PRED ŽALBENIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Mohamed Shahabuddeen, predsedavajući
sudija David Hunt
sudija Mehmet Güney
sudija Fausto Pocar
sudija Theodor Meron

Sekretar: g. Hans Holthuis

Odluka od: 30. septembra 2002.

TUŽILAC

PROTIV

Slobodana MILOŠEVIĆA


ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI DOKAZNOG MATERIJALA JEDNOG ISTRAŽITELJA OPTUŽBE

Tužilaštvo:

gđa Carla Del Ponte, tužilac
g. Geoffrey Nice
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff
g. Dirk Reyneveld

 
   

Optuženi:

g. Slobodan Milošević (bez zastupnika)

Amici curiae

g. Steven Kay QC
g. Branislav Tapušković
g. Mischa Wladimiroff

Istorijat žalbenog postupka

  1. Na osnovu potvrde koju je Pretresno veće izdalo u skladu sa pravilom 73(B) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik), [1] optužba je uložila žalbu na odluku Pretresnog veća kojom se iz dokaznog materijala izuzima iskaz g. Barneyja Kellyja, istražitelja Tužilaštva. Reč je, u stvari, o njegovom izveštaju (pod naslovom "Procena Barneyja Kellyja za lokaciju Račak /Reçak/ iz optužnice") koji se temelji na čitavom korpusu materijala, a uključuje njegov rezime velikog broja pismenih izjava koje su potencijalni svedoci dali izvesnom broju istražitelja Tužilaštva u vezi sa incidentom u Račku, na Kosovu, koji je Pretresno veće prihvatilo kao značajan, u kome je on izneo svoje zaključke zasnovane na tim izjavama. [2] Izjave svedoka koje je ovaj istražitelj rezimirao i na kojima je zasnovao svoje zaključke optužba nije ponudila za uvršćenje u dokazni materijal.

  2. Razlozi koje je Pretresno veće navelo za svoju odluku su sledeći:

    1. Istražitelj bi izvodio dokaze iz druge ruke o događajima za koje je zaključio da su ih potencijalni svedoci videli ili su čuli o njima. [3]

    2. Takvi zaključci imaju malu ili nikakvu dokaznu vrednost, [4] pošto uzurpiraju funkciju samog Pretresnog veća, jer na Pretresnom veću je da odluči koje će dokaze prihvatiti a koje odbiti, i koje zaključke treba izvući iz dokaznog materijala. [5] Takvi dokazi se obično izuzimaju. [6]

    3. Rezime istražitelja zapravo ne predstavlja ništa drugo nego ponavljanje dokaza koje je izveo zastupnik optužbe, te kao takvi nisu od pomoći Pretresnom veću. [7]

    4. Jedan drugi dokaz, koji je uvršćen u ovom predmetu, izveštaj Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), naslovljen "Kosovo: Kako viđeno, tako ispričano", odlikovao se time što, za razliku od materijala u ovom slučaju, nije bio pripremljen za svrhe ovog suđenja, i što ga je pripremilo telo koje je nezavisno od strana u postupku, tako da on ima nezavisan karakter. [8]

    5. Činjenica da se u krivičnim postupcima u Holandiji i Španiji koriste izveštaji policije i istražitelja ne može poslužiti kao dokaz njihove pouzdanosti, zbog različite, u suštini akuzatorne, prirode postupka koji se vodi pred ovim Međunarodnim sudom. [9]

    6. Uvršćenje, uprkos prigovoru, u dokazni materijal jednog dosjea o istrazi, te izveštaja "Nacionalnog komiteta za nestala lica" (CONADEP), u jednom postupku u Argentini, [10] odlikovalo se time što su, za razliku od ovog slučaja, informacije koje su pružile osobe sa kojima je obavljen razgovor bile sastavni deo izveštaja CONADEP-a. [11]

  3. Ovi razlozi saopšteni su usmeno, posle kratke pauze nakon iznošenja argumenata. Razlozi su izloženi jezgrovito, bez elaboracije koja bi se uobičajeno dala da se radilo o odloženoj odluci. U ovim okolnostima, primereno je razmotriti i gledišta koja je Pretresno veće iznelo u toku predočavanja argumenata, pošto se iz njih vidi njegova namera u vezi sa tim jezgrovito iznetim razlozima. Pretresno veće je objasnilo da -

    1. nije postojala namera da se dovodi u pitanje stručnost istražitelja Tužilaštva; [12]

    2. u pogledu predloženog dokaznog materijala u kome istražitelj Tužilaštva daje rezime izjava svedoka i iznosi svoje zaključke koje se baziraju na njima, Pretresno veće gaji bojazan da bi javnosti moglo izgledati da se ne radi o nezavisnoj proceni dokaza koju su napravili davaoci tih izjava; [13]

    3. rezime nema dokaznu vrednost, pošto se svodi na sažeti prikaz teze optužbe, kojem je istražitelj dodao sopstvene zaključke; [14]

    4. situacija bi mogla biti drugačija kad bi Tužilaštvo podnelo sâme izjave; [15] i

    5. kada bi izjave bile podnete, rezime istražitelja Tužilaštva bio bi izlišan, a njegove zaključke mogao bi da iznese pravni zastupnik, kao argumente optužbe zasnovane na izjavama koje su deo dokaznog materijala. [16]

  4. Zastupnik optužbe je ranije odbio da podnese izjave potencijalnih svedoka na osnovu pravila 92bis,[17] iz razloga što bi optužba, ako bi se svedoci podvrgli unakrsnom ispitivanju, imala teškoća da završi glavno izvođenje dokaza u roku koji je odredilo Pretresno veće.[18] Pretresno veće je, još jednom, optužbi jasno stavilo do znanja da je na njoj da smanji obim dokaza koje želi da izvede, kako bi se uklopila u vremenski rok predviđen za njihovo izvođenje.[19]

    Žalbeni osnovi optužbe

  5. Osnovi za žalbu formulisani su na sledeći način:[20]

    1. "Pretresno veće pogrešno je zaključilo da rezimei iskaza svedoka imaju malu ili nikakvu dokaznu vrednost na osnovu čega je izuzelo iskaze u vidu rezimea;
    2. Pretresno veće pogrešno je primenilo svoje diskreciono ovlašćenje time što je odbilo da uvrsti svedoka koji daje rezime, a istovremeno je ograničilo vreme koje optužbi stoji na raspolaganju za glavno izvođenje dokaza."

