IZVETAJ VOJNOG EKSPERTA TUIOCA PREDMET IT-02-54-T, TUILAC PROTIV SLOBODANA MILOEVIĆA Rezime U izvetaju se opisuje vojno rukovođenje i komandovanje u smislu planiranja, naređivanja i upravljanja borbenim operacijama. U njemu se govori i o zajedničkim operacijama - prvenstveno vojnih i policijskih jedinica - koje su sagledane iz ugla komandnih odnosa i mera koordinacije. Ukazano je na neke od vanijih načela komandovanja, kao i na pravna ograničenja nametnuta vojnim jedinicama u cilju obezbeđenja pravilnog korićenja oruane sile. Ova ograničenja obuhvataju pravila o borbenom angaovanju i disciplinske mere. Odeljak posvećen jedinicama van kontrole bavi se situacijama u kojima vojne jedinice ili vojna lica učestvuju u krivičnim delima. U ovom odeljku razmatraju se faktori koji impliciraju komandnu odgovornost za dela za koja bi se moglo smatrati da su ih počinile jedinice van kontrole. U čitavom izvetaju, čitaoca upućujem na neka konkretna pitanja koja se tiču Vojske Jugoslavije (VJ) i, u manjoj meri, policije (MUP). Miljenja i zaključci u ovom izvetaju zasnivaju se na mom iskustvu, kao i na mom poznavanju sopstvenih i drugih oruanih snaga. Uvod Da bi bile efikasne, borbene operacije iziskuju pravilno upravljanje, planiranje i koordinaciju. Njihov uspeh često je ogledalo smislene doktrine, standardnih operativnih procedura, dobro definisanog mandata i profesionalnog vođstva jedne vojske. Ove zahteve priznavala je i Vojska Jugoslavije:
Rukovođenje i komandovanje Pre nego to počne planiranje određene operacije, pretpostavljeni komandantu mora izdati uputstva. Na osnovu dokumentacije koju sam pročitao, u slučaju Generaltaba Vojske Jugoslavije inicijator bi bio predsednik Jugoslavije u svom svojstvu komandanta VJ u miru i ratu. Kada potčinjeni komandant primi naređenje, započinje proces čiji je ishod naredba u kojoj se navodi ta potčinjene jedinice treba da rade. Proces naizgled deluje jednostavno, međutim, u realnosti je veoma sloen. Proces započinje analizom zadate misije, kojom potčinjeni komandant utvrđuje ta je to to njegov pretpostavljeni eli da se postigne. Polazeći od analize misije, osoblje taba komandanta sačiniće ono to se u britanskoj armiji naziva "ocenom situacije". Zahvaljujući velikom broju elemenata koji se u njoj razmatraju, kao to su cilj, neprijatelj, raspoloive snage, logistika, ova ocena komandantu ukazuje na niz načina delovanja, od kojih on bira jedan. Odabrani način delovanja se razrađuje u "operativnoj zapovesti", koju izdaje komandant. Planiranje Osoblje taba komandanta izrađuje planove u komandantovo ime. Zbog faktora vreme, vojska često unapred izrađuje planove za nepredviđene situacije. Ukoliko se takve situacije ispravno predvide, ovakvi planovi će utedeti vreme i trud, to vojsku čini spremnijom da reaguje na opasnost. Usled kompleksnosti rata i oruanog sukoba, ovakvi planovi, međutim, najčeće ne predstavljaju mnogo vie od pukog okvira, te će i dalje biti potrebno uloiti značajan trud da se iz plana za nepredviđene situacije proizvede finalni plan. Dakle, moe se videti da najvii nivo vojne komande pravi koncept i strategiju operacija u saglasnosti sa uputstvima i politikom civilnog rukovodstva, te da se detaljno tumačenje ovih pitanja prosleđuje komandantu na terenu. Ovaj vojni vrh u lancu komandovanja - u slučaju VJ to je Generaltab na čelu sa načelnikom Generaltaba - snosiće odgovornost da preko lanca izvetavanja odrava direktnu vezu sa civilnim rukovodstvom. Odgovornost načelnika Generaltaba će, takođe, biti da detaljno odredi snagu jedinica i koncept operacija za komandanta na terenu, koji je odgovoran za samo komandovanje ovim operacijama na terenu. Naređivanje Kada se napravi radna verzija plana, ona prerasta u operativnu zapovest. Priručnik VJ pod nazivom Rukovođenje i komandovanje se veoma detaljno bavi velikim brojem ovih pitanja, posebno u 3. odeljku 7. poglavlja, iz koga se vidi kako nastaje Odluka (operativna zapovest).[3] Takođe, na taktičkom nivou u VJ, naredba koju je 13. februara 1999. godine izdala borbena grupa 125. peadijske brigade, dobar je primer kako je VJ doktrinu primenjivala u praksi.[4] Smatram da je korisno navesti dui odlomak iz priručnika Rukovođenje i komandovanje Vojske Jugoslavije, kako bi se pokazala sloenost pripreme vojnih operacija i koliko vremena unapred mora da počne njihovo planiranje:[5]
Poslednja rečenica gornjeg odlomka daje uvid u ulogu vojnog komandanta i prirodu njegovog pretpostavljenog poloaja nad podređenima; iz nje se vidi odlika koja je svojstvena svakoj profesionalnoj vojsci: ograničavanje slobode delovanja komandanata na potčinjenom poloaju. Ovakva ograničenja su nuna da bi vojska mogla da deluje koordinisano i u skladu sa zakonom. Načela komandovanja Nakon primanja zapovesti od pretpostavljenog komandanta i početka izrade plana, pa do izdavanja zapovesti od strane potčinjenog komandanta, sledi dunost nadgledanja sprovođenja izdate zapovesti, kao i unoenja potrebnih izmena i pripreme budućih operacija. Komandant, pri tome, svoju zapovednu ulogu vri u skladu sa nekim opteprihvaćenim načelima. Najvanije među njima je načelo da je komandovanje dunost poverena određenim pojedincima, a koje je u VJ poznato kao načelo "jednostareinstva" (vidi 1. deo Izvetaja vojnog analitičara Tuilatva). Sutina ovog načela sledi maksimu da je rukovođenje moguće preneti na druge, ali ne i odgovornost. Lanac komandovanja, na koji se ovo načelo primenjuje, jasno određuje koja lica imaju komandnu odgovornost prema zakonu, propisima, standardnim operativnim procedurama, poloaju i rangu. Ovo načelo podrazumeva prilično očigledne disciplinske mere, o kojima će biti reči kasnije u ovom izvetaju. Jedno drugo načelo komandovanja odnosi se na značaj ostvarenja cilja kroz jedinstveno delovanje. U jednom smislu, ovo znači da se organizacijske jedinice oruanih snaga dre istih operativnih procedura, i da konsoliduju vidove svojih sistema rukovođenja i komandovanja. Ovo načelo se u VJ naziva načelom "jedinstva u komandovanjuž. U doktrini VJ je obrazloeno na sledeći način:[6]
