PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

sudija Patrick Robinson, predsjedavajući
sudija David Hunt
sudija Mohamed Bennouna

Sekretar: gđa Dorothee de Sampayo Garrido-Nijgh

Odluka od: 18. oktobra 2000.

TUŽILAC
protiv
BLAGOJA SIMIĆA
MILANA SIMIĆA
MIROSLAVA TADIĆA
STEVANA TODOROVIĆA
SIME ZARIĆA

ODLUKA PO ZAHTJEVU ZA PRAVOSUDNU POMOĆ
SFOR-A I DRUGIH

Tužilaštvo:

gđa Nancy Paterson

Odbrana optuženih:

g. Slobodan Zečević za Milana Simića
g. Igor Pantelić i g. Novak Lukić za Miroslava Tadića
g. Deyan Ranko Brashich za Stevana Todorovića
g. Borislav Pisarević i g. Aleksandar Lazarević za Simu Zarića

I. UVOD

1. Pred Pretresnim vijećem Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (u daljem tekstu: Međunarodni sud) nalazi se Zahtjev za pravosudnu pomoć (u daljem tekstu: Zahtjev) koji je branilac optuženog Stevana Todorovića (u daljem tekstu: odbrana), podnio 24. novembra 1999. Zahtjevom se od Pretresnog vijeća traži da izda nalog kojim će zatražiti pomoć Stabilizacijskih snaga (u daljem tekstu: SFOR) i drugih vojnih i bezbjednosnih snaga koje djeluju na teritoriji Bosne i Hercegovine, kako bi se odbrani dostavili dokumenti i imena svjedoka odbrane čije se svjedočenje odnosi na transfer optuženog od njegovog prebivališta u Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) do vojnog aerodroma u Tuzli u Bosni i Hercegovini i njegovo hapšenje, što se dogodilo, kako se navodi, između 26. i 28. septembra 1998., a radi njihovog korištenja u raspravama s izvođenjem dokaza o pitanju zakonitosti njegovog hapšenja koje se sada odvijaju pred Međunarodnim sudom.

2. Tužilaštvo (u daljem tekstu: optužba) podnijelo je 8. decembra 1999. svoj odgovor kojim ulaže prigovor na zatraženi pravni lijek, tvrdeći da zahtjev i sva srodna procedura koja se odnosi na zakonitost hapšenja predstavlja "najobičnije legalističko 'ispipavanje'". Odbrana je repliku na taj odgovor podnijela 13. decembra 1999.

3. Dana 7. marta 2000. Pretresno vijeće je, kao odgovor na dalji podnesak odbrane kojim se traži sličan materijal od Tužilaštva, izdalo nalog kojim se od Tužilaštva traži da dostavi kopije relevantnih izvještaja i drugih materijala, te da između ostalog objelodani identitet osoba koje su učestvovale u transportu optuženog do vojnog aerodroma u Tuzli i njegovom hapšenju. Istovremeno je Pretresno vijeće tražilo od odbrane da informiše Vijeće o koracima koje je preduzelo da te dokumente i informacije ishodi od SFOR-a.

4. Tužilaštvo je objelodanjivanje izvršilo 8. maja 2000., nakon neuspješne žalbe Tužilaštva na nalog. Tužilaštvo je dostavilo samo izvještaj (od jedne stranice) o hapšenju optuženog, koji je sastavio istražitelj koji je izvršio hapšenje 27. septembra 1998., g. Ole Brøndum. Tužilaštvo je ustvrdilo da osim gorepomenutog izvještaja, ne posjeduje i ne nadzire nijedan od imenovanih materijala.

5. Odbrana je 20. marta i 12. maja 2000. dostavila pojedinosti o svojim pokušajima da materijale koje traži ishodi direktno od SFOR-a. Odbrana je podastrla kopiju pisma pravnog savjetnika SFOR-a, pukovnika Jamesa M. Coynea, od 24. marta 2000., u kojem se odbija dostava traženog mateirjala i navodi: "Stav je SFOR-a da MKSJ nema ovlasti da SFOR-u naloži da otkrije bilo kakve informacije."

6. Pretresno vijeće je zatim naložilo da se SFOR-u uruči Zahtjev. Rasprava je zakazana za 23. juna 2000., a SFOR je obaviješten da će imati prilike da podnese pismeni odgovor na Zahtjev, kao i usmene argumente o Zahtjevu. Odbrana je 5. juna 2000. podnijela "Memorandum s pravnim argumentima u prilog stavu odbrane da SFOR potpada pod nadležnost MKSJ-a". SFOR je 16. Juna 2000. zatražio produženje roka za podnošenje pismenog odgovora na Zahtjev. Dana 21. juna 2000. Pretresno vijeće je poništilo datum rasprave i zatražilo od SFOR-a da do 28. juna 2000. podnese obrazloženje svog zahtjeva za odgodu. SFOR je 28. juna 2000. podnio pismo u kojem tvrdi da se u Zahtjevu iznose "pravna pitanja koja iziskuju pažljivo razmatranje i koordinaciju unutar SFOR-a i SHAPE-a."1 Tužilaštvo je na taj podnesak odgovorilo 30. juna, a odbrana 3. jula 2000.

7. Dana 7. jula 2000. Pretresno vijeće je odobrilo odgodu koju je tražio SFOR i zakazalo raspravu o Zahtjevu za 25. jula 2000. SFOR je 10. jula 2000. podnio pismeni odgovor na Zahtjev, nakon čega je uslijedilo podnošenje dodatnih podnesaka odbrane (17. i 25. jula i 1. augusta 2000.) i optužbe (31. jula 2000.) U svom podnesku od 25. jula 2000. odbrana je specificirala traženi pravni lijek, što je po prvi put uključivalo i upućivanje zahtjeva za pravnu pomoć Sjedinjenim Američkim Državama.

8. Rasprava o zahtjevu, koja je bila otvorena za javnost, održana je 25. jula 2000. bez prisustva SFOR-a.


II. ARGUMENTI STRANA

A. Odbrana

9. Odbrana tvrdi da ima pravo da traži pomoć pri ishođenju dostave dokaznog materijala koji se odnosi na činjenice i okolnosti privođenja i navodnog hapšenja optuženog. Konkretno, odbrana traži:2

10. U svom podnesku od 25. jula 2000.3 odbrana je navela da konkretno traži sljedeći pravni lijek:

(i) nalog i subpoena duces tecum upućeni glavnokomandujućem generalu snaga SFOR-a za dostavu sljedećeg:

(a) svih operativnih izvještaja, sačinjenih prije i poslije hapšenja, koji se odnose na hvatanje, otmicu i hapšenje optuženog, uključujući i naloge o kretanjima osoblja;
(b) naloga, odobrenja i evidencija kretanja vozila, uključujući i helikoptere, koji su učestvovali u takvim operacijama;
(c) terenskih i operativnih izvještaja, izvještaja o kretanju i štapskih izvještaja, bilješki, izvještaja o dejstvima i memoranduma koji se odnose na hvatanje, otmicu i hapšenje optuženog, sačinjenih prije i poslije hapšenja;
(d) audio- i video-traka o hvatanju, otmici i hapšenju optuženog;
(e) naloga za isplatu i dokaza o isplati osoblja SFOR-a i trećim licima;
(f) imena, činova i serijskih brojeva osoblja SFOR-a koje je učestvovalo u hvatanju, otmici i hapšenju optuženog; i
(g) imena i zadnjih poznatih adresa lica koja ne pripadaju osoblju SFOR-a, a koja su učestvovala u hvatanju, otmici i hapšenju optuženog;

(ii) nalog subpoena ad testificandum upućen glavnokomandujućem generalu vojnog aerodroma u Tuzli, generalu Shinsekiju, i osoblju SFOR-a koje je učestvovalo u hvatanju, otmici i hapšenju optuženog;

(iii) zahtjev za sudsku pomoć upućen Sjedinjenim Američkim Državama, kojim se traže isti materijali.

