PRED RASPRAVNIM VIJEĆEM I

U sastavu:

sudac Liu Daqun, predsjedavajući
sudac Amin El Mahdi
sudac Alphons Orie

Tajnik: g. Hans Holthuis

Nalog od: 30. srpnja 2004.

TUŽITELJ
protiv
JADRANKA PRLIĆA
BRUNE STOJIĆA
SLOBODANA PRALJKA
MILIVOJA PETKOVIĆA
VALENTINA ĆORIĆA
BERISLAVA PUŠIĆA

I. Uvod

1. Raspravno vijeće I (dalje u tekstu: Raspravno vijeće) Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud) rješava po "Prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu", koji je obrana optuženog Berislava Pušića (dalje u tekstu: optuženi) dostavila povjerljivo 14. lipnja 2004., u kojem obrana traži od Raspravnog vijeća da donese nalog o privremenom puštanju na slobodu optuženog na temelju toga što će se optuženi pojaviti na suđenju i neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu (dalje u tekstu: "Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu").

II. Dosadašnji tijek postupka

2. Optužnicu protiv optuženog potvrdio je 4. ožujka 2004. sudac Claude Antonetti. Zajednička optužnica podignuta je protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića i sadrži osam točaka u vezi sa zločinima protiv čovječnosti (progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, deportacija, nečovječno postupanje i zatvaranje), devet točaka u vezi s teškim povredama Ženevskih konvencija (hotimično lišavanje života, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravna deportacija, premještanje i zatočenje civila, bezobzirno razaranje i protupravno oduzimanje imovine) i devet točaka u vezi s kršenjem zakona i običaja ratovanja (okrutno postupanje, protupravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ustanova namijenjenih religiji i obrazovanju i provođenje terora) zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu od ili prije 18. studenog 1991. do približno travnja 1994. s ciljem političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela "Velike Hrvatske".

3. Potvrdivši optužnicu, sudac Antonetti je izdao uhidbeni nalog i nalog za predaju optuženih i uputio ih vlastima Republike Hrvatske.^[1] Dana 31. ožujka 2004. Vlada Republike Hrvatske uručila je uhidbeni nalog i redigiranu optužnicu svim optuženicima. Dana 5. travnja 2004. svi optuženi su prebačeni u sjedište Međunarodnog suda i sljedeći dan su prvi put stupili pred predraspravnog suca Alphonsa Oriea, koji je naredio da ostanu u pritvoru.

4. Dana 28. lipnja 2004. Tužiteljstvo je dostavilo svoj "Odgovor na prijedlog obrane za privremeno puštanje na slobodu Berislava Pušića" (dalje u tekstu: Odgovor) u kojem se protivi Pušićevom prijedlogu za puštanje na slobodu. Taj Odgovor odnosi se na opća pitanja navedena u odgovoru koji se odnosi na molbu suoptuženika Valentina Ćorića za privremeno puštanje na slobodu, dostavljenu 21. lipnja 2004.

5. Dana 5. srpnja 2004. obrana je uložila molbu za dozvolu da uloži repliku na Odgovor. Molbu je 9. srpnja 2004. Raspravno vijeće usmeno odobrilo. Dana 12. srpnja 2004. obrana je uložila svoju repliku na Odgovor (dalje u tekstu: Replika). Dana 14. srpnja 2004. obrana je uložila zahtjev da se sasluša Vlada Federacije Bosne i Hercegovine kako bi se donijela odluka o Pušićevom prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu.

6. Dana 15. srpnja 2004. Tužiteljstvo je uložilo povjerljivi prijedlog da se odluka na prijedloge obrane za privremeno puštanje na slobodu odgodi dok Tužiteljstvo ne primi određene dodatne informacije.

7. Javna rasprava, na kojoj su saslušani argumenti obje strane u vezi s privremenim puštanjem na slobodu (dalje u tekstu: rasprava po prijedlozima ili rasprava), održana je 19. srpnja 2004. Na raspravi su bili nazočni predstavnici vlada Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine.

8. Dana 26. srpnja 2004. odvjetnici obrane svih optuženih u ovom predmetu usprotivili su se prijedlogu Tužiteljstva da se odgodi donošenje odluke ustvrdivši da prijedlog nije utemeljen na činjenicama, da ne postoje jamstva da će Tužiteljstvo informacije koje traži primiti u razumnom roku ili uopće, te da Tužiteljstvo nije predočilo nikakvu konkretnu pravnu osnovu na temelju koje je moguće opravdati prijedlog za odgodu donošenja odluke.

9. Dana 29. srpnja 2004. Tužiteljstvo je uložilo "Podnesak kojim se dostavlja Izvješće NATO-a o optuženom Berislavu Pušiću". Izvješće Organizacije sjevernoatlantskog pakta (dalje u tekstu: NATO), koja djeluje kao Stabilizacijske snage (dalje u tekstu: SFOR) u Bosni i Hercegovini, sadrži informacije o optuženom koje, prema mišljenju Tužiteljstva, govore u prilog njihovom protivljenju Pušićevom prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu.

