MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
Predmet br. IT-02-54-T
PRED PRETRESNIM VEĆEM
U sastavu:
sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Lipton Robinson
sudija O-Gon Kwon
Sekretar: g. Hans Holthuis
Odluka od: 22. avgusta 2003.
TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA
POVERLJIVO
ZAHTEV TUŽILAŠTVA NA OSNOVU
PRAVILA 54 I 73
U VEZI S GLAVNIM ISPITIVANJEM SVEDOKA
Tužilaštvo:
|
Amicus curiae:
|
g. Geoffrey Nice
|
g. Steven Kay
|
gđa Hildegaard Uertz-Retzlaff
|
g. Branislav Tapušković
|
g. Dermot Groome
|
g. Timothy McCormack
|
|
|
Optuženi:
|
|
g. Slobodan Milošević
|
|
MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA
Predmet br. IT-02-54-T
I. UVOD
-
Prema uputstvima sudije Maya od 30. jula 2003,[1] optužba ovim podnosi
svoj zahtev da, u okviru glavnog ispitivanja, neke svedoke opširnije
ispita nego što je to običaj u nekim sistemima common
law-a. Ukratko, optužba uz dužno poštovanje
traži da Pretresno veće iskoristi svoje ovlašćenje
iz pravila 90(F)(i) i (ii) Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog
suda (u daljem tekstu: Pravilnik)[2] i primeni
najprikladnije pravilo o dokazima kako bi utvrdilo istinu i istovremeno
izbeglo nepotrebno trošenje vremena.
- Dalja potkrepa ovom zahtevu može se takođe naći u
pravilima 54 i 73 Pravilnika. Ovo prvo dozvoljava sudiji ili pretresnom
veću da, na zahtev neke od strana u postupku, izdaju nalog u svrhu
pripreme ili vođenja suđenja. Ovo potonje propisuje da "nakon
što se predmet dodeli pretresnom veću, svaka od strana može
u bilo kom trenutku, podneskom... tražiti od veća donošenje
odgovarajuće odluke ili pravnog leka".
II. MERODAVNO PRAVO I DISKUSIJA: OSPORAVANJE SVEDOČENJA SVEDOKA
OPTUŽBE U GLAVNOM ISPITIVANJU
-
Kao što je Pretresnom veću poznato, optužba ima na
raspolaganju vrlo ograničeno vreme za izvođenje svojih preostalih
dokaza, uključujući i one koji se odnose na Sarajevo i Srebrenicu.
U tom ograničenom periodu, optužba namerava da ispita neke
ključne svedoke za koje, na osnovu razgovora iz pretpretresne
faze i na osnovu svog promišljanja i iskustva, smatra da će
verodostojno svedočiti o nekim pitanjima, ali na čija svedočenja
možda neće želeti da se oslanja u vezi s drugim aspektima.
Među te svedoke spadaju (i) osobe za koje optužba očekuje
da će dati istinita, potkrepljujuća svedočenja u vezi
s nekim aspektima teze Tužilaštva, ali da će u vezi
s nekim drugim aspektima svedočiti neistinito; (ii) "internacionalni"
svedoci, diplomate itd., čija se mišljenja, mada iskrena,
neće u svakom pogledu podudarati s tezom Tužilaštva;
i (iii) svedoci koji odbiju da dobrovoljno svedoče na zahtev
optužbe.
-
Optužba je mišljenja da se, u cilju otkrivanja istine
i obezbeđivanja ispravne i delotvorne primene pravila 90(F)(i)
i (ii), pravilo common law-a u pogledu glavnog ispitivanja
ne bi trebalo primenjivati na neprimereno pojednostavljen način.[3] U predmetnim okolnostima,
takvo pravilo moglo bi da dovede do nepotrebnog trošenja vremena,
te da bude nerealistično i, konačno, da ne doprinese istini.
-
Optužba traži dozvolu da ispita te osobe kao svedoke na
koje se ne može primeniti uska definicija "pripadanja"
nekoj od strana u postupku i čije svedočenje optužba
može hteti delimično značajno da ospori. Optužba
tvrdi da je takav način ispitivanja u skladu s obavezama propisanim
u tužiočevom propisu br. 2 (u daljem tekstu: tužiočev
propis) u kojem se navode standardi profesionalnog ponašanja
zastupnika optužbe. Prema tom tužiočevom propisu, tužilac
je obavezan da "štiti javni interes i da mu služi",
te da "pomaže Međunarodnom sudu da utvrdi istinu".[4] Zbog
toga, samo prezentiranjem "cele slike" i, ako je potrebno,
osporavanjem delova "slike" koju su prikazali neki svedoci,
optužba može da ispuni svoj mandat traganja za istinom.
