MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU
JUGOSLAVIJU
TUŽILAC MEĐUNARODNOG SUDA MILANA MILUTINOVIĆA NIKOLE ŠAINOVIĆA DRAGOLJUBA OJDANIĆA VLAJKA STOJILJKOVIĆA
DRUGA IZMENJENA OPTUŽNICA
Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu sa svojim ovlašćenjima iz člana 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (dalje u tekstu: Statut Međunarodnog suda), optužuje: SLOBODANA MILOŠEVIĆA za ZLOČINE PROTIV ČOVEČNOSTI i KRŠENJA ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, kako sledi: OPTUŽENI 1. Slobodan MILOŠEVIĆ rođen je 20. avgusta 1941. godine u Požarevcu u današnjoj Republici Srbiji (dalje u tekstu: Srbija). Godine 1964. diplomirao je pravo na Univerzitetu u Beogradu i započeo karijeru kao privredni rukovodilac i bankar. Slobodan MILOŠEVIĆ je do 1978. godine bio zamenik direktora, a zatim generalni direktor preduzeća Tehnogas, velikog preduzeća za proizvodnju gasa. Zatim je postao predsednik Beogradske banke (Beobanke), jedne od najvećih banaka u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (dalje u tekstu: SFRJ), i na tom radnom mestu je ostao do 1983. godine. 2. Svoju političku karijeru Slobodan MILOŠEVIĆ je započeo 1983. godine. Postao je predsednik Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda 1984. godine. Za predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije izabran je 1986, i ponovo 1988. godine. Savez komunista Srbije i Socijalistički savez radnog naroda Srbije ujedinili su se 16. jula 1990; nova stranka je nazvana Socijalistička partija Srbije (dalje u tekstu: SPS), a za njenog predsednika izabran je Slobodan MILOŠEVIĆ. I na dan podizanja ove optužnice na funkciji je predsednika SPS-a. 3. Slobodan MILOŠEVIĆ je izabran za predsednika Predsedništva Srbije 8. maja 1989. godine, i ponovo 5. decembra iste godine. Posle usvajanja novog Ustava Srbije 28. septembra 1990. godine, na višestranačkim izborima održanim 9. i 26. decembra 1990. godine, Slobodan MILOŠEVIĆ je izabran na novo-ustanovljenu funkciju predsednika Srbije; ponovo je izabran 20. decembra 1992. godine. 4. Po isteku dva mandata na funkciji predsednika Srbije, Slobodan MILOŠEVIĆ je 15. jula 1997. izabran za predsednika Savezne Republike Jugoslavije (dalje u tekstu: SRJ), a zvanično je stupio na dužnost 23. jula 1997. godine. Posle poraza na predsedničkim izborima održanim u septembru 2000. godine, Slobodan MILOŠEVIĆ je 6. oktobra 2000. godine prestao da obavlja ovu funkciju. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Slobodan MILOŠEVIĆ je bio na položaju predsednika SRJ. 5. Milan MILUTINOVIĆ rođen je 19. decembra 1942. godine u Beogradu u današnjoj Srbiji. Milan MILUTINOVIĆ je diplomirao pravo na Beogradskom univerzitetu. 6. Tokom čitave svoje političke karijere, Milan MILUTINOVIĆ je obavljao brojne visoke državne funkcije u Srbiji i SRJ. Milan MILUTINOVIĆ je bio poslanik u Društveno-političkom veću i član Odbora za spoljnopolitičke odnose Savezne skupštine; bio je sekretar za obrazovanje i nauku Srbije, član Izvršnog veća Skupštine Srbije i direktor Srpske narodne biblioteke. Milan MILUTINOVIĆ takođe je bio ambasador u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove i ambasador SRJ u Grčkoj. Na dužnost ministra spoljnih poslova SRJ postavljen je 15. avgusta 1995. godine. Milan MILUTINOVIĆ je član SPS-a. 7. Milan MILUTINOVIĆ je izabran za predsednika Srbije 21. decembra 1997. godine. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Milan MILUTINOVIĆ je bio na položaju predsednika Srbije. 8. Nikola ŠAINOVIĆ rođen je 7. decembra 1948. godine u Boru, Srbija. Diplomirao je na Ljubljanskom univerzitetu 1977. godine i ima titulu magistra tehnologije. Političku karijeru je započeo u opštini Bor, gde je na dužnosti predsednika Skupštine opštine Bor bio od 1978. do 1982. godine. 9. Tokom čitave svoje političke karijere, Nikola ŠAINOVIĆ je bio aktivni član Saveza komunista, odnosno SPS-a. Bio je na funkciji predsednika Opštinskog komiteta Saveza komunista Bora. Za člana Glavnog odbora SPS-a i njegovog Izvršnog odbora Nikola ŠAINOVIĆ je izabran 28. novembra 1995. godine. Imenovan je i za predsednika Odbora za pripremu Trećeg redovnog kongresa SPS-a (održanog u Beogradu 2-3. marta 1996. godine). Dana 2. marta 1996. godine Nikola ŠAINOVIĆ je izabran za jednog od nekoliko potpredsednika SPS-a. Na tom položaju nalazio se do 24. aprila 1997. godine. 10. Nikola ŠAINOVIĆ je obavljao više funkcija u vladi Srbije i SRJ. Godine 1989. bio je član Izvršnog veća Skupštine Srbije i sekretar za industriju, energetiku i tehnologiju Srbije. Za ministra za rudarstvo i energetiku Srbije postavljen je 11. februara 1991. i ponovo 23. decembra 1991. godine. Dana 23. decembra 1991. godine imenovan je i na funkciju potpredsednika Vlade Srbije. Nikola ŠAINOVIĆ postavljen je za ministra privrede SRJ 14. jula 1992. i ponovo 11. septembra 1992. godine. Na tu funkciju dao je ostavku 29. novembra 1992. godine. Dana 10. februara 1993. godine Nikola ŠAINOVIĆ je izabran za predsednika Vlade Srbije. 11. Dana 22. februara 1994. godine Nikola ŠAINOVIĆ je postao potpredsednik Vlade SRJ. Ponovo je imenovan na ovu dužnost u tri naredne vlade: 12. juna 1996, 20. marta 1997. i 20. maja 1998. godine. Slobodan MILOŠEVIĆ je odredio Nikolu ŠAINOVIĆA za svog predstavnika za Kosovo. Nikola ŠAINOVIĆ je bio predsednik Komisije za saradnju sa Verifikacionom misijom Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (dalje u tekstu: OEBS) na Kosovu i zvanični član srpske delegacije na mirovnim pregovorima u Rambujeu februara 1999. godine. Nikola ŠAINOVIĆ prestao je da obavlja dužnost potpredsednika Vlade SRJ na dan ili pre 4. novembra 2000. godine, kada je formirana nova savezna vlada. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Nikola ŠAINOVIĆ je bio na položaju potpredsednika Vlade SRJ. 12. General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ rođen je 1. juna 1941. godine u selu Ravni kod Užica u današnjoj Srbiji. Završio je Pešadijsku podoficirsku školu 1958. godine, a 1964. godine je diplomirao na Vojnoj akademiji kopnene vojske. General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je 1985. godine završio Komandno-štabnu akademiju i Školu narodne odbrane sa titulom magistra vojnih nauka. Svojevremeno je obavljao dužnost sekretara Saveza komunista u 52. korpusu Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), preteči 52. korpusa Oružanih snaga SRJ (dalje u tekstu: VJ) . 13. General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je 1992. godine bio komandant 37. korpusa JNA, kasnije VJ-a, u Užicu u Srbiji. Dana 20. aprila 1992. godine unapređen je u čin general-majora i postao je komandant Užičkog korpusa. Pod njegovom komandom Užički korpus je angažovan u vojnim operacijama u istočnoj Bosni u vreme rata u Republici Bosni i Hercegovini (dalje u tekstu: Bosna i Hercegovina). General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je 1993. i 1994. godine služio kao načelnik Generalštaba Prve armije VJ. Od 1994. do 1996. godine bio je komandant Prve armije. Godine 1996. postao je zamenik načelnika Generalštaba VJ-a. Slobodan MILOŠEVIĆ je 24. novembra 1998. godine postavio general-pukovnika Dragoljuba OJDANIĆA za načelnika Generalštaba VJ-a, gde je zamenio generala Momčila Perišića. General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ imenovan je za saveznog ministra odbrane 15. februara 2000. i tu funkciju je obavljao do 3. novembra 2000. Penzionisan je iz vojne službe predsedničkim dekretom od 30. decembra 2000. godine. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ nalazio se na dužnosti načelnika Generalštaba VJ-a. 14. Vlajko STOJILJKOVIĆ rođen je 1937. godine u Maloj Krsni u Srbiji. Diplomirao je pravo na Univerzitetu u Beogradu, a zatim se zaposlio u opštinskom sudu. Nakon toga je postao načelnik Međuopštinskog sekretarijata unutrašnjih poslova u Požarevcu. Vlajko STOJILJKOVIĆ je bio direktor PIK-a Požarevac, potpredsednik i predsednik Privredne komore Jugoslavije i predsednik Privredne komore Srbije 15. Do aprila 1997. godine, Vlajko STOJILJKOVIĆ je postao potpredsednik Vlade Srbije i ministar unutrašnjih poslova Srbije. Srpska skupština je 24. marta 1998. godine izabrala novu vladu, a Vlajko STOJILJKOVIĆ je imenovan na funkciju ministra unutrašnjih poslova Srbije. Takođe je član Glavnog odbora SPS-a. Vlajko STOJILJKOVIĆ je 9. oktobra 2000. dao ostavku na funkciju ministra unutrašnjih poslova Srbije. Poslanik je u Veću Republika u Saveznoj skupštini. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Vlajko STOJILJKOVIĆ nalazio se na dužnosti ministra unutrašnjih poslova Srbije.
