MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

PREDMET BROJ: IT-95-8-PT

 

TUŽILAC SUDA
protiv
Duška SIKIRICE
Damira DOŠENA
Dušana FUŠTARA
Dragana KOLUNDŽIJE
Nenada BANOVIĆA
Predraga BANOVIĆA
Duška KNEŽEVIĆA

 

DRUGA IZMIJENJENA OPTUŽNICA

 

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu s ovlašćenjem iz člana 18 Statuta Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (nadalje Statut Međunarodnog suda), optužuje:

Duška SIKIRICU, zvanog "Sikira", za genocid, saučesništvo sa ciljem počinjenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, kako slijedi, i

Damira DOŠENA, zvanog "Kajin",
Dušana FUŠTARA,
Dragana KOLUNDŽIJU, zvanog "Kole",
Nenada BANOVIĆA, zvanog "Bani",
Predraga BANOVIĆA, zvanog "Čupo",
i Duška KNEŽEVIĆA, zvanog "Duća"
za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja,
kako slijedi:


OPŠTI PODACI:

1. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) izjasnilo kao Muslimani; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti. Opština se prostire duž jedne od glavnih saobraćajnica u bivšoj Jugoslaviji, u pravcu istok-zapad. Srpske vođe su je smatrale strateškom lokacijom zato što je taj koridor povezivao oblast hrvatske Krajine na zapadu, u kojoj su dominirali Srbi, sa Republikom Srpskom na istoku.

2. Nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine i nakon izbijanja rata, činilo se sve vjerovatnijim da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost. Srpske vođe u Bosni, međutim, željele su da Bosna i Hercegovina ostane u sastavu Jugoslavije. Kako je vrijeme prolazilo i bivalo jasno da neće moći zadržati Bosnu i Hercegovinu unutar jugoslovenske federacije, srpske vlasti u Bosni, predvođene Srpskom demokratskom strankom (SDS), počele su faktički da stvaraju zasebnu srpsku teritoriju u Bosni i Hercegovini.

3. Prema shvatanjima vođa SDS-a, najveći problem u stvaranju i kontroli srpske teritorije predstavljao je značajan broj bosanskih Muslimana i Hrvata koji su takođe živjeli u oblastima na koja su oni polagali pravo. Prema tome, značajan aspekt plana za stvaranje nove srpske teritorije predstavljalo je trajno uklanjanje odnosno "etničko čišćenje" skoro cjelokupnog bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva.

4. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, srpske snage su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed događaja koji će do kraja godine dovesti do smrti ili prinudnog odlaska većine bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva opštine.

5. Odmah po preuzimanju vlasti u Prijedoru, za bosanske Muslimane, bosanske Hrvate i neke druge nesrpske stanovnike, uvedena su oštra ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i pravo na zaposlenje. Ta ograničenja dovela su do potiskivanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u ona sela i one dijelove opštine u kojima su živjeli. Zatim su, počev od kraja maja, na te oblasti izvršeni žestoki napadi srpskih vojnih, paravojnih i policijskih snaga. Srpske snage su zarobile bosanske Muslimane i bosanske Hrvate koji su preživjeli te prve artiljerijske i pješadijske napade i prebacile ih u logore i zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivi srpskih vlasti u Bosni.

6. Od 24. maja 1992. do 30. avgusta 1992., vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojile, lišile slobode i zatočile u logore u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu preko 7.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i ostalih ne-Srba iz prijedorskog kraja. U logoru Omarska bili su zatočeni, između ostalih, vojno sposobni muškarci i politički, privredni, društveni i intelektualni prvaci bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. U logoru je bilo zatočeno oko 37 žena. U logoru Trnopolje većinu zatočenika činile su žene, djeca i starije osobe, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, mada su tamo bili zatočeni i vojno sposobni muškarci, bilo sa porodicama ili sami. U logoru Keraterm većina zatočenika bili su vojno sposobni muškarci.

7. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, udaljenom otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Uslovi života u Omarskoj bili su surovi i nehumani. Način upravljanja u logoru bio je takav da je doveo do fizičkog onesposobljavanja ili smrti ne-Srba koji su u njemu bili zatočeni. Opšti uslovi za život bili su bijedni. Zatočenici su bili tako stiješnjeni u raznim prostorijama u oba logora da često nisu mogli ni sjesti ni leći. Nužnika i prostorija za ličnu higijenu nije bilo dovoljno ili ih uopšte nije bilo. Voda koju su zatočenici u logoru dobijali bila je nedovoljna količinski i obično zagađena. Nisu se mogli presvući, nisu imali posteljinu i praktično nisu imali nikakvu medicinsku njegu. Zatočenici su jednom dnevno dobijali obrok jedva dovoljan za preživljavanje i bilo im je dozvoljeno otprilike tri minuta da uđu u dio gdje se nalazila kantina, pojedu i izađu van. Odlazak u kantinu često je bio praćen batinama i drugim zlostavljanjem.

