O etiologiji i genezi genocida
i drugih masovnih zločina
uperenih protiv određenih grupa
Ton Zwaan
Centar za proučavanje holokausta i genocida
Univerzitet u Amsterdamu /
|
|
Holandska kraljevska akademija nauka i umetnosti
|
Novembar 2003.
|
Sadržaj
Uvod
1. Konceptualizacija: definicije i rasprave
2. Rat, građanski rat i zločini genocida
3. Kriza i zločini genocida
4. Političko rukovodstvo, država i zločini genocida
5. Proces genocida, planiranje i “podela poslova”
6. Zločini i ideologija genocida
7. Žrtve
8. Rezime
Uvod
Osnovni cilj ovog izveštaja je da se obezbede instrumenti za analizu,
uz pomoć kojih će čitalac moći da shvati na koji način
u ljudskom društvu može doći do genocida i drugih masovnih
zločina koji su upereni protiv određenih grupa. Izveštaj
počinje od istorijskog i sociološkog aspekta nekih od glavnih
procesa i uzročnih mehanizama, koji su u prošlosti doveli do
toga da takvi zločini budu počinjeni. Izveštaj je sastavljen
na zahtev Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za
bivšu Jugoslaviju. Međutim, on se ne bavi pitanjem da li je
u bivšoj Jugoslaviji bilo genocida i drugih masovnih zločina
uperenih protiv određenih grupa.
Zaključci koji su izvedeni u ovom izveštaju zasnivaju se na
istraživanju u vezi sa navodnim genocidima koji su počinjeni
na drugim mestima, izvan Bosne i Hercegovine. Tužilaštvo je
od mene tražilo da isključim svako pominjanje Bosne. Iz Tužilaštva
su mi stavili do znanja da će to omogućiti /sudskom/ Veću
da uzme u obzir saznanja koja postoje u vezi sa genocidom i odluči
o tome kako da ta saznanja primeni na činjenice vezane za ovaj slučaj,
bez ikakvog rizika vezanog za moje mišljenje o onome što bi
mnogi, za jedan deo ovog slučaja, smatrali “konačnim pitanjem”.
Svrha ovog izveštaja nije da ospori postojeću pravnu definiciju
genocida niti da pokuša da izađe izvan njenih okvira. Njegov
jedini cilj jeste da se rezimiraju, sintetišu i u sažetom obliku
predstave neki od opštih nalaza i uvida do kojih se došlo u
oblasti ’proučavanja genocida’ tokom proteklih dvadesetak
godina.
Proučavanje genocida sa aspekta istorijskih i društvenih nauka,
koje postepeno dobija svoj oblik od početka 1980-ih godina i širi
se još i danas, uglavnom je proisteklo iz dve vrste studija.
- S jedne strane, broj detaljnih i temeljnih studija u vezi s dređenim
slučajevima genocida i drugih masovnih zločina uperenih protiv
određenih grupa, koji su se desili u istoriji, znatno se povećao
tokom proteklih decenija. Tu posebno mesto imaju studije koje se bave
genocidom nad Jermenima, koji je počinjen u Osmanlijskom carstvu,
za vreme Prvog svetskog rata, zatim progonima Jevreja i genocidom nad
njima u Nemačkoj, kao i u okupiranoj Evropi, u periodu između
1933. i 1945. godine, genocidom u Kambodži, za vreme režima
Crvenih Kmera, u periodu između 1975. i 1979. godine, i, na kraju,
genocidom u Ruandi, 1994. godine.[1]
Međutim, sve više su se ispitivali i mnogo manje poznati slučajevi.[2] Većinu ovih studija
napisali su istoričari i one se zasnivaju na rezultatima podrobnog
istraživanja dokumentarnih i usmenih istorijskih izvora.
- S druge strane, sve je više stručnjaka za društvene
nauke, koji, polazeći od svojih disciplina i kroz primenu različitih
teorijskih pristupa, proučavaju (aspekte) genocida i drugih zločina
uperenih protiv određenih grupa. Među njima su politikolozi,
sociolozi i antropolozi, kao i kriminolozi, psiholozi i psihijatri.[3]
Pored toga, postoji ogromna literatura, čiji su autori osobe koje
su preživele genocid, očevici i posmatrači, a ima i izuzetno
dobrih studija koje se bave različitim aspektima ove teme, čiji
su autori dobro obavešteni novinari, pravnici i pripadnici drugih
profesija.[4]
Prema tome, oblast proučavanja genocida se, na razne načine,
može s pravom nazvati interdisciplinarnom. Na kraju, zahvaljujući
sve većoj dostupnosti mnogih konkretnih i detaljnih proučavanja
pojedinačnih slučajeva, kao i sve boljim teorijskim uvidima
u procese genocida, u različitim periodima i na različitim
mestima, omogućena je izrada sve više komparativnijih studija,
koje su uglavnom napisane iz istorijsko-sociološkog ugla gledanja.[5]
Bez ikakve namere da kažemo da je oblast genocida u potpunosti
proučena, ipak bi se moglo reći da su ta proučavanja
dobila svoju formu tokom proteklih decenija, zahvaljujući trudu
(sada već) starijih (ili penzionisanih) istraživača i
istaknutih autora, kao što su Raul Hilberg, Leo Kuper, Frank Chalk,
Kurt Jonassohn, Helen Fein, Robert Melson, Irving Louis Horowitz, Omer
Bartov, Yehuda Bauer, Israel Charny, Ervin Staub, Norman Naimark i drugi,
jer se rezultati njihovog istraživačkog rada i onoga što
su napisali i dalje smatraju veoma značajnim, a danas mnogi mlađi
stručnjaci novim studijama daju svoj doprinos ovoj oblasti.
Njihov rad takođe čini osnovu na kojoj je ovaj izveštaj
sastavljen.
Redovno se organizuju međunarodne naučne konferencije na temu
genocida i drugih masovnih zločina uperenih protiv određenih
grupa, postoji više stručnih organizacija stručnjaka
koji se bave proučavanjem ove oblasti, kao i dva vodeća stručna
časopisa: “Holocaust and Genocide Studies” /kao u originalu/
/”Proučavanje holokausta i genocida”/ i “Journal
of Genocide Research” /kao u originalu/ /”Časopis istraživanja
genocida”/. Još uvek rastuće interesovanje naučnika,
političara i javnog mnjenja za ovu temu doprinelo je osnivanju
instituta i centara za dalje proučavanje ove oblasti, u većem
broju zemalja zapadne Evrope i severne Amerike, a mnogi profesori istorije
i društvenih nauka trenutno drže kurseve na ovu temu, na mnogim
univerzitetima.
Centar za proučavanje holokausta i genocida osnovan je u Holandiji
relativno skoro. Centar je zvanično otvoren 8. septembra 2003.
godine, javnom manifestacijom koja je održana u auli Univerziteta
u Amsterdamu. Nastao kao rezultat zajedničke inicijative Univeziteta
u Amsterdamu (UvA) /kao u originalu/, Holandskog instituta za ratnu
dokumentaciju (NIOD) /kao u originalu/ i Holandske kraljevske akademije
nauka i umetnosti (KNAW) /kao u originalu/, ovaj centar se uglavnom
finansira sredstvima holandske vlade.
Osnivači centra bili su vođeni idejom o tome da je Holandiji
potreban centar u kojem će se na jednom mestu prikupljati i dalje
razvijati akademsko i stručno znanje vezano za Shoah /kao u originalu/
/holokaust/ i druge oblike genocida, te da je akademskim predavanjima
na ovu temu potrebno sistematski posvetiti pažnju, kao i da takav
centar može da pruži novi podsticaj nivou obaveštenosti
javnosti i javnim raspravama o ovom vrlo ozbiljnom i duboko problematičnom
pitanju. Taj novoosnovani Centar za proučavanje holokausta i genocida
ima četiri zadatka, a to su: akademska istraživanja, predavanja
na univerzitetu, podsticanje interesovanja javnosti i javnih rasprava,
kao i doprinos budućim programima za “obuku predavača”
za ovu temu.[6]
O etiologiji i genezi
genocida i drugih masovnih zločina uperenih protiv određenih
grupa
1. Konceptualizacija: definicije i rasprave
-
Otkako je po prvi put upotrebljen, 1944. godine, u knjizi pravnog
stručnjaka Raphaela Lemkina, Axis Rule in Occupied Europe
/”Vladavina sila Osovine u okupiranoj Evropi”/, izraz
“genocid” postao je uvrežen i ušao je u široku
upotrebu. Međutim, ispostavilo se da je taj pojam izuzetno složen
i težak i da u sebi sadrži različita značenja.
Godinama je ovaj pojam bio predmet rasprave političara i diplomata,
pravnika i pravnih stručnjaka, istoričara i stručnjaka
za društvene nauke, kao i raznih drugih intelektualaca i šire
javnosti. Tokom tih rasprava, istaknuti su neki aspekti genocida i
srodnih masovnih zločina, dok su neki drugi njihovi aspekti ostali
uglavnom neistraženi. U nekim slučajevima je ovaj pojam
proširivan, a u nekima sužavan. Kao što je predstavljeno
u masovnim medijima, u javnim raspravama se taj pojam ponekad koristio
u dosta slobodnom značenju, dok se, u nekim drugim situacijama,
opet koristio u strogo ograničenom smislu. Značenje ovog
pojma iznova se preispitivalo sa svakim novim slučajem navodnog
genocida, koji je počinjen nakon 1945. godine. Bez obzira na
izvesno šire slaganje stručnjaka za ovu oblast oko osnovnog
značenja pojma ”genocid”, još i danas se vode
rasprave o najprikladnijoj definiciji i konceptualizaciji.[7] Može se zaključiti
da značenje ovog pojma još uvek nije u potpunosti utvrđeno,
osim u slučajevima u kojima postoji strogo utvrđena pravna
koncepcija.
-
Prvobitno je Lemkin, u nekoliko svojih priloga na ovu temu, stremio
ka dosta širokoj koncepciji genocida. U svojoj knjizi iz 1944.
godine, on je, na primer, rekao:
“U opštem smislu, genocid nužno ne podrazumeva
neposredno uništenje jedne nacije, osim kada je ono izvršeno
masovnim ubijanjem svih pripadnika jedne nacije. Umesto toga, njegova
svrha je da označi organizovani plan, koji podrazumeva različite
postupke koji imaju za cilj uništenje osnovnih temelja života
nacionalnih grupa (…) /kao u originalu/ Ciljevi takvog plana
bili bi raspad političkih i društvenih institucija kulture,
jezika, nacionalnih osećanja, religije, ₣iğ /kao
u originalu/ ekonomskog postojanja nacionalnih grupa, kao i uništenje
lične bezbednosti, slobode, zdravlja, dostojanstva, pa čak
i života pojedinaca koji pripadaju tim grupama.”[8]
Nekoliko godina kasnije, 1947. godine, on je napisao jedan članak,
u listu American Journal of International Law /kao u originalu/
/”Američki časopis za međunarodno pravo”/:
“(…) /kao u originalu/ zločin genocida obuhvata
svakojaka dela, uključujući ne samo lišavanje života,
već i sprečavanje života (putem abortusa, sterilizacije),
kao i postupke koji u znatnoj meri ugrožavaju život i zdravlje
(veštački izazvane infekcije, /teranjem na/ rad do smrti
u posebnim logorima, namerno razdvajanje porodica u cilju raseljavanja…/kao
u originalu/).”[9]
- Otprilike u isto vreme, većalo se unutar nekoliko odbora u Ujedinjenim
nacijama, što je, na kraju, doprinelo da se donese Konvencija Ujedinjenih
nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida,
koju je Generalna skupština UN-a usvojila 9. decembra 1948. godine,
a prema nedavnim podacima, do sada su tu konvenciju prihvatile 142 zemlje.[10] Kao što je opštepoznato,
u članu 1 Konvencije se potvrđuje da genocid, “bilo
da je počinjen u miru ili u ratu, po međunarodnom pravu predstavlja
zločin, koji se one ₣potpisnice, /primedba/ T.Z.-a /Tona
Zwaana/ğ obavezuju da će sprečiti i kazniti”, dok,
prema definiciji iz člana 2, “genocid” predstavlja:
“svaki od sledećih postupaka koji su počinjeni
u nameri da se, u celini ili delimično, uništi jedna nacionalna,
etnička, rasna ili verska grupa, kao takva: (a) ubijanje pripadnika
grupe; (b) nanošenje teških telesnih ili psihičkih
povreda pripadnicima grupe; (c) namerno nametanje toj grupi uslova
za život za koje je smišljeno da će dovesti do njenog
potpunog ili delimičnog fizičkog uništenja; (d) uvođenje
mera koje imaju za cilj da spreče rađanje /potomstva/
u toj grupi; (e) namerno premeštanje dece iz te grupe u neku
drugu grupu.’
-
U godinama posle toga, istoričari i stručnjaci za društvene
nauke, koji su se bavili proučavanjem genocida, razmišljali
su o načinu na koji je Konvencija nastala, a bilo je dosta rasprava
o prednostima i nedostacima definicije “genocida”, onako
kako je sročena u Konvenciji. Jedan od njih, pravnik i sociolog
Leo Kuper, istakao je da je Konvencija o genocidu iz 1948. godine
stvorena u prilično snažno ispolitizovanoj atmosferi, u
trenutku kad su počeli da se pomaljaju prvi obrisi hladnog rata.
Tokom pripremnih razmatranja, vladala su dosta oprečna mišljenja
koja su se ticala suštinske prirode tog zločina, grupa koje
bi trebalo zaštiti, pitanja umišljaja, uključivanja
kulturnog genocida u ovaj pojam, problema sprovođenja zakona
i kažnjavanja, kao i toga koji stepen uništenja bi mogao
da se smatra genocidom.[11]
-
Kuper, koji se u svom delu uglavnom držao definicije genocida
iz Konvencije, i pored toga je tvrdio da je ta ista definicija ponekad
previše ograničena za istoričare i stručnjake
za društvene nauke, koji pokušavaju da shvate i objasne
genocid i druge masovne zločine uperene protiv određenih
grupa. On smatra da je glavni propust napravljen time što su
političke grupe isključene iz spiska zaštićenih
grupa. Mnogi stručnjaci koji se bave proučavanjem ove oblasti
izneli su isti argument, ponekad dodajući da isključivanje
ekonomskih grupa (klasa) iz tog spiska predstavlja još jedan
propust. U prilog ovoj tezi obično se iznose dva argumenta. S
jedne strane, tvrdi se da su političke razlike često podjednako
značajne kao rasne, nacionalne, etničke ili verske razlike
tako da i one predstavljaju osnov za pokolj i uništenje. S druge
strane, zločini genocida nad nacionalnim, etničkim, rasnim
ili verskim grupama su, u opštem smislu, posledica političkog
sukoba, ili su s njim tesno povezani, a, štaviše, ne mogu
se objasniti bez pominjanja značajnih razlika u nivou (političke)
moći koju imaju grupe koje su u taj sukob umešane. Iako
su mnogi stručnjaci za genocid u svom radu prihvatili definiciju
iz Konvencije, a gotovo svi oni uvažavaju značaj međunarodno
prihvaćene definicije, drugi su predložili razne druge definicije
i oblike konceptualizacije. To se može ilustrovati uz pomoć
nekoliko primera.
