MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-T

PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 20. maj 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA


ODGOVOR TUŽILAŠTVA NA PODNESAK SRBIJE I CRNE GORE U VEZI SA NEREŠENIM ZAHTEVIMA ZA POMOĆ OD 6. MAJA 2003. GODINE
Tužilaštvo: Amicus curiae:
g. Geoffrey Nice g. Steven Kay
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff g. Tomothy McCormack
g. Dermot Groome g. Branislav Tapušković

Optuženi:
Slobodan Milošević

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Predmet br. IT-02-54-T


ODGOVOR TUŽILAŠTVA NA PODNESAK SRBIJE I CRNE GORE U VEZI SA NEREŠENIM ZAHTEVIMA ZA POMOĆ OD 6. MAJA 2003. GODINE

Uvod

  1. Tužilaštvo sa žaljenjem obaveštava Pretresno veće da Podnesak Srbije i Crne Gore[1] od 6. maja 2003. godine smatra apsolutno neprihvatljivim kao odgovor "države koja sarađuje" na razne zahteve za pomoć (ZZP). U poslednja dva meseca nije dostavljen nijedan jedini dokument sa "Spiska prioritetnih dokumenata" Tužilaštva. Štaviše, u prepisci se kaže da Predsedništvu Republike Srbije nedostaje celokupna arhiva od 1990. do 1997. godine i da saveznom Predsedništvu nedostaje celokupna arhiva iz perioda koji je prethodio 5. oktobru 2000. godine. Umesto da samoinicijativno doprinosi traganju za istinom tako što će obezbediti novu dokumentaciju, Srbija i Crna Gora (u daljem tekstu: SCG) je ponudila samo nove izgovore. Tako je SCG ponovo pokazala da uglavnom ne sarađuje s ovim Međunarodnim sudom, a posebno u predmetu Milošević. Optužba s dužnim poštovanjem traži usmenu raspravu na kojoj bi se raspravljalo o nerešenim zahtevima za pomoć, kao i odgovarajuće naloge kako bi obezbedila dokumente pre nego što završi s izvođenjem svojih dokaza. Značenje tvrdnji Srbije i Crne Gore jeste da sadašnja Vlada nije od svog prethodnika nasledila nikakve državne arhive s ključnim istorijskim dokumentima i da ne može da uđe u trag nijednoj od arhiva koje sadrže dokumente koje je proizveo optuženi, bilo u svojstvu predsednika Srbije ili predsednika SRJ. Ukoliko je to tačno, Pretresnom veću se mora dostaviti detaljno objašnjenje. Ukoliko to nije tačno, traženim dokumentima mora se ući u trag i oni moraju biti priloženi kao dokazni materijal.

  2. Istorijat

  3. Na dan 13. decembra 2002. godine, pre gotovo šest meseci, Tužilaštvo (u daljem tekstu: optužba) je podnelo "Zahtev optužbe za nalog na osnovu pravila 54 bis kojim se Saveznoj Republici Jugoslaviji nalaže da odgovori na nerešene zahteve za pomoć" (u daljem tekstu: Zahtev).[2] Kao odgovor na Nalog iz decembra 2002. godine, ovo Pretresno veće je 10. marta 2003. godine održalo raspravu s predstavnicima Srbije i Crne Gore (nekadašnje Savezne Republike Jugoslavije). Tokom te rasprave, ovo Pretresno veće dalo je nalog Srbiji i Crnoj Gori da postupi po zahtevima optužbe za pomoć, posebno po onima koji se nalaze na "Spisku prioritetnih dokumenata" obelodanjenom stranama u postupku i da najnovije informacije o tome dostavi do 10. maja 2003. godine.[3]

  4. Diskusija

    Potreba za stvarnom saradnjom je od najvećeg mogućeg značaja

  5. Istupajući s novim razlozima ili izgovorima za neobezbeđenje traženih materijala, Srbija i Crna Gora postupa kao da je suprotna strana u postupku, a ne država koja pomaže Međunarodnom sudu u traganju za istinom i pomirenjem u bivšoj Jugoslaviji. Postoji značajna razlika između aktivnog pružanja pomoći Međunarodnom sudu, što je Srbija i Crna Gora dužna da čini prema Statutu i Pravilniku o postupku i dokazima Međunarodnog suda, te rezolucijama Saveta bezbednosti, i nalaženja izgovora za neizvršenje obaveza, što ona neprekidno čini u ovoj stvari.