11. Odbrana tvrdi4 da osobe koje služe u SFOR-u podliježu obavezujućim nalozima da se pojave pred sudom, pri čemu se oslanja na odluku Žalbenog vijeća Međunarodnog suda u predmetu Tužilac protiv Blaškića.5 Tvrdi se da je učestvovanje SFOR-a u navodnoj otmici očito iz činjenice da je, pošto je optuženi prevezen preko granice Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u Bosnu i Hercegovinu, u roku od nekoliko minuta stigao helikopter, pozvan radio vezom, kojim je optuženi prevezen do vojnog aerodroma u Tuzli.6

12. Odbrana takođe tvrdi da je tražene dokumente i predmete opisala dovoljno detaljno da bi se zadovoljili uslovi postavljeni odlukom Žalbenog vijeća u predmetu Blaškić. Zahtjev nije prekomjerno opterećujući i može se odobriti rok koji je dovoljan za izvršenje.

13. Nadalje, odbrana tvrdi da, čak i ako sam SFOR ne potpada pod nadležnost Međunarodnog suda, pojedine države članice i dalje su obavezne i dužne da ispune sve obaveze koje su preuzele kao članice Ujedinjenih nacija, pa tako i da sarađuju sa Međunarodnim sudom. Odbrana smatra da to dokida potrebu da se Pretresno vijeće bavi pitanjem da li je SFOR kao subjekt podložan nadležnosti Međunarodnog suda, budući da države koje sačinjavaju SFOR očito jesu podložne.7 Odbrana primjećuje da rezolucija Savjeta bezbjednosti 1088 od 12. decembra 1996.,8 kojom je formiran SFOR, "naglašava da puna saradnja država i subjekata sa Međunarodnim sudom između ostalog obuhvata predaju, radi suđenja, svih osoba protiv kojih je podignuta optužnica pred Međunarodnim sudom i davanje informacija kao pomoć u istragama Međunarodnog suda."

B. Optužba

14. Tužilaštvo se oslanja na argumente o zakonitosti hapšenja iznijete u prethodnim podnescima.9 U suštini, Tužilaštvo tvrdi:

15. Optužba tvrdi da "neki međunarodni zakoni nisu obavezujući za neke međunarodne institucije", prvo zato što su "neki međunarodni zakoni sačinjeni isključivo radi regulisanja odnosa između država i ne mogu se primijeniti na međunarodne institucije", i drugo "zbog činjenice da pri legitimnom vršenju mandata Međunarodnog suda, njegove ovlati imaju prednost pred tradicionalnim interesima državne suverenosti."10 Nastojeći opravdati zakonitost hapšenja, Tužilaštvo primjećuje da se teritorijalna nadležnost Međunarodnog suda proteže na čitavu teritoriju bivše Jugoslavije, tako da nema osnova za tvrdnju o povredi suverenosti. Osim toga, hapšenje osoba na osnovu valjanog naloga za hapšenje izdatog od strane Međunarodnog suda ne sačinjava povredu suverenosti, jer bi inače i sve druge mjere, kao što su npr. istraga i podizanje optužnice protiv bilo kojeg optuženog, održavanje rasprava i pritvaranje optuženih, takođe sačinjavale povredu suverenosti.11 Radnje koje preduzima Međunarodni sud, a koje bi, da ih je preduzela država, predstavljale povredu suverenosti druge države, poimenično su dozvoljene Poveljom Ujedinjenih nacija.

16. Optužba tvrdi da nisu iznijeti vjerodostojni dokazi koji bi ukazivali na to da je osoblje Tužilaštva ili bilo koje druge institucije, uključujući SFOR, povrijedilo prava optuženog. Tužilaštvo zahtjev opisuje kao "ispipavanje" i traži od Pretresnog vijeća da odbaci ne samo zahtjev, nego i osporavanje valjanosti hapšenja na kojem se on temelji.12

17. Optužba takođe tvrdi da je operacija hapšenja koju je sproveo SFOR "očito skopčana sa znatnim bezbjednosnim i drugim rizicima za države koje su u njoj učestvovale, što uključuje i životni rizik osoblja koje je učestvovalo. Potpuno je razumljiva želja država i snaga učesnica da operativne detalje tih dejstava drže u najstrožoj tajnosti."13 Odbrana je ovu tvrdnju osporila po osnovu da Tužilaštvo u ovom pitanju ne zastupa SFOR.14

C. SFOR

18. U svom pismenom podnesku od 10. jula 2000. (u daljem tekstu: podnesak SFOR-a),15 SFOR je iznio sljedeće argumente: (i) dodatno objelodanjivanje je nepotrebno jer optuženi ne bi imao pravo na traženi pravni lijek čak ni ako se navodi dokažu jer (a) mjerodavna sudska praksa ne nalaže puštanje optuženog; (b) optuženi nema pravo na pravni lijek puštanja na slobodu i (c) optuženog ne bi trebalo vratiti u državu koja ignoriše svoje pravne obaveze prema Međunarodnom sudu; te (ii) zahtjevi koje neizbježno postavlja operativna bezbjednost brane dalje objelodanjivanje od strane SFOR-a informacija vezanih za privođenje optuženog.16

19. SFOR tvrdi da nema dokaza da je bilo koji subjekt povezan sa Međunarodnim sudom učestvovao u navodnoj otmici, te da takav postupak trećih osoba nije dovoljan osnov da bi se opravdalo puštanje optuženog na slobodu kad Međunarodni sud očito ima nadležnost nad optuženim i po osnovu stvarne nadležnosti i nadležnosti nad osobama.17 SFOR se oslanja na Odluku u postupku preispitivanja pred Žalbenim vijećem Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (u daljem tekstu: MKSR) u predmetu Barayagwiza18 u prilog svojoj tvrdnji da puštanje na slobodu nije opravdano kad se prijestup ne može pripisati Tužilaštvu. SFOR takođe primjećuje da odluka Međunarodnog suda u predmetu Dokmanović,19 u kojoj je hapšenje pomoću "namamljivanja" na prevaru ocijenjeno zakonitim, ne ide u prilog zahtjevu za pravni lijek koji je podnio optuženi.20 U predmetima koji se bave pitanjem zakonitosti nasilnog odvođenja preko granice, neki predmeti rukovode se principom da nasilno odvođenje kojim se krši zakon jedne države drugoj državi ne oduzima nadležnost, dok je u drugim predmetima zaključeno da sudovi imaju diskreciono pravo da odbiju vršiti svoju nadležnost ako su agenti same države bili saučesnici u otmici. SFOR ističe da u ovom predmetu agentima države koja je pokrenula krivični postupak odgovara Tužilaštvo, a ne SFOR.21 SFOR primjećuje da optuženi ne osporava zakonitost optužnice koja je podignuta protiv njega i ne tvrdi da ga vlasti Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) ne bi mogle ponovo uhapsiti ako bude tamo vraćen. Stoga SFOR tvrdi da se zahtjev optuženog za pravnim lijekom temelji ne na zakonskom pravu na slobodu nego na "svojatanju, od strane optuženoga, prava da i dalje bude bjegunac na teritoriji države koja prkosi svojoj obavezi da ga preda."22

