PRED PRETRESNIM VEĆEM

U sastavu:

sudija Richard May, predsedavajući
sudija Patrick Robinson
sudija O-Gon Kwon

Sekretar: g. Hans Holthuis

Nalog od: 16. decembra 2003.

TUŽILAC
protiv
SLOBODANA MILOŠEVIĆA


KONAČNA ODLUKA PO PREDLOGU OPTUŽBE ZA FORMALNO PRIMANJE NA ZNANJE ČINJENICA O KOJIMA JE VEĆ PRESUĐENO

Tužilaštvo
gđa Carla Del Ponte gđa Hildegard Uertz-Retzlaff
g. Geoffrey Nice g. Dermot Groome

Optuženi
g. Slobodan Milošević

Amici curiae:
g. Steven Kay, QC
g. Branislav Tapušković
g. Timothy L.H. McCormack

I. ISTORIJAT POSTUPKA

1. Dana 12. decembra 2002, Tužilaštvo je podnelo “Predlog optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno” (u daljem tekstu: Prvobitni predlog), u kojem je zatražilo od Pretresnog veća da formalno primi na znanje 482 činjenice o kojima je već presuđeno, izvedene iz četiri predmeta u kojima su izrečene pravosnažne presude po žalbama.[1] Dana 10. aprila 2003. Pretresno veće je donelo “Odluku po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno” (u daljem tekstu: Odluka Pretresnog veća), kojom je prihvatilo 130 činjenica koje sadrže podatke o istorijskom i geografskom kontekstu i koje nisu podložne razumnom osporavanju, a ostale delove Prvobitnog predloga odbilo. Dana 6. maja 2003. Pretresno veće je odobrilo zahtev Tužilaštva za potvrdu radi ulaganja žalbe na odluku Pretresnog veća i uputilo to pitanje na rešavanje Žalbenom veću. Dana 28. oktobra 2003. Žalbeno veće je donelo “Odluku po interlokutornoj žalbi optužbe na odluku Pretresnog veća po predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno od 10. aprila 2003.” (u daljem tekstu: Odluka Žalbenog veća), kojom je vratilo “predmet Pretresnom veću da preispita formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno u skladu s ovom odlukom”.[2]

2. Shodno tome, Pretresno veće je 6. novembra 2003. donelo “Dalju odluku po zahtevu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno”, u kojoj je stranama u postpuku i amici curiae naložilo da se izjasne o uticaju odluke Žalbenog veća. Dana 18. novembra 2003. amici su podneli odgovor[3] u kojem tvrde da Tužilaštvu treba naložiti da uveri Pretresno veće da se može prihvatiti revidiran i manje opširan spisak činjenica a da se ne dovede u opasnost pravo optuženog na pravično suđenje. Dana 26. novembra Tužilaštvo je podnelo svoj odgovor[4] u kojem je ostalo pri stavu iz prvobitnog predloga.

3. Pretresno veće sada donosi konačnu odluku o predlogu Tužilaštva za prihvatanje činjenica o kojima je već presuđeno navedenih u Prvobitnom predlogu i iznosi svoje argumente, u skladu s Odlukom Žalbenog veća.

II. MERODAVNO PRAVO

4. Pravilo 94 (B) predviđa sledeće:

(B) Na zahtev jedne od strana ili proprio motu pretresno veće može, nakon što je saslušalo strane, odlučiti da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni dokazni materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od važnosti za tekuće suđenje.

5. Žalbeno veće daje Pretresnom veću diskreciono pravo da formalno primi na znanje činjenicu o kojoj je presuđeno na temelju toga što je o njoj već presudilo neko drugo veće, što znači da ta činjenica nije bila predmet žalbe ili da je o njoj konačno presuđeno u žalbenom postupku.[5] Prema žalbenom veću, formalnim primanjem na znanje činjenice o kojoj je presuđeno, Pretresno veće utvrđuje osnovanu pretpostavku o tačnosti te činjenice, koju stoga ne treba ponovo dokazivati na suđenju, ali se može pobijati na suđenju,[6] što je čini oborivom pretpostavkom.[7]

III. DISKUSIJA

6. Tužilaštvo u svom daljem podnesku tvrdi da su činjenice o kojima je presuđeno, navedene u Prvobitnom predlogu, najpodobnije kao “oborive pretpostavke”, te insistira na tome da se na osnovu pravila 94 (B) u dokazni spis uvrste i preostale 332 činjenice,[8] u skladu s tumačenjem Žalbenog veća.

7. U daljem podnesku amici curiae tvrde da bi Pretresno veće na primeren način upotrebilo diskreciono pravo o kojem je govorilo Žalbeno veće ako bi odbacilo sve ili neke od preostalih činjenica, ukoliko smatra da bi veliki broj činjenica i pojedinosti koje te činjenice sadrže predstavljale neprimereno veliki teret pobijanja za optuženog.[9] Ta tvrdnja počiva na pretpostavci da bi zahtev za prihvatanje preostale 332 činjenice zbog svoje globalne prirode mogao da naruši načelo pravičnosti suđenja, predviđeno članom 20 i članom 21 Statuta ovog Međunarodnog suda.[10]

8. Pretresno veće smatra da ti argumenti amici curiae imaju težinu.

9. Pored toga, kao što je rečeno u Prvobitnoj odluci, prihvatanje svih činjenica bez razlike, preuzetih iz neke presude zasnovane na proceni izvedenih dokaza koju je izvršilo neko drugo pretresno veće, ne predstavlja primerenu primenu diskrecionih ovlašćenja Pretresnog veća u skladu sa pravilom 94 (B),[11] što će Pretresno veće uzeti u obzir pri donošenju odluke o prihvatanju predmetnih činjenica.

