PRED ŽALBENIM VEĆEM
U sastavu:
sudija Mohamed Shahabuddeen, predsedavajući
sudija David Hunt
sudija Mehmet Güney
sudija Fausto Pocar
sudija Theodor Meron
Sekretar: g. Hans Holthuis
Odluka od: 30. septembra 2002.
TUŽILAC
PROTIV
Slobodana MILOŠEVIĆA
ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI DOKAZNOG MATERIJALA JEDNOG
ISTRAŽITELJA OPTUŽBE
Tužilaštvo:
gđa Carla Del Ponte, tužilac
g. Geoffrey Nice
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff
g. Dirk Reyneveld
|
|
|
|
Optuženi:
g. Slobodan Milošević (bez zastupnika)
|
Amici curiae
g. Steven Kay QC
g. Branislav Tapušković
g. Mischa Wladimiroff
|
Istorijat žalbenog postupka
-
Na osnovu potvrde koju je Pretresno veće izdalo u skladu sa
pravilom 73(B) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu:
Pravilnik), [1]
optužba je uložila žalbu na odluku Pretresnog veća kojom se iz
dokaznog materijala izuzima iskaz g. Barneyja Kellyja, istražitelja
Tužilaštva. Reč je, u stvari, o njegovom izveštaju (pod naslovom
"Procena Barneyja Kellyja za lokaciju Račak /Reçak/ iz optužnice")
koji se temelji na čitavom korpusu materijala, a uključuje
njegov rezime velikog broja pismenih izjava koje su potencijalni svedoci
dali izvesnom broju istražitelja Tužilaštva u vezi sa incidentom u
Račku, na Kosovu, koji je Pretresno veće prihvatilo kao
značajan, u kome je on izneo svoje zaključke zasnovane na
tim izjavama. [2]
Izjave svedoka koje je ovaj istražitelj rezimirao i na kojima je zasnovao
svoje zaključke optužba nije ponudila za uvršćenje u dokazni
materijal.
-
Razlozi koje je Pretresno veće navelo za svoju odluku su sledeći:
-
Istražitelj bi izvodio dokaze iz druge ruke o događajima
za koje je zaključio da su ih potencijalni svedoci videli
ili su čuli o njima.
[3]
-
Takvi zaključci imaju malu ili nikakvu dokaznu vrednost,
[4] pošto
uzurpiraju funkciju samog Pretresnog veća, jer na Pretresnom
veću je da odluči koje će dokaze prihvatiti a koje
odbiti, i koje zaključke treba izvući iz dokaznog materijala.
[5] Takvi
dokazi se obično izuzimaju. [6]
-
Rezime istražitelja zapravo ne predstavlja ništa drugo nego ponavljanje
dokaza koje je izveo zastupnik optužbe, te kao takvi nisu od pomoći
Pretresnom veću. [7]
-
Jedan drugi dokaz, koji je uvršćen u ovom predmetu, izveštaj
Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), naslovljen
"Kosovo: Kako viđeno, tako ispričano", odlikovao se
time što, za razliku od materijala u ovom slučaju, nije bio
pripremljen za svrhe ovog suđenja, i što ga je pripremilo
telo koje je nezavisno od strana u postupku, tako da on ima nezavisan
karakter. [8]
-
Činjenica da se u krivičnim postupcima u Holandiji
i Španiji koriste izveštaji policije i istražitelja ne može poslužiti
kao dokaz njihove pouzdanosti, zbog različite, u suštini
akuzatorne, prirode postupka koji se vodi pred ovim Međunarodnim
sudom. [9]
-
Uvršćenje, uprkos prigovoru, u dokazni materijal jednog
dosjea o istrazi, te izveštaja "Nacionalnog komiteta za nestala
lica" (CONADEP), u jednom postupku u Argentini,
[10]
odlikovalo se time što su, za razliku od ovog slučaja, informacije
koje su pružile osobe sa kojima je obavljen razgovor bile sastavni
deo izveštaja CONADEP-a. [11]
-
Ovi razlozi saopšteni su usmeno, posle kratke pauze nakon iznošenja
argumenata. Razlozi su izloženi jezgrovito, bez elaboracije koja bi
se uobičajeno dala da se radilo o odloženoj odluci. U ovim okolnostima,
primereno je razmotriti i gledišta koja je Pretresno veće iznelo
u toku predočavanja argumenata, pošto se iz njih vidi njegova
namera u vezi sa tim jezgrovito iznetim razlozima. Pretresno veće
je objasnilo da -
-
nije postojala namera da se dovodi u pitanje stručnost istražitelja
Tužilaštva; [12]
-
u pogledu predloženog dokaznog materijala u kome istražitelj
Tužilaštva daje rezime izjava svedoka i iznosi svoje zaključke
koje se baziraju na njima, Pretresno veće gaji bojazan da
bi javnosti moglo izgledati da se ne radi o nezavisnoj proceni
dokaza koju su napravili davaoci tih izjava;
[13]
-
rezime nema dokaznu vrednost, pošto se svodi na sažeti prikaz
teze optužbe, kojem je istražitelj dodao sopstvene zaključke;
[14]
-
situacija bi mogla biti drugačija kad bi Tužilaštvo podnelo
sâme izjave; [15]
i
-
kada bi izjave bile podnete, rezime istražitelja Tužilaštva
bio bi izlišan, a njegove zaključke mogao bi da iznese pravni
zastupnik, kao argumente optužbe zasnovane na izjavama koje su
deo dokaznog materijala. [16]
-
Zastupnik optužbe je ranije odbio da podnese izjave potencijalnih
svedoka na osnovu pravila 92bis,[17]
iz razloga što bi optužba, ako bi se svedoci podvrgli unakrsnom ispitivanju,
imala teškoća da završi glavno izvođenje dokaza u roku koji
je odredilo Pretresno veće.[18]
Pretresno veće je, još jednom, optužbi jasno stavilo do znanja
da je na njoj da smanji obim dokaza koje želi da izvede, kako bi se
uklopila u vremenski rok predviđen za njihovo izvođenje.[19]
Žalbeni osnovi optužbe
-
Osnovi za žalbu formulisani su na sledeći način:[20]
- "Pretresno veće pogrešno je zaključilo da rezimei iskaza
svedoka imaju malu ili nikakvu dokaznu vrednost na osnovu čega
je izuzelo iskaze u vidu rezimea;
- Pretresno veće pogrešno je primenilo svoje diskreciono ovlašćenje
time što je odbilo da uvrsti svedoka koji daje rezime, a istovremeno
je ograničilo vreme koje optužbi stoji na raspolaganju za glavno
izvođenje dokaza."