Pridravajući se doktrine o komandovanju izloene u zakonima i propisima, VJ eli da obezbedi da druge organizacije, koje vode borbene operacije na istom ratitu, budu pod efektivnom kontrolom.[7] Zakon SRJ koji, po proglaenom ratnom stanju, predviđa potčinjavanje policije u borbenim operacijama Vojsci Jugoslavije (vidi član 17 Zakona o odbrani SRJ), ukazuje, po mom miljenju, na značaj dva načela komandovanja o kojima je gore bilo reči. KOMANDOVANJE U PRAKSI Vrh u vojnom komandovanju je mesto odakle se svakodnevno rukovodi operacijama, a sva ključna strateka uputstva stiu mu od civilnog rukovodstva. U njemu će vrveti od aktivnosti, i tu će biti predstavnici svih vidova (vojska, mornarica, vazduhoplovstvo). Vrhovni vojni komandant i njegov tab će svakog minuta biti u kontaktu sa komandantima na terenu, i dvadeset i četiri sata na dan po čitavom ratitu razmenjivaće se izvetaji, poruke, informacije i diskusije. U uslovima unutranje bezbednosti kakvi su postojali u SRJ, moglo bi se očekivati da policija bude zastupljena na veoma visokom nivou operativnog komandovanja i da ima uticajnu ulogu u koordinisanju sopstvenih operacija i operacija vojske. Da bi bila zaista efikasna, velika je verovatnoća da bi policija mogla biti potčinjena komandi vieg vojnog komandanta. Ukoliko bi neku operaciju trebalo da izvede prvenstveno policija, bez obzira na njen veoma jasan primat, ona bi bila u veoma bliskoj vezi s vojskom. S druge strane, kada bi se za neku operaciju angaovala vojska, ona bi privremeno preuzela komandu nad glavnokomandujućim lokalnih policijskih snaga, ali, da ne bi dolo do nekoordinisanih operacija i operacija tetnih po sopstvene snage, ni u jednom trenutku vojska i policija ne bi operisale nezavisno jedna od druge. Treba napomenuti da bi policija potčinjena vojsci, očekivala da ima pravo albe direktno civilnim vlastima i policijskom rukovodstvu, ukoliko smatra da je zloupotrebljena ili da su joj izdata protivzakonita naređenja. Na nivou bojita (bojite je geografsko područje koje obuhvata određene operacije), odnosno u zoni operacija, u toku neprijateljstava, nezamislivo je da bi dve različite snage operisale po nezavisnim planovima. Tako neto bi neumitno dovelo do bratoubilatva i nekoordinisanog plana bitke, to bi ozbiljno oslabilo angaovane snage. Naprimer, u ratu u Zalivu, sve britanske snage u mojoj operativnoj zoni, bile su pod mojom operativnom komandom. Ovo je obuhvatalo sva tri vida vojske i Trgovačku flotu, a imao sam i disciplinska ovlaćenja u odnosu na civilna lica u sva tri vida. Sve snage kratkotrajno angaovane na bojitu bi, po dolasku, automatski potpadale pod moju komandu i ostajale pod njom sve dok ne napuste moju operativnu zonu. U cilju vođenja borbenih operacija na Kosovu, VJ i MUP morali su u najmanju ruku da imaju utvrđen način za odravanje bliske veze i sadejstva. Očekivao bih da je neko od njih dvoje (najverovatnije VJ) imao vrhovnu komandu i odgovornost u odlučivanju o vrsti i vanosti operacija, kao i o njihovom mestu. Komandant na terenu bio bi lično odgovoran za sve aktivnosti u svojoj operativnoj zoni. Njegov tab izradio bi detaljan plan, a on bi jako dobro poznavao svoju zonu, zahvaljujući svakodnevnim posetama jedinicama i organizacijama koje u njoj deluju. Bilo bi normalno da bojite bude podeljeno na operativne zone za potčinjene formacije, ali sve one izvetavale bi glavnokomandujućeg na tom bojitu, čija bi, pak, odgovornost bila da kontrolie i rukovodi njihovim operacijama. U mnogim situacijama civilna vlast bi na neki način bila zastupljena na bojitu, a stepen njenog uticaja zavisio bi od stila vladanja. Zaista, gdegod sam sluio, od Folklandskih ostrva do Zaliva, kao i u operacijama na Dalekom Istoku, pri glavnom štabu uvek se nalazio i predstavnik civilnih vlasti, koji je motrio na aktivnosti vojske i izveštavao putem njihovih sopstvenih kanala veze. Što ste blie bojnom polju, to se uticaj i rang civilnog predstavnika sve više smanjuju, ali ne prestaju da postoje. Konačno, to se tiče najbitnijih pitanja, civilno rukovodstvo predstavlja direktan i izuzetno moćan izvor informacija, sa izuzetno velikim uticajem. Na osnovu onoga to sam pročitao o Zajedničkoj komandi za Kosovo (vidi izvetaj vojnog analitičara Tuilatva), civilno rukovodstvo SRJ bilo je zastupljeno na bojitu a time je imalo i ulogu u koordinisanju operacija VJ i MUP-a. Predstavnici na bojitu bi civilnim vlastima trebalo da obezbede efektivan nadzor nad politički osetljivim operacijama. Sklon sam da Zajedničku komandu na Kosovu, na čelu sa civilnom vlaću, vidim kao izraz elje rukovodstva SRJ da borbene operacije dri pod strogom kontrolom. Zajedničke i kombinovane vojne operacije U vojnom argonu, termin "zajednički" odnosi se na situacije u kojima dva ili vie vida deluju zajedno. Jednako ispravno, međutim, moe se primeniti i na situacije u kojima vojska i policija deluju zajedno. U ovom trenutku, da bi smo uklonili mogućnost terminoloke zabune, korisno je definisati termin "kombinovana operacija rodova vojske": ovaj termin koristi se za operacije koje izvode dva ili vie rodova vojske u bliskoj saradnji. Kombinovana operacija rodova vojske nije nuno i zajednička operacija. U irem smislu, borbeni rodovi vojske su peadija, oklopne jedinice, artiljerija, i, u nekim slučajevima, ininjerija. Moje je iskustvo da će, u normalnom slučaju, zajednička komanda operisati na najviem nivou civilnog i vojnog rukovodstva i da će obuhvatati razne rodove i vidove angaovane kao podrka u operacijama. Civilno rukovodstvo će imenovati tab u kome će biti predstavnici vie vidova, a jedan od njih biće izabran da bude glavnokomandujući. Ovim se obezbeđuje da operacije, snage i materijalna sredstva budu raspoređena tamo gde su najnunija, i to na bazi ekonomičnosti, kao i to da se snage i jedinice koriste u cilju ostvarenja opte strateke vizije koju civilno rukovodstvo ima u vezi sa dotičnim operacijama. Civilno rukovodstvo će, u konsultaciji sa vojnim, doneti strateka uputstva za izvođenje odbrambenih operacija i zatim će rukovođenje preneti na sledeći komandni nivo, a to je zajednička vojna komanda. Izuzetak ovome mogao bi biti slučaj u kome civilno rukovodstvo preuzima na sebe direktniju ulogu u vojnim operacijama i postavlja civilno lice na čelo vidova. Međutim, čak i u ovoj situaciji, to civilno lice bi, normalno govoreći, odgovaralo civilnim vlastima. Vii tab vojne komande radiće u neposrednoj geografskoj blizini civilnog rukovodstva i, u slučaju neprijateljstava, očekivaće da se sastaje sa njim i da ga izvetava najmanje jednom u toku 24 časa, a u slučaju intenzivnih operacija i čeće. Tako će civilno rukovodstvo biti do detalja upoznato sa napretkom operacija i načinom na koji se one vode. Koliko sam razumeo, na Kosovu je odgovornost za koordinisanje zajedničkih operacija VJ i MUP-a imala Zajednička komanda na čelu sa civilnim licem (političarem). Ovo, kao to sam rekao, moemo uzeti kao dokaz toga da je Predsednik SRJ hteo da odri vlast i kontrolu nad oruanim snagama na Kosovu. Ovde treba dodati deo izjave komandanta 3. armije, generala Pavkovića, koji se odnosi na Zajedničku komandu, a koju je dao posle rata:
Iz gornje izjave generala Pavkovića o Zajedničkoj komandi, teko je razumeti, zapravo, čini se neuverljivo, kako je mogao da kae da VJ nije znala ta radi policija, s obzirom na njegovu tvrdnju da su i VJ i policija bile povezane preko Zajedničke komande. Koordinacija Bez koordinacije, ne samo to će vojna operacija biti neuspena, već je velika verovatnoća da će se ona okrenuti sama protiv sebe, a razni njeni delovi ne samo da će da dovedu do bratoubilačkog sukoba, već će pruiti neprijatelju značajne anse za uspeh. VJ bila je svesna toga:
Ovde nameravam da razmotrim jedan broj ključnih pitanja o koordinaciji/sadejstvu:
Iz gore navedenog se moe videti da je koordinisanje različitih snaga i vidova vojske koji pruaju podrku na bojitu osetljiv zadatak i da se moe uspeno obaviti jedino ukoliko glavnokomandujući lokalni vojni komandant preuzme kontrolu i izdaje jasna naređenja i uputstva, uključujući i obeleavanje geografskih graničnih linija između jedinica. Za sve ove razne operativne odnose, ukoliko jedinice vojske i policije rade u skladu jedne s drugima, vano je napomenuti da će, bez obzira na komandni odnos, biti normalno da se dva puta na dan razmenjuju izvetaji o stanju situacije, i da će razmena oficira za vezu između različitih tabova biti standardna praksa. Dakle, vojni komandant trebalo bi da bude u potpunosti svestan delovanja policijskih snaga u svojoj zoni, kao i da moe da intervenie i utiče na njih. Ne verujem da su tako velika pomeranja stanovnitva i ubistva, kakva su navedena u optunici, mogla da se odigraju bez punog znanja lokalnog komandanta Vojske Jugoslavije. Takođe uzimam u obzir i to da je VJ, koliko znam, ponekad pruala direktnu vatrenu i drugu podrku operacijama MUP-a. Naravno, komandni odnosi su uvek osetljivi i komplikovani, jer u njima ulogu igraju i različite ličnosti komandanata. Vrsta komandnog odnosa određuje komandantovu odgovornost, ali treba dobro razumeti da mora postojati i nivo na kome se sve operacije koordiniraju. U slučaju SRJ, makar deo koordinisanja morao se odigrati na nivou Vrhovne komande, a deo na nivou Zajedničke komande. Ne mogu se izvoditi policijske i vojne borbene operacije nezavisno jedne od drugih, bez koordinisane strategije za dve organizacije, niti bez njihovog sadejstva na terenu. U prvom slučaju nastao bi haos, a u drugom, u borbi bi vladali konfuzija i bratoubilatvo. Pravila o borbeno angaovanje Metod kojim se koristi civilno rukovodstvo radi uspostavljanja detaljne kontrole nad snagama na terenu, naziva se Pravila o borbenom angaovanju. Postoji kompleksan obrazac ograničenja i uslova za upotrebu sile, među kojima civilno rukovodstvo moe odabrati ona koja su mu neophodna za kontrolisanje stepena do kojeg vojska moe da koristi svoju vatrenu moć protiv neprijatelja, bilo da se radi o unutranjoj bezbednosnoj situaciji, ili o ratu punih razmera. Naprimer:
Ova i njima slična pravila o borbenom angaovanju su način na koji civilno rukovodstvo kontrolie snage i obezbeđuje da svaki pojedinac, bez obzira kojoj oruanoj organizaciji pripada, postupa isključivo u saglasnosti sa njegovim instrukcijama. Ima primera koji ukazuju na to da su pravila o borbenom angaovanju takođe bila deo doktrine VJ; takav jedan primer je sledeće naređenje:
DISCIPLINA Imam dosta iskustva u sprovođenju vojnog prava i disciplinskih odredbi, na nivoima komande od mlađeg oficira do generala. Jedna bitna svrha ovih mera jeste očuvanje discipline. Disciplina je okvir na kome počivaju sposobnost, efikasnost i, to je najvanije, moral armije. Vojska koja je slabo ili nedovoljno disciplinovana neće se dobro boriti: pripadnici vojske neće podravati jedni druge, a pod pritiscima borbe i pred opasnostima, pokleknuće volja za pobedom i odlučnost da se rizikuje sopstveni ivot da bi se savladali neprijatelj i prepreke. Da bi se obezbedilo sve to je potrebno za sprovođenje discipline, normalno je da drava donese vojni zakon ili sličan akt, koji će obuhvatiti enevske konvencije, međunarodno humanitarno pravo i građansko pravo te zemlje. Ovome treba dodati i ue odredbe koje se tiču krenja zakona svojstvenih vojsci, poput dezerterstva ili kukavičluka pred neprijateljem, kao i striktniju primenu zakona i kanjavanje određenih izgreda koji su u vojničkom ivotu od većeg značaja nego u civilnom. Primer za to je samovoljno odsustvovanje, preko koga se, uz opravdanje, u civilnom ivotu moe preći, ali koje u vojnom ivotu predstavlja neprihvatljivo krenje dunosti, koje, ukoliko se ne tretira kao takvo, moe dovesti do slabljenja discipline u aktivnom sastavu. Glavnokomandujući donosi presudu o prekrajima, po kratkom postupku, brzo i na lokalnom nivou. Ovim se sprečava da optube nekom pojedincu vise nad glavom, i omogućava se lokalnom glavnokomandujućem da bude uzme u obzir lokalne okolnosti. Naprimer, moe se desiti da su trenutne okolnosti veoma zahtevne, pa je potrebno sniziti nivo tolerancije, to će omogućiti glavnokomandujućem da uzme u obzir i moral jedinice, jer, kao i uvek, sprovođenje discipline na ovom nivou doveće do smanjenja kako kriminala, tako i potrebe da se predmeti prosleđuju Vojnom sudu ili vioj instanci. Zato je, u velikoj meri, na glavnokomandujućem odgovornost da zahteva potovanje onih disciplinskih standarda koje smatra odgovarajućim, kao i to da spreči tolerisanje prestupnika, tamo gde određeni problemi prevladaju. U uslovima dok se vode operacije, manji prestupi mogu imati blae posledice, dok drugi prestupi, poput odricanja poslunosti, imaju mnogo veću teinu. Iz ovog razloga, kazne koje se izriču za izgrede kao to je odricanje poslunosti, najverovatnije će biti znatno stroije u vreme trajanja operacija nego u miru. Moje iskustvo je da se broj disciplinskih prekraja u dobro vođenoj jedinici drastično smanjuje kad jedinica izvodi operacije, i kad je svaki čovek odgovoran za sopstveni ivot i ivot svojih drugova. Isto tako, u aru bitke moguće je da se čoveku, ponekad, usled zamora i stresa, smanji sposobnost prosuđivanja, te da donese pogrene odluke vođen emocijom, strahom i osećanjem moći, koje potiče iz situacije "ivot ili smrt", u kojoj čovek sam dri prst na obaraču. U ovakvim okolnostima ponekad se deavaju ekscesi. Za većinu ratova i vojnih operacija vai da se ekscesi obično događaju na nivou niih komandi; via komanda treba odmah da ih identifikuje, prijavi i ugui, kako te snage ne bi izgubile osećaj za disciplinske prekraje i neobuzdano se otele kontroli. Disciplinski incidenti moraju se prijaviti putem lanca komandovanja. Mora se razmotriti da li treba ukloniti sa poloaja lice koje komanduje dotičnom jedinicom, i koje je, stoga, odgovorno lice, i treba li započeti potrebnu istragu i sudski postupak. Ponekad se moe desiti da takvi incidenti budu prijavljeni sa zakanjenjem, ali to lanac komandovanja ne oslobađa odgovornosti da preduzme korake, i to u najkraćem mogućem roku. U profesionalnoj vojsci, komandanti na viim nivoima moraju biti upoznati sa događajima u svojoj zoni odgovornosti, i spremni da pokrenu disciplinski