8. U logoru Omarska svakodnevno su vršena ispitivanja. Ispitivanja su redovno praćena batinama i mučenjem. Surove batine, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja bili su uobičajena pojava u logoru Omarska. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su politički i društveni rukovodioci iz redova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, intelektualci, imućniji građani i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, podvrgavani naročito zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Nije preživjelo najmanje nekoliko stotina zatočenika, od kojih su neki identifikovani, a neki nisu.

9. Logor Trnopolje bio je smješten u selu Trnopolje udaljenom oko deset kilometara od Prijedora. Uslovi u logoru Trnopolje bili su takođe bijedni i surovi. Opšti životni i higijenski uslovi bili su krajnje nezadovoljavajući. Minimalne obroke dobijali su samo povremeno. U raznim prilikama zatočenicima je bilo dozvoljavano da izađu iz logora kako bi po okolini potražili hranu. Osoblje logora i druga lica kojima je dozvoljavan pristup u logor u cilju nanošenja teških fizičkih i psihičkih povreda zatočenicima, ubijali su, tukli i na druge načine fizički i psihički maltretrali zatočene muškarce i žene.

10. Pored toga, mnoge žene zatočene u logoru Trnopolje bile su silovane, seksualno zlostavljane ili na drugi način mučene od strane osoblja logora koje su činili i policajci i vojna lica, kao i od drugih, uključujući pripadnike vojnih jedinica sa tog područja koji su dolazili u logor upravo sa tom namjerom. U mnogim slučajevima, žene i djevojke odvođene su iz logora i silovane, mučene ili seksualno zlostavljane na drugim mjestima. Neki od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata zatočenih u Trnopolju pobjegli su u logor jer su vjerovali da, ako ostanu u svojim kućama i selima, imaju još manje izgleda da prežive. Logor Trnopolje služio je kao sabirno mjesto za većinu konvoja koji su korišteni za prisilno premještanje ili deportovanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz opštine Prijedor.

11. Logor Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na "novoj" cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra Prijedora. Zatočenici su držani u četiri skladišne prostorije koje su gledale na cestu. Kao i u logoru Omarska, način upravljanja u logoru bio je takav da je doveo do fizičkog onesposobljavanja ili smrti nesrpskih zatočenika. Opšti uslovi za život bili su surovi i nehumani. Zatočenici su bili tako stiješnjeni u raznim prostorijama u logoru da često nisu mogli svi sjesti ili leći. Nužnika i prostorija za ličnu higijenu nije bilo dovoljno ili ih uopšte nije bilo. Nije bilo dovoljno vode. Nisu se mogli presvući, nisu imali posteljinu i, uz veoma rijetke izuzetke, nisu imali nikakvu medicinsku njegu. Zatočenici su jednom dnevno dobijali obrok jedva dovoljan za preživljavanje.

12. U logoru Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja. Ispitivanja su redovno praćena batinama i mučenjem. Surove batine, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja bili su uobičajena pojava u logoru Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su politički i društveni rukovodioci iz redova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, intelektualci, imućniji građani i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, podvrgavani naročito zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Nije preživjelo najmanje nekoliko stotina zatočenika, od kojih su neki identifikovani, a neki nisu.

OPŠTI NAVODI OPTUŽNICE:

13. Izuzev ako nije drugačije navedeno, sva djela i propusti navedeni u ovoj optužnici dogodili su se između 24. maja 1992. godine i 30. avgusta 1992. godine.

14. Gdje god se tereti za mučenje, djela su počinjena od strane ili na podsticaj ili uz saglasnost ili pristanak nekog zvaničnog lica ili lica koje je nastupalo u zvaničnom svojstvu, i to radi postizanja jednog ili više od sljedećih ciljeva: radi dobivanja podataka ili priznanja od žrtve ili treće osobe; da bi se žrtva kaznila za neko djelo koje je počinila žrtva ili treća osoba ili za koje se sumnjalo da ga je počinila žrtva ili treća osoba; radi zastrašivanja ili prinude žrtve; i/ili iz bilo kog drugog razloga zasnovanog na diskriminaciji bilo koje vrste.