    Argumentacija strana

  6. Optužba kaže da se prvim osnovom pokreće jedno pravno pitanje, a drugim pitanje pogrešne primene diskrecionog ovlašćenja od strane Pretresnog veća.[21]

  7. Što se tiče tvrdnje da ovaj iskaz ima malu ili nikakvu dokaznu vrednost, optužba smatra da se iskaz mogao prihvatiti kao dokazi iz druge ruke na osnovu pravila 89(C)[22] i da je relevantan za navode optužnice.[23] Optužba kaže da je Pretresno veće, iako se radilo o dokazima iz druge ruke, imalo "široka diskreciona ovlašćenja u pogledu prihvatanja relevantnih dokaza iz druge ruke ukoliko se uverilo da dokazi imaju ‘dokaznu vrednost’, tj. da su pouzdani u svrhu dokazivanja istinitosti svog sadržaja," te da u tu svrhu Pretresno veće može da razmotri "kako sadržaj izjave iz druge ruke, tako i okolnosti iz kojih je dokaz proistekao."[24] Sa nekima od svedoka istražitelj Tužilaštva je lično razgovarao, pri čemu je imao zadatak da proceni konsistentnost svih izjava, utvrdi eventualne nekonsistentnosti, kao i to da li za te izjave postoji potvrda ili potkrepa u nezavisnim forenzičkim nalazima koji su već uvršćeni u dokazni materijal.[25] Optužba zaključuje:

    Ove indicije pouzdanosti sadržane u propratnom materijalu uz iskaz u vidu rezimea Barneya Kellyja daju dokaznu vrednost njegovom svedočenju iz druge ruke. Čini se da je Pretresno veće zanemarilo ove indicije kada je donelo odluku da izuzme ovaj iskaz.[26]

    Optužba tvrdi da je sugestija da je rezimiranje dokaza ipso facto nepouzdano[27] nesumnjivo pogrešna i navodi više primera da su takvi iskazi već uvršćeni u dokazni materijal u ovom predmetu, kao i da su dati u drugim predmetima. Optužba osporava ocenu, za koju tvrdi da ju je Pretresno veće implicitno iznelo, da iskaz u vidu rezimea istražitelja Tužilaštva nije dovoljno pouzdan, pošto je pripremljen u svrhu vođenja ovog spora.[28]

  8. Što se tiče osnova za žalbu koji se odnosi na primenu diskrecionog ovlašćenja, optužba kaže da će odluka da se izuzmu dokazi ovog istražitelja Tužilaštva, "a da se istovremeno, postave strogi rokovi za izvođenje dokaza" dovesti do toga da se Pretresno veće nađe u "neodrživoj poziciji da donosi presude bez najpotpunijeg mogućeg obima dokaznog materijala koji bi mu stajao na raspolaganju",[29] dok "[k]orišćenje dokaza u vidu rezimea daje relativno brz metod kojim ovo Pretresno veće i druga veća mogu da utvrde najširi mogući obim okrivljujućeg i oslobađajućeg dokaznog materijala koji im stoji na raspolaganju.".[30]

  9. Optuženi je u toku pretresa uložio prigovor na taj iskaz,[31] ali uz svoju žalbu nije dostavio nikakve podneske.

  10. Amici curiae su u toku pretresa uložili prigovor na taj iskaz,[32] i dostavili podneske u kojima iznose protivljenje na žalbu optužbe.[33] Oni su se složili sa tvrdnjom optužbe da Pretresno veće na osnovu pravila 89 ima diskreciono ovlašćenje da prihvati dokaze iz druge ruke, ali ističu da primena tog diskrecionog ovlašćenja zavisi od njihove dokazne vrednosti i relevantnosti prema proceni Pretresnog veća.[34] Oni kažu da zadatak procene i odvagivanja dokaza treba prvenstveno ostaviti Pretresnom veću, a da se odluka Pretresnog veća može menjati samo u skladu sa presudom Žalbenog veća po žalbi na osuđujuću presudu u predmetu Tužilac protiv Tadića.[35] Prema njihovom tumačenju te presude, odluka Pretresnog veća o ovom pitanju može se osporiti jedino ako se pokaže da je nerazumna.[36] Oni navode da, bez obzira na to koliko je pouzdan rezime istražitelja Tužilaštva, pouzdanost samih izjava može da se testira jedino u unakrsnom ispitivanju.[37] Dalje tvrde da, čak i ako u samim izjavama svedoka ima indicija pouzdanosti, istražitelj Tužilaštva je u vezi sa tim izjavama izneo zaključke koji spadaju u nadležnost Pretresnog veća.[38] Što se tiče primene diskrecionog ovlašćenja uopšte, amici curiae ponavljaju da istražitelj Tužilaštva, kao svedok o činjenicama, nije ovlašćen da predočava dokaze o temeljnom pitanju čitavog predmeta, o kojem treba da odlučuje Pretresno veće.[39]

  11. Optužba u svojoj replici uglavnom ponavlja argumente koje je iznela u svojoj interlokutornoj žalbi.[40] Doduše, optužba osporava tvrdnju da dokument istražitelja Tužilaštva sadrži "zaključke", i kaže da je reč samo o "konciznom rezimeu informacija koje je g. Kelly prikupio tokom svoje istrage o događajima u Račku".[41] Takođe tvrdi da se dokazni materijal koji bi predočio istražitelj ne odnosi na neko temeljno pitanje u ovom predmetu, jer ne govori o "krivici niti individualnoj krivičnoj odgovornosti optuženog Miloševića, kao ni o bilo kom drugom pravnom pitanju".[42] Optužba svog istražitelja dovodi u svojstvu veštaka, pošto bi njegovo svedočenje dalo "opšti pregled kompleksne lokacije u Račku i događaja koji su se tamo dogodili".[43] U suprotnom, optužba uvažava da bi Pretresno veće, ukoliko se zaključcima uzurpira njegova uloga, moglo da prihvati samo rezime, a izuzme zaključke.[44] Tvrdi se da izostanak unakrsnog ispitivanja davalaca izjava koje je rezimirao istražitelj Tužilaštva ne može naneti nikakvu štetu optuženom, pošto se iskaz g. Kellyja može podvrći unakrsnom ispitivanju u vezi sa konsistentnošću izjava i metodologijom koju je koristio.[45] Optužba tvrdi da, u odsustvu najpotpunijeg mogućeg spektra dokaza dostupnog Međunarodnom sudu, nijedna njegova presuda, niti presuda bilo kojeg sličnog tribunala "nikad neće izdržati probu istorijskog preispitivanja".[46]