INDIVIDUALNA KRIVIČNA ODGOVORNOST Član 7(1) Statuta Međunarodnog suda 16. Svaki od optuženih individualno je odgovoran za zločine za koje se tereti u ovoj optužnici shodno članovima 3, 5 i (7)1 Statuta Međunarodnog suda. Optuženi su planirali, podsticali, naredili, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina. Kad u ovoj optužnici koristi reč počinili", tužilac nema nameru da sugeriše da je ijedan od optuženih lično fizički počinio bilo koji od zločina za koji se terete. Reč "počiniti" se u ovoj optužnici odnosi na učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu u svojstvu saizvršioca. Cilj ovog zajedničkog zločinačkog poduhvata bio je, inter alia, isterivanje znatnog dela albanskog stanovništva Kosova sa teritorije pokrajine Kosovo u nastojanju da se obezbedi trajna srpska kontrola nad ovom pokrajinom. Da bi ostvarili ovaj zločinački cilj, svaki od optuženih, delujući sam ili u sprezi međusobno i sa drugim znanim i neznanim licima, značajno je doprineo zajedničkom zločinačkom poduhvatu, koristeći de jure i de facto ovlašćenja kojima je raspolagao. 17. Ova zajednički zločinački poduhvat nastao je najkasnije u oktobru 1998. godine i trajao kroz ceo period u kome su se desili zločini navedeni u tačkama od 1 do 5 ove optužnice: počev od približno 1. januara 1999. pa do 20. juna 1999. godine. Više pojedinaca učestvovalo je u ovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu za sve vreme njegovog postojanja, ili, alternativno, u nekom trenutku tokom njegovog postojanja, uključu-jući optužene Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikolu ŠAINOVIĆA, Dragoljuba OJDANIĆA, Vlajka STOJILJKOVIĆA i druga znana i neznana lica. 18. Zločini nabrojani u tačkama od 1 do 5 ove optužnice bili su deo cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata. Alternativno, zločini nabrojani u tačkama od 3 do 5 bili su prirodne i predvidive posledice zajedničkog zločinačkog poduhvata, a optuženi su bili svesni toga da su takvi zločini verovatni ishod zajedničkog zločinačkog poduhvata. Uprkos tome što su bili svesni predvidivih posledica, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ, Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga znana i neznana lica, učestvovali su u ovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu sa znanjem i htenjem. Svaki od optuženih i drugih učesnika u zajedničkom zločinačkom poduhvatu delio je nameru i stanje svesti potrebno za počinjenje svakog od krivičnih dela za koje se terete u tačkama od 1 do 5. Po tom osnovu, prema članu 7(1) Statuta, svaki od optuženih i drugih učesnika u ovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu snosi individualnu krivičnu odgovornost za zločine koji se navode u tačkama od 1 do 5. Član 7(3) Statuta Međunarodnog suda 19. Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ i Vlajko STOJILJKOVIĆ, za vreme dok su se nalazili na položajima nadređene vlasti, takođe snose individualnu krivičnu odgovornost za dela i propuste svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je odgovoran za krivična dela svojih podređenih ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju da počine takva dela ili su ih već počinili, a nadređeni nije preduzeo neophodne i razumne mere da spreči takva dela ili da kazni njihove počinioce. 20. Slobodan MILOŠEVIĆ izabran je za predsednika SRJ 15. jula 1997. godine, a na dužnost je stupio 23. jula 1997. godine. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica bio je na položaju predsednika SRJ. 21. Kao predsednik SRJ, Slobodan MILOŠEVIĆ je bio i predsednik Vrhovnog saveta odbrane SRJ. Vrhovni savet odbrane čine predsednik SRJ i predsednici republika-članica federacije, Srbije i Crne Gore. Vrhovni savet odbrane utvrđuje nacionalni plan odbrane i donosi odluke vezane za VJ. Kao predsednik SRJ, Slobodan MILOŠEVIĆ je imao ovlašćenja da naređuje sprovođenje nacionalnog plana odbrane i komandovao je VJ-om u ratu i miru u skladu sa odlukama donesenim na Vrhovnom savetu odbrane. Slobodan MILOŠEVIĆ, kao vrhovni komandant VJ-a, vršio je ove dužnosti putem zapovesti, naređenja i odluka. 22. Po Zakonu o odbrani SRJ, Slobodan MILOŠEVIĆ, kao vrhovni komandant VJ-a, imao je i komandna ovlašćenja nad jedinicima republičke policije koje su u vreme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja podređene VJ-u. Proglašenje neposredne ratne opasnosti objavljeno je 23. marta 1999. godine, a ratnog stanja 24. marta 1999. godine. 23. Pored svojih de jure ovlašćenja, sve vreme na koje se odnosi ova optužnica Slobodan MILOŠEVIĆ je imao široku de facto kontrolu nad brojnim institucijama koje su bile od suštinskog značaja ili su učestvovale u vršenju krivičnih dela koja se ovde navode. Slobodan MILOŠEVIĆ je imao široku de facto kontrolu nad saveznim institucijama koje su nominalno u nadležnosti Skupštine ili Vlade SRJ. Slobodan MILOŠEVIĆ je takođe imao de facto kontrolu nad funkcijama i institucijama koje su nominalno u nadležnosti Srbije i njenih autonomnih pokrajina, uključujući policijske snage Srbije. Pored toga, Slobodan MILOŠEVIĆ je imao de facto kontrolu nad brojnim aspektima političkog i privrednog života SRJ, a posebno nad sredstvima javnog informisanja. Od 1986. godine do početka 90-tih godina, Slobodan MILOŠEVIĆ je progresivno sticao de facto kontrolu nad ovim saveznim, republičkim, pokrajinskim i drugim institucijama. 24. De facto kontrola Slobodana MILOŠEVIĆA nad državnim organima Srbije, SFRJ, SRJ i drugim delimično je proisticala iz njegovog vodećeg položaja u dve glavne političke stranke koje su vladale Srbijom od 1986. do 2000. godine, a SRJ-om od 1992. do 2000. godine. Od 1986. do 1990. godine, bio je predsednik Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, tada vladajuće stranke u Srbiji. Godine 1990, izabran je za predsednika Socijalističke partije Srbije, stranke koja je nasledila Savez komunista Srbije i Socijalistički savez radnog naroda Srbije. Tokom čitavog perioda dok je bio predsednik Srbije, od 1990. do 1997. godine, i predsednik SRJ, od 1997. do 2000. godine, Slobodan MILOŠEVIĆ je bio i vođa SPS-a. 25. Najkasnije od oktobra 1988. godine i sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Slobodan MILOŠEVIĆ je vršio de facto kontrolu nad vladajućim i rukovodećim institucijama Srbije, uključujući MUP. Najkasnije od oktobra 1988. godine, vršio je de facto kontrolu nad dvema autonomnim pokrajinama Srbije - Kosovom i Vojvodinom - i njihovim predstavnicima u saveznim organima SFRJ i SRJ. Najkasnije od oktobra 1988. godine do sredine 1998. godine, Slobodan MILOŠEVIĆ je takođe vršio de facto kontrolu nad vladajućim i državnim institucijama Republike Crne Gore (dalje u tekstu: Crna Gora), uključujući i njihove predstavnike u svim saveznim organima SFRJ i SRJ. 26. Na značajnim međunarodnim pregovorima, sastancima i konferencijama od 1989. godine i sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Slobodan MILOŠEVIĆ je bio glavni sagovornik sa kojim je pregovarala međunarodna zajednica. On je učestvovao u pregovorima koji su zaključeni međunarodnim sporazumima i kasnije sprovedeni u Srbiji, SFRJ, SRJ i drugde na prostoru bivše SFRJ. Slobodan MILOŠEVIĆ je, između ostalog, bio glavni predstavnik SFRJ i SRJ na sledećim konferencijama i međunarodnim pregovorima: na Haškoj konferenciji 1991. godine; Pariskim pregovorima u martu 1993. godine; Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u januaru 1993. godine; pregovorima o Vance-Owenovom mirovnom planu od januara do maja 1993. godine; Ženevskim mirovnim pregovorima u leto 1993. godine; sastanku Kontakt grupe juna 1994. godine; pregovorima o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini od 9. do 14. septembra 1995. godine; pregovorima o prekidu bombardovanja Severnoatlantskog saveza (NATO) u Bosni i Hercegovini vođenim od 14. do 20. septembra 1995. godine; i Dejtonskim mirovnim pregovorima u novembru 1995. godine. 