MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-03-67-AR73.2

Rešava:

sudija Theodor Meron
sudija Fausto Pocar
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija Mehmet Güney
sudija Inés Mónica Weinberg de Roca

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 21. januar 2004.

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA


ODGOVOR TUŽILAŠTVA NA ŽALBU OPTUŽENOG NA “ODLUKU PO PODNESKU BROJ 19” PRETRESNOG VEĆA

Tužilaštvo
Hildegard Uertz-Retzlaff
Ulrich Mussemeyer
Daniel Saxon

Optuženi
Vojislav Šešelj


MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
VOJISLAVA ŠEŠELJA

Predmet br. IT-03-67-AR73.2


ODGOVOR TUŽILAŠTVA NA ŽALBU OPTUŽENOG NA “ODLUKU PO PODNESKU BROJ 19” PRETRESNOG VEĆA

I. Uvod

  1. Dana 9. septembra 2003, optuženi je Pretresnom veću II (u daljem tekstu: Veće) dostavio “Podnesak broj 19”. U njemu optuženi, između ostalog, od Veća traži da Ambasadi Holandije u Beogradu, radi putovanja u Hag i posete optuženom, naloži izdavanje vize episkopu mileševskom Filaretu, koji se trenutno nalazi na spisku osoba kojima je Evropska unija zabranila ulazak na svoju teritoriju, zbog čega mu Holandija ne može izdati takvu vizu. Dana 1. oktobra 2003, Veće je donelo odluku po “Podnesku broj 19” kojom odbija ovaj zahtev. Na osnovu pravila 73(C), optuženi ima rok od sedam dana za podnošenje zahteva za potvrdu za ulaganje žalbe. On nije podneo zahtev za potvrdu u navedenom roku.

  2. Dana 9. oktobra 2003, sudija Wolfgang Schomburg, tada pretpretresni sudija u ovom postupku, dodeljen je u sastav Žalbenog veća, a sudija Carmel A. Agius je imenovan za pretpretresnog sudiju u ovom postupku. Na statusnoj konferenciji održanoj 29. oktobra 2003, optuženi je pred novoimenovanim pretpretresnim sudijom Agiusom ponovo pokrenuo ovo pitanje. Sudija Agius je pružio uverenje optuženom da je voljan da mu po ovom pitanju izda potvrdu za žalbu. Dana 6. novembra 2003, optuženi je podneo “Podnesak broj 23” u kojem traži potvrdu za ulaganje žalbe na odluku od 1. oktobra 2003. Optužba je podnela odgovor u kojem se protivi izdavanju potvrde, a 20. novembra 2003, Veće je odobrilo izdavanje potvrde za žalbu na osporavanu odluku. Dana 1. decembra 2003, optuženi je podneo “Podnesak broj 28”, u kojem traži produženje roka za ulaganje žalbe. Dana 22. decembra 2003. Veće je odobrilo ovaj zahtev i rok za ulaganje žalbe produžilo za jedan radni dan od primitka date odluke. Dana 31. decembra 2003, optuženi je uložio žalbu (u daljem tekstu: Žalba) u kojoj traži od Pretresnog veća da preinači odluku od 1. oktobra 2003. Iz dolenavedenih razloga, optužba smatra da optuženi nije pokazao da je Veće pogrešno primenilo pravo ili zloupotrebilo svoja diskreciona ovlašćenja. Stoga, ovu žalbu treba odbiti.

  3. II. Diskusija

  4. Optuženi nije pokazao da je Veće napravilo grešku odbivši njegov prvobitni zahtev. Princip žalbe je sledeći: optuženi treba da ukaže na neku konkretnu grešku Pretresnog veća koju treba ispraviti, a ne da, zato što je nezadovoljan nekom odlukom Pretresnog veća, želi da pojasni svoj stav ili pokrene nova pitanja. Kao što je Žalbeno veće nedavno zaključilo: “strana koja tvrdi da je počinjena greška mora makar da navede greške za koje tvrdi da su počinjene, iznese argumente u prilog svoje tvrdnje i objasni na koji način ta greška obesnažuje odluku”.[1] U ovom slučaju se teško može reći da je optuženi naveo na koji je način Veće pogrešno primenilo pravo. Prva dva pitanja koja on pokreće u svojoj žalbi navodno se tiču pogrešne primene prava od strane Veća. Prvo pitanje je zapravo posledica pogrešnog tumačenja osporavane odluke, a drugo je ponavljanje njegovog prvobitnog argumenta. Osim toga što nisu valjana, treće i četvrto pitanje koje optuženi pokreće potpuno su nova, i ne pominju se u Podnesku broj 19.

