MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-AR73.5

PRED ŽALBENIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Theodor Meron
sudija Fausto Pocar
sudija Mohamed Shahabuddeen
sudija David Hunt
sudija Mehmet Güney

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 3. jun 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA


REPLIKA OPTUŽBE NA OPSERVACIJE AMICI CURIAE O INTERLOKUTORNOJ ŽALBI OPTUŽBE NA “ODLUKU PO PREDLOGU OPTUŽBE ZA FORMALNO PRIMANJE NA ZNANJE ČINJENICA O KOJIMA JE VEĆ PRESUĐENO” KOJU JE PRETRESNO VEĆE DONELO 10. APRILA 2003.

Tužilaštvo: Amici curiae :
g. Geoffrey Nice g. Steven Kay
gđa Hildegard Uertz-Retzlaff g. Branislav Tapušković
g. Dermot Groome g. Timothy McCormack

Optuženi
g. Slobodan Milošević


MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Predmet br. IT-02-54-AR73.5


REPLIKA OPTUŽBE NA OPSERVACIJE AMICI CURIAE O INTERLOKUTORNOJ ŽALBI OPTUŽBE NA “ODLUKU PO PREDLOGU OPTUŽBE ZA FORMALNO PRIMANJE NA ZNANJE ČINJENICA O KOJIMA JE VEĆ PRESUĐENO” KOJU JE PRETRESNO VEĆE DONELO 10. APRILA 2003.

I. Uvod

1. Optužba ovim odgovara na Opservacije amici curiae od 30. maja 2003. (u daljem tekstu: Odgovor)[1] o interlokutornoj žalbi optužbe u vezi s činjenicama o kojima je već presuđeno od 21. maja 2003. (u daljem tekstu: Žalbeni podnesak).[2]

2. Istorijat postupka naveden je u Žalbenom podnesku.[3]

II. Proceduralna pitanja

3. U pogledu proceduralnih pitanja koja su pokrenuli amici curiae, optužba uz dužno poštovanje upućuje Žalbeno veće na Žalbeni podnesak.[4] Optužba, međutim, želi da prokomentariše tvrdnju amici curiae da podnesak nije podnela u skladu s pravilom 73.[5] U tom pogledu, ona ukazuje na to da podnesak ne mora da ima određenu formu. Shodno pravilu 73 (A), on se može podneti usmeno ili u pismenom obliku. Optužba zato smatra da svaki (pismeni ili usmeni) podnesak koji je propisno predočen Sudu i kojim se traži određena odluka – kao što se tražilo Aprilskim podneskom – predstavlja valjan podnesak. Kao što je istaknuto u Žalbenom podnesku,[6] amici curiae su i sâmi tako shvatili Aprilski podnesak. Oni ne objašnjavaju zašto su sada drugačijeg mišljenja.

4. Pored toga, optužba ukazuje na to da je iz svog Žalbenog podneska izostavila određene činjenice vezane za predmet ovog žalbenog postupka[7] i da više nije potrebno da amici curiae pokreću pitanje činjenica koje su navodno u vezi s delima i ponašanjem optuženog.

III. Tvrdnje amici curiae o pravu merodavnom za činjenice o kojima je već presuđeno

5. Optužba takođe ukazuje na to da se amici curiae slažu[8] s tim kako je optužba formulisala test za činjenice o kojima je već presuđeno.[9] Međutim, u Odgovoru amici curiae pokreću se određena pitanja vezana za pravo merodavno za činjenice o kojima je već presuđeno, koja je potrebno razmotriti.