- Prema rečima dva poznata autora iz ove oblasti, Franka Chalka
i Kurta Jonassohna, “genocid” se može definisati kao:
“(…) /kao u originalu/ oblik jednostranog masovnog
ubijanja, u kojem država ili neki drugi organ vlasti namerava
da uništi jednu grupu, kao što su ta grupa i pripadništvo
njoj definisani od strane počinioca.”[12]
Jedan drugi poznati stručnjak za genocid, Helen Fein, potvrdila
je da je “genocid”:
“(…) /kao u originalu/ kontinuirano i namerno delovanje
počinilaca koje ima za cilj da neposredno ili posredno fizički
uništi jednu zajednicu putem zabrane biološke i društvene
reprodukcije pripadnika te grupe, koje se kontinuirano vrši
bez obzira na to što se žrtva predala ili što od
nje ne preti nikakva opasnost.”[13]
Još jedan stručnjak za genocid, Israel Charny, predložio
je generičku definiciju “genocida”:
“(…) /kao u originalu/ masovno ubijanje velikog broja
ljudskih bića, u slučaju kada se ne radi o vojnoj akciji
protiv vojnih snaga zakletog neprijatelja, već u slučaju
kada su žrtve u suštini nezaštićene i bespomoćne.”[14]
S druge strane, još jedan stručnjak za ovu oblast, Irving
Louis Horowitz, “genocid” definiše kao:
“(…) /kao u originalu/ strukturno i sistematsko uništavanje
nedužnih ljudi od strane birokratskog državnog aparata.”[15]
Kao primer za trenutno uobičajeno i laičko značenje
pojma “genocid”’, može se citirati definicija
iz Websterovog rečnika: “Third New International Dictionary
of the English Language”. Pod odrednicom “genocid”
se navodi da “genocid” predstavlja:
“namernu primenu sistematskih mera (kao što su ubijanje,
nanošenje telesnih ili psihičkih povreda, nehumani uslovi
za život, sprečavanje rađanja), koje su smišljene
da dovedu do istrebljenja jedne rasne, političke ili kulturne
grupe ili do uništenja njenog jezika, religije ili kulture.”[16]
-
Mogli bi se citirati i mnogi drugi autori i izvori, ali iz tih primera
će biti jasno da, iako su mnogi stručnjaci za ovu oblast
obično usredsređeni na namerno masovno ubijanje i uništavanje
nedužnih ljudi, kao osnovno značenje pojma “genocid”,
oni takođe naglašavaju različite dimenzije genocidnog
procesa u celini i skreću pažnju na njegove različite
aspekte.
-
Ova raznolikost gledišta, sama po sebi, ne bi trebalo da čudi.
Opšta koncepcija “genocida” odnosi se na čitav
niz različitih slučajeva navodnih zločina genocida
u stvarnom svetu, od kojih se svaki sastoji od (delimično) različitih
i dosta složenih događaja i dešavanja u različitim
zemljama i u različitim periodima, koje je često teško
razumeti i objasniti. Ta složenost ispoljava se u samoj koncepciji,
kao i u naučnim studijama ovih pojava, koje su urađene sa
istorijskog i društvenog aspekta. Pored toga, pojam “genocida”
daleko je od neutralnog, jer u sebi zapravo sadrži jako mnogo
značenja i to u ljudskom, moralnom, političkom i pravnom
smislu. Isto tako, budući da u osnovi podrazumeva različite
oblike nasilja i masovnog ubijanja, mnogi ljudi na pojavu genocida
obično reaguju snažnim emocijama i snažnim mišljenjima.
Na kraju, genocid je svakako i zločin, koji je kažnjiv po
međunarodnom pravu, a mnogi čak smatraju da je to najteži
i najgnusniji oblik zločina u istoriji čovečanstva.
Iz tog razloga je počiniocima genocida na svim nivoima odgovornosti
obično jako stalo da se genocid zataška, da se drži
u tajnosti, da se poriče, dok, s druge strane, žrtve imaju
svako pravo na ostvarenje pravde, a preživeli s pravom zahtevaju
da se njihova sudbina i njihovi gubici priznaju, tako da očekuju
neku vrstu zadovoljenja i pravde. Stoga, nije ni čudo što
se “genocid” može smatrati pojmom oko kojeg se vode
mnoge rasprave .[17]
-
U vreme kada je iskovana reč “genocid” i kada su
Lemkin i članovi raznih odbora Ujedinjenih nacija, koji su sastavili
i formulisali Konvenciju, uložili prve napore da se taj fenomen
konceptualizuje, stvaranju osnovnog okvira, na koji su sve uključene
strane mogle da se pozovu, doprineli su nedavno završen svetski
rat, nemački nacionalsocijalizam i njegova destruktivna politika,
kao i ubijanje Jevreja, o kojem se, uzgred budi rečeno, tada
daleko manje znalo nego danas. Iako je sâm Lemkin, u glavnim crtama,
svakako bio svestan genocida nad Jermenima, koji se desio samo nekoliko
decenija pre toga, uništavanje i istrebljenje Jevreja postalo
je takoreći “standardni model” onoga što genocid,
u suštini, predstavlja.
-
Kada se suoče s podacima u vezi sa drugim procesima genocida,
koji su se desili u drugo vreme i na drugim mestima, mnogi ljudi,
svesno ili nesvesno, obično upoređuju i “mere”
te procese po ugledu na “standardni model”, o kojem je
toliko toga sada već opštepoznato. Na to, samo po sebi,
ne mogu se staviti nikakve primedbe, jer je uništavanje Jevreja
od strane nemačkih nacionalsocijalista /Nacista/ nesumnjivo ipak
bilo najsistematičniji pokušaj sprovođenja “totalnog”
i “potpunog” genocida ikada počinjenog, pa, kao takvo,
zaslužuje da se proučava, da se o njemu uvek i iznova raspravlja
i u javnoj sferi treba stalno da mu se posvećuje pažnja.
Međutim, neke primedbe mogu se staviti onda kada upoređivanje
sa “standardnim modelom” otežava otkrivanje i priznavanje
drugih procesa progona i genocida i kada to, implicitno ili eksplicitno,
dovodi do zaključaka da ti drugi procesi “zapravo nisu
ozbiljni” slučajevi genocidne politike ili da oni “samo
delimično” predstavljaju genocid, ili onda kada to čak
dovodi do direktnog poricanja da se u drugim slučajevima sprovodi
politika genocida ili da je došlo do nekakvog oblika zločina
genocida.[18]
-
Da bi se suprotstavili ovakvom načinu rezonovanja, istaknuti
stručnjaci za genocid su, u poslednjih nekoliko godina, naglašavali
da se, prema rečima kriminologa Alexa Alvareza, “genocid
pojavljuje u različitim oblicima i u različitom ruhu, a
svaki od njih se odlikuje različitim ciljevima i pobudama”,
i da “ti različiti ciljevi doprinose kreiraju različitih
strategija i taktika”, koje se primenjuju u konkretnim slučajevima.[19] Yehuda Bauer, na primer, smatra da je
možda najbolje da se politike i procesi genocida posmatraju kao
kontinuum, sa rasponom koji ide od slučajeva masovnog ubistva,
preko različitih vrsta genocida, do svoje najveće krajnosti,
koju predstavlja ubijanje Jevreja. Nekoliko godina pre toga, sličnu
tvrdnju izneo je Robert Melson, koji smatra da je od suštinskog
značaja da se prizna i potvrdi činjenica da se zločini
genocida razlikuju po tome u kojoj meri je planirano da budu smrtonosni,
kao i po tome kojih razmera su bili i koliko dugo su trajali.[20] Moglo
bi se dodati da, uprkos tome što su Nacisti pokušali da
izvrše “totalni” genocid nad Jevrejima, oni u tome
ipak nisu potpuno uspeli. Zapravo, svaki genocid je, u izvesnom smislu,
bio “delimični” genocid. Da bi se napravila razlika
među njima, mogu biti korisni kriterijumi koje je Melson primenio
za planiranu smrtonosnost i trajanje genocida. Tada bi se, na primer,
moglo doći do zaključka da su zaista postojale dosta značajne
razlike između ubijanja Jevreja i nacionalsocijalističke
politike genocida prema nekim delovima stanovništva Poljske i
Rusije pod nemačkom okupacijom, ali bi se istovremeno moglo potvrditi
da se, u sva tri slučaja, sprovodila politika genocida i da je
došlo do procesa genocida, kao i to da nema svrhe umanjivati
značaj niti poricati “ozbiljnost” poslednja dva slučaja
samo zato što je prvi slučaj bio krajnje ozbiljan.
- Na kraju, Helen Fein je razradila još jedno korisno sredstvo,
uz pomoć kojeg se može otkriti i ući u trag zločinima
genocida. Ona tvrdi da postoji pet osnovnih uslova, kada se može
reći da se radi o “genocidnoj politici” ili o “genocidu”.
Ukratko rečeno: postoji kontinuitet u napadima koje su počinioci
izvršili da bi uništili pripadnike neke grupe; počinioci
deluju kolektivno ili na organizovani način; žrtve su odabrane
samo zato što pripadaju nekoj grupi; žrtve su bespomoćne
ili su ubijene, bez obzira na to da li su se predale ili su pružale
otpor; uništavanje se vrši s ciljem ubijanja, a ubistvo je
odobreno od strane počinilaca /kao u originalu/.[21]
Ovi kriterijumi, ukoliko mogu da posluže onima koji primenjuju
pravne definicije, mogu da budu od pomoći i kod pravljenja razlike
između ratnih zločina i zločina genocida. Štaviše,
Feinova je utvrdila dva tipična uslova, koji su takođe naglašeni
u ovom izveštaju, a koji se mogu uočiti kod genocida: kao
prvo, odsustvo sankcija za ubistva ili nesprovođenje sankcija,
i, kao drugo, prisustvo ideologija i uverenja kojima se genocidu daje
legitimitet.
Kao što je prethodno napomenuto, značenje pojma “genocid”,
sa istorijskog i sociološkog stanovišta proučavanja
genocida, i dalje je relativno otvoreno i nalazi se u fazi razvoja.
U ovom trenutku, čini se da je bolje da se primeni jedan širi,
otvoren, komparativni i procesualni pristup tom fenomenu i pojmu koji
ga označava.
- Iako ne postoji nijedna jedina jasna, nedvosmislena i opšteprihvaćena
definicija genocida, većina definicija i konceptualizacija sadrži
bitne zajedničke elemente. Smatra se da je, usredsređivanjem
na te elemente, moguće doći do praktičnog poimanja zločina
čiji je cilj genocid, koji će izazvati pravu reakciju. Ako
se kao polazna osnova uzmu istorijske i detaljne studije konkretnih
slučajeva zločina genocida, kao i komparativne istorijsko-sociološke
studije procesa genocida, čini se da je moguće da se, na osnovu
tih studija, dođe do opštih uvida u neke od glavnih činilaca
i uzročnih sila, koje su u prošlosti doprinele stvaranju genocidnih
politika i procesa, a koje verovatno mogu do svega toga ponovo da dovedu
i u budućnosti. Ove studije takođe bacaju svetlo na šire
okolnosti i uslove pod kojima se procesi genocida mogu razviti. Stoga
se čini da je moguće dati pregled etiologije i geneze genocida
i drugih masovnih zločina uperenih protiv određenih grupa.
2. Rat, građanski
rat i zločini genocida
-
Prva stvar oko koje se slažu gotovo svi autori koji se bave
proučavanjem genocida jeste da pažljivo treba napraviti
razliku između genocida s jedne i rata i građanskog rata
s druge strane. U savremenom smislu te reči, rat obično
podrazumeva sukob praćen nasiljem koji se odvija između
dve ili više suverenih država, koji se prvenstveno vodi
između pripadnika njihovih oružanih snaga. To može
da podrazumeva i znatan broj vojničkih žrtava. Zbog uvođenja
prakse “totalnog rata”, koja se naročito primenjivala
tokom Drugog svetskog rata u 20. veku, čija je jedna od posledica
bila teškoća u pravljenju razlike između boraca i onih
koji to nisu bili, takođe može doći do velikog broja
civilnih žrtava. Međutim, vojne i civilne žrtve rata
ne smatraju se žrtvama genocida. Isto važi i kada se radi
o građanskom ratu. Građanski rat podrazumeva sukob praćen
nasiljem koji se odvija između dve ili više naoružanih
i organizovanih strana u jednom društvu, koje su prethodno bile
u sastavu iste suverene države. Američki istoričar
i sociolog, Charles Tilly, okarakterisao je takvo stanje kao “stanje
revolucije” ili kao stanje “višestrukog suvereniteta”.[22] Umesto
jedne suverene države koja je ranije postojala i koja je imala
glavni monopol nad nasiljem na celoj svojoj teritoriji, sada na toj
istoj teritoriji postoji nekoliko naoružanih strana, koje se
bore oko te države, a svaka od njih tvrdi da ima monopol nad
nasiljem, dok je prethodni monopol na centralnom nivou rasparčan
i srušen.[23] Građanski
rat takođe može da dovede do znatnog broja žrtava kod
suprotstavljenih strana, što opet može da dovede do stradanja
civila, bilo posredno zbog ratnih dejstava bilo kroz neprijateljstva
koja su povezana sa vojnim akcijama, ali, ipak se takve žrtve
obično ne smatraju žrtvama genocida.
-
Ono po čemu se genocid u načelu razlikuje od rata ili
od građanskog rata jeste to što je, kod genocida, jedna
strana - progonitelji i počinioci genocida - naoružana i
organizovana radi primene sile, dok je druga strana - progonjeni i
žrtve - nenaoružana i neorganizovana i stoga nije u stanju
da primenjuje silu. Mada su, u nekim slučajevima, manje grupe
unutar veće kategorije žrtava sporadično pružale
oružani otpor, retki su slučajevi takvog oružanog otpora
a, taj otpor je obično bivao ugušen od strane nadmoćnije
sile, koju su predstavljali počinioci genocida. U slučaju
genocida, sredstva nasilja, kao i sredstva (vojne) organizacije krajnje
su neravnomerno raspoređena i u ogromnoj meri su koncentrisana
na jednoj strani, na strani počinilaca.
-
Ove tvrdnje jasno odražavaju nekoliko definicija koje smo citirali,
a naročito definicije koje su dali Charny, Chalk i Jonassohn,
kao i Feinova. Genocid nije ni rat niti građanski rat, već
spada u oblik jednostranog, a ne dvostranog ili višestranog,
ubijanja, dok su žrtve, uglavnom nezaštićene i bespomoćne
pred silinom počinilaca genocida, pa čak i onda kada ne
predstavljaju apsolutno nikakvu pretnju, one su mete progona, nasilnog
proterivanja sa njihovih ognjišta, deportacije i potencijalnog,
kao i stvarnog uništenja.
- Mada se većina stručnjaka za genocid slaže da treba
praviti razliku između genocida, s jedne, i rata i građanskog
rata, s druge strane, prirodno je što oni istovremeno priznaju
da u ratu ili u građanskom ratu može doći do više
različitih načina da se stvore uslovi za genocid i da se počine
zločini genocida.[24] Na primer, (opasnost
koja preti od) rata ili građanskog rata može da stvori pogodnu
priliku da se počine zločini genocida, a istovremeno, može
da posluži i kao paravan i izgovor za takve zločine. To je
sasvim očigledno bio slučaj sa genocidom nad Jermenima i nad
Jevrejima, a to je odigralo veliku ulogu i kod genocidâ koji su počinjeni
u Kambodži i Ruandi.
3. Kriza i zločini
genocida
-
U jednom opštijem smislu, mnogi stručnjaci za genocid su
tvrdili da se genocid i drugi masovni zločini koji su upereni
protiv određenih grupa dešavaju samo u uslovima ozbiljne,
produžene i uporne krize u dotičnoj državi-društvu.
To bi se moglo smatrati drugim zajedničkim elementom oko kojeg
se većina autora slaže. Nije poznat nijedan slučaj
u kojem su zločini genocida ikada duže vreme činili
“normalan” aspekt ljudskog društva, niti se desilo
da je proces genocida iznenada izbio u nekom društvu, takoreći
“kao grom iz vedra neba”, kao potpuno neočekivani
i spontani događaj. Naprotiv, zločini genocida dešavaju
se isključivo tokom faza ili perioda teške krize u kojoj
se neka država-društvo nalazi.
-
Takve krize predstavljaju rezultat prethodnih i međusobno povezanih
međunarodnih i domaćih događaja i sila. One proističu
iz kobne kombinacije dugoročnog razvoja događaja i kratkoročnih
događaja, razvijaju se mnogo sporije ili su nastale usled brzih
i drastičnih promena i obično su prvenstveno političke
ili ekonomske prirode. Normalno je da uslovi (pretećeg) rata
i građanskog rata mogu u velikoj meri da doprinesu nasatanku
ovakvih kriza. Međutim, bez obzira na poreklo, brzinu razvoja
ili osnovnu prirodu takve krize, jedna od njenih najvažnijih
posledica jeste ozbiljna i sve veća destabilizacija države
i društva, koja opet ima za posledicu sve veću polarizaciju
i sve manje miroljubive društvene odnose, kao i povećanu
primenu nasilja. Ozbiljna destabilizacija može imati mnogo različitih
oblika i može se ispoljiti na različite načine, ali
sledeći aspekti, koji su ovde formulisani u sažetom obliku,
spadaju u najznačajnije.[25]
-
Kao prvo, u uslovima sve većih pritisaka spolja i iznutra,
vlade, državni organi i druge političke i administrativne
institucije, počinju da funkcionišu slabije nego pre. To
može da podrazumeva učestale promene u režimu vlade
i u političkom režimu, kao i dosta brze promene u načinu
funkcionisanja države, naročito u pogledu organizovanih
snaga koje imaju monopol nad nasiljem. Sâm monopol može biti
podriven ili njegovo funkcionisanje, iz različitih razloga, može
biti ozbiljno narušeno. Dok se politički i ekonomski problemi
množe i uvećavaju, država je sve manje u stanju da
s njima izađe na kraj, a kamoli da ih reši.