III. Mjerodavno pravo

10. Pravilo 64 Pravilnika u relevantnom dijelu predviđa sljedeće: "Nakon prebacivanja u sjedište Međunarodnog suda, optuženi će biti zadržan u pritvoru u objektima koje će osigurati zemlja-domaćin ili neka druga zemlja".

11. U stavcima (A) i (B) pravila 65 Pravilnika izložena je osnova na temelju koje Raspravno vijeće može izdati nalog o privremenom puštanju na slobodu optuženog:

(A) Nakon što je pritvoren, optuženi može biti pušten na slobodu samo na osnovu naloga vijeća.

(B) Raspravno vijeće može izdati nalog za puštanje na slobodu samo nakon što zemlji-domaćinu i državi u koju optuženi traži da bude pušten dade priliku da se izjasne, i samo ako se uvjerilo da će se optuženi pojaviti na suđenju i da, u slučaju puštanja na slobodu, neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu.

12. Član 21(3) Statuta Međunarodnog suda (dalje u tekstu: Statut) određuje da će se optuženi smatrati nevinim dok mu se ne dokaže krivica. Ta odredba odražava i upućuje na međunarodne standarde sadržane, između ostalog, u članu 14(2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (dalje u tekstu: Međunarodni pakt) i člana 6(2) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Europska konvencija). Nadalje, u članu 9(3) Međunarodnog pakta se, između ostalog, ističe da "ne treba da bude opće pravilo da se osobe koje čekaju na suđenje moraju držati u pritvoru, ali puštanje na slobodu može biti uvjetovano davanjem jamstva da će pristupiti na suđenje". Član 5(3) Europske konvencije, između ostalog, određuje da "svatko uhićen ili pritvoren... mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja". Ti temeljni instrumenti o ljudskim pravima dio su međunarodnog javnog prava.

13. Pravilo 65 valja čitati u svjetlu Međunarodnog pakta i Europske konvencije i relevantne sudske prakse.

14. Raspravno vijeće smatra da se, u pravilu, odluka o nepuštanju na slobodu optuženog treba temeljiti na procjeni o tome je li javni interes, usprkos pretpostavci o nevinosti, važniji od potrebe da se ispoštuje pravo optuženog na osobnu slobodu. Valja pažljivo procijeniti važnost obje potrebe. Prvo, treba razmotriti jesu li ispunjena dva preduvjeta navedena u pravilu 65(B). Ti preduvjeti su kumulativni. To jest, ako nije uvjereno da će se optuženi pojaviti na suđenju i da ne predstavlja opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu, Raspravno vijeće mora odbiti prijedlog za privremeno puštanje na slobodu.^[2] U tom smislu, teret dokazivanja leži na optuženom koji mora uvjeriti Raspravno vijeće da će se pojaviti na suđenju i da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koju drugu osobu. Teret dokazivanja koji ima optuženi prilično je velik zbog ograničene nadležnosti i mogućnosti Međunarodnog suda da izvršava donesene mjere.^[3]

15. Povrh toga, pri tumačenju pravila 65, valja uzeti u obzir opće načelo razmjernosti. Neka mjera u međunarodnom javnom pravu je razmjerna samo kada je 1) prikladna, 2) neophodna i kada su 3) njezin stupanj i djelokrug razumni u odnosu na predviđeni cilj. Postupovne mjere nikad ne smiju biti hirovite ili pretjerane. Mora se primijeniti blaža mjera ako je ista dostatna.^[4]

16. Pri razmatranju dva preduvjeta jasno navedena u pravilu 65(B), valja se prisjetiti da na procjenu rizika da optuženi pobjegne ili vrši pritisak na svjedoke mogu utjecati čimbenici karakteristični za djelovanje Međunarodnog suda. Kao takvi, ti čimbenici niti su od presudne važnosti niti ih treba zanemariti u pojedinačnim slučajevima, a moraju se razmotriti u svjetlu svih informacija dostavljenih Raspravnom vijeću. Međutim, oni mogu postati od presudne važnosti ukoliko jasno povećavaju rizik da se optuženi ne pojavi na sudu ili da izvrši pritisak na svjedoke i ako Raspravno vijeće u konkretnom slučaju koji rješava ne može pronaći okolnosti koje bi išle u suprotnom smjeru.^[5]

17. Jedna od gorenavedenih okolnosti je da Međunarodni sud ne raspolaže vlastitim sredstvima da izvrši uhidbeni nalog ili da ponovo uhiti optuženog koji je privremeno pušten na slobodu. Međunarodni sud se, osim toga, mora pouzdati u to da će države surađivati u nadzoru optuženog koji je pušten na slobodu. To zahtijeva nešto oprezniju procjenu rizika od bjekstva optuženog. Hoće li ovaj nedostatak mehanizama za izvršenje odluka predstavljati takvu prepreku da se prijedlog za privremeno puštanje na slobodu mora odbaciti, ovisit će o danim okolnostima. S druge strane, takva situacija može iziskivati nametanje strogih uvjeta optuženom ili upućivanje zahtjeva dotičnoj vladi da dostavi podrobna jamstva. S tim u vezi, pri procjeni rizika od nedolaska optuženog na suđenje neće se zanemariti činjenica da se optuženi dobrovoljno predao.^[6]