27. Kao predsednik SRJ, vrhovni komandant VJ-a i predsednik Vrhovnog saveta odbrane, a u skladu sa svojim de facto ovlašćenjima, Slobodan MILOŠEVIĆ je krivično odgovoran za postupke svojih podređenih u snagama SRJ i Srbije, koje su uključivale, među ostalim, VJ, Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP), vojne teritorijalne jedinice, jedinice civilne zaštite i druge naoružane grupe koje su delovale sa ovlašćenjem, ili sa znanjem, petorice optuženih ili njihovih podređenih koji su počinili zločine navedene u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. 28. Slobodan MILOŠEVIĆ, kao predsednik SRJ, vrhovni komandant VJ-a i predsednik Vrhovnog saveta odbrane, takođe je, ili alternativno, krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući među ostalim pripadnike VJ-a i gorepomenute pripadnike drugih snaga SRJ i Srbije, za zločine navedene u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. Pored toga, shodno svojim de facto ovlašćenjima, Slobodan MILOŠEVIĆ je takođe, ili alternativno, krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući među ostalim pripadnike VJ-a i zaposlene u MUP-u, za zločine navedene u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. 29. Milan MILUTINOVIĆ je izabran za predsednika Srbije 21. decembra 1997. godine, a na dužnosti predsednika nalazi se i na dan podizanja ove optužnice. Kao predsednik Srbije, za sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Milan MILUTINOVIĆ je bio šef države. On predstavlja Srbiju i vodi njene odnose sa stranim državama i međunarodnim organizacijama. On organizuje pripreme za odbranu Srbije. 30. Kao predsednik Srbije, sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Milan MILUTINOVIĆ je bio član Vrhovnog saveta odbrane SRJ i učestvovao u odlukama vezanim za upotrebu VJ-a. 31. Kao predsednik Srbije, sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Milan MILUTINOVIĆ je, zajedno sa Skupštinom Republike Srbije, imao ovlašćenja da traži izveštaje kako od Vlade Srbije, o pitanjima iz njene nadležnosti, tako i od MUP-a u vezi sa njegovim delatnostima i bezbednosnom situacijom u Srbiji. Kao predsednik Srbije, Milan MILUTINOVIĆ je raspolagao ovlašćenjem da raspusti Skupštinu Republike Srbije, a sa njom i Vladu "na predlog Vlade, kada za to postoje opravdani razlozi", mada se ovo ovlašćenje primenjuje samo u miru. 32. U slučaju proglašenja ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, Milan MILUTINOVIĆ, kao predsednik Srbije, mogao je da donosi mere koje inače spadaju u nadležnost Skupštine Republike Srbije, uključujući i donošenje zakona; te mere mogle su obuhvatati i reorganizaciju Vlade i ministarstava, kao i ograničenje određenih prava i sloboda. 33. Pored svojih de jure ovlašćenja, sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Milan MILUTINOVIĆ je vršio značajan de facto uticaj ili kontrolu nad brojnim institucijama koje su bile od suštinskog značaja ili su učestvovale u vršenju zločina koji se ovde navode. Milan MILUTINOVIĆ je vršio de facto uticaj ili kontrolu nad funkcijama i institucijama koje su nominalno u nadležnosti Vlade Srbije i Skupštine Srbije i njenih autonomnih pokrajina, uključujući, među ostalim, i policijske snage MUP-a. 34. Na značajnim međunarodnim pregovorima, sastancima i konferencijama od 1995. godine i za sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Milan MILUTINOVIĆ je bio jedan od glavnih sagovornika sa kojim je međunarodna zajednica vodila pregovore. Milan MILUTINOVIĆ je, među ostalim, bio jedan od glavnih predstavnika SRJ na sledećim konferencijama i međunarodnim pregovorima: preliminarnim pregovorima o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini od 15. do 21. avgusta 1995. godine; sastancima u vezi sa prekidom vatre u Bosni održanim u Ženevi 7. septembra 1995. godine; nastavku pregovora o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini od 9. do 14. septembra 1995. godine; pregovorima o prekidu NATO bombardovanja u Bosni i Hercegovini održanim od 14. do 20. septembra 1995. godine; sastanku ministara spoljnih poslova balkanskih zemalja u Njujorku 26. septembra 1995. godine; i na Dejtonskim mirovnim pregovorima u novembru 1995. godine. Milan MILUTINOVIĆ je prisustvovao i pregovorima u Rambujeu u februaru 1999. godine. 35. Po Zakonu o odbrani SRJ, Milan MILUTINOVIĆ, kao član Vrhovnog saveta odbrane, imao je i komandna ovlašćenja nad jedinicama republičke policije koje su u vreme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja podređene VJ-u. Proglašenje neposredne ratne opasnosti objavljeno je 23. marta 1999. godine, a ratnog stanja 24. marta 1999. godine. 36. Kao predsednik Srbije i član Vrhovnog saveta odbrane, Milan MILUTINOVIĆ je takođe, ili alternativno, krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući, među ostalim, pripadnike VJ-a i gorepomenute pripadnike drugih snaga SRJ-a i Srbije, za zločine koji se navode u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. Pored toga, shodno svojim de facto ovlašćenjima, Milan MILUTINOVIĆ je krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući, među ostalim, pripadnike VJ-a i zaposlene u MUP-u, za zločine koji se navode u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. 37. Nikola ŠAINOVIĆ je 20. maja 1998. godine. ponovo izabran za potpredsednika Vlade SRJ. U tom svojstvu bio je član vlade SRJ koja je, između ostalih zadataka i odgovornosti, formulisala unutrašnju i spoljnu politiku, sprovodila savezno zakonodavstvo, rukovodila i koordinisala rad saveznih ministarstava i organizovala odbrambene pripreme. 38. Pre decembra 1998. godine, Slobodan MILOŠEVIĆ je odredio Nikolu ŠAINOVIĆA za svog izaslanika za Kosovo. Više diplomata i drugih međunarodnih funkcionera koji su trebali da razgovaraju sa nekim predstavnikom vlade u vezi sa događajima na Kosovu upućeno je na Nikolu ŠAINOVIĆA. On je imao aktivnu ulogu u pregovorima o uspostavljanju Verifikacione misije OEBS-a za Kosovo, a učestvovao je i na mnogim drugim sastancima u vezi sa kosovskom krizom. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, Nikola ŠAINOVIĆ je nastupao kao čovek za vezu između Slobodana MILOŠEVIĆA i raznih vođa kosovskih Albanaca. Na osnovu svog položaja potpredsednika Vlade SRJ i uloge odabranog predstavnika Slobodana MILOŠEVIĆA za Kosovo, Nikola ŠAINOVIĆ je vršio efektivnu kontrolu nad brojnim pojedincima i institucijama koje su bile od suštinskog značaja, ili učestvovale, ili bile odgovorne za vršenje krivičnih dela koja se ovde navode. 39. Shodno svojim de facto ovlašćenjima, Nikola ŠAINOVIĆ je krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući, među ostalim, pripadnike VJ-a i zaposlene u MUP-u, za zločine koji se navode u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. 40. General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je imenovan za načelnika Generalštaba VJ-a 24. novembra 1998. godine. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica nalazio se na položaju načelnika Generalštaba VJ-a. Kao načelnik Generalštaba VJ-a, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je komandovao, naređivao, izdavao uputstva, donosio propise i na druge načine rukovodio VJ-om, na osnovu akata predsednika SRJ i u skladu sa zahtevima komandovanja VJ-om. 41. Kao načelnik Generalštaba VJ-a, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je utvrđivao organizaciju, plan razvijanja i formiranja komandi, jedinica i ustanova VJ-a u skladu sa prirodom i potrebama VJ-a i na osnovu akata donetih od strane predsednika SRJ. 42. Na svom položaju vlasti, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je takođe utvrđivao plan regrutacije i popune unutar VJ-a i raspored regruta; donosio propise u vezi sa obukom VJ-a; utvrđivao plan obrazovanja i obuke profesionalnih i rezervnih oficira; i obavljao druge zadatke predviđene zakonom. 43. Kao načelnik Generalštaba VJ-a, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ - ili drugi oficiri koje je on ovlastio - raspoređivao je aktivne oficire, podoficire i vojnike i unapređivao podoficire, rezervne oficire i oficire do čina pukovnika. Pored toga, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je imenovao predsednika, sudije, tužioce i njihove zamenike i sekretare na službu u vojnim disciplinskim sudovima. 44. General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je sprovodio pripreme za pozivanje građana na vojnu obavezu i za mobilizaciju VJ-a; sarađivao sa MUP-om i sa Ministarstvom odbrane SRJ na mobilizaciji organa i jedinica MUP-a, pratio i predlagao mere za rešavanje problema i obaveštavao Vladu SRJ i Vrhovni savet odbrane o sprovođenju mobilizacije. 45. General-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ, kao načelnik Generalštaba VJ-a, po Zakonu o odbrani SRJ imao je i komandna ovlašćenja nad jedinicama republičke policije podređenim 3. armiji VJ-a u vreme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja. Proglašenje neposredne ratne opasnosti objavljeno je 23. marta 1999. godine, a ratnog stanja 24. marta 1999. godine. 46. Kao načelnik Generalštaba VJ-a, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je takođe, ili alternativno, krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući, među ostalim, pripadnike VJ-a i gorepomenute pripadnike drugih snaga SRJ i Srbije, za zločine navedene u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. Pored toga, shodno svojim de facto ovlašćenjima, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ je takođe, ili alternativno, krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući, među ostalim, pripadnike VJ-a i zaposlene u MUP-u, za zločine koji se navode u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. 47. Vlajko STOJILJKOVIĆ je imenovan za ministra unutrašnjih poslova Srbije 24. marta 1998. godine. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica Vlajko STOJILJKOVIĆ je bio na položaju ministra unutrašnjih poslova Srbije. Kao rukovodilac jednog od državnih ministarstva Srbije, Vlajko STOJILJKOVIĆ je bio odgovoran za sprovođenje zakona, propisa i opštih akata koje donese Skupština, Vlada ili predsednik Srbije. 48. Kao ministar unutrašnjih poslova Srbije, Vlajko STOJILJ-KOVIĆ je rukovodio radom MUP-a i njegovih službenika. On je utvrđivao strukturu, mandat i obim operacija organizacionih jedinica u okviru MUP-a. Bio je ovlašćen da poziva pripadnike rezervnog sastava MUP-a na vršenje dužnosti u vreme mira, i da spreči aktivnosti koje ugrožavaju bezbednost Srbije. Naređenja koja su on i viša službena lica MUP-a izdavali pripadnicima MUP-a morala su se obavezno izvršavati osim u slučaju da predstavljaju krivično delo. 49. Kao ministar unutrašnjih poslova Srbije, Vlajko STOJILJ-KOVIĆ je imao ovlašćenja da preispituje odluke i postupke predstavnika MUP-a. On je razmatrao žalbe protiv prvostepenih odluka koje su donosili rukovodioci organizacionih jedinica MUP-a. Štaviše, bio je ovlašćen da donosi odluke po žalbama pojedinaca koje je pritvorila policija. 50. Dana 8. aprila 1999. godine, ovlašćenja Vlajka STOJILJ-KOVIĆA, kao ministra unutrašnjih poslova Srbije, za vreme ratnog stanja proširena su te su od tada obuhvatala i raspoređivanje službenika MUP-a na drugu dužnost u okviru MUP-a sve dok za to postoji potreba. 51. Kao ministar unutrašnjih poslova Srbije, Vlajko STOJILJ-KOVIĆ je bio odgovoran za održavanje reda i mira u Srbiji. 52. Kao ministar unutrašnjih poslova Srbije, Vlajko STOJILJ-KOVIĆ je takođe, ili alternativno, krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući, među ostalim, zaposlene u MUP-u i gorepomenute pripadnike drugih snaga SRJ i Srbije, za zločine navedene u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. Pored toga, shodno svojim de facto ovlašćenjima, Vlajko STOJILJKOVIĆ je takođe, ili alternativno, krivično odgovoran za dela svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda, uključujući, među ostalim, zaposlene u MUP-u, za zločine koji se navode u tačkama od 1 do 5 ove optužnice. OPTUŽBE 53. Nakon što je započet zajednički zločinački poduhvat, počev od 1. januara 1999. ili otprilike od tog datuma pa do 20. juna 1999, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ, Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga znana i neznana lica planirali su, podsticali, naredili, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali hotimičnu i široko rasprostranjenu ili sistematsku kampanju terora i nasilja uperenu protiv albanskog civilnog stanovništva koje živi na Kosovu u SRJ. 54. Ovu hotimičnu i široko rasprostranjenu ili sistematsku kampanju terora i nasilja uperenu protiv kosovskog albanskog stanovništva vršile su snage SRJ i Srbije, postupajući po uputstvu, na podsticaj ili uz podršku Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikole ŠAINOVIĆA, Dragoljuba OJDANIĆA, Vlajka STOJILJKOVIĆA i drugih znanih i neznanih lica. Snage SRJ i Srbije preduzele su operacije usmerene protiv kosovskih Albanaca sa ciljem da se znatan deo kosovskog albanskog stanovništva protera sa Kosova u nastojanju da se obezbedi dalja srpska kontrola u pokrajini. Radi postizanja tog cilja, snage SRJ i Srbije, delujući u sprezi, preduzele su dobro planirane i iskoordinirane operacije kao što je opisano u paragrafima od 55 do 61 u daljnjem tekstu. 55. Snage SRJ i Srbije, na način koji je bio hotimičan i široko rasprostranjen ili sistematski, silom su proterale stotine hiljada kosovskih Albanaca iz njihovih domova širom cele pokrajine Kosovo i raselile ih unutar Kosova. Da bi omogućile ova proterivanja ili raseljenja, snage SRJ i Srbije su namerno stvarale atmosferu straha i pritiska primenom sile, pretnje silom i delima nasilja. 56. Širom Kosova, snage SRJ i Srbije vodile su hotimičnu i široko rasprostranjenu ili sistematsku kampanju uništavanja imovine albanskih civila na Kosovu. To je postignuto široko rasprostranjenim granatiranjem gradova i sela; spaljivanjem i uništavanjem imovine koja uključuje kuće za stanovanje, poljoprivredna gazdinstva, privredne objekte, kulturne spomenike i verske objekte; i uništavanjem lične imovine. Usled tih usaglašenih aktivnosti, sela, gradovi i čitave oblasti postali su nenastanjivi za kosovske Albance. 