Argumentacija strana
-
Optužba kaže da se prvim osnovom pokreće jedno pravno pitanje,
a drugim pitanje pogrešne primene diskrecionog ovlašćenja od
strane Pretresnog veća.[21]
-
Što se tiče tvrdnje da ovaj iskaz ima malu ili nikakvu dokaznu
vrednost, optužba smatra da se iskaz mogao prihvatiti kao dokazi iz
druge ruke na osnovu pravila 89(C)[22]
i da je relevantan za navode optužnice.[23]
Optužba kaže da je Pretresno veće, iako se radilo o dokazima
iz druge ruke, imalo "široka diskreciona ovlašćenja u pogledu
prihvatanja relevantnih dokaza iz druge ruke ukoliko se uverilo da
dokazi imaju dokaznu vrednost, tj. da su pouzdani u svrhu dokazivanja
istinitosti svog sadržaja," te da u tu svrhu Pretresno veće može
da razmotri "kako sadržaj izjave iz druge ruke, tako i okolnosti iz
kojih je dokaz proistekao."[24]
Sa nekima od svedoka istražitelj Tužilaštva je lično razgovarao,
pri čemu je imao zadatak da proceni konsistentnost svih izjava,
utvrdi eventualne nekonsistentnosti, kao i to da li za te izjave postoji
potvrda ili potkrepa u nezavisnim forenzičkim nalazima koji su
već uvršćeni u dokazni materijal.[25]
Optužba zaključuje:
Ove indicije pouzdanosti sadržane u propratnom materijalu uz iskaz
u vidu rezimea Barneya Kellyja daju dokaznu vrednost njegovom svedočenju
iz druge ruke. Čini se da je Pretresno veće zanemarilo
ove indicije kada je donelo odluku da izuzme ovaj iskaz.[26]
Optužba tvrdi da je sugestija da je rezimiranje dokaza ipso facto
nepouzdano[27]
nesumnjivo pogrešna i navodi više primera da su takvi iskazi već
uvršćeni u dokazni materijal u ovom predmetu, kao i da su dati
u drugim predmetima. Optužba osporava ocenu, za koju tvrdi da ju je
Pretresno veće implicitno iznelo, da iskaz u vidu rezimea istražitelja
Tužilaštva nije dovoljno pouzdan, pošto je pripremljen u svrhu vođenja
ovog spora.[28]
-
Što se tiče osnova za žalbu koji se odnosi na primenu diskrecionog
ovlašćenja, optužba kaže da će odluka da se izuzmu dokazi
ovog istražitelja Tužilaštva, "a da se istovremeno, postave strogi
rokovi za izvođenje dokaza" dovesti do toga da se Pretresno veće
nađe u "neodrživoj poziciji da donosi presude bez najpotpunijeg
mogućeg obima dokaznog materijala koji bi mu stajao na raspolaganju",[29]
dok "[k]orišćenje dokaza u vidu rezimea daje relativno brz
metod kojim ovo Pretresno veće i druga veća mogu da utvrde
najširi mogući obim okrivljujućeg i oslobađajućeg
dokaznog materijala koji im stoji na raspolaganju.".[30]
-
Optuženi je u toku pretresa uložio prigovor na taj iskaz,[31]
ali uz svoju žalbu nije dostavio nikakve podneske.
-
Amici curiae su u toku pretresa uložili prigovor na taj iskaz,[32]
i dostavili podneske u kojima iznose protivljenje na žalbu optužbe.[33]
Oni su se složili sa tvrdnjom optužbe da Pretresno veće na osnovu
pravila 89 ima diskreciono ovlašćenje da prihvati dokaze iz druge
ruke, ali ističu da primena tog diskrecionog ovlašćenja
zavisi od njihove dokazne vrednosti i relevantnosti prema proceni
Pretresnog veća.[34]
Oni kažu da zadatak procene i odvagivanja dokaza treba prvenstveno
ostaviti Pretresnom veću, a da se odluka Pretresnog veća
može menjati samo u skladu sa presudom Žalbenog veća po žalbi
na osuđujuću presudu u predmetu Tužilac protiv Tadića.[35]
Prema njihovom tumačenju te presude, odluka Pretresnog veća
o ovom pitanju može se osporiti jedino ako se pokaže da je nerazumna.[36]
Oni navode da, bez obzira na to koliko je pouzdan rezime istražitelja
Tužilaštva, pouzdanost samih izjava može da se testira jedino u unakrsnom
ispitivanju.[37]
Dalje tvrde da, čak i ako u samim izjavama svedoka ima indicija
pouzdanosti, istražitelj Tužilaštva je u vezi sa tim izjavama izneo
zaključke koji spadaju u nadležnost Pretresnog veća.[38]
Što se tiče primene diskrecionog ovlašćenja uopšte, amici
curiae ponavljaju da istražitelj Tužilaštva, kao svedok o činjenicama,
nije ovlašćen da predočava dokaze o temeljnom pitanju čitavog
predmeta, o kojem treba da odlučuje Pretresno veće.[39]
-
Optužba u svojoj replici uglavnom ponavlja argumente koje je iznela
u svojoj interlokutornoj žalbi.[40]
Doduše, optužba osporava tvrdnju da dokument istražitelja Tužilaštva
sadrži "zaključke", i kaže da je reč samo o "konciznom rezimeu
informacija koje je g. Kelly prikupio tokom svoje istrage o događajima
u Račku".[41]
Takođe tvrdi da se dokazni materijal koji bi predočio istražitelj
ne odnosi na neko temeljno pitanje u ovom predmetu, jer ne govori
o "krivici niti individualnoj krivičnoj odgovornosti optuženog
Miloševića, kao ni o bilo kom drugom pravnom pitanju".[42]
Optužba svog istražitelja dovodi u svojstvu veštaka, pošto bi njegovo
svedočenje dalo "opšti pregled kompleksne lokacije u Račku
i događaja koji su se tamo dogodili".[43]
U suprotnom, optužba uvažava da bi Pretresno veće, ukoliko se
zaključcima uzurpira njegova uloga, moglo da prihvati samo rezime,
a izuzme zaključke.[44]
Tvrdi se da izostanak unakrsnog ispitivanja davalaca izjava koje je
rezimirao istražitelj Tužilaštva ne može naneti nikakvu štetu optuženom,
pošto se iskaz g. Kellyja može podvrći unakrsnom ispitivanju
u vezi sa konsistentnošću izjava i metodologijom koju je koristio.[45]
Optužba tvrdi da, u odsustvu najpotpunijeg mogućeg spektra dokaza
dostupnog Međunarodnom sudu, nijedna njegova presuda, niti presuda
bilo kojeg sličnog tribunala "nikad neće izdržati probu
istorijskog preispitivanja".[46]
Zahtev za usmeni pretres
-
U svojoj Replici, optužba je iznela zahtev za usmeni pretres po
svojoj žalbi.[47]
Nije posebno naznačila o kojim pitanjima želi da iznese usmene
argumente niti objasnila zašto svoje argumente o tim pitanjima ne
može da iznese pismenim putem. S obzirom na obimne pismene podneske
koje je već primilo od optužbe (i neprimereno visok stepen ponavljanja
u njima), te na praktične teškoće u obezbeđenju sudnice
u kojoj bi se saslušala usmena izlaganja, Pretresno veće ne vidi
razloga zašto bi odstupilo od svoje uobičajene prakse odlučivanja
po interlokutornim žalbama na osnovu pismenih podnesaka strana.[48]
Diskusija
- Optužba se oslanja na odredbe pravila 89(C) kako bi potkrepila svoj
argument da je dokazni materijal istražitelja bio prihvatljiv. Pravilo
89(C) važno je razmotriti u njegovom sopstvenom kontekstu:
Treće poglavlje: Pravila o dokazima
Pravilo 89
Opšte odredbe
-
Veće primenjuje pravila o dokazima sadržana u ovom poglavlju
i nacionalna pravila o dokazima za njega nisu obavezujuća.
