MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA
BIVŠU JUGOSLAVIJU
Predmet br. IT-02-54-T
PRED ŽALBENIM VEĆEM
U sastavu:
sudija Fausto Pocar, predsedavajući
sudija Claude Jorda
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija David Hunt
sudija Memet Guney
Sekretar: g. Hans Holthuis
Datum: 30. maj 2003.
TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA
OPSERVACIJE AMICI CURIAE O INTERLOKUTORNOJ
ŽALBI OPTUŽBE NA "ODLUKU PO PREDLOGU OPTUŽBE ZA FORMALNO
PRIMANJE NA ZNANJE ČINJENICA O KOJIMA JE VEĆ PRESUĐENO"
KOJU JE PRETRESNO VEĆE DONELO 10. APRILA 2003, ULOŽENOJ 21.
MAJA 2003.
Tužilaštvo: |
Optuženi: |
gđa Carla Del Ponte |
g. Slobodan Milošević |
g. Geoffrey Nice QC |
|
g. Hildegard Uertz-Retzlaff |
|
g. Dermot Groome |
|
|
|
|
Amici curiae: |
|
g. Steven Kay QC |
|
g. Branislav Tapušković |
|
g. Timothy McCormack |
Uvod
-
Amici curiae podnose ove Opservacije o "Interlokutornoj
žalbi optužbe na Odluku po predlogu optužbe za formalno
primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno
koju je Pretresno veće donelo 10. aprila 2003." (u daljem
tekstu: Žalbeni podnesak optužbe) u skladu sa pododeljkom
(d) "Naloga kojim se poziva određivanje amicus curiae",
izdatim
30. avgusta 2001. da bi se optuženom "obezbedilo pravično
suđenje".
- Optuženi se tokom suđenja usmeno usprotivio tome da se
tužilac služi činjenicama o kojima je presuđeno
na drugim suđenjima pred Međunarodnim sudom.
Činjenice u žalbenom postupku
-
Istorijat postupka relevantan za ovu žalbu iznosi se u žalbenom
podnesku optužbe u paragrafima 7-17.
-
Tužilaštvo tvrdi da skup činjenica u žalbenom
postupku pred Žalbenim većem uključuje 482 činjenice
koje se pominju u Dodatku A "Predloga optužbe za formalno
primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno"
podnetom 12. decembra 2002. (u daljem tekstu: Decembarski predlog)
i one činjenice koje su formalno primljene na znanje u
nedavnoj odluci u predmetu Tužilac protiv Krajišnika,[1] a navode
se i istaknute su u podnesku optužbe pod naslovom "Dodatne
informacije u vezi s Predlogom optužbe za formalno primanje na
znanje činjenica o kojima je već presuđeno",
koji je podnet 3. aprila 2003. (u daljem tekstu: Aprilske informacije).
To ukupno iznosi "približno 620 činjenica".[2]
-
Protivno tvrdnji optužbe koja se iznosi u paragrafu 4 gore,
amici curiae tvrde da se pravni obim činjenica u žalbenom
postupku svodi na 482 činjenice navedene u Dodatku A Decembarskog
predloga optužbe, iz sledećih razloga:
-
U Decembarskom predlogu optužbe od Pretresnog veća
se traži da formalno primi na znanje činjenice o kojima
je presuđeno i koje su navedene u Dodatku A tog podneska,
a uzete su iz četiri predmeta u kojima je doneta pravosnažna
drugostepena presuda na MKSJ-u.[3]
-
Dana 2. aprila 2003. optužba je podnela svoje Aprilske
informacije[4] "kako bi olakšale eventualnu
raspravu o činjenicama o kojima je presuđeno u ovom
predmetu i kako bi ovom Veću ukazala na velik broj činjenica
koje su prihvaćene u predmetu Krajišnik". U
jednoj fusnoti u ovom podnesku Tužilaštvo predlaže
"da ovo Pretresno veće uzme u razmatranje za formalno
primanje na znanje svih činjenica koje je prihvatilo Pretresno
veće I, koje su navedene u priloženom dokumentu."[5]
Tužilaštvo, međutim, ni u jednoj fazi postupka
nije predalo podnesak na osnovu pravila 73 Pravilnika o postupku
i dokazima u kojem traži donošenje odluke o 620 istaknutih
činjenica u dodatku Aprilskih informacija.