  6. Da bi ovaj Međunarodni sud stekao dugoročno priznanje u pogledu valjanosti svojih presuda, nužno mu je potreban pristup, ma koliko odocneo, najboljim dokumentima koji stoje na raspolaganju. Do danas, optužba: (1) nije imala neposrednog pristupa arhivama; (2) nailazila je na nedostatak reakcije kad bi tražila pristup arhivama; i (3) smatra da bi predstojeće okončanje ovog suđenja lako moglo da podstakne SCG da odugovlači s odgovorom sve dok tok događaja (to jest kraj suđenja) ne eliminiše potrebu za dokumentima. Potreba za aktivnom, konkretnom saradnjom SCG je nužna.

  7. Od zahteva Pretresnog veća upućenog SCG 10. marta 2003. godine, SCG nije dostavila Tužilaštvu nijedan jedini dokument sa "Spiska prioritetnih dokumenata" optužbe. Kao što je detaljno objašnjeno u Dodatku, umesto da tražene dokumente dostavi i dozvoli pristup arhivama, SCG samo iznosi dodatne razloge i izgovore za svoj pasivan odnos po tom pitanju.[4] Činjenica da SCG nove razloge i izgovore dopunjava dodatnim zahtevima za konkretizaciju, obrazloženje relevantnosti i produženje roka podrazumeva da su ti izgovori neumesni, neiskreni ili i jedno i drugo. Propust SCG da na celishodan način reaguje na zahtev Pretresnog veća da odgovori na nerešene zahteve za pomoć od 10. marta 2003. godine, jasno ukazuje na to da njen odnos prema saradnji ostaje upravo onakav kako ga je opisala tužilac Carla Del Ponte Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija: "Kada se radi o saradnji, politička klima u odnosu prema MKSJ-u ostaje ista, a odnos vlasti i dalje se svodi na malo više od najosnovnijeg. Oni će uraditi taman toliko da zadovolje međunarodnu zajednicu, dok u nekoliko slučajeva koji se već dugo povlače neće odstupiti ni koraka."[5]

    Konkretne diskusije uključene su u priložene dodatke

  8. Dodatak 1 je "Spisak prioritetnih dokumenata koje Tužilaštvo traži od SCG u predmetu protiv Slobodana Miloševića", ažuriran komentarima SCG u skladu sa zahtevom Pretresnog veća od 10. marta 2003. godine. U njega su uključeni zahtevi Tužilaštva po kojima Pretresno veće treba da postupi u vezi sa svakim zahtevom navedenim u rubrici "Primedbe". Dodatak 2 je odgovor optužbe na stav SCG iznet u vezi sa svakim ZZP-om u njenom Podnesku od 6. maja 2003. godine. Pretresno veće se poziva da pregleda priložene dodatke. Ovaj propratni podnesak samo će odgovoriti na komentare koje je pokrenula SCG i ilustrovati nekoliko pitanja koja zavređuju pažnju.

    Spisak prioritetnih dokumenata

  9. Prvo, SCG se protivi "Spisku prioritetnih dokumenata" zato što ti dokumenti ne spadaju u "prioritetne" i zato što spisak sadrži dokumente koji nisu bili u prvobitnom Zahtevu optužbe iz decembra 2002. godine.[6] Optužba je dostavila taj spisak na usmenoj raspravi od 10. marta 2003. godine kako bi pomogla stranama u postupku da se usredsrede na konkretne ZZP-e od posebne važnosti za ovo Pretresno veće i predmet Milošević. Premda su u taj spisak uključena četiri ZZP-a koja nisu bila u Zahtevu iz decembra 2002. godine, ti dokumenti su uključeni kako bi se SCG obavestila i Pretresno veće upozorilo na značajna pitanja koja su još uvek bila nerešena, a smatraju se prioritetnim. Možda će Pretresno veće hteti da ih uključi u eventualni obavezujući nalog ili, ukoliko to nije slučaj, ako ih SCG ne dostavi u prihvatljivom periodu, njihovo uključivanje u "Spisak prioritetnih dokumenata" obezbediće dodatnu podršku daljem zahtevu na osnovu pravila 54bis, što će iziskivati još vremena i rada (a to se može izbeći).

    Pristup arhivama

  10. Drugo, SCG tvrdi da bi pitanje arhiva trebalo odbaciti pošto "Spisak prioritetnih dokumenata" ne uključuje pristup arhivama.[7] "Spisak prioritetnih dokumenata" je bio dodatni dokument sastavljen da bi poslužio stranama u postupku. On ni na koji način ne ograničava prvobitni zahtev, uključujući i zahtev za dobijanje pristupa arhivama, koji je podnet pre više od dve godine[8] i koji je i dalje tema rasprave.[9] Optužba ponovo ističe da 2001. godine, kada je poslala prvobitne zahteve, nije tražila opšti pristup arhivama već pristup kako bi se mogle pregledati arhive, što bi rasteretilo Srbiju[10] na sličan način na koji je to već učinjeno sa zvaničnim arhivama Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.[11] U svetlu dugotrajnih odgađanja u vezi s ovim pitanjem i s približavanjem kraja izvođenja dokaza, Pretresno veće bi moglo zauzeti stav da treba da naloži stroži pristup nego što je prvobitno predloženo. Samo strožim pristupom može se na vreme ostvariti cilj nabavljanja dokumenata. Stoga optužba traži da se, osim pregleda koji je ovde opisan, osoblju Tužilaštva omogući da pregleda i prikupi izabrane dokumente u isto vreme dok pregleda dokumente.[12]