Razlika između pravila 94 (A) i 94 (B)

6. Amici curiae prihvataju analizu optužbe da paragraf (B) pravila 94 mora da se protumači kao širi po opsegu od paragrafa (A).[10] Međutim, nije jasno kako oni shvataju taj širi opseg pravila 94 (B). Prema tvrdnji amici curiae, paragraf (A) sadrži opštepoznate činjenice “koje su u opštoj primeni u celom svetu”, dok se paragraf (B) “odnosi konkretno na MKSJ”, na činjenice “za koje se, u okviru posebne sudske prakse Međunarodnog suda, može reći da nisu podložne razumnom osporavanju ”.[11]

7. Razlika koju amici curiae povlače između onoga što bi se moglo nazvati “činjenice koje su u opštoj primeni u celom svetu” i “činjenice koje su specifične za MKSJ”[12] podseća na nedavnu odluku Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (u daljem tekstu: MKSR) o formalnom primanju na znanje opštepoznatih činjenica u predmetu Tužilac protiv Bagosore. U toj odluci se navodi da pravilo 94 (A) obuhvata “opšte ili univerzalno poznate činjenice [...] ili činjenice koje su opštepoznate na području teritorijalne nadležnosti Međunarodnog suda”.[13] Optužba zato smatra da druga kategorija činjenica koje predlažu amici curiae, “činjenice koje su specifične za MKSJ”, spada u domen paragrafa (A), a ne paragrafa (B). Pored toga, optužba tvrdi da je zahvaljujući savremenim medijima svaka razlika između lokalno poznatih činjenica i opštepoznatih činjenica veštačka; to se vidi i iz priručnika koji se pominju u Dodatku II Žalbenom podnesku.

8. Naposletku, premda amici curiae navode da je opseg paragrafa (B) širi od opsega paragrafa (A),[14] oni ne daju tumačenje paragrafa (B) prema kojem bi se njegov opseg razlikovao od opsega paragrafa (A). Štaviše, i same formulacije koje amici curiae koriste pokazuju da po njihovom tumačenju zapravo oba paragrafa imaju isti opseg, to jest, obuhvataju opštepoznate činjenice.[15] To je još očitije kada sugestivno ističu da, uprkos izvesnim sličnostima između MKS-a i MKSJ-a, i premda u Pravilniku o postupku i dokazima MKS-a postoji ekvivalent pravilu 94(A), ekvivalent pravilu 94(B) ne postoji.[16]

Kriterijumi za utvrđivanje činjenica koje mogu biti predmet razumnog spora

9. Tužilaštvo u Žalbenom podnesku analizira pravo merodavno za činjenice o kojima je već presuđeno[17] i zaključuje da bi bilo neprihvatljivo neselektivno odbaciti činjenice koje inače zadovoljavaju kriterijume testa[18] samo zato što mogu biti predmet razumnog spora. Dok razumna osporivost može dovesti do izuzimanja neke činjenice, Tužilaštvo u svom Žalbenom podnesku tvrdi da se za činjenicu o kojoj je već presuđeno, činjenicu koja je dovoljno pouzdana da se na osnovu nje izrekne oštra kazna, pretpostavlja da ne može biti predmet razumnog spora, osim ako ne postoji konkretan razlog za suprotno.[19]

10. Premda amici curiae u više navrata izražavaju svoje neslaganje sa tvrdnjom Tužilaštva,[20] oni ne iznose nikakav alternativni kriterijum ili metodu za utvrđivanje toga može li neka činjenica postati predmet razumnog spora.[21] Tokom celog ovog postupka oni, dakle, nisu izneli nikakve razloge, čak ni dali primere razloga, zašto bi bilo koja od predloženih činjenica mogla postati predmet razumnog spora.

11. U tom kontekstu se u Odgovoru kaže da Pretresno veće ne treba opteretiti obavezom davanja "400 zasebnih obrazloženja za prihvatanje ili odbacivanje svake činjenice".[22]

12. Ova tvrdnja je problematična iz dva razloga. Prvo, podrazumeva preterivanje u vezi sa stavom Tužilaštva. Pod pretpostavkom da je činjenica pouzdana ako ne postoji konkretni razlog za suprotno, od Pretresnog veća se obrazloženje traži samo onda kada neku činjenicu želi da odbaci. Tužilaštvo tvrdi da će se za većinu činjenica o kojima je već presuđeno doista pokazati da ne mogu postati predmet razumnog spora.