20. SFOR zatim tvrdi da navodno kršenje nacionalnog prava Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) ne daje optuženom pravo da ga se pusti iz pritvora Ujedinjenih nacija, pogotovo što je optuženi "smišljeno izazvao situaciju u kojoj su bili nemogući, ono što on smatra proceduralno valjanim hapšenjem i transferom."23 Stoga Pretresno vijeće nije dužno da odobri izvanredan pravni lijek puštanja na slobodu.

21. Što se tiče pitanja povratka optuženog u državu koja prkosi svojim međunarodnim obavezama, SFOR tvrdi da bi odluka kojom bi Međunarodni sud odbio da vrši svoju nadležnost nad osobom uhvaćenom na teritoriji Savezna Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), osim ako je hvatanje izvršeno u skladu sa njenim nacionalnim pravom, mogla imati dalekosežne posljedice po sposobnost Međunarodnog suda da sudi optuženima, te bi u stvari predstavljala pravno priznanje Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) kao utočišta za optužene za ratne zločine.

22. SFOR se takođe protivi daljem objelodanjivanju informacija o privođenju optuženog po osnovu da bi to naštetilo važnim operativno-bezbjednosnim interesima i ugrozilo bezbjednost i djelotvornost snaga SFOR-a koje učestvuju u akcijama privođenja, kao i povjerljive izvore informacija na koje se oslanjaju.24 SFOR tvrdi da, budući da optuženi ne bi imao pravo na traženi pravni lijek ni po kojoj verziji činjenica nema potrebe da se naloži takvo objelodanjivanje.25

23. Odbrana je na podnesak SFOR-a odgovorila i pismeno i usmeno. U svojoj pismenoj replici od 17. jula 2000., odbrana osporava tvrdnju SFOR-a da je Tužilaštvo analogno državnim funkcionerima i tvrdi da tu ulogu ima SFOR, koji djeluje shodno mandatu koji je dobio od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.26 Odbrana tvrdi da je Savjet bezbjednosti prenio dio svojih ovlasti i nadležnosti nad SFOR-om na Međunarodni sud, te da SFOR i njegovo osoblje podliježu nadležnosti, kontroli i nadzoru Međunarodnog suda.27

24. Velik dio replike odbrane odnosi se argumente koji su iznijeti u postupku kojim se osporava zakonitost hapšenja optuženog i koji nisu direktno vezani za ovaj zahtjev. Međutim, odbrana primjećuje da je u predmetu Stocke protiv Njemačke pred Evropskim sudom za ljudska prava28 Njemačka sprovela istragu kako bi utvrdila da li su njezini agenti postupili nezakonito. Odbrana tvrdi da SFOR svojim odbijanjem da objelodani informacije kojim bi se dokazale ili opovrgle sporne činjenice nastoji izbjeći upravo takvu istragu.29

25. Odbrana zatim tvrdi da prošlo, sadašnje ili buduće ponašanje Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) nije relevantno pitanje da ga razmatra Pretresno vijeće, budući da bi se time politiziralo djelovanje Međunarodnog suda. Odbrana tvrdi da Pretresno vijeće mora svoje odluke temeljiti na pravnim načelima i zanemariti sve političke posljedice.30

26. Što se tiče pitanja objelodanjivanja osjetljivih informacija, odbrana tvrdi da je spremna da pronađe prihvatljivo rješenje kojim bi se uvažila i potreba odbrane za informacijama i briga SFOR-a za zaštitu njegove bezbjednosti i operativnih metoda.31

D. Argumenti iznijeti na raspravi

27. Tokom rasprave odbrana je Pretresnom vijeću podastrla izvjesne prijedloge vezane za dalju proceduru. Konkretno, odbrana je predložila da Pretresno vijeće pita Tužilaštvo da li ima dodatnih dokaza koje želi da izvede a koji bi opovrgli svjedočenje koje je Pretresno vijeće saslušalo do tog trenutka. U odsustvu takvih dokaza, tvrdi odbrana, Pretresno vijeće bi moglo ocijeniti da je odbrana pokazala postojanje prima facie osnova, tako da bi Pretresno vijeće moglo naložiti da se optuženi vrati u Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora). Time bi se izbjegla konfrontacija sa SFOR-om.32

28. U slučaju da Pretresno vijeće ne želi postupiti na taj način, odbrana je ponovila svoj zahtjev za izdavanje naloga Sjedinjenim Američkim Državama, kao suverenoj državi čije snage su bile nadležne za vojni aerodrom u Tuzli, kao i naloga subpoena duces tecum tada glavnokomandujućem generalu SFOR-a, generalu Shinsekiju, te naloga subpoenae ad testificandum generalu Shinsekiju i drugim zasada neidentifikovanim licima.33

29. Tužilaštvo je ponovilo svoju tvrdnju da ništa od traženog materijala ne bi, ako se dostavi, sačinjavalo dokaz da je Tužilaštvo učestvovalo u bilo kakvim nezakonitim radnjama. Pitanje nezakonitog hapšenja mora se rješavati pred sudovima Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), ne pred Međunarodnim sudom.34 Tužilaštvo je navelo da bi željelo izvesti dokaze o zakonitosti hapšenja i da bi takvi dokazi takođe pokazali da nije bilo nezakonitih radnji od strane Tužilaštva.

30. Tužilaštvo je ustvrdilo da pitanje koje se postavlja pred Pretresno vijeće nije da li Vijeće ima pravo da izdaje naloge SFOR-u; pitanje je da li bi ijedna od zatraženih informacija mogla dati odgovor na dva pitanja: pitanje učestvovanja Tužilaštva u hapšenju i privođenju i pitanje zakonitosti naloga za hapšenje. Tužilaštvo je iznijelo stav da nijedan element traženih informacija ne bi pomogao u tom ispitivanju i stoga bi zahtjev trebalo odbaciti.35

31. Na pitanja sudija, Tužilaštvo je izjavilo da je izvršilo sve naloge Pretresnog vijeća i da je dostavilo "svaki dokumenti koji je [ono] ikad posjedovalo a koji se odnosi na hapšenje g. Todorovića."36 Tužilaštvo je ustvrdilo da Pretresno vijeće nema ovlasti da naloži SFOR-u da dostavi dokumente, premda je zapravo na SFOR-u da iznese takav argument, budući da Tužilaštvo nije ovlašteno da govori u ime SFOR-a.37 Tužilaštvo je kasnije na raspravi pojasnilo svoj stav, izjavivši da postoje okolnosti u kojima bi potencijalno bilo primjereno da Pretresno vijeće izda takav nalog, ali da to nije primjereno u ovoj konkretnoj situaciji.38