-
Kao drugo, destabilizacija će verovatno početi da se ispoljava
i kroz sve veće i oštrije nadmetanje različitih političkih
elita, stranaka ili grupacija u zemlji za političke položaje
i vlast. Dok slabi funkcionisanje državne organizacije i drugih
političkih institucija, povećava se rizik da će određene
političke elite prestati da prihvataju prethodno važeća
legitimna ograničenja u svom političkom ponašanju i
politici. Tada oni mogu da počnu da na razne načine podrivaju
legitimitet institucionalnog poretka, bilo unutar državnih organa
ili izvan njih, i da pokušaju da ojačaju svoju bazu moći
putem masovne mobilizacije naroda, a kada se kriza bude produbila,
mogu čak da počnu da razmišljaju i o upotrebi sile
radi postizanja svojih političkih ciljeva, bez obzira na to o
kojim se ciljevima radi. Ako do toga dođe, a politički protivnici
počnu da prete silom ili da zapravo čak pribegnu sili i
nasilju jedni protiv drugih, mir će u ozbiljnoj meri biti narušen,
što se može ispoljiti u vidu političkih ubistava, žestokih
uličnih nereda, terorističkih napada i drugih oblika političkog
nasilja. Kada se, u dovoljnoj meri, jednom pređe prag nasilja,
proces polarizacije unutar društva ući će u novu fazu,
postaće mnogo ozbiljniji i veći i biće mnogo teže
naći put kojim će stvari moći da se vrate u mnogo mirnije
stanje.
-
Kao treće, stanovništvu u širem smislu, ili makar
njegovim većim delovima, nastanak takve krize, kao i destabilizacija
i polarizacija koje će uslediti, doneće, između ostalog,
iskustva i osećanja sve veće napetosti, nesigurnosti i straha.
Takva osećanja mogu se javiti usled drastičnog pogoršanja
ekonomske situacije - na primer, zbog rapidnog povećanja nezaposlenosti,
iznenadnog gubitka ličnih prihoda i povećanja rizika po
ličnu imovinu u novcu ili u stvarima. Takva osećanja takođe
mogu biti naglašena onda kada se stekne utisak da država
i organizovane snage koje imaju monopol nad nasiljem - odnosno policija,
sudstvo i oružane snage - više nisu u stanju da garantuju
i da zapravo vode računa o bezbednosti svojih građana i
bezbednosti grupa kojima neki smatraju da pripadaju. Sve veća
konkurencija između glavnih političkih elita takođe
može da odigra svoju ulogu u svemu tome. Neki delovi stanovništva
aktivno će učestvovati u masovnoj političkoj mobilizaciji
i na taj način će i sami postati deo procesa polarizacije
koji je u toku, a kroz koji će se, između ostalog, povećati
mogućnost da ljudi na pristalice drugih političkih grupacija
u zemlji počnu sve više da gledaju kao na svoje neprijatelje,
a ne na svoje sugrađane. “Susedi” se tada mogu pretvoriti
u takoreći potencijalno opasne neprijatelje.
-
Kad se to desi, proces polarizacije će ponovo dobiti zamah.
Ljudi će različito reagovati na sve veću materijalnu
i fizičku nesigurnost, ali za mnoge od njih, sve veća nesigurnost
će takođe podrazumevati sve veću psihičku dezorijentisanost
i nesigurnost, zbog koje mnogi mogu postati podložni uticaju
radikalnih političkih ideja, kao i retorici, apelima i obećanjima
radikalizovanih političkih elita.
- Na ovom mestu treba izreći nekoliko upozorenja. Prvo, razvojni
model novonastale krize, ozbiljne destabilizacije i sve veće polarizacije
političkih elita i nekih delova stanovništva, kako je u glavnim
crtama naznačeno u prethodnom tekstu, nužno je veoma uopšten.
Kako je do takvih događaja došlo u konkretnim slučajevima
iz prošlosti - na primer, u Osmanlijskom carstvu, dve decenije
pre Prvog svetskog rata, u Nemačkoj, u periodu između 1919.
i 1932. godine, za vreme Vajmarske republike, u Kambodži, u prvoj
polovini 1970-ih godina, pre nego što su Crveni Kmeri došli
na vlast 1975. godine, i u Ruandi, u periodu između 1990. i 1994.
godine, pre nego što je vlast preuzeo radikalni režim Hutua
- sasvim je druga priča i nije predmet rasprave u ovom izveštaju.
Pored istorijskih razlika među tim slučajevima - koje su zaista
prilično velike - cilj ovog modela je da, u širem smislu,
ukaže na slične događaje koji mogu da dovedu do situacija
u kojima zločini genocida mogu biti počinjeni. Drugo, iako
ovaj model ukazuje na nekoliko važnijih uslova ili okolnosti koje
mogu dovesti do genocida, njime još uvek nije precizirano koji
faktori i uzročne sile su odlučujući za pojavu genocida
i drugih masovnih zločina koji su upereni protiv određenih
grupa.
4. Političko
rukovodstvo, država i zločini genocida
-
Jedan takav odlučujući faktor, koji bi se mogao smatrati
trećim i veoma bitnim zajedničkim elementom oko kojeg se
stručnjaci za genocid uglavnom slažu, jeste ključni
i presudni značaj političkog ponašanja nacionalnog
političkog rukovodstva države-društva, kao i političke
odluke koje ono donosi. Suočene sa ozbiljnom krizom i destabilizacijom,
koja bi zbog nje mogla uslediti, kao što je, u kratkim crtama,
navedeno u prethodnom tekstu, različite političke elite,
stranke i grupe u zemlji mogu da se ujedine i da pokušaju da
prebrode krizu kako najbolje znaju i umeju. Istorijski gledano, to
se, na primer, često dešavalo u demokratskim zemljama kojima
je pretio rat, ili tokom perioda rata ili teške ekonomske krize.
Međutim, isto je tako moguće da kriza i destabilizacija
u suštini dovedu do još veće nesloge, podela i polarizacije
političkih elita i (politički mobilisanih) delova stanovništva.
U takvim slučajevima, takođe se može desiti da, nakon
perioda rastućeg rivalstva i sukoba, a obično u nekakvoj
kombinaciji masovne političke mobilizacije, primene nasilja,
zakulisnih političkih intriga, jedna radikalna ili radikalizovana
politička elita (ili jedan njen deo ili struja) izbije na vrh
odnosno uspe da se domogne najviših političkih i upravnih
položaja u državnoj organizaciji. Upravo to se desilo kada
je Hitler postao nemački kancelar, 1933. godine; kada je radikalna
struja političkog pokreta Ittihad ve Terakki /kao u originalu/,
pod rukovodstvom Envera i Talaata Pasje, silom preuzela vlast u Osmanlijskom
carstvu, 1913. godine; kada je vojska Crvenih Kmera, pod vođstvom
Pola Pota i drugih, zauzela Pnom Pen, 1975. godine i kada je jedna
grupa iz senke, sastavljena uglavnom od radikalnih Hutu oficira vojske,
pod vođstvom pukovnika Théonesta Bagosore, preuzela vlast u glavnom
gradu Ruande, Kigaliju, u noći 6. aprila 1994. godine.
-
Čim dođu na vlast, na državnom nivou, takvi radikalni
i nemilosrdni političari i političke elite tada mogu temeljno
da korumpiraju državnu organizaciju, da je pretvore u de facto
diktaturu i da iskoriste sva sredstva moći koje država ima
na raspolaganju da bi ostvarili svoje političke ciljeve. Jedan
od tih ciljeva može biti genocid nad određenim grupama ili
manjinama, a u četiri upravo pomenuta slučaja, svakako se
radilo o genocidu. Posmatrano u ovom svetlu, genocidne politike, koje
namerno donosi političko rukovodstvo, kao i sâm genocid, počinju
od političkih odluka koje su donete na najvišem državnom
nivou.[26]
-
Presudni značaj političkih odluka političkih vlasti
na centralnom nivou formulisan je na različite načine. Neki
autori, kao što su Chalk i Jonassohn, kao i Horowitz, govore
o genocidu od strane “države i drugih organa vlasti”
ili od strane “birokratskog državnog aparata”. Kao
što je Helen Fein primetila: “Praktično svi uvažavaju
činjenicu da je genocid prvenstveno državni zločin.[27]
Drugi, međutim, u ovom kontekstu više vole da govore o ’vladajućoj
eliti’, ’političkoj eliti’, ’političkom
establišmentu (vladinom i nevladinom)’ ili o ’političkom
rukovodstvu’. Dok jedna kategorija autora želi da naglasi
značaj državne organizacije (birokratije i organizovanih
snaga koje imaju monopol nad nasiljem) za i tokom sprovođenja
politike genocida, druga kategorija autora želi da podvuče
činjenicu da državom rukovodi narod i da se tu ne radi toliko
o državi kao instituciji ili organizaciji kao takvoj, koju treba
posmatrati kao koren zla, već se mnogo više radi o načinu
na koji određene političke vođe, njihovi pomoćnici
i poslušnici, koriste državu.
-
Bez obzira na forumulaciju, svi autori koji se bave proučavanjem
genocida naglašavaju da, kod pojave zločina genocida, ukupna
zapažanja, stavovi, ponašanje i odluke političkog rukovodstva
na centralnom nivou predstavljaju odlučujući faktor. Genocid
nije spontani izraz mržnje među zajednicama, koja postoji
još od davnih vremena - mada mogu postojati i takve vrste mržnje,
a pod određenim okolnostima mogu ih raspirivati i hladiti politički
preduzetnici i ideolozi. Genocid ne proističe ni iz praiskonskih
osećanja naroda, koje vlada ili politička elita nije u stanju
da kontroliše. Drugim rečima, genocid i drugi masovni zločini
koji su upereni protiv određenih grupa nisu pojave koje se razvijaju
“odozdo nagore”. Sigurno je da mnoga društva zauzdavaju
ekstremistički nastrojene pojedince i manje grupe, koje bi mogle
biti spremne i voljne da primene nasilje nad nedužnim ljudima,
a teške krize, ratovi ili građanski ratovi često pobuđuju
snažne strasti u narodu, ali te snage nikada same od sebe ne
prerastaju u genocid. Ponekad, pod određenim uslovima, može
doći do slučajnih izliva neprijateljstva ili čak do
pokolja ili pogroma, ali “u normalnim uslovima”, obično
su država i njeni organi bezbednosti, pre svega policija i sudstvo,
a, po potrebi, i vojska, u stanju da zaustave, zauzdaju i sankcionišu
takve oblike masovnog političkog nasilja.
-
Kada državni organi ne uspeju ili nisu voljni da to učine,
oni time podstiču i doprinose razvoju procesa genocida. Takvim
procesi podrazumevaju veliki broj žrtava, kao i znatan broj počinilaca.
Ovo iznova ukazuje na ključnu ulogu političkog rukovodstva
na centralnom nivou u izvršenju zločina genocida. Zločini
genocida dešavaju se “odozgo nadole”. Na osnovu istraženih
slučajeva zločina genocida u 20. veku - serija “strukturnog”
i “sistematskog” nasilnog iskorenjivanja i događaja
u kojima je primenjeno nasilje, kao i deportacije i pokolji koji su
izvršeni na širem podučju i tokom dužeg vremenskog
perioda - može se izvesti zaključak da se takvi zločini
događaju uz znanje, saglasnost i učešće državnih
organa.
-
Takva saglasnost i takvo učešće mogu se javiti u
različitim oblicima, pa je najbolje da se posmatraju kao kontinuum.
S jedne strane, to može da bude eksplicitna i javna politika,
koja je rezultat (obično tajne) strateške odluke najviših
organa vlasti o ostvarivanju određenih političkih, ideoloških
ili ekonomskih ciljeva. S druge strane, ta politika može biti
prikrivenija, implicitnija i tajnovitija. U tom slučaju, stvarni
počinioci zločina genocida deluju uz tolerisanje, saučesništvo
i prećutno odobravanje države. Često je primećeno
da ova dva oblika mogu da se nadovežu jedan na drugi. Primenom
takozvanog metoda “tipičnog za ideal”, uočeno
je da se proces progona i genocida odvija u nekoliko faza.[28]
Kao prvo, mora da se definiše ciljna grupa; kao drugo, mora da
se izvrši eksproprijacija imovine pripadnika te grupe; kao treće,
oni moraju da budu koncentrisani /na jednom mestu/; kao četvrto,
moraju da budu deportovani; i, na kraju, značajan broj njih mora
da bude ubijen. Iako, u stvarnosti, ove faze mogu vrlo brzo da se
odvijaju jedna za drugom, u zavisnosti od okolnosti, uočeno je
da prve faze procesa progona mogu da se odvijaju sasvim javno, dok
su kasnije faze, u najvećem broju slučajeva, obavijene velom
tajnosti. Međutim, bilo je i drugih slučajeva: na primer,
genocid u Ruandi, koji je trajao otprilike tri meseca, od početka
aprila 1994. do jula iste godine, javno je najavljivan na sav glas,
u velikoj meri se odvijao na javnim mestima širom te zemlje i
u njemu su učestvovali mnogi “obični” ljudi
i (gotovo) svi su to mogli da vide.[29]
Takođe se napominje da stvarno ubistvo i ubijanje, kao “krajnju”
fazu u procesu genocida, mogu da počine državni agenti,
a često i pripadnici specijalnih jedinica policije, odnosno pripadnici
vojske, koji su stavljeni u poseban položaj i koji su izuzeti
iz primene principa vladavine prava, kao i iz uobičajene vojne
discipline, ili ih, pak, mogu počiniti pripadnici specijalnih
pomoćnih ili paravojnih snaga, koji su neposredno povezani sa
državnim organima vlasti na centralnom nivou. Takve grupe ili
bande su, na primer, odigrale veoma značajnu ulogu za vreme genocida
nad Jermenima, kao i u Ruandi.
-
Treći zajednički element iz analiza zločina genocida
ukazuje na nekoliko važnih logičnih zaključaka. Jedan
od tih zaključaka jeste da, kad se radi o genocidu i drugim masovnim
zločinima uperenim protiv određenih grupa, uvek su najviši
državni organi odgovorni za ono što se dešava tokom
procesa genocida, i to zbog:
-
svog direktnog i aktivnog učešća u prisilnom iskorenjivanju,
deportaciji i ubijanju ljudi (odnosno u planiranju svega toga);
-
tajnog i prećutnog saučesništva;
-
(samo u hipotetičnom smislu) nepreduzimanja nikakvih mera,
čime su prenebregnuli prava i živote velikog broja građana
i zapravo odobrili genocid koji se vrši.
- Još jedan logičan zaključak jeste taj da dela genocida,
koji su počinili pojedinci, manje grupe, jedinice ili bande, ne
mogu pojedinačno da se posmatraju i procenjuju, odvojeno jedna
od drugih i takoreći izolovano. Sasvim suprotno, bolje je da se
pojedinačna dela posmatraju i shvataju kao sastavni deo ukupne
situacije na jednom području ili u jednoj zemlji (odnosno nekom
njenom delu), tamo gde su se desila, unutar veće celine dominantne
strukture vlasti i moći. Konkretni slučajevi zverstava, pokolja,
silovanja, izuzetno brutalnog ponižavanja žrtava, kao i materijalnog
razaranja, mučenja i ubijanja, svakako se mogu pojedinačno
analizirati, ali ih isto tako treba posmatrati i u odnosu na pozadinu
strukture vlasti. Zahvaljujući odlukama donetim na najvišem
nivou, bilo da se one pojave u obliku eksplicitnih naređenja bilo
da se “prećutno” podrazumevaju, pojedinci i grupe na
srednjim (na primer, regionalnim) ili na nižim (na primer, lokalnim)
nivoima vlasti imaju priliku i mogu da dođu do sredstava da tako
postupaju, a da za to prođu nekažnjeno. Štaviše,
oni su često podstaknuti trenutnom političkom retorikom i
isto tako dobijaju materijalnu nagradu za svoja dela. Upravo zahvaljujući
svom položaju u ukupnoj hijerarhiji vlasti i moći u o jednoj
zemlji, oni takoreći “imaju ovlašćenja” da
se ponašaju nemilosrdno i bezobzirno, a ta hijerarhija, po svojoj
prirodi, ne mora da bude isključivo birokratsko-administrativnog
ili vojnog karaktera, već može da bude i uopštenija i
neformalnija. Zahvaljujući takvim “ovlašćenjima”,
ljudi mogu i hoće da čine stvari koje nikada ne bi ni pomislili
da učine kad bi pojedinačno morali da snose punu odgovornost
za svoje postupke, u “normalnim” političkim i pravnim
okolnostima. Ovi uvidi mogu se povezati sa sledećim odeljkom izveštaja.