    Zahtev za usmeni pretres

  12. U svojoj Replici, optužba je iznela zahtev za usmeni pretres po svojoj žalbi.[47] Nije posebno naznačila o kojim pitanjima želi da iznese usmene argumente niti objasnila zašto svoje argumente o tim pitanjima ne može da iznese pismenim putem. S obzirom na obimne pismene podneske koje je već primilo od optužbe (i neprimereno visok stepen ponavljanja u njima), te na praktične teškoće u obezbeđenju sudnice u kojoj bi se saslušala usmena izlaganja, Pretresno veće ne vidi razloga zašto bi odstupilo od svoje uobičajene prakse odlučivanja po interlokutornim žalbama na osnovu pismenih podnesaka strana.[48]

    Diskusija

  13. Optužba se oslanja na odredbe pravila 89(C) kako bi potkrepila svoj argument da je dokazni materijal istražitelja bio prihvatljiv. Pravilo 89(C) važno je razmotriti u njegovom sopstvenom kontekstu:

    Treće poglavlje: Pravila o dokazima

    Pravilo 89
    Opšte odredbe

    1. Veće primenjuje pravila o dokazima sadržana u ovom poglavlju i nacionalna pravila o dokazima za njega nisu obavezujuća.

    2. U slučajevima koji nisu predviđeni u ovom poglavlju, veće primjenjuje pravila o dokazima koja najviše idu u prilog pravičnom odlučivanju o stvari koja se nalazi pred većem i koja su u duhu Statuta i opštih pravnih načela.

    3. Veće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrednost.

    4. Veće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrednost.

    5. Veće može da zahteva potvrdu autentičnosti dokaznog materijala pribavljenog izvan suda.

    6. Veće svedočenje svedoka može primiti usmeno ili, kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku.

  14. Odmah na početku valja napraviti distinkciju između dva pitanja koja se javljaju u vezi sa predloženim iskazom istražitelja Tužilaštva (g. Kellyja) - jedno se odnosi na sadržaj iskaza, a drugo na metod koji je on predložio za njegovo predočavanje.

  15. Njegov iskaz je obuhvatao, prvo, njegov rezime sadržaja pismenih izjava koje su potencijalni svedoci dali raznim istražiteljima Tužilaštva za svrhe vođenja ovog postupka. Optužba je taj rezime pismenih izjava ponudila radi uvršćenja u dokazni materijal sadržaja tih pismenih izjava, a u cilju utvrđivanja istinitosti izjava koje su rezimirane. Optužba nije želela da podnese sâme izjave na osnovu pravila 92bis. Ako izuzmemo izjave koje je uzeo lično g. Kelly, njegov iskaz nije predstavljao dokaz iz druge ruke o tome šta su ti potencijalni svedoci ispričali g. Kellyju, već dokaz iz druge ruke o sadržaju tih pismenih izjava (koje i same predstavljaju dokaze iz druge ruke).

  16. Sadržaj iskaza istražitelja Tužilaštva obuhvatao je i zaključke do kojih je on lično došao na osnovu pismenih izjava koje je rezimirao. Razlogom zašto je Pretresno veće odbilo ove dokaze možemo se odmah pozabaviti. Navodimo deo njegove "Procene", koju su citirali amici curiae:

      "Na osnovu mojih istražnih radnji, profesionalnog iskustva, obuke i znanja, dokumenata i materijala koje sam pročitao i ocenio, kao i na osnovu izjava svedoka, zaključio sam sledeće :

      1. Srpske snage su u nekoliko navrata od juna 1998. opljačkale, pokrale i zapalile imovinu u selu Račak.

      2. Iako nema izveštaja o tome da je iko ubijen, srpske snage su tokom ovog perioda maltretirale i povredile mnoge meštane kosovske Albance.

      3. Srpske snage opkolile su Račak u ranim satima 15. januara 1999. i napale ga u operaciji koja je formacijski imala oblik konjske potkove. Ubijeno je preko četrdeset (40) nenaoružanih kosovskih Albanaca, većinom dok su pokušavali da pobegnu od napada. Ubistva su se desila na šest (6) lokacija, odnosno na (13) mesta zločina.

      4. Za ovaj napad navodi se da je predstavljao odmazdu za ubistva srpskih policajaca od strane OVK u Duliji i Slivovu nedugo pre toga.

      5. OVK je bio prisutan u Račku i tog dana im je poginulo devet (9) vojnika dok su mnogi drugi bili ranjeni."

  17. Odbacuje se tvrdnja optužbe da ovo nisu zaključci, već "samo koncizni rezimei informacija koje je g. Kelly prikupio tokom svoje istrage o događajima u Račku". Ne samo da se za njih kaže da su zaključci, već oni to zaista i jesu, i velikim delom su zasnovani su na događajima za koje je g. Kelly prihvatio da su ih potencijalni svedoci videli ili čuli. Istina je, kako tvrdi optužba, da se ti zaključci ne odnose direktno na učešće optuženog u tim događajima, ali oni ipak predstavljaju činjenice koje je Pretresno veće obavezno da razmotri i u vezi sa kojima mora da donese sopstvene zaključke, pre nego što počne da se bavi pitanjem krivice optuženog u vezi sa njima. Taj zadatak ne zahteva veću stručnost nego što je ima bilo koji sud koji presuđuje o činjenicama, tj. sposobnost da analizira činjenični materijal koji je pružio svedok. Koliku god stručnost u takvom zadatku istražitelj Tužilaštva tvrdio da ima, Pretresno veće je imalo pravo da odbije njegovu pomoć upravo u onom zadatku koji je ono samo pozvano da obavi.

