PREDSJEDNIK MEĐUNARODNOG SUDA

Rješava: sudija Theodor Meron, predsjednik

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 3. novembra 2004.

Tužilaštvo:
g. Gramsci di Fazio
g. Philip Weiner
g. David Re

Odbrana:
g. Novak Lukić
g. Dragan Krgović

1. Dana 5. oktobra 2004., Miroslav Tadić mi je podnio molbu za prijevremeno puštanje na slobodu na osnovu pravila 124 i 125 Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik).^[1] U junu 2004., ja sam odbacio molbu koju je Tadić podnio u maju 2004., zbog toga što Tadić tada još nije izdržao dvije trećine izrečene kazne a nisu postojale posebne okolnosti koje bi opravdavale odstupanje od uobičajene prakse države u kojoj on izdržava kaznu i ovog Međunarodnog suda u vezi s razmatranjem podobnosti za prijevremeno puštanje na slobodu nakon izdržavanja dvije trećine kazne.^[2] U molbi koju sada podnosi, Tadić navodi da dana 27. oktobra 2004. ističe period u kojem je on izdržao dvije trećine izrečene kazne.

2. Član 28 Statuta Međunarodnog suda, pravilo 123 Pravilnika o postupku i dokazima (dalje u tekstu: Pravilnik) i član 1 Uputstva za rad prilikom rješavanja po molbama za pomilovanje, ublažavanje kazne i prijevremeno puštanje na slobodu osoba koje je osudio Međunarodni sud (dalje u tekstu: Uputstvo),^[3] propisuju da nakon što osuđena osoba ispuni uslove za prijevremeno puštanje na slobodu prema zakonima države u kojoj izdržava kaznu, ta država će, u skladu s tim, o tome obavijestiti Međunarodni sud. Međutim, Tadić ne izdržava kaznu ni u jednoj od država koje su potpisale sporazum sa Međunarodnim sudom o izvršavanju kazni nego se još nalazi u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija (dalje u tekstu: PJUN),

3. U odlukama koje sam donio u vezi s privremenim puštanjem na slobodu Tihomira Blaškića i Sime Zarića, konstatovao sam da se Uputstvom ne precizira postupak prijevremenog puštanja na slobodu kada osuđena osoba izdržava kaznu u PJUN-u u Nizozemskoj. Međutim, oba ta slučaja sam riješio da po zahtjevu osuđene osobe koja se nalazi u PJUN-u treba postupiti na isti način.^[4] U skladu s tim, Zahtjev Tadića biće riješen po istom postupku.

4. Pretresno vijeće II je 17. oktobra 2003. Miroslavu Tadiću izreklo osuđujuću presudu i kaznu od osam godina zatvora, koju on trenutno izdržava u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija (dalje u tekstu: PJUN).^[5] U svom Zahtjevu, g. Tadić navodi da 27. oktobra 2004. ističe period u kome je on izdržao dvije trećine svoje kazne, te da je, stoga, podoban za pomilovanje ili ublažavanje kazne. U prilog svojoj molbi za prijevremeno puštanje na slobodu g. Tadić ukazuje na činjenicu da se 14. februara 1998. dobrovoljno predao Međunarodnom sudu, činjenicu da je tokom suđenja svjedočio u sopstvenoj stvari i da je izrazio iskreno kajanje, te da je Pretresno vijeće uzelo u obzir oba ova faktora kao olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Gospodin Tadić ukazuje i na svoje slabo zdravstveno stanje i dobro vladanje tokom boravka u pritvoru PJUN-a.^[6]

5. U jednom zasebnom dokumentu koji je podnio da bi dalje potkrijepio svoju molbu, g. Tadić navodi da je prije rata bio jedna od najistaknutijih ličnosti u Bosanskom Šamcu. Tokom suđenja, svjedoci Tužilaštva i odbrane posvjedočili su o njegovom dobrom karakteru i ponašanju, a prijatelje ima iz reda sva tri naroda. On navodi da se s razlogom može očekivati da će on nakon povratka u svoju matičnu društvenu zajednicu voditi normalan život u porodičnom krugu. On izražava "iskreno uvjerenje" da njegov povratak u društvenu zajednicu u kojoj je ranije živio "neće izazvati nikakve nerede, i da se može očekivati njegova potpuna resocijalizacija u zajednicu."^[7]

6. Na osnovu člana 2 Uputstva, zamjenik sekretara mi je dostavio izvještaje PJUN-a i Tužilaštva. Upravnik PJUN-a izvještava da je ponašanje g. Tadića primjerno. On se s poštovanjem odnosi prema osoblju i upravi, pridržava se svih pritvorskih pravila, učestvovao je u svim programima za pritvorenike i dobro se slaže s drugim pritvorenicima. Održava bliske veze s porodicom koja ga podržava. Ponekad mu je bila potrebna ljekarska njega ali je njegovo opšte zdravtstveno stanje dobro s obzirom na godine starosti. Nije imao psihijatrijskih problema.