5. Proces genocida,
planiranje i “podela poslova”
-
U svojoj definiciji “genocida”, Helen Fein je naglasila
da genocid podrazumeva “kontinuirano delovanje”
od strane počinilaca.[30]
Genocid ne predstavlja zaseban događaj niti pojedinačno
delo, već je on mnogo adekvatnije konceptualizovan u vremenu
i prostoru kao proces, kao međusobno povezani niz različitih
dela počinjenih od strane prilično velikog broja međusobno
zavisnih ljudi, koji su, na organizovan način, delovali kao pojedinci
ili kao grupa. Ovo bi se moglo smatrati četvrtim značajnim
zajedničkim elementom mnogih analiza genocida. Proces genocida
predstavlja niz događaja koji se odvijaju prema određenom
obrascu, za koji se može uočiti da ima svoje faze, i kojeg
karakteriše izvesna, njemu svojstvena “unutrašnja
logika”. Procesi genocida imaju svoj početak, strukturisan
tok i svoj kraj, koji nastupa pod određenim okolnostima.
-
Ne postoje slučajni ili nenamerni zločini genocida. Kao
što je konstatovano u prethodnom odeljku, proces genocida potiče
od odluke ili od paketa konstitutivnih odluka političkog rukovodstva
na centralnom nivou određene države-društva. To rukovodstvo
donosi odluku da pokrene politiku genocida, mada takva odluka može
da se pojavi u raznoraznim oblicima. Takve odluke izuzetno retko postoje
u pisanoj formi. Odluke se donose usmeno, a zatim se dalje prenose
nižim nivoima hijerarhije, i to isključivo usmenim putem.
Kao što su to stručnjaci za genocid temeljno dokazali, počinioci
genocida na svim nivoima odgovornosti obično se služe uvijenim
jezikom, zakamufliranim izrazima i eufemizmima, da bi prikrili svoje
prave namere, kao i suštinu postupaka na koje se izdata naređenja
odnose. Ovde veoma značajnu ulogu ima prećutno podrazumevanje,
a, u različitim okolnostima, “novajlije” u poslu
veoma brzo ovladavaju tim jezikom, a isto tako nauče i da ćute,
kad je to potrebno. Taj uvijeni jezik koristi se ne samo da bi se
od radoznalaca sa strane sakrilo ono što se zapravo radi i da
bi se ta dela u najvećoj mogućoj meri držala u tajnosti,
već on takođe služi potrebama samih počinilaca,
jer, time što se ne imenuju planirana dela niti ono što
se zapravo dešava, počinioci mogu da izbegnu da u potpunosti
postanu svesni svojih postupaka ili čak mogu da poveruju da ti
postupci (ili njihov udeo u njima) nisu “sasvim stvarni.”
Štaviše, što se tiče samih žrtava, uz pomoć
jezika koji se koristi, od žrtava se može sakriti ono što
će se dogoditi, a to takođe može doprineti da sami
počinioci prestanu da posmatraju žrtve kao ljudska bića,
na primer, kad se za ljudska bića koriste izrazi “komadi”
ili “paketi”, ili kad se ubijanje ljudi naziva “posebnim
tretmanom” ili jednostavno “poslom.”[31] Moglo bi se pretpostaviti
da su naročito najviši rukovodioci koji učestvuju u
prvoj fazi odlučivanja veoma svesni toga da su njihove odluke,
po svojoj prirodi, nečuvene, ekstremističke i duboko zločinačke.
-
Prve odluke da se započne politika genocida, kao i prva naređenja
izdata funkcionerima ispod najvišeg nivoa vlasti, kao i onima
na srednjem nivou, bez obzira na to da li se radi o administrativnim,
vojnim ili policijskim zvaničnicima ili vođama paravojnih
formacija, ne samo što se obično prenose isključivo
usmenim putem, već mogu biti i dosta dobro upakovane tako da
zvuče prilično uopšteno. Sasvim otvoreno rečeno,
zločin genocida ima za cilj da se neko otarasi (određenih
kategorija) ljudi, da se “oni” uklone, a ukupna strateška
odluka o tome može biti baš ta izjava. Određeni ljudi
moraju biti isključeni i izbačeni iz nečije države,
društva, zemlje, teritorije, iz nečijeg sela, malog ili
velikog grada, sa nečijeg područja, iz nečije pokrajine
ili regiona, a prva generička, strateška odluka o tome može
da se sastoji od samo dva elementa, od grubog pojmovnog izdvajanja
ciljne grupe ili kategorije (“Jermeni”, “Jevreji”,
“Cham” /kao u originalu/ /starosedeoci Kambodže i
Vijetnama, koji su pod snažnim uticajem indijske kulture/, “Vijetnamci”,
“Tutsi”, “novi ljudi”, “intelektualci”,
“kulaci”) i od izražene želje ili naređenja
da se “njih” treba otarasiti. Kako se vrši precizno
definisanje, svrstavanje u kategorije, pojmovno izdvajanje i obeležavanje
jedne ili više ciljnih grupa, kakve će se konkretne mere
primenjivati, koja sredstva će biti upotrebljena da bi se otarasili
od njih, kada, gde, kako, kojim tempom i na kojim područjima
to treba da se uradi i planira se da se uradi u budućnosti –
svemu tome odlučuju posebni i provereni moćnici ili ovlašćeni
agenti /posrednici/. Oni su ti koji vrše preciznije pripreme
i prave planove i na taj način aktiviraju razne vrste (državnih)
agencija i organa, a eventualno, i privatnih firmi i organizacija,
koje će učestvovati u celom poduhvatu. Oni, sa svoje strane,
obično biraju svoje pomoćnike, poslušnike i osoblje
sa nižih nivoa, u koje imaju poverenja, a koji će morati
da obave prljavi deo posla, ako do toga kasnije dođe.
-
Ovo donekle baca svetlo na proces pripremanja i planiranja zločina
genocida. Kad se donese prva generička odluka (ili više
njih), mogu se javiti neke veoma uopštene i neodređene odluke,
od kojih neke čak spadaju u domen fantastike, u vezi s tim kako
dalje postupati. Te ideje uglavnom ukazuju na određeni opšti
pravac: (prisilno) iseljavanje, ostali vidovi proterivanja pripadnika
jedne ili više ciljnih grupa, mere raseljavanja, razni oblici
teške negativne diskriminacije, mere “prisile” koje
nisu precizirane, itd. Međutim, ne postoji nijedan detaljan i
“realan” plan za to, ne postoji scenario postepenog sprovođenja
plana, a kamoli projekat o tome šta treba uraditi da bi se neko
otarasio određenih kategorija ljudi. Tipično je da detaljne
pripreme i planovi dobijaju svoj oblik tek onda kada se donese jedna
ili više odluka o generalnoj politici. Proces planiranja razvija
se kroz vreme, a sprovodi ga nekoliko nadležnih i ovlašćenih
agenata /posrednika/ i organizacija (ili neki njihovi delovi) na različitim
nivoima, i on podrazumeva saradnju i konkurenciju, sa svim problemima
oko koordinacije, koji obično prate svaki poduhvat velikih razmera.
Svaki agent /posrednik/ i svaka organizacija koja učestvuje u
tome, u relativnom smislu, uživa određeni stepen autonomije
i određenu slobodu u planiranju i delovanju, što ponekad
nameće blisku saradnju između različitih agenata /posrednika/
i organizacija, a to, u nekim slučajevima, može da dovede
i do nesuglasica i tvrdoglavih sukoba među njima. Planiranje
se takođe razvija putem procesa “učenja kroz rad”,
tako da počinioci polako napreduju, korak po korak, mada mogu
napredovati i naglo, prema ispunjenju svojih ciljeva, tako što
će odabrati i zadržati “uspešne” metode,
a odbaciti “neuspešne” načine i metode.[32]
-
Na taj način, proces genocida dobija zamah, izlazi iz početne
faze i napreduje kroz proces planiranja i kroz prve organizovane napore
da se ti planovi realizuju u praksi, ka sledećoj fazi, u kojoj
sve više postaje realnost. To je proces kojim se upravlja, on
je organizovan i manje-više koordinisan. Kao što su stručnjaci
za genocid dokazali, genocidna dela i postupci tada veoma brzo prelaze
u rutinu. Proces planiranja postaje sve intenzivniji, planovi se sve
više sprovode u praksi, a na osnovu toga, stiče se praktično
iskustvo i obezbeđuju se sredstva i metode, koje će se sistematski
primenjivati u praksi, a onda će se mere prisile i pojedinačni
pokolji, koji su se, u početku činili slučajnim, takoreći
svi “zbiti” u jedan genocid, u sistematski i krajnje brutalan
progon određenih kategorija stanovništva. Na neki način,
genocid dobija ubrzanje poput zamajca. U početku je potrebno
uložiti dosta energije i napora da bi se pokrenuo, ali čim
prođe prva faza, točak se okreće sve brže i brže
dok ne postigne maksimalnu brzinu i ne nastavi nesmetano da se okreće.
To ipak ne znači da u procesu genocida više neće biti
nikakvih “prepreka” i “poteškoća”,
ali će one, najverovatnije, biti “savladane”, a ceo
proces dobiće svoju strukturnu dinamiku, dok će sve uključene
strane - kako počinioci tako i žrtve, mada na sasvim različite
načine - postati manje-više povezane s njim.
-
Što se tiče počinilaca, može se uočiti sličnost
sa grupom ljudi koji započinju “uobičajenu”
karijeru kriminalaca. Jedan zločin vodi drugom, mnogo težem
zločinu, koji opet vodi ka trećem, još težem,
i tako unedogled. Ljudi koji su u njega umešani sve više
zapadaju u kriminal, znaju šta je ko uradio, pa će biti
sve više stvari koje će morati da kriju. Za njih će
biti gotovo nemoguće da se vrate zakonitom načinu života,
a međusobno poverenje i nepoverenje postaće veoma značajno
za nastavak njihovih aktivnosti, a, budući da se radi o teškom
kriminalu, verovatno i za to da ostanu živi. U toku takvog procesa,
oni će jedni drugima postati saučesnici, a onda će
svakom od njih biti još teže da sve to napuste. Pokušaj
da se izađe iz tog vrzinog kola čak može biti kažnjen
smrću. Što su zločini teži, njihovi počinioci
se sve više drže zajedno, čime se umanjuju šanse
bilo pojedinaca bilo grupe za “povratak” /poštenom
životu/.
-
Sve ovo takođe ima neke veze sa završetkom procesa genocida.
Kad se ti procesi jednom pokrenu, isti ljudi koji su ih započeli
teško da će moći ili nikako neće moći da
ih zaustave. Iz raznoraznih razloga i u zavisnosti od raznih okolnosti
i uslova, može da dođe do izvesnog popuštanja, možda
i kašnjenja ili čak i povremenih prekida u procesima genocida,
ali, u većini slučajeva, oni bivaju konačno zaustavljeni
tek nakon žestoke vojne intervencije spolja. Genocid nad Jermenima
okončan je tek 1918. godine, kad je Turska izgubila rat, a savezničke
trupe ušle u prestonicu, i kad je većina najvažnijih
ključnih vođa pobegla u Nemačku (iako se taj genocid
kasnije ponovio u nekoliko navrata). Genocid nad Jevrejima okončan
je tek kada su savezničke trupe potpuno zauzele Nemačku
i konačno porazile genocidni režim nacionalsocijalista.
Genocid u Kambodži u velikoj meri je okončan tek kada je
vijetnamska vojska s uspehom izvršila invaziju na tu zemlju i
kad su preostale vođe Crvenih Kmera pobegle u džunglu, na
granici sa Tajlandom, dok je genocid u Ruandi prestao tek onda kada
su snage Patriotskog fronta Ruande (RPF) /kao u originalu/ zauzele
veći deo zemlje, uključujući glavni grad, i kada su
pripadnici vodećeg radikalnog, “genocidnog” /kao
u originalu/ režima Hutua bili primorani da pobegnu u severoistočni
Kongo, kao i na druga mesta u Africi, Evropi i Sjedinjenim Državama.
Kao što se vidi iz ovih primera, genocidna dela retko kada bivaju
zaustavljena od strane “unutrašnjih” snaga, već
najčešće od strane “spoljnih” snaga, koje
tada obično moraju da plate visoku cenu za svoju intervenciju.
-
Poslednja napomena u ovom odeljku odnosi se na “podelu poslova”
između počinilaca zločina genocida na različitim
nivoima. Stručnjaci koji se bave proučavanjem genocida dokazali
su da političko rukovodstvo na centralnom nivou, dakle, oni koji
donose odluke na najvišem nivou, obično upravo samo to i
radi. Oni donose opšte odluke, ali obično ne učestvuju
u daljoj razradi detaljnih planova i priprema, niti aktivno učestvuju
u samom izvršavanju opštih naređenja “na terenu”.
Oni lično ne učestvuju u ponižavanju, terorisanju,
silovanju, iskorenjivanju, deportaciji, mučenju i ubijanju pripadnika
jedne ili više ciljnih grupa. Oni retko kad direktno prisustvuju
takvim događajima. Iako ih njihovi ađutanti i zamenici obično
obaveštavaju, usmenim, a ponekad i pismenim putem, o tome kako
napreduju konkretni genocidni postupci, kao i proces genocida u celini,
oni neposredno ne učestvuju više u tome. Njihova uloga u
procesu genocida uglavnom se sastoji u trasiranju opšteg pravca,
započinjanju, u opštem smislu, i otvaranju mogućnosti,
kao i u davanju legitimiteta i, u širem smislu, obezbeđivanju
sredstava, a za sve to koriste ovlašćenja koja imaju na
položaju na kojem se nalaze, kao i zahvaljujući svojoj priznatoj
poziciji vođa. Oni tim procesom bukvalno rukovode “na daljinu”.
Naravno, oni mogu da podstaknu ljude, javno ili u četiri oka,
da počnu da preziru i mrze (pripadnike) jedne ili više ciljnih
grupa i da budu spremni da preduzmu “mere” protiv njih,
čime doprinose razvoju (potencijalno) genocidne situacije. Kao
što će se pokazati u sledećem odeljku, njihov radikalan
ideološki stav u javnosti obično ima značajan uticaj
na pojavu zločina genocida.
-
Takođe se može reći da se upravljanjem “na
daljinu” služe rukovodioci na višim i srednjim nivoima
državne vlasti, kao i druge organizacije u hijerarhiji, koje
učestvuju u procesu genocida. Zvaničnici i funkcioneri na
srednjem nivou vlasti mnogo su neposrednije uključeni u sve to,
mada može da se desi da oni ipak uspeju da se, u velikoj meri,
drže podalje od “krajnje” faze u tom procesu. U konačnoj
fazi, regionalni i lokalni komandanti, kao i niži službenici
administracije i pripadnici vojske, policije i paravojnih snaga, aktivno
će učestvovati u obavljanju prljavog “posla”,
u samom iskorenjivanju, terorisanju, ponižavanju, deportovanju,
silovanju, mučenju i ubijanju ljudi.