-
Dana 10. aprila 2003. Pretresno veće je, "rešavajući
po 'Predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica
o kojima je već presuđeno' od 12. decembra 2002,"
donelo odluku o tom predlogu prihvatajući prvih 130 paragrafa
iz "Dodatka A Predlogu". Sa ročišta od 2.
aprila 2003.[6] vidi se da
je Pretresno veće pre donošenja te odluke znalo za Aprilske
informacije koje je optužba podnela i da je uzelo u obzir
stav Pretresnog veća u predmetu Krajišnik.[7] Međutim,
Aprilske informacije se uopšte ne pominju u odluci Pretresnog
veća koja se bavi isključivo Decembarskim predlogom
i Dodatkom A tog predloga.
-
Optužba je 22. aprila 2003. zatražila potvrdu za ulaganje
žalbe na odluku Pretresnog veća od 10. aprila 2003.
u ovoj stvari.[8] U Uvodu tog Zahteva Tužilaštvo
govori samo o 482 činjenice navedene u Dodatku A Decembarskog
predloga. U delu podneska pod naslovom Proceduralni kontekst
Aprilske informacije se nazivaju "dodatnim informacijama"
i ne pominje se da je reč o podnesku. Aprilske informacije
se prvi put nazivaju podneskom u paragrafu 12 Zahteva optužbe
za potvrdu koji nosi naslov "Razlozi zbog kojih treba
dati potvrdu". Traženo pravno sredstvo je potvrda
za ulaganje interlokutorne žalbe na Odluku Pretresnog veća
od 10. aprila 2003.
-
Pretresno veće je 6. maja 2003. odobrilo zahtev za potvrdu
za ulaganje žalbe na odluku Pretresnog veća od 10. aprila
2003.[9]
- Iz gorenavedenih razloga, tvrdi se da pravni obim činjenica
u žalbenom postupku uključuje činjenice koje se navode
u Dodatku A Decembarskog predloga optužbe, po kojem je Pretresno
veće rešavalo u svrhu donošenja Odluke od 10.
aprila 2003. Pretresno veće je dalo potvrdu za ulaganje žalbe
na tu Odluku. Tužilaštvo je podnelo Aprilske informacije samo
da bi ukazalo Pretresnom veću na odluku u predmetu Krajišnik
i tako uticalo na odluku Pretresnog veća o tom pitanju.
Žalbeni postupak
- Kada se tvrdi da je počinjena pravna greška u korišćenju
diskrecionog prava, iz sudske prakse MKSJ-a jasno je da:
"pitanje koje se pokreće žalbom nije da li je odluka
bila ispravna, u smislu da li se Žalbeno veće slaže
s tom odlukom, nego da li je Pretresno veće prilikom donošenja
takve odluke pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo. Ukoliko
je Pretresno veće na pravilan način iskoristilo svoje diskreciono
pravo, njegova odluka neće biti promenjena u žalbenom postupku
čak ni ukoliko bi Žalbeno veće možda na drugačiji
način koristilo diskreciono pravo. Ovo je od suštinske važnosti
za svaku odluku zasnovanu na korišćenju diskrecionog prava.
Samo onda kada se jasno pokaže da se radi o pogrešnom načinu
korišćenja diskrecionog prava, Žalbeno veće može
da iskoristi diskreciono pravo umesto pretresnog veća."[10]
Pored toga,
"na strani u postupku koja osporava način korišćenja
diskrecionog prava je da ukaže Žalbenom veću na 'prepoznatljive'
greške koje je napravilo Pretresno veće. Mora se pokazati
da se Pretresno veće rukovodilo pogrešnim pretpostavkama
bilo u pogledu principa koje treba primeniti, bilo u odnosu na pravne
odredbe koje su relevantne za korišćenje diskrecionog prava,
ili pak treba pokazati da je ono dalo težinu relevantnim spoljnim
ili irelevantnim obzirima ili da nije dalo težinu ili dovoljnu
težinu relevantnim obzirima, ili pak da je pogrešno procenilo
činjenice na osnovu kojih je iskoristilo svoje diskreciono pravo".[11]
- Pitanje na koje Žalbeno veće u ovom predmetu mora odgovoriti
glasi: da li je Pretresno veće pravilno iskoristilo svoje diskreciono
pravo prilikom donošenja "Odluke po 'Predlogu optužbe
za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno'"?