  18. Bitno pitanje u žalbi tiče se prihvatljivosti rezimea koji je istražitelj Tužilaštva sačinio kao dokaz iz druge ruke zasnovan na sadržaju pismenih izjava koje su potencijalni svedoci dali istražiteljima Tužilaštva. Žalbeno veće je u tri navrata detaljno razmatralo pitanje dokaza iz druge ruke. Prva dva puta odluka je doneta pre usvajanja pravila 92bis.

    1. U predmetu Tužilac protiv Aleksovskog,[49] Žalbeno veće je navelo -

      1. da, na osnovu pravila 89(C), Veće ima široka diskreciona ovlašćenja da prihvati relevantne iskaze iz druge ruke,[50]

      2. da se iskazi prihvataju da bi se dokazala istinitost njihovog sadržaja,

      3. da Veće treba da prihvati iskaze ako se uverilo u njihovu pouzdanost,

      4. da Veće u tu svrhu može razmatrati i sadržaj iskaza iz druge ruke, kao i okolnosti pod kojima je dan, i

      5. da dokazna vrednost iskaza iz druge ruke zavisi od konteksta i karaktera dotičnog iskaza.

      Žalbeno veće je takođe navelo da je za utvrđivanje dokazne vrednosti relevantna nemogućnost da se unakrsno ispita osoba koja je dala izjave, kao i to da li se radi o iskazu iz "druge" ili "treće" (ili još dalje) ruke.[51] Isto tako, priznalo je da će se takvom iskazu obično pripisati manja težina ili dokazna vrednost nego kad je u pitanju svedočenje svedoka pod zakletvom i uz unakrsno ispitivanje, iako i to zavisi od bezbroj varijabilnih okolnosti koje prate iskaz iz druge ruke.[52]

    2. U predmetu Tužilac protiv Kordića i Čerkeza,[53] Žalbeno veće je navelo da, iako pravilo 89(C) daje pretresnom veću veliko diskreciono pravo, ono je ipak ograničeno pravilom 89(B), gde se određuje da će veće primeniti pravila o dokazima koja najviše idu u prilog pravičnom odlučivanju o stvari koja se nalazi pred većem i koja su u duhu Statuta i opštih pravnih načela; primena diskrecionog prava pretresnog veća na osnovu pravila 89(C) treba, dakle, u najvećoj mogućoj meri da bude u skladu sa Statutom i ostalim pravilima Pravilnika.[54] Žalbeno veće je navelo i to da se pravilo 89(C) mora tumačiti na način da postoje zaštitni mehanizmi koji osiguravaju da se pretresno veće odista uveri u pouzdanost izjave; ukoliko izjava ne ispunjava nijedan od uslova iz drugih pravila Pravilnika koji dopuštaju odstupanje od usmenog svedočenja, mora postojati kompenzacija u vidu drugih dokaza pouzdanosti.[55] Pouzdanost iskaza iz druge ruke je stoga relevantna za utvrđivanje njegove prihvatljivosti, a ne samo težine.[56] U izvesnoj meri, Odluka u predmetu Kordić i Čerkez rezultat je činjenice da je Pravilnik u to vreme davao prednost "neposrednom svedočenju u sudnici".[57]

    3. Odluka Žalbenog veća u predmetu Tužilac protiv Galića,[58] doneta posle odluke Pretresnog veća u ovom predmetu, takođe je relevantna za ovu žalbu. Od decembra 2001. godine, daje se manja prednost "neposrednom svedočenju u sudnici", te pravilo 89(F) sada dozvoljava svedočenje u pismenom obliku, "kad to dopuštaju interesi pravde".[59] Relativiziranje ove prednosti propraćeno je uvođenjem pravila 92bis, kojim se, umesto usmenog svedočenja, dopušta uvršćenje u dokazni materijal izjava svedoka, onda kad oni služe dokazivanju bilo čega osim dela i ponašanja optuženog za koja se on tereti u optužnici, pod uslovom da se ispoštuju određeni formalni uslovi; međutim, pošto je saslušalo strane, pretresno veće ipak može da zatraži da svedok pristupi radi unakrsnog ispitivanja. Pravilo 92bis uvedeno je kao posledica Odluke u predmetu Kordić i Čerkez,[60] i identifikuje posebnu situaciju u kojoj je, ukoliko su zadovoljeni uslovi iz pravila 92bis, a materijal ima dokaznu vrednost u smislu pravila 89(C), prihvatanje dokaza u pismenom obliku u načelu u interesu pravde, u smislu pravila 89(F).[61] Pravilo 92bis se kao celina odnosi na jednu veoma posebnu vrstu dokaza iz druge ruke koji bi ranije bili prihvatljivi u skladu s pravilom 89(C), odnosno na pismene izjave koje su potencijalni svedoci dali za potrebe sudskog postupka.[62]

    Zbog toga što se postavljaju veoma ozbiljna pitanja o pouzdanosti takvih izjava (ona su detaljno razmotrena u Odluci u predmetu Galić),[63] Žalbeno veće je smatralo da se strani u postupku ne može dozvoliti da, u cilju izbegavanja strogih odredbi pravila 92bis, podnosi takve izjave na osnovu pravila 89(C), te da je svrha pravila 92bis da ograniči uvršćenje ove veoma posebne vrste dokaza iz druge ruke samo na one slučajeve koji su obuhvaćeni njegovim odredbama.[64] Ako se dokazi iz druge ruke za koje se traži da budu uvršćeni sastoje od pismenih izjava koje su dali potencijalni svedoci u cilju vođenja sudskog postupka, oni su prihvatljivi jedino ako zadovoljavaju uslove pravila 92bis, što uključuje i mogućnost da svedok pristupi unakrsnom ispitivanju ako pretresno veće tako naloži. Žalbeno veće je navelo da, po analogiji, pravilo 92bis predstavlja lex specialis, koji prihvatljivost pismenih izjava potencijalnih svedoka i transkripta svedočenja stavlja izvan delokruga lex generalis, tj. pravila 89(C) ,[65] premda implicitne opšte odredbe pravila 89(C) - da su dokazi prihvatljivi samo ukoliko su relevantni, a relevantni samo ukoliko imaju dokaznu vrednost - važe i za pravilo 92bis.[66]