18. Valja primijetiti da Raspravno vijeće zadržava svoje diskrecijsko pravo da ne odobri privremeno puštanje na slobodu i u slučajevima kada se uvjerilo da je optuženi ispoštovao dva zahtjeva iz navedenog pravila.^[7] Stoga, izričite uvjete navedene u pravilu 65(B) ne treba tumačiti kao pokušaj sastavljanja iscrpnog popisa razloga zbog kojih bi u nekom određenom slučaju trebalo odbiti prijedlog za privremeno puštanje na slobodu. Mogu, naime, postojati dokazi o pokušajima ometanja postupka, osim bijega ili vršenja pritiska na svjedoke, koje Raspravno vijeće može smatrati neophodnim da uzme u obzir. Na primjer, uništavanje pisanih dokaza, uklanjanje tragova navodnih zločina i mogućnost konspiracije sa suoptuženicima koji su na slobodi. Osim toga, faktori kao što su kratko vrijeme do donošenja presude ili početka suđenja mogu prevagnuti nad odlukom da se optuženi privremeno pusti na slobodu. U određenim okolnostima pritvor optuženog može biti u javnom interesu ako postoji opravdana bojazan da će optuženi počiniti daljnje zločine.^[8]

19. Ukratko, Raspravno vijeće, tumačeći pravilo 65 Pravilnika, smatra da se mora usredotočiti na konkretnu situaciju svakog pojedinačnog podnositelja prijedloga i da se, stoga, te odredba ne smije primjenjivati in abstracto, već uzimajući u obzir činjenice konkretnog slučaja.^[9]

20. Raspravno vijeće će se sada pozabaviti procjenom situacije, pri čemu će zajedno uzeti u obzir argumente i podneske strana, činjenice koje se odnose na predmet, zakon, kao i jamstva optuženog i nadležnih vlasti.

IV. Diskusija

21. U prilog izjavi da će se optuženi pojaviti na suđenju, zastupnik Pušićeve obrane je, između ostalog, iznio sljedeće argumente:

- Pušić se dobrovoljno predao i svojim aktivnostima, pojavljivanjem u javnosti i na drugi način ne pokazuje nepoštivanje MKSJ-a.^[10]

- Pušić nije kažnjavan, obiteljski je čovjek i pridonio je postupku ekshumacije i identifikacije ratnih zločina;^[11]

- Hrvatske i bosanske vlasti su izdale jamstva da optuženi, ako bude pušten na slobodu, neće bježati ni prijetiti žrtvama, svjedocima ili na bilo koji način ometati provođenje pravde;^[12]

- Činjenica da optuženi ima i hrvatsko i bosansko državljanstvo te da je njegov sin redovni student u Sloveniji ne znači da optuženi može lakše pobjeći;^[13]

- Način na koji je Tužiteljstvo opisalo Pušićevo osobno jamstvo (odnosno, navodi o Pušićevoj zloupotrebi položaja, korumpiranosti i protuzakonitom ponašanju) nema težine na vrijednost jamstava koja su dale hrvatske i bosanske vlasti.^[14]

- Pušić u prvom redu predlaže da bude pušten u Bosni i Hercegovini, na područje Mostara, zato što tamo živi njegova obitelj i zbog zdravstvenih ustanova u kojima se optuženi može liječiti.^[15] Kao drugu mogućnost optuženi predlaže da mu se dopusti boravak u Hrvatskoj. Treća mogućnost je da optuženi ostane u kućnom pritvoru u Republici Hrvatskoj.^[16]

22. U prilog izjave optuženog da neće predstavljati opasnost ni za jednu žrtvu, svjedoka ili bilo koje druge osobe, obrana iznosi sljedeće argumente:

- Ne postoje konkretne okolnosti koje upućuju na to da bi Pušić mogao na neki način ugroziti žrtve, svjedoke ili neke druge osobe.^[17]

- Pušić ne namjerava poduzeti nikakvu radnju čiji bi cilj bilo ugrožavanje žrtava, svjedoka ili drugih osoba niti je tako nešto ikada učinio;^[18]

- Ako bude stavljen u kućni pritvor, otklonit će se mogućnost ometanja svjedoka ili žrtava; ^[19]

- Pušić je ustvrdio da ne postoje nikakvi dokazi o tome da je sklon ometanju postupka^[20] i u svojoj Replici je naglasio da nije osuđen za kaznena djela za koja ga je 5. srpnja 2001. optužila Financijska policija te da, stoga, nema osnova da se omalovaži važnost jamstva koje je dao Kanton;^[21]

- Nijedan svjedok ni bilo koja druga osoba nije zatražila zaštitu tijekom istrage; ^[22]

- Pušić je poznata osoba i svaki pokušaj da stupi u kontakt sa žrtvama, svjedocima ili drugim osobama koji imaju veze s ovom optužnicom ne bi prošao nezapaženo;^[23]

- Pušić je imao najniži položaj od svih optuženika i nije uspostavio nikakve značajne kontakte u Bosni i Hercegovini, a naročito ne u Hrvatskoj, u kojoj niti nema nikakvog utjecaja.^[24]