15. U svakom paragrafu u kojem se tereti za zločine protiv čovječnosti, navedena djela ili propusti bili su dio rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv civilnog stanovništva, konkretno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini Prijedor.

16. Svi optuženi individualno su odgovorni za zločine za koje ih tereti ova optužnica, u skladu sa članom 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Prema definiciji u članu 7(1), individualna krivična odgovornost obuhvata planiranje, podsticanje, naređivanje, počinjenje ili pomaganje i podržavanje, na neki drugi način, planiranja, pripreme ili izvršenja bilo kojeg od djela ili propusta navedenih u nastavku. Smisao izraza "učešće", kako je upotrebljen u tačkama optužnice, obuhvata bilo koji i svaki vid individualne krivične odgovornosti iz člana 7(1).

17. Pored toga, Duško SIKIRICA, Damir DOŠEN, Dušan FUŠTAR i Dragan KOLUNDŽIJA su takođe, ili alternativno, krivično odgovorni za djela svojih podređenih u vezi sa krivičnim djelima za koja ih tereti optužnica po osnovu njihovog nadređenog položaja u logoru, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Prema definiciji u članu 7(3), lice u nadređenom položaju odgovorno je za krivična djela svojih podređenih ako je nadređeni znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili da su ih već počinili, a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječio ili kaznio podređene.

18. Paragrafi 1 do 25 su ponovo navedeni i uključeni u svakoj od optužbi iznesenih u nastavku:

OPTUŽENI:

19. Duško SIKIRICA zvani "Sikira", rođen 23. marta 1964. u Čirkin Polju, opština Prijedor, Bosna i Hercegovina. Bio je komandant logora Keraterm. Kao komandant, bio je nadređen svima ostalima u logoru.

20. Damir DOŠEN zvani "Kajin", rođen 7. aprila 1967. u Čirkin Polju, opština Prijedor. Bio je komandir smjene u logoru Keraterm i nadzirao jednu od smjena stražara koje su radile u logoru. Kao komandir smjene, a u vrijeme kada se nalazio u logoru, bio je u nadređenom položaju u odnosu na cjelokupno osoblje logora (izuzev komandanta i zamjenika komandanta) i u odnosu na većinu posjetilaca.

21. Dušan FUŠTAR, rođen 29. juna 1954. u Prijedoru, Bosna i Hercegovina. Prije sukoba bio je mehaničar u "Autotransportu" u Prijedoru. Bio je komandir smjene u logoru Keraterm i nadzirao je jednu od smjena stražara koje su radile u logoru. Kao komandir smjene, a u vrijeme kada se nalazio u logoru, bio je u nadređenom položaju u odnosu na cjelokupno osoblje logora (izuzev komandanta i zamjenika komandanta) i u odnosu na većinu posjetilaca.

22. Dragan KOLUNDŽIJA zvani "Kole", rođen 19. decembra 1959. u Bosni i Hercegovini. Prije sukoba bio je vozač kamiona. Bio je komandir smjene u logoru Keraterm i nadzirao je jednu od smjena stražara koje su radile u logoru. Kao komandir smjene, a u vrijeme kada se nalazio u logoru, bio je u nadređenom položaju u odnosu na cjelokupno osoblje logora (izuzev komandanta i zamjenika komandanta) i u odnosu na većinu posjetilaca.

23. Nenad BANOVIĆ zvani "Bani", rođen 28. oktobra 1969. u Prijedoru, Bosna i Hercegovina. Prije sukoba radio je kao konobar. Redovno je obavljao dužnost stražara u logoru Keraterm i učestvovao u zlostavljanju, batinanju, mučenju i/ili ubijanju zatočenika u logoru Keraterm.

24. Predrag BANOVIĆ zvani "Čupo", rođen 28. oktobra 1969. u Prijedoru, Bosna i Hercegovina. Prije sukoba radio je kao konobar. Redovno je obavljao dužnost stražara u logoru Keraterm i učestvovao u zlostavljanju, batinanju, mučenju i/ili ubijanju zatočenika u logoru Keraterm.

25. Duško KNEŽEVIĆ zvani "Duća", rođen 17. juna 1967. u Orlovcima u opštini Prijedor. Prije sukoba radio je kao konobar. Po svemu sudeći on nije obavljao redovnu dužnost u logoru Keraterm, ali je u brojnim prilikama ulazio u logor Keraterm sa namjerom da zlostavlja, tuče, muči i/ili ubija zatočenike.