    Da bi se, međutim, izbegao eventualni nesporazum, možda treba dodati da u Odluci u predmetu Galić ne postoji ništa što sprečava da se u dokaze uvrsti pismena izjava koju su, u cilju vođenja sudskog postupka, potencijalni svedoci dali istražiteljima Tužilaštva ili drugim osobama, čak i ako ne zadovoljava uslove iz pravila 92bis - (i) kad na nju nije uložen prigovor, ili (ii) kad je na neki drugi način postala prihvatljiva - na primer, ako se tvrdi da pismena izjava sadrži prethodnu izjavu svedoka koja je nekonsistentna sa njegovim svedočenjem.[67]

  19. Kada se principi postavljeni u Odluci u predmetu Kordić i Čerkez i u Odluci u predmetu Galić primene na istražitelja Tužilaštva i njegov rezime sadržaja pismenih izjava koje su istražiteljima Tužilaštva dali potencijalni svedoci, postaje jasno da je optužba zaista pokušala da izbegne stroži zahtev iz pravila 92bis, da svedok mora da pristupi radi unakrsnog ispitivanja ukoliko pretresno veće tako naloži.[68] Zato, ukoliko bi Žalbeno veće moralo ponovo da razmotri prihvatljivost dokaznog materijala koji je podneo na usvajanje istražitelj Tužilaštva, ono bi presudilo da je sadržaj pismenih izjava koje je rezimirao istražitelj Tužilaštva, i koje nisu uvršćene u dokaze na osnovu pravila 92bis, nije prihvatljiv po pravilu 89(C).[69]

  20. U takvim okolnostima bi bilo nepotrebno da Žalbeno veće razmotri da li je optužba pokazala da je Pretresno veće pogrešilo u svojoj presudi kojom izuzima predloženi iskaz istražitelja Tužilaštva. Ipak, pošto se o ovim pitanjima vodila podrobna rasprava, Žalbeno veće smatra primerenim da konstatuje da se nije uverilo u to da je Pretresno veće u svojoj presudi pogrešilo. Slede razlozi za ovaj zaključak.

  21. U ovoj žalbi se ne postavlja pitanje načelne prihvatljivosti onoga što nazivamo iskazom u vidu rezimea - tj. rezimiranje materijala relevantanog za bitna pitanja u nekom predmetu. Takav materijal je bio prihvaćen mnogo puta u primerenim prilikama. Da li je u nekom pojedinačnom slučaju primereno da se taj dokazni materijal uvrsti zavisi od okonosti tog slučaja. Ako materijal koji se rezimira nije kontroverzan, jasno je da će se uštedeti znatno vreme ukoliko se on rezimira, bilo u vidu dokumenta, bilo time što će izjavu dati jedan svedok umesto više njih. U svakom slučaju, osnovno pitanje jeste da li bi sâm materijal koji se rezimira bio prihvatljiv. Rezime koji jedna osoba sačini od materijala koji je pružila druga osoba nužno ima karakter dokaza iz druge ruke. Prihvatljivost dokaza iz druge ruke na osnovu pravila 89(C) ne znači da bi se u dokaze smeo uvrstiti materijal koji sâm po sebi ne bi bio prihvatljiv. Pošto pravilo 92bis zahteva da se izjave svedoka uvrste u dokaze i da svedok bude na raspolaganju za unakrsno ispitivanje ako Pretresno veće tako naloži, rezimirani materijal u ovom slučaju nije bio prihvatljiv kao dokaz iz druge ruke.

  22. Kada se rezimirani materijal sastoji od izjava koje su dale druge osobe (izuzetak su pismene izjave potencijalnih svedoka o činjenicama, date u svrhu vođenja sudskog postupka), tako da bi taj rezimirani materijal bio prihvatljiv na osnovu pravila 89(C), taj rezime ipak predstavlja dokaz iz druge ruke sačinjen na osnovu izjava koje su dale druge osobe, te je pouzdanost njihovih izjava (koje su i same dokazi iz druge ruke) relevantna za odlučivanje o prihvatljivosti rezimea. Kao što se kaže u Odluci u predmetu Aleksovski (u odeljku na koji se optužba nije oslanjala),[70] Pretresno veće mora razmotriti da li rezime predstavlja iskaz iz "druge" ili "treće" (ili još dalje) ruke (odnosno, da li su davaoci rezimiranih izjava lično videli ili čuli događaje navedene u tim izjavama), kao i to da li nemogućnost unakrsnog ispitivanja tih osoba utiče na pouzdanost njihovih izjava. Suprotno tvrdnji optužbe, mogućnošću da se osoba koja je rezimirala te izjave podvrgne unakrsnom ispitivanju ne prevazilazi se nemogućnost da se unakrsnom ispitivanju podvrgnu i davaoci tih izjava. U drugačijim slučajevima, naravno, izjave mogu sadržavati sopstvene indicije pouzdanosti, čime se pomenuta nemogućnost prevazilazi.

  23. Pretresno veće mora da se uveri i u pouzdanost metoda kojim su te izjave rezimirane. Ovo jeste pitanje koje se može testirati unakrsnim ispitivanjem osobe koja je napravila rezime. Činjenica da je rezime pripremljen za svrhe vođenja određenog postupka može biti relevantna za odluku o tome da li rezime treba uvrstiti; međutim, kako tvrdi optužba, bilo bi potpuno pogrešno sugerisati da je takav rezime ipso facto nepouzdan. Pretresno veće, uostalom, tako nešto nije ni sugerisalo. Ono što je Pretresno veće zaista reklo jeste da, kad je rezime materijala pripremilo lice zaposleno od strane u sporu koja rezime izvodi (pogotovo kad optuženog ne zastupa branilac):

    1. rezime tog materijala ne treba smatrati pouzdanim, osim ukoliko sâm taj materijal nije uvršćen u dokaze tako da Pretresno veće može i sâmo da ga proceni;

    2. ukoliko bi se Pretresno veće oslonilo na rezime, nemajući pritom mogućnost da napravi sopstvenu procenu njegove pouzdanosti, javnost bi presudu zasnovanu tom rezimeu doživela kao nepravičnu; i

    3. ukoliko bi se izjave uvrstile, rezime bi postao izlišan.