postupak, kako nalau zakoni i odredbe. Njihova krivična odgovornost je tim veća to su prestupi čeći, ali nisu oslobođeni odgovornosti ni za neke izolovane slučajeve, ako nisu preduzeli odgovarajuće disciplinske mere. Kada bih ja, kao general, čuo da je bilo ekscesa u nekoj brigadi, najpre bih od komandanta brigade zatraio hitan izvetaj o toj stvari, a potom bih očekivao da se angauje tim istraitelja koji će izvetavati direktno mene, preskočivi dotičnog brigadnog komandanta. Međutim, kao prvo, dobar komandant brigade, sa disciplinovanom formacijom, ne bi se ni naao u takvoj situaciji, a, kao drugo, brzo bi i sam preduzeo istragu i disciplinske mere. Očekivao bih da bilo kakve pretpostavke o nepostojanju krivične odgovornosti lokalnog komandanta verovatno budu odbačene, i da on bude prebačen na drugi poloaj - ovoga puta verovatno ne na komandno mesto. Miljenja sam da u ratu nije uputno preći preko nečega samo zato to postoje sumnje da neko nije krivično odgovoran; u tom slučaju bih vie voleo da vidim da se ta osoba ukloni sa svoga mesta, makar se posle ispostavilo da dokazi ne potkrepljuju taj potez, nego da osoba ostane gde jeste i nastavi sa prestupima, koji za moguću posledicu imaju gubitak ljudskih ivota. Moguće je da čitava jedinica učestvuje u ekscesu koji se kosi sa humanitarnim pravom. Ukoliko bi to bio slučaj, onda ne samo to bi se ta jedinica morala povući sa njenog operativnog poloaja, već bih ja smenio njenog komandanta, a moda i razbio jedinicu i uputio njene pripadnike na različita mesta. Ovo, naravno, ne bi umanjilo potrebu za celovitom istragom i potonjim suđenjem komandujućima. Da ponovim, disciplina je potka morala. Slabo disciplinovana jedinica se neće dobro boriti, biće sklona ekscesima, a moral u njoj biće podriven. Ovakva jedinica pre će pretrpeti poraz nego ostvariti pobedu. Disciplinski sistem Vojske Jugoslavije Na osnovu informacija koje sam pregledao - pre svega iz Izvetaja vojnog analitičara Tuioca - moe se zaključiti da je disciplinski sistem VJ imao čvrste osnove u zakonu. On je obiman i sveobuhvatan, i bavi se ne samo uobičajenim disciplinskim pitanjima, već i onima koji se tiču teritorijalnih i rezervnih snaga. U članu 126 Ustava se kae:
Sloio bih se sa zaključkom, koji se zasniva na podatku poput ovog iz prethodnog odlomka, da Predsednik Jugoslavije snosi konačnu odgovornost za disciplinu i standarde u Vojsci Jugoslavije. Znači, ukoliko dođe do značajnog krenja reda i mira, onda se izvesna odgovornost za to mora pripisati Predsedniku. Njemu neposredno potčinjeni generali, pogotovo načelnik Generaltaba, takođe treba da snose značajnu odgovornost, jer se na njihovom nivou ostvaruje veza vojske i civilnih vlasti. Odgovornost za sprovođenje discipline u okviru celokupnih snaga prenosi se putem lanca komandovanja na standardan i međunarodno prihvaćen način, kako bi se potčinili svi komandanti, do onog na najniem nivou. Ovlaćenja komandanata VJ, sudeći prema dokumentima koje sam pregledao, ne razlikuju se mnogo od onih koje sam imao prilike da vidim u Britanskoj Armiji. Disciplinski sistem VJ se generalno moe uporediti sa onima koji se praktikuju u drugim civilizovanim i organizovanim narodima; stoga se mora zaključiti da je u VJ potka discipline postojala u svom najrazvijenijem obliku. U prevodu sam pročitao knjigu Vojska Jugoslavije i Kosovo i Metohija 1998 - 1999. Primena pravila Međunarodnog prava oruanih sukoba.[12] U njoj mi pada u oči činjenica da je od sredine 1998. do juna 1999. godine, tab Vrhovne komande izdao čitav niz naređenja koja su ila makar do nivoa korpusa, u kojima je isticao brigu Vojske Jugoslavije za potovanjem međunarodnih i humanitarnih odredbi u toku vođenja rata. Unekoliko me je iznenadio broj naređenja i potreba da budu ponovljena u ravnomernim intervalima. Iz toga zaključujem da je makar na armijskom komandnom nivou, postojala zabrinutost oko toga da li se odredbe potuju ili ne. Uistinu, ima primera gde se priznaje da ovo nije bilo tako, mada su to usamljeni slučajevi i na veoma niskom rangu. Na osnovu knjige konstatujem da je, naprimer, načelnik Generaltaba, u maju 1999. godine, 3. armiji (i drugim jedinicama) uputio sledeće naređenje:
U sledećem pasusu se kae:
Konstatujem, takođe, da je u knjizi naveden veoma mali broj disciplinskih slučajeva, a da oni koji su navedeni ne podrazumevaju ozbiljne optube koje se tiču komandne odgovornosti. Jasno je da bi se uz tako izričito naglaavanje korektnih i humanitarnih aspekata vođenja rata, od svih komandanata očekivalo da na njih obrate posebnu panju i da hitno preduzmu disciplinski postupak ili prijave takve povrede, ukoliko ih zapaze. Takođe imam u vidu i striktan i formalan Zakon o Vojsci Jugoslavije, kojim je, zajedno sa Zakonom o odbrani, jasno i nedvosmisleno definisan lanac komandovanja, te naglaen značaj koji je jugoslovensko rukovodstvo pridavalo vođenju rata u skladu s pravilima humanitarnog prava i potrebi potovanja enevskih konvencija, sa svih njihovim implikacijama. Imajući pred sobom sve ove dokaze, jedino to mogu da zaključim je da su tokom izvesnog perioda vidovi jugoslovenske vojske morali da podučavaju sve svoje oficire značaju ovih pitanja. Očekivao bih da je ovo deo programa vie generaltabne kole i obuke pitomaca. Ako je to tako, onda bi svi oficiri, od najmlađih do najstarijih, morali biti upoznati sa međunarodnim zakonima koji proističu iz enevskih Konvencija, kao i sa značajem njihovog potovanja, kako predviđaju Zakon o Vojsci i drugi dokumenti. U bilo kojem ratu uvek postoji verovatnoća da će biti pojedinačnih incidenata preteranog i kriminalnog nasilja, kao i pogrenog upravljanja situacijom na niim nivoima, a moguće je, čak, i na nivou komande čete. Takvi incidenti bi, normalno, bili uočeni, i pokrenuo bi se disciplinski postupak, mada ovo u jeku bitke moe potrajati, a moe se i ispostaviti da dokaze nije lako pribaviti. Međutim, ekscesi opisani u optunici zahtevaju masivnu logističku organizaciju i organizaciju ljudstva - kao prvo, da bi se pokrenuli proterivanjem ljudi iz njihovih domova, a kao drugo, da bi se sproveli efikasno i ekspeditivno, to je i bila njihova očigledna odlika. Jasno je, stoga, da je vii komandni nivo Vojske Jugoslavije i policijskih vlasti morao prećutno odobravati ili čak podravati ove događaje, i dozvoljavati da prođu nekanjeno. Kao to sam gore objasnio, bez obzira na njihov komandni odnos, VJ i policija nisu mogle operisati u takvim razmerama, a da jedna nije znala ta radi druga. I to je jo vanije, morale su unapred usaglašavati svoje aktivnosti. Aktivnosti ovih razmera bile bi opšte poznate u javnosti, kao i na svim nivoima vojne komande. Nezamislivo mi je da i pored svog medijskog izveštavanja koje je postojalo u to