STEVEN KAY, QC Tel: 0044 (0)207 067 1500 Gospodin Hans Holthuis 26. oktobar 2004. Poštovani g. Holthuis, Predmet: Tužilac protiv Slobodana Miloševića, predmet br. IT-02-54-T Nakon rasprave o dodeli branioca koji treba da zastupa g. Slobodana Miloševića, održanoj pred Žalbenim većem 21. oktobra 2004. godine, obraćam Vam se sa zahtevom da mene i gđu Higgins opozovete sa tog položaja, na osnovu odredbi člana 19 Uputstva o dodeli branioca[1]. Ovaj član predviđa sledeće:
Kontekst Kao što znate, gđa Higgins i ja smo na ovom suđenju prvobitno imali ulogu amici curiae[2]. Dana 1. septembra 2004. godine Pretresno veće je saslušalo pravne argumente o tome da li optuženom treba dozvoliti da na suđenju nastavi da sam sebe zastupa. Dana 2. septembra 2004. godine, Pretresno veće je usmenim putem naložilo da “optuženom bude dodeljen branilac i da se sekretar pre svega postara da za branioce dodeljene od strane Suda optuženom u ovom predmetu budu imenovani g. Steven Kay i gđa Gillian Higgins.”[3] Nakon usmenog naloga Pretresnog veća, optuženi je u toku postupka naveo da želi da uloži žalbu na nalog Pretresnog veća o dodeli branilaca.[4] Dana 3. septembra 2004, posle pregovora sa Sekretarijatom, zamenik sekretara je mene i gđu Higgins imenovao za dodeljene branioce optuženom u ovom predmetu.[5] Istoga dana Pretresno veće je izdalo “Nalog o modalitetima postupanja branilaca koje je dodelio Sud” (u daljem tekstu: Nalog o modalitetima postupanja). Konkretno, Pretresno veće je dodeljenim braniocima naložilo da:
U Nalogu o modalitetima postupanja predviđa se i to da “optuženi može i dalje, po odobrenju Pretresnog veća, aktivno učestvovati u vođenju odbrane, uključujući, ako je to primereno, i ispitivanje svedoka pošto ih ispitaju branioci koje je dodelio Sud.” Prvi zadatak kojeg smo se poduhvatili kao dodeljeni branioci bio je da uložimo žalbu na nalog Pretresnog veća o dodeli branilaca, pošto smo čuli da optuženi želi to da ospori. Dana 29. septembra 2004. godine, podneli smo “Žalbu na odluku Pretresnog veća o dodeli branioca”, u kojoj se tvrdi da, u okolnostima ovog predmeta, odluka Pretresnog veća da optuženom dodeli branioce predstavlja pravnu zabludu ili grešku u primeni diskrecionog prava na dodelu branioca. U raspravi po žalbi održanoj 21. oktobra 2004. godine, sve strane u postupku su iznele usmene argumente, uključujući i g. Miloševića. Očekuje se da će Žalbeno veće saopštiti svoju odluku u toku naredne dve nedelje. Smatramo da je neophodno, kao i da je naša dužnost kao nezavisnih branilaca da pokrenemo ovo etičko pitanje sada, u momentu kada se ono javilo. Tok postupka po ovom pitanju Dana 7. septembra 2004. godine, dodeljeni branioci su od Pretresnog veća zatražili da ponovo razmotri svoj “Nalog o modalitetima postupanja branilaca koje je dodelio Sud” i izmeni redosled ispitivanja svedoka, tako da g. Miloševiću bude dozvoljeno da prvi ispituje svedoke.[7] Ova molba je podneta zbog činjenice da optuženi odbija da prihvati da dodeljeni branioci vode njegovu odbranu. Pretresno veće je odbilo taj zahtev. Dana 15. septembra 2004. godine, dodeljeni branioci su od Pretresnog veća zatražili da privremeno obustavi postupak do odluke Žalbenog veća o pitanju prava optuženog na samozastupanje.