23. Raspravno vijeće konstatira i uzima u obzir pismenu izjavu koju je optuženi dostavio, kao i njegove usmene argumente iznesene tijekom rasprave. Optuženi je, između ostalog, izjavio da će ostati u granicama općine Mostar, koji je izabrao kao mjesto boravka, ili – alternativno - u Zagrebu, da će se jednom tjednom javljati u lokalnu policijsku postaju, da o predmetu neće ni s kim razgovarati, da neće kontaktirati ni jednog drugog suoptuženika, da neće obnašati nikakve službene dužnosti ni u Republici Hrvatskoj ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, da neće kontaktirati ni jednog svjedoka niti ometati pravdu na bilo koji način, da će pristupiti suđenju i odazvati se na svaki poziv Međunarodnog suda, da će ispoštovati svaki nalog Raspravnog vijeća. Također je izjavio da će se "strogo pridržavati svih uvjeta koje Raspravno vijeće smatra podesnima."^[25]

24. Optuženi je nadalje naveo da njegovo suđenje neće početi još nekoliko godina.^[26] Iznoseći usmene argumente, izjavio je sljedeće: "Želio bih otići u Mostar, u svoju obiteljsku kuću… Ako to nije moguće, možete li me, molim Vas, privremeno pustiti na slobodu u Zagreb. Nisam dobrog zdravlja." Dodao je da će živjeti "od prihoda koje je zaradio kao glavni upravitelj jednog poduzeća."^[27]

25. U svom Odgovoru Tužiteljstvo se protivi Pušićevom prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu, navodeći, između ostalog, sljedeće:^[28]

- Pušić ima hrvatsko i bosansko državljanstvo, dobrog je materijalnog stanja, ima obitelj u Sloveniji i to povećava opasnost od toga da bi mogao pobjeći;^[29]

- Jamstva koja su dale hrvatske vlasti nisu pouzdana i nema nikakvih dokaza da optuženi održava čvrste veze s Republikom Hrvatskom;^[30]

- Jamstva koja su dale bosanske vlasti nisu pouzdana, naročito zato što, prema Ministarstvu unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, njihovo se "jamstvo temelji na činjenici da optuženi nije u kaznenoj, operativnoj ni prekršajnoj evidenciji i da protiv njega nije pokrenut nikakav kazneni postupak pred sudovima ovog Kantona", iako postoje dokazi da se optuženi od 5. srpnja 2001., kao član Komisije Bosne i Hercegovine za deminiranje, kazneno tereti za zloupotrebu položaja i neovlašteno korištenje sredstava;^[31]

- optuženi je dao samo vrlo nejasne podatke o tome gdje namjerava živjeti u Bosni i Hercegovini, gdje je počinjena većina zločina za koje se optuženi tereti;^[32]

- nekoliko incidenata opovrgavaju i dovode u sumnju vjerodostojnost tvrdnji optuženog da će se pristupiti suđenju i da neće predstavljati opasnost po žrtve, odnosno njegovim opetovano kažnjivo i korumpirano ponašanje i sugestija da je optužnica protiv njega "netočna";^[33]

- mnoge strukture i udruge stoje optuženom na raspolaganju i to njemu, u kombinaciji s dužnostima koje je obnašao poslije rata (optuženi je bivši hrvatski predstavnik u Komisiji Federacije za razmjenu ratnih zarobljenika) i njegovim utjecajem, otvara znatne mogućnosti da pobjegne ili prijeti svjedocima;^[34]

- zdravstveno stanje optuženog nije takvo da bi on morao biti pušten na slobodu do početka suđenja niti ide tome u prilog;^[35]

- geografska blizina optuženog predstavljala bi prednost bude li optuženi pristao da razgovara s predstavnicima Tužiteljstva.^[36]

26. Tužiteljstvo je ukazalo na prednosti situacije u kojoj bi optuženi bio u blizini, to jest, u Pritvorskoj jedinici UN-a gdje bi mogli s njim razgovarati predstavnici Tužiteljstva ako se on s time složi, kao što je pozvan da učini. Raspravno vijeće, međutim, ističe da pitanje eventualne suradnje optuženog s Tužiteljstvom ne bi, u pravilu, trebalo uzeti u obzir kao faktor koji bi Raspravno vijeće mogao navesti da odbije prijedlog za privremeno puštanje na slobodu. U suprotnom bi to za posljedicu imalo kršenje temeljnog prava optuženog da se brani šutnjom.

27. Tužiteljstvo također navodi da, budući da optuženi ima hrvatsko i bosansko državljanstvo, posjeduje imovinu u Bosni i Hercegovini, bivši je dužnosnik u vojnim i političkim strukturama HZ/HVO-a i tereti se "gospodarski kriminal", postoji veća vjerojatnost da će pokušati pobjeći ili na neki način ometati provođenje pravde tako što će predstavljati opasnost po žrtve, svjedoke ili neke druge osobe.