13. Drugo, uprkos tome, Tužilaštvo je svesno činjenice da bi detaljna procena predloženih činjenica o kojima je već presuđeno, potrebna da bi se postupilo pravično kako prema optuženom tako i prema Tužilaštvu, mogla potrajati. Ipak, vreme potrošeno da bi se obezbedilo prihvatanje neke činjenice je dobro uloženo vreme koje će se višestruko isplatiti kroz ušteđene sate u sudnici.

14. Tužilaštvo tvrdi da ogroman potencijal pravila 94(B) za uštedu resursa svih strana u postupku i veća, u potpunosti opravdava sav trud koji primena ovog pravila zahteva.

Činjenice pobijane na suđenju

15. Tužilaštvo konstatuje da amici curiae[23] s jedne strane prihvataju test za prihvatanje po pravilu 94 (B) kako ga izlaže Tužilaštvo.[24] U paragrafu (ii) ovog testa se kaže da je činjenica morala biti pobijana na suđenju, a u nastavku paragrafa da ne sme biti "zasnovana [...] na sporazumu između strana, poput sporazuma o priznanju krivice, kao ni na priznanju."

16. S druge strane, međutim, na jednom mestu se čini da amici curiae, pretpostavljaju da činjenica, da bi bila prihvaćena kao pobijana na suđenju, mora biti podvrgnuta prethodnom unakrsnom ispitivanju.[25]

17. Tužilaštvo tvrdi da to nije tako. Presudno je zapravo to što se odbrana ne slaže sa tim da se presuda Međunarodnog suda, između ostalog, zasniva na nekoj određenoj činjenici, te da je stoga spremna da učini sve što smatra potrebnim i razumnim da tu činjenicu pobije. Ako odbrana, uprkos tome što tu činjenicu ne priznaje, smatra da ne može ništa postići unakrsnim ispitivanjem, taj faktor ne dovodi u pitanje neosporivost činjenice, nego joj ide u prilog.

18. Osim toga, Tužilaštvo bi želelo da se osvrne i na opštije pitanje koje amici curiae pokreću u vezi s tim da li se sporna činjenica "zasniva na sporazumu između strana u ranijem postupku".[26]

19. Za potrebe ovog žalbenog postupka, Tužilaštvo se pozivalo na odluku Pretresnog veća u predmetu Krajišnik kojom je to Veće prihvatilo sve činjenice koje su sada predočene Žalbenom veću. Tužilaštvo primećuje da test Pretresnog veća sadrži uslov da činjenica bude ranije pobijana na suđenju.[27] Tužilaštvo se, međutim, ipak vratilo na to pitanje i, u vremenu kojim je raspolagalo, uspelo ponovo da razmotri šest[28] od sedam predmeta iz kojih su uzete činjenice na kojima se zasnivala odluka u predmetu Krajišnik.

20. U tri od tih šest postupaka (Tadić, Kupreškić i drugi, te Čelebići) nije bilo nespornih činjenica o kojima je postignut sporazum.

21. U tri postupka (Krnojelac, Vasiljević, Kunarac) bilo je nespornih činjenica o kojima je postignut sporazum. Na osnovu preliminarnog ispitivanja dva od ta tri predmeta (Vasiljević i Kunarac), Tužilaštvo je utvrdilo da u ovom žalbenom postupku postoji mali broj dodatnih predloženih činjenica koje se zasnivaju na paragrafima iz presuda pretresnih veća u kojima se pominje sporazum među stranama.[29] Tužilaštvo povlači te činjenice iz žalbenog postupka.