-
U slučajevima koji nisu predviđeni u ovom poglavlju,
veće primjenjuje pravila o dokazima koja najviše idu u prilog
pravičnom odlučivanju o stvari koja se nalazi pred većem
i koja su u duhu Statuta i opštih pravnih načela.
-
Veće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji
smatra da ima dokaznu vrednost.
-
Veće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično
suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrednost.
-
Veće može da zahteva potvrdu autentičnosti dokaznog
materijala pribavljenog izvan suda.
-
Veće svedočenje svedoka može primiti usmeno ili, kad
to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku.
-
Odmah na početku valja napraviti distinkciju između dva
pitanja koja se javljaju u vezi sa predloženim iskazom istražitelja
Tužilaštva (g. Kellyja) - jedno se odnosi na sadržaj iskaza, a drugo
na metod koji je on predložio za njegovo predočavanje.
-
Njegov iskaz je obuhvatao, prvo, njegov rezime sadržaja pismenih
izjava koje su potencijalni svedoci dali raznim istražiteljima Tužilaštva
za svrhe vođenja ovog postupka. Optužba je taj rezime pismenih
izjava ponudila radi uvršćenja u dokazni materijal sadržaja tih
pismenih izjava, a u cilju utvrđivanja istinitosti izjava koje
su rezimirane. Optužba nije želela da podnese sâme izjave na osnovu
pravila 92bis. Ako izuzmemo izjave koje je uzeo lično g. Kelly,
njegov iskaz nije predstavljao dokaz iz druge ruke o tome šta su ti
potencijalni svedoci ispričali g. Kellyju, već dokaz iz
druge ruke o sadržaju tih pismenih izjava (koje i same predstavljaju
dokaze iz druge ruke).
-
Sadržaj iskaza istražitelja Tužilaštva obuhvatao je i zaključke
do kojih je on lično došao na osnovu pismenih izjava koje je
rezimirao. Razlogom zašto je Pretresno veće odbilo ove dokaze
možemo se odmah pozabaviti. Navodimo deo njegove "Procene", koju su
citirali amici curiae:
"Na osnovu mojih istražnih radnji, profesionalnog iskustva, obuke
i znanja, dokumenata i materijala koje sam pročitao i ocenio,
kao i na osnovu izjava svedoka, zaključio sam sledeće
:
-
Srpske snage su u nekoliko navrata od juna 1998. opljačkale,
pokrale i zapalile imovinu u selu Račak.
-
Iako nema izveštaja o tome da je iko ubijen, srpske snage su
tokom ovog perioda maltretirale i povredile mnoge meštane kosovske
Albance.
-
Srpske snage opkolile su Račak u ranim satima 15. januara
1999. i napale ga u operaciji koja je formacijski imala oblik
konjske potkove. Ubijeno je preko četrdeset (40) nenaoružanih
kosovskih Albanaca, većinom dok su pokušavali da pobegnu
od napada. Ubistva su se desila na šest (6) lokacija, odnosno
na (13) mesta zločina.
-
Za ovaj napad navodi se da je predstavljao odmazdu za ubistva
srpskih policajaca od strane OVK u Duliji i Slivovu nedugo pre
toga.
-
OVK je bio prisutan u Račku i tog dana im je poginulo
devet (9) vojnika dok su mnogi drugi bili ranjeni."
-
Odbacuje se tvrdnja optužbe da ovo nisu zaključci, već
"samo koncizni rezimei informacija koje je g. Kelly prikupio tokom
svoje istrage o događajima u Račku". Ne samo da se za njih
kaže da su zaključci, već oni to zaista i jesu, i velikim
delom su zasnovani su na događajima za koje je g. Kelly prihvatio
da su ih potencijalni svedoci videli ili čuli. Istina je, kako
tvrdi optužba, da se ti zaključci ne odnose direktno na učešće
optuženog u tim događajima, ali oni ipak predstavljaju činjenice
koje je Pretresno veće obavezno da razmotri i u vezi sa kojima
mora da donese sopstvene zaključke, pre nego što počne da
se bavi pitanjem krivice optuženog u vezi sa njima. Taj zadatak ne
zahteva veću stručnost nego što je ima bilo koji sud koji
presuđuje o činjenicama, tj. sposobnost da analizira činjenični
materijal koji je pružio svedok. Koliku god stručnost u takvom
zadatku istražitelj Tužilaštva tvrdio da ima, Pretresno veće
je imalo pravo da odbije njegovu pomoć upravo u onom zadatku
koji je ono samo pozvano da obavi.
