MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br: IT-95-8-PT

 


TUŽILAC
protiv
Duška SIKIRICE

 

IZMIJENJENA OPTUŽNICA

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu sa svojim ovlaštenjima prema članu 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: Statut Međunarodnog suda), optužuje:

Duška SIKIRICU zvanog Sikira za genocid, saučesništvo u vršenju genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja ratnih zakona i običaja, kako slijedi:


OPŠTI PODACI:

1. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, opština je brojila ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) izjasnilo kao Muslimani; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugoslaveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti. Opština se prostire duž jedne od glavnih saobraćajnica u bivšoj Jugoslaviji, u pravcu istok-zapad. Srpske vođe su je smatrale strateškom lokacijom zato što je taj koridor povezivao oblasti u hrvatskoj Krajini na zapadu, koje su bile pod srpskom kontrolom, sa Republikom Srbijom na istoku.

2. Nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine i nakon izbijanja rata, izgledalo je sve vjerovatnije da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost. Srpske vođe u Bosni, međutim, željele su da Bosna i Hercegovina ostane u sastavu Jugoslavije. Kako je vrijeme prolazilo i kad je postalo jasno da neće moći zadržati Bosnu i Hercegovinu unutar Jugoslovenske federacije, srpske vlasti u Bosni, predvođene Srpskom demokratskom strankom (SDS), počele su faktički da stvaraju zasebnu srpsku teritoriju u Bosni i Hercegovini.

3. Prema shvatanjima vođa SDS-a, najveći problem u stvaranju i kontroli srpske teritorije predstavljao je značajan broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su također živjeli u oblastima na koje su oni polagali pravo. Prema tome, značajan aspekt plana za stvaranje nove srpske teritorije predstavljalo je trajno uklanjanje ili "etničko čišćenje" gotovo čitavog bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva.

4. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine srpske snage su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje kontrole je pokrenulo slijed događaja koji će do kraja godine dovesti do smrti ili prinudnog odlaska većine bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva opštine.

5. Odmah po preuzimanju vlasti u gradu Prijedoru prema bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i nekim drugim nesrpskim stanovnicima uvedena su oštra ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i pravo na rad. Ta ograničenja dovela su do potiskivanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u sela i one dijelove opštine u kojima su živjeli. Počev od kraja maja na te oblasti su izvršeni žestoki napadi širokih razmjera od strane pripadnika srpskih vojnih, paravojnih i policijskih snaga. Srpske snage su zarobile bosanske Muslimane i bosanske Hrvate koji su preživjeli prve artiljerijske i pješadijske napade i prebacile ih u logore i zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivi srpskih vlasti u Bosni.

6. Između 24. maja 1992. i 30. augusta 1992, vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojili, priveli i zatočili u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju preko 7.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i ostalih ne-Srba iz prijedorskog kraja. U logoru Omarska bili su zatvoreni, između ostalih, vojno sposobni muškarci i politički, privredni, društveni i intelektualni prvaci bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. U logoru je bilo zatvoreno oko 37 žena. U logoru Trnopolje većinu zatvorenika činile su žene - bosanske Muslimanke i bosanske Hrvatice, djeca i stariji, mada su tamo bili zatvoreni i muškarci, bilo sa porodicama ili sami. U logoru Keraterm većinu zatvorenika činili su vojno sposobni muškarci.

7. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, udaljenom otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Uslovi života u Omarskoj bili su surovi i nehumani. Logorom je upravljano na način koji je doveo do fizičkog onesposobljavanja ili smrti nesrpskih zatvorenika. Opšti uslovi za život bili su bijedni. Zatvorenici su bili toliko prenatrpani u različitim prostorijama u oba logora da često nisu mogli ni sjesti ni leći. Nužnika i prostorija za ličnu higijenu nije bilo dovoljno ili ih uopšte nije bilo. Ono malo vode što su zatvorenici dobijali u logoru obično je bilo zagađeno. Nisu imali odjeću za presvlačenje, nisu imali posteljinu i praktično nisu imali nikakvu medicinsku njegu. Zatvorenici su jednom dnevno dobijali obrok nedovoljan za preživljavanje i bilo im je dozvoljeno otprilike tri minute da uđu u kantinu, jedu i izađu van. Odlazak u kantinu često je bio praćen batinama i drugim zlostavljanjem.