-
Očigledan paradoks leži u tome da oni koji imaju najveći
uticaj na ovaj proces u celini - na pokretanje, započinjanje,
vršenje opštih priprema i pravljenje opštih planova,
nadgledanje i upravljanje - zapravo sami ne vrše nasilje koje
je za to potrebno, dok oni koji vrše nasilje obično imaju
mnogo manje veze sa pripremanjem, planiranjem i koordinacijom, jer
se njihov “posao” uglavnom isključivo svodi na to
da budu izvršioci. Iako ovi drugi mogu biti uhvaćeni na
delu, ovi prvi, ljudi iza kulisa, bez sumnje snose mnogo veću
odgovornost za politiku i proces genocida, ali oni - u većini
slučajeva kroz istoriju i to sve donedavno - često uopšte
ne budu uhvaćeni.[33]
- Bez obzira na zamršenu “podelu poslova”, unutar
kategorije počinilaca genocida, i na relativnu autonomiju koju
(gotovo) svaki od njih ima, svi počinioci na različitim nivoima
povezani su manje-više zajedničkim osećajem za svrhu
i nameru, a to je da se oslobode “nepoželjnih”. Da
bi to mogli da izvedu, potrebna im je vrhovna vlast, ali vlast, organizacija
i odgovarajući metodi nasilja, sami po sebi, nisu dovoljni za to.
Gotovo sve istorijske i sociološke studije, koje se bave zločinima
genocida, ukazuju na presudni značaj nekakvog oblika zajedničke
i jedinstvene ideologije.
6. Zločini
i ideologija genocida
-
Većina stručnjaka za genocid se slaže da ideologija
ima najveću ulogu u procesima genocida, kao i da nju treba posmatrati
kao značajnu uzročnu silu. Ona se može smatrati petim
zajedničkim elementom i uvidom. Sasvim sigurno, odluku o politici
genocida donose određeni ljudi, određeni moćnici u
državi i oni pokreću, započinju i održavaju proces
genocida, u saradnji sa mnogim drugim licima, koja dolaze iz različitih
sektora i sa različitih nivoa države-društva. Genocid
i drugi masovni zločini upereni protiv određenih grupa sastoje
se iz međusobno povezanih i organizovanih neprijateljskih postupaka,
koje neka međusobno organizovana ljudska bića sprovode nad
određenim kategorijama drugih ljudskih bića. Međutim,
to kako ljudi postupaju i zašto postupaju na određeni način
u velikoj meri zavisi i oblikuje se prema njihovoj kulturi i civilizaciji,
u širem smislu, kao i prema ideologiji kojoj su oni, u užem
smislu, privrženi.
-
Opšti pojam “ideologije” dosta je složen i
sadrži razna značenja, mada je antropolog Clifford Geertz
iskovao jedno značenje koje, na ovom mestu, može da posluži
da se neke stvari pojasne.[34] Prema
Geertzovom mišljenju, najbolje je da se “ideologija”
posmatra kao orijentir: kao niz manje ili više povezanih ideja,
na osnovu kojih ljudi mogu da shvate često zamagljenu društvenu
stvarnost koja ih okružuje i da se u toj stvarnosti ponašaju
onako kako možda smatraju da je treba. Ideologija obično
sadrži dijagnozu i terapiju, model sveta onakvog kakav jeste,
kao i model sveta onakvog kakav bi trebalo da izgleda. Ona ljudima
govori nešto o sadašnjem stanju stvari u njihovom društvu
(a često i šire u svetu) i ukazuje im na to kako treba da
se ponašaju da bi ostvarili poželjnije stanje stvari u budućnosti.
Ideologija usmerava ljude i daje im smisao, omogućava im da shvate
društvenu stvarnost, koju je često teško dokučiti,
a koja, pored toga, može da bude preteća, naročito
u nesigurnim vremenima. U skladu s tim, potreba za (novom) ideologijom
obično raste onda kada države-društva uđu u period
sveobuhvatnih političkih, ekonomskih i društvenih promena,
na primer, u doba teške krize, revolucije ili (građanskog)
rata, kada može da dođe do novih pojava i događaja
i kada društveni odnosi u jednom društvu prolaze kroz korenite
promene, a stari načini, koji su nekada pružali osećaj
smisla i svrhe, kao da gube svoju vrednost ili zapravo vrlo brzo postaju
zastareli.
-
Prema tvrdnjama iznetim u gorenavedenom trećem odeljku, zločini
genocida se sada dešavaju u doba ozbiljne i uporne krize. Tokom
trajanja procesa destabilizacije, polarizacije i pratećeg gubitka
mira, razni sukobljeni političari i pripadnici političkih
elita iskoristiće ideje i ideologije da bi ojačali svoje
položaje moći i dali im legitimitet, da bi mobilisali pristalice
i trasirali pravac u kojem smatraju da bi željeni postupci i
događaji trebalo da se odvijaju. Može biti da oni sami iskreno
veruju u ideologiju koju propagiraju, ali, isto tako, može biti
da oni te ideje koriste na jedan mnogo ciničniji način,
samo zato što misle da će uz pomoć njih ostvariti svoje
ciljeve - na primer, da steknu vlast (ili još veću vlast)
ili da ostanu na vlasti. Međutim, oni će ideje koristiti
onako kako im odgovara, bez obzira na njihovu istinsku vrednost, a
te ideje, iznad svega, imaju za cilj da pridobiju, po mogućnosti,
strastvenu podršku njima i njihovim politikama. Tako će
se oni pobrinuti da privuku mišljenja, osećanja i zapažanja
za koja osnovano smatraju da već postoje kod njihovih (potencijalnih)
pristalica i sledbenika.
-
Ideologije na koje se pozivaju u početku mogu da obuhvate čitav
niz raspoloživih političkih ideja, ali, sa produbljivanjem
krize i nastavljanjem procesa polarizacije, umerenije i razumnije
ideje (kao i političari koji se za njih zalažu) neizbežno
će nestati, dok će radikalnije ideje (kao i političari
koji te ideje propagiraju) postajati sve uticajnije. U velikoj meri
će se izgubiti zlatna sredina, kako u politici tako i u društvu.[35]
-
U raznim oblicima radikalnih ideologija istaknuto mesto zauzima nacionalizam,
delimično zbog toga što je uočeno da se kriza odvija
u “nacionalnim” razmerama, delimično zbog toga što
nacionalizam kao ideologija može da ima veliki broj pristalica
u svim oblastima, slojevima i klasama društva, a delimično
zbog “prirodne naklonosti” između nacionalizma i
političkog (i vojnog) rukovodstva (odnosno onih koji na njega
polažu pravo), a i zbog toga što nacionalistička ideologija
pruža obilje mogućnosti da se igra na kartu pojedinačnih
ili kolektivnih osećanja /nacionalnog/ ponosa, identiteta i smisla
kod širih slojeva stanovništva.[36]
Od raznoraznih oblika nacionalizma, koji se obično kreću
u rasponu od umerenog patriotizma i građanskog nacionalizma,
s jedne strane, do radikalnog i ponekad ekstremnog (rasističkog)
etničko-kulturnog nacionalizma, s druge, ova druga varijanta
obično postaje dominantna, iako samo privremeno. U istoriji se
to desilo u četiri slučaja, koji su u prethodnom tekstu
više puta pominjani, a to su: nacionalsocijalizam /nacizam/ u
Nemačkoj, nakon 1933. godine, turski radikalni nacionalizam,
nakon 1913. godine, ekstremni nacionalizam Hutua, od 1990. godine
naovamo, pa čak i slučaj u Kambodži, kad su Crveni
Kmeri preuzeli vlast 1975. godine. Iako se ovaj poslednji slučaj
isprva često tumačio kao poseban slučaj komunističkog
i maoističkog radikalizma, u novijim studijama se ističe
da je na mnoge politike rukovodstva, a naročito na politiku genocida,
umnogome uticao etnički nacionalizam Kmera.[37]
-
Dugoročan društveni proces stvaranja nacije, između
ostalog, predstavlja proces nečijeg uključivanja u društvo
i isključivanja iz njega, a, na isti način, radikalni nacionalizam
predstavlja ideologiju uključivanja i isključivanja, što,
na kraju, predstavlja ideologiju napada i odbrane.[38]
Kao što je prethodno rečeno, kad se radi o stanju teške
krize, dijagnoza radikalne nacionalističke ideologije će
u svakom slučaju u sebi sadržati “definiciju stanja”,
grubu i pojmovnu podelu nacije na “grupu koju činimo ’mi’”
i na obično izrazito negativno definisanu grupu onih koji navodno
predstavljaju neprijateljsku “grupu koju čine ’oni’
- ’neprijatelji’”, za koje se smatra da su krivi
za stanje u koje je nacija navodno zapala. Pored toga, dijagnoza će
takođe ukazati na terapiju. Tipično je da se koristi retorika
i da se daju obećanja da će nacija doživeti spasenje
i iskupljenje onda kada se svi budu posvetili nacionalističkoj
stvari, kada se nacija bude očistila od “tuđinskih
elemenata” i kada unutrašnji i spoljni protivnici i neprijatelji
budu poraženi. Bez obzira na konkretne okolnosti i uslove, apostrofiraće
se klasični nacionalistički kredo o političkoj autonomiji,
nacionalnom jedinstvu i navodno homogenom, kolektivnom kulturnom identitetu.
-
Radikalna nacionalistička “definicija stanja” obično
sadrži kratak pregled trenutne krize, koji se svodi na ideju
da drugi ljudi omalovažavaju i diskriminišu naciju, da je
nacija u (nedavnoj) prošlosti nepravedno izgubila moć i
prestiž i da joj, u neposrednoj budućnosti, prete još
teži gubici. Kao argument za to, govoriće se da su ugroženi
njeni vitalni interesi, njena bezbednost, kao i njen ponos, identitet
i smisao, a možda čak i puko fizičko postojanje. Isto
tako /će se govoriti da/ nacija nije nimalo kriva za sve to što
se desilo. Nacionalna “grupa ’mi’” najčešće
se opisuje kao grupa koju čine pošteni, vredni i ispravni
ljudi, koji su uvek ispunjavali svoju dužnost i koji ne traže
ništa više od onoga što im realno pripada, ali koje,
navodno moćna “grupa ’onih’” na razne
načine ugrožava i preti im, a da to ovi prvi ničim
nisu izazvali. Iako jedan deo ove dijagnoze može biti realan,
on obično predstavlja mešavinu istorijskih činjenica,
poluistina, ispredanja mitova i osećanja netrpeljivosti, koja
može snažno da privuče mnoge ljude koje je takva kriza
snašla. Nacionalistička ideologija im daje “objašnjenje”
za to što se dešava, obezbeđuje im okvir uz pomoć
kojeg će moći da razumeju svoju pojedinačnu i kolektivnu
sudbinu, kako prošlu tako i sadašnju, a za one koji budu
usvojili radikalan nacionalistički način razmišljanja,
otvaraju se mogućnosti za sadržajno i svrsihodno delovanje.
-
Upravo u tom trenutku, takav sistem kolektivnih uverenja može
postati opasan za određene “grupe koje čine ’oni’’,
“ostali”, za koje se smatra da ne pripadaju naciji, već,
koji se, nasuprot tome, pod pritiskom krize koja traje, sve više
definišu kao prekora i prezira vredni neprijatelji, koji su krivi
za sve. Snažno poistovećivanje sa sopstvenom nacijom lako
može da ide ruku pod ruku sa snažnim nepoistovećivanjem
sa (pripadnicima) drugih nacija i nacionalnih grupa i “izdajicama”
u sopstvenim redovima. Sistemi kolektivnih nacionalističkih uverenja
mogu da pobude mržnjom ispunjene kolektivne fantazije, koje lukavi
političari mogu da kanališu u različite oblike kolektivnog
delovanja, kao i u politike koje su uperene protiv “autsajdera”,
od kojih im navodno preti opasnost, bez obzira na to o kome se radi
i na koji način su oni pojmovno obeleženi. Upravo u tome
se i nalazi veza između takve radikalne nacionalističke
ideologije, politike genocida i zločina genocida.
- Sa ekstremno nacionalističkog stanovišta, treba napasti
ljude koji navodno predstavljaju pretnju, pripadnike manjina ili na
neki drugi način pojmovno izdvojenih kategorija ili grupa unutar
stanoviništva u celini. Budući da se oni zamišljaju kao
oličenje apsolutnog zla, kao osnovni uzrok svih problema sa kojima
se nacija suočava, kao neko ko predstavlja najveću pretnju
njenom daljem postojanju i procvatu, protiv njih je dozvoljeno preduzeti
sve mere. Štaviše, budući da su okarakterisani kao oličenje
zla, na njih se više ne gleda kao na ljudska bića, a uobičajene
moralne obaveze prema njima, kao ljudskim bićima, prestaju da važe.
Oni su stavljeni van zakona, i to u najširem mogućem smislu,
i treba ih isključiti, terorisati, oduzeti im imovinu, iskoreniti
ih, proterati, oterati što dalje iz zemlje, i, na kraju, u najekstremnijim
slučajevima, ubiti. Kao što je Leo Kuper zapazio:
“Ideološka dehumanizacija žrtava predstavlja nepromenjivo
obeležje, a kroz masovni pokolj /nad njima/, poriče se
da su i oni ljudska bića. To se ispoljava i u načinu na
koji se postupa sa žrtvama, u odlaganju njihovih tela, u opscenom
skrnavljenju leševa. Često postoje “rituali ponižavanja”,
kojima se, uz brutalan prezir, namerno odbacuju najdublje ljudske
vrednosti, kao i najdublja osećanja ljudske privrženosti.
Tako se mučenje muškaraca vrši pred očima njihovih
supruga i dece, višestruko silovanje žena vrši se
u prisustvu članova njihovih porodica, ubijaju se deca u naručju
svojih majki, a potencijalne žrtve pod prisilom moraju da ubijaju
druge žrtve, svoje sapatnike, i to na najstrašnije moguće
načine.”[39]
Najčešće, u stvarnosti, pojedinci i grupe koje su
meta genocida, sasvim sigurno ne predstavljaju ili jedva da predstavljaju
ikakvu pretnju postojanju nacije, a kamoli da su odgovorni za probleme
sa kojima se ona suočava, niti, pak, predstavljaju otelotvorenje
apsolutnog zla. Međutim, stvar je u tome da, kada radikalno i
nacionalistički nastrojeno političko rukovodstvo umisli
da oni to jesu i kada veliki deo stanovništva takođe poveruje
u to, a njihova uverenja često su osnažena žestokim
propagandnim kampanjama klevetanja, ishod svega toga može biti
katastrofalan. Kao što su sociolozi često primećivali,
citirajući svog kolegu, W. Thomasa, koji je rekao: “kad
ljudi situacije definišu kao realne, te situacije, po svojim
posledicama, zaista jesu realne.”
-
Pod takvim okolnostima, političke vođe, koje pokreću
politike genocida, kao i oni koji aktivno učestvuju u procesu
genocida na svim nivoima odgovornosti, zapravo mogu da budu ubeđeni
da rade pravu stvar, da svojoj naciji čine važnu uslugu.
Oni čak mogu da budu ponosni na to što rade ili na to što
su uradili - bez obzira na to koliko se njihova dela drugima mogu
činiti užasnim - a posle možda čak neće osećati
ni trunku kajanja za svoja dela.
-
Prethodnom tvrdnjom ne želimo da kažemo da su svi oni koji
su umešani u pokretanje politike genocida ili koji u procesu
genocida učestvuju kao aktivni počinioci na takva dela isključivo
motivisani i podstaknuti ekstremno nacionalističkim ubeđivanjem,
niti da su svi oni fanatični nacionalisti. Isto tako ne želimo
da kažemo da svi počinioci genocida lično osećaju
duboku mržnju prema svim pripadnicima jedne ili više ciljnih
grupa. Proučavanje ponašanja počinilaca genocida, u
različitim konkretnim slučajevima, pokazalo je da ljudi
učestvuju u procesu genocida iz raznoraznih razloga i pobuda.
Neki od njih mogu biti podstaknuti nacionalističkim ubeđenjma,
uperenim protiv žrtava, ili (sadističkom) mržnjom prema
njima, dok drugi u tome učestvuju radi novca ili drugih materijalnih
nagrada (na primer, da bi se domogli imovine žrtava), da bi ostvarili
vlastitu korist ili zato što žele da zadrže svoj posao
ili da ispoštuju naređenja odozgo, zato što žele
da samovoljno sprovode vlast nad drugim ljudima, zato što su
željni avantura ili uzbuđenja, ili zato što žele
da ostvare karijeru ili zato što misle da nemaju drugog izbora.[40]
-
Međutim, tom tvrdnjom želimo da kažemo da radikalna
(nacionalistička) ideologija igra veliku ulogu u davanju doprinosa
razvoju ekstremne političke klime uopšte, kao i raščišćavanju
terena za potencijalni genocid. Ona, pored toga, doprinosi pojmovnom
izdvajanju “grupe ’mi’”, obeležavanju
ciljne “grupe ’oni’” i njihovom isključivanju,
klevetanju, žigosanju i postupanju sa njima kao da nisu ljudska
bića.