  24. Žalbeno veće se nije uverilo da je, u okolnostima ovog predmeta, Pretresno veće pogrešilo usvojivši pristup rezimeu istražitelja Tužilaštva.[71] Opet suprotno tvrdnji optužbe,[72] u uslovima ovog predmeta, bojazan koju je izrazilo Pretresno veće ne može otkloniti činjenica da su, radi provere pouzdanosti rezimea, izjave svedoka koje su rezimirane dostupne optuženom, kao i sâmom Pretrenom veću. Pretresno veće je ispravno zaključilo da ne može biti sigurno u to da će odbrana preduzeti korake u tom smislu, u situaciji u kojoj optuženog ne zastupa branilac, a amici curiae od optuženog nisu primili uputstva, bez obzira na činjenicu da svi oni povremeno učestvuju u unakrsnom ispitivanju svedoka. Naravno, bilo bi sasvim pogrešno da se Pretresno veće, odlučujući o pitanjima u ovom suđenju, poziva na materijal koji možda jeste dostupan, ali nije uvršćen, i imalo je pravo da zauzme stav da je u okolnostima ovog predmeta za samo veće neprimereno da sprovodi unakrsno ispitivanje na osnovu takvog materijala, budući da on nije uvršćen u dokaze.[73] Odbijanje Pretresnog veća da prihvati rezime usled njegove male ili nikakve dokazne vrednosti vezano je jednim delom upravo za ove manjkavosti. Prvi žalbeni osnov se odbija.

  25. Argumenti koje je optužba navela da potkrepi svoj drugi osnov za žalbu - da je Pretresno veće pogrešno primenilo svoje diskreciono ovlašćenje time što je odbilo da uvrsti rezime koji je pripremio istražitelj Tužilaštva, dok je istovremeno ograničilo vreme koje optužbi stoji na raspolaganju za glavno izvođenje dokaza - predstavljaju još jedan, doduše indirektan, pokušaj tvrđenja da je Pretresno veće pogrešilo primenivši svoje pravo da optužbi ograniči vreme za glavno izvođenje dokaza. Iz činjenice da optužba u svojim podnescima više puta pominje potrebu za "najpotpunijim mogućim obimom" i "najširim mogućim spektrom" dokaznog materijala koji treba uvrstiti, jasno je da ona opet osporava pravo Pretresnog veća da od nje zahteva da smanji obim dokaza koje želi da izvede, kako je to učinilo u odluci na koju je uložena žalba.

  26. Vremensko ograničenje i obim dokaza optužbe pitanja su o kojima se raspravljalo ranije u toku suđenja. Vremenski rok od četrneast meseci utvrđen je 7. aprila ove godine, i povodom njega je uložena molba za dozvolu za ulaganje žalbe koja je odbačena.[74] Gledište Pretresnog veća bilo je sledeće (uz ogradu da Veće ima pravo da preispita svoju odluku):

    1. da je potrebno da se skrati predviđeno vreme za izvođenje dokaza optužbe kako se ne bi izgubila kontrola nad postupkom;

    2. da u ovom predmetu nije primereno da se izvode dokazi optužbe za svako teško kršenje za koje postoji dokazni materijal;

    3. da će optužba imati četrnaest meseci za izvođenje svojih dokaza; i

    4. da, prema tome, optužba treba da broj incidenata za koje je nameravala da izvede dokaze svede na onaj broj za koji može da izvede dokaze u toku tog razdoblja.[75]

    Kada je odbilo da dâ dozvolu za žalbu na tu odluku, Tročlano žalbeno veće je smatralo da je u okolnostima ovog predmeta, koji su izuzetne, Pretresno veće imalo puno pravo da postupi na ovaj način i da nije pokazano da je ono napravilo grešku u proceni.[76] Naglašeno je da pretresno veće uvek ima mogućnost da preispita neku od svojih odluka, i to ne samo u nepredviđenim okolnostima,[77] no da je sama odluka o tome hoće li je preispitati stvar njegove procene.[78]

  27. Kada je Pretresno veće donelo odluku da optužbi ograniči vreme za izvođenje dokaza, prethodno je već presudilo - jer je optuženi energično osporavao tezu optužbe u vezi sa optužnicom za Kosovo, po kojoj su deportacije i ubistva bila rezultat napada srpskih snaga, a ne (kako je on tvrdio) rezultat terorističkih napada Oslobodilačke vojske Kosova i bombardovanja snaga NATO-a - da se izjave svedoka o "bazi zločina" u ovom predmetu odnose na ključni element teze optužbe, i da stoga pravično suđenje zahteva da ti svedoci pristupe radi unakrsnog ispitivanja, ukoliko se njihove izjave podnesu na osnovu pravila 92bis.[79] U to vreme, Pretresno veće je bilo i te kako svesno toga kakav će uticaj imati potreba za unakrsnim ispitivanjem svedoka iz pravila 92bis na vreme izvođenja dokaza optužbe.[80] Ne bi se moglo sugerisati da je Pretresno veće previdelo vezu između te dve stvari na koje je već ranije skrenulo pažnju. Štaviše, Pretresno veće je prilikom odbijanja dokaznog materijala istražitelja Tužilaštva jasno dalo do znanja da je svesno ograničenja koja je postavljanjem vremenskog roka nametnulo optužbi.[81]

  28. U ovim uslovima, optužba nije pokazala da se Pretresno veće rukovodilo pogrešnim pretpostavkama bilo u pogledu principa koji treba primeniti, bilo u odnosu na pravne odredbe koje su relevantne za korišćenje diskrecionog prava, niti je pokazala da je Pretresno veće dalo težinu spoljnim ili irelevantnim obzirima, ili pak da nije dalo težinu ili dovoljnu težinu relevantnim obzirima, ili pak da je pogrešno procenilo činjenice u odnosu na koje je koristilo svoje diskreciono ovlašćenje.[82] Nije utvrđeno da je diskreciono ovlašćenje pogrešno primenjeno. I drugi žalbeni osnov se odbija.

    Dispozitiv

  29. Žalba se odbacuje, s tim što sudija Shahabuddeen ima delimično suprotno mišljenje.

SASTAVLJENO na engleskom i francuskom, pri čemu je merodavan engleski tekst.

Dana 30. septembra 2002. godine,
U Hagu,
Holandija.