[8] Ovo je zatraženo u nastojanju da se spreči dalje pozivanje svedoka u okviru izvođenja dokaza odbrane, kako bi se izbegao sukob između dodeljenih branilaca i optuženog. Zahtev za privremenu obustavu postupka je odbijen i Pretresno veće je naložilo da se postupak nastavi. Dodeljeni branioci su sada, pre rasprave po žalbi, u ime optuženog pozvali pet svedoka. Ovi svedoci uzeti su sa spiska podnetog na osnovu pravila 65 ter, kao i sa pet spiskova svedoka navedenih po prioritetu koje su Pretresnom veću podneli pravni saradnici optuženog. Optuženi je odbio da učestvuje u ispitivanju i kritikovao je način na koji dodeljeni branioci vode odbranu.[9] Što se tiče poslednjeg svedoka odbrane, gospođe Kanelli, optuženi joj je postavio jedno pitanje kojim je trebalo da dovede u sumnju našu profesionalnost, nepristrasnost i sposobnost da precizno izvedemo tezu optuženog.[10] Optuženi je išao čak tako daleko da dodeljene branioce optuži da postupaju kao tužilac.[11] Ovakvo ponašanje jasno pokazuje u kojoj meri se optuženi protivi dodeljenim braniocima. Od dana kada smo imenovani za dodeljene branioce redovno smo pokušavali da dobijemo uputstva od optuženog o tome kako da vodimo njegovu odbranu. Optuženi je dosledno odbijao da nas vidi i da razgovara sa nama. Pod takvim uslovima, njegovu odbranu vodili smo najbolje što smo mogli, čekajući da žalba na naše imenovanje bude rešena. Nadali smo se da će nam u međuvremenu možda poći za rukom da uspostavimo saradnju sa optuženim. To nam nije uspelo. Dana 21. oktobra 2004. godine Žalbenom veću smo u ime optuženog izneli argumente za poništavanje odluke Pretresnog veća o dodeli branioca, kao i za davanje dozvole optuženom da sam sebe zastupa, u skladu sa njegovim pravom na samozastupanje zaštićenim članom 21(4)(d) Statuta. Tokom rasprave po žalbi, Pretresnom veću smo potvrdili da nam optuženi nije dao nikakva uputstva i da nismo u mogućnosti da valjano izložimo njegovu odbranu na ovom suđenju.[12] Optuženi je takođe izneo argumente Žalbenom veću, kritikujući našu sposobnost da vodimo njegovu odbranu.[13] On je izričito odbio da prihvati imenovanje gđe Higgins i mene za svoje branioce. Osim toga, optuženi je takođe odbio mogućnost da mu u vođenju odbrane pomaže “branilac u pripravnosti”. Sada je jasno da optuženi ni na koji način neće sarađivati sa nama kao dodeljenim braniocima ili braniocima u pripravnosti. Naše je mišljenje da je za interese optuženog od suštinskog značaja da mi u njegovo ime uložimo žalbu da ne bi došli u situaciju da neki drugi branilac bude nesklon da ospori takvo imenovanje. Poznato nam je da je u drugim predmetima bilo takvih slučajeva. Profesionalni kodeks MKSJ Dodeljeni branioci upućuju sekretara na sledeće odredbe “Profesionalnog kodeksa branilaca koji postupaju pred Međunarodnim sudom”[14], čija je svrha da utvrdi “standarde ponašanja branilaca u interesu pravičnog i urednog sprovođenja pravde”.[15] Verujemo da bismo, nastavivši da zastupamo optuženog, prekršili Profesionalni kodeks, kako je dole objašnjeno. Član 8
Od kako smo imenovani za dodeljene branioce optuženi nije davao nikakva uputstva i odbijao je svaki kontakt. Dodeljeni branioci nisu u mogućnosti da saznaju šta bi za optuženog bio “cilj zastupanja”, te nemaju čime da se rukovode. Isto tako, dodeljeni branioci nemaju mogućnost da se savetuju sa optuženim “o načinu na koji te ciljeve treba postići”. Štaviše, kao jedini cilj i uputstvo optuženog dodeljeni branioci vide njegovu želju da oni budu opozvani kako ne bi vodili njegovu odbranu i njegov dosledan zahtev da mu Pretresno veće vrati pravo na samozastupanje. Član 10:
Pošto nemaju uputstva, a znaju da ih neće ni dobiti, branioci ne mogu da nastave da vrše svoju funkciju i ispoštuju zahteve iz ovog člana. Ako bismo nastavili da vršimo ovu funkciju, očekivanja Pretresnog veća da ćemo voditi odbranu optuženog iako on sa nama ne sarađuje i ne daje nam uputstva, za nas bi predstavljalo pritisak spolja koji bi, po našem mišljenju, kompromitovao naš profesionalni integritet. Da je ovo pitanje značajno za čitavu pravnu profesiju vidi se i iz Code of Conduct of the Bar of England and Wales. Konkretno, paragraf 307(c) predviđa da advokat ne sme da “kompromituje svoje profesionalne standarde kako bi udovoljio svom klijentu, sudu ili nekoj trećoj strani.” Pored toga, u paragrafu 609 kaže se da “advokat može da se povuče iz predmeta ukoliko se uverio (a) da su mu uskraćena uputstva, (b) da se njegovo profesionalno ponašanje dovodi u pitanje, (c) da nisu poslušani saveti koje je dao u skladu s paragrafom 607 ili 703 [paragraf 607 odnosi se na situaciju u kojoj advokat koji smatra da bi u interesu njegovog klijenta bilo najbolje da ga zastupa neko drugi, o tome odmah mora obavestiti svog klijenta], (d) da postoji neki drugi suštinski razlog za to.” U kontradiktornim postupcima kakvi se vode pred ovim Međunarodnim sudom, imperativ je da branilac od svog klijenta dobije uputstva o tome kako da vodi njegovu odbranu.[16] U odsustvu tih uputstava, branilac ne može znati kakva je priroda i suština odbrane njegovog klijenta, te ne može ispuniti svoju dužnost da valjano izloži tu odbranu.[17] Ukoliko bi branilac morao da nastavi s radom na osnovu nagađanja, to bi nesumnjivo imalo negativne posledice ne samo po integritet branioca, već i po čitavu pravnu profesiju.[18] Član 11
Dodeljeni branioci nisu u mogućnosti da saznaju koji su interesi optuženog, pa stoga ni kako najbolje da ih štite, pošto on ne želi da komunicira sa njima. Član 12
Dodeljeni branioci nisu u mogućnosti da ispune nijedan zahtev koji proističe iz njihove dužnosti da komuniciraju s optuženim, jer on odbija komunikaciju sa njima. Član 14
U odsustvu uputstava od optuženog - ako se izuzme njegova izričita želja da sebe zastupa sam, bez naše pomoći - jasno je da se javlja sukob.[19] Sukob postoji između uputstava našeg klijenta i naloga Pretresnog veća o dodeli branilaca. Naša obaveza lojalnosti klijentu ne može se ignorisati. Ako nastavimo da postupamo u ovom predmetu, ići ćemo protiv njegovih izričitih želja. To bi bilo ne samo nelojalno, već i štetno po interese pravde, pošto za izvođenje odbrane nemamo nikakvih uputstava. Pravno sredstvo u skladu sa Profesionalnim kodeksom Na pretresu održanom 2. septembra 2004. godine Pretresnom veću su saopštene obaveze branioca prema Profesionalnom kodeksu.[20] Član 9 Kodeksa sprečava nas da postupamo kršeći njegove odredbe. Član 9
Iz tih razloga sada imamo obavezu da zatražimo naše povlačenje sa funkcije dodeljenih branilaca, pošto je jasno da više ne možemo da radimo, a da pritom ne prekršimo odredbe Profesionalnog kodeksa branilaca MKSJ. Potpisali: Steven Kay, QC Gillian Higgins 26. oktobar 2004 /potpisi/ Primerak: Pretresno veće III Udruženje branilaca, MKSJ, Hag Savet advokatske komore Engleske i Velsa [1] Uputstvo br: 1/94, IT/73/REV.10 [2] “Nalog po zahtevu amici curiae u vezi sa prirodom njihovog budućeg angažovanja i uputstvima o postupku iz pravila 98 bis”, 27. jun 2003. Ovo je poslednji dosad izdat nalog u vezi sa imenovanjem i dužnostima amici curiae. [3] Transkript, na str. 32391. [4] Transkript, na str. 