32. Odbrana je uvažila da, ako njeno osporavanje valjanosti hapšenja bude uspješno i optuženi bude vraćen u Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora), postoje dvije mogućnosti: da optuženi bude smjesta vraćen u pritvor Ujedinjenih nacija ili da ta država ne ispuni svoje obaveze. Međutim, to je pitanje "van interesa Međunarodnog suda i mora se rješavati na političkom forumu."39 Odbrana je uvažila da svi presedani koje je navela potječu iz nacionalnih jurisdikcija. Odbrani nije poznat presedan "da bi neko međunarodno tijelo učestvovalo u kidnapovanju ili da mu se stavlja na teret da je učestvovalo u kidnapovanju." Odbrana je ustvrdila da bi, po njenom mišljenju, ako se dokaže učestvovanje u otmici i hvatanju osobe na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), to bio osnov za oduzimanje nadležnosti Međunarodnom sudu.40 Odbrana je takođe izjavila da ne vjeruje da bi se mogla javiti situacija da neko međunarodno tijelo ne bi bilo odgovorno nekoj instanci za čin koji bi se mogao smatrati nezakonitim.41

33. Na pitanje sudije, odbrana je potvrdila da i dalje traži informacije koje bi mogle ukazati na učestvovanje Tužilaštva u otmici optuženog, dijelom i zbog činjenice da je Tužilaštvo kao odgovor na nalog Pretresnog vijeća od 7. marta 2000. dostavilo samo kopiju izvještaja od jedne stranice.42

E. Podnesci podnijeti nakon rasprave

34. Nakon rasprave o zahtjevu održane 25. jula 2000., Tužilaštvo je odgovorilo na Obavijest odbrane o pravnom lijeku podneskom od 31. jula 2000.43 Odbrana je 2. augusta 2000. podnijela repliku. Nijedna strana nije tražila dozvolu Pretresnog vijeća za podnošenje dotičnih podnesaka.

35. Znatan dio tih podnesaka posvećen je argumentaciji o osporavanju zakonitosti hapšenja optuženog. Međutim, Tužilaštvo je u svom podnesku uvažilo da Pretresno vijeće ima ovlasti da izdaje obavezujuće naloge osoblju SFOR-a. Tužilaštvo tvrdi da to diskreciono pravo valja koristiti izuzetno pažljivo i samo nakon pomnog odmjeravanja svih suprotstavljenih interesa. Stoga bi štetu izazvanu objelodanjivanjem povjerljivih informacija trebalo porediti sa štetom koja bi bila nanesena sprovođenju pravde kad bi se informacije uskratile Pretresnom vijeću.

36. Tužilaštvo tvrdi da bi u ovom slučaju prevagnuli razlozi protiv izdavanja traženih naloga generalu SFOR-a i Sjedinjenim Američkim Državama.44 Tužilaštvo tvrdi da SFOR ima važan javni interes da spriječi objelodanjivanje osjetljivih operativnih i bezbjednosnih informacija o izvođenju hapšenja, te da zahtjevu ne bi valjalo udovoljiti osim ako odbrana pokaže da postoje jaki i uvjerljivi razlozi koji opravdavaju primjenu takvih mjera.45 Odbrana na taj argument uzvraća ističući kako je Pretresno vijeće već utvrdilo da su tražene informacije i svjedočenje relevantni za odbranu i Tužilaštvu naložilo da ih dostavi.46 Budući da je Tužilaštvo u više navrata izjavilo da nema saznanja o operacijama SFOR-a, ono nije u položaju da iznosi argumente o negativnom učinku objelodanjivanja informacija o takvim operacijama, a pokušaji Tužilaštva u tom smislu puko su nagađanje.47

III. MJERODAVNO PRAVO

37. Relevantne odredbe Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima iznijete su u nastavku.

Član 29
Saradnja i pravosudna pomoć

1. Države moraju surađivati s Međunarodnim sudom u istrazi i krivičnom gonjenju osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

2. Države moraju bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu koji je izdalo raspravno vijeće, što uključuje ali nije ograničeno na sljedeće:

(a) identificiranje i pronalaženje osoba;
(b) uzimanje iskaza i dostava dokaza;
(c) uručenje dokumenata;
(d) hapšenje i pritvaranje osoba;
(e) predaja ili transfer optuženika na Međunarodni sud.

Pravilo 54bis
Nalozi za dostavu dokumenata upućeni državama

(A) Strana koja traži izdavanje naloga na osnovu pravila 54 kojim se državi nalaže da dostavi dokumente ili informacije mora to pismeno zatražiti od relevantnog sudije ili Pretresnog vijeća te mora:

(B) Sudija ili Pretresno vijeće mogu in limine odbaciti zahtjev iz potpravila (A) ukoliko se uvjere da:

(C) Na odluku sudije ili Pretresnog vijeća iz potpravila (B) kojom se zahtjev odbacuje može se uložiti žalba u skladu s pravilom 116bis.

(D) Osim u slučajevima gdje je donesena odluka na osnovu potpravila (B) ili potpravila (E), država koje se to tiče mora biti obaviještena o zahtjevu i mora je se obavijestiti o raspravi o tom zahtjevu, na kojoj će država imati priliku da se izjasni, najmanje petnaest dana prije održavanja rasprave.

(E) Ukoliko, razmotrivši sve okolnosti, sudija ili Pretresno vijeće imaju valjani razlog da to učine, sudija ili Pretresno vijeće mogu izdati nalog iz ovog pravila a da državu koje se to tiče ne obavijeste ili joj ne daju priliku da se izjasni u smislu potpravila (D), i tada se na takav nalog primjenjuju sljedeće odredbe:

(F) Ako država uloži prigovor u skladu s potpravilom (D) na osnovu toga da bi objelodanjivanje naškodilo interesima njezine nacionalne bezbjednosti, ona mora podnijeti obavijest o prigovoru najkasnije pet dana prije dana određenog za raspravu i specificirati osnove za prigovor. U svojoj obavijesti o prigovoru država:

(G) U vezi s procedurom iz potpravila (F), sudija ili Pretresno vijeće mogu naložiti sljedeće zaštitne mjere za raspravu o prigovoru:

(H) Odbijanje zahtjeva podnijetog u skladu s ovim pravilom ne sprečava tražioca da kasnije podnese novi zahtjev u vezi s tim istim dokumentima ili informacijama ukoliko se pojave nove okolnosti.

(I) Nalogom donijetim na osnovi ovog pravila može se odrediti da država dostavi dokumente ili informacije u pitanju na odgovarajući način kako bi zaštitila svoje interese, što može uključivati aranžmane opisane u potpravilima (F)(ii) ili (G).

IV. DISKUSIJA

A. Ovlasti za izdavanje traženih naloga

38. Član 29 Statuta odnosi se na saradnju između država i Međunarodnog suda "u istrazi i krivičnom gonjenju osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava". Odluka Žalbenog vijeća u predmetu Tužilac protiv Blaškića48 potvrđuje ono što se jasno iščitava iz tog člana, naime da Međunarodni sud ima ovlasti da izdaje obavezujuće naloge državama. Pitanje je da li Međunarodni sud ima ovlasti shodno članu 29 da izdaje naloge SFOR-u, kad se uzme u obzir da se član 29 na prvi pogled ograničava na izdavanje naloga državama. Da bi se odgovorilo na to pitanje, valja razmotriti, kako osnivanje i strukturu SFOR-a tako i doseg člana 29.