-
Bitno pitanje u žalbi tiče se prihvatljivosti rezimea koji
je istražitelj Tužilaštva sačinio kao dokaz iz druge ruke zasnovan
na sadržaju pismenih izjava koje su potencijalni svedoci dali istražiteljima
Tužilaštva. Žalbeno veće je u tri navrata detaljno razmatralo
pitanje dokaza iz druge ruke. Prva dva puta odluka je doneta pre usvajanja
pravila 92bis.
-
U predmetu Tužilac protiv Aleksovskog,[49]
Žalbeno veće je navelo -
-
da, na osnovu pravila 89(C), Veće ima široka diskreciona
ovlašćenja da prihvati relevantne iskaze iz druge ruke,[50]
-
da se iskazi prihvataju da bi se dokazala istinitost njihovog
sadržaja,
-
da Veće treba da prihvati iskaze ako se uverilo u njihovu
pouzdanost,
-
da Veće u tu svrhu može razmatrati i sadržaj iskaza
iz druge ruke, kao i okolnosti pod kojima je dan, i
-
da dokazna vrednost iskaza iz druge ruke zavisi od konteksta
i karaktera dotičnog iskaza.
Žalbeno veće je takođe navelo da je za utvrđivanje
dokazne vrednosti relevantna nemogućnost da se unakrsno ispita
osoba koja je dala izjave, kao i to da li se radi o iskazu iz
"druge" ili "treće" (ili još dalje) ruke.[51]
Isto tako, priznalo je da će se takvom iskazu obično
pripisati manja težina ili dokazna vrednost nego kad je u pitanju
svedočenje svedoka pod zakletvom i uz unakrsno ispitivanje,
iako i to zavisi od bezbroj varijabilnih okolnosti koje prate
iskaz iz druge ruke.[52]
-
U predmetu Tužilac protiv Kordića i Čerkeza,[53]
Žalbeno veće je navelo da, iako pravilo 89(C) daje pretresnom
veću veliko diskreciono pravo, ono je ipak ograničeno
pravilom 89(B), gde se određuje da će veće primeniti
pravila o dokazima koja najviše idu u prilog pravičnom odlučivanju
o stvari koja se nalazi pred većem i koja su u duhu Statuta
i opštih pravnih načela; primena diskrecionog prava pretresnog
veća na osnovu pravila 89(C) treba, dakle, u najvećoj
mogućoj meri da bude u skladu sa Statutom i ostalim pravilima
Pravilnika.[54]
Žalbeno veće je navelo i to da se pravilo 89(C) mora tumačiti
na način da postoje zaštitni mehanizmi koji osiguravaju da
se pretresno veće odista uveri u pouzdanost izjave; ukoliko
izjava ne ispunjava nijedan od uslova iz drugih pravila Pravilnika
koji dopuštaju odstupanje od usmenog svedočenja, mora postojati
kompenzacija u vidu drugih dokaza pouzdanosti.[55]
Pouzdanost iskaza iz druge ruke je stoga relevantna za utvrđivanje
njegove prihvatljivosti, a ne samo težine.[56]
U izvesnoj meri, Odluka u predmetu Kordić i Čerkez
rezultat je činjenice da je Pravilnik u to vreme davao prednost
"neposrednom svedočenju u sudnici".[57]
-
Odluka Žalbenog veća u predmetu Tužilac protiv Galića,[58]
doneta posle odluke Pretresnog veća u ovom predmetu, takođe
je relevantna za ovu žalbu. Od decembra 2001. godine, daje se
manja prednost "neposrednom svedočenju u sudnici", te pravilo
89(F) sada dozvoljava svedočenje u pismenom obliku, "kad
to dopuštaju interesi pravde".[59]
Relativiziranje ove prednosti propraćeno je uvođenjem
pravila 92bis, kojim se, umesto usmenog svedočenja,
dopušta uvršćenje u dokazni materijal izjava svedoka, onda
kad oni služe dokazivanju bilo čega osim dela i ponašanja
optuženog za koja se on tereti u optužnici, pod uslovom da se
ispoštuju određeni formalni uslovi; međutim, pošto je
saslušalo strane, pretresno veće ipak može da zatraži da
svedok pristupi radi unakrsnog ispitivanja. Pravilo 92bis
uvedeno je kao posledica Odluke u predmetu Kordić i Čerkez,[60]
i identifikuje posebnu situaciju u kojoj je, ukoliko su zadovoljeni
uslovi iz pravila 92bis, a materijal ima dokaznu vrednost
u smislu pravila 89(C), prihvatanje dokaza u pismenom obliku u
načelu u interesu pravde, u smislu pravila 89(F).[61]
Pravilo 92bis se kao celina odnosi na jednu veoma posebnu
vrstu dokaza iz druge ruke koji bi ranije bili prihvatljivi u
skladu s pravilom 89(C), odnosno na pismene izjave koje su potencijalni
svedoci dali za potrebe sudskog postupka.[62]
Zbog toga što se postavljaju veoma ozbiljna pitanja o pouzdanosti
takvih izjava (ona su detaljno razmotrena u Odluci u predmetu Galić),[63]
Žalbeno veće je smatralo da se strani u postupku ne može dozvoliti
da, u cilju izbegavanja strogih odredbi pravila 92bis, podnosi
takve izjave na osnovu pravila 89(C), te da je svrha pravila 92bis
da ograniči uvršćenje ove veoma posebne vrste dokaza iz
druge ruke samo na one slučajeve koji su obuhvaćeni njegovim
odredbama.[64]
Ako se dokazi iz druge ruke za koje se traži da budu uvršćeni
sastoje od pismenih izjava koje su dali potencijalni svedoci u cilju
vođenja sudskog postupka, oni su prihvatljivi jedino ako zadovoljavaju
uslove pravila 92bis, što uključuje i mogućnost da
svedok pristupi unakrsnom ispitivanju ako pretresno veće tako
naloži. Žalbeno veće je navelo da, po analogiji, pravilo 92bis
predstavlja lex specialis, koji prihvatljivost pismenih
izjava potencijalnih svedoka i transkripta svedočenja stavlja
izvan delokruga lex generalis, tj. pravila 89(C) ,[65]
premda implicitne opšte odredbe pravila 89(C) - da su dokazi prihvatljivi
samo ukoliko su relevantni, a relevantni samo ukoliko imaju dokaznu
vrednost - važe i za pravilo 92bis.[66]