  5. U prvoj tački Žalbe, optuženi tvrdi da Veće nije zauzelo dovoljno decidan stav u vezi s njegovim prvobitnim zahtevom. Optuženi tvrdi da je Veće delimično prihvatilo treći zahtev iz “Podneska broj 19” ali da nije navelo da li se njegov zahtev u vezi sa vladikom Filaretom “prihvata”, “odbija” ili “delimično prihvata”. Međutim, u završnom paragrafu “Odluke po zahtevu broj 19”, jasno se vidi da je Pretresno veće zauzelo odlučan stav rekavši da “odbija ostale zahteve optuženog...”

  6. U drugoj tački Žalbe, optuženi tvrdi da je došlo do pogrešnog tumačenja Pravilnika o pritvoru osoba koje čekaju na suđenje ili žalbeni postupak pred Međunarodnim sudom ili su iz nekog drugog razloga pritvorene po ovlaštenju ovog suda (u daljem tekstu: Pravilnik o pritvoru), te da mu treba odobriti posetu sveštenika po njegovom izboru, pri čemu se primenjuju samo ograničenja i uslovi pravila 63 i 66 Pravilnika o pritvoru. Međutim, optuženi je pogrešno protumačio pravilo 70 Pravilnika o pritvoru. Pravilo 70 predviđa sledeće: “Nijednom pritvoreniku ne sme se onemogućiti kontakt s predstavnikom bilo koje vere, a primenjuju se samo ona ograničenja i uslovi koji su predviđeni pravilom 63”. Nijedno pravilo ne omogućava pritvorenicima da traže kontakt sa konkretnim duhovnim savetnikom ili predstavnikom neke vere.[2] Optuženi čak nije ni pokušao da pokaže da su njegova verska uverenja takva da se mogu zadovoljiti samo putem kontakta sa konkretnom osobom koju je naveo.[3]

  7. Od većeg je značaja to što pravilno tumačenje Pravilnika o pritvoru nije relevantno za ovo pitanje, budući da Pritvorska jedinica Ujedinjenih nacija ne sprečava nijednog duhovnog predstavnika da poseti optuženog. Vladika Filaret nije u mogućnosti da poseti optuženog zato što ne može da dobije vizu Kraljevine Holandije (u daljem tekstu: Holandija), koja je, kao članica Evropske unije, obavezna da ispoštuje zabranu ulaska vladike Filareta na teritoriju zemalja članica.[4] Imajući u vidu da pritužba optuženog nije prouzrokovana nekim postupkom ovog Međunarodnog suda, Žalbeno veće nije prava instanca za ulaganje takve pritužbe. Vladika Filaret i optuženi mogu ovo pitanje da pokrenu pred Savetom Evropske unije, koja će se njime ponovo baviti u martu ove godine, pred Kancelarijom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, koja je pomogla pri sastavljanju spiska lica na koje se zabrana odnosi, ili pred Evropskim sudom za ljudska prava.

  8. U trećoj tački žalbe optuženi kaže da je vladika Filaret dobio saglasnost Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve. Bila ova tvrdnja tačna ili ne, ona je potpuno irelevantna. Odluka nekog crkvenog organa kojim se nekom vladiki odobrava putovanje nema pravnu težinu kad je reč o pitanjima pokrenutim u ovom slučaju, i ne bi trebalo da utiče na odluku Žalbenog veća.