    ZZP na koje je Srbija i Crna Gora odgovorila

  11. Treće, SCG ističe da se izvestan broj zahteva za pomoć nije našao na "Spisku prioritetnih dokumenata" budući da je na njih u potpunosti odgovoreno, te bi ih stoga trebalo odbaciti. Optužba povlači zahtev za obavezujući nalog za sve ZZP-e navedene kao "rešene" u priloženom Dodatku, pošto se uverila da je od poslednje rasprave na njih u potpunosti odgovoreno.

    Zahtevi optužbe nisu previše uopšteni i ne predstavljaju nepotrebno opterećenje

  12. Srbija i Crna Gora, na više mesta u svom Dodatku, insistira na tome da su zahtevi optužbe "previše uopšteni i predstavljaju nepotrebno opterećenje". Kao što se vidi iz priloženog, ažuriranog Dodatka II Tužilaštva, ta karakterizacija je ili (1) neosnovana i zavaravajuća ili (2) rezultat nedostatka značajnije saradnje i dijaloga od strane SCG.[13]

  13. Primer ZZP-a koji SCG smatra "previše uopštenim i koji predstavlja nepotrebno opterećenje" je zahtev optužbe da joj se dostave zapisnici sa sastanaka Vrhovnog saveta odbrane (VSO). Zanimljivo je primetiti da se VSO sastao otprilike 60 puta u toku četiri godine, od 12. marta 1993. do 28. oktobra 1997. godine. Tu se radi o otprilike 60 dokumenata, što nije veliki broj u poređenju s njihovim značajem i nije ih teško umnožiti.[14] Pada u oči da SCG nije uspela da dostavi materijale ni sa jednog od sastanaka koji se odnose na značajne periode vezane za optužnicu protiv optuženog: (1) od 12. marta 1993. do kraja 1995. godine (period relevantan za deo optužnice za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini); i (2) od 23. marta 1999. do 5. oktobra 2000. godine (period kada su se po navodima dogodili zločini na Kosovu, koji su potom zataškani uklanjanjem tela žrtava i njihovim ponovnim sahranjivanjem na drugom mestu).

  14. Značajno je da se prvi od ta dva perioda poklapa s tužbom protiv SCG na Međunarodnom sudu pravde (MSP). Isto tako, zanimljivo je ukazati na to da je u jednom prethodnom slučaju, na zahtev optužbe za dostavu spisa Suda u Beogradu, do kog je došlo zbog hapšenja i pritvaranja optuženog u Beogradu, prvobitni odgovor SCG bio da je ona spremna da obelodani taj materijal tek nakon zaključenja svih nerešenih predmeta pred MSP-om.[15]

  15. Optužba tvrdi da indirektni interes SCG u predmetu pred MSP-om ne može da opravda njenu nesaradnju u predaji dokumenata koji se tiču najozbiljnijih ratnih zločina u ovom predmetu. Kada je ovo pitanje prvi put pokrenuto, optužba je tadašnjoj SRJ dostavila kraće saopštenje u kom je ukazala na to da učestvovanje SRJ u predmetu pred MSP-om ne bi trebalo da ima uticaja na saradnju s ovim Međunarodnim sudom. Sadržaj tog saopštenja nije se dovodio u pitanje.

    Dosadašnji napori da se pomogne optuženima pred MKSJ-om u poređenju s izostajanjem pomoći Tužilaštvu

  16. Istorijat odgovora SCG na ZZP-e optužbe ne samo da ukazuje na nedostatak saradnje već i na to da SCG za dostavljanje optužbi bira dokumentaciju u korist optuženih i potčinjenih vojnih lica.[16] Pregled ažuriranog Dodatka jasno ukazuje na to da je za odabrani broj optuženih (npr. Slobodana Miloševića i Dragoljuba Ojdanića) SCG za optužbu probrala dokumente isključivo na osnovu njihove oslobađajuće vrednosti. Sposobnost da se angažuje u jednom takvom procesu selekcije dokazuje da SCG poseduje kapacitete da izađe u susret zahtevima optužbe, samo što ih selektivno primenjuje.[17]