28. Tužiteljstvo tvrdi da je optuženi pod istragom Financijske policije u Mostaru zbog zloupotrebe vlasti ili položaja. To navodno upućuje na to da je optuženi nepošten i da mu ne treba vjerovati kad kaže da će se pojaviti na suđenju i da neće ometati provođenje pravde. Raspravno vijeće smatra da protupravne financijske transakcije, o kojima se još uvijek vodi istraga, kao i ostale okolnosti nisu dostatne da prevagnu protiv privremenog puštanja na slobodu optuženog.

29. Raspravno vijeće smatra da je moguće da Pušić još uvijek može u znatnoj mjeri utjecati na žrtve ili svjedoke i uništiti ili sakriti dokaze protiv sebe i drugih uz pomoć svoje mreže u organima unutarnjih poslova i obavještajnim službama u zemlji u kojoj su počinjeni zločini za koje je optužen. Međutim, čak i ako optuženi i dalje ima taj utjecaj, ne mora značiti da će ga nezakonito upotrijebiti. U tom smislu, Raspravno vijeće se mora osloniti na informacije kojima raspolaže. Budući da nije bilo indikacija da je optuženi utjecao na provođenje pravde otkako je potvrđena optužnica protiv njega, mišljenje Tužiteljstva da bi optuženi, ukoliko bude privremeno pušten na slobodu, mogao predstavljati opasnost po svjedoke i žrtve nedovoljno je potkrijepljeno dokazima. Nije utvrđena nikakva konkretna opasnost. Procjena prema pravilu 65 ne može se izvršiti samo in abstracto.

30. Optuženi se tereti za sudjelovanje u teškim krivičnim djelima i, ukoliko bude osuđen, vjerojatno ga očekuje duga zatvorska kazna. To bi mu mogao biti snažan poticaj da pobjegne. Međutim, sam po sebi taj se argument in abstracto ne može upotrijebiti protiv optuženog. Sve optužene pred ovim Međunarodnim sudom, ukoliko budu osuđeni, vjerojatno očekuju teške kazne.

31. Raspravno vijeće konstatira da činjenica da optuženi prije uhićenja nije nikad pokušao pobjeći govori u prilog tome da će se optuženi vjerojatno pojaviti na suđenju kada mu to naredi Raspravno vijeće. To je istina tim više što je optuženi unaprijed znao da će ga Međunarodni sud vjerojatno optužiti, i Raspravno vijeće se slaže s tim da se optuženi nikad nije pokušao sakriti usprkos nagovještajima da je osumnjičen za djela koja spadaju u nadležnost Međunarodnog suda i da je moguće da ga, ukoliko bude osuđen, očekuje stroga kazna.

32. Tužiteljstvo je usmeno istaklo da su hrvatske vlasti svoja jamstva "dale olako" jer u ovom predmetu hrvatska Vlada nije neutralan i bona fide jamac.^[37] Tužiteljstvo je navelo da su od "ožujka 2004. mnoge najviše državne i političke vođe, uključujući predsjednika Vlade i predsjednika Sabora, javno i uz veliki odjek izrazile svoje protivljenje optužnicama protiv Čermaka i Markača, kao i optužnicama u ovom predmetu, nazvavši te optužnice ili bar dijelove tih optužnica neprihvatljivim za Hrvatsku".^[38] Raspravno vijeće podsjeća da jamstva nisu uvjet da bi se odobrio prijedlog za privremeno puštanje na slobodu.^[39] Međutim, ona služe da dodatno uvjere Raspravno vijeće.

33. Predstavnik Vlade Republike Hrvatske, g. Muljačić, osporio je u općim crtama navode Tužiteljstva u vezi s nedostatkom dobre vjere i suradnje. Izjavio je da Hrvatska sada smatra suradnju s Međunarodnim sudom prioritetom^[40] i da će "Vlada Republike Hrvatske poduzeti sve mjere kako bi se pobrinula da gorenavedena gospoda dođu na suđenje i da, ako budu privremeno pušteni na slobodu, ne predstavljaju opasnost ni za jednog potencijalnog svjedoka, žrtvu ni bilo koju drugu osobu. Vlada Republike Hrvatske je spremna dostaviti sva dodatna jamstva potrebna za udovoljavanje prijedlogu za privremeno puštanje na slobodu. Hrvatska vlada će ispoštovati sve zahtjeve ovog Međunarodnog suda".^[41] U vezi s konkretnim pitanjem suradnje, g. Muljačić je odbacio tvrdnje Tužiteljstva. Naznačio je da "su glavna tužiteljica, gđa Carla Del Ponte, Njegova Ekscelencija, g. Meron, predsjednik Međunarodnog suda, već ocijenili da se suradnja izvršava u potpunosti i u cijelosti."^[42] Ustvrdio je da je predsjednik Meron izjavio da se "Republika Hrvatska ima pravo štititi interese svojih građana (…) kada počne suđenje, može se prijaviti za status amicus curiae i u toj ulozi osvrnuti se na neke političke kvalifikacije."^[43] Gospodin Krnić, drugi predstavnik Vlade Republike Hrvatske, razradio je ovu izjavu, osporivši dodatno tvrdnje Tužiteljstva o nepostojanju dobre vjere sa strane Hrvatske. Izjavio je: "Republika Hrvatska nije ni u kakvom partnerstvu, a kamoli u sumnjivom partnerstvu, s ovdje prisutnim pojedincima. Ona ih isključivo štiti na temelju Bečkih konvencija, koje Hrvatskoj nameću određene obaveze i dužnosti i nalažu joj da štiti svoje građane".^[44] Odgovarajući izravnije na tvrdnju Tužiteljstva da su jamstva dana olako, iznio je svoje mišljenje da je "Republika Hrvatska dala jamstva samo u onim slučajevima kada je bila sigurna da može u potpunosti stajati iza tih jamstava. Ima mnogo više građana Republike Hrvatske optuženih pred ovim sudom nego onih za koje su dana jamstva".^[45]