Osnov za žalbu
-
Tužilaštvo tvrdi da se Pretresno veće rukovodilo
pogrešnim pretpostavkama u pogledu obima uslova "razumne
neosporivosti" iz testa za formalno primanje na znanje, ograničavajući
u suštini taj element na vrstu činjenica koje spadaju u
delokrug pravila 94 (A).[12]
- Kao logična posledica tog argumenta, tvrdi se da se činjenice
koje su formalno primljene na znanje na osnovu pravila 94(B), mogu pobiti
ili izmeniti u kasnijoj fazi postupka.[13]
Pravo
(a) Pravilnik o postupku i dokazima – pravilo 94
– formalno primanje na znanje
-
Pravilo 94 predviđa:
-
Pretresno veće neće tražiti dokazivanje opštepoznatih
činjenica nego će ih formalno primiti na znanje.
-
Na zahtev jedne od strana ili proprio motu pretresno
veće može, nakon što je saslušalo strane,
odlučiti da formalno primi na znanje činjenice o kojima
je presuđeno ili pismeni dokazni materijal iz drugih postupaka
pred Međunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od važnosti
za tekuće suđenje.
-
Dok pravilo 94 (A) sadrži obavezni element, (B) je pitanje
slobodne procene i može dovesti do formalnog primanja na znanje
nakon što se sasluša argumentacija obe strane u postupku.
Od Suda se, stoga, traži da u svrhu donošenja odluke razmotri
pitanja o kojima postoji spor između strana. Može se reći
da su opštepoznate činjenice o kojima govori pravilo
94 (A) one činjenice koje su u opštoj primeni u celom svetu
(tj, činjenice koje se mogu lako proveriti konsultovanjem pouzdanog
i merodavnog izvora). Pravilo 94 (B) se odnosi konkretno na MKSJ i
činjenice o kojima je presuđeno na suđenjima u MKSJ-u
za koje se, u okviru posebne sudske prakse Međunarodnog suda,
može reći da nisu podložne razumnom osporavanju. Prema
pravilu 94 (B), takve činjenice mogu biti opštepoznate činjenice
ili činjenice druge vrste, u zavisnosti od pitanja koja su na
suđenju sporna. Stoga se priznaje da se pravilo 94 (B) ne odnosi
samo na neoborive opštepoznate činjenice. Najvažnija
suštinska razlika između pravila 94 (A) i (B) je izvor činjenica.
Međutim, zajednički imenilac pravila 94 (A) i (B) je zahtev
da činjenica ne sme biti predmet razumnog spora. Vredi pomenuti
da je stalni Međunarodni krivični sud usvojio koncept formalnog
primanja na znanje samo u vidu pravila 94 (A).[14] Taj sud
ima širu nadležnost od MKSJ-a, a predviđa se da će
se baviti zločinima sličnih razmera i predmetima sličnog
činjeničnog konteksta.
- Naslov pravila "Formalno primanje na znanje" ukazuje
na pravni koncept koji je poznat u svim sudskim praksama i koji, kako
tvrde amici curiae, treba primeniti "u duhu Statuta i
opštih pravnih načela".[15] Formalno
primanje na znanje je postupak kojim Sud prihvata postojanje neke činjenice,
ne zahtevajući ni od jedne strane u postupku da je dokazuje na
uobičajen način zato što je ta činjenica opšte
poznata ili neosporna ili zato što je dobijena iz izvora čija
je tačnost neosporna. Svrha tog sredstva je olakšavanje efikasnog
vođenja postupka i ono podrazumeva primenu zdravog razuma koja
je prihvatljiva i može se smatrati potpuno pravilnom.[16] Tim postupkom
sud prihvata utvrđeno znanje. Takve činjenice nisu predmet
spora, niti realno mogu biti predmet spora. Svojstveno im je to da su
pouzdane i da nema potrebe da se oko njih vodi spor. Sud bi trebao da
bude u stanju da spreči raspravu o tom pitanju, verujući izvoru
informacije ili očevidnosti činjenica. Dopuštanjem da
se te činjenice opovrgavaju Sud bi postupio protivno tom načelu.