22. Štaviše, neke od predloženih činjenica koje se sad nalaze pred Žalbenim većem u mnogome liče na informacije sadržane u nespornim činjenicama o kojima je u tim predmetima postignut sporazum. Ponovno razmatranje poslednjeg preostalog predmeta[30] i uporedna analiza tri predmeta u kojima je postignut sporazum o nespornim činjenicama zahtevala bi dodatno vreme. Tužilaštvo naglašava svoju spremnost da nastavi s ovim istraživanjem i izvrši kompletnu uporednu analizu ako Žalbeno veće to od njega zatraži. Tužilaštvu su za izradu te analize potrebne dve nedelje od vremena kada Pretresno veće izrazi tu želju.

Činjenice o kojima je već presuđeno stvaraju osporivu pretpostavku

23. Amici curiae se takođe protive tome da se činjenice o kojima je već presuđeno svrstaju u osporive pretpostavke. Oni tvrde da bi osporivost bila "protivn[a] tom načelu".[31]

24. Tužilaštvo prvo želi da istakne da je odluka MKSR-a u predmetu Semanza, koju amici curiae navode u prilog svojoj tvrdnji,[32] zapravo u vezi s pravilom 94 (A), a ne pravilom 94 (B). Razlog za to je činjenica da je ta odluka doneta pre nego što je Pravilnik o postupku i dokazima MKSR-a dopunjen paragrafom (B).[33] Premda se Tužilaštvo slaže da su činjenice prihvaćene prema pravilu 94 (A) neosporive, smatra da je Pretresno veće I,[34] s obzirom na pravilo 94 (B), imalo dobre razloge da obezbedi ovu dodatnu zaštitu za optuženog.[35]

25. Štaviše, suprotno sugestiji amici curiae, Tužilaštvo ne smatra da prihvatanje osporivosti činjenica ide na uštrb sudske ekonomičnosti. Ako odbrana ospori neku činjenicu to će u izvesnoj meri zaista produžiti postupak, ali neće poništiti opštu prednost prihvatanja činjenica o kojima je već presuđeno.

26. Kako bi potkrepilo to gledište, Tužilaštvo predlaže da obrazloži zamišljenu praktičnu primenu procedure u vezi sa činjenicama o kojima je već presuđeno:

27. U slučajevima kada odbrana tvrdi da može dokazati da je činjenica o kojoj je presuđeno iz bilo kog konkretnog razloga nepouzdana, ona time postaje predmet konkretnog spora o čijoj razumnosti se mora izjasniti Pretresno veće. Veće će to i učiniti, bilo prilikom prihvatanja činjenice ili naknadno, prilikom odlučivanja o tome da li da odbaci ili da uslovno prihvati prihvaćenu činjenicu o kojoj je već presuđeno.[36]

28. Iskustvo je pokazalo da su činjenice koje se mogu prihvatiti kao činjenice o kojima je već presuđeno često takve da odbrana, premda ne želi da ih prihvati, ne može ni da ih pobije. U tom slučaju, prihvatanje činjenice o kojoj je već presuđeno jednostavno bi skratilo tegobnu proceduru kojom se Tužilaštvo prisiljava da više puta poziva i ispituje istog svedoka o istim pitanjima, samo da bi se odbrana u tim predmetima kasnije odrekla prava na unakrsno ispitivanje ili iznošenje protivdokaza.

29. U tom pogledu, Tužilaštvo ističe svoj stav da teret opovrgavanja činjenice o kojoj je već presuđeno koji je na odbrani nije nimalo veći nego da je Tužilaštvo predočilo materijal koji ima dokaznu vrednost.[37] U oba slučaja, odbrana bi morala dokazati da bi relevantni zaključak bio nepouzdan.

/potpis na originalu/
za Geoffreya Nicea,
glavnog zastupnika optužbe
Dana 3. juna 2003.
U Hagu, Holandija


[1] Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Opservacije amici curiae o interlokutornoj žalbi optužbe na "Odluku po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno" koju je Pretresno veće donelo 10. aprila 2003, od 30 maja 2003. (u daljem tekstu: Odgovor).