  17. Isto tako, ima više izveštaja o tome da je bivša Vojna komisija SCG za saradnju s MKSJ-om[18] aktivno pomagala optuženima pred ovim Međunarodnim sudom. Prema jednom nedavnom izveštaju, "odabrani tim nižih i viših oficira pretražio je dokumente u vojnim arhivama tragajući za dokazima u korist lica koja je optužio MKSJ".[19] Ti izveštaji isto tako pokreću pitanje neposredne podrške Miloševiću posebno:

    Sporna saradnja Komisije sa Slobodanom Miloševićem predstavlja mnogo veći problem. Milošević svedocima postavlja veoma precizna pitanja zasnovana na obaveštenjima izuzetnog kvaliteta o događajima na bojnom polju, angažovanju osoblja i jedinica, kao i o političkim koracima koje su preduzimale zaraćene strane. Milošević nikad nije naveo svoj izvor informacija, ali način na koji postavlja pitanja ukazuje na pristup opsežnim informacijama koje samo Vojska Srbije i Crne Gore poseduje na brojnim vojnim lokacijama. Naime, pored dokumenata u arhivama, Milošević isto tako navodi i osetljive informacije iz vremena kada je već bio u zatvoru.[20]

  18. Ukoliko su ti izveštaji tačni, šteta što optužba nije imala nikakve koristi od toga što su niži oficiri aktivno pretraživali arhive u njeno ime.[21]

  19. Osim toga, dodatno svetlo baca intervju koji je 24. aprila 2003. godine emitovao Radio B92 s načelnikom Generalštaba Vojske Srbije i Crne Gore generalom Brankom Krgom. U njemu je general Krga potvrdio da su generali Milan Gvero i Geza Farkaš, bliski saradnici Miloševića i Ratka Mladića, bili spoljni saradnici Vojne komisije.[22] Načelnik Generalštaba je isto tako "objasnio da se jedan deo Komisije bavio odgovorima na postupak [pred MSP-om] koji su pokrenule Hrvatska i Bosna i Hercegovina (BiH), dodajući da je general Gvero bio angažovan da odgovori na pokretanje postupka od strane BiH budući da je bio tamo u toku rata."[23] Optužba smatra da je veoma nezgodno što ista lica koja su možda povezana sa zločinima u BiH i drugde odlučuju o tome koji će se dokumenti dostaviti MKSJ-u i MSP-u, a šta će se dostaviti onima protiv kojih je ovaj Međunarodni sud pokrenuo postupak.

    NATO bombardovanje kao izgovor za neizvršavanje obaveza

  20. U najmanje dvadeset prilika SCG je tvrdila da su dokumenti uništeni u NATO bombardovanju 1999. godine ili, ponekad, da su "možda bili smešteni u nekoj zgradi koju je razorio NATO".[24] Nasuprot tome, optužba tvrdi da su, na osnovu "Zakona o arhivskoj građi Savezne Republike Jugoslavije", Službeni list SRJ, br. 12, koji je 6. marta 1998. godine potpisao Slobodan Milošević, funkcioneri SRJ (a posle njih funkcioneri Srbije i Crne Gore) obavezni zakonodavstvom SRJ da štite i čuvaju zvaničnu dokumentaciju od uništenja, oštećenja ili gubitka. To uključuje odredbe koje zahtevaju da se dokumentacija prenese na bezbedna mesta u slučaju neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja. Pored tog zakona koji je potpisao Milošević, "Pravilo o zvaničnoj korespondenciji i kancelarijskom poslovanju u Vojsci Jugoslavije", koji je 4. oktobra 1994. godine potpisao Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, navodi konkretne mere zaštite za dokumente koji se odnose na vojsku - pri čemu se posebna pažnja posvećuje obezbeđivanju osetljive i tajne dokumentacije[25] - a tu bi spadali brojni traženi dokumenti koji su od suštinskog značaja za ovo Pretresno veće.

  21. Na osnovu svojih istraga, optužba isto tako ima razloga da veruje da su 23. marta 1999. godine, na dan kada je proglašeno "stanje neposredne ratne opasnosti", zvanične arhive, u skladu s propisima, prebačene na drugo mesto prema dobro razrađenom i unapred pripremljenom planu za slučaj opasnosti. Optužba isto tako ima razloga da veruje da (1) arhive koje sadrže osetljive informacije nisu držane na samo jednom mestu; (2) NATO uopšte nije uništio dokumentaciju Ministarstva odbrane; (3) arhive Generalštaba prebačene su u različite "štabove ratne komande".