1. Osnivanje SFOR-a

39. IFOR (sada SFOR) osnovao je NATO u decembru 1995. shodno Dejtonskom mirovnom sporazumu i na osnovu ovlaštenja Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Član I Aneksa 1A Mirovnog sporazuma (koji se odnosi na vojne aspekte Mirovnog sporazuma) poziva Savjet bezbjednosti "da usvoji rezoluciju kojom će ovlastiti države članice ili regionalne organizacije i mehanizme da uspostave međunarodne vojne Snage za provedbu (u daljem tekstu: IFOR)."49

40. Član I, paragraf 1(b) propisuje da "NATO može formirati takve snage koje će djelovati po odobrenju i biti podložne upravi i političkoj kontroli Sjevernoatlantskog savjeta (u daljem tekstu: NAC) putem lanca komandovanja NATO-a."50 Član I, paragraf 2(b) navodi da je jedan od ciljeva obaveza koje su preuzele strane potpisnice Mirovnog sporazuma u Aneksu 1A da se osigura podrška i ovlasti IFOR-a, a naročito "ovlasti IFOR-a za preduzimanje potrebnih akcija, uključujući i upotrebu potrebne sile, kako bi osigurao poštivanje ovog Aneksa i svoju sopstvenu zaštitu." U članu VI, paragraf 2 i 3, navode se funkcije IFOR-a.51 Relevantni dio člana VI, paragraf 4, propisuje da su "sve strane upoznate i slažu se s time da se daljim direktivama NAC-a mogu postaviti i dodatna zaduženja i odgovornosti za IFOR u sprovođenju ovog Aneksa".

41. Rezolucija 1031 Savjeta bezbjednosti od 15. decembra 1995., paragraf 14, "ovlašćuje države članice koje djeluju posredstvom ili u saradnji s organizacijom pomenutom u Aneksu 1-A Mirovnog sporazuma52 da oforme višenacionalne snage za provedbu (IFOR) pod jedinstvenim komandovanjem i rukovođenjem, radi ispunjenja uloge navedene u Aneksu 1-A i Aneksu 2 Mirovnog sporazuma."53 Paragraf 16 rezolucije "ovlašćuje države članice da, djelujući shodno paragrafu 14 u ranijem tekstu a u skladu s Aneksom 1-A Mirovnog sporazuma, preduzmu sve neophodne mjere da obezbijede poštivanje pravila i procedura koje odredi komandant IFOR-a."

42. Dana 16. decembra 1995. Sjevernoatlantski savjet odobrio je Operativni plan savezničkog vrhovnog komandanta za Evropu (SACEUR) za formiranje IFOR-a i dozvolio razmještaj glavnih snaga IFOR-a u zonu operacija. U 1996., rezolucijom 1088 Savjeta bezbjednosti od 12. decembra 1996. odobreno je članicama da, djelujući posredstvom ili u saradnji sa organizacijom pomenutom u Aneksu 1A Mirovnog sporazuma, oforme SFOR kao pravnog sljednika IFOR-a za planirano razdoblje od 18 mjeseci. Mandat SFOR-a uzastopno se obnavljao rezolucijama Savjeta bezbjednosti br. 1174 (od 15. juna 1998.), br. 1247 (od 18. juna 1999.) i br. 1305 (od 21. juna 2000.), sve do današnjeg dana. SFOR trenutno čini 18 država članica NATO-a zajedno sa još 15 država koje učestvuju na osnovu posebnih sporazuma.


2. Saradnja između SFOR-a i Međunarodnog suda

43. U decembru 1995. Sjevernoatlantski savjet se složio da se kopije optužnica i naloga za hapšenje izdatih od strane Međunarodnog suda dostave IFOR-u, da svaki optuženi kojeg IFOR liši slobode bude pritvoren, te da ga se smjesta informiše o optužbama protiv njega i što je prije moguće prebaci na Međunarodni sud (u daljem tekstu: odluka NAC-a). Na odluku NAC-a poziva se i sudija Claude Jorda u svojoj odluci od 24. decembra 1995. u kojoj se, između ostalog, navodi sljedeće:

1. da se Sjevernoatlantski savjet 16. decembra 1995. složio da bi, s obzirom na propise (sic) Savjeta bezbjednosti UN 827 (1993) i 1031 (1995) i Aneks 1-A Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, višenacionalne vojne snage za provedbu (IFOR) trebale privesti sve osobe protiv kojih je podignuta optužnica pred Međunarodnim krivičnim sudom s kojima je IFOR došao u kontakt tokom vršenja dodijeljenih zadataka kako bi osigurao transfer tih osoba na Međunarodni krivični sud;
2. da je Sjevernoatlantski savjet 16. decembra 1995. odobrio dodatno Borbeno pravilo koje se odnosi na privođenje i transfer optuženih osoba, čija se primjena ograničava na Bosnu i Hercegovinu, a koje će se sprovoditi nakon što se sa Međunarodnim krivičnim sudom dogovore mehanizmi za transfer optuženih osoba.54

44. U maju 1996. sklopljen je povjerljivi sporazum između SHAPE-a i Međunarodnog suda koji se odnosi na praktične mehanizme za privođenje i prebacivanje na Međunarodni sud osoba protiv kojih je Međunarodni sud podigao optužnicu za ratne zločine (u daljem tekstu: Sporazum sa SHAPE-om).55 Slijede neke od relevantnih odredbi:

1.2 Tačka kontakta (POC) na Međunarodnom sudu biće Tužilaštvo. Tačka kontakta u SHAPE-u biće Kancelarija pravnog savjetnika (OLA). Sva pitanja na razini politike rješavaće te dvije tačke kontakta.

U članu 2 navode se pojedinosti o hapšenju osoba optuženih za ratne zločine.

3.2 Po dolasku nadležnog predstavnika Međunarodnog suda, taj predstavnik biće takođe odgovoran da provjeri da je lice koje je SFOR lišio slobode doista lice čije ime stoji u odgovarajućem nalogu za hapšenje, te da dotično lice informiše o sadržaju naloga za hapšenje izdatog protiv njega. Međunarodni sud će takođe braniti SHAPE i IFOR u slučaju grešaka ili propusta do kojih je došlo prilikom privođenja zbog primjene člana 1, 2 i 3 od strane osoblja IFORA koje je djelovalo u dobroj vjeri.

...

3.5 Nakon predaje PIFWC-a [lice optuženo za ratne zločine] lišenog slobode nadležnom predstavniku Međunarodnog suda, načelnik vojne policije IFOR-a će predstavniku Međunarodnog suda podnijeti kratak izvještaj o pojedinostima privođenja PIFWC-a, koji će sadržavati zabilješke o eventualnim izjavama PIFWC-a lišenog slobode u vezi s optužnicom i nalogom za hapšenje protiv PIFWC-a. (naglasak dodat).