Da bi se, međutim, izbegao eventualni nesporazum, možda treba
dodati da u Odluci u predmetu Galić ne postoji ništa što
sprečava da se u dokaze uvrsti pismena izjava koju su, u cilju
vođenja sudskog postupka, potencijalni svedoci dali istražiteljima
Tužilaštva ili drugim osobama, čak i ako ne zadovoljava uslove
iz pravila 92bis - (i) kad na nju nije uložen prigovor, ili
(ii) kad je na neki drugi način postala prihvatljiva - na primer,
ako se tvrdi da pismena izjava sadrži prethodnu izjavu svedoka koja
je nekonsistentna sa njegovim svedočenjem.[67]
-
Kada se principi postavljeni u Odluci u predmetu Kordić
i Čerkez i u Odluci u predmetu Galić primene
na istražitelja Tužilaštva i njegov rezime sadržaja pismenih izjava
koje su istražiteljima Tužilaštva dali potencijalni svedoci, postaje
jasno da je optužba zaista pokušala da izbegne stroži zahtev iz pravila
92bis, da svedok mora da pristupi radi unakrsnog ispitivanja
ukoliko pretresno veće tako naloži.[68]
Zato, ukoliko bi Žalbeno veće moralo ponovo da razmotri prihvatljivost
dokaznog materijala koji je podneo na usvajanje istražitelj Tužilaštva,
ono bi presudilo da je sadržaj pismenih izjava koje je rezimirao istražitelj
Tužilaštva, i koje nisu uvršćene u dokaze na osnovu pravila 92bis,
nije prihvatljiv po pravilu 89(C).[69]
-
U takvim okolnostima bi bilo nepotrebno da Žalbeno veće razmotri
da li je optužba pokazala da je Pretresno veće pogrešilo u svojoj
presudi kojom izuzima predloženi iskaz istražitelja Tužilaštva. Ipak,
pošto se o ovim pitanjima vodila podrobna rasprava, Žalbeno veće
smatra primerenim da konstatuje da se nije uverilo u to da je Pretresno
veće u svojoj presudi pogrešilo. Slede razlozi za ovaj zaključak.
-
U ovoj žalbi se ne postavlja pitanje načelne prihvatljivosti
onoga što nazivamo iskazom u vidu rezimea - tj. rezimiranje materijala
relevantanog za bitna pitanja u nekom predmetu. Takav materijal je
bio prihvaćen mnogo puta u primerenim prilikama. Da li je u nekom
pojedinačnom slučaju primereno da se taj dokazni materijal
uvrsti zavisi od okonosti tog slučaja. Ako materijal koji se
rezimira nije kontroverzan, jasno je da će se uštedeti znatno
vreme ukoliko se on rezimira, bilo u vidu dokumenta, bilo time što
će izjavu dati jedan svedok umesto više njih. U svakom slučaju,
osnovno pitanje jeste da li bi sâm materijal koji se rezimira bio
prihvatljiv. Rezime koji jedna osoba sačini od materijala koji
je pružila druga osoba nužno ima karakter dokaza iz druge ruke. Prihvatljivost
dokaza iz druge ruke na osnovu pravila 89(C) ne znači da bi se
u dokaze smeo uvrstiti materijal koji sâm po sebi ne bi bio prihvatljiv.
Pošto pravilo 92bis zahteva da se izjave svedoka uvrste u dokaze
i da svedok bude na raspolaganju za unakrsno ispitivanje ako Pretresno
veće tako naloži, rezimirani materijal u ovom slučaju nije
bio prihvatljiv kao dokaz iz druge ruke.
-
Kada se rezimirani materijal sastoji od izjava koje su dale druge
osobe (izuzetak su pismene izjave potencijalnih svedoka o činjenicama,
date u svrhu vođenja sudskog postupka), tako da bi taj rezimirani
materijal bio prihvatljiv na osnovu pravila 89(C), taj rezime ipak
predstavlja dokaz iz druge ruke sačinjen na osnovu izjava koje
su dale druge osobe, te je pouzdanost njihovih izjava (koje su i same
dokazi iz druge ruke) relevantna za odlučivanje o prihvatljivosti
rezimea. Kao što se kaže u Odluci u predmetu Aleksovski (u
odeljku na koji se optužba nije oslanjala),[70]
Pretresno veće mora razmotriti da li rezime predstavlja iskaz
iz "druge" ili "treće" (ili još dalje) ruke (odnosno, da li su
davaoci rezimiranih izjava lično videli ili čuli događaje
navedene u tim izjavama), kao i to da li nemogućnost unakrsnog
ispitivanja tih osoba utiče na pouzdanost njihovih izjava. Suprotno
tvrdnji optužbe, mogućnošću da se osoba koja je rezimirala
te izjave podvrgne unakrsnom ispitivanju ne prevazilazi se nemogućnost
da se unakrsnom ispitivanju podvrgnu i davaoci tih izjava. U drugačijim
slučajevima, naravno, izjave mogu sadržavati sopstvene indicije
pouzdanosti, čime se pomenuta nemogućnost prevazilazi.
-
Pretresno veće mora da se uveri i u pouzdanost metoda kojim
su te izjave rezimirane. Ovo jeste pitanje koje se može testirati
unakrsnim ispitivanjem osobe koja je napravila rezime. Činjenica
da je rezime pripremljen za svrhe vođenja određenog postupka
može biti relevantna za odluku o tome da li rezime treba uvrstiti;
međutim, kako tvrdi optužba, bilo bi potpuno pogrešno sugerisati
da je takav rezime ipso facto nepouzdan. Pretresno veće,
uostalom, tako nešto nije ni sugerisalo. Ono što je Pretresno veće
zaista reklo jeste da, kad je rezime materijala pripremilo lice zaposleno
od strane u sporu koja rezime izvodi (pogotovo kad optuženog ne zastupa
branilac):
-
rezime tog materijala ne treba smatrati pouzdanim, osim ukoliko
sâm taj materijal nije uvršćen u dokaze tako da Pretresno
veće može i sâmo da ga proceni;
-
ukoliko bi se Pretresno veće oslonilo na rezime, nemajući
pritom mogućnost da napravi sopstvenu procenu njegove pouzdanosti,
javnost bi presudu zasnovanu tom rezimeu doživela kao nepravičnu;
i
-
ukoliko bi se izjave uvrstile, rezime bi postao izlišan.
