u svjetlu Međunarodnog pakta i Europske konvencije i relevantne sudske prakse. 13. Raspravno vijeće smatra da se, u pravilu, odluka o nepuštanju na slobodu optuženog treba temeljiti na procjeni o tome je li javni interes, usprkos pretpostavci o nevinosti, važniji od potrebe da se ispoštuje pravo optuženog na osobnu slobodu. Valja pažljivo procijeniti važnost obje potrebe. Prvo, treba razmotriti jesu li ispunjena dva preduvjeta navedena u pravilu 65(B). Ti preduvjeti su kumulativni. To jest, ako nije uvjereno da će se optuženi pojaviti na suđenju i da ne predstavlja opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu, Raspravno vijeće mora odbiti prijedlog za privremeno puštanje na slobodu.[2] U tom smislu, teret dokazivanja leži na optuženom koji mora uvjeriti Raspravno vijeće da će se pojaviti na suđenju i da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu. Teret dokazivanja koji ima optuženi prilično je velik zbog ograničene nadležnosti i mogućnosti Međunarodnog suda da izvršava donesene mjere.[3] 14. Povrh toga, pri tumačenju pravila 65, valja uzeti u obzir opće načelo razmjernosti. Neka mjera u međunarodnom javnom pravu je razmjerna samo kada je 1) prikladna, 2) neophodna i kada su 3) njezin stupanj i djelokrug razumni u odnosu na predviđeni cilj. Postupovne mjere nikad ne smiju biti hirovite ili pretjerane. Mora se primijeniti blaža mjera ako je ista dostatna.[4] 15. Pri razmatranju dva preduvjeta jasno navedena u pravilu 65(B), valja se prisjetiti da na procjenu rizika da optuženi pobjegne ili vrši pritisak na svjedoke mogu utjecati čimbenici karakteristični za djelovanje Međunarodnog suda. Kao takvi, ti čimbenici niti su od presudne važnosti niti ih treba zanemariti u pojedinačnim slučajevima, a moraju se razmotriti u svjetlu svih informacija dostavljenih Raspravnom vijeću. Međutim, oni mogu postati od presudne važnosti ukoliko jasno povećavaju rizik da se optuženi ne pojavi na sudu ili da izvrši pritisak na svjedoke i ako Raspravno vijeće u konkretnom slučaju koji rješava ne može pronaći okolnosti koje bi išle u suprotnom smjeru.[5] 16. Jedna od gorenavedenih okolnosti je da Međunarodni sud ne raspolaže vlastitim sredstvima da izvrši uhidbeni nalog ili da ponovo uhiti optuženog koji je privremeno pušten na slobodu. Međunarodni sud se, osim toga, mora pouzdati u to da će države surađivati u nadzoru optuženog koji je pušten na slobodu. To zahtijeva nešto oprezniju procjenu rizika bjekstva optuženog. Hoće li ovaj nedostatak mehanizama za izvršenje odluka i naloga predstavljati takvu prepreku da se prijedlog za privremeno puštanje na slobodu mora odbaciti, ovisit će o danim okolnostima. S druge strane, takva situacija može iziskivati nametanje strogih uvjeta optuženom ili upućivanje zahtjeva dotičnoj vladi da dostavi podrobna jamstva. S tim u vezi, pri procjeni rizika od nedolaska optuženog na suđenju neće se zanemariti činjenica da se optuženi dobrovoljno predao.[6] 17. Valja primijetiti da Raspravno vijeće zadržava svoje diskrecijsko pravo da ne odobri privremeno puštanje na slobodu i u slučajevima kada se uvjerilo da je optuženi ispoštovao dva zahtjeva iz navedenog pravila.[7] Stoga, izričite uvjete navedene u pravilu 65(B) ne treba tumačiti kao pokušaj sastavljanja iscrpnog popisa razloga zbog kojih bi u nekom određenom slučaju trebalo odbiti prijedlog za privremeno puštanje na slobodu. Mogu, naime, postojati dokazi o pokušajima ometanja postupka, osim bijega ili vršenja pritiska na svjedoke, koje Raspravno vijeće može smatrati neophodnim da uzme u obzir. Na primjer, uništavanje pisanih dokaza, uklanjanje tragova navodnih zločina i mogućnost konspiracije sa suoptuženicima koji su na slobodi. Osim toga, faktori kao što su kratko vrijeme do donošenja presude ili početka suđenja mogu prevagnuti nad odlukom da se optuženi privremeno pusti na slobodu. U određenim okolnostima pritvor optuženog može biti u javnom interesu ako postoji opravdana bojazan da će optuženi počiniti daljnje zločine.[8] 18. Ukratko, Raspravno vijeće, tumačeći pravilo 65 Pravilnika, smatra da se mora usredotočiti na konkretnu situaciju svakog pojedinačnog podnositelja prijedloga i da se, stoga, ta odredba ne smije primjenjivati in abstracto, već uzimajući u obzir činjenice konkretnog slučaja.[9] 19. Raspravno vijeće će se sada pozabaviti procjenom situacije, pri čemu će zajedno uzeti u obzir argumente i podneske strana, činjenice koje se odnose na predmet, zakon, kao i jamstva optuženog i nadležnih vlasti. IV. Diskusija 20. U prilog izjavi da će se optuženi pojaviti na suđenju obrana je, između ostalog, iznijela sljedeće argumente:
21. U prilog izjavi optuženog da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu, obrana iznosi sljedeće argumente:
22. Raspravno vijeće konstatira i uzima u obzir pismena jamstva optuženog[23] i njegove vlastite usmene argumente iznijete na raspravi. Optuženi je, između ostalog, izjavio da će ostati u granicama općine u Zagrebu koji je izabrao kao mjesto boravka, da će se jednom tjednom javljati u lokalnu policijsku postaju, da o predmetu neće ni s kim razgovarati, da neće kontaktirati ni jednog drugog suoptuženika, da neće obnašati ni jednu službenu dužnost u Republici Hrvatskoj, da neće kontaktirati ni jednog svjedoka niti ometati pravdu na bilo koji način, da će pristupiti suđenju i odazvati se na svaki poziv Međunarodnog suda, da će ispoštovati svaki nalog Raspravnog vijeća. Posebno je izjavio da će se "strogo pridržavati svih uvjeta koje Raspravno vijeće smatra podesnima".[24] 23. Za vrijeme iznošenja usmenih argumenata, optuženi je izjavio: "Već sedam godina živim pod teretom bojazni da će me Međunarodni sud optužiti. U dva navrata sam se odazvao pozivu ovog Međunarodnog suda. Poznato mi je za kakve optužbe se ovdje odgovara i kakva kazna može zadesiti onoga koga proglase krivim. U svih tih sedam godina nisam nijednom pomislio na bijeg. Umjesto toga sam odlučio da dođem ovamo."[25] U vezi sa svjedočenjem optuženog u predmetu Blaškić, obrana je istakla da istinitost iskaza optuženog u tom predmetu još nikada nije bila dovedena u pitanje.[26] Optuženi je dodatno naveo da njegovo suđenje neće početi još nekoliko godina.[27] 24. U svom Odgovoru Tužiteljstvo se protivi Petkovićevom prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu, navodeći, između ostalog, sljedeće:
25. Tužiteljstvo je ukazalo na prednosti situacije u kojoj bi optuženi bio u blizini, to jest, u Pritvorskoj jedinici UN-a, gdje bi predstavnici Tužiteljstva mogli s njim razgovarati ako se on s time složi, kao što je pozvan da učini. Raspravno vijeće, međutim, ističe da pitanje eventualne suradnje optuženog s Tužiteljstvom ne bi, u pravilu, trebalo uzeti u obzir kao faktor koji bi Raspravno vijeće mogao navesti da odbije prijedlog za privremeno puštanje na slobodu. U suprotnom bi to za posljedicu imalo kršenje temeljnog prava optuženog da se brani šutnjom. 26. Tužiteljstvo, nadalje, navodi da, budući da je optuženi imao važan vojni položaj u zapovjednom lancu Herceg-Bosne/HVO-a, postoji veća opasnost od toga da će pokušati pobjeći i na neki način ometati provođenje pravde, prijeteći žrtvama, svjedocima ili drugim osobama. 27. Raspravno vijeće nije u to uvjereno. Čak i ako optuženi i dalje ima utjecaj, ne mora značiti da će ga nezakonito upotrijebiti. U tom smislu, Raspravno vijeće se mora osloniti na informacije kojima raspolaže. Budući da nije bilo indikacija da je optuženi utjecao na provođenje pravde otkako je potvrđena optužnica protiv njega, mišljenje Tužiteljstva da bi optuženi, ukoliko bude privremeno pušten na slobodu, mogao predstavljati opasnost po svjedoke i žrtve nedovoljno je potkrijepljeno dokazima. Nije utvrđena nikakva konkretna opasnost. Procjena prema pravilu 65 ne može se izvršiti samo in abstracto. 28. Optuženi se tereti za sudjelovanje u teškim krivičnim djelima i, ukoliko bude osuđen, vjerojatno ga očekuje duga zatvorska kazna. To bi mu mogao biti snažan poticaj da pobjegne. Međutim, sam po sebi taj se argument in abstracto ne može upotrijebiti protiv optuženog. Sve optužene pred ovim Međunarodnim sudom, ukoliko budu osuđeni, vjerojatno očekuju teške kazne. 29. Raspravno vijeće konstatira da činjenica da optuženi, prije uhićenja, nije nikad pokušao pobjeći govori u prilog tome da će se optuženi vjerojatno pojaviti na suđenju kada mu to naredi Raspravno vijeće. To je istina tim više što je optuženi unaprijed znao da će ga Međunarodni sud vjerojatno optužiti, a Raspravno vijeće se slaže s tim da se optuženi nikad nije pokušao sakriti usprkos nagovještajima da je osumnjičen za djela koja spadaju u nadležnost Međunarodnog suda i da je moguće da ga, ukoliko bude osuđen, očekuje stroga kazna. 30. Tužiteljstvo je usmeno istaklo da su hrvatske vlasti svoja jamstva "dale olako" jer u ovom predmetu hrvatska Vlada nije neutralan i bona fide jamac.