8. U logoru Omarska vršena su svakodnevna ispitivanja zatvorenika. Ispitivanja su redovno praćena batinama i mučenjem. Surove batine, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici tjelesnog i duševnog maltretiranja bili su uobičajena pojava u logoru Omarska. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta kojima su tukli i na druge načine tjelesno zlostavljali zatvorenike. Posebno, politički i društveni rukovodioci, intelektualci i imućniji građani iz redova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, bili su naročito podvrgavani zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Najmanje nekoliko stotina zatvorenika utvrđenog ili neutvrđenog identiteta nije preživjelo.

9. Logor Trnopolje bio je smješten u selu Trnopolje udaljenom oko deset kilometara od grada Prijedora. Uslovi u logoru Trnopolje bili su takođe bijedni i surovi. Opšti životni i higijenski uslovi bili su krajnje neodgovarajući. Minimalni obroci dijeljeni su neredovno. U raznim prilikama zatvorenicima je bilo dozvoljeno da napuštaju logor kako bi po okolini tražili hranu. Osoblje logora i druga lica kojima je dozvoljavan pristup u logor u cilju nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda zatvorenicima, ubijali su, tukli i na druge načine tjelesno i psihički maltretirali zatvorene muškarce i žene.

10. Pored toga, mnoge žene zatvorene u logoru Trnopolje bile su silovane, seksualno zlostavljane ili na drugi način mučene od strane osoblja logora koje su sačinjavali i policajci i vojna lica, kao i od drugih lica, uključujući pripadnike vojnih jedinica sa tog područja koji su dolazili u logor sa tom izričitom namjerom. U mnogim slučajevima, žene i djevojke odvođene su iz logora i silovane, mučene ili seksualno zlostavljane na drugim mjestima. Neki od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili zatvoreni u Trnopolju pobjegli su u logor jer su vjerovali da, ako ostanu u svojim kućama i selima, imaju još manje izgleda da prežive. Logor Trnopolje služio je kao sabirno mjesto za većinu konvoja koji su korišteni za prisilno premještanje ili deportovanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz opštine Prijedor.

11. Logor Keraterm bio je smješten u krugu fabrike keramičkih proizvoda na "novoj" cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra Prijedora. Zatvorenici su držani u četiri skladišne prostorije koje su gledale na cestu. Logorom Keraterm, kao i Omarskom, upravljalo se na takav način koji je doveo do fizičkog onesposobljavanja ili smrti ne-srpskih zatvorenika. Opšti uslovi za život bili su bijedni. Zatvorenici su bili toliko prenatrpani u različitim prostorijama logora da često nisu mogli ni sjesti ni leći. Nužnika i prostorija za ličnu higijenu nije bilo dovoljno ili ih uopšte nije bilo. Nije bilo dovoljno vode. Nisu imali odjeću za presvlačenje, nisu imali posteljinu i praktično nisu imali nikakvu medicinsku njegu. Zatvorenici su jednom dnevno dobijali obrok nedovoljan za preživljavanje.

12. U logoru Keraterm vršena su svakodnevna ispitivanja zatvorenika. Ispitivanja su redovno praćena batinama i mučenjem. Surove batine, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici tjelesnog i duševnog maltretiranja bili su uobičajena pojava u logoru Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta kojima su tukli i na druge načine tjelesno zlostavljali zatvorenike. Posebno, politički i društveni rukovodioci, intelektualci i imućniji građani iz redova bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, bili su naročito podvrgavani zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Najmanje nekoliko stotina zatvorenika utvrđenog ili neutvrđenog identiteta nije preživjelo.


OPŠTE POSTAVKE OPTUŽNICE:

13. Izuzev ako nije drugačije navedeno, sva djela i propusti navedeni u ovoj optužnici dogodili su se između 24. maja 1992. godine i 30. augusta 1992. godine.

14. Tamo gdje se tereti za mučenje, djela su počinjena od strane ili na podsticaj ili uz saglasnost i pristanak nekog zvaničnog lica ili lica koje je nastupalo u zvaničnom svojstvu, i to radi postizanja jednog ili više od sljedećih ciljeva: radi dobijanja podataka ili priznanja od žrtve ili nekog trećeg lica; radi kažnjavanja žrtve za neko djelo koje je počinila, ili se sumnja da ga je počinila, žrtva ili treće lice; radi zastrašivanja ili prinude žrtve; i/ili iz bilo kog razloga zasnovanog na diskriminaciji bilo koje vrste.

