MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

Predmet br. IT-02-54-T

PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Lipton Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum zavođenja: 12. juni 2002.

TUŽILAC

protiv

SLOBODANA MILOŠEVIĆA

 


ZAHTEV OPTUŽBE ZA POTVRDU
U SKLADU SA PRAVILOM 73(C)

 

Tužilaštvo:
gđa. Carla Del Ponte
Amicus Curiae:
g. Steven Kay
g. Branislav Tapušković
g. Michail Wladimiroff
Optuženi:
g. Slobodan Milošević
 

 

 

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

TUŽILAC

protiv

SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Predmet br. IT-02-54-T

 

 

ZAHTEV OPTUŽBE ZA POTVRDU
U SKLADU SA PRAVILOM 73(C)

Na osnovu pravila 73(C) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik), optužba podnosi ovaj zahtev da Pretresno veće izda potvrdu za ulaganje interlokutorne žalbe na odluku Pretresnog veća da se isključi iskaz jednog istražitelja Tužilaštva, koji, inter alia, sadrži sažetak dokaznog materijala, uključujući izjave svedoka date Tužilaštvu.

I. Osnovni podaci

Na spisak svedoka koji je optužba predala 18. januara 2002, optužba je uvrstila imena nekoliko istražitelja Tužilaštva. Po mišljenju optužbe, ti istražitelji bili bi u mogućnosti da daju iskaze sa nekoliko aspekata. Posebno bi svedoci-istražitelji bili u mogućnosti da pomognu Pretresnom veću u razumevanju događaja koji su se prema navodima dogodili na mestu izvršenja krivičnog dela svojom istražiteljskom analizom i sažetkom dokaznog materijala koji se odnosi na relevantno mesto izvršenja krivičnog dela. To bi uradili kako u obliku iskaza viva voce tako i putem pismenih izveštaja. Ovaj dokazni materijal uključivao bi sažetak izjava svedoka datih Tužilaštvu.

Dana 28. maja 2002. optužba je pozvala g. Barneya Kellyja da svedoči o mestu izvršenja krivičnog dela u Račku.[1] Optužba je želela da se u dokaze uvrsti sažetak izjava drugih svedoka datih Tužilaštvu koje bi izneo g. Kelly . Pretresno veće zaključilo je da se u tom času dokazi sa takvim sažetkom svedočenja ne mogu izvoditi i ostavilo je stvar na dalje razmatranje.[2] Dana 5. juna 2002, Pretresno veće zatražilo je od optužbe da podnese zahtev za potvrdu po pitanju sažimanja iskaza svedoka.[3]

II. Diskusija

Pravilo 73(C) u relevantnom delu predviđa sledeće: "Pretresno veće može potvrditi da je interlokutorna žalba uložena tokom suđenja na odluku u vezi sa dokazima ili proceduralnim pitanjima svrsishodna za dalje suđenje … "

Optužba tvrdi da je interlokutorna žalba na odluku Pretresnog veća da se iz iskaza istražitelja isključe sažeci izjava svrsishodna za nastavak ovog suđenja i uopšte uzevši. Segment ovog predmeta koji se odnosi na Kosovo obuhvata 12 mesta izvršenja krivičnih dela u vezi sa optužbama za ubistva i progone i 13 mesta izvršenja krivičnih dela u vezi sa prisilnim premeštanjem, deportacijom i progonima koji su se dešavali širom Kosova tokom perioda od šest meseci. U optužnici za Kosovo priloženi su podaci o 600 žrtava ubistava i navodi se da je oko 800.000 kosovskih Albanaca deportovano s Kosova. Optužba navodi da bi dokazi izvedeni sažimanjem iskaza svedoka imali značajan pozitivan uticaj na mogućnost Pretresnog veća da dođe do prave procene velike količine dokaznog materijala u vezi sa tim događajima.

Kao što je rečeno u objašnjenju Pretresnom veću, optužba je tokom pripremanja segmenta ovog predmeta koji se odnosi na Kosovo shvatila da će tužiocu biti teško da u okviru raspoloživog vremena dokaže činjenice u vezi sa bazom zločina iz optužnice za Kosovo oslanjajući se isključivo na svedočenje viva voce svedoka o bazi zločina.[4] Namera optužbe bila je stoga da pozove dovoljan minimum svedoka viva voce i onih u skladu sa pravilom 92 bis, a nakon toga da pozove pojedine istražitelje, one koji su prvenstveno bili zaduženi za istragu o nekom od raznih mesta izvršenja krivičnih dela, da sažmu iskaze svedoka o bazi zločina koji su relevantni za to mesto i da u svom svedočenju obrade relevantne fotografije, mape, izveštaje o autopsiji i druge dokazne predmete gde je to prikladno.