57. Pored hotimičnog uništavanja imovine u vlasništvu albanskih civila na Kosovu, snage SRJ i Srbije su činile široko rasprostranjena ili sistematska dela brutalnosti i nasilja nad albanskim civilima na Kosovu da bi održale atmosferu straha, stvorile haos i podstakle stalni strah od smrti. Snage SRJ i Srbije išle su od sela do sela, a u gradovima i mestima od jednog do drugog dela grada ili mesta, preteći i proterujući stanovnike kosovske Albance. Kosovski Albanci su često zastrašivani, napadani ili ubijani pred očima drugih, čime se njihove porodice i komšije htelo prisiliti na odlazak. Mnogi kosovski Albanci koji nisu direktno proterani iz svojih mesta pobegli su zbog klime terora koju su stvarala široko rasprostranjena ili sistematska batinanja, maltretiranje, seksualno zlostavljanje, protiv-pravno lišavanje slobode, granatiranje i pljačka širom cele pokrajine. Snage SRJ i Srbije konstantno su kosovske Albance izlagale uvredama, rasnim pogrdama, ponižavajućim postupcima i drugim oblicima fizičkog i psihičkog maltretiranja na osnovu njihove rasne, verske i političke pripadnosti. Raseljavani su kosovski Albanci iz svih delova društva, uključujući žene, decu, i stare i nemoćne. 58. Hiljade kosovskih Albanaca koji su bežali iz svojih domova zbog postupanja snaga SRJ i Srbije i hotimično stvarane klime terora koja se proširila na celu teritoriju Kosova, priključili su se konvojima prema granici sa Republikom Albanijom (dalje u tekstu: Albanija) i bivšom jugoslavenskom republikom Makedonijom (dalje u tekstu: Makedonija). Duž puta prema graničnim prelazima, snage SRJ i Srbije držale su kontrolne punktove na kojima su raseljeni kosovski Albanci bili podvrgavani daljim batinanjima, otimačini, razbojništvu, maltretiranju, napadima, protivpravnom lišavanju slobode i ubijanju. Ponekad su snage SRJ i Srbije pratile grupe proteranih kosovskih Albanaca do granice. Tim metodama su snage SRJ i Srbije držale pod kontrolom kretanje proteranih kosovskih Albanaca do granica. Raseljeni kosovski Albanci su često do granice Kosova dolazili pešice u kolonama od po nekoliko hiljada lica, ili na traktorima, kamionima i prikolicama, kao i vozovima, autobusima ili kamionima koje su organizovale i obezbedile snage SRJ i Srbije. 59. Pored toga, hiljade kosovskih Albanaca koji su pobegli iz svojih domova, i na taj način bili prisilno premešteni, zbog postupanja snaga SRJ i Srbije i hotimično stvorene klime terora koja se proširila celom teritorijom Kosova, morali su potražiti sklonište za dane, nedelje i mesece koje će provesti u drugim gradovima i selima i/ili po šumama i planinama širom pokrajine. Neka od tih interno raseljenih lica ostala su unutar pokrajine Kosovo tokom čitavog perioda na koji se odnosi ova optužnica, a mnogi su umrli usled teških vremenskih uslova, nedovoljnih količina hrane, neadekvatne medicinske nege i iscrpljenosti. Drugi su na kraju prešli preko neke od granica Kosova sa Albanijom, Makedonijom, Crnom Gorom, ili su prešli granicu pokrajine prema Srbiji. Snage SRJ i Srbije kontrolisale su i koordinirale kretanje mnogih kosovskih Albanaca raseljenih unutar Kosova sve dok i oni napokon nisu bili proterani sa Kosova. 60. Širom Kosova, u široko rasprostranjenom ili sistematskom nastojanju da se proterane kosovske Albance odvrati od povratka svojim domovima, snage SRJ i Srbije harale su i pljačkale ličnu imovinu i privredne objekte kosovskih Albanaca. Snage SRJ i Srbije su pomoću masovnih racija, pretnji silom, i nasiljem kosovskim Albancima pljačkale novac i dragocenosti, a na način koji je bio široko rasprostranjen ili sistematski, vlasti na graničnim prelazima SRJ krale su lična vozila i drugu imovinu kosovskih Albanaca koji su deportovani iz pokrajine. 61. Pored toga, širom Kosova, snage SRJ i Srbije sistematski su oduzimale i uništavale dokumenta za ličnu identifikaciju i saobraćajne dozvole za vozila koja su pripadala albanskim civilima na Kosovu. Kako su kosovski Albanci isterivani iz svojih domova i upućivani ka granicama Kosova, na odabranim punktovima na putu ka graničnim prelazima i na graničnim prelazima prema Albaniji i Makedoniji od njih je traženo da predaju lična dokumenta. Ove radnje su preduzimane kako bi se izbrisao svaki trag prisustva deportovanih kosovskih Albanaca na Kosovu i kako bi im se uskratilo pravo na povratak domovima. TAČKA 1 62. Pozivom na paragrafe od 55 do 61, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u ovu tačku. 63. Počev od 1. januara 1999. godine ili približno od tog datuma pa sve do 20. juna 1999, snage SRJ i Srbije, postupajući po uputstvu, na podsticaj ili uz podršku Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikole ŠAINOVIĆA, Dragoljuba OJDANIĆA, Vlajka STOJILJKOVIĆA i drugih znanih i neznanih lica, počinile su dela navedena u paragrafima od 55 do 61, što je imalo za posledicu prisilnu deportaciju približno 800.000 civila kosovskih Albanaca. Da bi omogućile ta proterivanja i raseljavanja, snage SRJ i Srbije su hotimično stvarale atmosferu straha i pritiska upotrebom sile, pretnji silom, i nasiljem, kao što je opisano u paragrafima od 55 do 61 gore. Širom Kosova, snage SRJ i Srbije sistematski su granatirale gradove i sela, palile kuće za stanovanje i gazdinstva, nanosile štetu i uništavale kulturne i verske ustanove kosovskih Albanaca, ubijale civile kosovske Albance i seksualno zlostavljale kosovske Albanke. Te radnje su vršene u svim krajevima Kosova i ta sredstva i metode su korišćeni širom pokrajine, uključujući i sledeće opštine:
Ovim delima i propustima, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ, Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga znana i neznana lica, planirali su, podsticali, naredili, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje sledećeg dela:
TAČKA 2 64. U odnosu na one kosovske Albance koji su interno raseljeni unutar teritorije Kosova, pozivom na paragrafe 55 61, a naročito paragraf 59, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u ovu tačku. Ovim delima i propustima, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ, Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga znana i neznana lica, planirali su, podsticali, naredili, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje sledećeg dela:
TAČKE 3 4 65. Pozivom na paragrafe 55 63, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u ovu tačku. 66. Počev od 1. januara 1999. godine ili približno od tog datuma pa sve do 20. juna 1999, snage SRJ i Srbije, postupajući po uputstvu, na podsticaj ili uz podršku Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikole ŠAINOVIĆA, Dragoljuba OJDANIĆA, Vlajka STOJILJKOVIĆA i drugih znanih i neznanih lica, ubile su na stotine civila kosovskih Albanaca. Ta ubistva vršena su na način koji je bio široko rasprostranjen ili sistematski širom pokrajine Kosovo i imala su za posledicu smrt mnogobrojnih muškaraca, žena i dece. Među slučajevima masovnih ubijanja nalaze se i sledeći:
Ovim delima i propustima, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ, Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga znana i neznana lica, planirali su, podsticali, naredili, počinili ili na neki drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje sledećeg dela:
TAČKA 5 67. Pozivom na paragrafe 55 66, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u ovu tačku. 68. Počev od 1. januara 1999. godine ili približno tog datuma pa sve do 20. juna 1999, snage SRJ i Srbije, postupajući po uputstvu, na podsticaj ili uz podršku Slobodana MILOŠEVIĆA, Milana MILUTINOVIĆA, Nikole ŠAINOVIĆA, Dragoljuba OJDANIĆA, Vlajka STOJILJKOVIĆA i drugih znanih i neznanih lica, koristile su se sredstvima i metodama izloženim u paragrafima od 55 do 66 da bi sprovele kampanju progona kosovskog albanskog civilnog stanovništva na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi. Ti progoni su uključivali, među ostalim, sledeća sredstva i načine:
Ovim delima i propustima, Slobodan MILOŠEVIĆ, Milan MILUTINOVIĆ, Nikola ŠAINOVIĆ, Dragoljub OJDANIĆ, Vlajko STOJILJKOVIĆ i druga znana i neznana lica, planirali su, podsticali, naredili, počinili ili na neki drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje sledećeg dela: OPŠTI NAVODI 69. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, na Kosovu u SRJ postojalo je stanje oružanog sukoba. 70. Sva dela i propusti koji se navode kao zločini protiv čovečnosti bili su deo široko rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv albanskog civilnog stanovništva na Kosovu u SRJ. DODATNE ČINJENICE 71. Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija nalazi se u južnom delu Republike Srbije, konstitutivne republike SRJ. Teritorija koju danas čini SRJ bila je deo SFRJ. Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija graniči se na severu i severozapadu sa Crnom Gorom, drugom konstitutivnom republikom SRJ. Na jugozapadu, Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija graniči se sa Republikom Albanijom, a na jugu sa Makedonijom. Glavni grad Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija je Priština/Prishtine. 72. Godine 1990, Socijalistička Republika Srbija proglasila je novi Ustav kojim su, između ostalog, promenjeni nazivi republike i autonomnih pokrajina. Naziv Socijalistička Republika Srbija promenjen je u Republika Srbija, naziv Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo promenjen je u Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija (dalje u tekstu za oba naziva: Kosovo), a naziv Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina promenjen je u Autonomna Pokrajina Vojvodina (dalje u tekstu: Vojvodina). U istom tom periodu, Socijalistička Republika Crna Gora promenila je naziv u Republika Crna Gora. 73. Godine 1974, novim Ustavom SFRJ je vlast decentralizovana i prenesena sa centralne vlade na šest konstitutivnih republika. U okviru Srbije, Kosovu i Vojvodini data je znatna autonomija, uključujući kontrolu nad obrazovnim sistemom, sudstvom i policijom. Takođe su dobili sopstvene pokrajinske skupštine i bili su zastupljeni u Skupštini, Ustavnom sudu i Predsedništvu SFRJ. 74. Prema popisu stanovništva iz 1981. godine, poslednjem na kome je učestvovalo skoro celokupno stanovništvo, Kosovo je ukupno imalo približno 1.585.000 stanovnika, od čega su 1.227.000 (77%) stanovnika bili Albanci, a 210.000 (13%) su bili Srbi. Za 1991. godinu postoje samo procene broja stanovnika jer su kosovski Albanci bojkotovali popis sproveden te godine. Prema uopštenim procenama broj stanovnika na Kosovu u vreme na koje se odnosi ova optužnica iznosio je između 1.800.000 i 2.100.000, od čega su oko 85-90% bili kosovski Albanci, dok su 5-10% činili Srbi. 75. Tokom osamdesetih godina, Srbi su izražavali zabrinutost zbog diskriminacije koju je prema njima sprovodilo pokrajinsko rukovodstvo na čijem su čelu bili kosovski Albanci, dok su kosovski Albanci izražavali zabrinutost zbog ekonomske zaostalosti i zahtevali veću političku liberalizaciju i status republike za Kosovo. Od 1981. godine pa nadalje, kosovski Albanci su izlazili na demonstracije koje su vojska SFRJ i policijske snage Srbije suzbijale. 76. U aprilu 1987. godine Slobodan MILOŠEVIĆ, koji je 1986. godine izabran za predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, otputovao je na Kosovo. Na sastancima sa lokalnim srpskim rukovodstvom i u govoru pred skupom Srba, Slobodan MILOŠEVIĆ je podržao srpski nacionalistički program. Time je odstupio od partijske i državne politike koja je još od vremena osnivanja Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, pod rukovodstvom Josipa Broza Tita, ograničavala ispoljavanje nacionalističkih osećanja. Od tog trenutka Slobodan MILOŠEVIĆ je koristio rastući talas srpskog nacionalizma kako bi ojačao centralizovanu vlast u SFRJ. 77. Septembra 1987. godine Slobodan MILOŠEVIĆ i njegovi sledbenici preuzeli su kontrolu nad Centralnim komitetom Saveza komunista Srbije. Slobodan MILOŠEVIĆ je 1988. godine ponovo izabran za predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Sa tog uticajnog položaja, Slobodan MILOŠEVIĆ je mogao dalje da jača svoju političku moć. 78. Od jula 1988. godine do marta 1989. godine, u Vojvodini i Crnoj Gori došlo je do niza demonstracija i skupova podrške Slobodanu MILOŠEVIĆU - takozvane "anti-birokratske revolucije". Ovi protesti su doveli do smenjivanja pokrajinskog, odnosno republičkog rukovodstva - a nove vlade, koje su bile njegovi dužnici, tada su podržale Slobodana MILOŠEVIĆA. 79. Istovremeno, u Srbiji su se sve češće čuli zahtevi da se Kosovo stavi pod jaču srpsku kontrolu, pa su tim povodom održavane brojne demonstracije. Dana 17. novembra 1988. godine visoki albanski politički funkcioneri na Kosovu smenjeni su sa rukovodećih položaja u Pokrajini, a umesto njih su imenovani ljudi lojalni Slobodanu MILOŠEVIĆU. Početkom 1989. godine, Skupština Srbije predložila je amandmane na Ustav Srbije kojima će Kosovu biti oduzeta većina autonomnih ingerencija, uključujući i kontrolu nad policijom, obrazovnom i ekonomskom politikom, izbor zvaničnog jezika, kao i pravo veta na dalje promene Ustava Srbije. Kosovski Albanci su masovno demonstrirali protiv predloženih promena. Početkom februara 1989. godine, štrajk albanskih rudara na Kosovu doveo je do daljeg zatezanja situacije. 80. Zbog političkih previranja, Predsedništvo SFRJ je 3. marta 1989. godine proglasilo da se situacija u Pokrajini pogoršala i da ugrožava poredak, integritet i suverenitet zemlje. Vlada je tada uvela "specijalne mere" kojima je odgovornost za javnu bezbednost sa vlade Srbije prenela na saveznu vladu. 81. Skupština Kosova sastala se 23. marta 1989. godine u Prištini/Prishtine i izglasala usvajanje predloženih ustavnih amandmana, pri čemu se većina delegata kosovskih Albanaca uzdržala od glasanja. I pored toga što nije postojala potrebna dvotrećinska većina u Skupštini, predsednik Skupštine je proglasio da su amandmani usvojeni. Skupština Srbije je 28. marta 1989. godine izglasala usvajanje ustavnih promena, čime je praktično ukinuta autonomija data Ustavom iz 1974. godine. 82. Dok su se na Kosovu dešavale ove promene, Slobodan MILOŠEVIĆ je još više ojačao svoju političku moć postavši predsednik Srbije. Slobodan MILOŠEVIĆ je izabran za predsednika Predsedništva Srbije 8. maja 1989. godine, a njegov izbor je zvanično potvrđen 6. decembra 1989. godine. 83. Početkom 1990. godine, kosovski Albanci organizovali su masovne demonstracije tražeći ukidanje "specijalnih mera". U aprilu 1990. godine, Predsedništvo SFRJ ukinulo je "specijalne mere" i povuklo najveći deo saveznih policijskih snaga, a Srbija je preuzela odgovornost za sprovođenje policijskih mera na Kosovu. 