15. U svakom paragrafu u kojem se tereti za zločine protiv čovječnosti, navedena djela ili propusti bila su dio rasprostranjene ili sistematske kampanje uperene protiv civilnog stanovništva, posebno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini Prijedor.

16. Optuženi snosi ličnu odgovornost za zločine kojima ga optužnica tereti, u skladu sa članom 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Kako se definiše u članu 7(1), pojedinačna krivična odgovornost obuhvata planiranje, podsticanje, naređivanje, počinjavanje ili pomaganje i učestvovanje u planiranju, pripremi ili izvršavanju bilo kojeg od djela ili propusta navedenih u nastavku. Smisao izraza "učešće", kako je upotrijebljen u navedenim tačkama, obuhvata bilo koji i svaki vid pojedinačne krivične odgovornosti naveden u članu 7(1).

17. Pored toga, Duško SIKIRICA je takođe, ili alternativno, krivično odgovoran za djela svojih potčinjenih s obzirom na krivična djela za koja ga tereti optužnica po osnovu njegovog nadređenog položaja u logoru, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Kako se definiše u članu 7(3), lice u nadređenom položaju odgovorno je za krivična djela svojih potčinjenih ukoliko je nadređeni znao ili mogao da zna da će njegovi potčinjeni počiniti takva djela ili da su ih već počinili a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječio ili kaznio potčinjene.

18. Paragrafi 1 do 19 su ponovo navedeni i sadržani u svakoj od tačaka optužnice iznesenih u nastavku:


OPTUŽENI:

19. Duško SIKIRICA zvani Sikira, rođen 23. marta 1964. u Čirkin Polju, opština Prijedor, Bosna i Hercegovina. On je bio upravnik logora Keraterm i bio je pretpostavljeni svim ostalim licima u logoru.


OPTUŽBE:

TAČKE 1 i 2
(GENOCID;
i SAUČESNIŠTVO U GENOCIDU)

20. Od proljeća 1992. godine, srpske vlasti u Bosni naredile su i sprovele plan koji je imao za cilj protjerivanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz prijedorske opštine i dijelova Bosne i Hercegovine koji su proglašeni srpskom teritorijom. Izvršenje tog plana, kako je gore navedeno u stavovima 4 do 12, značilo je: (1) ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata; (2) nanošenje teških tjelesnih i duševnih patnji bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima; i (3) namjerno nametanje takvih životnih uslova bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima koji su bili sračunati na fizičko uništavanje jednog dijela muslimanskog i hrvatskog stanovništva u Bosni.

21. U cilju sprovođenja ovog plana, prijedorski Krizni štab najprije je uveo ograničenje kretanja kojim je muslimansko i hrvatsko stanovništvo Bosne natjerano da ostane u selima i krajevima u kojima su živjeli. Zatim je na te oblasti izvršen napad združenih snaga 343. brigade i drugih jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Vojske Republike Srpske (VRS), jedinica Teritorijalne odbrane (TO) iz Prijedora, redovnih i rezervnih policijskih snaga iz Prijedora i paravojnih jedinica koje je organizovala i opremila Srpska demokratska stranka (SDS).

22. Napadi na bosanska muslimanska i hrvatska sela i krajeve otpočinjali su jakom artiljerijskom paljbom po stambenim i poslovnim objektima. Tada je poginulo mnogo ljudi. Nakon ovih bombardovanja u te krajeve su ušli bosanski Srbi i srpske snage radi sabiranja preživjelih. Prolazeći kroz sela, ove snage su pobile mnoge bosanske Muslimane i bosanske Hrvate i opljačkale i razorile njihove domove. Kada su velike grupe muslimanskih i hrvatskih civila uhapšene i sprovedene do sabirnih mjesta radi prebacivanja u logore, muškarci za koje se smatralo da su vojno sposobni ili su radili kao policajci, često su izdvajani iz grupa i ubijani. Napadi na sela i druge dijelove opštine gdje su bili sakupljeni bosanski Muslimani i bosanski Hrvati nastavljeni su tokom čitavog juna i jula 1992. godine.