Za optuženu osobu to bi značilo da snosi teret opovrgavanja
i na nju bi se prebacio teret dokazivanja.
(b) Test za formalno primanje na znanje
-
Test[17] na osnovu kojeg se utvrđuje
da li se neka činjenica može formalno primiti na znanje
sastoji se od sledećih elemenata:
-
Činjenica mora biti jasna, konkretna i takva da se može
identifikovati.[18]
-
Činjenica mora biti pobijana na suđenju i ne sme se
zasnivati na sporazumima između strana poput sporazuma o
priznanju krivice, kao ni priznanju činjenice od strane optuženog.[19]
-
Činjenica ne sme biti predmet žalbe ili o njoj mora
biti konačno presuđeno u žalbenom postupku. Činjenica
ne mora biti uzeta iz presude po kojoj je zaključen žalbenom
postupku.[20]
-
Činjenica ne sme biti predmet razumnog spora (u daljem
tekstu: element razumne neosporivosti).[21]
-
Činjenica ne sme ni direktno ni indirektno ukazivati na
krivičnu odgovornost optuženog (u daljem tekstu: element
neukazivanja na krivičnu odgovornost).[22]
-
Pravna karakterizacija činjenica ne može biti formalno
primljena na znanje.[23]
- Tužilaštvo priznaje da je Pretresno veće upotrebilo
odgovarajući test za formalno primanje na znanje, koji se iznosi
gore u tekstu.[24]
Argumenti
(c) Korišćenje diskrecionog prava
-
Jedino pitanje koje treba razmotriti jeste to da li je Pretresno
veće, prilikom donošenja odluke po predlogu optužbe
o činjenicama o kojima je presuđeno, pravilno iskoristilo
svoje diskreciono pravo.
-
Iz razloga koji se navode dalje u tekstu, amici curiae tvrde
da je Pretresno veće pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo.
Tvrdi se, posebno, da Tužilaštvo nije dokazalo da se Pretresno
veće u Odluci od 10. aprila 2003. rukovodilo pogrešnim pretpostavkama
o delokrugu principa koji je trebalo primeniti.
-
Dana 12. decembra 2002, Tužilaštvo je podnelo predlog
za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već
presuđeno na osnovu pravila 94(B). Pretresno veće je taj
predlog razmatralo shodno pravilu 94(B), a izvori tih činjenica
bile su presude pretresnih veća Međunarodnog suda, za razliku
od spoljnih izvora (tj. priručnika, enciklopedija). Nije pokrenuto
pitanje da li se predlog optužbe ili odluka Pretresnog veća
zasnivaju ili ograničavaju na primenu kriterijuma iz pravila
94 (A). Osim toga, predlog se zasniva na pravilu 94 (B) a ne pravilu
94 (A) zato što se tražene činjenice ne mogu smatrati
"opšte poznatim", nego činjenicama koje
su specifične za MKSJ i stoga potpadaju pod pravilo 94 (B).
-
Pretresno veće je pri odlučivanju uzelo u obzir svoj stav
u vezi sa ranijim predlozima na osnovu pravila 94 (B),[25] posvetivši
dužnu pažnju uspostavljanju ravnoteže između ekonomičnosti
sudskog postupka i prava optuženog na pravično suđenje.
Osim toga, Pretresno veće je pomno razmotrilo argumente optužbe
u prilog primanju na znanje činjenica o kojima je presuđeno
koji se navode u predlogu optužbe, kao i opservacije[26] amici
curiae u kojima se od Pretresnog veća traži da ne usvoji
predlog za primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno.