  9. U četvrtoj tački Žalbe optuženi kaže da odluka Evropske unije o neizdavanju viza ne bi smela da bude osnov za uskraćivanje poseta pritvorenicima, budući da bi ovaj Međunarodni sud trebalo da je “eksteritorijalan”. Optuženi čak nije definisao pojam “eksteritorijalan”, ne navodi nikakav pravni izvor, niti na bilo koji drugi način potkrepljuje ovu svoju tvrdnju. U slučaju međunarodnih organizacija usvojeno je pravilo da “Prostor na kojem se nalazi sedište date organizacije ostaje teritorija zemlje domaćina, s tim da su na predmetnom prostoru nadležnosti te države ograničene”[5]. Pravni status ovog Međunarodnog suda definisan je u njegovom Statutu. Odnos između Međunarodnog suda i Holandije uređen je Sporazumom Ujedinjenih nacija i Kraljevine Holandije u vezi sa sedištem Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljem tekstu: Sporazum o sedištu). Iako Međunarodni sud ima izvesne olakšice i povlastice, ni u Statutu ni u Sporazumu o sedištu ne govori se, direktno ili indirektno, o tome da je Međunarodni sud “eksteritorijalan”, kao ni o obavezi izdavanja viza posetiocima pritvorenika. Štaviše, u Sporazumu o sedištu koji su odobrili ovaj Međunarodni sud i Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija[6] jasno je definisano kome je Holandija dužna da izda vizu.[7] Da je Međunarodni sud “eksteritorijalan”, kao što sugeriše optuženi sastavljanje ovakvog spiska ne bi imalo smisla jer bi Holandija bila obavezna da odobri prolaz svakome ko dolazi u posetu Međunarodnom sudu ili ustanovama s njim u vezi,.

  10. Budući da ne postoji eksplicitno definisana pravna obaveza zbog koje bi Holandija izdala vizu vladiki Filaretu, jedini potencijalni pravni izvor na osnovu kojeg bi Međunarodni sud mogao da donese takav nalog jeste član 29 Statuta. Optužba smatra da bi bilo neprimereno da Međunarodni sud svoja ovlašćenja iz člana 29 Statuta iskoristi za izdavanje takvog naloga. Svrha člana 29 jeste da omogući Međunarodnom sudu da prikupi dokaze i spreči da se neka država meša u vođenje pravičnog postupka i sprovođenje pravde. Optuženi nije pokazao da se odlukom Evropske unije kojom se zabranjuje dolazak vladike Filareta namerno ili slučajno ometa pravičan i ekspeditivan postupak koji se vodi na ovom Međunarodnom sudu, ili da se njome ugrožavaju osnovna prava strana u postupku.[8] Stoga bi bilo neprimereno ako bi obimna i jedinstvena ovlašćenja koja Međunarodni sud ima nad suverenim državama bila upotrebljena da bi se izašlo u susret sklonostima optuženog, naročito ako se ima u vidu da na raspolaganju stoje i druga pravna sredstva, o čemu je bilo reči u paragrafu 6. Kad bi praksa ovog suda bila da nasumično koristi svoje statutom propisano ovlašćenje kojim se države obavezuju na saradnju, mnogi sporazumi između Međunarodnog suda i suverenih država[9] bi se sveli na puku kurtoaziju, čime bi se na zemlju domaćina svalio ogroman teret, mnogo veći od onog sa kojim se složila pristajući da bude domaćin sedišta Suda. Shodno tome, iz gorenavedenih razloga, Pretresno veće nije odbijanjem zahteva optuženog pogrešilo u primeni prava ili zloupotrebilo diskreciona ovlašćenja. Optužba, stoga, s dužnim poštovanjem, traži da Žalbeno veće odbije ovu žalbu.
  11. III. Traženo pravno sredstvo

  12. Da Žalbeno veće odbije ovu žalbu.

/potpis na originalu/
Hildegard Uertz-Retzlaff,
viši zastupnik optužbe
Dana 21. januara 2004.
U Hagu,
Holandija

[1] Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Presuda, predmet br. IT-97-25-A, 17. septembar 2003, par. 10.