23. Bosanski Muslimani i bosanski Hrvati koje su uhapsile srpske snage i snage bosanskih Srba, koji nisu odmah ubijeni, odvedeni su u zatočeničke logore koji su osnovani po nalogu Kriznog štaba, uključujući i logor Keraterm. Tokom čitavog ljeta postojala je koordinacija i zatvorenici su prebacivani iz jednog u drugi logor. Za vrijeme rada logora, uključujući i logor Keraterm, bosanski Srbi - vojnici i policajci - koji su upravljali ovim logorima, njihovo osoblje i druga lica koja su dolazila u logor, ubili su stotine bosanskih muslimanskih i bosanskih hrvatskih zatvorenika.

24. Bosanski Srbi - vojnici i policajci - koji su upravljali ovim logorima, njihovo osoblje i druga lica koja su dolazila u logor, takođe su nanijeli teške tjelesne i duševne patnje zatočenim bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima izlažući ih seksualnom zlostavljanju, mučenju, premlaćivanju i pljački, kao i drugim oblicima duševnog i fizičkog zlostavljanja. U Keratermu su surova batinanja, mučenje i ubijanje zatvorenika bili svakodnevna pojava.

25. Logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje svjesno se upravljalo na način koji je imao za cilj da zatvorenicima nametne takve uslove koji će dovesti do njihovog fizičkog uništavanja s namjerom da se bosanski muslimanski i bosanski hrvatski narod uništi kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa. Uslovi su bili bijedni i surovi. Dnevni obroci, kada su ih zatvorenici dobijali, bili su nedovoljni za preživljavanje. Zatvorenicima nije pružana adekvatna ljekarska njega ili je uopšte nije bilo, a opšti sanitarni uslovi su bili više nego nedovoljni. U svim logorima, uključujući i logor Keraterm, zatvorenici su bili stalno izloženi ili primoravani da gledaju nečovječne postupke, uključujući ubistvo, silovanje i seksualne napade, mučenje, premlaćivanje i pljačku, kao i druge oblike duševnog i fizičkog zlostavljanja.

26. Od 29. aprila 1992. do 30. avgusta 1992, srpske vlasti u Bosni planirale su, organizovale, naredile i sprovele kampanju protjerivanja bosanskog muslimanskog i bosanskog hrvatskog stanovništva iz opštine Prijedor i onih dijelova Bosne i Hercegovine koje je srpsko bosansko rukovodstvo proglasilo za srpsku teritoriju. Okosnica te kampanje bila je da se dio bosanskog muslimanskog i bosanskog hrvatskog stanovništva pobije čime bi se obezbijedilo da ostali ne požele da se vrate. To je postignuto ubijanjem i pogubljivanjem pripadnika tih grupa, podvrgavanjem ostalih teškoj tjelesnoj i duševnoj patnji i zatvaranjem bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje u uslovima sračunatim na fizičko uništavanje tih zatvorenika; sva ta djela izvršena su u namjeri uništavanja dijela grupa prijedorskih bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata kao takvih.

27. Od 24. maja do 30. avgusta 1992, Duško SIKIRICA je podsticao, izvršio ili na drugi način pomogao ubijanju bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata nanoseći teške tjelesne i duševne patnje bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima i namjernim podvrgavanjem bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata takvim uslovima života koji su bili sračunati na fizičko uništavanje dijela bosanskog muslimanskog i bosanskog hrvatskog stanovništva u namjeri da se uništi dio bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa. Duško SIKIRICA je učestvovao u gore navedenim djelima uzimajući ličnog udjela u takvim postupcima i podstrekavanjem, odobravanjem, podsticanjem, pristajanjem i pomaganjem uvođenja i održavanja takvih uslova u logoru i vršenjem krivičnih djela protiv zatvorenika u logoru Keraterm.

28. Nadalje, od 24. maja 1992. do 30. avgusta 1992, Duško SIKIRICA je znao ili imao razloga da zna da bosanski Srbi i srpske snage pod njegovom kontrolom u logoru Keraterm ubijaju bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, nanose teške tjelesne i duševne patnje bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima i namjerno podvrgavaju bosanske Muslimane i bosanske Hrvate takvim uslovima života koji su sračunati na fizičko uništavanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u logoru Keraterm, u namjeri da se uništi dio bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, ili su to već učinile, a on nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi takva djela spriječio ili kaznio njihove počinioce.