vreme, i uprkos obimu kriminalnih radnji, čak i najvii nivoi vojne komande nisu bili svesni toga da se mnoga od ovih dela deavaju. Osim toga, kao profesionalni oficir, a na osnovu dokumenata koje sam pregledao, VJ bi trebalo da ima procedure koje omogućavaju da lanac komandovanja bude obaveten o svim ozbiljnim disciplinskim incidentima. Kada budu obaveteni, očekivalo bi se pokretanje hitne istrage, kao i suspenzija komandanata na najviim komandnim nivoima, ako bi se ustanovilo da se ne preduzimaju disciplinske mere zbog krenja zakona ratovanja i međunarodnog humanitarnog prava. Očekivao bih da najmanje jedan vii komandant bude smenjen, a da po stupanju na dunost, njegova zamena ukloni s dunosti i druge komandante, za čije jedinice se ustanovi da su igrale značajnu ulogu u počinjenim svirepostima. U bilo kojoj armiji u miru, a pogotovo u ratu, sasvim je ispravno smeniti komandante istoga trena, ako treba i bez upozorenja, ukoliko ne postupaju u skladu sa strateškim planom i uputstvima pretpostavljenih, ili ukoliko se ustanovi da ima manjkavosti u načinu na koji vre svoju komandnu dunost. Poto je disciplinski postupak pokretan samo na najniim nivoima, a imajući u vidu razmere kriminalnih operacija, nameće se zaključak da su vii komandni nivoi prelazili preko njih, a verovatno su ih i ohrabrivali, podravali, pa čak i odobravali. Ovo je tim verovatnije to je izdato mnogo instrukcija i signalnih poruka[15] koje, kao prvo, ukazuju na to da komandanti jesu bili svesni onoga ta se događa, a kao drugo, impliciraju da ni u tom trenutku, ni po zavretku neprijateljstava, nisu preduzimali nita da se ispotuju pohvalni principi zacrtani u zakonima koji se odnose na VJ, niti upozorenja i instrukcije koje su izdavali razni pretpostavljeni komandanti. Takođe treba napomenuti da komandanti VJ ne bi trebalo da mogu u potpunosti da se odreknu odgovornosti za ekscese koje su počinili MUP ili druge oruane grupe. U najmanju ruku, odgovornost vojnog komandanta bila bi da skrene panju na takve ekscese, da preduzme odlučne korake u cilju njihovog sprečavanja i potonjeg disciplinskog postupka. Znanje eleo bih da ponovim kako funkcionie komandovanje u vojsci. U konvencionalnim snagama kao to je VJ, postojaće jasno utvrđen lanac komandovanja, od samoga vrha, pa do svakog odeljenja na terenu. Linije izvetavanja odravaju se sa neposredno nadređenim tabom, a svaki tab je odgovoran da uputstava koja je primio od pretpostavljene komande prevede u ulogu i zadatak za jedinice u svojoj nadlenosti. Dakle, sam vrh vojne hijerarhije, naprimer Vrhovni savet odbrane, moe osmisliti strateku direktivu i politiku, i one će preko Generaltaba VJ biti prosleđene raznim podređenim formacijama, koje će, pak, ove direktive tumačiti i prosleđivati putem sebi podređenih komandi. Jasno je da će, na nivou čete, razumevanje opte strateke vizije Vrhovnog saveta odbrane biti ograničeno, ali na četi je odgovornost i zadatak da tu viziju i direktivu sprovodi u okviru svojih sposobnosti i jasnih granica koje su joj postavljene. Opte uzevi, u vojnoj hijerarhiji, jedinice i formacije biće u izvesnoj meri upoznate makar sa onim akcijama koje treba da izvedu za dva hijerarhijska stepena nie trupe. Naprimer, komandant brigade očekivao bi da bude podrobno upućen u aktivnosti četa u sastavu svoje brigade. U načelu, ovo bi trebalo da se vidi iz izvetavanja i drugih standardnih procedura. U ovome ličnost komandanta igra bitnu ulogu: lično sam poznavao komandante brigada koji su do najmanjeg detalja bili upućeni u vojne operacije i najniih odeljenja i patrola. Uistinu, i brigada moe doneti opti plan za patroliranje, a jedinica na terenu treba da ga sprovede. Jedan od sutinskih elemenata komandantove sposobnosti da kontrolie svoje jedinice je sistem veza. Izvesno je da tehničke veze igraju kritičnu ulogu u kontrolisanju podređenih jedinica, ali uspean komandant će i sam obilaziti jedinice na terenu, ne bi li video kako se ponaaju i da li imaju nekih problema. Druga korist od takvog obilaska jedinica je, naravno, da se upozna sa prirodom terena na kome očekuje da njegove jedinice dejstvuju, kao i mogućnost da lično rukovodi. U toku intenzivnih operacija, izvetavanje će se obavljati svakog minuta. Povrh toga, makar dva puta na dan, obično ujutru u uveče, slaće se i rutinski izvetaj o situaciji. Ovi izvetaji će obično biti, ili u formi signalne poruke, ili u pisanoj formi, i pruiće obuhvatan opis događaja o prethodnih dvanaest časova aktivnosti jedinice koja ga alje. Iz ovoga je, dakle, jasno, da su vojne operacije, u konvencionalnoj dobro strukturiranoj i disciplinovanoj vojsci, pod strogom kontrolom i nadzorom, te da će mogućnosti za dugoročna i veća odstupanja od optega plana biti ograničena na aktivnosti jedinica koje bismo mogli nazvati jedinicama van kontole. Jedinice van kontrole Treba razmotriti ta se moe podrazumevati pod terminom "jedinice van kontrole". Po meni, one bi potpadale pod neku od sledećih kategorija:
Pogrena procena Pogrena procena biće česta pojava u ratnoj zbrci, a nije strana ni u mirnodopskim uslovima. Pogrena procena podrazumeva da komandant nije primenio svoju vojnu stručnost i znanje na zdravorazumski način i profesionalno. Pogrene procene mogu se javiti na raznim nivoima komande, ali su uobičajenije na onim niim. Naprimer, patrola moe da pređe granice u okviru kojih joj je rečeno da operie, i da prekorači na teritoriju druge jedinice. Međutim, nije verovatno da će pogrena procena dovesti do značajnih dugotrajnih odstupanja od vojnog plana i direktiva, jer će odgovorni komandant revnosno ispraviti svoje greke. O pogrenoj proceni će se gotovo sigurno voditi istraga, čiji će stepen formalnosti zavisiti od ozbiljnosti greke, a mogao bi da sledi i disciplinski postupak. Kad su operacije u toku, druga mogućnost je da se komandant bez upozorenja smeni, ukoliko se smatra da je napravio pogrenu procenu velike teine. Preterani postupci Moe se desiti da komandanti na niim nivoima, u nekoj situaciji odreaguju na preteran način i prekre disciplinska pravila. Takvi primeri mogu biti incidenti poput bespotrebnog ubijanja zatvorenika i civila. Ovakve situacije gotovo da ne bi mogle proći nezapaeno od lanca komande. Kad se otkriju ekscesi, neposredni komandanti bi, po pravilu, imali odgovornost da pokrenu disciplinski postupak. Ako to ne učine, njihovi pretpostavljeni bili bi duni da pokrenu disciplinski postupak, ne samo protiv počinilaca, već i protiv neposrednih komandanata koji su propustili da pokrenu odgovarajući postupak. Kada se ekscesi deavaju konsistentno, pretpostavljeni komandanti koji obavljaju svoju dunost morali bi biti svesni tih događaja. U tom slučaju, ukoliko komandanti ne bi preduzeli disciplinske mere, niti