  22. Budući da je iz svojih izvora saznala da su izvesni dokumenti i materijali prebačeni na druge lokacije pre NATO bombardovanja, optužba je izdala ažurirani zahtev koji je usledio posle ZZP br. 174.[26] Tim ZZP-om br. 174A (čija kopija nije bila uključena u Podnesak Srbije i Crne Gore) tražile su se dodatne informacije u vezi s bombardovanjem.[27] Odgovora nije bilo.

  23. 20. Znajući: (1) da zakoni i propisi SRJ zahtevaju da se tako značajni dokumenti drže na bezbednom mestu u slučaju neposredne ratne opasnosti;[28] (2) da su materijali verovatno premešteni u očekivanju bombardovanja; (3) da nije bilo reakcije na zahtev da se navedu pojedinosti o mestima gde su te arhive smeštene i njihovim upravnicima[29] i (4) da se u zvaničnim izjavama naprosto iznosi zaključak da su dokumenti bili uništeni ili su "možda bili uništeni", optužba ima opravdanog razloga da sumnja da su ti dokumenti uistinu bili oštećeni u NATO bombardovanjima ili da ne postoje nikakve kopije tako značajnih dokumenata.

  24. Nedostatak saradnje Srbije i Crne Gore nije nova stvar, uprkos dosadašnjim upozorenjima i njenim obavezama u skladu s međunarodnim pravom

  25. 21. Ono što je Srbija i Crna Gora učinila ili što nije učinila bila je tema brojnih rasprava, počevši od bilateralnih diskusija između predstavnika Tužilaštva i Srbije i Crne Gore do izjava pred Savetom bezbednosti UN-a.[30] Na primer, u Saopštenju[31] od 19. decembra 2002. godine skreće se pažnja na tekuće probleme vezane za Srbiju i Crnu Goru onako kako ih je video Savet bezbednosti UN:

  26. Izjava [predsednika Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija] ... odnosi se, između ostalog, na pismo koje je 23. oktobra 2002. godine Savetu bezbednosti uputio predsednik MKSJ-a sudija Claude Jorda, u kom je govorio o "stalnom odsustvu saradnje Savezne Republike Jugoslavije"...

  27. Podsećajući na obaveze svih država članica, uključujući i ... Jugoslaviju, Savet bezbednosti konstatovao je da "Države ne bi smele da koriste dijalog ili nedostatak dijaloga [između Međunarodnog suda i zainteresovanih vlada] kao izgovor za neizvršavanje svojih obaveza potpune saradnje s međunarodnim sudovima."

  28. U izjavi predsednika se dalje kaže:

  29. "Savet bezbednosti podseća na obaveze svih država članica, uključujući i ... Jugoslaviju, na osnovu Rezolucije br. 955 (1994) i br. 827 (1993), kao i na statute međunarodnih sudova, da u potpunosti sarađuju s međunarodnim sudovima i njihovim telima, što uključuje i obavezu da izlaze u susret zahtevima međunarodnih sudova za hapšenje ili pritvaranje optuženih i njihovu predaju ili transfer na međunarodne sudove, da svedoke stavljaju međunarodnim sudovima na raspolaganje i da međunarodnim sudovima pomažu u istragama koje su u toku.

  30. "Savet bezbednosti naglašava važnost koju pridaje punoj saradnji svih država članica, a posebno onih kojih se to neposredno tiče, s međunarodnim sudovima.

  31. "Savet bezbednosti isto tako naglašava značaj konstruktivnog dijaloga između međunarodnih sudova i zainteresovanih vlada da rešavaju sva nerešena pitanja i probleme koji utiču na rad međunarodnih sudova, koja se javljaju u toku njihove saradnje, ali isto tako insistira na tome da države članice ne smeju iskoristiti takav dijalog ili nepostojanje dijaloga kao izgovor za neizvršavanje svojih obaveza potpune saradnje s međunarodnim sudovima kako to zahtevaju rezolucije Saveta bezbednosti i statuti međunarodnih sudova.[32]

  32. 22. Optužba tvrdi da, nažalost, reči sudije Jorde i Saveta bezbednosti UN-a još uvek važe. Srbija i Crna Gora ne drži se rezolucija br. 955 i br. 827 Saveta bezbednosti UN, već se radije služi stalnim dijalogom "kao izgovorom za neizvršavanje svojih obaveza pune saradnje s međunarodnim sudom[] kako to zahtevaju rezolucije Saveta bezbednosti i statuti suda[]." Sada, više od godinu dana kako je počelo suđenje Slobodanu Miloševiću, ovo Pretresno veće ne sme da dozvoli da se ovo stalno odsustvo saradnje nastavi.