Ovim djelima i propustima, Duško SIKIRICA je počinio:

Tačka 1: GENOCID, kažnjiv prema članu 4(3)(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i

Tačka 2: SAUČESNIŠTVO U IZVRŠENJU GENOCIDA, kažnjivo prema članu 4(3)(e), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 3 DO 5
(PROGONI, NELJUDSKI POSTUPCI
i
NAPADI NA LIČNO DOSTOJANSTVO)

29. Od 24. maja 1992. do 30. augusta 1992, Duško SIKIRICA je učestvovao u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u prijedorskom kraju, a konkretno u logoru Keraterm, na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama.

30. Progoni su vršeni sljedećim sredstvima:

(a) ubijanjem bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keraterm;

(b) mučenjem i premlaćivanjem bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keraterm;

(c) seksualnim napadima i silovanjem bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u opštini Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keraterm;

(d) zlostavljanjem, ponižavanjem i psihičkim maltretiranjem bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz opštine Prijedor, uključujući i zatočene u logoru Keraterm; i,

(e) držanjem bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u logoru Keraterm pod nehumanim uslovima.

31. Duško SIKIRICA je podsticao, počinio ili na drugi način pomagao progone bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama, kao i izvršenje drugih krivičnih djela za koje ga tereti ova optužnica, uzimajući ličnog udjela u takvim postupcima i time što je podstrekavao, odobravao, podsticao, pristajao i pomagao uvođenje i održavanje takvih uslova u logoru Keraterm i vršenje krivičnih djela protiv zatvorenika u logoru Keraterm kako je navedeno u stavu 29, uključujući i ona djela navedena u stavu 34 u nastavku.

32. Kao upravnik logora Duško SIKIRICA je imao ovlaštenja da izmijeni uslove zatočeništva u logoru Keraterm. Imao je ovlaštenje da kontroliše ponašanje stražara u logoru i da spriječi ili kontroliše ponašanje posjetilaca koji su dolazili u logor. Imao je ovlaštenje da određuje dnevni režim za zatočenike i da im odobri veće slobode i prava u logoru, uključujući i pristup pitkoj vodi, razumne životne i higijenske uslove i kontakt sa porodicama ili prijateljima radi dobijanja odjeće, sredstava za higijenu, hrane i lijekova. Uz to, kao policajac u aktivnoj službi, Duško SIKIRICA je već i po tom osnovu bio dužan da podržava važeće zakone na teritoriji Bosne i Hercegovine i štiti živote i imovinu civilnih lica.

33. Osim toga, od 24. maja 1992. do 30. augusta 1992, Duško SIKIRICA je znao ili je imao razloga da zna da se njemu podređena lica u logoru Keraterm pripremaju da učestvuju u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u prijedorskoj opštini na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, uključujući i djela opisana u stavu 34 u nastavku, ili da su to već učinili, a on nije preduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinioce.

Ovim djelima i propustima, optuženi Duško SIKIRICA vršio je:

Tačka 3: progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(h) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 4: nečovječna djela, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 5: povrede ličnog dostojanstva, što predstavlja KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato kao takvo članom 3(1)(c) Ženevskih konvencija iz 1949. godine i kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

Pored toga, optuženi Duško SIKIRICA je krivično odgovoran za zločine navedene u tačkama 3 do 5 kako proističe iz člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 6 DO 9
(UBISTVO, NEČOVJEČNI POSTUPCI
i SUROVO POSTUPANJE)

34. Otprilike 25. jula 1992, dan pošto je oko 150-200 zatočenika pobijeno u logorskoj prostoriji broj 3, Duško SIKIRICA je učestvovao u izdavanju naloga da se odabere otprilike dvadeset preživjelih zatočenika iz prostorije broj 3 na koje će se prebaciti odgovornost za navodno bjekstvo zatočenika u vrijeme ubijanja zatočenika u prostoriji broj 3. Izdvojeni zatočenici su tada izvedeni iz prostorije i pogubljeni po kratkom postupku.

Učestvovanjem u gore navedenim djelima i činjenicom da je kao nadređeno lice bio odgovoran za postupke svojih potčinjenih, Duško SIKIRICA je počinio:

Tačka 6: ubistvo, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 7: ubistvo, što predstavlja KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato kao takvo članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

ili, alternativno,

Tačka 8: nečovječne postupke, što predstavlja ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i,

Tačka 9: surovo postupanje, što predstavlja KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato kao takvo članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kažnjivo prema članu 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


Graham T. Blewitt
Zamjenik tužioca
za tužioca

Dana 24. augusta 1999.
U Hagu, Holandija