pokrenuli postupak, to bi značilo da su deo kriminalne politike, bilo na osnovu toga to njome upravljaju, ili to svesno proputaju da preduzmu korake. Ovo, međutim, ne treba shvatiti kao insinuaciju da vii komandanti ne snose odgovornost za pojedinačne incidente; na njima je odgovornost da obezbede pokretanje disciplinskog postupka kad god je to neophodno. Treba imati u vidu da je u svim ovim slučajevima, u ratnoj situaciji, savreno normalno bez prethodnog upozorenja smeniti sa komandnog poloaja oficira bilo kog ranga i da to ne zahteva sudski postupak ili objanjenje. I sam sam morao ovako da postupam, a video sam da to čine i drugi. Dakle, svakom komandantu na raspolaganju stoji ova momentalna sankcija, ako zna ili sumnja da se deavaju ovi ekscesi, ali nema vremena ili, moda, sredstava, da sprovede punu istragu praćenu normalnim pravnim postupkom. Ne mogu da podrim nijednu tvrdnju u kojoj se kae da su događaji na Kosovu, opisani u optunici i drugim dokumentima koje sam pregledao, rezultat pogrenih procena koje su doneli nii komandanti. iroke razmere i medijska pokrivenost ovih ekscesa, kao i činjenica da nisu preduzimane disciplinske mere, podrivaju svaku takvu tvrdnju. U najboljem slučaju, vii komandni nivo morao je biti u dosluhu, a u najgorem slučaju, vii nivo vojne komande znao je da podređeni komandanti postupaju u skladu sa uputstvima o sprovođenju takve politike, ali se pretvarao da to ne vidi. Pred komandantima na svim nivoima je pravni i moralni zahtev da obezbede sprovođenje disciplinskih mera kada je to potrebno. Dozvoliti da makar i jedno ozbiljno krenje zakona ratovanja ili međunarodnog humanitarnog prava prođe bez istrage i nekanjeno, predstavlja ozbiljno odstupanje od komandne odgovornosti, a ta odgovornost se protee do najviih nivoa komande. Kao to sam već pomenuo, verujem da je vie civilno i vojno rukovodstvo Vojske Jugoslavije znalo za ekscese. Svesno odstupanje Veoma su retki slučajevi da komandant u nekoj operativnoj zoni moe, neko due vreme, svesno da sprovodi politiku koja je u potpunosti u neskladu sa namerama njegovih pretpostavljenih. Ovo će, opet, zavisiti od prirode operacija i njihove geografske različitosti i udaljenosti od centralnog komandnog mesta, koje su tom komandantu van kontrole i stvorile uslove za operisanje. Sada bih eleo da razmotrim uslove za samovoljno operisanje u kontekstu jugoslovenske armije, onako kako ih ja razumem iz materijala koji sam pročitao. VJ je strukturirana i vođena na ortodoksan način, i ima obuhvatne zakone i pravila. Zakon o Vojsci Jugoslavije je pohvalan i dobro formulisan dokument, kojim bi se svaki narod mogao ponositi, kada bi se preneo u pravno ponaanje njegovih oruanih snaga. Ako mogu da pretpostavim da je ovaj zakon o Vojsci postojao za vreme operacija na Kosovu, onda je jasno da su za VJ na svim komandnim nivoima vaili isti oni pravni parametri koji su vaili i za mene, tokom čitave moje vojne karijere, i u operacijama irom sveta. Moe se, dakle, zaključiti, da je opšti smer operacija na Kosovu bio u skladu sa eljama vojnog lanca komandovanja i da, ukoliko je bilo ekscesa u navedenim razmerama, onda je neko za njih, po mom mišljenju, neizbeno davao odobrenja, i to uz znanje komandanata na ratištu, kao i, po svemu sudeći, njihovih pretpostavljenih. Ovo je morao biti slučaj čak i ako nije bilo izričitih naređenja, to se moglo deavati u situacijama kad su komandanti i sami bili svesni da gaze zakon time to dozvoljavaju da se određene stvari događaju, i za koje ne ele da budu evidentirane u pisanom obliku. Policija Ranije u svom iskazu govorio sam o odnosu koji bi trebalo da postoji, i koji bi se očekivao, između vojske i policije, tamo gde one, za razliku od civilnih, vode paralelne borbene operacije. Od sutinskog značaja bi bilo da imaju jednog zajedničkog glavnokomandujućeg. Da je policija, u ovom slučaju, zatraila podrku za podizanje nivoa naoruanja i brojnog stanja snaga, ako je to van njenih sopstvenih mogućnosti, onda bi vojni komandant obezbedio tu podrku. Ova podrka mogla bi biti artiljerijska, oklopna ili ininjerijska, i vojni komandant bi, sigurno, eleo da zna kako će se ona koristiti. Međutim, ako je policija imala ovlaćenja isključivo za aktivnosti koje se tiču reda i mira među građanstvom, to bi se smatralo samo njihovom normalnom nadlenoću. Ukoliko oni u toku vrenja tih dunosti počine zločine, ili se na drugi način ogree o zakon, vojsci bi bilo teko da intervenie vie od toga to će slučaj prijaviti, osim ukoliko nije dobila posebna ovlaćenja. Ako bih ja, radeći u takvim uslovima, ustanovio da se moj saveznik policija ponaa nedisciplinovano i nezakonito, sigurno bih to prijavio, i očekivao bih da dobijem uveravanje da se, na nivou na kome se susreću policija i vojska, preduzimaju koraci po pitanju ove situacije. Ukoliko bi policija operisala kao borbena sila, postojao bi zahtev da se između snaga uspostavi normalan vojni sistem topografskih granica. Ako bi policija učestvovala u većim operacijama, kao to je premetanje stanovnitva ili izbeglica sa jednog područja na drugo koje je na teritoriji pod vojnom komandom, onda bi postojao zahtev za postavljanjem oficira veze i za tim da vojska bude upoznata sa tim ta se tačno događa, kako bi te događaje mogla da koordinie sa pokretom sopstvenih trupa i svojim vojnim operacijama. Jo jednom da kaem, pod pretpostavkom da su informacije koje sam pročitao u optunici i drugim dokumentima tačne, potpuno je jasno da ni policija ni Vojska ne bi mogle same, bez međusobne saradnje, i operiući unilateralno, da sprovedu u njima opisane akcije. Na osnovu onoga to sam pročitao o operacijama, mislim da je na Kosovu isključena mogućnost da, zbog visokog intenziteta operacija, nije bilo uslova da se uoče i prijave ekscesi. Srpske snage u to vreme nisu učestvovale u neprekidnoj, intenzivnoj, bici protiv velike, konvencionalne armije, i mogle su imati vremena da ispravno procenjuju informacije koje im dostavljaju jedinice na terenu, kao i one koje dobijaju putem medija. Po mom mišljenju, dakle, argumentom da se u "vihoru rata" svašta događa, teko da se moe objasniti zato su ekscesi prolazili nekanjeno. Rezime Nemam sumnji u to da se obimne i dugotrajne aktivnosti na Kosovu nisu mogle odvijati bez znanja, uputa (bilo da su date grekom ili namerno) i saglasnosti najviih redova angaovanih snaga vojske i policije, kao i tadanjeg civilnog rukovodstva SRJ. Znači da posebno Predsednik SRJ, pogotovu ako se ima na umu njegova dodatna uloga glavnokomandujućeg oruanih snaga, snosi direktnu odgovornost. Gornjem zaključku u prilog ide i očigledna činjenica da se nisu preduzimale disciplinske mere. Naprotiv, zvaničan stav raznih i odgovornih komandnih nivoa bio je povlađivanje i uvaavanje.