34. Predstavnica Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, gđa Krišto, izrazila je spremnost da zajamči da će "Vlada Federacije ispoštovati sve pozive na suđenje Raspravnog vijeća i da će ispuniti sve uvjete koje MKSJ postavi optuženom".^[46] Dodala je da "Vlada Bosne i Hercegovine raspolaže svim ustanovama i instrumentima kojima može omogućiti da se svi nalozi ovog Raspravnog vijeća provedu na vrijeme i da se ispune svi drugi uvjeti".^[47] Gospođa Krišto je zatim ustvrdila da su "ustanove Vlade Federacije provele u djelo sve aktivnosti i ispoštovale sve obaveze koje je Republika Bosna i Hercegovina preuzela u sklopu suradnje s Međunarodnim sudom".^[48] Povrh toga, gđa Krišto je izrazila optimizam u vezi s djelotvornošću Federacije ako optuženi pobjegne u Republiku Srpsku. "Vlada djeluje na razini države Bosne i Hercegovine, što znači da su entiteti obavezni surađivati s državnim ministarstvom sigurnosti. Na taj način se svi nalozi mogu uspješno i djelotvorno izvršavati, u skladu sa svim eventualno zadanim uvjetima".^[49]

35. Odlučujući o državi u koju bi najbolje bilo poslati optuženog na privremenu slobodu, Raspravno vijeće je odmjerilo sve okolnosti, uključujući sadašnju situaciju u kojoj se nalazi optuženi i njegova obitelj, te kontrolu koju jamci mogu stvarno vršiti na svom području. Vijeće zaključuje da bi optuženog privremeno trebalo pustiti na slobodu u Republiku Hrvatsku. Prihvaća uvjerenja koja mu je ponudila Vlada Republike Hrvatske i osobna jamstva optuženog u slučaju da bude pušten u Hrvatsku.

36. Raspravno vijeće, nakon što je ocijenilo sve relevantne okolnosti u skladu s pravilom 65(B), ne može in concreto navesti ni jednu naznaku koja bi upućivala na to da će optuženi pokušati pobjeći ili ometati provođenje pravde. Raspravno vijeće smatra prikladnim da naloži da optuženi bude privremeno pušten na slobodu. Pušićeve veze sa Zagrebom, u kojem živi već godinama, govore u prilog tome da bi bilo razumno da tamo bude pušten na slobodu.

37. U skladu s pravilom 65(C) Pravilnika, Raspravno vijeće "može odrediti bilo koje uvjete koje smatra primjerenima, uključujući polaganje kaucije i poštivanje uvjeta potrebnih da bi se osigurala prisutnost optuženog na suđenju i zaštita drugih osoba". Konstatira se da je optuženi pristao na sve potrebne uvjete. Od uvjeta koji se trebaju nametnuti, Raspravno vijeće namjerava narediti optuženom da ni sa kim, osim sa svojim odvjetnikom, ne razgovara o predmetu. Taj nalog će obuhvatiti i zabranu kontakta s predstavnicima medija. Doljenavedeni uvjeti imaju cilj da osiguraju da optuženi neće pobjeći i da neće ometati provođenje pravde u ovom predmetu.

V. Dispozitiv

IZ GORENAVEDENIH RAZLOGA,

NA TEMELJU pravila 65 i 54 Pravilnika,

RASPRAVNO VIJEĆE,

OVIME ODOBRAVA Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu I NALAŽE da se Berislav Pušić privremeno pusti na slobodu pod sljedećim uvjetima:

(a) NALAŽE optuženom:

1) da ostane u granicama mjesta boravka koje je izabrao u Republici Hrvatskoj;

2) da svoju putovnicu preda u Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske;

3) da o adresi na kojoj će boraviti izvijesti Ministarstvo unutarnjih poslova i tajnika Međunarodnog suda, te da ne mijenja adresu ako o tome nije sedam dana ranije izvijestio Ministarstvo i tajnika;

4) da se jednom tjedno javi u lokalnu policijsku postaju;

5) da pristane da Ministarstvo unutarnjih poslova, dužnosnici Vlade Republike Hrvatske, lokalna policija ili osoba koju odredi tajnik Međunarodnog suda povremenim, nenajavljenim posjetima provjere nalazi li se u mjestu koje je naveo;

6) da ne stupa ni u kakav kontakt niti na bilo koji način pokušava utjecati na žrtve ili potencijalne svjedoke;

7) da ni na koji način ne utječe na postupak ili provođenje pravde, a naročito da se suzdrži od uništavanja dokaza;