-
Ovo ne znači da bi optužba trebala da ugrozi mogućnost
svedoka da svedoči slobodno. Naprotiv, optužba će svedoka
tokom glavnog ispitivanja ispitivati isto onako kako bi ispitivala
bilo kog drugog svedoka. Svedoku će u potpunosti biti omogućeno
da izrazi svoje mišljenje. Tek nakon što se svedoku da ta
mogućnost, optužba bi osporila one delove svedočenja
za koje smatra da eventualno trebaju da budu osporeni.
-
Međunarodni sud trenutno nema utvrđenog pravila
u pogledu parametara kojih se optužba mora pridržavati prilikom
ispitivanja svedoka koga je pozvala da svedoči na glavnom ispitivanju.
-
Međunarodni sud jeste, međutim, razvio sudsku praksu u
pogledu uloge svedoka, koja je relevantna za predmetni zahtev. Na
primer, Međunarodni sud je nedvosmisleno stao na stanovište
da "nakon što je svedok, bilo optužbe ili odbrane,
dao svečanu izjavu... on postaje svedok istine, a ne, strogo
uzevši, svedok bilo koje od strana",[5] odnosno,
da se "od trenutka davanja svečane izjave svedoci više
ne mogu smatrati svedocima jedne ili druge strane, nego samo svedocima
suda".[6]
Takva uputstva su u skladu sa predmetnim zahtevom optužbe da
u toku glavnog ispitivanja ispita svedoka i da ospori njegovo svedočenje
u nastojanju da otkrije istinu.
-
Pored toga, Međunarodni sud je dao preliminarne naznake da
strana u postupku može unakrsno ispitati "sopstvenog"
svedoka ako to zahtevaju okolnosti. Sudija May je, nesumnjivo u skladu
s opštim značenjem pravila 89(A) koje propisuje da veće
neće biti vezano nacionalnim pravilima dokazivanja, jasno stavio
na znanje da Međunarodni sud ne obavezuje stanovište common
law-a u pogledu ovakve situacije.[7]
-
Osim toga, istorijat pravila common law-a u vezi s
ispitivanjem svojih svedoka i osporavanjem njihovog svedočenja,
potkrepljuje stav sudije Maya i pokazuje da restriktivan pristup nije
primeren predmetnim okolnostima. To pravilo je utemeljeno na pretpostavci
da strane u postupku mogu odabrati svoje svedoke i smatrati ih stoga
100% verodostojnim. Oslanjanje na tu pretpostavku bila bi previsoka
cena za današnje tribunale na kojima su retki svedoci koje neka
strana u postupku zaista može da odabere kao "sopstvene"
svedoke i gde svedoci koji uopšteno podržavaju optuženog
često raspolažu informacijama ključnim za uspeh teze
i koje bi oni, iz nekog razloga, mogli biti spremni da iznesu kao
svedoci optužbe.[8]
-
Očito prihvatajući gorenavedeno, neki pravosudni sistemi
su već odavno usvojili pravila dokazivanja po kojima neka strana
u postupku ima slobodu da ispita i ospori svedočenje sopstvenog
svedoka, čak i u kontekstu akuzatornog postupka. U Sjedinjenim
Državama, na primer, u Saveznom pravilniku o dokaznom postupku
/Federal Rule of Evidence/, pravilo 607, odbacuje se koncept
po kojem strana u postupku potpuno garantuje kredibilitet svog svedoka.[9] Štaviše,
prema pravilu 607, "kredibilitet svedoka može dovesti u
pitanje bilo koja od strana u postupku, uključujući i stranu
koja je pozvala tog svedoka."[10] Povrh
toga, nije nužno da se svedok proglasi neprijateljski raspoloženim
pre no što se dozvoli da se on diskredituje.[11]
-
Od posebnog interesa za ovo Pretresno veće moglo bi da bude
to da Vlada Sjedinjenih Država, prilikom krivičnog gonjenja
(koje se vrši u ime javnosti), ima naročito veliku slobodu