-
Žalbeno veće se nije uverilo da je, u okolnostima ovog predmeta,
Pretresno veće pogrešilo usvojivši pristup rezimeu istražitelja
Tužilaštva.[71]
Opet suprotno tvrdnji optužbe,[72]
u uslovima ovog predmeta, bojazan koju je izrazilo Pretresno veće
ne može otkloniti činjenica da su, radi provere pouzdanosti rezimea,
izjave svedoka koje su rezimirane dostupne optuženom, kao i sâmom
Pretrenom veću. Pretresno veće je ispravno zaključilo
da ne može biti sigurno u to da će odbrana preduzeti korake u
tom smislu, u situaciji u kojoj optuženog ne zastupa branilac, a amici
curiae od optuženog nisu primili uputstva, bez obzira na činjenicu
da svi oni povremeno učestvuju u unakrsnom ispitivanju svedoka.
Naravno, bilo bi sasvim pogrešno da se Pretresno veće, odlučujući
o pitanjima u ovom suđenju, poziva na materijal koji možda jeste
dostupan, ali nije uvršćen, i imalo je pravo da zauzme stav da
je u okolnostima ovog predmeta za samo veće neprimereno da sprovodi
unakrsno ispitivanje na osnovu takvog materijala, budući da on
nije uvršćen u dokaze.[73]
Odbijanje Pretresnog veća da prihvati rezime usled njegove male
ili nikakve dokazne vrednosti vezano je jednim delom upravo za ove
manjkavosti. Prvi žalbeni osnov se odbija.
-
Argumenti koje je optužba navela da potkrepi svoj drugi osnov za
žalbu - da je Pretresno veće pogrešno primenilo svoje diskreciono
ovlašćenje time što je odbilo da uvrsti rezime koji je pripremio
istražitelj Tužilaštva, dok je istovremeno ograničilo vreme koje
optužbi stoji na raspolaganju za glavno izvođenje dokaza - predstavljaju
još jedan, doduše indirektan, pokušaj tvrđenja da je Pretresno
veće pogrešilo primenivši svoje pravo da optužbi ograniči
vreme za glavno izvođenje dokaza. Iz činjenice da optužba
u svojim podnescima više puta pominje potrebu za "najpotpunijim mogućim
obimom" i "najširim mogućim spektrom" dokaznog materijala koji
treba uvrstiti, jasno je da ona opet osporava pravo Pretresnog veća
da od nje zahteva da smanji obim dokaza koje želi da izvede, kako
je to učinilo u odluci na koju je uložena žalba.
-
Vremensko ograničenje i obim dokaza optužbe pitanja su o kojima
se raspravljalo ranije u toku suđenja. Vremenski rok od četrneast
meseci utvrđen je 7. aprila ove godine, i povodom njega je uložena
molba za dozvolu za ulaganje žalbe koja je odbačena.[74]
Gledište Pretresnog veća bilo je sledeće (uz ogradu da Veće
ima pravo da preispita svoju odluku):
-
da je potrebno da se skrati predviđeno vreme za izvođenje
dokaza optužbe kako se ne bi izgubila kontrola nad postupkom;
-
da u ovom predmetu nije primereno da se izvode dokazi optužbe
za svako teško kršenje za koje postoji dokazni materijal;
-
da će optužba imati četrnaest meseci za izvođenje
svojih dokaza; i
-
da, prema tome, optužba treba da broj incidenata za koje je
nameravala da izvede dokaze svede na onaj broj za koji može da
izvede dokaze u toku tog razdoblja.[75]
Kada je odbilo da dâ dozvolu za žalbu na tu odluku, Tročlano
žalbeno veće je smatralo da je u okolnostima ovog predmeta, koji
su izuzetne, Pretresno veće imalo puno pravo da postupi na ovaj
način i da nije pokazano da je ono napravilo grešku u proceni.[76]
Naglašeno je da pretresno veće uvek ima mogućnost da preispita
neku od svojih odluka, i to ne samo u nepredviđenim okolnostima,[77]
no da je sama odluka o tome hoće li je preispitati stvar njegove
procene.[78]
-
Kada je Pretresno veće donelo odluku da optužbi ograniči
vreme za izvođenje dokaza, prethodno je već presudilo -
jer je optuženi energično osporavao tezu optužbe u vezi sa optužnicom
za Kosovo, po kojoj su deportacije i ubistva bila rezultat napada
srpskih snaga, a ne (kako je on tvrdio) rezultat terorističkih
napada Oslobodilačke vojske Kosova i bombardovanja snaga NATO-a
- da se izjave svedoka o "bazi zločina" u ovom predmetu odnose
na ključni element teze optužbe, i da stoga pravično suđenje
zahteva da ti svedoci pristupe radi unakrsnog ispitivanja, ukoliko
se njihove izjave podnesu na osnovu pravila 92bis.[79]
U to vreme, Pretresno veće je bilo i te kako svesno toga kakav
će uticaj imati potreba za unakrsnim ispitivanjem svedoka iz
pravila 92bis na vreme izvođenja dokaza optužbe.[80]
Ne bi se moglo sugerisati da je Pretresno veće previdelo vezu
između te dve stvari na koje je već ranije skrenulo pažnju.
Štaviše, Pretresno veće je prilikom odbijanja dokaznog materijala
istražitelja Tužilaštva jasno dalo do znanja da je svesno ograničenja
koja je postavljanjem vremenskog roka nametnulo optužbi.[81]
-
U ovim uslovima, optužba nije pokazala da se Pretresno veće
rukovodilo pogrešnim pretpostavkama bilo u pogledu principa koji treba
primeniti, bilo u odnosu na pravne odredbe koje su relevantne za korišćenje
diskrecionog prava, niti je pokazala da je Pretresno veće dalo
težinu spoljnim ili irelevantnim obzirima, ili pak da nije dalo težinu
ili dovoljnu težinu relevantnim obzirima, ili pak da je pogrešno procenilo
činjenice u odnosu na koje je koristilo svoje diskreciono ovlašćenje.[82]
Nije utvrđeno da je diskreciono ovlašćenje pogrešno primenjeno.
I drugi žalbeni osnov se odbija.
Dispozitiv
-
Žalba se odbacuje, s tim što sudija Shahabuddeen ima delimično
suprotno mišljenje.
SASTAVLJENO na engleskom i francuskom, pri čemu je merodavan
engleski tekst.
Dana 30. septembra 2002. godine,
U Hagu,
Holandija.