[34] Tužiteljstvo je navelo da su od "ožujka 2004. mnoge najviše državne i političke vođe, uključujući predsjednika Vlade i predsjednika Sabora, javno i uz veliki odjek izrazile svoje protivljenje optužnicama protiv Čermaka i Markača, kao i optužnicama u ovom predmetu, nazvavši te optužnice ili bar dijelove tih optužnica neprihvatljivim za Hrvatsku".[35] Raspravno vijeće podsjeća da jamstva nisu uvjet da bi se odobrio prijedlog za privremeno puštanje na slobodu.[36] Međutim, ona služe da dodatno uvjere Raspravno vijeće. 31. Predstavnik Vlade Republike Hrvatske, g. Muljačić, osporio je u općim crtama navode Tužiteljstva u vezi s nedostatkom dobre vjere i suradnje. Izjavio je da Hrvatska sada smatra suradnju s Međunarodnim sudom prioritetom[37] i da će "Vlada Republike Hrvatske poduzeti sve mjere kako bi se pobrinula da gorenavedena gospoda dođu na suđenje i da, ako budu privremeno pušteni na slobodu, ne predstavljaju opasnost ni za jednog potencijalnog svjedoka, žrtvu ili bilo koju drugu osobu. Vlada Republike Hrvatske je spremna dostaviti sva dodatna jamstva potrebna za udovoljavanje prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu. Hrvatska vlada će ispoštovati sve zahtjeve ovog Međunarodnog suda".[38] U vezi s konkretnim pitanjem suradnje, g. Muljačić je odbacio tvrdnje Tužiteljstva. Naznačio je da "su glavna tužiteljica, gđa Carla Del Ponte, Njegova Ekscelencija, g. Meron, predsjednik Međunarodnog suda, već ocijenili da se suradnja izvršava u potpunosti i u cijelosti."[39] Ustvrdio je da je predsjednik Meron izjavio da "Republika Hrvatska ima pravo štititi interese svojih građana (…) kada počne suđenje, Republika Hrvatska se može prijaviti za status amicus curiae i u toj ulozi osvrnuti se na neke političke kvalifikacije."[40] Gospodin Krnić, drugi predstavnik Vlade Republike Hrvatske, razradio je ovu izjavu, osporivši dodatno tvrdnje Tužiteljstva o nepostojanju dobre vjere sa strane Hrvatske. Izjavio je: "Republika Hrvatska nije ni u kakvom partnerstvu, a kamoli u sumnjivom partnerstvu, s ovdje prisutnim pojedincima. Ona ih isključivo štiti na temelju Bečkih konvencija, koje Hrvatskoj nameću određene obaveze i dužnosti i nalažu joj da štiti svoje građane".[41] Odgovarajući izravnije na tvrdnju Tužiteljstva da su jamstva dana olako, iznio je svoje mišljenje da je "Republika Hrvatska dala jamstva samo u onim slučajevima kada je bila sigurna da može u potpunosti stajati iza tih jamstava. Ima mnogo više građana Republike Hrvatske optuženih pred ovim sudom nego onih za koje su dana jamstva".[42] 32. Odlučujući o državi u koju bi bilo bolje poslati optuženog na privremenu slobodu, Raspravno vijeće je odmjerilo sve okolnosti, uključujući sadašnju situaciju u kojoj se nalazi optuženi i njegova obitelj, te kontrolu koju jamci mogu stvarno vršiti na svom području. Zaključuje da bi optuženog privremeno trebalo pustiti na slobodu u Republiku Hrvatsku u mjesto koje sam izabere. Prihvaća uvjerenja koja mu je ponudila Vlada Republike Hrvatske i osobna jamstva optuženog u slučaju da bude pušten u Hrvatsku. 33. Raspravno vijeće, nakon što je ocijenilo sve relevantne okolnosti u skladu s pravilom 65(B), ne može in concreto navesti ni jednu naznaku koja bi upućivala na to da će optuženi pokušati pobjeći ili ometati provođenje pravde. Raspravno vijeće smatra prikladnim da naloži da optuženi bude privremeno pušten na slobodu. Petkovićeve veze sa Zagrebom, u kojem živi već godinama, govore u prilog tome da bi bilo razumno da tamo bude pušten na privremenu slobodu. 34. U skladu s pravilom 65(C) Pravilnika, Raspravno vijeće "može odrediti bilo koje uvjete koje smatra primjerenima, uključujući polaganje kaucije i poštivanje uvjeta potrebnih da bi se osigurala prisutnost optuženog na suđenju i zaštita drugih osoba". Konstatira se da je optuženi pristao na sve potrebne uvjete. Od uvjeta koji se trebaju nametnuti, Raspravno vijeće namjerava narediti optuženom da ni sa kim, osim sa svojim odvjetnikom, ne razgovara o predmetu. Taj nalog će obuhvatiti i zabranu kontakta s predstavnicima medija. Doljenavedeni uvjeti imaju cilj da osiguraju da optuženi neće pobjeći i da neće ometati provođenje pravde u ovom predmetu. V. Dispozitiv NA TEMELJU pravila 54 i 65 Pravilnika, OVO RASPRAVNO VIJEĆE, OVIME ODOBRAVA Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu I NALAŽE da se Milivoj Petković privremeno pusti na slobodu pod sljedećim uvjetima:
Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku. Mjerodavnim se smatra engleski tekst.