OPTUŽBE:

TAČKE 1 i 2
(GENOCID; i SAUČESNIŠTVO SA CILJEM POČINJENJA GENOCIDA)

26. Počev od proljeća 1992. godine, srpske vlasti u Bosni naredile su i sprovele plan koji je imao za cilj protjerivanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz prijedorske opštine i dijelova Bosne i Hercegovine koji su proglašeni srpskom teritorijom. Izvršenje tog plana, kako je opisano u paragrafima 4 do 12, uključivalo je: (1) ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata; (2) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima; i (3) smišljeno nametanje bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima životnih uslova sračunatih da dovedu do fizičkog uništenja dijela muslimanskog i hrvatskog stanovništva u Bosni.

27. U cilju sprovođenja ovog plana, prijedorski Krizni štab najprije je uveo ograničenja kretanja kojima je muslimansko i hrvatsko stanovništvo Bosne potisnuto u sela i mjesta u kojima su živjeli. Zatim je na te oblasti izvršen napad združenih snaga 343. brigade i drugih jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Vojske Republike Srpske (VRS), jedinica Teritorijalne odbrane (TO) iz Prijedora, redovnih i rezervnih policijskih snaga iz Prijedora i paravojnih jedinica koje je organizovala i opremila Srpska demokratska stranka (SDS).

28. Napadi na sela i mjesta bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata obično su počinjali jakom artiljerijskom paljbom po stambenim i poslovnim objektima, u kojoj bi mnogi poginuli. Nakon te paljbe ulazile su bosanskosrpske i srpske snage radi sakupljanja preživjelih. Prolazeći kroz sela, ove snage su pobile mnoge bosanske Muslimane i bosanske Hrvate i opljačkale i razorile njihove domove. Nakon što su sakupljene velike grupe muslimanskih i hrvatskih civila i dok su sprovođene do sabirnih tačaka radi prebacivanja u logore, muškarci za koje se smatralo da su vojno sposobni ili su radili kao policajci, često su izdvajani iz grupa i ubijani. Napadi na sela i druge dijelove opštine u kojima su na okupu bili bosanski Muslimani i bosanski Hrvati nastavili su se tokom čitavog juna i jula 1992. godine.

29. Oni bosanski Muslimani i bosanski Hrvati koje su uhvatile bosanskosrpske i srpske snage a koji nisu odmah ubijeni, odvođeni su u zatočeničke logore osnovane po nalogu Kriznog štaba, uključujući i logor Keraterm. Tokom čitavog ljeta koordiniralo se i prebacivalo zatočenike iz logora u logor. Za vrijeme rada tih logora, uključujući i logor Keraterm, bosanski Srbi - vojnici i policajci - koji su upravljali ovim logorima, njihovo osoblje i druga lica koja su dolazila u logor, ubili su stotine zatočenika bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.

30. Bosanski Srbi - vojnici i policajci - koji su upravljali ovim logorima, njihovo osoblje i druga lica koja su dolazila u logor takođe su nanosili teške tjelesne i duševne povrede zatočenim bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima izlažući ih seksualnom zlostavljanju, mučenju, batinanju i pljački, kao i drugim oblicima duševnog i fizičkog zlostavljanja. U Keratermu su surova batinanja, mučenje i ubijanje zatvorenika bili uobičajena pojava.

31. Logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje svjesno se upravljalo na način koji je imao za cilj da zatočenicima nametne takve uslove koji će dovesti do njihovog fizičkog uništenja u namjeri da se muslimanski i hrvatski narod u Bosni djelomično unište kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa. Uslovi su bili bijedni i surovi. Dnevni obroci, kada bi ih zatočenici uopšte i dobili, bili su jedva dovoljni za preživljavanje. Zatočenicima nije pružana dovoljna ljekarska njega ili je uopšte nije bilo, a opšti higijenski uslovi bili su više nego nezadovoljavajući. U svim logorima, uključujući i logor Keraterm, zatočenici su bili stalno izlagani nehumanim djelima ili primoravani da ih gledaju, uključujući ubistvo, silovanje i seksualno zlostavljanje, mučenje, batinanje i pljačku, kao i druge oblike duševnog i tjelesnog zlostavljanja.