  33. Zaključak

  34. 23. Optužba tvrdi da do dana današnjeg nije dobila nikakav značajniji odgovor od Vlade Srbije i Crne Gore. Kao što je svim stranama u ovom postupku dobro poznato, vreme je od suštinske važnosti. Tužilaštvo s dužnim poštovanjem traži da se, na osnovu pravila 54 i 54bis, odmah izda nalog ili zakaže rasprava kako bi se Vlada Srbije i Crne Gore naterala da postupi po zahtevima za pomoć navedenim u Zahtevu optužbe i "Spisku prioritetnih dokumenata" o kojima se govorilo prilikom rasprave održane 10. marta 2003. godine. Konačno, imajući u vidu poodmaklu fazu suđenja i dragoceno vreme koje je ostalo na raspolaganju za raspravu o takvim proceduralnim pitanjima, optužba predlaže da SCG obavesti ovo Pretresno veće, u skladu sa pravilom 54bis(F), o svim primedbama u pogledu nacionalne bezbednosti koje eventualno ima na obelodanjivanje bilo kog pitanja pokrenutog Zahtevom optužbe.[33]

  /potpis na originalu/
  Geoffrey Nice,
  glavni zastupnik optužbe
   
Dana 20. maja 2003.  
Hag,  
Holandija  



[1] "Podnesak Srbije i Crne Gore u skladu sa nalogom koji je Veće izdalo na usmenoj raspravi održanoj 10. marta 2003." od 6. maja 2003. (u daljem tekstu: "Podnesak")

[2] Osim toga, Srbija i Crna Gora je 7. februara 2003. godine podnela "Pismeni odgovor Srbije i Crne Gore na ’Zahtev optužbe za nalog na osnovu pravila 54 bis kojim se Saveznoj Republici Jugoslaviji nalaže da odgovori na nerešene zahteve za pomoć’" (u daljem tekstu: Pismeni odgovor). Na dan 28. februara 2003. godine, optužba je podnela svoju "Repliku optužbe na ’Pismeni odgovor Srbije i Crne Gore na zahtev optužbe za nalog na osnovu pravila 54 bis kojim se Saveznoj Republici Jugoslaviji nalaže da odgovori na nerešene zahteve za pomoć’" (u daljem tekstu: Replika na pismeni odgovor).

[3] Transkript, 10. mart 2003. (rasprave na osnovu pravila 54bis), citirano u celosti u Podnesku Srbije i Crne Gore, paragraf 1.

[4] Optužba tvrdi da su izgovori i razlozi, ukoliko su uistinu valjani, mogli biti izneti ranije, za svaki zahtev za pomoć. Nema razloga da se takvi izgovori i razlozi uskraćuju u očekivanju da će jednog dana morati da se podnesu ovom Međunarodnom sudu umesto Tužilaštvu.

[5] Obraćanje Carle Del Ponte, tužioca MKSJ-a i MKSR-a, Savetu bezbednosti UN u julu 2002. godine.

[6] Podnesak SCG, paragraf 3.

[7] Šira diskusija o argumentima vezanim za pristup sadržana je u Tabeli 1 Dodatka 2.

[8] ZZP br. 76 (9. mart 2001).

[9] Videti, na primer, tužiočevo obraćanje Savetu bezbednosti u julu 2002. godine. Tužilac u jednom delu ističe sledeće:

Drugo ključno područje saradnje odnosi se na pristup dokumentima koji se drže u državnim arhivama. Međunarodni sud je, na osnovu Statuta, ovlašćen da ima takav pristup... još uvek čekamo predaju važnih dokumenata, a još uvek nemamo neophodan pristup arhivama u SRJ... Šablon te igre je jasan. Međunarodnom sudu se ne dozvoljava da sam vidi te dokumente - našim istražiteljima uskraćuje se fizički pristup arhivama, bez kojih oni ne mogu da steknu neophodan uvid u klasifikacioni sistem i da ga shvate. Bez te prednosti, teško je ili nemoguće sastaviti zahteve za konkretne predmete i dokumente. Naši istražitelji prisiljeni su da šalju opširne zahteve za čitave kategorije informacija, koji se potom odbijaju s obrazloženjem da nisu konkretni... Savezni ministar pravde, kao i savezni ministar inostranih poslova u svojstvu predsednika Nacionalnog saveta za saradnju s MKSJ-om, obavešteni su o potrebi da preduzmu mere i dostavljen im je detaljan spisak nerešenih zahteva. Nema sumnje da im je jasno šta se od njih traži. Id.