PRILOG A Izvetaja vojnog eksperta Tuioca BIOGRAFSKI PODACI Ja sam general (u penziji) Sir Peter de la Billiere. Rođen sam 1934. godine, i po zavretku kole i osnovne vojne obuke, u septembru 1952. godine, priključio sam se lakoj peadiji u Durhamu, u činu potporučnika. Odmah sam upućen u Koreju, u 1. bataljon, gde sam tokom Korejskog rata komandovao vodom od nekih 35 ljudi. Otprilike est meseci u toku toga rata, učestvovao sam uglavnom u odbrambenoj borbi. Tokom tog perioda, doiveo sam neke od najećih artiljerijskih koncentracija neprijatelja od Drugog svetskog rata, a mnogi od njih bili su jednakog ili i većeg intenziteta nego većina bitaka u Drugom svetskom ratu. Zahvaljujući tome, stekao sam dragocen uvid u pritiske, opasnosti i odgovornosti nie komande u ratu velikih razmera. Po zavretku Korejskog rata, otiao sam u Egipat, gde sam i dalje zapovedao istim vodom. Dve godine sam ostao u istom zvanju i učestvovao sam u bezbednosnim operacijama u oblasti Sueckog kanala pod britanskom okupacijom. To mi je omogućilo da produbim svoje znanje o vojnom rukovođenju i upravljanju ljudstvom, i da steknem dragoceno iskustvo u vođenju operacija unutranje bezbednosti na niem nivou. Od sledećih dvadeset i est godina, oko dvadeset sam proveo na komandnim poloajima u okviru jedinice specijalnih snaga Britanske armije, poznate pod nazivom Specijalne vazdune jedinice /Special Air Service, skraćeno SAS/. Zahvaljujući toj činjenici, rukovodio sam operacijama po čitavom svetu: u Malaji protiv komunističkih ustanika; na Borneu protiv indoneanske infiltracije u dananju Maleziju; i na Srednjem istoku, protiv komunističkih pobunjenika koji su napadali i pokuavali da zbace omansku vladu, te preuzmu kontrolu nad Hormukim moreuzom. Ovo mi je dalo izvrsan uvid u blisku saradnju sa stranim armijama, koje mogu imati i drugačiju organizaciju, standarde obuke i procedure od Britanske armije. U Malaji, naprimer, blisko sam sarađivao sa policijom u anti-terorističkim operacijama u dubini dungle, i često sam u dungli boravio i po četiri meseca. Stekao sam iskustvo u planiranju operacija sa oruanim policijskim snagama, i u tome kakve su komisije i procedure potrebne da bi zajedničke operacije vojske i policije bile uspene i koordinisane. Naprimer, na različitim nivoima na kojima sam komandovao, od najviih do najniih nivoa čete i voda, postojale su komisije za planiranje, čiji je zadatak bio ne samo da identifikuju neprijatelja i donesu odluku o lokalnoj strategiji i vođenju operacija u okviru optih smernica koje je formulisala vlada zajedno sa vrhom vojne komande, već i da obezbede da policijske i vojne snage rade usaglaeno. Kasnije sam takođe bio odgovoran i za uspostavljenje anti-terorističkih snaga britanske vojske, koje je trebalo da rade u sprezi sa snagama britanske policije u borbi protiv bilo kakve opasnosti od terorizma, koja bi pretila samom Ujedinjenom Kraljevstvu. Kasnije, 1980. godine, predvodio sam ove snage u događaju poznatom kao "opsada iranske ambasade". Ovom operacijom komandovala je policija, a nae vojne snage blisko su sarađivale. Nalazio sam se u Kancelariji za izvetavanje koju je uspostavio kabinet vlade /Cabinet Office Briefing Room (COBR)/, gde sam imao odgovornost za vođenje vojne strane operacija, i odravanje veze između naih vojnih snaga, s jedne strane, i britanske vlade, ponekad premijera, s druge. Između 1955. i 1983. godine, u dva navrata sam bio dodeljen stranim armijama, najdue na dve godine. Predvodio sam delegaciju britanske vojske u Sudanu, i sluio sam u arapskoj armiji, Regularnoj saveznoj armiji /Federal Regular Army, skraćeno FRA/, koja je u Adenu, sadanjem Jemenu, radila uporedo sa britanskom. U Jemenu sam bio oficir za obavetajne poslove zaduen za obavetavanje Armije i sarađivao sam sa vladinim obavetajnim slubama na uspostavljanju zajedničkih operacija sa Britanskom armijom i FRA. Ove operacije su imale za cilj da se obezbede slobodni kanali za snabdevanje udaljenih garnizona u opustošenoj zemlji, a potom i da se napadaju plemenski poloaji, koji su ugroavali bezbednost ondašnjeg reima u Adenu. Kao major, 1966. godine sam pohađao viu tabnu kolu /Military Staff College/, koja predstavlja sutinsku obuku u svim oblicima operativnog rada taba i koja je preduslov za vii komandni poloaj u Armiji. Godine 1982, pohađao sam najvii stepen vie tabne kole, tj. Kraljevski koled za studije odbrane /Royal College of Defence Studies/, kao brigadir pred unapređenjem. Ovaj Koled studente treba da pripremi za via komandna mesta i da ih uputi u odnos politike i vojnih operacija. Od 70-tak studenata na mojoj godini, oko 40 je bilo iz drugih zemalja, a britanske studente su činili sva tri vida vojske, zatim policija i vii diplomatski slubenici. Poto sam u toku rata na Folklandima, kao brigadni komandant komandovao specijalnim snagama, kasnije, po zavretku rata, sluio sam kao vojni komesar i vojni komandant na Folklandskim ostrvima. Na ovoj dunosti komandovao sam snagama od 5000 ljudi, u odbrani i obnovi Folklanda. Bio sam u Pravnom savetu i radio sam uporedo sa civilnim komesarom na razvoju ostrva i ponovnom uspostavljanju njihove infrastrukture. Nakon ove slube, koja je trajala nekih četrneast meseci, imenovan sam za generalnog oficira sa komandom nad svim trupama i vojnom infrastrukturom u Walesu, to me je dovelo u blizak kontakt sa policijom i lokalnim vlastima, i učinilo me odgovornim za razvoj odnosa vojske i stanovnitva. Nakon ovoga, imao sam sličnu dunost u Jugoistočnoj oblasti /South East District/, gde sam pod sobom imao 80.000 ljudi i najveću vojnu infrastrukturu u Ujedinjenom Kraljevstvu u to vreme. Verovatno zahvaljujući ovim viim poloajima i viegodinjem iskustvu u arapskim zemljama, izabran sam za zapovednika Britanskih snaga u ratu u Zalivu. Posle Amerikanaca, Britanija je rat uputila najveći vojni kontingent, tako da sam komandovao 45.000 ljudi i ena, brojnim