32. Od 29. aprila 1992. do 30. avgusta 1992, srpske vlasti u Bosni planirale su, organizovale, naredile i sprovele kampanju protjerivanja bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva iz opštine Prijedor i onih dijelova Bosne i Hercegovine koje je vodstvo bosanskih Srba proglasilo za srpsku teritoriju. Okosnica te kampanje bila je da se dio muslimanskog i hrvatskog stanovništva u Bosni pobije, čime bi se obezbijedilo da ostali ne požele da se vrate. To je postignuto ubijanjem i pogubljivanjem pripadnika tih grupa, nanošenjem teške tjelesne i duševne povrede drugim pripadnicima tih grupa i zatvaranjem bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje u uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog uništenja tih zatočenika; sva ta djela izvršena su sa namjerom djelomičnog uništenja grupe bosanskih Muslimana i grupe bosanskih Hrvata u Prijedoru kao takvih.

33. Od 24. maja do 30. avgusta 1992., Duško SIKIRICA je podsticao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima i smišljenim nametanjem bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima životnih uslova sračunatih na to da dovedu do fizičkog uništenja dijela muslimanskog i hrvatskog stanovništva u Bosni sa namjerom da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati djelomično unište kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa. Duško SIKIRICA je učestvovao u gore navedenim djelima direktnim učešćem u takvim djelima kao i svojim podsticanjem, odobravanjem, ohrabrivanjem, pristankom i pomoći u stvaranju i održavanju uslova u logoru i konstantnom činjenju krivičnih djela nad zatočenicima u logoru Keraterm.

34. Nadalje, od 24. maja 1992. do 30. avgusta 1992., Duško SIKIRICA je znao ili je bilo razloga da zna da bosanskosrpske i srpske snage pod njegovom kontrolom u logoru Keraterm ubijaju bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, nanose teške tjelesne i duševne povrede bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima i smišljeno nameću bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima životne uslove sračunate na to da dovedu do fizičkog uništenja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u logoru Keraterm, sa namjerom da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati djelomično unište kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, ili da su to već učinile, a on nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječio ili kaznio njihove počinioce.

Tim djelima i propustima, Duško SIKIRICA je počinio:

Tačka 1: GENOCID, kažnjiv prema članu 4(3)(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i

Tačka 2: SAUČESNIŠTVO SA CILJEM POČINJENJA GENOCIDA, kažnjivo prema članu 4(3)(e), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 3 DO 5
(PROGONI; NEHUMANA DJELA; i POVREDE LIČNOG DOSTOJANSTVA)

35. Od 24. maja 1992. do 30. avgusta 1992., Duško SIKIRICA, Damir DOŠEN, Dušan FUŠTAR, Dragan KOLUNDŽIJA, Nenad BANOVIĆ, Predrag BANOVIĆ i Duško KNEŽEVIĆ učestvovali su u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora i naročito u logoru Keraterm, na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi.

36. Progoni su uključivali i sljedeće postupke:

(a) ubijanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keraterm;
(b) mučenje i batinanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keraterm;
(c) seksualno zlostavljanje i silovanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keraterm;
(d) maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz opštine Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keretarm; i,
(e) držanje u zatočeništvu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u nehumanim uslovima u logoru Keraterm.

37. Duško SIKIRICA je podsticao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao progone bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao i počinjenje drugih krivičnih djela za koje se tereti u ovoj optužnici, i to direktnim učešćem u krivičnim djelima kao i svojim podsticanjem, odobravanjem, ohrabrivanjem, pristankom i pomoći u stvaranju i održavanju uslova u logoru Keraterm i konstantnom činjenju krivičnih djela iz paragrafa 35 nad zatvorenicima u logoru Keraterm, uključujući i ona navedena u paragrafima 43 do 50 u nastavku.

38. Kao komandant logora, Duško SIKIRICA je imao ovlašćenja da mijenja uslove zatočeništva u logoru Keraterm. Imao je ovlašćenja da kontroliše ponašanje stražara u logoru i da spriječi ili kontroliše ponašanje posjetilaca koji su dolazili u logor. Imao je ovlašćenja da određuje dnevni režim zatvorenika i da im odobri veću slobodu i prava u logoru, uključujući i pristup pitkoj vodi, razumne životne uslove i higijenske standarde i kontakt sa porodicom ili prijateljima od kojih bi mogli da dobiju odjeću, higijenske potrepštine, hranu i lijekove. Uz to, kao policajac u aktivnoj službi, Duško SIKIRICA je nezavisno od ovoga imao dužnost da sprovodi zakone koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine i da štiti živote i imovinu civilnih lica.