/potpisano/
sudija Mohamed Shahabuddeen,
predsedavajući |
/potpisano/
sudija David Hunt |
/potpisano/
sudija Mehmet Güney |
|
|
|
/potpisano/
sudija Fausto Pocar |
/potpisano/
sudija Theodor Meron |
Uz ovu Odluku sudija Shahabuddeen prilaže svoje delimično
suprotno mišljenje.
[pečat Međunarodnog suda]
[1] Odluka po zahtevu
optužbe za izdavanje potvrde na osnovu pravila 73(B) u vezi sa dokaznim
materijalom jednog istražitelja, 20. jun 2002., str. 4, u kojoj je Pretresno
veće navelo da bi se postupak suštinski pospešio ukoliko bi rešenje
ovog pitanja, koje je pokrenuto njegovom odlukom, prethodilo konačnoj
odluci.
[2] Pretresno
veće je donelo usmenu odluku o izuzeću sličnog iskaza koji
je, ranije u toku suđenja, trebalo da dâ jedan drugi istražitelj
Tužilaštva, g. Kevin Curtis: transkript, 20. februar 2002., str. 672-673.
Kasnije su, u vezi sa iskazom g. Kellyja, saslušani dalji argumenti, i
tom prilikom Pretresno veće je donelo još jednu usmenu odluku koja
potvrđuje raniju odluku i u skladu je s njom: transkript, 30. maj
2002., str. 5940-5944. Žalba je uložena na drugu od ovih odluka (koja
obuhvata prvu odluku). Pretresno veće je prihvatilo značaj incidenta
u Račku: transkript, p. 5943.
[3] Transkript,
str. 672.
[4]
Ibid, str. 672-673.
[5]
Ibid, str. 5941.
[6]
Ibid, str. 5941-5942.
[7]
Ibid, str. 673.
[8]
Ibid, str. 5943.
[9]
Ibid, str. 5942-5943.
[10] Camara
Nacional de Apelaciones en lo Criminal y Correcional de la Capital Federal,
Savezna krivična i kazneno-popravna drugostepena instanca, Savezni
okružni sud u Buenos Airesu, Osuđujuća presuda bivšim vojnim
komandantima, 9. decembar 1985., 8 Human Rights Law Journal 368, str.
382.
[11] Transkript,
str. 5943. (Ovo potvrđuje i par. 28519 rezimea presude žalbenog suda
u tom predmetu, objavljen u HRLJ-u.)
[12] Ibid,
str. 5929, 5932.
[13]
Ibid, str. 5931-5933, 5936.
[14]
Ibid, str. 5932-5933.
[15]
Ibid, str. 5933, 5936-5937.
[16]
Ibid, str. 666-668, 5730, 5929, 5932.
[17]
O pravilu 92bis govori se u par. 18(3), infra.
[18]
Transkript, str. 668.
[19]
Ibid, str. 5935-5937. O ovom pitanju govori se u par. 25-27, infra.
[20] Interlokutorna
žalba optužbe na odluku o uvrštavanju u dokazni materijal rezimea izjava
svedoka, 27. jun 2002. (u daljem tekstu: interlokutorna žalba), par. 4.
Dokument naslovljen "Corrigendum interlokutorne žalbe optužbe na odluku
o uvrštavanju u dokazni materijal rezimea izjava svedoka" zaveden
je 28. juna 2002. godine.
[21] Interlokutorna
žalba, par. 5.
[22]
Ibid, par. 6 i 12. U skladu sa pravilom 89(C): "Veće može prihvatiti
bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrednost." Pravilo
89 dato je u celosti u par. 13, infra.
[23]
Interlokutorna žalba, par. 11.
[24]
Ibid, par. 12, citira se Tužilac protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-AR73,
Odluka po žalbi tužioca u vezi s prihvatljivošću dokaza, 16. februar
1999 (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Aleksovski), par. 15.
[25] Ibid, par.
13.
[26] Ibid,
par. 13. Radi boljeg razumevanja ove prilično pitijske tvrdnje, dajemo
jedan primer koji optužba navodi niže u istom dokumentu (u par. 30): "Rezime
materijala sam po sebi ima određenu težinu; tj. ukoliko postoji 1000
potpisanih izjava u kojima se navodi da su ljudi proterani od strane Srba
ta činjenica ima određenu dokaznu vrednost." Prema tumačenju
Žalbenog veća ova tvrdnja znači da, za utvrđivanje toga
da su ljude proterale srpske snage, činjenica da se u 1000 izjava
tvrdi da se dogodilo upravo to, ima neku dokaznu vrednost, čak i
bez ispitivanja pouzdanosti onih koji su te izjave dali.
[27]
Interlokutorna žalba, par. 15.
[28] Ibid, par.
22.
[29]
Ibid, par. 28.
[30]
Ibid, par. 31.
[31] Transkript,
str. 671-672: "[
] na nezakonit način, ovo ponavljanje i optužbe
tužioca se ponavljaju zato da bi se razbacivalo neistinama i da bi se
prikrila istina."
[32] Ibid,
str. 669-670.
[33] Odgovor/opservacije
amici curiae na interlokutornu žalbu optužbe na odluku o prihvatanju svedočenja
svedoka koji bi rezimirao izjave drugih svedoka, 8. jul 2002. godine (u
daljem tekstu: odgovor).
[34] Odgovor,
par. 11.
[35] Ibid,
par. 12. Upućuje se na presudu u predmetu Tadić: IT-94-1-A,
Presuda, 15. jul 1999., par. 64.
[36] Odgovor,
par. 13.
[37]
Ibid, par. 31.
[38]
Ibid, par. 29.
[39]
Ibid, par. 25.
[40] Replika
optužbe na "Odgovor/opservacije amici curiae na interlokutornu žalbu optužbe
na odluku o uvrštavanju u dokazni materijal rezimea izjava svedoka", 12.
jul 2002. (u daljem tekstu: replika).
[41] Replika,
par. 5.
[42]
Ibid, par. 6, 14.
[43]
Ibid, par. 7.
[44] Ibid, par.
6. (Optužba ovo nije prihvatila dok se stvar nalazila pred Pretresnim
većem.)
[45] Ibid,
par. 11.
[46]
Ibid, par. 15.
[47]
Ibid, par. 21.
[48] Tužilac
protiv Delalića i drugih, predmet IT-96-21-A, Nalog u vezi sa zahtevom
Esada Landže za usmeni pretres, 26. mart 1999., str. 2.
[49] Odluka
u predmetu Aleksovski, par. 15.
[50] U skladu
sa pravilom 89(C): "Pretresno veće može da prihvati bilo koji relevantan
dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrednost."