45. U pismu od 9. maja 1996., pravni savjetnik SHAPE-a dao je sljedeće formalno razjašnjenje namjere i smisla člana 3, stava 2 u gornjem tekstu:

Razumije se da UN ovim Memorandumom o razumijevanju (MOU) ne preuzima pravnu odgovornost za djela i propuste osoblja IFOR-a. Član 3.2 Memoranduma ne smije se tumačiti kao odreknuće od bilo koje povlastice ili imuniteta Ujedinjenih nacija ili Međunarodnog suda. Namjera člana 3.2 jeste samo ta da se osigura saglasnost učesnika da će tužilac Međunarodnog suda u slučaju osporavanja dati pravnu izjavu ili podnijeti podnesak, tokom postupka pred Međunarodnim sudom, u obranu djela ili propusta učinjenih od strane osoblja IFOR-a u dobroj vjeri a u sklopu primjene člana 1, 2 i 3 ovog Memoranduma. Razumije se da pravnu odgovornost za djela i propuste osoblja IFOR-a snose odgovarajuće države i međunarodna vojna komanda, a ne UN.56


3. Doseg člana 29

46. Kako se kaže i u samom tekstu člana, član 29 primjenjuje se na sve države, bez obzira da li djeluju pojedinačno ili zajednički. U principu, nema razloga zašto se član 29 ne bi mogao primijeniti na pothvate koje države kolektivno preduzimaju u okviru međunarodnih organizacija, a posebno na njihove nadležne organe, što je u ovom slučaju SFOR. Teleološko tumačenje člana 29 sugeriše da se on može jednako tako primijeniti na takve kolektivne pothvate kao i na države. Svrha člana 29 Statuta Međunarodnog suda jeste da obezbijedi saradnju sa Međunarodnim sudom u istrazi i krivičnom gonjenju lica optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji. Potreba za takvom suradnjom više je nego očita, budući da Međunarodni sud nema sopstvenih snaga reda - on nema svoju policiju. Premda je prirodno takvu saradnju očekivati najprije od država, ona se takođe može postići uz pomoć međunarodnih organizacija, i to posredstvom njihovih nadležnih organa koji u sklopu svojih aktivnosti mogu doznati informacije ili doći u kontakt sa licima protiv kojih je pred Međunarodnim sudom podignuta optužnica za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Postojeći odnosi između SFOR-a i Međunarodnog suda ukazuju da u praksi postoji takva saradnja.

47. Međunarodni sud se u više navrata pozvao na opšte pravilo tumačenja međunarodnih ugovora iznijeto u članu 31(1) Bečke konvencije o međunarodnom ugovornom pravu (u daljem tekstu: Bečka konvencija), a u svrhu tumačenja Statuta.57 Član 31(1) Bečke konvencije propisuje da se "ugovor mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovom kontekstu i u svjetlu cilja i svrhe ugovora." Sudska praksa Međunarodnog suda više je puta naglasila važnost toga da se pri tumačenju statuta da primjerena težina njegovom cilju i svrsi. Puka činjenica da se u tekstu člana 29 govori samo o državama i da nema pomena o drugim kolektivnim pothvatima država ne znači da je postojala namjera da Međunarodni sud u istrazi i krivičnom gonjenju osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava ne uživa pomoć država koje djeluju u sklopu takvih poduhvata.

48. Teleološko tumačenje Statuta navodi na zaključak da bi se takav nalog morao moći primijeniti na kolektivne poduhvate država kao što se primjenjuje na pojedine države. Stoga član 29 valja čitati tako da on Međunarodnom sudu daje ovlasti da od međunarodne organizacije ili njenog nadležnog organa, poput SFOR-a, traži da sarađuje sa sudom u ispunjenju njegovog temeljnog zadatka - krivičnog gonjenja osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, i to putem različitih modaliteta pomoći koji se u tom članu navode.

49. Pretresno vijeće se uvjerilo da je SFOR u dovoljnoj mjeri organizovan i strukturisan da bi mogao primati i izvršavati naloge Međunarodnog suda izdate shodno članu 29.

 

4. Sudska praksa Međunarodnog suda o sličnim pitanjima

50. Sada je potrebno razmotriti sudsku praksu Međunarodnog suda koja je ranije, barem kad su u pitanju međunarodne organizacije, možda ukazivala na različit zaključak o ovom pitanju.

51. U predmetu Blaškić58 Žalbeno vijeće je utvrdilo sljedeće:

(a) Što se tiče država, Međunarodni sud prema članu 29 ima ovlasti da državama izdaje obavezujuće naloge, ali ne i naloge tipa subpoena (paragrafi 25 i 28).
(b) Što se tiče državnih funkcionera, Međunarodni sud nema ovlasti da takvima izdaje subpoene jer se po doktrini funkcionalnog imuniteta pojedinca ne može kazniti za postupke koje je učinio u službenom svojstvu (paragraf 38).
(c) Što se tiče državnih funkcionera, nema ovlasti za izdavanje obavezujućih naloga budući da "svaka država ima pravo tražiti da se postupci ili transakcije koje je neki od njezinih organa proveo u svom službenom svojstvu pripišu državi, tako da se pojedinačni organ ne smatra odgovornim za rečene postupke ili transakcije" (paragraf 41). Ovdje postoje dvije iznimke. Kao prvo, ako se informacije koje se traže od državnog funkcionera odnose na radnje ili saznanja koja je stekao van okvira svojih službenih dužnosti, dotični funkcioner tretiraće se kao pojedinac i može mu se izdati obavezujući nalog u pogledu relevantnih informacija. Drugi je slučaj kada državni funkcioner odbija da se povinuje zahtjevu svojih vlasti da preda određene dokaze ili informacije. Žalbeno vijeće je ocijenilo da je u takvim okolnostima "zdrava praksa da se rečeni dužnosnik, figurativno rečeno, "degradira" na rang privatne osobe, te da se na njega primijene sva raspoloživa sredstva i sankcije kakve se primjenjuju protiv pojedinaca koji ne udovoljavaju nalozima, o čemu se raspravlja niže u tekstu" (paragrafi 49-51).
(d) Kad je riječ o državnim funkcionerima koji djeluju kao pripadnici međunarodnih mirovnih snaga, poput UNFROFOR-a, IFOR-a i SFOR-a, Međunarodni sud ima ovlasti da izdaje obavezujuće naloge jer oni djeluju kao pripadnici "međunarodnih oružanih snaga odgovornih za održanje ili uspostavu mira a ne kao pripadnici vojne strukture svoje vlastite zemlje" (paragraf 50). Međutim, Žalbeno vijeće nije razmatralo pitanje da li je Međunarodni sud ovlašten na osnovu člana 29 da izdaje obavezujuće naloge direktno tijelima kao što su UNPROFOR, IFOR i SFOR.