39. Damir DOŠEN i Dušan FUŠTAR su podsticali, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali progone bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora, na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao i počinjenje drugih krivičnih djela za koja se terete u ovoj optužnici, i to direktnim učešćem u raznim krivičnim djelima kao i svojim podsticanjem, odobravanjem, ohrabrivanjem, pristankom i pomoći u stvaranju i održavanju uslova u logoru Keraterm i konstantnom činjenju krivičnih djela iz paragrafa 35 nad zatvorenicima u logoru Keraterm, uključujući i ona navedena u paragrafu 45 u nastavku.

40. Kao komandiri smjena u logoru Keraterm, Damir DOŠEN, Dušan FUŠTAR i Dragan KOLUNDŽIJA imali su ovlašćenja da mijenjaju uslove zatočeništva u logoru Keraterm u vrijeme kada su bili na dužnosti. Imali su ovlašćenja da kontrolišu ponašanje stražara raspoređenih u njihovim smjenama i da spriječe ili kontrolišu ponašanje posjetilaca koji su dolazili u logor. Imali su ovlašćenja da zatvorenicima odobre veću slobodu i prava u logoru, uključujući i pristup pitkoj vodi, razumne životne uslove i higijenske standarde i kontakt sa porodicom ili prijateljima od kojih bi mogli da dobiju odjeću, higijenske potrepštine, hranu i lijekove. Uz to, kao policajci u aktivnoj službi, Damir DOŠEN, Dušan FUŠTAR i Dragan KOLUNDŽIJA imali su nezavisno od toga dužnost da sprovode zakone koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine i da štite živote i imovinu civilnih lica.

41. Od 24. maja do 30. avgusta 1992. godine, Nenad BANOVIĆ, Predrag BANOVIĆ i Duško KNEŽEVIĆ su podsticali, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali progon bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u području Prijedora na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao i druga krivična djela za koja se terete u ovoj optužnici, i to svojim direktnim i trajnim učešćem u raznim krivičnim djelima i svojim podsticanjem, odobravanjem, ohrabrivanjem, pristankom i pomoći u stvaranju i održavanju uslova u logoru Keraterm i konstantnom činjenju krivičnih djela iz paragrafa 35 nad zatvorenicima u logoru Keraterm, uključujući i ona navedena u paragrafima 43 do 50 u nastavku.

42. Uz to, od 24. maja do 30. avgusta 1992., Duško SIKIRICA, Damir DOŠEN, Dušan FUŠTAR i Dragan KOLUNDŽIJA znali su ili je bilo razloga da znaju da se njima podređena lica u logoru Keraterm spremaju da učestvuju u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, što uključuje i djela navedena u paragrafima 43 do 50 u nastavku, ili da su to već učinili, a on nije preduzeo potrebne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce.

Ovim djelima i propustima, optuženi Duško SIKIRICA, Damir DOŠEN, Dušan FUŠTAR, Dragan KOLUNDŽIJA, Nenad BANOVIĆ, Predrag BANOVIĆ i Duško KNEŽEVIĆ počinili su:

Tačka 3: progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(h) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Tačka 4: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 5: povrede ličnog dostojanstva, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(c) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Uz to, optuženi Duško SIKIRICA, Damir DOŠEN, Dušan FUŠTAR i Dragan KOLUNDŽIJA snose krivičnu odgovornost za djela navedena u tačkama 3 do 5 i prema članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 6 i 7
(UBISTVO)

43. Oko 20. jula 1992. muškarci - bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugi ne-Srbi - iz dijela prijedorske opštine poznatog kao "Brdo" koje obuhvata sela Hambarine, Čarakovo, Rakovčani, Bišćani i Rizvanovići, dovedeni su u logor Keraterm i zatvoreni u prostoriju broj 3. U toku večeri 24. jula 1992. godine, dok je Dragan KOLUNDŽIJA bio na dužnosti komandira stražarske smjene, srpske snage su mitraljezima pucale na prostoriju broj 3, što je imalo za posljedicu smrt većine zatvorenika u toj prostoriji.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama, Dragan KOLUNDŽIJA je počinio:

Tačka 6: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 7: ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Uz to, Dragan KOLUNDŽIJA snosi krivičnu odgovornost za zločine navedene u tačkama 6 i 7 i prema članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 8 DO 11
(UBISTVO; NEHUMANA DJELA; i OKRUTNO POSTUPANJE)