[51] Ibid,
par. 15.
[52]
Ibid, par. 15.
[53] IT-95-14/2-AR73.5,
Odluka po žalbi u vezi s izjavom preminulog svedoka, 21. jul 2000. godine
(u daljem tekstu: Odluka u predmetu Kordić i Čerkez).
[54]
Odluka u predmetu Kordić i Čerkez, par. 20.
[55] Ibid, par.
22.
[56] Ibid,
par. 24. U Odluci u predmetu Aleksovski (par. 15), Žalbeno veće je
već navelo da, pre prihvatanja iskaza iz druge ruke, pretresno veće
mora biti uvereno da je iskaz u tom smislu pouzdan [tj. da služi dokazivanju
istinitosti njegovog sadržaja], odnosno da je dobrovoljan, istinit i verodostojan,
kako je primereno". U predmetu Tužilac protiv Delalića i drugih,
IT-96-21-AR73.2, Odluka po molbi optuženog Zejnila Delalića za dozvolu
za ulaganje žalbe na odluku Pretresnog veća od 19. januara 1998.
godine u vezi sa prihvatljivošću dokaza, 4. mart 1998., par. 19-21:
Tročlano žalbeno veće, odbijajući zahtev da se dozvoli
ulaganje žalbe na odluku Pretresnog veća, citiralo je, čini
se sa odobravanjem, sledeće zapažanje Pretresnog veća: "[P]ravilnik
sadrži implicitan zahtev da pretresno veće uzme u dužno razmatranje
indicije pouzdanosti iskaza, kada u fazi odlučivanja o njegovoj prihvatljivosti
procenjuje njegovu relevantnost i dokaznu vrednost."
[57]
Odluka u predmetu Kordić i Čerkez, par. 19. U skladu sa tadašnjim
pravilom 90(A), osim kada se radi o vanpretresnim iskazima ili svedočenju
putem video-konferencijske veze, "svedoci u načelu neposredno svedoče
pred većem".
[58]
IT-98-29-AR73.2, Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi s pravilom 92bis(C),
od 7. juna 2002. godine (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Galić).
[59]
Pravilo 90(A) je izbrisano, a dodato je pravilo 89(F): "Veće svedočenje
svedoka može primiti usmeno ili, kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom
obliku."
[60]
Odluka u predmetu Galić, par. 28.
[61] Ibid, par.
12.
[62]
Ibid, par. 28.
[63]
Ibid, par. 28.
[64]
Ibid, par. 31.
[65] Možda je
ispravnije reći da je lex generalis sadržan u čitavom pravilu
89, a posebno u pravilima 89(C) i 89(F).
[66]
Odluka u predmetu Galić, par. 31.
[67]
Da bi se izbeglo preterano gomilanje dokaznih predmeta, uobičajena
je praksa da optužba usmeno prizna da izjava svedoka obuhvata deo za koji
odbrana tvrdi da nije konsistentan. Transkript tog priznanja dovoljan
je zapis o njemu, a odluka o tome da li nekonsistentnost odista postoji
prepušta se pretresnom veću.
[68] Pretresno
veće je u tom trenutku već bilo presudilo da se izjave svedoka
o bazi zločina, koje potkrepljuju optužnicu za Kosovo, odnose na
ključni element teze optužbe, te da pravično suđenje zahteva
da ti svedoci pristupe radi unakrsnog ispitivanja, ukoliko su njihove
izjave podnete na osnovu pravila 92bis: vidi par. 27, infra.
[69] Tužilac
protiv Aleksovskog, IT-95-14/2-A, Presuda, 24. mart 2000. godine, par.
107.
[70] Odluka
u predmetu Aleksovski, par. 15.
[71] Kako unakrsno
ispitivanje davalaca izjava nije bilo moguće, moglo bi se reći
da je u okolnostima ovog predmeta ovakav pristup opravdan i na osnovu
pravila 89(D) ("Veće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura
pravično suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrednost."),
mada, u vezi sa ovom žalbom, ovo pitanje nije neophodno rešiti.
[72] Transkript,
str. 5927, 5934.
[73] Ovo je
optužbi jasno rečeno prilikom iznošenja argumenata pred Pretresnim
većem: transkript, str. 5933.
[74] Odluka
po molbi optužbe za dozvolu za ulaganje interlokutorne žalbe, 25. april
2002, str. 3. Obrazloženje ove odluke dato je naknadno: Razlozi odbijanja
da se optužbi dozvoli da podnese žalbu na odluku o odgodi, 16. maj 2002.
godine (u daljem tekstu: Obrazloženje).
[75]
Obrazloženje, par. 16
[76] Ibid, par.
16.
[77] Ibid,
par. 17, gde se citira: Tužilac protiv Galića, IT-98-29-AR73, 14.
decembar 2001. godine, par. 13, i inter alia, Semanza protiv tužioca,
ICTR-97-20-A, Odluka po žalbi na usmenu odluku od 7. februara 2002. godine,
kojom se odbacuje Zahtev za ponovno razmatranje odluke od 29. januara
2002. godine, u vezi sa pristupanjem francuskog veštaka Dominiquea Lecomtea
i prihvatanjem njegovog izveštaja, 16. april 2002. godine, str. 2.
[78] Obrazloženje,
par. 17, gde se citira Bagosara i drugi protiv tužioca, ICTR-98-41-A,
Odluka - Interlokutorna žalba na odbijanje da se preispita odluka u vezi
sa zaštitnim merama i molbom za proglašenje "nenadležnosti", 2. maj 2002,
par. 10.
[79]
Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava u skladu sa pravilom
92bis, 21. mart 2002. godine (u daljem tekstu: "Odluka u skladu s pravilom
92bis)", par. 23-27.
[80] Odluka
u skladu s pravilom 92bis, par. 26, 29.
[81] Transkript,
str. 5943-5944. Odluka o unakrsnom ispitivanju svedoka o bazi zločina
doneta je u vezi sa izjavama svedoka iz pravila 92bis u podršku optužnici
za Kosovo. Nije se sugerisalo da se ta odluka odnosi i na izjave svedoka
iz 92bis u delu predmeta koji se odnosi na za Bosnu i Hrvatsku.
[82] Tužilac
protiv Miloševića, Obrazloženje odluke po interlokutornoj žalbi tužioca
na odbijanje zahteva za spajanje postupka, 18. april 2002, par. 5.
|