-
Pretresno veće je za 130 činjenica koje će se formalno
primiti na znanje smatralo da se "mogu na primeren način
okarakterisati kao podaci o istorijskom i geografskom kontekstu i
nisu podložne razumnom osporavanju".[27] Koristeći
dalje svoje diskreciono pravo, Pretresno veće nije prihvatilo
ostale činjenice koje su uzete iz presuda i temelje se na procenama
drugih pretresnih veća budući da te činjenice koje
su uzete iz presuda i temelje se na procenama drugih pretresnih veća
budući da te činjenice mogu biti predmet razumnog
spora. Smatralo je da "prihvatanje svih činjenica bez
razlike, preuzetih iz neke presude zasnovane na proceni izvedenih
dokaza koju je izvršilo neko drugo pretresno veće, ne predstavlja
primerenu primenu diskrecionih ovlašćenja Pretresnog veća
u skladu s pravilom 94 (B) i kosi se sa pravom optuženog
na pravično suđenje".[28] Tvrdi
se da je Pretresno veće zauzelo ovaj stav zato što je smatralo
da optuženi, koristeći svoje pravo na pravično suđenje,
te druge činjenice može razumno osporiti. Pretresno veće
je iskoristilo svoje diskreciono pravo u vezi s tim činjenicama,
koje ne spadaju u kategoriju opštepoznatih činjenica
nego činjenica uzetih iz drugih suđenja. Veće je iskoristilo
to pravo u svetlu toga što, iz iskustva stečenog na suđenju,
zna da optuženi ne prihvata optužbe protiv sebe ni način
na koji optužba prikazuje događaje. Za razliku od drugih
predmeta u kojima optuženi u vođenju odbrane može "priznati
i pobiti", bitna je cela teza optužbe. Okolnosti, kao i
dokazi koje izvodi optužba, bitno se razlikuju od predmeta do
predmeta. Čak i onda kad optužba izvodi dokaze koji su u
velikoj meri slični dokazima izvedenim u ranijem predmetu, njihova
ocena od strane Pretresnog veća može ispravno dovesti do
potpuno drugačijih rezultata.
-
Amici curiae tvrde da je Pretresno veće poklonilo dužnu
pažnju prirodi ostalih činjenica i pitanju mogu li
te činjenice biti predmet razumnog spora. Odlukom da formalno
ne primi na znanje ostale činjenice, Pretresno veće je potvrdilo
da te činjenice u kontekstu krivičnog postupka nisu pouzdane.
Pretresno veće je u svojoj odluci izričito navelo da "je
od ključne važnosti to da ta činjenica ne može
da bude predmet razumnog spora" i da "prihvaćena
činjenica jeste činjenica koju je Veće prihvatilo i
da one ne ostavlja ništa pretpostavkama".[29] Ta odluka je potpuno
u skladu s opštim načelom iznetim gore u paragrafu 13. Shodno
tome, činjenice formalno primljene na znanje na osnovu pravila
94 (B) će često biti i opštepoznate činjenice
zato što te činjenice ne mogu biti razumno osporene.
-
Pretresno veće se mora uveriti ne samo u to da činjenica
nije predmet razumnog spora, već i da je pobijana na ranijem
suđenju, te da se ne zasniva na sporazumu između strana
u ranijem postupku. Amici curiae tvrde da na osnovu analize
izvora meritornih činjenica u ovom žalbenom postupku, odnosno
ranijih prvostepenih i drugostepenih presuda koje se navode u Decembarskom
predlogu optužbe, Pretresno veće ne može utvrditi jesu
li, i ako jesu, kako i na osnovu čega, strane u postupku osporile
dokaze na kojima se zasnivaju činjenice o kojima je presuđeno,
te ih podvrgle "iskušenjima unakrsnog ispitivanja"
u ranijim postupcima. Stoga je nemoguće proceniti tačan
status svake od meritornih činjenica o kojima je presuđeno.