/potpisano/
sudija Mohamed Shahabuddeen,
predsedavajući
/potpisano/
sudija David Hunt
/potpisano/
sudija Mehmet Güney
     
/potpisano/
sudija Fausto Pocar
/potpisano/
sudija Theodor Meron

Uz ovu Odluku sudija Shahabuddeen prilaže svoje delimično suprotno mišljenje.

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Odluka po zahtevu optužbe za izdavanje potvrde na osnovu pravila 73(B) u vezi sa dokaznim materijalom jednog istražitelja, 20. jun 2002., str. 4, u kojoj je Pretresno veće navelo da bi se postupak suštinski pospešio ukoliko bi rešenje ovog pitanja, koje je pokrenuto njegovom odlukom, prethodilo konačnoj odluci.

[2] Pretresno veće je donelo usmenu odluku o izuzeću sličnog iskaza koji je, ranije u toku suđenja, trebalo da dâ jedan drugi istražitelj Tužilaštva, g. Kevin Curtis: transkript, 20. februar 2002., str. 672-673. Kasnije su, u vezi sa iskazom g. Kellyja, saslušani dalji argumenti, i tom prilikom Pretresno veće je donelo još jednu usmenu odluku koja potvrđuje raniju odluku i u skladu je s njom: transkript, 30. maj 2002., str. 5940-5944. Žalba je uložena na drugu od ovih odluka (koja obuhvata prvu odluku). Pretresno veće je prihvatilo značaj incidenta u Račku: transkript, p. 5943.

[3] Transkript, str. 672.

[4] Ibid, str. 672-673.

[5] Ibid, str. 5941.

[6] Ibid, str. 5941-5942.

[7] Ibid, str. 673.

[8] Ibid, str. 5943.

[9] Ibid, str. 5942-5943.

[10] Camara Nacional de Apelaciones en lo Criminal y Correcional de la Capital Federal, Savezna krivična i kazneno-popravna drugostepena instanca, Savezni okružni sud u Buenos Airesu, Osuđujuća presuda bivšim vojnim komandantima, 9. decembar 1985., 8 Human Rights Law Journal 368, str. 382.

[11] Transkript, str. 5943. (Ovo potvrđuje i par. 28519 rezimea presude žalbenog suda u tom predmetu, objavljen u HRLJ-u.)

[12] Ibid, str. 5929, 5932.

[13] Ibid, str. 5931-5933, 5936.

[14] Ibid, str. 5932-5933.

[15] Ibid, str. 5933, 5936-5937.

[16] Ibid, str. 666-668, 5730, 5929, 5932.

[17] O pravilu 92bis govori se u par. 18(3), infra.

[18] Transkript, str. 668.

[19] Ibid, str. 5935-5937. O ovom pitanju govori se u par. 25-27, infra.

[20] Interlokutorna žalba optužbe na odluku o uvrštavanju u dokazni materijal rezimea izjava svedoka, 27. jun 2002. (u daljem tekstu: interlokutorna žalba), par. 4. Dokument naslovljen "Corrigendum interlokutorne žalbe optužbe na odluku o uvrštavanju u dokazni materijal rezimea izjava svedoka" zaveden je 28. juna 2002. godine.

[21] Interlokutorna žalba, par. 5.

[22] Ibid, par. 6 i 12. U skladu sa pravilom 89(C): "Veće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrednost." Pravilo 89 dato je u celosti u par. 13, infra.

[23] Interlokutorna žalba, par. 11.

[24] Ibid, par. 12, citira se Tužilac protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-AR73, Odluka po žalbi tužioca u vezi s prihvatljivošću dokaza, 16. februar 1999 (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Aleksovski), par. 15.

[25] Ibid, par. 13.

[26] Ibid, par. 13. Radi boljeg razumevanja ove prilično pitijske tvrdnje, dajemo jedan primer koji optužba navodi niže u istom dokumentu (u par. 30): "Rezime materijala sam po sebi ima određenu težinu; tj. ukoliko postoji 1000 potpisanih izjava u kojima se navodi da su ljudi proterani od strane Srba ta činjenica ima određenu dokaznu vrednost." Prema tumačenju Žalbenog veća ova tvrdnja znači da, za utvrđivanje toga da su ljude proterale srpske snage, činjenica da se u 1000 izjava tvrdi da se dogodilo upravo to, ima neku dokaznu vrednost, čak i bez ispitivanja pouzdanosti onih koji su te izjave dali.

[27] Interlokutorna žalba, par. 15.

[28] Ibid, par. 22.

[29] Ibid, par. 28.

[30] Ibid, par. 31.

[31] Transkript, str. 671-672: "[…] na nezakonit način, ovo ponavljanje i optužbe tužioca se ponavljaju zato da bi se razbacivalo neistinama i da bi se prikrila istina."

[32] Ibid, str. 669-670.

[33] Odgovor/opservacije amici curiae na interlokutornu žalbu optužbe na odluku o prihvatanju svedočenja svedoka koji bi rezimirao izjave drugih svedoka, 8. jul 2002. godine (u daljem tekstu: odgovor).

[34] Odgovor, par. 11.

[35] Ibid, par. 12. Upućuje se na presudu u predmetu Tadić: IT-94-1-A, Presuda, 15. jul 1999., par. 64.

[36] Odgovor, par. 13.

[37] Ibid, par. 31.

[38] Ibid, par. 29.

[39] Ibid, par. 25.

[40] Replika optužbe na "Odgovor/opservacije amici curiae na interlokutornu žalbu optužbe na odluku o uvrštavanju u dokazni materijal rezimea izjava svedoka", 12. jul 2002. (u daljem tekstu: replika).

[41] Replika, par. 5.

[42] Ibid, par. 6, 14.

[43] Ibid, par. 7.

[44] Ibid, par. 6. (Optužba ovo nije prihvatila dok se stvar nalazila pred Pretresnim većem.)

[45] Ibid, par. 11.

[46] Ibid, par. 15.

[47] Ibid, par. 21.

[48] Tužilac protiv Delalića i drugih, predmet IT-96-21-A, Nalog u vezi sa zahtevom Esada Landže za usmeni pretres, 26. mart 1999., str. 2.

[49] Odluka u predmetu Aleksovski, par. 15.