52. U predmetu Kovačević, Pretresno vijeće je u kratkom nalogu po zahtjevu odbrane za izdavanje subpoene misiji Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) u Bosni ocijenilo da Međunarodni sud nema ovlasti da izda obavezujući nalog OEBS-u shodno članu 29, budući da se ta odredba primjenjuje na države a ne na međunarodne organizacije (u daljem tekstu: Odluka o OEBS-u).59

53. U predmetu Simić60 (u daljem tekstu: Odluka o MKCK-u) ovo Pretresno vijeće je razmatralo da li Međunarodni komitet Crvenog krsta (u daljem tekstu: MKCK) ima pravo da se sačuva povjerljivost informacija koje je prikupio bivši namještenik u sklopu svojih službenih dužnosti. Pretresno vijeće je zaključilo da se "Odluka o subpoeni Žalbenog vijeća ne može primijeniti na ovaj predmet koji se bavi odnosom između MKCK-a i jedne međunarodne institucije" i ocijenilo da se "Odluka Žalbenog vijeća bavi odnosom između Međunarodnog suda i država u skladu s članom 29 Statuta, koji se ne odnosi na međunarodne organizacije."61

54. U predmetu Kordić, Pretresno vijeće je najprije zatražilo dostavu dokumenata Posmatračke misije Evropske zajednice (u daljem tekstu: PMEZ) a zatim od vlasti koje su za tu misiju odgovorne, Predsjedništva Vijeća Evropske unije i Komisije Evropske unije. Kad kao odgovor na takve formalne zahtjeve nisu dostavljeni nikakvi dokumenti, Pretresno vijeće je izdalo nalog kojim se od raznih zemalja koje su bile članice Evropske zajednice u trenutku formiranja PMEZ-a traži da dostave relevantne dokumente (u daljem tekstu: Odluka o PMEZ-u).62 Predsjedništvo Vijeća Evropske unije odgovorilo je na taj nalog dostavom dokumentacije.

55. Odluka o MKCK-u, koju je donijelo ovo Pretresno vijeće, može se lako razlikovati jer u tom predmetu pitanje nije bila primjenjivost člana 29 na međunarodne organizacije nego da li određena organizacija ima zakonsko pravo na očuvanje tajnosti informacija koje je prikupio namještenik u sklopu svojih službenih dužnosti. Ocjena Pretresnog vijeća, koje se citira u paragrafu 53 ove Odluke, mora se shvatiti u kontekstu u kojem je izrečena. Namjera Pretresnog vijeća je bila da objasni da odluka u predmetu Blaškić nije primjenjiva na odluku o MKCK-u, budući da se to pitanje odnosilo na odnos između MKCK-a i Međunarodnog suda. U tom kontekstu, Pretresno vijeće je izjavilo da se član 29 ne primjenjuje na međunarodne organizacije. Jasno je, dakle, da ocjena Vijeća da se član 29 ne primjenjuje na međunarodne organizacije nije nužan dio ratio decidendi u tom predmetu, te je stoga obiter.

56. Odluka o OEBS-u,63 koju je donijelo drugo Pretresno vijeće (i to bez obrazloženja) nije obavezujuća za ovo Vijeće, i ovo Vijeće ne vidi razloga da je se pridržava.64

57. Pretresno vijeće nalazi da je Odluka o PMEZ-u naročito relevantna, s obzirom da je Pretresno vijeće III najprije uputilo zahtjev samom PMEZ-u, a zatim je naredilo državama koje su bile članice Europske Unije u vrijeme stupanja na snagu "Memoranduma o razumijevanju o posmatranju aktivnosti u Bosni i Hercegovini", da objelodane određene dokumente braniocima u tom predmetu.65

B. Zatraženi nalozi

1. Nalog SFOR-u

58. Na osnovu analize u paragrafima 46-49, Pretresno vijeće zaključuje da ima nadležnost da izda obavezujući nalog shodno članu 29 Statuta tridesetitrima državama koje učestvuju u SFOR-u kao i samom SFOR-u, posredstvom subjekta koji je za njega nadležan, Sjevernoatlantskog savjeta. Takav nalog izdaje se državama kojih se to tiče shodno pravilu 54bis(E), a po analogiji će se slična procedura primijeniti na nalog SFOR-u i Sjevernoatlantskom savjetu. U stvari, u ovom predmetu je već primijenjena slična procedura kad je SFOR-u uručen zahtjev i poziv da prisustvuje raspravi u julu 2000. U Pravilniku postoje druge odredbe koje omogućuju zainteresovanoj državi da podnese zahtjev za poništenje naloga na osnovu toga da bi objelodanjivanje ugrozilo interese nacionalne sigurnosti, odnosno da traži preispitivanje takvog naloga pred Žalbenim vijećem.

59. Svrha Zahtjeva odbrane jeste da se ishode informacije i dokumenti za koje optuženi vjeruje da ih čuva i nadzire SFOR, a koji će potkrijepiti njegov podnesak kojim osporava zakonitost svog hapšenja.66 Glavni argument i SFOR-a i Tužilaštva protiv ovog Zahtjeva jeste da Zahtjev treba odbaciti jer Todorović ne bi imao pravo na pravni lijek koji traži čak i kad bi njegovi navodi bili prihvaćeni.67 Ovaj argument temelji se na pretpostavci da je dokazni materijal potpun. Ta pretpostavka je pogrešna, budući da Todorović od SFOR-a traži dodatne dokaze koji će mu pomoći da ishodi pravni lijek koji traži. Pretresno vijeće će moći utvrditi da li Todorović ima pravo na pravni lijek koji traži tek pošto ovome bude data mogućnost da izvede sve raspoložive dokaze. Tužilaštvo je pokušalo još jednom istaći argument da dosadašnji dokazi ne sadrže nikakav osnov koji bi Todoroviću dao pravo da ishodi rečene materijale.68 Budući da je Pretresno vijeće u svom nalogu od 7. marta 2000. već ocijenilo da takav osnov postoji, i budući da je odbačen zahtjev Tužilaštva da se dozvoli ulaganje žalbe protiv te odluke, Tužilaštvo nema opciju da sada ponovo pokrene to pitanje.

60. Što se tiče dodatne tvrdnje SFOR-a da "zahtjevi koje neizbježno postavlja operativna bezbjednost" brane "dalje" objelodanjivanje činjenica,69 Pretresno vijeće ne prihvata bianco prigovor koji je iznio SFOR. SFOR je imao priliku da na raspravi iznese konkretne prigovore na objelodanjivanje pojedinih dokumenata i drugih materijala, prema proceduri koja je slična onoj propisanoj pravilom 54bis(F), ali je SFOR odabrao da to ne učini.

61. Pretresno vijeće se uvjerilo da je na adekvatan način pokazano da postoje materijali koje čuva ili nadzire SFOR, a koji bi mogli doprinijeti tome da optuženi ishodi traženi pravni lijek, te da postoji legitimna sudska svrha koja opravdava dostavu tog materijala. Pretresno vijeće je takođe osvjedočeno da je primjereno, budući da Tužilaštvo nije bilo u mogućnosti da dostavi kopije materijala, da se sada objelodanjivanje tog materijala traži od SFOR-a.

2. Subpoena kojom se osoblje SFOR-a poziva da svjedoči

62. Na osnovu odluke Žalbenog vijeća u predmetu Blaškić, koja se pominje u paragrafu 51 ove odluke, Pretresno vijeće ima nadležnost da izda nalog subpoena ad testificandum osoblju SFOR-a. To uključuje generala Shinsekija budući da on, prema kriterijumima zadatim tom odlukom, ne predstavlja neku državu nego ga treba tretirati kao pojedinca u odnosu na sve događaje kojima je osobno bio svjedok, čak i ako ih je posmatrao dok je vršio službenu dužnost. Stoga se njemu može izdati nalog, ne u njegovom svojstvu glavnokomandujućeg generala SFOR-a, nego kao pojedincu sa ličnim saznanjima o događajima na koje se odnosi pritužba. Slični obziri važe i za drugo osoblje SFOR-a za koje se eventualno pokaže da imaju direktna saznanja o tim događajima.