[pečat Međunarodnog suda] [1] Uhidbeni nalog je izdan zapečaćen, a kasnije ga je otpečatio sudac Antonetti. [2] Tužitelj protiv Rahima Ademija, "Nalog po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu", predmet br. IT-01-46-PT, 20. veljače 2002., par. 21. [3] Tužitelj protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, Odluka po zahtjevu Radoslava Brđanina za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-99-36PT, 25. srpnja 2000., par. 18. [4] Tužitelj protiv Dragana Jokića, predmet br. IT-02-53-PT, Odluka po zahtjevu optuženog Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 28. ožujka 2002., par. 18. [5] Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42-PT, Nalog po zahtjevu Miodraga Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 20. veljače 2002., par. 22. [6] Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42-PT, Nalog po zahtjevu Miodraga Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 20. veljače 2002., par. 23. [7] Vidi, na primjer, Tužitelj protiv Kovačevića, predmet br. IT-97-24-PT, "Odluka po prijedlogu obrane za privremeno puštanje na slobodu", 21. siječnja 1998., Tužitelj protiv Brđanina i Talića, predmet br. IT-99-36-PT, "Odluka po zahtjevu Momira Talića za privremeno puštanje na slobodu", 28. ožujka 2001. [8] Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42-PT, Nalog po zahtjevu Miodraga Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 20. veljače 2002., par. 21. [9] Tužitelj protiv Hadžihasanovića i drugih, predmet br. IT-01-47-PT, "Odluka kojom se odobrava privremeno puštanje na slobodu Amira Kubure", 19. prosinca 2001., par. 7. [10] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 14. [11] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 16. [12] Replika, par. 16. [13] Replika, par. 16. [14] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 17. [15] Replika, par. 12. [16] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 18, 23. [17] Replika, par. 15. [18] Replika, par. 17. [19] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 20. [20] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 27. [21] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 28. [22] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 34. [23] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 36. [24] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 36. [25] Rasprava po prijedlozima, T. 126. [26] Rasprava po prijedlozima, T. 111. [27] Petkovićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 35. [28] Odgovor, par. 15. [29] Odgovor, par. 9-13. [30] Odgovor, par. 16, 17. [31] Odgovor, par. 18 [32] Na temelju ovog sastanka sastavljeno je izvješće načelnika Hrvatske obavještajne službe od 22. srpnja 1998. u kojem je iznesena politika bliskog praćenja i usklađivanja obrane Hrvata i Bosanaca koje je optužio MKSJ čiji je glavni cilj zaštita interesa Republike Hrvatske, Odgovor, par. 19 i Prilog D, vidi također Raspravu po prijedlozima, T. 109-110. [33] Odgovor, par. 18-21 i vidi Priloge B i C Odgovora. [34] Rasprava po prijedlozima, T. 99, 101. [35] Rasprava po prijedlozima, T. 101, 102. [36] Tužitelj protiv Blagojevića i drugih, Odluka po zahtjevu Dragana Jokića za dozvolu za ulaganje žalbe, IT-02-53-AR65, 18. travnja 2002., par. 7 i 8. [37] Rasprava po prijedlozima, T. 121. [38] Rasprava po prijedlozima, T. 120. [39] Rasprava po prijedlozima, T. 120. [40] Rasprava po prijedlozima, T. 122. [41] Rasprava po prijedlozima, T. 130. [42] Rasprava po prijedlozima, T. 130. |