44. Približno 25. jula 1992, dan pošto je oko 150-200 zatočenika pobijeno u prostoriji broj 3 u logoru, Duško SIKIRICA i Dušan FUŠTAR učestvovali su u izdavanju naloga da se odabere otprilike dvadeset preživjelih zatočenika iz prostorije broj 3 na koje će se prebaciti odgovornost za navodno bjekstvo zatočenika za vrijeme ubijanja zatočenika u prostoriji broj 3. Izdvojeni zatočenici su tada izvedeni iz prostorije i po kratkom postupku pogubljeni.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama i činjenicom da su kao nadređena lica bili odgovorni za postupke svojih podređenih, Duško SIKIRICA i Dušan FUŠTAR počinili su:

Tačka 8: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 9: ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

ili, alternativno,

Tačka 10: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 11: okrutno postupanje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 12 DO 15
(MUČENJE; OKRUTNO POSTUPANJE; i NEHUMANA DJELA)

45. Otprilike 25. juna 1992. godine, iz logorske prostorije broj 2 prozvana je grupa zatočenika među kojima je bio i Redžep GRABIĆ. Damir DOŠEN, Duško KNEŽEVIĆ i druga lica teško su pretukli grupu zatočenika iz prostorije broj 2, uključujući GRABIĆA. Uslijed tog batinanja, GRABIĆ je izgubio svijest.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama, Damir DOŠEN i Duško KNEŽEVIĆ počinili su:

Tačka 12: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 13: mučenje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 14: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 15: okrutno postupanje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Uz to, optuženi Damir DOŠEN krivično je odgovoran za djela navedena u tačkama 12 do 15 i prema članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 16 do 22
(UBISTVO; MUČENJE; SILOVANJE; NEHUMANA DJELA i OKRUTNO POSTUPANJE)

46. Otprilike u drugoj polovini juna 1992. godine, Predrag BANOVIĆ, DUŠKO KNEŽEVIĆ i druga lica, uzastopno su prozivali grupu zatočenika iz logorske prostorije broj 2, među kojima i Emsuda BAHONJIĆA i čovjeka po imenu JUSUFAGIĆ, zvanog "Car", i surovo ih tukli i zlostavljali. Tokom tih batinanja Duško KNEŽEVIĆ i druga lica prisiljavali su BAHONJIĆA na razne degradirajuće, ponižavajuće i/ili bolne radnje, kao što je ležanje na krhotinama stakla, uzastopno skakanje sa kamiona i fellatio nad drugim zatočenikom, te su mu nasilno gurani razni predmeti u anus. Duško KNEŽEVIĆ i druga lica prisiljavali su i JUSUFAGIĆA na razne degradirajuće, ponižavajuće i/ili bolne radnje, kao što je trčanje sa teškim mitraljezom u rukama dok se ne sruši i fellatio nad drugim zatočenikom, te su mu gurani razni predmeti u anus. I BAHONJIĆ i JUSUFAGIĆ su izdahnuli uslijed povreda zadobijenih tokom batinanja i maltretiranja.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama, Predrag BANOVIĆ i Duško KNEŽEVIĆ počinili su:

Tačka 16: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 17: ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 18: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 19: mučenje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 20: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 21: okrutno postupanje, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Uz to, svojim učešćem u gore navedenim djelima, Duško KNEŽEVIĆ počinio je:

Tačka 22: silovanje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(g) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 23 DO 26
(UBISTVO; NEHUMANA DJELA; i OKRUTNO POSTUPANJE)

47. Sredinom jula 1992. godine, Besim HRGIĆ je prozvan iz prostorije broj 4 u logoru i surovo pretučen od strane Predraga BANOVIĆA, Duška KNEŽEVIĆA i drugih lica. HRGIĆ je izdahnuo od povreda zadobijenih tokom batinanja.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama, Predrag BANOVIĆ i Duško KNEŽEVIĆ počinili su:

Tačka 23: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 24: ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; ili, alternativno,

Tačka 25: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 26: okrutno postupanje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 27 do 32
(UBISTVO; MUČENJE; NEHUMANA DJELA; i OKRUTNO POSTUPANJE)

48. Sredinom jula 1992. godine, velik broj zatočenika prozivan je iz prostorija i surovo batinan od strane grupe stražara i drugih lica, uključujući Predraga BANOVIĆA, Nenada BANOVIĆA i Duška KNEŽEVIĆA. Nekoliko zatočenika je izdahnulo od posljedica tih batinanja, među njima i Jasmin IZEJIRI, "Špija" MEŠIĆ i Drago TOKMADŽIĆ.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama, Predrag BANOVIĆ, Nenad BANOVIĆ i Duško KNEŽEVIĆ počinili su:

Tačka 27: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 28: ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; ili alternativno,

Tačka 29: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 30: mučenje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 31: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 32: okrutno postupanje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 33 do 36
(MUČENJE; NEHUMANA DJELA; i OKRUTNO POSTUPANJE)