Nepouzdano je na osnovu drugih predmeta primiti na znanje i one činjenice
koje će biti, ili mogu biti, osporene. Krivični postupci
se međusobno razlikuju i, što se tiče odbrane, ona
se vodi isključivo u interesu konkretnog optuženog.
-
Tvrdi se takođe da je nepotkrepljena tvrdnja optužbe da
se Pretresno veće u korišćenju diskrecionog prava rukovodilo
"pretpostavkom da sve činjenice koje se ne mogu okarakterisati
kao podaci o 'istorijskom i geografskom kontekstu' mogu biti
predmet razumnog spora", kako optužba navodi u ovom
predmetu.[30]
Neodbranjivo je i obrazloženje optužbe za neosporivost činjenica
o kojima je presuđeno. Optužba tvrdi da je "činjenica
prema pravilu 94 (B) [...] neosporna jer je pobijana na dve instance,
zato što su je pomno analizirale profesionalne sudije, a ipak
je ustanovljeno da je istinita van razumne sumnje za svrhe suđenja
pred Međunarodnim sudom".[31]
Da je stav optužbe tačan, sve činjenice o kojima
je presuđeno u toj kategoriji zadovoljavale bi "element
razumne neosporivosti" testa. To bi dovelo do suđenja u
kojima bi se ograničila prava optuženog predviđena
Statutom[32] i iz kojih bi iščezao koncept
pravičnosti i jednakosti pred Međunarodnim sudom.
- Pretresno veće pravilno navodi da je posebnu pažnju potrebno
posvetiti tome da se primenom principa formalnog primanja na znanje
ne ugrozi pravo optuženog na pravično suđenje, koje se
potanko izlaže u Opservacijama amici curiae, a u odluci
Pretresnog veća ukratko iznosi, kako sledi:
"a) prihvatanjem tih činjenica, Pretresno veće
bi onemogućilo optuženom da ospori ijednu od ovih činjenica
koje će tim prihvatanjem biti dokazane van razumne sumnje u
kontekstu njegovog suđenja, a time bi se narušilo pravo
optuženog na pravično i javno suđenje shodno članu
21(2) Statuta, kao i pravo da mu se sudi u njegovom prisustvu, shodno
članu 21(4)(d) Statuta;
b) optuženi neće imati priliku da podvrgne proveri
dokaze preuzete iz drugih suđenja, čime bi mu se uskratilo
pravo shodno članu 21(4)(e) Statuta da ispita svedoke koji
svedoče protiv njega; i
c)svedoci u drugim predmetima verovatno su unakrsno ispitani na
drugačiji način od onoga kako bi to učinio optuženi,
budući da se okolnosti svakog predmeta znatno razlikuju."
- Amici curiae tvrde da je Pretresno veće u razmatranju
predloga optužbe za formalno primanje na znanje pravilno iskoristilo
svoje diskreciono pravo i da se nije rukovodilo krivim pretpostavkama
o obimu elementa "razumne neosporivosti" testa koji je trebalo
primeniti.
(b) Osporive činjenice koje su formalno primljene na znanje
-
Odlučujući o pravnim posledicama formalnog primanja na
znanje određene činjenice, Pretresno veće je razmotrilo
i odbacilo stav koji je zauzelo Pretresno veće I u nedavnoj odluci
u predmetu Tužilac protiv Krajišnika[33] i konstatovalo
da "formalno primanje na znanje neke činjenice ima učinak
stvaranja pretpostavke i da se teret dokazivanja posle toga prebacuje
na suprotnu stranu, koja dotičnu činjenicu može osporiti
izlaganjem svojih dokaza".[34]
-
Tvrdi da je koncept osporivih činjenica koje su formalno primljene
na znanje, koji zagovara Pretresno veće I u predmetu Krajišnik,
neuskladiv s principom na kome se zasniva koncept formalnog primanja
na znanje.[35] Ako strana
u postupku tu činjenicu može osporavati, time se ne dovodi
u pitanje sam princip ekonomičnosti postupka. Stav koji je Pretresno
veće I zauzelo u odlukama[36] je neuobičajen i nije ga podržalo
nijedno drugo pretresno veće MKSJ-a ni MKSR-a. Optužba se
oslonila isključivo na odluke tog Pretresnog veća.