u pogledu postavljanja sugestivnih pitanja, unakrsnog ispitivanja
i osporavanja svedočenja nekog svedoka, pod uslovom da je Vlada
obavezna da svedoke prihvati onakvim kakvi jesu.[12]
Prema tome, kada Vlada "pozove svedoka čiji su potkrepljujući
dokazi ključni za tezu Vlade, Vlada ima pravo da ispita tog svedoka
i da pokuša da njegovo svedočenje proglasi neverodostojnim
u vezi s onim aspektima svedočenja koji su suprotni Vladinom
prikazu tih istih događaja".[13]
-
U Škotskoj su pak sugestivna pitanja o spornim tačkama
dozvoljena u glavnom ispitivanju kada svedok izrazi nespremnost ili
kada okleva da svedoči, ili pokaže da je neprijateljski
raspoložen prema strani koja ga je pozvala.[14]
Onaj koji vrši ispitivanje može svedoka smatrati neprijateljski
raspoloženim ili nenaklonjenim njegovoj tezi i postavljati mu
sugestivna pitanja bez dozvole suda.[15]
Takvo pravo, naročito ako proizlazi iz duge tradicije zastupanja
u javnom interesu,[16]
obezbeđuje korisne, a moglo bi se tvrditi i najbolje, smernice
Međunarodnom sudu prilikom odlučivanja o tome kako u ovom
postupku treba da se primeni pravilo 90 (F).
- Optužba uz dužno poštovanje tvrdi da svako pravilo
koje Međunarodni sud primeni treba da uzme u obzir činjenicu
da svedoci nisu vlasništvo ni optužbe ni odbrane.[17] Nije realno očekivati da bilo koji
svedok svedoči o činjenicama koje u potpunosti potkrepljuju
ili su potpuno u suprotnosti sa tezom strane u postupku koja ga ispituje.
Prema tome, optužba naprosto traži dozvolu da ispita svedoke
na način koji je u skladu s takvom realnošću.
III. ZAKLJUČAK
-
Optužba poziva Pretresno veće da primeni svoja ovlašćenja
iz pravila 90(F) i dozvoli optužbi da u potpunosti ispita svedoke,
da ospori njihovo svedočenje i unakrsno ih ispita u glavnom ispitivanju
u nastojanju da u što kraćem roku utvrdi istinu.
/potpisa na originalu/
Geoffrey Nice,
glavni zastupnik optužbe
Dana 22. avgusta 2003.
U Hagu,
Holandija
[1]
Tužilac protiv Miloševića, predmet br. IT-02-54-T,
dan 233, Proceduralna rasprava.
[2]
U pravilu 90(F) stoji da "Pretresno veće vrši kontrolu
nad načinom i redosledom ispitivanja svedoka i izvođenja dokaza
da bi se (i) ispitivanje i izvođenje dokaza učinilo efikasnim
za utvrđivanje istine; i (ii) izbeglo nepotrebno trošenje
vremena" (naglasak dodat).
[3]
Prema pravilima common law-a, strana u postupku tokom glavnog
ispitivanja svedoku može postavljati samo pitanja koja nisu sugestivna
i ne sme osporavati njegovo svedočenje. Jedini izuzetak od ovog pravila
su svedoci koji svedoče na štetu strane koja ih je pozvala (dalje
u tekstu: neprijateljski raspoloženi svedoci). Da bi mogao iskoristiti
ovaj izuzetak, (1) pravni zastupnik mora svedoku u početku postavljati
nesugestivna pitanja, (2) svedok mora na javnom suđenju pokazati
da je neprijateljski raspoložen svedok, (3) pravni zastupnik mora
od suda tražiti dozvolu da s tim svedocima postupa kao s neprijateljski
raspoloženim svedocima i (4) sud mora dati takvu dozvolu. Vidi
npr., 38 C.R. (4. izd.) (Kanada) i M.R.Mallick, Ganguly's Criminal
Court Practice and Procedure /Gangulyjeva praksa i procedura krivičnih
sudova/ str. 676 (9. izd.) (Indija).
[4]
Tužiočev propis br. 2 (1999), Standardi profesionalnog ponašanja
zastupnika optužbe, par. 2(a) i (h).
[5]
Tužilac protiv Kupreškića i drugih, predmet br.