[10] Kao što se ističe u podnesku optužbe od 28. februara 2003. godine: "Na ideju da se pregledaju/pretraže arhive došlo se kako bi se skinuo teret sa država prilikom ispunjavanja zahteva za pomoć koje podnosi Tužilaštvo. Štaviše, u brojnim prilikama razni zvaničnici u bivšoj Jugoslaviji tvrdili su da oni jednostavno nemaju vremena ni kapaciteta da odgovore na zahteve optužbe za dostavu dokumenata. Kako bi ih rasteretila, optužba je predložila da njeno osoblje pregleda takve arhive. Na taj način, osoblje Tužilaštva koristi sopstveno vreme i kapacitete (uključujući, kad je potrebno, aparate za fotokopiranje i skeniranje) u prostorijama tih arhiva i pregleda njihove registre i dokumente. Zatim se skeniraju ili fotokopiraju dokumenti za koje se proceni da su relevantni za rad ovog Međunarodnog suda. Celi proces obavlja se što je diskretnije moguće, uz saradnju i pomoć osoblja dotične arhive. Tako se na najefikasniji način dobijaju dokumenti za koje se proceni da su značajni i relevantni (a optužba napominje da osoblje u tim arhivama često nema predstavu o tome šta sve može da bude značajno i relevantno)."

[11] Optužba ponavlja da se na ideju o pregledu/pretraživanju arhiva došlo kako bi se smanjilo opterećenje država (ili, kad je tome reč, entiteta) pri odgovaranju na zahteve za pomoć Tužilaštva. Štaviše, kad god je bilo moguće, optužba je radije koristila taj metod umesto alternativnog - korišćenja sudskog naloga za pretres.

[12] Ovaj pristup eliminisaće potrebu da se, nakon svakog završenog pregleda, šalju konkretni ZZP-i, što će pospešiti proces kojim se važni dokumenti prebacuju iz arhive pred ovo Pretresno veće. Optužba predlaže isti postupak s kojim se SCG složila u novembru 2001. godine, kada je optužba pregledala i birala dokumente iz arhiva vlade, Skupštine i Ministarstva pravde Srbije, što je primenjivano i u drugim državama i entitetima bivše Jugoslavije.

[13] Kao što je istaknuto u prethodnom podnesku, optužba prihvata činjenicu da je jedan veoma mali broj zahteva širok. Ti zahtevi su bili predmet dodatnog pojašnjavanja ZZP-a. Međutim, optužba primećuje da su u brojnim slučajevima takvi ZZP-i mogli biti ispunjeni tako što bi se optužbi dozvolio neposredan pristup arhivama. Štaviše, pristup toj dokumentaciji obuhvaćen je ZZP-ima za pristup arhivama radi njihovog pregleda, koji su nerešeni već više od dve godine.

[14] Srbija i Crna Gora je odlučila da ne preda te dokumente koji su malobrojni i koje je lako pronaći na osnovu toga što se drugim tačkama ZZP-a traži veći broj.

[15] Kao što je rečeno u "Zahtevu optužbe da se Saveznoj Republici Jugoslaviji uputi nalog za dostavu dokumenata na osnovu pravila 54 bis" od 12. jula 2000. godine: "Dana 28. juna 2002. godine, Tužilaštvo je od Savezne Republike Jugoslavije primilo zvanični odgovor na poslati Zahtev od aprila 2001. godine... U svom odgovoru... pomoćnik saveznog ministra pravde dr Nebojša Šarkić iz Saveznog ministarstva pravde obavestio je Tužilaštvo da ne može imati uvid u sledeće: Žalbu optuženog Slobodana Miloševića, rešenje o određivanju pritvora od 2. aprila 2001. godine i rešenje suda po istoj Žalbi od 3. aprila 2001. godine (u daljem tekstu: spisi Suda u Beogradu). Ministar Šarkić je, međutim, napomenuo da će u te spise "uvid biti moguć po okončanju sporova SR Jugoslavije sa Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom pred Međunarodnim sudom pravde."

[16] Primer za ovo je odgovor SCG na ZZP br. 119B, kojim je tražena dokumentacija Vojske Jugoslavije od januara do juna 1999. godine (takođe naveden u Dodatku). SCG je dostavila 67 dokumenata koji se odnose na pitanja u vezi s izbeglicama, pridržavanje zakona kojima se reguliše vođenje oružanih sukoba i potčinjavanje policije; to su pitanja koja predstavljaju sitni udeo u svakoj uobičajenoj vojnoj korespondenciji. Osim toga, SCG je ignorisala precizan zahtev optužbe za dokumente iz 1999. godine: od 67 dostavljenih dokumenata, samo 17 ih je iz 1999. godine, a svi ostali su iz 1998. godine. Značajno je to da dokumenti iz 1998. godine dolaze gotovo isključivo iz Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije, dok su oni iz 1999. godine gotovo svi iz 3. armije. General-pukovnik Nebojša Pavković komandovao je Prištinskim korpusom 1998. godine, dok je 1999. godine komandovao 3. armijom.