8) da ni sa kim, osim sa svojim odvjetnikom, ne razgovara o predmetu i da ne dolazi u kontakt s predstavnicima medija;

9) da ne bude u kontaktu ni sa jednim optuženim pred ovim Međunarodnim sudom;

10) da se strogo pridržava svih zahtjeva vlasti Republike Hrvatske neophodnih da bi se te vlasti mogle pridržavati svojih obaveza iz ovog naloga;

11) da se vrati na Međunarodni sud onda kada to naloži Raspravno vijeće;

12) da se strogo pridržava svih naloga Raspravnog vijeća kojima se mijenjaju uvjeti za privremeno puštanje na slobodu ili se ono okončava;

13) da ne preuzima nikakve službene dužnosti u Republici Hrvatskoj;

14) da se tajniku Međunarodnog suda javi u roku od tri dana nakon što se zaposli, da ga izvijesti o poslu koji obavlja i da navede ime i adresu poslodavca.

OBAVJEŠTAVA optuženog da ima pravo da u bilo koje vrijeme pred Raspravno vijeće iznese svako pitanje i zatraži izmjenu uvjeta ovog naloga i istovremeno ga podsjeća da će se u cijelosti primjenjivati uvjeti navedeni u ovom nalogu sve dok se ne usvoje eventualne izmjene.

(b) ZAHTIJEVA od Vlade Republike Hrvatske, uključujući i lokalnu policiju, da:

1) osigura da se optuženi pridržava uvjeta koje mu je izreklo Raspravno vijeće;

2) osigura pokrivanje svih troškova prijevoza optuženog s teritorija Nizozemske do njegovog mjesta boravka i natrag;

3) nakon što optuženi bude privremeno pušten na slobodu u zračnoj luci Schiphol (ili nekoj drugoj zračnoj luci na teritoriju Nizozemske), ovlašteni dužnosnik Vlade Republike Hrvatske od nizozemskih vlasti preuzme nadzor nad optuženim i otprati optuženog ostatak puta do njegovog mjesta privremenog boravka;

4) osigura da ovlašteni dužnosnik Vlade Republike Hrvatske prati optuženog na putu natrag u Kraljevinu Nizozemsku nakon što Raspravno vijeće izda nalog o okončanju privremenog puštanja na slobodu i preda ga nizozemskim vlastima u Kraljevini Nizozemskoj u vrijeme i na mjestu koje odredi Raspravno vijeće;

5) na zahtjev Raspravnog vijeća ili strana u predmetu, omogući sve vidove suradnje i komunikacije između strana i osigura povjerljivost te komunikacije;

6) ne izda optuženom nikakve nove putovnice ili putne dokumente;

7) redovno nadzire optuženog na adresi koju bude prijavio Tajništvu Međunarodnog suda i vodi evidenciju izvješća o nadzoru;

8) svaki mjesec podnese Raspravnom vijeću pismeno izvješće, uključujući, između ostalog, izvješća navedena pod točkom 7), iz kojih se vidi pridržava li se optuženi uvjeta iz ovog naloga;

9) pobrine se za osobnu sigurnost optuženog dok je privremeno na slobodi;

10) smjesta izvijesti tajnika Međunarodnog suda o svim eventualnim prijetnjama sigurnosti optuženog i dostavi potpuna izvješća o istrazi provedenoj u vezi s tim prijetnjama;

11) smjesta uhiti optuženog ukoliko prekrši ijedan uvjet naveden u nalogu o privremenom puštanju na slobodu i o tome odmah izvijesti Raspravno vijeće.

(c) ZAHTIJEVA od tajnika Međunarodnog suda da:

1) se s Ministarstvom pravosuđa Kraljevine Nizozemske posavjetuje u vezi s praktičnom organizacijom oko puštanja optuženog na slobodu;

2) zadrži optuženog u pritvoru dok mu se ne organizira put;

3) dostavi ovaj nalog zainteresiranim vladama.

(d) ZAHTIJEVA od nizozemskih vlasti da:

1) prevezu optuženog u zračnu luku Schiphol (ili neku drugu zračnu luku u Kraljevini Nizozemskoj) čim to bude izvedivo;

2) u zračnoj luci privremeno puste optuženog na slobodu i predaju u nadzor ovlaštenog dužnosnika Republike Hrvatske;

3) po povratku optuženog preuzmu nadzor nad njim na mjestu i u vrijeme koje će odrediti Raspravno vijeće i prevezu ga natrag u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih naroda.

(e) ZAHTIJEVA od vlasti država kroz čiji će teritorij optuženi eventualno proći da:

1) zadrže optuženog u pritvoru tijekom tranzita u zračnoj luci;

2) uhapsi i pritvori optuženog do njegovog povratka u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih naroda ukoliko pokuša pobjeći.

Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku. Mjerodavnim se smatra engleski tekst.

[pečat Međunarodnog suda]

^[1] Uhidbeni nalog je izdan zapečaćen, a kasnije ga je otpečatio sudac Antonetti.

^[2] Tužitelj protiv Rahima Ademija, "Nalog po zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu", predmet br. IT-01-46-PT, 20. veljače 2002., par. 21.