32360. [5] Odluka zamenika sekretara od 3. septembra 2004. [6] “Nalog o modalitetima postupanja branilaca koje je dodelio Sud”, 3. septembar 2004. [7] Transkript, na str. 32395. [8] Transkript, na str. 32887. [9] Transkript od 7. septembra 2004, na str. 32397, 32398, 32440, 32441, 32470 i 32504; transkript od 8. septembra 2004, na str. 32560, 32579 i 32632; transkript od 9. septembra 2004, na str. 32633 i 32720; transkript od 14. septembra 2004, na str. 32766, 32767 i 32803; transkript od 15. septembra 2004, na str. 32879 i 32881; transkript od 12. oktobra 2004, na str. 32962 i 32963; transkript od 13. oktobra, na str. 33029, 33030, 33053, 33055 i 33056; transkript od 19. oktobra 2004, na str. 33124. [10] Transkript od 19. oktobra 2004, na str. 33123 - 33124. [11] Transkript od 15. septembra 2004, na str. 32877: “Više pravnih stručnjaka smatra [na engleskom] da Miloševiću nije dodeljen branilac, već još jedan tužilac, koji će se jedino služiti drugim sredstvima.” Vidi i transkript od 13. oktobra 2004. godine, na str. 33030: “Ja ću svedoka pozvati kad mi bude vraćeno moje pravo da zastupam sebe. A vaš advokat zastupa očigledno drugu stranu.” [12] Transkript sa rasprave po žalbi, na str. 20. [13] Transkript sa rasprave po žalbi, na str. 84. [14] IT/125 REV.1, izmenjen i dopunjen 12. jula 2002. godine. Najnovija verzija može se naći na http://www.un.org/icty/legaldoc/index.htm [15] Član 7 Profesionalnog kodeksa. [16] Transkript sa rasprave po žalbi, 21. oktobar 2004, na str. 78. [17] Transkript sa rasprave po žalbi, na str. 84. [18] Ibid. [19] Transkript od 21. oktobra 2004, na str. 26-27: “Nema više onog srdačnog odnosa koji je postojao dok sam bio amicus i sedeo tamo, u onom delu sudnice. Odnosi su zahladneli i javilo se neprijateljstvo koje nije u interesu pravde. Ono osnovno što se sada događa je da između dodeljenih branilaca i optuženog postoji sukob, te je malo verovatno da će on dati bilo kakva bitna uputstva, a s obzirom na prirodu ovog optuženog i njegovo uporno insistiranje na svom nezavisnom pravu na samozastupanje, jasno je da srdačnog odnosa više neće biti, kao ni mogućnosti za mene da saznam kako funkcioniše njegova teza i šta je njen smisao. Dodeljeni branioci, pod ovim okolnostima, ne mogu efektivno i valjano da iznesu odbranu. Vi ste, g. predsedniče, čini mi se, pokrenuli pitanje toga šta je alternativa. To zavisi od odluka koje se donesu, ali ja, kao dodeljeni branilac, mogu reći Sudu da imam utisak da je sukob između optuženog i mene i moga tima takav da smo mi na ovom suđenju neefikasni i ne bismo mogli reći da postupamo kako je to najbolje u interesu pravde. Veliki broj svedoka koji su odbili da sarađuju, antagonizam tih svedoka prema meni, činjenica da ne odobravaju da ja budem branilac, optužba da sam pre njegov tužilac nego branilac - zbog svega toga smatram da ovde nipošto ne treba da budem prisutan kao branilac i kažem da branim optuženog. Ukoliko se ovaj nalog potvrdi, odgovornost odbrane ne treba poveriti nekome ko nije sposoban da je snosi. Tu odgovornost treba da snosi optuženi, tako što će sarađivati ili pak sam imenovati svog branioca. Na sudijama je da imenuju branioce koji će im omogućiti da se izvedu dokazi koji bi ih mogli zanimati. Ali držati samo fasadu u ovom predmetu i reći da je odgovornost moja, to za mene predstavlja etičku i profesionalnu teškoću, koju sam sa svojim timom pokušavao da rešim poslednjih šest nedelja.” [20] Transkript, na str. 32381. |