[17]

[18] U daljem tekstu "Vojna komisija".

[19] "Ukinuta Vojna komisija za saradnju s MKSJ-om" /Army Commission for Cooperation with the ICTY Abolished/, Defense & Security (objavio V.I.P. News Service), br. 075 od 17. aprila 2003. godine (Tabela 38 Dodatka II).

[20] Id.

[21] Mada optužba primećuje da je ta "Komisija" ukinuta, to ukazuje na ponašanje i praksu SCG u vreme kad je trebalo da traga za dokumentima sa "spiska prioritetnih dokumenata". Nažalost, ukidanje te Komisije još uvek nije preraslo u obelodanjivanje dodatnih dokumenata MKSJ-u.

[22] Videti, "General Krga: Ne čuvamo Mladića", V.I.P. Daily News Report, broj 2525 od 25. aprila 2003. godine (emitovano u radio intervjuu). Obratiti pažnju na to da je V.I.P. nezavisan i ugledan servis dnevnih vesti iz Beograda. Članak o kome je reč nalazi se u prilogu. Videti isto tako, www.b92.net/news/kaziprst, od 24. aprila 2003. godine (razgovor s načelnikom Generalštaba Vojske Srbije i Crne Gore general-pukovnikom Brankom Krgom).

[23] Id.

[24] Optužba tvrdi da zvanični zaključak, "možda bili [uništeni]" nije u skladu s prihvatljivim standardima saradnje.

[25] Na primer, takvi dokumenti moraju se držati u čeličnim sefovima na bezbednim mestima.

[26] To je bio prvi značajniji ZZP gde se pominje uništavanje dokumenata zbog NATO bombardovanja.

[27] U tom ZZP-u jednim delom postavlja se pitanje: "U vezi sa vašim odgovorom od 12. jula 2002. u kojem navodite da je NATO uništio zgrade u kojima su "možda bili smešteni" dokumenti Zajedničke komande iz 1998, želeli bismo da znamo nazive arhiva, imena upravnika zaduženih za arhive i dokumente, mesta gde su ti dokumenti bili smešteni, adrese na kojima su se nalazili dokumenti Zajedničke komande, preciznije podatke o tome kako i kada je uništen objekat u kojem su bili smešteni dokumenti, beleške u delovodnicima ili drugoj dokumentaciji koje ukazuju na premeštanje dokumenata Zajedničke komande iz 1998, kao i to zašto ste pri pominjanju objekta koji je NATO bombardovao upotrebili izraz "možda" u formulaciji "možda bili smešteni" kojim izražavate nesigurnost u vezi s uništavanjem tih dokumenata.

[28] Ne može se reći da NATO i zapadni lideri nisu znatno unapred obavestili SRJ i Slobodana Miloševića o neminovnosti vazdušnih udara.

[29] Treba obratiti pažnju na to da su, prema propisima SRJ, te pojedinosti morale biti poznate.

[30] Videti, na primer, Obraćanje Nj.E. sudije Clauda Jorde, predsednika MKSJ-a, Savetu bezbednosti UN 29. oktobra 2002. JDH/P.I.S./708-e; Obraćanje Carle Del Ponte, tužioca MKSJ-a i MKSR-a, Savetu bezbednosti UN 30. oktobra 2002. JJJ/P.I.S./709-e; Obraćanje Carle Del Ponte, tužioca MKSJ-a i MKSR-a, Savetu bezbednosti UN u julu 2002.

[31] "Savet bezbednosti ističe važnost pune saradnje država s međunarodnim sudovima", 19. decembar 2002. CC/P.I.S./719e.

[32] Id. (naglasak prema originalu).

[33] Kao što pokazuje pozivanje SCG na pravilo 54bis(F) u njenom Dodatku, SCG je bez sumnje upoznata s postupkom kojim se traži zaštita zbog interesa nacionalne bezbednosti. Premda je to pitanje postavila u svom Dodatku, SCG se nije bavila posebnostima koje zahteva pravilo 54bis(F). Budući da je vreme od suštinske važnosti, optužba smatra da nema potrebe zakazivati raspravu po tom zahtevu samo da bi SCG odbacila diskusiju i dala obaveštenje pet dana unapred o ulaganju prigovora na osnovu pravila 54bis(F). Optužba zahteva da se od SCG traži da svoje eventualno "obaveštenje na osnovu 54bis(F)" podnese pre zakazane rasprave ili da se odrekne svog prava da to učini kasnije. Optužba će telefaksom poslati jedan "kurtoazni primerak" ovog podneska neposredno Srbiji i Crnoj Gori kako bi ona imala dovoljno vremena da razmotri ovu opciju pre bilo kakve zakazane rasprave.