84. U julu 1990. godine, Skupština Srbije donela je odluku o raspuštanju Skupštine Kosova, ubrzo nakon što je 114 poslanika od 123 predstavnika kosovskih Albanca u Skupštini usvojilo nezvaničnu rezoluciju kojom Kosovo proglašavaju ravnopravnim i nezavisnim entitetom u okviru SFRJ. U septembru 1990. godine, mnogi od tih istih poslanika kosovskih Albanaca proglasili su ustav "Republike Kosovo". Godinu dana kasnije, u septembru 1991. godine, kosovski Albanci održali su nezvanični referendum na kome su u ogromnoj većini glasali za nezavisnost. Dana 24. maja 1992. godine, kosovski Albanci održali su nezvanične izbore za skupštinu i predsednika "Republike Kosovo". 85. Dana 16. jula 1990. godine, Savez komunista Srbije i Socijalistički savez radnog naroda Srbije udružili su se u Socijalističku partiju Srbije (SPS), a Slobodan MILOŠEVIĆ izabran je za njenog predsednika. Kao naslednik Saveza komunista, SPS je postao najjača politička stranka u Srbiji, a Slobodan MILOŠEVIĆ je kao predsednik SPS-a imao znatnu moć i uticaj na mnoga područja vlasti, kao i na privatni sektor. Milan MILUTINOVIĆ i Nikola ŠAINOVIĆ zauzimali su istaknute položaje u SPS-u. Nikola ŠAINOVIĆ je bio član Glavnog odbora i Izvršnog odbora stranke i njen potpredsednik, a Milan MILUTINOVIĆ je izabran za predsednika Srbije 1997. godine kao kandidat SPS-a. 86. Posle usvajanja novog Ustava Srbije 28. septembra 1990. godine, Slobodan MILOŠEVIĆ je na višestranačkim izborima održanim 9. i 26. decembra 1990. godine izabran za predsednika Srbije; ponovo je izabran 20. decembra 1992. godine. U decembru 1991. godine, Nikola ŠAINOVIĆ imenovan je za potpredsednika Vlade Srbije. 87. Nakon što je Kosovu 1989. godine praktično ukinuta autonomija, na Kosovu dolazi do sve većih političkih podela. Krajem 1990. godine i tokom cele 1991. godine hiljade kosovskih Albanaca - lekara, nastavnika, profesora, radnika, policajaca i državnih službenika otpušteno je s posla. Lokalni sud na Kosovu je ukinut, a mnoge sudije smenjene. Nasilje policije nad kosovskim Albancima pojačano je. 88. U ovom periodu, nezvanično albansko rukovodstvo na Kosovu sledilo je politiku nenasilnog građanskog otpora i počelo je da uspostavlja sistem nezvaničnih, paralelnih institucija u oblasti zdravstvene zaštite i obrazovanja. 89. Krajem juna 1991. godine, SFRJ je počela da se raspada u nizu ratova koji su usledili jedan za drugim, u Republici Sloveniji (dalje u tekstu: Slovenija), Republici Hrvatskoj (dalje u tekstu: Hrvatska) i Bosni i Hercegovini. Slovenija je 25. juna 1991. godine proglasila nezavisnost od SFRJ, što je dovelo do izbijanja rata; mirovni sporazum postignut je 8. jula 1991. godine. Hrvatska je svoju nezavisnost proglasila 25. juna 1991. godine, što je dovelo do borbi između hrvatskih vojnih snaga s jedne strane i JNA, paravojnih jedinica i "Vojske Republike Srpske Krajine" s druge. 90. Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost 6. marta 1992. godine, što je posle 6. aprila 1992. godine dovelo do rata širokih razmera. Dana 27. aprila 1992. godine SFRJ je rekonstituisana kao SRJ. U to vreme JNA je reorganizovana u VJ. U ratu u Bosni i Hercegovini, JNA, a kasnije VJ, borila se zajedno sa "Vojskom Republike Srpske" protiv vojnih snaga vlade Bosne i Hercegovine i "Hrvatskog vijeća obrane". Aktivna neprijateljstva prestala su potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u decembru 1995. godine. 91. Iako je Slobodan MILOŠEVIĆ za vreme ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio predsednik Srbije, on je ipak bio vodeća srpska politička ličnost koja je imala de facto kontrolu nad saveznom, kao i nad republičkom vladom, i ličnost sa kojom je međunarodna zajednica pregovarala o nizu mirovnih planova i sporazuma u vezi s ovim ratovima. 92. U periodu od 1991. do 1997. godine i Milan MILUTINOVIĆ i Nikola ŠAINOVIĆ zauzimali su visoke položaje u saveznim i republičkim vladama i ostali bliski saradnici Slobodana MILOŠEVIĆA. U ovom periodu, Milan MILUTINOVIĆ je radio u Ministarstvu spoljnih poslova SRJ, a jedno vreme je bio ambasador u Grčkoj. Za ministra spoljnih poslova SRJ postavljen je 1995. godine i na tom položaju je ostao do 1997. godine. Nikola ŠAINOVIĆ je 1993. godine bio predsednik Vlade Srbije, a 1994. godine potpredsednik Vlade SRJ. 93. Dok su se u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili ratovi, situacija na Kosovu, mada zategnuta, nije eskalirala u nasilje i intenzivne borbe do kojih je došlo u tim drugim zemljama. Sredinom devedesetih godina, međutim, jedna frakcija kosovskih Albanaca organizovala je grupu poznatu pod nazivom Ushtria Clirimtare e Kosoves (UCK), odnosno na engleskom jeziku pod nazivom Kosovo Liberation Army /Oslobodilačka vojska Kosova/ (dalje u tekstu: OVK). Ova grupa je zagovarala kampanju oružane pobune i nasilnog otpora srpskim vlastima. Sredinom 1996. godine, OVK je organizovao napade uperene pre svega protiv policijskih snaga Srbije. Od tada i tokom čitave 1997. godine, policijske snage Srbije uzvraćale su silovitim akcijama tamo gde se pretpostavljalo da se nalaze baze OVK-a i njihove pristalice na Kosovu. 94. Nakon što mu je istekao mandat predsednika Srbije, Slobodan MILOŠEVIĆ je 15. jula 1997. godine izabran za predsednika SRJ. Dužnost je preuzeo 23. jula 1997. Posle toga su održani izbori za predsednika Srbije; Milan MILUTINOVIĆ je učestvovao na izborima kao kandidat SPS-a i 21. decembra 1997. godine izabran je za predsednika Srbije. Nikola ŠAINOVIĆ je ponovo postao potpredsednik Vlade SRJ 1996, 1997. i 1998. godine. Delimično kroz blisku saradnju sa Milanom MILUTINOVIĆEM, Slobodan MILOŠEVIĆ je uspeo da zadrži svoj uticaj na Vladu Srbije. 95. Krajem februara 1998. godine, zaoštrio se sukob između OVK-a s jedne, i snaga SRJ i Srbije s druge strane. U tom periodu povređeno je ili ubijeno više kosovskih Albanaca i kosovskih Srba. Snage SRJ i Srbije započele su kampanju granatiranja pretežno albanskih gradova i sela na Kosovu, široko rasprostranjenog uništavanja imovine i proterivanja civilnog stanovništva iz krajeva u kojima je delovao OVK. Mnogi stanovnici su pobegli sa tog područja usled borbi i razaranja ili su bili prinuđeni da se presele u druge krajeve na Kosovu. Ujedinjene nacije procenjuju da je do sredine oktobra 1998. godine preko 298.000 lica, što iznosi otprilike 15 odsto stanovništva, raseljeno unutar Kosova ili je napustilo pokrajinu. 96. U odgovor na intenziviranje sukoba, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija (dalje u tekstu: SBUN) usvojio je u martu 1998. godine Rezoluciju 1160, kojom je "osuđena preterana upotreba sile od strane srpske policije protiv civila i mirnih demonstranata na Kosovu", i stavio embargo na uvoz oružja u SRJ. Šest meseci kasnije SBUN je usvojio Rezoluciju 1199 (1998) u kojoj je konstatovano da "pogoršavanje situacije na Kosovu u Saveznoj Republici Jugoslaviji, predstavlja pretnju miru i bezbednosti u regionu". Savet bezbednosti zahtevao je da sve strane obustave neprijateljstva i da se povuku "snage bezbednosti koje se koriste za represiju nad civilima". 