brodovima, vazduhoplovstvom, kao i oklopnom divizijom i drugim pomoćnim pozadinskim snagama i snagama za snabdevanje. U okviru Koalicije radio sam direktno sa američkim glavnim komandantom, a istovremeno sam odgovarao i sopstvenom glavnom komandantu u Engleskoj, i, naravno, vladi i ministrima. Operacije su me dovele u blisku saradnju na izradi planova sa britanskim i stranim diplomatama, a posebno sa naim ambasadorom. Zahvaljujući ovoj operaciji stekao sam jedinstveno iskustvo u komandovanju na najviem nivou u toku rata, kao i u odnosu koji postoji između vojnog komandanta na terenu i vlade i političkih kontrolora, kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i u mnogim drugim zemljama. Moje poslednje poslanstvo u funkciji generala Britanske armije bilo je da, posle uspenog okončanja rata u Zalivu, zastupam britansku vladu i Ministarstvo odbrane u njihovim odnosima irom arapskog sveta. Putovao sam irom zemalja članica arapskog Saveta za saradnju u Zalivu /GCC/, Sirji i Egiptu, i vodio razgovore i pomagao planiranje političkog i vojnog restruktuiranja zemlje, neophodnog za ponovno uspostavljanje kohezivne odbrambene vlasti u čitavom regionu. Dakle, učestvovao sam u operacijama u svim bitnim činovima. U Malaji i Borneu stekao sam veliko iskustvo u radu u operacijama i njihovom planiranju, sa policijom i vidovima podrke kao to su artiljerija, vazduhoplovstvo i mornarica, na praktičnom i relativnom niskom nivou u smislu ranga. Tokom opsade iranske ambasade, imao sam jedinstveno iskustvo da blisko sarađujem sa policijom, u zemlji gde je policija imala primat. U armijskoj vioj tabnoj koli i, potom, na Kraljevskom koledu za studije odbrane, dobio sam dobru obuku u upravljanju zajedničkim operacijama i o saradnji sa stranim vladama, na operacijama koje su test vojne i diplomatske sposobnosti. Moje operativno iskustvo obuhata veliki raspon operacija, od rata punih razmera u Koreji, preko protiv-ustaničkih operacija u dungli u Malaji, gde sam učestvovao u zajedničkim operacijama policije i vojske, pa do operacija sa civilnim domaćim stanovnitvom na Borneu, gde sam u dubini dungle, kao komandir voda, bio odgovoran za operacije sprečavanja upada preko granice. Značajno iskustvo imam i u borbi protiv terorizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kao glavnokomandujući britanski komandant trupa SAS-a, tokom opsade iranske ambasade stekao sam dobar uvid u ograničenja Armije i njen modus operandi u radu sa policijom i vladom, na najviem nivou i u uslovima normalnih ograničenja koja za vreme mira postoje u Ujedinjenom Kraljevstvu. U nekoliko navrata sam bio odgovoran direktno britanskom premijeru. To je bio slučaj i tokom opsade iranske ambasade i tokom rata u Zalivu, kao i u drugim prilikama kada sam, kao prekomorski oficir za vezu, odgovorao direktno vladi. Iskustvo u saradnji sa vladom, na visokom komandnom nivou u ratu, bilo mi je posebno dragoceno u ratu u Zalivu, gde sam morao da radim zajedno sa saveznicima i snagama koalicije iz 30-tak različitih zemlja, i gde sam morao da igram značajnu i uticajnu ulogu u koalicijskoj armiji, koja je brojala 850.000 ljudi. Imao sam punu odgovornost za sprovođenje politike i direktiva britanske vlade na ratitu. Prilikom sastavljanja izvetaja za tuioca, stavljen mi je na raspolaganje materijal sa podacima o činjeničnom kontekstu, uključujući i izvetaj u dva dela vojnog analitičara tuioca, Philipa Cooa. Pored toga, imao sam na raspolaganju i neke dokumente, koji se direktno ili indirektno odnose na VJ. Na neke od njih pozivao sam se u svom izvetaju. Tuilac je od mene zatraio miljenje u dve oblasti:
Svoju ulogu ne vidim kao eksperta o VJ ili konfliktu na Kosovu, već je vidim u tome da pokaem, na osnovu viegodinje obuke i iskustva, sloenu prirodu rukovođenja i komandovanja vojnim operacijama, kako bi se one mogle razmatrati u ispravnom kontekstu.
|
[1]
Biografski podaci dati su u Aneksu A ovoga izvetaja.
[2] Dokazni predmet K1179 ERN DA 15-4171-DA15-4570, priručnik VJ Rukovođenje i komandovanje, 1997, str. 56. [3] Dokazni predmet K1179 ERN DA 15-4171-DA15-4570, priručnik VJ Rukovođenje i komandovanje, 1997. g. [4] Dokazni predmet K2695, ERN K004-9183-K004-9186, Naredba za napad BG-4/125. motorizovane peadijske brigade od 13. Februara 1999. godine. [5] Dokazni predmet K1179 ERN DA 15-4171-DA15-4570, priručnik VJ Rukovođenje i komandovanje, 1997, str. 228-229. [6] Dokazni predmet K1179 ERN DA 15-4171-DA15-4570, priručnik VJ Rukovođenje i komandovanje, 1997, str. 62-63. [7] Dokazni predmet K1179 ERN DA 15-4171-DA15-4570, priručnik VJ Rukovođenje i komandovanje, 1997, str. 88-95. Ovaj odeljak priručnika VJ daje detaljan uvid u odbrambenu politiku SRJ i strateka pitanja rukovođenja i upravljanja. [8] Saoptenje za javnost Načelnika taba Vojske Jugoslavije, generala pukovnika Neboje Pavkovića. Preuzeto iz "Vesti" od 14. juna 2001. godine, sa website-a Vojske Jugoslavije (www.vj.yu). [9] Dokazni predmet K1179 ERN DA 15-4171-DA15-4570, priručnik VJ Rukovođenje i komandovanje, 1997, str. 223-234. [10] Analiza vojnog analitičara Tuilatva, 1. deo, odeljak B (MUP), pasus 44, str. 23. [11] Dokazni predmet K2277, ERN 0301-4812-0301-4994, Vojska Jugoslavije i Kosovo i Metohija 1998 - 1999. Primena pravila Međunarodnog prava oruanih sukoba. Izdavač: Vojska, str. 56-57. Isečak iz naređenja komandanta Pritinskog korpusa, generala Pavkovića, od 20. jula 1998. godine. [12] Dokazni predmet K2277, ERN 0208-3388-0208-3388, Primena pravila Međunarodnog prava oruanih sukoba, jun 2001. godine. [13] Dokazni predmet K2277, ERN 0208-3388-0208-3388, Primena pravila Međunarodnog prava oruanih sukoba, jun 2001. godine, str. 110. [14] Dokazni predmet K2277, ERN 0208-3388-0208-3388, Primena pravila Međunarodnog prava oruanih sukoba, jun 2001. godine, str. 110. [15] Dokazni predmet K2277, ERN 0208-3388-0208-3388, Primena pravila Međunarodnog prava oruanih sukoba, jun 2001. godine |