- Pored toga, predloženo prebacivanje tereta osporavanja pretpostavke
o tačnosti neke činjenice na optuženog u suprotnosti
je sa članom 21 (3) Statuta koji sadrži prezumpciju nevinosti
optuženog. Takvim neselektivnim prihvatanjem osporivih činjenica
teret se nepravedno prebacuje na optuženog koji će možda
morati da izvodi dokaze samo da bi te činjenice osporio.
(c) Razlozi
-
Optužba tvrdi da Pretresno veće za svaku pojedinu činjenicu
podnetu na razmatranje treba zasebno da obrazloži zašto
se ona ne može formalno primiti na znanje.
- Optužba, konkretno, tvrdi:
"U okolnostima u kojima strane u postupku i Žalbeno
veće moraju biti u stanju da utvrde je li diskreciono pravo pravilno
korišćeno, moraju se navesti razlozi. Posebno u ovom predmetu,
gde se mora utvrditi može li činjenica o kojoj je presuđeno
biti predmet razumnog spora, ne može se bez razloga i objašnjenja
utvrditi da li su uzeti u obzir irelevantni ili nevažni faktori."[37]
- Amici curiae tvrde da je, u okolnostima ovog konkretnog predmeta,
Pretresno veće donelo obrazloženu odluku u kojoj se navode
primenjeni principi koje je lako identifikovati. Dodatna obaveza davanja
400 zasebnih obrazloženja za prihvatanje ili odbacivanje svake
činjenice je nerealno opterećenje za bilo koje pretresno veće
koje ponovo ugrožava osnovni princip ekonomičnosti sudskog
postupka.
Zaključak
-
U datim okolnostima, amici curiae uz dužno poštovanje
tvrde da optužba nije dokazala da se Pretresno veće u svojoj
Odluci od 10. aprila 2003. rukovodilo pogrešnim pretpostavkama
u pogledu obima principa "razumne neosporivosti" koji je
trebalo primeniti. Budući da nije utvrđeno da je Pretresno
veće pogrešilo u korišćenju diskrecionog prava,
tvrdi da se ta žalba mora odbiti.
Potpisano
/potpis na originalu/
Steven Kay QC
London, 30. maj 2003.
U ime amici curiae
Steven Kay QC
Branislav Tapušković
[1]
Tužilac protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-PT,
"Odluka po zahtjevima optužbe za formalno primanje na znanje
činjenica o kojima je presuđeno, te za prihvatanje pismenih
izjava svjedoka na osnovu pravila 92bis", doneta 28. februara
2003.
[2]
Tužilac protiv Slobodana Miloševića, predmet br.
IT-02-54-T, "Interlokutorna žalba optužbe na 'Odluku po
predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o
kojima je već presuđeno' " Pretresnog veća od 10.
aprila 2003, vidi fusnotu 7.
[3]
U Decembarskom predlogu optužbe na str. 1, par. 1, navode se ta četiri
predmeta na MKSJ-u.
[4]
Tužilac protiv Miloševića, "Dodatne informacije
u vezi s Predlogom optužbe za formalno primanje na znanje činjenica
o kojima je već presuđeno", podnete 3. aprila 2003, vidi
par. 2.
[5]
Ibid. str. 1, fusnota 1.
[6]
Transkript suđenja 18478-18479.
[7]
Tužilac protiv Miloševića: "Odluka po 'Predlogu
optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je
već presuđeno' " od 10. aprila 2003, str. 3 i fusnota 3.
[8]
Tužilac protiv Miloševića: "Zahtev optužbe
za potvrdu na osnovu pravila 73 (B)", podnet 22. aprila 2003.
[9]
"Odluka po dva zahteva optužbe za potvrdu radi ulaganja žalbe
na odluku Pretresnog veća," doneta 6. maja 2003.
[10]
Tužilac protiv Miloševića [Žalbeno veće]:
"Obrazloženje odluke po interlokutornoj žalbi tužioca
na odbijanje zahteva za spajanje postupka," podneto 18. aprila 2002,
par. 4.