49. U periodu od 24. maja do 30. avgusta 1992. godine, Duško KNEŽEVIĆ je učestvovao u mučenju i/ili batinanju bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrpskih zatočenika u logoru Keraterm, uključujući i:

a. Jasmira RAMADANOVIĆA, zvanog "Sengin", u više navrata u toku juna i jula 1992. godine. Uslijed jednog od tih batinanja, RAMADANOVIĆ je zadobio veliku otvorenu ranu na glavi, nakon sljedećeg batinanja tijelo mu je bilo prekriveno modricama, a nakon još jednog batinanja nije mogao jesti otprilike deset dana;

b. Uzeira ČAUŠEVIĆA između 1. juna i 5. avgusta 1992. godine. U tom periodu, Duško KNEŽEVIĆ i druga lica surovo su tukli ČAUŠEVIĆA pesnicama i raznim predmetima, nanoseći mu velike otvorene rane po rukama i tijelu. Rane su se potom inficirale pa se ČAUŠEVIĆ toliko razbolio da se jedva mogao kretati. ČAUŠEVIĆ je kasnije odvezen kamionom natovarenim leševima i ranjenicima;

c. Fajzu MUJKANOVIĆA početkom juna 1992. godine. Duško KNEŽEVIĆ i druga lica prozvala su MUJKANOVIĆA radi ispitivanja. Kada MUJKANOVIĆ nije pružio željene informacije, pretučen je i nožem mu je prerezan vrat sa zadnje strane. To je učinjeno pred njegovom ženom i djetetom koji su dovedeni u logor da bi gledali to zlostavljanje;

d. Farudina HRUSTIĆA približno 23. juna 1992. godine. Duško KNEŽEVIĆ i druga lica prozvali su HRUSTIĆA i druge zatočenike i tukli ih raznim predmetima kao što su pendreci, željezne šipke i drvene palice za bejzbol;

e. Ilijaza JAKUPOVIĆA i Zijada JAKUPOVIĆA otprilike krajem juna 1992. godine. Duško KNEŽEVIĆ i druga lica surovo su pretukli Ilijaza JAKUPOVIĆA i Zijada JAKUPOVIĆA koristeći se pesnicama, nogama i pendrekom.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama, Duško KNEŽEVIĆ počinio je:

Tačka 33: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 34: mučenje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 35: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 36: okrutno postupanje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 37 do 42
(UBISTVO; MUČENJE; NEHUMANA DJELA; i OKRUTNO POSTUPANJE)

50. Između 24. maja 1992. i 30. avgusta 1992. godine Predrag BANOVIĆ je učestvovao u ubistvu, mučenju i/ili batinanju bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrpskih zatočenika logora Keraterm, uključujući i:

a. Fikreta AVDIĆA zvanog "Čačko" u toku jula 1992. godine. Predrag BANOVIĆ i druga lica pretukli su AVDIĆA bejzbol palicom i udarajući ga nogama. AVDIĆ je vraćen u prostoriju broj 2 u logoru, gdje je izdahnuo rano idućeg jutra;

b. Jovu RADOČAJA otprilike u drugoj polovini juna 1992. godine. RADOČAJA, zatočenika srpskog porijekla koji je bio oženjen Muslimankom i za koga se vjerovalo da je podržavao bosansko-muslimansku Stranku demokratske akcije, Predrag BANOVIĆ i druga lica surovo su pretukli. Jovo RADOČAJ je izdahnuo od zadobijenih ozljeda nekoliko sati nakon batinanja.

c. Mirzeta HODŽIĆA u julu i avgustu 1992. godine. Krajem jula 1992. godine Predrag BANOVIĆ je od HODŽIĆA tražio novac. Kada je HODŽIĆ rekao da nema novaca, Predrag BANOVIĆ je HODŽIĆA pretukao bejzbol palicom i zabio mu nož u ruku. U avgustu 1992. Predrag BANOVIĆ je HODŽIĆA tukao dok ovaj nije izgubio svijest udarajući mu glavom u zid i udarajući ga nogama.

Svojim učešćem u gore navedenim radnjama, Predrag BANOVIĆ počinio je:

Tačka 37: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 38: ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 39: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 40: mučenje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 41: nehumana djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 42: okrutno postupanje, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, predviđeno članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

 

/potpis na originalu/
John Ralston,
šef Istražnog odjela,
za tužioca

Dana 3. januara 2001.
U Hagu, Nizozemska