[2] Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Interlokutorna žalba optužbe na “Odluku po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno” Pretresnog veća od 10. aprila 2003, 21. maj 2003. (u daljem tekstu: Žalbeni podnesak).

[3] Žalbeni podnesak, par. 2-4 i 7-17.

[4] Žalbeni podnesak, par. 7-23.

[5] Odgovor, par. 5 (ii).

[6] Žalbeni podnesak, par. 20.

[7] Žalbeni podnesak, par. 26-29.

[8] Odgovor, par. 14.

[9] Žalbeni podnesak, par. 32.

[10] Odgovor, par. 12.

[11] Odgovor, par. 12.

[12] Uporedi formulacije u Odgovoru, par. 18.

[13] Tužilac protiv Bagosore, Odluka od 11. aprila 2003, par. 44; vidi takođe Tužilac protiv Nyiramasuhuka i drugih, Odluka od 15. maja 2002, par. 38; Tužilac protiv Semanze, Odluka od 3. novembra 2000, par. 23 (valja primetiti da je Odluka u predmetu Semanza doneta pre nego što je izmenjen Pravilnik o postupku i dokazima MKSR-a i u njega ubačen par. (B) pravila 94; uporedi Tužilac protiv Semanze, Odluka od 7. februara 2001, par. 1).

[14] Odgovor, par. 12.

[15] Prema amici curiae: "činjenice formalno primljene na znanje na osnovu pravila 94 (B) će često biti i opštepoznate činjenice zato što te činjenice ne mogu biti razumno osporene" (Odgovor, par. 21).

[16] Odgovor, par. 12. Čini se da amici curiae pogrešno tumače pravilo 94(B) zato što ne smatraju da je pravilo 94(B) specifičnost Međunarodnog suda, zbog njegove ograničene teritorijalne nadležnosti (vidi Žalbeni podnesak, par. 44). Stoga se on ne može porediti s regulativom o formalnom primanju na znanje opštepoznatih činjenica u drugim sudskim praksama, uključujući onu MKS-a, koja je potencijalno globalna. Taj propust je posebno vidljiv kada govore o formalnom primanju na znanje kao opštem pravnom načelu i o tome kako je ono regulisano u drugim sudskim praksama. (Odgovor, par. 13).

[17] Žalbeni podnesak, par. 36-64; U Podnesku se navodi (i) da je opseg pravila 94 (B) nužno širi od opsega pravila 94 (A) (Žalbeni podnesak, par. 39-42) i (ii) da su osnovni ciljevi pravila 94 (B) (ekonomičnost sudskog postupka, izbegavanje višekratnog podvrgavanja svedoka traumatičnim iskustvima i obezbeđivanje brzog suđenja drugim optuženima, Žalbeni podnesak, par. 43-46) toliko važni da se pravilu 94 (B) mora dati najveći mogući opseg. On se može ograničiti samo pravima optuženog (Žalbeni podnesak, par. 49), što, međutim, treba vrlo ozbiljno shvatiti (Žalbeni podnesak, par. 47).

[18] Žalbeni podnesak, par. 32; Odgovor, par. 14.

[19] Žalbeni podnesak, par. 52-53, 76; tvrdnja amici curiae da iz stava Tužilaštva proizlazi da sve činjenice o kojima je već presuđeno zadovoljavaju "element razumne neosporivosti" (Odgovor, par. 23) zasniva se na očito nepotpunoj referenci. Stav Tužilaštva izložen je u dva paragrafa (Žalbeni podnesak, par. 51-52), a amici curiae citiraju samo prvi od njih.

[20] Npr., Odgovor, par. 12, 13, 20, 22.