[11]
Ibid., par. 5.
[12]
Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 67.
[13]
Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 36 i 59-65.
[14]
Rimski statut stalnog Međunarodni krivičnog suda, član
69 (6): "Sud neće tražiti dokaze o činjenicama
koje su opšte poznate, ali ih može formalno primiti na znanje".
[15]
Pravilo 89 (B) Pravilnika o postupku i dokazima.
[16]
Za opštu diskusiju o tom pitanju vidi Andrews i Hirst, treće
izdanje, Sweet i Maxwell, poglavlje 5, str. 134-144.
[17]
Vidi Odluku od 28. februara 2003. u predmetu Tužilac protiv Krajišnika,
str. 7, par. 15.
[18]
Odluka od 28. februara 2003. u predmetu Tužilac protiv Krajišnika,
par. 15.
[19]
Predmet Tužilac protiv Miloševića, Odluka od 5.
juna 2002, str. 3 (u kojoj se, uz odobrenje, citira Odluka od 3. novembra
2000. u predmetu Tužilac protiv Semanze).
[20]
Predmet Tužilac protiv Miloševića, Odluka od 5.
juna 2002, str. 3; Odluka od 28. februara 2003. u predmetu Tužilac
protiv Krajišnika, str. 7; str. 6 i 7.
[21]
Predmet Tužilac protiv Miloševića, Odluka od 5.
juna 2002, str. 3; predmet Tužilac protiv Krajišnika,
Odluka od 28. februara 2003, str. 7; za dodatne dokumente na koje se upućuje
vidi fusnotu 29 u Žalbenom podnesku optužbe.
[22]
Predmet Tužilac protiv Stankovića, Odluka od 16. maja
2003, par. 10; predmet Tužilac protiv Krajišnika, Odluka
od 28. februara 2003, str. 7.
[23]
Vidi fusnotu 31 u Žalbenom podnesku optužbe za kompletan spisak
dokumenata na koje se upućuje.
[24]
Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 32.
[25]
Tužilac protiv Miloševića: "Odluka po predlogu
optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je
već presuđeno," doneta 10. aprila 2003, str. 3.
[26]
Tužilac protiv Miloševića: "Opservacije amici
curiae o 'Predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica
o kojima je već presuđeno' podnetom 12. decembra 2002,"
podnete 6. februara 2003.
[27]
Vidi fusnotu 7 gore (na str. 4 Odluke Pretresnog veća).
[28]
Ibid., str. 4. Odluke Pretresnog veća.
[29]
Ibid., str. 4 Odluke Pretresnog veća.
[30]
Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 55.
[31]
Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 51.
[32]
Članovi 20 i 21.
[33]
Vidi fusnotu 1 gore u kojoj se navodi ta odluka.
[34]
Vidi fusnotu 7 gore, str. 3, Odluka Pretresnog veća.
[35]
Tužilac protiv Laurent Semanze, predmet br. MKSR-97-20-I,
"Odluka po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje i
pretpostavke o činjenicama na osnovu pravila 94 i 54." Par.
41: "dopustiti odbrani podnošenje dokaza kojima se osporavaju
činjenice formalno primljene na znanje značilo bi podriti samu
suštinu principa čija je svrha otklanjanje potrebe za formalnim
dokazivanjem opštepoznatih i razumno neosporivih činjenica."
Vidi paragraf 12 gore.
[36]
Tužilac protiv Radovana Stankovića, "Odluka po zahtjevu
optužbe kojim se na osnovu pravila 94 (B) traži formalno primanje
na znanje činjenica," zavedena 16. maja 2003; Tužilac
protiv Momčila Krajišnika, "Odluka po zahtjevima optužbe
za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je presuđeno,
te za prihvatanje pismenih izjava svjedoka na osnovu pravila 92bis,"
zavedena 28. februara 2003; Tužilac protiv Paška Ljubičića,
"Odluka po zahtjevu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica
o kojima je presuđeno" od 23. januara 2003.
[37]
Vidi Žalbeni podnesak optužbe, par. 53.
|