[50] U skladu sa pravilom 89(C): "Pretresno veće može da prihvati bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrednost."

[51] Ibid, par. 15.

[52] Ibid, par. 15.

[53] IT-95-14/2-AR73.5, Odluka po žalbi u vezi s izjavom preminulog svedoka, 21. jul 2000. godine (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Kordić i Čerkez).

[54] Odluka u predmetu Kordić i Čerkez, par. 20.

[55] Ibid, par. 22.

[56] Ibid, par. 24. U Odluci u predmetu Aleksovski (par. 15), Žalbeno veće je već navelo da, pre prihvatanja iskaza iz druge ruke, pretresno veće mora biti uvereno da je iskaz u tom smislu pouzdan [tj. da služi dokazivanju istinitosti njegovog sadržaja], odnosno da je dobrovoljan, istinit i verodostojan, kako je primereno". U predmetu Tužilac protiv Delalića i drugih, IT-96-21-AR73.2, Odluka po molbi optuženog Zejnila Delalića za dozvolu za ulaganje žalbe na odluku Pretresnog veća od 19. januara 1998. godine u vezi sa prihvatljivošću dokaza, 4. mart 1998., par. 19-21: Tročlano žalbeno veće, odbijajući zahtev da se dozvoli ulaganje žalbe na odluku Pretresnog veća, citiralo je, čini se sa odobravanjem, sledeće zapažanje Pretresnog veća: "[P]ravilnik sadrži implicitan zahtev da pretresno veće uzme u dužno razmatranje indicije pouzdanosti iskaza, kada u fazi odlučivanja o njegovoj prihvatljivosti procenjuje njegovu relevantnost i dokaznu vrednost."

[57] Odluka u predmetu Kordić i Čerkez, par. 19. U skladu sa tadašnjim pravilom 90(A), osim kada se radi o vanpretresnim iskazima ili svedočenju putem video-konferencijske veze, "svedoci u načelu neposredno svedoče pred većem".

[58] IT-98-29-AR73.2, Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi s pravilom 92bis(C), od 7. juna 2002. godine (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Galić).

[59] Pravilo 90(A) je izbrisano, a dodato je pravilo 89(F): "Veće svedočenje svedoka može primiti usmeno ili, kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku."

[60] Odluka u predmetu Galić, par. 28.

[61] Ibid, par. 12.

[62] Ibid, par. 28.

[63] Ibid, par. 28.

[64] Ibid, par. 31.

[65] Možda je ispravnije reći da je lex generalis sadržan u čitavom pravilu 89, a posebno u pravilima 89(C) i 89(F).

[66] Odluka u predmetu Galić, par. 31.

[67] Da bi se izbeglo preterano gomilanje dokaznih predmeta, uobičajena je praksa da optužba usmeno prizna da izjava svedoka obuhvata deo za koji odbrana tvrdi da nije konsistentan. Transkript tog priznanja dovoljan je zapis o njemu, a odluka o tome da li nekonsistentnost odista postoji prepušta se pretresnom veću.

[68] Pretresno veće je u tom trenutku već bilo presudilo da se izjave svedoka o bazi zločina, koje potkrepljuju optužnicu za Kosovo, odnose na ključni element teze optužbe, te da pravično suđenje zahteva da ti svedoci pristupe radi unakrsnog ispitivanja, ukoliko su njihove izjave podnete na osnovu pravila 92bis: vidi par. 27, infra.

[69] Tužilac protiv Aleksovskog, IT-95-14/2-A, Presuda, 24. mart 2000. godine, par. 107.

[70] Odluka u predmetu Aleksovski, par. 15.

[71] Kako unakrsno ispitivanje davalaca izjava nije bilo moguće, moglo bi se reći da je u okolnostima ovog predmeta ovakav pristup opravdan i na osnovu pravila 89(D) ("Veće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrednost."), mada, u vezi sa ovom žalbom, ovo pitanje nije neophodno rešiti.

[72] Transkript, str. 5927, 5934.

[73] Ovo je optužbi jasno rečeno prilikom iznošenja argumenata pred Pretresnim većem: transkript, str. 5933.

[74] Odluka po molbi optužbe za dozvolu za ulaganje interlokutorne žalbe, 25. april 2002, str. 3. Obrazloženje ove odluke dato je naknadno: Razlozi odbijanja da se optužbi dozvoli da podnese žalbu na odluku o odgodi, 16. maj 2002. godine (u daljem tekstu: Obrazloženje).

[75] Obrazloženje, par. 16

[76] Ibid, par. 16.

[77] Ibid, par. 17, gde se citira: Tužilac protiv Galića, IT-98-29-AR73, 14. decembar 2001. godine, par. 13, i inter alia, Semanza protiv tužioca, ICTR-97-20-A, Odluka po žalbi na usmenu odluku od 7. februara 2002. godine, kojom se odbacuje Zahtev za ponovno razmatranje odluke od 29. januara 2002. godine, u vezi sa pristupanjem francuskog veštaka Dominiquea Lecomtea i prihvatanjem njegovog izveštaja, 16. april 2002. godine, str. 2.

[78] Obrazloženje, par. 17, gde se citira Bagosara i drugi protiv tužioca, ICTR-98-41-A, Odluka - Interlokutorna žalba na odbijanje da se preispita odluka u vezi sa zaštitnim merama i molbom za proglašenje "nenadležnosti", 2. maj 2002, par. 10.

[79] Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje pismenih izjava u skladu sa pravilom 92bis, 21. mart 2002. godine (u daljem tekstu: "Odluka u skladu s pravilom 92bis)", par. 23-27.

[80] Odluka u skladu s pravilom 92bis, par. 26, 29.

[81] Transkript, str. 5943-5944. Odluka o unakrsnom ispitivanju svedoka o bazi zločina doneta je u vezi sa izjavama svedoka iz pravila 92bis u podršku optužnici za Kosovo. Nije se sugerisalo da se ta odluka odnosi i na izjave svedoka iz 92bis u delu predmeta koji se odnosi na za Bosnu i Hrvatsku.

[82] Tužilac protiv Miloševića, Obrazloženje odluke po interlokutornoj žalbi tužioca na odbijanje zahteva za spajanje postupka, 18. april 2002, par. 5.