[21] U par. 13 Odgovora se, na primer, za činjenicu o kojoj je već presuđeno kaže da "je činjenica opštepoznata ili neosporna, ili [...] dobijena iz izvora čija je tačnost neosporna." Ne objašnjavaju, međutim, koji su to izvori čija je tačnost neosporna i, konkretno, jesu li odluke Međunarodnog suda među njima. U paragrafu 12 Odgovora kaže se da "prema pravilu 94 (B) takve činjenice mogu biti opštepoznate ili činjenice druge vrste". Međutim, nema naznaka o svojstvima tih "činjenica druge vrste".

[22] Odgovor, par. 31.

[23] Odgovor, par. 14.

[24] Žalbeni podnesak, par. 32.

[25] Odgovor, par. 22.

[26] Odgovor, par. 22.

[27] Tužilac protiv Krajišnika, Odluka od 28. februara 2003, str. 7, par. 15.

[28] Tužilac protiv Tadića, predmet br. IT-94-1-T, Prvostepena presuda, 7. maj 1999; Tužilac protiv Tadića, predmet br. IT-94-1-A, Drugostepena presuda, 15. juli 1999; Tužilac protiv Delalića i drugih, predmet br. IT-96-21-T, (Prvostepena presuda u predmetu Čelebići), Prvostepena presuda, 16. novembar 1998; Tužilac protiv Kupreškića i drugih, predmet br. IT-95-16-T, Prvostepena presuda, 14. januar 2000; Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet br. IT-96-23-T i 23/1-T, Prvostepena presuda, 22. februar 2000; Tužilac protiv Krnojelca, predmet br. IT-97-25-5, Prvostepena presuda, 15. mart 2002; Tužilac protiv Vasiljevića, predmet br. IT-98-32-T, Presuda, 29. mart 2002.

[29] Činjenice 920, 921, 1030, 1074, 1077, 1079 i prva rečenica činjenice 919 (Dragoljub Kunarac je bio vođa stalne izviđačke grupe koja se sastojala od petnaestak ljudi (uključujući i crnogorske vojnike), a koja je bila deo lokalne fočanske Taktičke grupe ili brigade). Te činjenice su numerisane u skladu s Aprilskim podneskom. Navode se u prvom stupcu Dodatka I Žalbenog podneska Tužilaštva.

[30] Tužilac protiv Kvočke i drugih, predmet br. IT-98-30/1-T, Prvostepena presuda, 2. novembar 2001.

[31] Odgovor, par. 13.

[32] Odgovor, par. 27, fusnota 35.

[33] Gore, fusnosta 13.

[34] Tužilac protiv Ljubičića, Odluka od 23. januara 2003, str. 6; Tužilac protiv Krajišnika, Odluka od 28. februara 2003, par. 16; Tužilac protiv Stankovića, Odluka od 16. maja 2003, par. 9 i 12.

[35] Premda Tužilaštvo prihvata da kategoriju činjenica o kojima je već presuđeno ne treba potpuno zatvoriti, veruje da bi prag za ponovno otvaranje pitanja činjenica o kojima je već presuđeno trebao da bude visok: iz tog razloga, Tužilaštvo konstatuje da izraz "osporiva pretpostavka" treba shvatiti kao "čvrsto utemeljenu pretpostavku o tačnosti te činjenice" (Tužilac protiv Krajišnika, Odluka od 28. februara 2003, par. 16); a ne u značenju koje taj izraz ima u nekim pravosudnim sistemima kada podrazumeva blaže kriterijume ili manji teret dokazivanja za onu stranu u postupku koja želi da se ta pretpostavka ukloni. Dvostruku dobrobit pouzdanosti i sudske ekonomičnosti ne treba ugroziti.

[36] Pretresno veće I u predmetu Tužilac protiv Krajišnika, Odluka od 28. februara 2003, par. 17, izložilo je proceduru osporavanja neke činjenice o kojoj je već presuđeno.

[37] Pretresno veće je već u prvobitnom postupku potvrdilo dokaznu vrednost dokaza, na kojima se zasniva neka činjenica o kojoj je već presuđeno.