S obzirom na ograničenja vremena koje je dalo Pretresno veće, optužba veruje da bi takvi sažeci iskaza svedoka mogli imati značajnu vrednost, kao sredstvo da se Pretresnom veću pruži pregled događaja za svako mesto izvršenja krivičnog dela.

Tokom usmene rasprave po ovom pitanju optužba je iznela svoj stav o vrednosti prihvatanja sažetaka izjava svedoka, navodeći kao primer svedočenje i izveštaj istražitelja Barneya Kellyja u vezi sa mestom izvršenja krivičnog dela u Račku.[5] Prvo, sažeci iskaza svedoka imali bi sami po sebi dokaznu vrednost.[6] Drugo, pružili bi određenu osnovu informacija procenjenog potencijala, u odnosu na koju bi Pretresno veće bilo u mogućnosti da proverava svoje privremene nalaze. Treće, takvi sažeci iskaza pomogli bi Pretresnom veću da konkretnije identifikuje izvore dodatnog materijala u obliku svedočenja viva voce koji mu stoje na raspolaganju. Za stavljanje na raspolaganje Pretresnom veću takvog "dosijea" materijala putem sažimanja iskaza svedoka moglo bi se reći da odražava ili da se oslanja na neke od najboljih garancija koje pruža kontinentalni sistem krivičnog postupka u kojem sudski organi imaju pristup svim materijalima istrage.

Optužba dalje primećuje da pitanje prihvatljivosti sažetih iskaza svedoka predstavlja značajno pitanje ne samo za segment ovog predmeta koji se odnosi na Kosovo, nego i za segmente koji se odnose na Hrvatsku i Bosnu, kao i za svako drugo korišćenje kada je, kao što je to ovde slučaj, totalno "polje" raspoloživih dokaza u stvari neograničeno. Navodi sadržani u optužnicama za Hrvatsku i Bosnu su uporedivi i može se reći da prevazilaze obim (geografski i vremenski) navoda sadržanih u optužnici za Kosovo.

Optužba tvrdi da bi isključivanje sažetih iskaza svedoka u ovom predmetu imalo značajne posledice po mogućnost optužbe da donese najbolju odluku o tome kako da Pretresnom veću predoči najpotpuniji dokazni materijal, a moglo bi da ima značajne posledice po pravično i ekspeditivno vođenje postupka. Optužba dalje tvrdi da bi rešavanje ovog pitanja u značajnoj meri unapredilo postupak, i iz navedenih razloga traži dozvolu za ulaganje interlokutorne žalbe na odluku.

Neophodno je i krajnje poželjno da Žalbeno veće razreši nedoslednosti koje se javljaju u praksi različitih Pretresnih veća. Na primer, u predmetu Krstić, Pretresno veće I prihvatilo je dokaze koji su ponudili istražitelji Jean-Rene Ruez[7] i Dean Manning,[8] svedoci koji su u svojim iskazima sažimali dokaze. Takve dokaze je u predmetu Jelisić takođe ponudio John Ralston.

III. Traženo pravno sredstvo

Davanje potvrde u skladu sa pravilom 73(C) za ulaganje interlokutorne žalbe na odluku Pretresnog veća da se isključi svedočenje u kojem se sažimaju drugi iskazi.

 

  /potpis na originalu/
Geoffrey Nice,
glavni zastupnik optužbe
Dana 12. juna 2002.
U Hagu,
Holandija
 


[1] Transkript glavnog pretresa, 5701 i dalje.

[2] Transkript glavnog pretresa, 5726.

[3] Transkript glavnog pretresa, 6275.

[4] Vidi Transkript, 5725 (diskusija o poteškoćama vezanim za pozivanje velikog broja svedoka u svrhu dokazivanja događaja u Račku).

[5] Transkript, 5722 i dalje.

[6] U tom pogledu, optužba primećuje da Pravilnik ne zabranjuje prihvatanje dokaza iz druge ruke. Štaviše, "u praksi Međunarodnog suda uvreženo je da su iskazi iz druge ruke prihvatljivi… Pretresna veća imaju široka ovlašćenja na osnovu pravila 89(C) da prihvataju relevantne iskaze iz druge ruke." Tužilac protiv Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1-AR73, "Odluka po žalbi tužioca u vezi s prihvatljivošću dokaza', 16. februar 1999, par. 15.

[7] Tužilac protiv Krstića, IT-99-33-T, Transkript, 488 i dalje.

[8] Tužilac protiv Krstića, IT-99-33-T, Transkript, 3541 i dalje.