63. Pretresno vijeće je osvjedočeno da bi u dogledno bilo primjereno izdati subpoenu generalu Shinsekiju i naložiti mu da svjedoči na tekućoj raspravi s izvođenjem dokaza u ovoj stvari.

3. Nalog Sjedinjenim Američkim Državama

64. Pretresno vijeće ne smatra potrebnim da izda traženi nalog Sjedinjenim Državama, budući da namjerava slijediti pristup koji je usvojen u Odluci o PMEZ-u, tj. da od nekoliko država koje učestvuju u SFOR-u, među kojima su i Sjedinjene Države, zatraži da dostave tražene informacije i materijale. Izdajući nalog državama koje učestvuju u SFOR-u da dostave izvjesne materijale, Pretresno vijeće primjećuje da su sve države obavezane rezolucijom Savjeta bezbjednosti 82770 da pruže punu saradnju Međunarodnom sudu te da, shodno članu 103 Povelje Ujedinjenih nacija, u slučaju bilo kakvog sukoba između obaveza neke države prema NATO-u i SFOR-u s jedne strane, i njenih obaveza na osnovu Povelje s druge strane, potonje obaveze odnose prevagu.

V. DISPOZITIV

Na osnovu gorenavedenog, Pretresno vijeće UDOVOLJAVA Zahtjevu i NALAŽE sljedeće:

1. SFOR i subjekt koji je za njega odgovoran, Sjevernoatlantski savjet, dužni su da najkasnije do petka, 17. novembra 2000. obrani Stevana Todorovića objelodane:

(a) Kopije cjelokupne prepiske i svih izvještaja SFOR-a koji se odnose na hvatanje optuženog, Stevana Todorovića;
(b) original ili kopiju svih audio- i video-traka koje je snimio SFOR 27. septembra 1998. prilikom prvog privođenja i hapšenja optuženog, Stevana Todorovića, na vojnom aerodromu u Tuzli;
(c) kopije svih operativnih izvještaja, sačinjenih prije i nakon hapšenja, koji se odnose na hapšenje i privođenje optuženog Stevana Todorovića;
(d) identitet, ako je poznat, osobe ili osoba koje su optuženog Stevana Todorovića 27. i 28. septembra 1998. ili negdje oko tog datuma prevezle helikopterom na vojni aerodrom u Tuzli u Bosni i Hercegovini; i
(e) identitet, ako je poznat, osobe ili osoba koje su uhapsile optuženog Stevana Todorovića i koje su optuženom Stevanu Todoroviću uručile nalog za hapšenje Međunarodnog suda, 28. septembra 1998. ili negdje oko tog datuma;

SFOR i Sjevernoatlantski savez dužni sa da do petka, 17. novembra 2000. obavijeste Pretresno vijeće o izvršenom objelodanjivanju ili da jave Pretresnom vijeću i odbrani Stevana Todorovića ako ti materijali nisu u njihovom posjedu ili pod njihovim nadzorom, odnosno ako SFOR-u nije poznat identitet osoba pomenutih u paragrafima (d) i (e).

Ovaj nalog izdaje se po proceduri propisanoj pravilom 54bis, konkretno pravilom 54bis(E)(iii), prema kojoj SFOR "može u roku od petnaest dana nakon uručenja naloga obavijestiti sudije ili Pretresno vijeće da traži da se nalog poništi na osnovi toga što bi objelodanjivanje naškodilo interesima nacionalne bezbjednosti."

2. Države koje učestvuju u SFOR-u, tj. Albanija, Argentina, Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Island, Irska, Italija, Latvija, Litva, Mađarska, Maroko, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Sjedinjene Američke Države, Španjolska, Švedska, Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo, dužne su da najkasnije do petka, 17. novembra 2000., odbrani Stevana Todorovića objelodane:

(a) Kopije cjelokupne prepiske i svih izvještaja SFOR-a koji se odnose na hvatanje optuženog Stevana Todorovića;
(b) original ili kopiju svih audio- i video-traka koje je snimio SFOR 27. septembra 1998. prilikom prvog privođenja i hapšenja optuženog Stevana Todorovića na vojnom aerodromu u Tuzli;
(c) kopije svih operativnih izvještaja, sačinjenih prije i nakon hapšenja, koji se odnose na hapšenje i privođenje optuženog Stevana Todorovića;
(d) identitet, ako je poznat, osobe ili osoba koje su optuženog Stevana Todorovića 27. i 28. septembra 1998. ili negdje oko tog datuma prevezle helikopterom na vojni aerodrom u Tuzli u Bosni i Hercegovini; i
(e) identitet, ako je poznat, osobe ili osoba koje su uhapsile optuženog Stevana Todorovića i koje su optuženom Stevanu Todoroviću uručile nalog za hapšenje Međunarodnog suda, 28. septembra 1998. ili negdje oko tog datuma.

Gorepomenute države dužne su da do petka, 17. novembra 2000. obavijeste Pretresno vijeće o izvršenom objelodanjivanju ili da jave Pretresnom vijeću i odbrani Stevana Todorovića ako ti materijali nisu u njihovom posjedu ili pod njihovim nadzorom, odnosno ako dotičnim državama nije poznat identitet osoba pomenutih u paragrafima (d) i (e).

Ovaj nalog izdaje se po proceduri propisanoj pravilom 54bis, konkretno pravilom 54bis(E)(iii), prema kojoj država koja učestvuje u SFOR-u "može u roku od petnaest dana nakon uručenja naloga obavijestiti sudije ili Pretresno vijeće da traži da se nalog poništi na osnovi toga što bi objelodanjivanje naškodilo interesima nacionalne bezbjednosti."

3. U dogledno vrijeme izdaće se subpoena generalu Shinsekiju, kojom će se tražiti da svjedoči na tekućoj raspravi s izvođenjem dokaza. Točan datum i vrijeme svjedočenja odrediće se kasnije.

Odbrana se može obratiti Pretresnom vijeću sa zahtjevom za izdavanje dodatnih subpoena pojedinim osobama nakon objelodanjivanja traženih materijala shodno ovoj Odluci.

4. OVIME SE UMOLJAVA sekretar Međunarodnog suda da preduzme sve potrebne korake da ovaj nalog uruči SFOR-u, Sjevernoatlantskom savjetu i državama navedenim u paragrafu 2 dispozitiva, shodno pravilu 54bis(E) Pravilnika, te da Pretresno vijeće obavijesti o datumima uručenja.

5. Shodno pravilu 54bis(E)(ii) Pravilnika, i bez prejudiciranja datuma dostave naloženih materijala, ovaj nalog stupa na snagu petnaest dana nakon uručenja.


Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se engleska verzija smatra mjerodavnom.

/potpis na originalu/
Patrick Robinson
Predsjedavajući sudija

Sudija Patrick Robinson ovoj odluci prilaže svoje izdvojeno mišljenje.

Dana 18. Oktobra 2000.
U Hagu, Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]