- Kada zapravo dođe do samih dela genocida, ukupna nacionalistička
ideologija još više funkcioniše u kontinuitetu, kao davanje
krajnjeg legitimiteta i nalaženje razloga i opravdanja za genocid.
Na kraju, ukupna nacionalistička ideologija prenosi na sve počinioce
genocida jedan opšti i manje-više zajednički osećaj
usmerenosti, smisla, namere i svrhe. Kakve god bile njihove lične
pobude, razmišljanja, osećanja i koristi, svi su oni deo jednog
složenog, kolektivnog poduhvata, za koji su neraskidivo vezani,
a svojim ponašanjem oni pokušavaju da taj poduhvat učine
uspešnim, da izvrše progon i da se oslobode određenih
kategorija ljudi koje smatraju nepoželjnim.
7. Žrtve
-
U ovom pregledu etiologije i geneze zločina genocida, pažnja
je do sada uglavnom bila usmerena na počinioce genocida na različitim
nivoima, a to je učinjeno s razlogom: bez njih ne bi bilo politike
genocida niti procesa genocida. Međutim, mnogi istoričari
i ostali koji se bave proučavanjem genocida naglasili su da je
isto tako neophodno i važno da se proces genocida posmatra sa
stanovištva žrtve. Vraćajući se na prethodno citiranu
definiciju, svi autori ukazuju na određene aspekte koji su vezani
za jednu ili više grupa žrtava. Chalk i Jonassohn naglašavaju
da sami počinioci genocida određuju “grupu /koja će
biti meta genocida/ i pripadnost njoj”. Feinova naglašava
da se progon i genocid vrše kontinuirano, “bez obzira na
to što su se žrtve predale ili što nisu predstavljale
nikakvu pretnju”. U istom tonu, Charny smatra da su žrtve,
u suštini, “nezaštićene i bespomoćne”,
dok Horowitz žrtve opisuje kao “nedužne ljude.”
-
Kao šesti zajednički element, oko kojeg se slažu gotovo
svi stručnjaci za genocid, može se reći da se žrtve
obično biraju isključivo na osnovu toga što navodno
pripadaju nekoj grupi ili kategoriji, koja je određena kao meta
progona i uništenja. Oni ne postaju žrtve progona i zločina
genocida zbog nečega što su sami lično ili pojedinačno
uradili ili što nameravaju da urade, niti zbog toga što
su krivi za neki zločin ili prestup, niti zbog toga što
predstavljaju bilo kakvu realnu pretnju. Moglo bi se čak reći
da su njihovo pojedinačno ponašanje, njihov pojedinačni
identitet, slika koju oni imaju sami o sebi, kao i njihovo samoodređenje,
u velikoj meri nebitni.[41]
Ono što se uzima u obzir kod izbora žrtava jeste da neprijateljski
nastrojeni ljudi - progonitelji - određene pojedince posmatraju
i definišu kao pripadnike neke grupe ili kategorije ljudi, za
koju oni smatraju da zaslužuje prekor i prezir. Postojanje same
te grupe ili kategorije u velikoj meri može da bude plod mašte
tih neprijateljski nastrojenih ljudi, a mnoge osobine koje oni pripisuju
toj grupi obično su potpuno izmišljene i proizvod su njihovih
sopstvenih fantazija o kolektivnoj mržnji.
-
Na primer, pre nego što je otpočela kampanja genocida nad
Jermenima, u proleće 1915. godine, oni su kolektivno proglašeni
za smrtnu pretnju bezbednosti Osmanlijskog carstva, koje je tada bilo
u ratu. Pored toga, na njihov račun su se smenjivale optužbe
da su se obogatili na račun Turaka, u tajnoj želji da zavladaju
nad turskim narodom ili da oforme sopstvenu suverenu državu na
osmanlijskoj teritoriji, i na kraju, optuživali su ih za podstrekivanje
neprijatelja Carstva. Takvi stavovi lepo su se uklopili u mnogo starije,
rasprostranjene i izrazito negativne turske i islamske predrasude
i stereotipe u vezi s Jermenima, prema kojima su oni opisivani, na
primer, kao “lukavi, nepouzdani i prezira vredni hrišćani.”,
kao “kauri” (arapska reč za nevernike koji zaslužuju
da budu ubijeni), i kao “sultanova stoka”.[42]
Za vreme progona nemačkih Jevreja u Nemačkoj, u periodu
između 1933. i 1939. godine, u zvaničnim antisemitskim propagandnim
kampanjama, unedogled se ponavljalo da svi ljudi jevrejskog porekla
čine međusobno povezanu zajednicu, koja, štaviše,
stalno kuje zaveru protiv nemačkog naroda i nemačke države,
da svaki Jevrejin čini deo te zajednice i da jevrejstvo predstavlja
njihovu najvažniju i zapravo jedinu važnu odliku, njihovu
takoreći suštinsku “glavnu crtu”, te da apsolutno
sve što je jevrejsko predstavlja sinonim svakolikog istorijskog
i savremenog zla koje se može zamisliti.[43]
U ranim 1990-im godinama, političari i ideolozi, simpatizeri
takozvanog pokreta “Moći Hutua”, proglasili su sve
pripadnike plemena Tutsi, kao i njihove “izdajničke”
“prijatelje” i “sluge” iz plemena Hutu, za
opasne, smrtne neprijatelje Ruande, koji planiraju da pobiju sve Hutue.
Za Tutsije su često koristili izraz “inyenzi” /kao
u originalu/ (kinjaruandska reč, koja označava “bubašvabe”
ili “gamad”), koje treba na vreme ubiti, pre nego što
nanesu neko zlo.[44]
-
Bez obzira na potpuno neodržive i očigledno magijske načine
zapažanja, razmišljanja i rezonovanja u vezi sa ljudskim
bićima kao pojedincima i njihovim odnosima sa većim grupacijama
i kategorijama, stručnjaci za genocid često su napominjali
da su takvi i slični načini zapažanja i rezonovanja
zapravo veoma rasprostranjeni u mnogim ljudskim društvima i da
su oni odigrali značajnu ulogu u gotovo svim procesima genocida.
Za vreme trajanja takvih procesa, pojedinci se (isključivo) posmatraju
na osnovu njihove navodne pripadnosti nekoj grupi ili kategoriji,
a pošto se smatra da je ta grupa odnosno kategorija izuzetno
zla, pošto je proglašena za kolektivnog krivca i pošto
predstavlja metu kolektivne osude, dopušteno je progoniti i uništavati
takve pojedince.
-
Stručnjaci za društvene nauke i istoričari, koji
se bave proučavanjem procesa progona i genocida, takođe
su istakli još nekoliko mehanizama i postupaka, koji se redovno
pojavljuju u tom kontekstu. Često je primećeno, na primer,
da je grupa (ili više njih), koja je određena za progon,
obično ranjiva. Takođe su iznete tvrdnje da ta upravo ta
ranjivost može da bude jedan od glavnih razloga zbog kojih je
ona i određena kao meta progona odnosno genocida. Svakako je
mnogo lakše napasti neku grupu koja od samog početka nije
mnogo moćna, nego neku grupu koja se dobro utemeljila u društvu
i koja je uticajna i moćna. Međutim, stav koji su izneli
Charny i ostali, o tome da su žrtve “u suštini bespomoćne
i nezaštićene”, može se donekle doraditi, jer
se ne radi toliko o tome da su žrtve relativno slabe i bespomoćne
od samog početka procesa genocida, već se više radi
o tome da, zbog samog procesa genocida i tokom njegovog trajanja,
one postaju sve ranjivije i bespomoćnije. U određenim slučajevima,
do toga može doći na različite načine, a u jednom
te istom slučaju, počinioci genocida mogu da primene različite
taktike da bi žrtve lišile svake moći, kao i sredstava
moći koje su one prethodno imale na raspolaganju.
-
Na primer, za vreme progona Jevreja u Nemačkoj, pre Drugog svetskog
rata, Jevreji su postepeno lišavani svih svojih građanskih
prava i prava na državljanstvo, ostajali su bez posla i drugih
sredstava za život, bili su (pseudo-) legalno redefinisani kao
“Jevreji”, a ne kao nemački građani, sve više
su bivali isključivani iz javnog života, bilo im je ograničeno
kretanje na javnim mestima, gubili su svoje kuće, svoja socijalna
prava, nisu imali pristup zdravstvenoj zaštiti, sredstvima javnog
prevoza, školama i univerzitetima, i tako dalje. Sve ovo, i mnogo
više od toga, desilo se u razdoblju od šest godina, uglavnom
kroz primenu političkih i birokratskih mera, kao i putem prinude
(premda uz stalne i ozbiljne pretnje fizičkom prinudom u pozadini),
a delimično kroz neposredno fizičko nasilje (ili pretnje
fizičkim nasiljem). Tokom tih šest godina, oni su praktično
izgubili sva svoja sredstva moći, a Jevreji koji su ostali u
Nemačkoj - skoro polovina njih je napustila zemlju – a
to su uglavnom bili starci, sirotinja i bespomoćni, zaista su
postali veoma ranjivi i time izloženi daljim napadima. U slučaju
progona i genocida nad Jermenima , u osnovi se isti događaj -
u kojem su ljudi koji su bili određeni kao meta genocida bili
lišeni sredstava moći - odvijao mnogo brže, a tu su
primenjene i druge taktike. Tokom prvih meseci 1915. godine, svi jermenski
oficiri i vojnici u osmanlijskoj vojsci - od kojih su mnogi bili mobilisani
upravo zbog rata - bili su lišeni činova, morali su da predaju
svoje oružje i poslati su u takozvane “radne bataljone”.
Oni su u tim bataljonima bili prisiljavani da obavljaju najteže
poslove, u užasnim uslovima, što je dovelo do smrti velikog
broja muškaraca jermenske nacionalnosti, čiji je broj takođe
desetkovan neposrednim ubijanjem. U aprilu 1915. godine, na stotine
vodećih i uticajnih jermenskih političara, poslovnih ljudi,
advokata i pripadnika drugih profesija, kao i intelektualaca, uhapšeno
je u prestonici, u roku od samo nekoliko dana, i deportovano vozom,
nakon čega su skoro svi ubijeni. U te dve brze i ubilačke
akcije, počinioci genocida uspeli su da liše jermensko stanovništvo
velikog dela njegovog rukovodstva, a time i njegove moći, a verovatno
u velikoj meri zahvaljujući tome, počinioci genocida su
sa relativnom lakoćom mogli da otpočnu masovnu deportaciju
ljudi, koji su pešice morali da pređu velike razdaljine,
što je mnoge od deportovanih lica koštalo života. Na
početku ovih deportacija, koje su trajale više meseci i
koje su se dešavale gotovo na celoj teritoriji /osmanlijskog/
Carstva, obično se vršilo razdvajanje muških glava
domaćinstava, kao i dečaka starijeg uzrasta, od starijih
muškaraca, žena i dece, pa su prvo oni bili deportovani,
a kasnije je došao na red preostali deo zajednice.[45]
-
Trebalo bi da se podvuče da ove tri mere prinudnog proterivanja
ljudi sa njihovih ognjišta, nasilnog razdvajanja porodica i domaćinstava,
kao i masovne deportacije ljudi na nepoznata odredišta, koje
čine sastavni deo gotovo svakog procesa genocida, same po sebi,
umnogome doprinose tome da se ljudi osećaju krajnje bespomoćnim
i ranjivim. Nasilnim prekidom postojećih društvenih odnosa
unutar grupe, snažnim ometanjem normalnog društvenog života
grupe i upotrebom nasilja, one takođe u velikoj meri doprinose
samom uništenju grupe. Za ljude na koje se to odnosi, takve mere,
po pravilu, podrazumevaju katastrofalna iskustva i veliko zlo. Onima
koji prežive sve to, obično je veoma teško ili gotovo
nemoguće da se oporave.
-
Stručnjaci za genocid zapazili su takođe određenu
pojavu koja redovno prati proces progona i genocida i koja jednu ili
više ciljnih grupa (ili njen /njihov/ veliki deo) obično
zatiče nespremne. Naročito na početku takvog procesa,
potencijalnim žrtvama je veoma teško da shvate šta
se dešava, pa čak i kasnije, kada je taj proces već
uveliko u toku i kada je postao donekle uočljiviji, mnogim pripadnicima
jedne ciljne grupe ili više njih i dalje je teško da uvide
i shvate šta će se dogoditi. Očigledno je da počinioci
genocida žele da postignu upravo takav efekat. Držeći
svoje prave namere u tajnosti, svesno krijući svoje planove i
pripreme u najvećoj mogućoj meri, kroz primenu raznoraznih
taktika, kroz namerno obmanjivanje i zavaravanje (pripadnika) jedne
ili više ciljnih grupa, za vreme trajanja procesa progona, oni
pokušavaju da postignu maksimalni efekat iznenađenja za
svoja dela, da onesposobe žrtve, da pojačaju njihov osećaj
neizvesnosti i nesigurnosti i da na taj način ostvare svoje ciljeve.
-
Uprkos svim tim namernim aktivnostima, unapred smišljenim od
strane počinilaca genocida, mnogim žrtvma je i dalje teško
da predvide šta sve ti drugi, neprijateljski nastrojeni ljudi
planiraju da im učine. Niko ne može da predvidi budućnost,
često je veoma teško doći do pouzdanih informacija,
a u nesigurnim vremenima to je još mnogo teže, pa žrtve
najčešće žive između nade i straha. Čak
i onda kada tuđinska i neprijateljski nastrojena okupatorska
sila odredi grupe ili kategorije ljudi koje će biti meta genocida,
kao što je to bio slučaj sa mnogim jevrejskim građanima
u evropskim zemljama koje su bile pod nemačkom okupacijom, čoveku
veoma teško može u potpunosti da dopre do svesti da ta sila
namerava da do kraja potpuno uništi njegov život, porodicu
i rođake, kao i veću grupu ili kategoriju kojoj on smatra
da pripada. Isto tako, čovek još teže može da
zamisli i da dođe do zaključka da njegova sopstvena vlada
ili sopstvena država, a verovatno i neko od njegovih nadređenih,
kolega, poznanika, suseda ili drugih ljudi koje igrom slučaja
lično poznaje, planiraju takvo uništenje. Međutim,
čak i oni koji imaju manje-više dobar predosećaj ili
mogu sa tačnošću da predvide šta ih čeka,
samo donekle mogu da shvate šta sve može da ih zadesi.
-
U osnovi postoje samo tri načina na koje ljudi, koji se manje-više
iznenada suoče sa (pretnjom) organizovanim, oružanim - a
time i moćnim - drugim ljudima sa neprijateljskim namerama, obično
reaguju.[46] Mogu da
pokušaju da se sakriju ili da pobegnu, mogu da pruže neki
vid otpora ili čak da se bore, ili, pak, mogu da pokušaju
da se prilagode, kako najbolje znaju i umeju, trenutnim okolnostima
i uslovima koji se obično jako brzo i iz korena menjaju.
-
Što se tiče prve opcije, sociolozi i istoričari su
više puta objasnili da je za skrivanje po velikim ili malim gradovima
ili po selima, neophodno da potencijalne žrtve imaju pouzdane
prijatelje, u koje imaju poverenja, ili neke druge kontakte izvan
ciljne grupe, ljude koji uz to imaju sredstava za tako nešto
i koji su spremni i voljni da preuzmu na sebe rizik i sakriju one
za kojima su organi vlasti raspisali poternice. Gotovo u svakom slučaju
progona i zločina genocida, pružanje pomoći ljudima
koji su meta progona odnosno genocida strogo je zabranjeno i često
se žestoko kažnjava. Takođe mogu biti potrebne znatne
svote novca da bi se platio boravak u nekom koliko-toliko sigurnom
skrovištu. Kada ljudi uspeju da pobegnu u brda, planine ili u
šume i tamo se sakriju, što se, u nekim slučajevima,
i dešavalo, na primer, za vreme progona Jermena, u slučaju
Kambodže, kao i u Ruandi, 1994. godine, njima, posle izvesnog
vremena, zatreba makar nekakva pomoć sa strane, da bi došli
do hrane i ostalih osnovnih potrepština za život. Pored
toga, u svim takvim slučajevima stalno postoji rizik od izdaje.