7. Tužilaštvo izvještava da se nije obraćalo g. Tadiću za saradnju, koju ni on sam nije ponudio. Tužilaštvo ne daje nikakve daljnje komentare u vezi s molbom g. Tadića za prijevremeno puštanje na slobodu.

8. Dana 25. oktobra, g. Tadić je dostavio odgovor na Izvještaj sekretara na osnovu člana 4 Uputstva.^[8] U tom odgovoru, g. Tadić govori o izvještaju Tužilaštva i izjavi o tome da ga nije kontaktiralo i da on nije ponudio saradnju. Navodi da je bio prvi optuženi koji se predao Međunarodnom sudu 14. februara 1998. i da je "njegov čin dobrovoljne predaje propraćen izjavama najviših zvaničnika Međunarodnog suda, Ujedinjenih nacija i drugih svjetskih zvaničnika."^[9] Prije dobrovoljne predaje saznao je iz štampe da je protiv njega podignuta optužnica i kontaktirao je Tužilaštvo te pristao na dva telefonska razgovora. Neposredno nakon predaje, dao je dvije daljnje izjave istražitelju Tužilaštva.^[10] On dalje navodi da je 1996. dostavio Tužilaštvu preko trideset dokumenata, koji su kasnije uvršteni u spis na zahtjev Tužilaštva.^[11] Konačno, navodi da je pristao dati iskaz na svom suđenju, da je više od sedmicu dana unakrsno ispitivan, te da je Pretresno vijeće uvažilo njegovu saradnju s Tužilaštvom uzevši je u obzir kao olakšavajuću okolnost prilikom odmjeravanja kazne.^[12]

9. Na osnovu člana 5 Uputstva, posavjetovao sam se sa sudijom Mumba, jedinom članicom Pretresnog vijeća koje je izreklo kaznu koja je još u službi Međunarodnog suda i sa članovima Kolegija. I sudija Mumba i članovi Kolegija ne smatraju da postoje bilo kakve prepreke za puštanje na slobodu g. Tadića.

10. Uzeo sam u obzir pravilo 125, koje je izričito ugrađeno u član 7 Uputstva, i u kojem se navode neki od faktora koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja molbe za prijevremeno puštanje na slobodu, kao što su težina krivičnog djela, iskazana rehabilitacija, svaka bitna saradnja sa Tužilaštvom, postupak prema pritvorenicima koji se nalaze u sličnoj situaciji, te daljnje kriterije navedene u ranijim nalozima i odlukama u vezi s prijevremenim puštanjem na slobodu.

11. Na osnovu gorenavedenog, na osnovu pravila 124, pravila 125 i člana 7 Uputstva, odlučio sam da, s obzirom na konkretne okolnosti ovog slučaja, odobrim molbu g. Tadića za prijevremeno puštanje na slobodu. Sekretar se upućuje da ovu odluku proslijedi upravniku PJUN-a i da se prijevremeno puštanje g. Tadića na slobodu provede čim to razumno bude izvodivo.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je engleska verzija mjerodavna.

Dana 3. novembra 2004.
U Haagu,
Nizozemska

/potpis na originalu/
Theodor Meron,
predsjednik Međunarodnog suda

[pečat Međunarodnog suda]

^[1] Molba za prijevremeno puštanje na slobodu g. Miroslava Tadića, 5. oktobar 2004. (dalje u tekstu: Molba).

^[2] Odluka predsjednika po molbi Miroslava Tadića za pomilovanje ili ublažavanje kazne, 24. juni 2004.

^[3] IT/146, 7. april 1999.

^[4] "Nalog predsjednika po zahtjevu Tihomira Blaškića za prijevremeno puštanje na slobodu", 29. juli 2004. i "Nalog predsjednika za prijevremeno puštanje na slobodu Sime Zarića ", 21. januar 2004.

^[5] Djelimično povjerljivi "Zahtjev Miroslava Tadića za pomilovanje ili ublažavanje kazne", od 26. maja 2004.

^[6] Molba za prijevremeno puštanje na slobodu g. Miroslava Tadića, 5. oktobar 2004.

^[7] Zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu g. Miroslava Tadića, 5. oktobar 2004.

^[8] Pismeni podnesak g. Miroslava Tadića u vezi s izvještajima Sekretarijata i Tužilaštva koji se odnose na njegovo prijevremeno puštanje na slobodu, 25. oktobar 2004. (dalje u tekstu: Odgovor).

^[9] Odgovor, par. 2-4.

^[10] Odgovor, par. 4-5.

^[11] Odgovor, par. 6-7.

^[12] Odgovor, par. 8-9.