IT-95-T, Pretresno veće I, 21. septembar 1998, str. 3.
[6]
Tužilac protiv Jelisića, predmet br. IT-95-10-T, Pretresno
veće I, 11. decembar 1998, str. 2.
[7]
Tokom jedne rasprave o ispitivanju neprijateljski raspoloženih svedoka
u predmetu Tužilac protiv Miloševića, sudija May
je izneo da Međunarodni sud ne obavezuju pravila common law-a.
Prema tome, pravila common law-a u vezi sa neprijateljski
raspoloženim svedocima nisu pravila Međunarodnog suda. (predmet
br. IT-02-54, T. 16732). Dana 30. jula 2003, tokom jedne proceduralne
rasprave u ovom pogledu sudija May je ponovio da Međunarodni sud
ne vežu pravila common law-a. (predmet br. IT-02-54, T.16732).
[8]
Vidi Charles J. Walsh and Gwen L. Posner, Presenting and Challenging
Witnesses Under New Jersey Rules of Evidence 607, 611(C) i 803(A)(1):
Should We Vouch For The Credibility of These Rules? /Ispitivanje svedoka
i osporavanje svedočenja u skladu sa pravilima 607, 611(C) i 803(A)(1)
New Jerseya o dokaznom postupku: da li treba da garantujemo verodostojnost
tih pravila?/, 27 Seton Hall Rev /br. 27 pravnog časopisa Seton Halla/
str. 399, 418, 486 (1997).
[9]
Vidi Chambers v. Mississippi, 410 U.S. 284, 297 n. 9,93 S.Ct. 1038,
1046 n. 9 (1973).
[10]
Federal Rule of Evidence /Savezni pravilnik o dokaznom postupku/,
pravilo 607.
[11]
Vidi US v. Shoupe, 548, F2d 636, 642 n. 1 (6th Cir. 1977), US
v. Bailey, 831 F.2d 297 (6th Cir. 1987) i US v. Ienco, 92 F.3d
564, 568 (7th Cir. 1996).
[12]
Vidi US v. Karnes, 531 F.2d 214, 217 (4th Cir. 1976).
[13]
US v. Eisen, 974 F.2d 246, 262-263 (2d Cir. 1992).
[14]
Škotski pravni sistem jeste primer sistema koji kombinuje praksu
kontinentalnog prava i common law-a. To nije ništa neobično.
Niz zemalja i teritorija, uključujući npr., Luizijanu, Filipine,
Portoriko, Kvebek, Južnu Afriku, Svetu Luciju i Zimbabve, takođe
imaju "mešane" pravne sisteme koji uključuju i elemente
kontinentalnog prava i common law-a. Vidi Arthur T. von
Mehren, The United States Legal System: Between the Common Law and
Civil Law Legal Traditions /Pravni sistem Sjedinjenih Država:
između pravnih tradicija common law-a i kontinentalnog
prava/ CENTRO DI STUDI E RICHERCHE DI DIRITTO COMPARATO E STRANIERO (Rim
2000); William Tetley, Q.C., Mixed Jurisdictions: Common Law vs. Civil
Law (Codified and Uncodified) /Mešane jurisdikcije: common
law nasuprot kontinentalnom pravu (kodifikovano i nekodifikovano),
60 La. L. Rev. 677, 679 (Spring 2000).
[15]
The Laws of Scotland /Škotski zakoni/, STAIR MEMORIAL ENCYCLOPAEDIA,
Evidence /Dokazi/, tom 10, par. 552.
[16]
Za razliku od škotskog prava, koje se temelji na premisi da se krivično
gonjenje vrši u javnom interesu, u engleskom sistemu common law-a,
krivično gonjenje je, istorijski gledano, u potpunosti privatna stvar.
Tek 1985, nakon donošenja zakona Prosecution of Offenses Act
/Zakon o krivičnom gonjenju/, Engleska je uspostavila efikasan
sistem javnog krivičnog gonjenja. Vidi Daniel Klerman, Settlement
and the Decline of Private Prosecution in Thirteenth-Century England /Nagodba
i lagano nestajanje privatnog krivičnog gonjenja u Engleskoj
u 13. veku/, The Independent Institute (2000).
[17]
Tužilac protiv Mrkšića, predmet br. IT-95-13/1-AR73,
Žalbeno veće, 30. juli 2003, par. 15.
|