[2] Ovo načelo se jasno ogleda u pravilu 68 i pravilu 69 Pravilnika o pritvoru. Pravilo 68 predviđa sledeće: “Svaki pritvorenik ima pravo da po dolasku u pritvorsku jedinicu ili nakon toga dâ do znanja da li želi da uspostavi kontakt s nekim od sveštenika ili duhovnih savetnika zatvora domaćina” /naglasak dodat/. Pravilo 69 predviđa sledeće: “Kolegijum imenuje kvalifikovanog predstavnika za svaku veru ili sistem verovanja kojima pripada svaki od pritvorenika” /naglasak dodat/. Ova dva pravila potvrđuju načelo da pritvorenici imaju pravo na predstavnika svoje vere, ali ne na bilo kojeg, već na onog kojeg je obezbedila i čije je angažovanje odobrila pritvorska jedinica.

[3] Optužba ističe da je Evropski sud za ljudska prava zaključio da su zakoni koji potencijalno ograničavaju slobodu misli, svesti i vere prihvatljivi ukoliko se takve potrebe mogu zadovoljiti na drugi način (Cha’are Shalom ve Tsedek protiv Francuske), a Evropska komisija za ljudska prava je odbacila žalbu na osnovu člana 9 i člana 14 Konvencije jer žalioci nisu pokazali da bi osporavani zakon ometao njihove verske studije (A.R. Cocriel i M.A.R. Aurik protiv Holandije).

[4] Dana 15. aprila 2003, Savet Evropske unije (u daljem tekstu: Savet) usvojio je Stav 2003/280/CFSP u kojem državama članicama nalaže da preduzmu neophodne mere za sprečavanje ulaska ili prolaska kroz njihovu teritoriju lica koja pomažu optuženima od strane MKSJ u daljem izbegavanju suđenja za zločine za koje ih dati sud tereti, navedenih na spisku koji je sastavio Savet, uz konsultacije sa Kancelarijom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Savet je 25. juna 2003. na taj spisak uvrstio vladiku Filareta.

[5] Hans Bevers, Niels Blokker i Jaap Roording, “Netherlands and the ICC” /prevod s engleskog: Holandija i MKS/, Leiden Journal of International Law, sv. 16, br. 1, mart 2003.

[6] S/1994/849, juli 1994.

[7] U članu XXIIV Sporazuma o sedištu “Ulazak, izlazak i kretanje unutar zemlje domaćina” navode se sudije, tužilac, sekretar, osoblje suda, branilac i svedoci.

[8] Optuženi je već na nejasan način govorio o “očuvanju [svog] duševnog zdravlja”. Tužilac protiv Vojislava Šešelja, “Podnesak broj 23”, predmet br. IT-03-67-PT, 14. novembar 2003, par. 1. Međutim, optuženi nije pokazao na koji bi način nemogućnost da se ispovedi određenom srpskom pravoslavnom svešteniku uticala na njegovo duševno zdravlje u toj meri da bi to ugrozilo njegovo pravo na pravično i ekspeditivno suđenje ili izmenilo ishod suđenja. Valja primetiti da je optuženi tokom ovog postupka često ulagao sumnjive ili obesne pritužbe u vezi sa svojim duševnim zdravljem. Na primer, optuženi je više puta tvrdio da odore koje nose službenici MKSJ-a u sudnici kod njega izazivaju “frustracije”, “psihološke smetnje” i “veoma teške duševne patnje” jer je to “odeća rimokatoličke inkvizicije”. 29. oktobar 2003, transkript suđenja str. 149-150; 3. juli 2003, transkript suđenja str. 82-83 i 106-107; 26. februar 2003, transkript suđenja str. 68. Tadašnji predsedavajući, sudija Schomburg, ove pritužbe je okarakterisao kao “obesne”, 3. juli 2003, transkript suđenja str. 83.

[9] Među njima su, na primer, Sporazum o bezbednosti i redu, između Holandije i Međunarodnog suda kojim je uređeno funkcionisanje Pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija, Sporazum o sedištu i različiti Sporazumi o sprovođenju kazne.