^[3] Tužitelj protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, Odluka po zahtjevu Radoslava Brđanina za privremeno puštanje na slobodu, predmet br. IT-99-36PT, 25. srpnja 2000., par. 18.

^[4] Tužitelj protiv Dragana Jokića, predmet br. IT-02-53-PT, Odluka po prijedlogu optuženog Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 28. ožujka 2002., par. 18.

^[5] Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42-PT, Nalog po prijedlogu Miodraga Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 20. veljače 2002., par. 22.

^[6] Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42-PT, Nalog po prijedlogu Miodraga Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 20. veljače 2002., par. 23.

^[7] Vidi na primjer, Tužitelj protiv Kovačevića, predmet br. IT-97-24-PT, "Odluka po prijedlogu obrane za privremeno puštanje na slobodu", 21. siječnja 1998., Tužitelj protiv Brđanina i Talića, predmet br. IT-99-36-PT, "Odluka po zahtjevu Momira Talića za privremeno puštanje na slobodu", 28. ožujka 2001.

^[8] Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42-PT, Nalog po zahtjevu Miodraga Jokića za privremeno puštanje na slobodu, 20. veljače 2002., par. 21.

^[9] Tužitelj protiv Hadžihasanovića i drugih, predmet br. IT-01-47-PT, "Odluka kojom se odobrava privremeno puštanje na slobode Amira Kubure", 19. prosinca 2001., par. 7.

^[10] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 17, 18.

^[11] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 23, Replika, par. 7-8, 20.

^[12] Dodaci 1 do 4 uz Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu.

^[13] Replika, par. 4-5.

^[14] Replika, par. 9, 20-21.

^[15] Vidi Repliku, par. 27, u kojoj optuženi objašnjava zašto mu je potrebno liječenje.

^[16] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 43. Replika, par. 6.

^[17] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 35.

^[18] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 36.

^[19] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 40.

^[20] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 26.

^[21] Replika, par. 7-8.

^[22] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 38.

^[23] Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 39.

^[24] Replika, par. 23.

^[25] Dodatak 9 uz Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu.

^[26] Vidi Pušićev prijedlog za privremeno puštanje na slobodu, par. 14, 15.

^[27] Rasprava po prijedlozima, T. 129.

^[28] Tužiteljstvo prilaže dokumente kako bi potkrijepilo svoje argumente: Prilog A (novinski članak iz "Večernjeg lista" od 26. ožujka 2004.), Prilog B (pismo od 5. svibnja 2004. u kojem je navedeno da je optuženi operiran u Sloveniji i izvadak iz telefonskog imenika Slovenije s interneta iz kojeg je vidljivo da sin optuženog živi u Sloveniji), Prilog C (Financijska policija Federacije Bosne i Hercegovine u Mostaru, koja pokazuje da se optuženi tereti za zloupotrebu položaja ili vlasti i nezakonitu upotrebu), Prilog D (pismo Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona kojim se potvrđuje da se optuženi tereti za "gospodarski kriminal"), Prilog E (izvaci iz članaka iz novina), Prilog F (tablica rezultata izbora 2002. za Kantonalnu skupštinu 7 i Skupštinu 8), Prilog G (transkript saopćenja za tisak NATO-a-SFOR-a od 12. listopada ukojem se navodi da je optuženi uklonjen sa svojeg službenog položaja člana Komisije za deminiranje), Prilog H (pismo načelnika policije u Mostaru od 2. prosinca 1993. u kojem se navodi da je optuženi pomagao muslimanskoj strani za vrijeme sukoba), Prilog I (izvaci iz zvaničnih dokumenata koji ukazuju na to da je optuženi posjedovao imovinu), Prilog J (izvaci iz tiska od 27. lipnja 2004. koji ukazuju na to da optuženi poriče da je on prava osoba koja je navedena u optužnici).

^[29] Odgovor, par. 8, 19.

^[30] Odgovor, par. 5-6.

^[31] Odgovor, par. 9.

^[32] Odgovor, par. 10-11.

^[33] Odgovor, par. 12-13, 17-18.

^[34] Odgovor, par. 17, 20.

^[35] Odgovor, par. 21-25.

^[36] Odgovor, par. 26.

^[37] Rasprava po prijedlozima, T. 99, 101.

^[38] Rasprava po prijedlozima, T. 101, 102.

^[39] Tužitelj protiv Blagojevića i drugih, Odluka po zahtjevu Dragana Jokića za dozvolu za ulaganje žalbe, IT-02-53-AR65, 18. travnja 2002., par. 7 i 8.

^[40] Rasprava po prijedlozima, T. 121.

^[41] Rasprava po prijedlozima, T. 120.

^[42] Rasprava po prijedlozima, T. 120.

^[43] Rasprava po prijedlozima, T. 122.

^[44] Rasprava po prijedlozima, T. 130.

^[45] Rasprava po prijedlozima, T. 130.

^[46] Rasprava po prijedlozima, T. 116.

^[47] Rasprava po prijedlozima, T. 117.

^[48] Rasprava po prijedlozima, T. 117.

^[49] Rasprava po prijedlozima, T. 119.