97. U nastojanju da dovedu do popuštanja zategnutosti na Kosovu, u oktobru 1998. godine vođeni su pregovori između Slobodana MILOŠEVIĆA, i predstavnika NATO-a i OEBS-a. Na dan 16. oktobra 1998. godine potpisan je "Sporazum o verifikacionoj misiji OEBS-a za Kosovo". Tim sporazumom i "Dogovorom Clark-Naumann", koji je potpisao Nikola ŠAINOVIĆ, predviđeno je delimično povlačenje snaga SRJ i Srbije sa Kosova, ograničenje dovođenja dodatnih snaga i opreme u region i razmeštaj nenaoružanih predstavnika Verifikacione misije OEBS-a. 98. Mada je širom Kosova razmešteno mnoštvo predstavnika Verifikacione misije OEBS-a, neprijateljstva su se nastavila. U ovom periodu, predstavnici međunarodne Verifikacione misije i organizacija za zaštitu ljudskih prava dokumentovali su izvestan broj ubistava kosovskih Albanaca. U jednom takvom incidentu, 15. januara 1999. godine, ubijeno je 45 nenaoružanih kosovskih Albanaca u selu Račak u opštini Štimlje/Shtime. 99. U daljim nastojanjima da se odgovori na nastavljanje sukoba na Kosovu, organizovana je međunarodna mirovna konferencija u Rambujeu u Francuskoj, koja je počela sa radom 7. februara 1999. godine. Nikola ŠAINOVIĆ, potpredsednik Vlade SRJ, bio je član srpske delegacije na tim mirovnim pregovorima, a pregovorima je prisustvovao i Milan MILUTINOVIĆ, predsednik Srbije. Kosovske Albance predstavljale su delegacije OVK-a i delegacije političkih i građanskih vođa kosovskih Albanaca. I pored višenedeljnih intenzivnih pregovora, mirovni pregovori propali su sredinom marta 1999. godine. 100. Nasilje na Kosovu se nastavilo i za vreme mirovnih pregovora u Francuskoj. Krajem februara i početkom marta, snage SRJ i Srbije započele su niz ofanzivnih dejstava na više desetina pretežno albanskih sela i gradova na Kosovu. Vojne snage SRJ činili su delovi 3. armije VJ-a, konkretno 52. korpus, koji je poznat i pod nazivom Prištinski korpus, te nekoliko brigada i pukova pod komandom Prištinskog korpusa. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ bio je načelnik Generalštaba VJ-a i imao komandnu odgovornost nad 3. armijom, pa tako i nad 52. korpusom. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, vrhovni komandant VJ-a bio je Slobodan MILOŠEVIĆ. 101. Policijske snage koje su učestvovale u operacijama na Kosovu činili su pripadnici MUP-a. Sve vreme na koje se odnosi ova optužnica, svim policijskim snagama koje su bile angažovane ili su delovale po ovlašćenju MUP-a komandovao je Vlajko STOJILJKOVIĆ, ministar unutrašnjih poslova Srbije. Prema Zakonu o odbrani SRJ, policijske snage koje učestvuju u vojnim operacijama u vreme rata ili neposredne ratne opasnosti, potčinjene su komandi VJ-a, čiji su komandanti sve vreme na koje se odnosi ova optužnica bili general-pukovnik Dragoljub OJDANIĆ i Slobodan MILOŠEVIĆ. 102. Tokom svojih ofanzivnih dejstava, snage SRJ i Srbije, delujući u sprezi, učestvovale su u dobro planiranoj i koordiniranoj kampanji uništavanja imovine albanskih civila na Kosovu. Granatirani su gradovi i sela, paljene su kuće, seoska gazdinstva i poslovni objekti, a lična svojina je uništavana. Usled tih usaglašenih dejstava, gradovi, sela i čitave oblasti postale su nenastanjive za kosovske Albance. Pored toga, snage SRJ i Srbije su fizičkim i verbalnim iživljavanjem maltretirale, ponižavale i degradirale albanske civile na Kosovu. Kosovski Albanci su takođe neprestano podvrgavani uvredama, rasnim pogrdama, ponižavajućim postupcima na osnovu etničke pripadnosti i veroispovesti, batinanjima i drugim oblicima fizičkog zlostavljanja. 103. Protivpravna deportacija i prisilno premeštanje na hiljade kosovskih Albanaca iz njihovih domova na Kosovu uključivali su dobro planiranu i usaglašenu akciju rukovodstva SRJ i Srbije i snaga SRJ i Srbije, pri čemu su svi delovali u sprezi. Akcije slične prirode sprovođene su u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine. U tim ratovima, srpske vojne, paravojne i policijske snage silom su proterivale i deportovale nesrpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini iz krajeva pod srpskom kontrolom, koristeći se istim metodama koje su primenjene na Kosovu 1999. godine: žestokim granatiranjem i oružanim napadima na sela; široko rasprostranjenim ubistvima; razaranjem nesrpskih stambenih naselja i kulturnih i verskih objekata; i prisilnim premeštanjem i deportacijom nesrpskog življa. 104. Dana 24. marta 1999. godine NATO je započeo vazdušne napade na ciljeve u SRJ. SRJ je 23. marta 1999. godine proglasila neposrednu ratnu opasnost, odnosno 24. marta 1999. godine ratno stanje. Nakon početka vazdušnih napada, snage SRJ i Srbije pojačale su svoju široko rasprostranjenu ili sistematsku kampanju i prisilno proterale na stotine hiljada kosovskih Albanaca sa Kosova. 105. Pored prisilnog proterivanja kosovskih Albanaca, od 24. marta 1999. godine snage SRJ i Srbije učestvovale su i u brojnim ubistvima kosovskih Albanaca. Takva ubistva dešavala su se na brojnim lokacijama uključujući, između ostalih, Belu Crkvu/Bellacerke, Malu Krušu/Krushe e Vogel, Veliku Krušu/Krushe e Madhe, Đakovicu/Gjakove, Padalište/Padalishte, Izbicu/Izbice, Vučitrn/Vushtrri, Meja/Meje, zatvor u Dubravi, Suva Reka/Suhareke i Kačanik/Kaçanik. 106. Do juna 1999. godine, preko 800.000 kosovskih Albanaca, otprilike jedna trećina ukupnog albanskog stanovništva na Kosovu, proterano je sa Kosova. Smatralo se da je još nekoliko hiljada ljudi raseljeno unutar Kosova. Nepoznati broj kosovskih Albanaca poginuo je u operacijama koje su vodile snage SRJ i Srbije. 107. Dana 3. juna 1999. godine, SRJ i Srbija su prihvatile načela za rešavanje krize na Kosovu, dokument koji su njihovim predstavnicima uručili Martti Ahtisaari, predstavnik Evropske Unije, i Viktor Chernomyrdin, specijalni predstavnik predsednika Ruske Federacije. Ovim dokumentom, nakon koga je usledila Rezolucija 1244 (1999) Saveta bezbednosti, predviđeno je političko rešenje krize na Kosovu, uključujući neposredan prekid nasilja i brzo povlačenje vojnih, policijskih i paravojnih snaga SRJ i Srbije, te prisustvo predstavnika međunarodnih civilnih institucija i snaga bezbednosti na Kosovu pod okriljem Ujedinjenih nacija. 108. Dana 9. juna 1999. godine, između NATO-a, čiji je predstavnik bio general Sir Michael Jackson, i predstavnika VJ-a i MUP-a potpisan je Vojno-tehnički sporazum, kojim je predviđeno povlačenje svih snaga SRJ i Srbije sa Kosova. Prema odredbama Vojno-tehničkog sporazuma, kampanja bombardovanja ciljeva u SRJ koju je vodio NATO trebala je da bude okončana nakon potpunog povlačenja snaga SRJ i Srbije. Dana 20. juna 1999. godine, KFOR, Snage za Kosovo, objavio je da su se snage SRJ i Srbije potpuno povukle sa Kosova. /potpis na originalu/ Dana 16. oktobra 2001. godine
Prilog A Lica ubijena u Račku čija su imena poznata - 15. januara 1999.
Prilog B Lica ubijena u Beloj Crkvi/Bellacerke čija su imena poznata 25. marta 1999.
Prilog C Lica ubijena u Maloj Kruši/Krushe e Vogel Velikoj Kruši/Krushe e Madhe čija su imena poznata - 26. marta 1999.
Prilog D Lica ubijena u Đakovici /Gjakove - 26. marta 1999.
Prilog E Lica ubijena u Padalištu/Padalishtë čija su imena poznata - 26. marta 1999.
Prilog F Lica ubijena u Izbici/Izbice čija su imena poznata - 28. marta 1999.
Prilog G Lica ubijena u Đakovici / Gjakovë - 2. aprila 1999.
Prilog H Lica ubijena u Vučitrnu/Vushtrri čija su imena poznata - 2. maja 1999.
Prilog I Lica ubijena u Meji/Mejë čija su imena poznata - 27. aprila 1999.
Prilog J Lica ubijena u zatvoru u Dubravi/Dubrave čija su imena poznata - 22. i 23. maja 1999.
Prilog K Lica ubijena u Suvoj Reci/Suhareke čija su imena poznata 26. marta 1999.
Prilog L Lica ubijena u Kacaniku/Kaçanik čija su imena poznata - od marta do maja 1999. Kotlina/Kotline - 24. marta 1999.
Slatina/Sllatine - 13. aprila 1999.
|