Pokušaji bekstva podrazumevaju i druge teškoće, jer
su za to, između ostalog, potrebna finansijska sredstva, bezbedan
prevoz, putovanje bez neprilika i mesta preko kojih će moći
da izađu iz zemlje. Kada među stanovništvom ima mnogo
ljudi koji su neprijateljski raspoloženi prema pripadnicima ciljne
grupe, bekstvo postaje opasno. Osim toga, u svim takvim slučajevima,
moraju se doneti drastične odluke i to obično u veoma kratkom
vremenskom periodu. Zbog svih tih problema, samo sasvim mali broj
pripadnika ciljne grupe moći će da se sakrije, a da li uopšte
postoji mogućnost bekstva za veće grupe ljudi umnogome zavisi
od ukupne situacije. U istočnoj Anadoliji, na primer, znatan
broj grupa Jermena uspeo je da pobegne prilikom povlačenja ruske
vojske, 1915. godine, neki su preko granice prešli u Iran, dok
je jedna manja grupa Carstvo napustila preko mora, gde su ih prihvatili
francuski i engleski ratni brodovi, koji su, igrom slučaja, krstarili
uz obalu, ali je, ipak, najveći deo jermenskog stanovništva
ostao zarobljen. Iako (preteći) proces progona i genocida predstavlja
pozadinu za veliki talas izbeglica širom današnjeg sveta,
masovno bekstvo jedne ili više ciljnih grupa uglavnom predstavlja
izuzetak.
-
Još je ređa druga opcija, pružanje otpora ili borba.
Kao što je konstatovano u prethodnom tekstu, ciljna grupa obično
nije naoružana niti organizovana da bi mogla da upotrebi silu,
dok je za počinioce genocida, koji su pripremljeni, organizovani
i naoružani, tipično da napadaju iznenada. Bilo da se radi
o masovnim hapšenjima, nakon kojih sledi pritvaranje, a potom
i deportacija, bilo da se radi o razornim, žestokim napadima
ili racijama, u nekim krajevima ili gradovima, selima ili zaseocima,
u svim tim slučajevima, policijske jedinice i vojne ili paravojne
snage lako će postati nadmoćni u takvoj situaciji. U takvim
situacijama, događaji se brzo smenjuju, mnogi ljudi će biti
prestrašeni i zbunjeni, a time i paralisani, pa će najveći
broj ljudi raditi onako kako im se kaže. U nekoliko slučajeva,
stručnjaci za genocid, kao i ostali stručnjaci, rekonstruisali
su događaje u kojima je otpor pružen individualno i kolektivno
ili od strane bolje organizovanih pokreta otpora, kao i slučajeve
žestokih pobuna, koje su izvršene pod užasnim okolnostima.
Treba se setiti pobune u varšavskom getu, pobune u logorima smrti
u Sobiboru i Treblinki, delovanje jevrejskih grupa partizana u istočnoj
Evropi, kao i učešća Jevreja u pokretima otpora u zapadnoj
Evropi. Kad se radi o Jermenima, treba se setiti kako su, u aprilu
1915. godine, oni uspeli da odbrane grad Van od jakih snaga turske
vojske, kao i herojske borbe jedne grupe Jermena, koji su potom uspeli
da pobegnu u planine Musa Dagh. Za vreme genocida u Ruandi, 1994.
godine, hrabri pojedinci, pripadnici kako plemena Hutu tako i plemena
Tutsi, uložili su velike napore da zaustave nemile događaje,
a bilo je i nekih grupa Tutsija, koje su ponekad sa uspehom započinjale
borbu protiv svojih progonitelja. Iako su, pri tome, mnogi od njih
stradali, takvi napori da se pruži otpor nekim drugim ljudima
su spasli živote. Štaviše, takvim podvizima svima se
jasno stavlja do znanja da nije tačno da, za vreme genocida,
ljudi koji su njegova meta dopuštaju da ih njihovi napadači
”kao ovce vode na klanje”. Međutim, bez obzira na
to na koji način se tumače takvi događaji, zaključak
je da, s obzirom da postoji ogromna neravnoteža moći između
progonitelja, sa jedne strane, i žrtava, sa druge, pružanje
otpora ili borba retko kada predstavlja mogući način ponašanja
za većinu pripadnika jedne ili više grupa nad kojima se
vrši progon.
-
Prema tome, treći način ponašanja, kada se ljudi
trude da se na najbolji mogući način prilagode promenljivim
uslovima i okolnostima, predstavlja i najčešći način
na koji se najveći broj pripadnika jedne ili više ciljnih
grupa ponaša kada se neposredno suoči sa progonom. Treba
naglasiti da se ljudi za ovu opciju ne opredeljuju svojevoljno, već
da tako postupaju pod jakom i konstantnom prinudom i prisilom, koju
sprovode drugih ljudi koji su neprijateljski nastrojeni prema njima,
uz pomoć ozbiljnih pretnji i fizičkog nasilja. Značajna
opšta posledica svega toga jeste da progonjeni, pojedinačno
ili kolektivno, tada još više gube svoju relativnu autonomiju,
svoju slobodu i nezavisnost da se ponašaju onako kako žele.
Iako ovde postoje razlike između pojedinaca i grupa progonjenih,
u zavisnosti od konkretnih okolnosti u kojima se nalaze, skoro svi
oni će postati ranjiviji, a tu ranjivost, samu po sebi, progonitelji
mogu da iskoriste da bi se prema njima ponašali još okrutnije.
Međutim, bez obzira na to kako se progonitelji i žrtve ponašaju,
njihovo ponašanje teško da se može meriti “normalnim”
aršinima ličnog izbora, odgovornosti i moralnosti, jer,
pod ekstremnim uslovima žestokog progona, ti aršini prestaju
da važe.
-
Žrtve progona, kada dospeju u ruke progoniteljima, može
zadesiti svakakva sudbina. Mogu dospeti u pritvor, na kraće ili
na duže vreme, u privremenim pritvorskim jedinicama, zatvorima,
improvizovanim ili dobro organizovanim koncentracionim logorima, ili
biti zaključani u getima ili u određenim krajevima grada.
Mogu biti prisiljavani da rade najteže fizičke poslove u
gradovima, logorima ili na seoskim imanjima. Mogu biti deportovani
pod različitim okolnostima i na različite načine: pešice,
vozom, autobusima, kamionima ili brodovima. Tokom samog transporta,
može da se desi da deportovana lica upadnu u zasedu, da budu
opljačkana i (više puta) terorisana putem silovanja, mučenja,
ranjavanja i ubistva, ili da, u nedogled, budu premeštana sa
jednog odredišta na drugo. Mogu biti ubijana u improvizovanim
ili organizovanim pokoljima obavljenim na licu mesta ili na posebnim,
obližnjim ili udaljenim, gubilištima. To može da se
desi i kasnije, u logorima smrti ili na nekim drugim mestima. Isto
tako, postoji mnogo različitih načina da se ti ljudi unište
i ubiju.
-
Ako čovek pokuša da zamisli kakva je bila sudbina žrtava,
ne samo u opštem smislu, već i u svim užasnim detaljima,
tek onda se može ponadati da će donekle uspeti da pronikne
u pravu suštinu procesa progona i genocida.
8. Rezime
Na prethodnim stranicama izneli smo sledeće tvrdnje:
-
Kao prvo, pažljivo se mora napraviti razlika između genocida
i drugih masovnih zločina koji su upereni protiv određenih
grupa ljudi, s jedne strane, i rata i građanskog rata, s druge
strane, dok istovremeno treba priznati da stanje rata ili građanskog
rata može na različite načine da doprinese razvoju
procesa genocida.
-
Kao drugo, naglašeno je da se zločini genocida razvijaju
i dešavaju isključivo u uslovima teških i trajnih kriza.
Opšti model pojave takvih kriza izložen je u veoma sažetom
obliku. Suštinu takve krize čine destabilizacija određene
države-društva, procesi polarizacije, narušavanja mira,
kao i pojačana primena nasilja.
-
Kao treće, za vreme trajanja krize, može da se desi da
neka radikalna i nemilosrdna politička elita uspe da preuzme
organizaciju države. Može se smatrati da su političko
ponašanje i odluke tog političkog rukovodstva od presudnog
značaja za pojavu genocida. Iznete su tvrdnje da je za proces
genocida tipično da se razvija u smeru “odozgo nadole”
a ne u smeru “odozdo nagore”, mada država u tome
može konkretno da učestvuje na različite načine.
Jedan logičan zaključak je da su najviši državni
organi uvek odgovorni za ono što se dešava tokom procesa
genocida, a drugi takav zaključak podrazumeva da “pojedinačna”
dela genocida (takođe) treba posmatrati u odnosu na pozadinu
preovlađujuće strukture moći i organa vlasti u određenoj
državi-društvu.
-
Kao četvrto, naglašeno je da je najbolje da se genocid
posmatra kao (izuzetno složen) proces, koji ima svoj početak,
strukturisani tok, za koji se može uočiti da ima svoje faze,
kao i svoj kraj, koji obično nastupa nakon žestoke spoljne
intervencije. U pokušaju da se pronikne u suštinu procesa
genocida, isto tako treba obratiti pažnju na proces odlučivanja,
na postepen proces planiranja i organizacije, kao i na podelu poslova
unutar same kategorije počinilaca genocida.
-
Kao peto, izneta je tvrdnja da je ideologija takođe od presudnog
značaja za pojavu genocida. U tome istaknutu ulogu imaju raznorazni
oblici radikalnog nacionalizma. Oni doprinose stvaranju ekstremne
političke klime, obeležavanju grupa ili kategorija koje
su određene kao mete genocida, a procesu genocida daje se legitimitet
i nalaze se opravdanja za njega, a počinioci genocida stiču
osećaj orijentacije, namere i svrhe.
-
Kao šesto, podvučeno je da svaki proces genocida takođe
treba posmatrati sa stanovišta žrtava, koje se obično
biraju na osnovu njihove navodne pripadnosti grupi ili kategoriji
koja je određena kao meta progona. Izneta je tvrdnja da, takve
grupe, štaviše, postaju sve ranjivije i nezaštićenije
tokom samog trajanja procesa genocida, da im je veoma teško da
predvide šta će se desiti, kao i to da su njihove mogućnosti
delovanja (reagovanja) jako ograničene. Kako se u procesu proučavanja,
procenjivanja i donošenja suda o genocidu ne bi izgubila najvažnija
nit, čini se da je najbolje da se sudbina žrtava, kao bitan
orijentir, nikako ne gubi iz vida.
[1]
Vidi, na primer, Vahakn N. Dadrian, The History of Armenian Genocide.
Ethnic Conflict from the Balkans to Anatolia to the Caucasus /kao
u originalu/ /”Istorija genocida nad Jermenima: etnički sukob
od Balkana preko Anadolije do Kavkaza”/ (Njujork/Oksford: Berghahn
Books, 1997, drugo izdanje (1995)); (prir) Richard G. Hovannisian, Remembrance
and Denial. The Case of Armenian Genocide /”Sećanje i poricanje:
slučaj genocida nad Jermenima”/, (Detroit: Wayne State U.P.,
1999); Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews /”Uništenje
Jevreja u Evropi”/, (Njujork: Harper & Row, 1984 (1961)); Michael
R. Marrus, The Holocaust in History /”Holokaust kroz istoriju”/,
(London: Weidengeld & Nicolson, 1988); Omer Bartov, Murder in Our
Midst, The Holocaust, Industrial Killing, and Representation
/”Ubistvo među nama, holokaust, ubijanje teškim fizičkim
radom i predstavljanje”/, (Njujork/Oksford: Oxford U.P., 1996);
David Chandler, The Tragedy of Cambodian History. Politics, War, and
Revolution since 1945 /”Tragedija u istoriji Kambodže:
politika, rat i revolucija od 1945. godine”/, (New Haven/London:
Yale U.P., 1991); Ben Kiernan, The Pol Pot Regime. Race, Power, and
Genocide in Cambodia under the Khmer Rouge 1975-79 /”Režim
Pola Pota: rasa, moć i genocid u Kambodži, za vreme vlasti Crvenih
Kmera, 1975-1979”/, (New Haven/London: Yale U.P., 2002, drugo izdanje);
Gérard Prunier, The Rwanda Crisis. History of a Genocide
/”Kriza u Ruandi: istorija jednog genocida”/, (London: Hurst
& Co., 2002 (1995)); Alison de Forges:“Leave None to Tell
the Story”. Genocide in Rwanda /”’Ne ostaviti nikoga
/u životu/ da ispriča šta se desilo’ - Genocid u
Ruandi”/, (Njujork/London: Human Rights Watch, 1999).
[2]
Vidi, na primer, Mark Levene i Penny Roberts, The Massacre in History
/”Pokolj kroz istoriju”/ (Njujork/Oksford: Berghahn Books,
1999), i Samuel Totten, William S. Parsons, Israel W. Charny, Century
of Genocide. Eyewitness Accounts and Critical Views /”Vek genocida:
svedočenja očevidaca i kritički osvrti”/, (Njujork/London:
Garland Publishing, Inc., 1997), u kojima je dokumentovano četrnaest
slučajeva.
[3]
Na primer, Barbara Harff i Ted Robert Gurr: “Toward Empirical Theory
of Genocides and Politicides: Identification and Measurement of Cases
since 1945” /”Ka empirijskoj teoriji genocida i političkih
ubistava: utvrđivanje i merenje slučajeva od 1945. godine”/,
International Studies Quarterly, (1988), /br/ 32, str. 359-371;
Frank Chalk i Kurt Jonassohn, The History and Sociology of Genocide.
Analyses and Case Studies /”Istorija i sociologija genocida:
analize i studije slučajeva/, (New Haven/London: Yale U.P., u saradnji
sa Institutom za proučavanje genocida iz Montreala, 1990); Helen
Fein, Genocide: A Sociological Perspective /”Posmatranje
genocida iz sociološkog ugla”/, (London: Sage Publications,
1993); (prir) Alexander Laban Hinton, Genocide: An Anthropological
Reader /”Genocid: antropološki pregled”/, (Malden,
Mass. /Masačusec//Oxford: Blackwell, 2002); (prir) Alexander Laban
Hinton, Annihilating Difference. The Anthropology of Genocide /”Razarajuća
razlika: antropologija genocida”/, (Berkeley/London: University
of California Press, 2002); Alex Alvarez, Governments, Citizens, and
Genocide. A Comparative and Interdisciplinary Approach /”Države,
građani i genocid - komparativni i interdisciplinarni pristup”/,(Bloomington:
Indiana U.P., 2001); Erich Fromm, The Anatomy of Human Destructiveness
/”Anatomija ljudske destruktivnosti”/, (Harmondsworth:
Penguin, 1982 (1974)); Ervin Straub, The Roots of Evil. The
Origins of Genocide and Other Group Violence /”Koreni zla: poreklo
genocida i drugih oblika grupnog nasilja”/, (Kembridž/Njujork:
Cambridge U.P. , 1989); Robert Jay Lifton, The Nazi Doctors. Medical
Killing and the Psychology of Genocide /”Nacistički
lekari: ubijanje primenom medicinskih eksperimenata i psihologija genocida”/,
(London: Macmillan, 1986).
[4]
Dve takve studije, koje su nedavno objavljene, su: Samantha Power: “A
Problem from Hell”. America and the Age of Genocide /”’Problem
iz pakla’: Amerika i doba genocida”/, (Njujork: Basic Books,
2002); Nicolaus Mills i Kira Brunner, The New Killing Fields. Massacre
and the Politics of Intervention /”Nove oblasti ubijanja: masakr
i politika intervencije”/, (Njujork: Basic Books, 2002).
[5]
Neke od najvažnijih studija su sledeće: Leo Kuper, Genocide.
Its Political Use in the Twentieth Century /”Genocid i njegova
primena u političke svrhe u dvadesetom veku”/, (Harmondsworth:
Penguin, 1981); Robert F. Melson, Revolution and Genocide. On the Origins
of the Armenian Genocide and the Holocaust /”Revolucija i genocid:
o poreklu genocida nad Jermenima i holokausta”/, (Čikago/London:
University of Chicago Press, 1992); Alex Alvarez, Governments, Citizens,
and Genocide. A Comparative and Interdisciplinary Approach
/”Države, građani i genocid - komparativni i interdisciplinarni
pristup”/,(Bloomington: Indiana U.P., 2001); Norman Naimark, Fires
of Hatred. Ethnic Cleansing in Twentieth-Century Europe /”Plamen
mržnje: etničko čišćenje u Evropi dvadesetog
veka”/, (Kembridž, Mass. /Masačusec//London: Harvard U.P.,
2001); Eric D. Weitz, A Century of Genocide. Utopias of Race and Nation
/”Vek genocida: utopija rase i nacije”/, (Prinston/Oksford:
Princeton U.P., 2003); (prir) Robert Gellatelly i Ben Kiernan, The
Specter of Genocide. Mass Murder in Historical Perspective /”Avet
genocida: masovno ubistvo iz istorijskog ugla”/, (Njujork/Kembridž:
Cambridge U.P., 2003).
[6]
Akademsko osoblje centra trenutno broji četiri člana: jednog
redovnog profesora i direktora centra, dr Johannesa Houwinka ten Catea,
i tri honorarna vanredna profesora, dr Nanci Adler, dr Karela Berkhoffa
i autora ovog izveštaja, dr Tona Zwaana. Istoričar Johannes
Houwink ten Cate je stručnjak za Shoah /kao u originalu/ /holokaust/
u zapadnoj Evropi, a naročito u Holandiji. Njegovo uvodno predavanje
(održano 8. maja 2003) upravo se pojavilo u štampi, pod naslovom:
De naam van de misdaad en de persoon van de schriftafelmoordenaar
/kao u originalu/ (“Naziv zločina i ličnost ’Shreibtischtätera’
/kao u originalu/”), (Amsterdam: Vossiuspers UvA, 2003). Istoričari
Nanci Adler i Karel Berkhoff oboje su stručnjaci za istočnu
Evropu 20. veka, a posebno za bivši Sovjetski Savez/Rusiju. Nanci
Adler je nedavno objavila delo: The Gulag Survivor: Beyond the Soviet
System /”Čovek koji je preživeo Gulag: izvan sovjetskog
sistema”/ (New Brunswick, Njujork/London: Transaction Publishers,
2002); Delo Karela Berkhoffa, Harvest of Despair. Life and Death in
Ukraine under Nazi Rule /”Žetva očaja: život
i smrt u Ukrajini za vreme vladavine Nacista”/, pojaviće se
na proleće 2004. godine (Harvard University Press). Sociolog i antropolog
Ton Zwaan nedavno je objavio komparativnu studiju, pod nazivom, Civilisering
en decivilisering. Studies over staatsvorming en geweld, nationalisme
en vervolging /kao u originalu/ (“Civilizacija i odsustvo civilizacije:
proučavanje načina formiranja države i nasilja, nacionalizma
i progona”), (Amsterdam: Boom, 2001), koja sadrži studije slučajeva
o genocidu nad Jermenima, progonu Jevreja u Nemačkoj, u periodu između
1933. i 1939. godine, i o raspadu Jugoslavije, u periodu između 1985.
i 1995. godine.
[7]
Od nedavno objavljenih rasprava, vidi: Alex Alvarez, Governments, Citizens,
and Genocide. A Comparative and Interdisciplinary Approach
/”Države, građani i genocid - komparativni i interdisciplinarni
pristup”/,(Bloomington: Indiana Universtiy Press, 2001), str. 28-55;
Eric D. Weitz, A Century of Genocide. Utopias of Race and Nation
/”Vek genocida: utopija rase i nacije”/, (Prinston/Oksford:
Princeton University Press, 2003), str. 8-15; i (prir) Steven L.B. Jensen,
Genocide: Cases, Comparisons and Contemporary Debates /”Genocid:
slučajevi, poređenja i savremene rasprave”/, (Kopenhagen:
Danski centar za proučavanje holokausta i genocida, 2003).
[8]
Raphael Lemkin, Axis Rule in Occupied Europe /”Vladavina
sila Osovine u okupiranoj Evropi”/, (Washington, D.C.: Karnegijeva
zadužbina za mir u svetu, 1944), str. 79.
[9]
Raphael Lemkin: “Genocide as a Crime Under International Law”
/”Genocid kao oblik zločina po međunarodnom pravu”/,
American Journal of International Law, /br/ 41, (1947), str. 147.
[10]
Eric D. Weitz, A Century of Genocide, /”Vek genocida”/,
(Prinston, 2003), str. 9.
[11]
Leo Kuper, Genocide. Its Political Use in the Twentieth Century /”Genocid
i njegova primena u političke svrhe u dvadesetom veku”/, (Harmondsworth:
Penguin, 1981), str. 19-39, a naročito str. 24.
[12]
Frank Chalk i Kurt Jonassohn, The History and Sociology of Genocide.
Analyses and Case Studies /”Istorija i sociologija genocida:
analize i studije slučajeva/, (New Haven/London: Yale University
Press, u saradnji sa Institutom za proučavanje genocida iz Montreala,
1990), str. 23.
[13]
Helen Fein, Genocide: A Sociological Perspective /”Posmatranje
genocida iz sociološkog ugla”/, (London: Sage Publications,
1993), str. 24.
[14]
Israel Charny: “Toward a Generic Definition of Genocide” /”Ka
generičkoj definiciji genocida”/, u delu Genocide: Conceptual
and Historical Dimensions /”Koncepcijske i istorijske dimenzije
genocida”/, prir. George J. Andreopolis, (Philadelphia: University
of Pennsylvania Press, 1994), str. 66.
[15]
Irving Louis Horowitz, Taking Lives: Genocide and State Power /”Oduzimanje
života: genocid i državna vlast”/ (New Brunswick: Transaction
Publishers, 1997, četvrto izdanje), str. 21.
[16]
Merriam-Webster, Webster’s Third New International Dictionary
of the English Language, Unabridged /Websterov treći novi međunarodni
rečnik engleskog jezika, integralna verzija/, (Keln: Könemann, 1993),
str. 947.
[17]
Uporedi Robert Gellately /kao u originalu/, Ben Kiernan: “The Study
of Mass Murder and Genocide” /”Studija o masovnom ubistvu
i genocidu”/, u, ibid. (prir), The Specter of Genocide. Mass
Murder in Historical Perspective /”Avet genocida: masovno ubistvo
iz istorijskog ugla”/, (2003), str. 3-26; Ian Kershaw: “Afterthought.
Some Reflections on Genocide, Religion and Modernity” /”Naknadno
razmišljanje: nekoliko razmišljanja o genocidu, religiji i savremenosti”/,
u delu, In God’s Name. Genocide and Religion in the Twentieth
Century /U ime Boga: genocid i religija u dvadesetom veku/, (prir)
Omer Bartov i Phyllis Mack, (Njujork/Oksford: Berghahn Books, 2001), str.
373-383.
[18]
Uporedi kod Roberta Cribba: “Genocide in the Non-Western World:
Implications for Holocaust Studies” /”Genocid u nezapadnom
svetu: implikacije za proučavanje holokausta”/, u delu, Genocide:
Cases, Comparisons and Contemporary Debates /”Genocid:
slučajevi, poređenja i savremene rasprave”/, prir. Steven
L.B. Jensen, (2003), str. 123-140.
[19]
Alvarez (2001), op.cit. str. 50.
[20]
Yehuda Bauer: “Is the Holocaust Explicable?” /”Da li
se holokaust može objasniti?”/, Holocaust and Genocide
Studies /”Studije o holokaustu i genocidu”/, /br/ 5,
(1990), str. 145-155; Robert F. Melson, Revolution and Genocide. On
the Origins of the Armenian Genocide and the Holocaust /”Revolucija
i genocid: o poreklu genocida nad Jermenima i holokausta”/, (Čikago/London:
University of Chicago Press, 1992), str. 24-29.
[21]
Fein (1993), op.cit, str. 25-27.
[22]
Charles Tilly, From Mobilization to Revolution /”Od mobilizacije
do revolucije”/, (Reading, Mass. /Masačusec/: Addison-Wesley,
1978), str. 189-222.
[23]
U svom delu posvećenom sociologiji države, Max Weber je upotrebio
izraz “monopol nad nasiljem”, kao ključnu osobinu kojom
se država odlikuje. (Vidi, Wirtschaft und Gesellschaft /kao
u originalu/, (Tübingen: J.C.B. Mohr, 1922, str. 22, 29)). Ovaj izraz,
između ostalog, podrazumeva da država polaže isključivo
pravo na upotrebu nasilja (/ima/ monopol) /kao u originalu/, dok je drugima
zabranjeno da koriste nasilje. To takođe znači da država
sme da koristi sredstva nasilja (oružje i vojnike), koja su koncentrisana
na njenoj strani, a koja se obično finansiraju iz prihoda od poreza.
Monopol nad nasiljem i monopol nad porezima međusobno su uslovljeni
i zajedno čine okosnicu svake države.
[24]
Vidi, na primer, kod Omera Bartova, Murder in Our Midst. The Holocaust,
Industrial Killing, and Representation /”Ubistvo među nama,
holokaust, ubijanje teškim fizičkim radom i predstavljanje”/,
(Njujork/Oksford: Oxford University Press, 1996), str. 3-50.
[25]
Ova tvrdnja je potpunije razrađena u studiji Tona Zwaana, Civilisering
en decivilisering. Studies over staatsvorming en geweld, nationalisme
en vervolging /kao u originalu/ (“Civilizacija i odsustvo civilizacije:
proučavanje načina formiranja države i nasilja, nacionalizma
i progona”), (Amsterdam: Boom, 2001), str. 346-390.
[26]
Iznete su tvrdnje da, iako se ispostavilo da su utvrđene demokratije
koje dobro funkcionišu do sada bile imune na genocid, postoji snažna
međusobna veza između radikalnih diktatura, bez obzira na to
da li su one desničarske ili levičarske, i zločina genocida.
Uporedi kod Barbare Harff i Teda Roberta Gurra: “Toward Empirical
Theory of Genocides and Politicides: Identification and Measurement of
Cases since 1945” /”Ka empirijskoj teoriji genocida i političkih
ubistava: utvrđivanje i merenje slučajeva od 1945. godine”/,
International Studies Quarterly, (1988), /br/ 32, str. 359-371;
Helen Fein: “Accounting For Genocide after 1945: Theories and Some
Findings”, /”Objašnjavanje genocida nakon 1945. godine:
teorije i neki nalazi”/, International Journal of Group Rights
/”Međunarodni časopis o pravima grupa”/, (1993),
/br/ 1, str. 79-106; Robert F. Melson, Revolution and Genocide. On
the Origins of the Armenian Genocide and the Holocaust /”Revolucija
i genocid: o poreklu genocida nad Jermenima i holokausta”/, (Čikago/London:
University of Chicago Press, 1992).
[27]
Fein, Genocide /”Genocid”/,(1993), str. 12
[28]
Na primer, kod Raula Hilberga, The Destruction of the European Jews
/”Uništenje Jevreja u Evropi”/, (Njujork: Harper &
Row, 1984 (1961)), str 31-32.
[29]
Uporedi: Gérard Prunier, The Rwanda Crisis. History of
a Genocide /”Kriza u Ruandi: istorija jednog genocida”/,
(2002), str. 192-280; Philip Gourevitch, We wish to inform you that
tomorrow we will be killed with our families. Stories from Rwanda
/”Obaveštavamo vas da će sutra ubiti nas i naše porodice.
Priče iz Ruande”/, (London: Picador, 2000 (1998)).
[30]
Helen Fein, op. cit, str. 24.
[31]
Robert Jay Lifton, The Nazi Doctors. Medical Killing and the
Psychology of Genocide /”Nacistički lekari: ubijanje primenom
medicinskih eksperimenata i psihologija genocida”/, (London: Macmillan,
1986), naročito str. 192-213; Ervin Straub, The Roots of Evil.
The Origins of Genocide and Other Group Violence /”Koreni zla:
poreklo genocida i drugih oblika grupnog nasilja”/, (Kembridž/Njujork:
Cambridge University Press , 1989), str. 28-33, 67-78, 128-150.
[32]
Mnogi konkretni primeri mogu se naći, na primer, kod Hilberga, op.
cit., (1984).
[33]
Leo Kuper, The Prevention of Genocide /”Sprečavanje
genocida”/, (New Haven/London: Yale University Press, 1985), str.
173-194.
[34]
Clifford Geertz: “Ideology as a Cultural System” /”Ideologija
kao sistem kulture”/, u, id., The Interpretation of Cultures
/”Tumačenje kultura”/, (Njujork: Basic Books, 1973),
str. 193-233. Radi uvida u konkretne studije koje se bave kulturnim aspektima
genocida, vidi, Annihilating Difference. The Anthropology of Genocide
/”Razarajuća razlika: antropologija genocida”/, (prir)
Alexander Laban Hinton, (Berkeley/London: University of California Press,
2002).
[35]
Uporedi kod Lea Kupera, The Pity of It All. Polarisation and Racial
and Ethnic Relations /”Sva tragedija polarizacije i rasnih i
međunacionalnih odnosa”/, (London: Duckworth, 1977).
[36]
Uporedi kod Tona Zwaana (2001), op.cit., str. 86-105.
[37]
David Chandler, The Tragedy of Cambodian History. Politics, War, and
Revolution since 1945 /”Tragedija u istoriji Kambodže:
politika, rat i revolucija od 1945. godine”/, (New Haven/London:
Yale University Press, 1991); Ben Kiernan, The Pol Pot Regime. Race,
Power, and Genocide in Cambodila under the Khmer Rouge 1975-79 /”Režim
Pola Pota: rasa, moć i genocid u Kambodži za vreme vlasti Crvenih
Kmera, 1975-1979”/, (New Haven/London: Yale Universtiy Press, 2002,
drugo izdanje).
[38]
Ton Zwaan, Civilisering en decivilisering. Studies over staatsvorming
en geweld, nationalisme en vervolging /kao u originalu/ (“Civilizacija
i odsustvo civilizacije: proučavanje načina formiranja države
i nasilja, nacionalizma i progona”), (Amsterdam: Boom, 2001), str.
81-83.
[39]
Leo Kuper, Genocide. Its Political Use in the Twentieth Century /”Genocid
i njegova primena u političke svrhe u dvadesetom veku”/, (Harmondsworth:
Penguin, 1981), str. 104.
[40]
Vidi, na primer, kod Christophera Browninga, Ordinary Men. Reserve
Police Batallion 101 and the Final Solution in Poland /”Obični
ljudi. Rezervni policijski bataljon 101 i ’konačno rešenje’
u Poljskoj”/, (Njujork: HarperCollins, 1993 (1992)), str. 159-189.
[41]
Alvarez (2001), op. cit., str. 48; Eric Marcusen: “Genocide and
Total War” /”Genocid i totalni rat”/, u delu, Genocide
and the Modern Age: Etiology and Case Studies of Mass Death /”Genocid
i savremeno doba: etiologija i proučavanje slučaja masovnog
ubijanja”/, (prir.) Isidor Wallimann i Michael N. Dobkowski, (Njujork:
Greenwood Press, 1987), str. 101.
[42]
Melson (1992), op.cit; Zwaan (2001), op. cit., str. 198-258.
[43]
Saul Friedländer, Nazi Germany and the Jews /”Nacistička
Nemačka i Jevreji”/, prvi tom, (Njujork: HarperCollins, 1997),
str. 73-112; Zwaan (2001), op.cit., str. 292-293.
[44]
Gérard Prunier, The Rwanda Crisis. History of a Genocide
/”Kriza u Ruandi: istorija jednog genocida”/, (London: Hurst
& Co., 2002 (1995)); Alison de Forges: “Leave None to Tell
the Story”. Genocide in Rwanda /”’Ne ostaviti nikoga
/u životu/ da ispriča šta se desilo’ - Genocid u
Ruandi”/, (Njujork/London: Human Rights Watch, 1999); Philip Gourevitch,
We wish to inform you that tomorrow we will be killed with our families.
Stories from Rwanda /”Obaveštavamo vas da će sutra
ubiti nas i naše porodice. Priče iz Ruande”/, (London:
Picador, 1999).
[45]
Vahakn N. Dadrian, The History of Armenian Genocide./”Istorija
genocida nad Jermenima”/ (Njujork/Oksford: Berghahn Books, 1997);
Melson (1992), op.cit.; Zwaan (2001), op.cit., str. 198-258.
[46]
Uporedi kod Zwaana (2001), op.cit., str. 340-341. Biolozi su više
puta naglašavali da obično postoje tri moguće reakcije
na iznenadni napad, a to su “strah, strah i /samo/ strah.”
|