10. Pri primeni svog diskrecionog prava Pretresno veće bi moglo da uzme u obzir i tendencioznost činjenica čije se prihvatanje traži. Konkretno, optuženi je kategorički pobijao pojedine vrste dokaza u vezi s kojima je Pretresno veće, u svojim odlukama po zahtevima za uvrštavanje dokaza u spis na osnovu pravila 92 bis dosledno dopuštalo optuženom da vrši unakrsno ispitivanje. Najočigledniji primer za to su dokazi o učešću JNA (ili srpskih paravojnih snaga) u činjenju zločina navedenih u Optužnici. U jednoj od odluka u vezi s prihvatanjem transkripata u skladu s pravilom 92 bis (D) Pretresno veće je donelo odluku da svedoci čiji su se iskazi odnosili na učešće JNA (ili srpskih paravojnih snaga) u preuzimanju vlasti u Foči, što se odnosi na nerešeno sporno pitanje između strana u postupku (odnosno na ulogu JNA i pripadnika srpskih paravojnih snaga u preuzimanju vlasti u opštinama i selima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), moraju da pristupe sudu radi unakrsnog ispitivanja od stane optuženog.[12] Tužilaštvo se složilo s ovim stavom.[13] Shodno tome, Pretresno veće bi pri primeni diskrecionog prava da prihvati činjenice o kojima je presuđeno moglo da uzme u obzir i takva pitanja.

11. Postoji još jedno pitanje, a to je osnov za prihvatanje činjenica o kojima je presuđeno. Kao što je Žalbeno veće prihvatilo u svojoj Odluci, svrha diskrecionog prava Veća da prihvati činjenice na osnovu pravila 94 (B) jeste ekonomičnost suđenja.[14] Međutim, jasno je da bi prihvatanje svih 322 činjenice bez razlike, što Tužilaštvo sada traži, moglo da ima suprotan efekat na postupak. Uzrok tome je, kao što je konstatovalo Žalbeno veće, to što se prihvatanjem neke činjenice prihvata sama pretpostavka o njenoj tačnosti, koju optuženi može da ospori putem dokaza. Usled toga će na optuženom ne samo verovatno biti veliki teret u pripremi i vođenju odbrane, već će njegovo pobijanje tih činjenica predstavljati znatan utrošak vremena i resursa u ovom postupku,[15] čime neće biti pospešena ekonomičnost ili ekspeditivnost suđenja.[16]

12. Stoga, Pretresno veće, primenivši diskreciono pravo, mora da odluči koje od preostale 322 činjenice mogu da se prihvate na osnovu pravila 94 (B). Pri donošenju te odluke Veće će se usredsrediti na istaknute činjenice i izostaviti činjenice kojih zajedno ima toliko da bi se njihovo prihvatanje kosilo s načelom pravičnosti i ekspeditivnosti suđenja. Štaviše, Pretresno veće će uzeti u obzir i druge argumente o kojima je gore bilo reči.[17]

13. Preostale presuđene činjenice čije je prihvatanje zatražilo Tužilaštvo obrađene su po kategorijama kako sledi:

(a) Politički kontekst (činjenice od 151 do 171)

14. Te činjenice, preuzete iz presuda u predmetu Tadić i predmetu Čelebići, obuhvataju širok spektar tvrdnji u vezi s političkim kontekstom sukoba u Bosni i Hercegovini, te značajem i učešćem političkih stranaka, JNA, VRS i TO. Te činjenice su opšte i tendenciozne i, posmatrane u kontekstu sveukupnog opsega datog zahteva, kao i prava optuženog da ih pobija, mogu da predstavljaju neopravdan teret za optuženog. Pretresno veće će primeniti svoje pravo i odbiti prihvatanje tih činjenica u skladu s pravilom 94 (B).

(b) Prijedor, uključujući kontekstualne i opšte činjenice, napad na Kozarac, postojanje oružanog sukoba i zatočeničkih logora (činjenice od 172 do 367)

15. Pretresno veće je razmotrilo 195 činjenica u vezi s opštinom Prijedor i pri primeni svog diskrecionog prava uzelo u obzir gorenavedene argumente. Sve te činjenice preuzete su iz presude u predmetu Tadić. Prihvatićemo sledeću 141 činjenicu iz Prvobitnog podneska: od 175 do 178, od 182 do 188, od 190 do 201, od 205 do 209, 213, od 220 do 223, 243 i od 260 do 267. Te činjenice tiču se relevantnih pitanja u vezi s preuzimanjem vlasti u Prijedoru od strane Srba, napadima na područje Kozarca i relevantnih činjenica po pitanju zatočavanja civila u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Preostale činjenice u vezi s Prijedorom čije se prihvatanje traži biće odbijene. Ova odluka je doneta u kontekstu predmeta u celini, čiji je ta opština samo mali deo. Po pitanju baze zločina potrebno je dobiti samo opštu sliku. Odbijeni paragrafi ili nisu dovoljno značajni, ili su suviše detaljni, brojni ili na drugi način tendenciozni da bi ih Pretresno veće prihvatilo primenivši svoje diskreciono pravo.

(c) Foča, uključujući kontekst, tamošnji sukob, seksualno zlostavljanje u zatočeničkim objektima i zatočenje civila u KP domu (činjenice od 369 do 415)

16. Pretresno veće je u spis već uvrstilo svedočenje 11 svedoka koji su govorili o nizu pitanja na koja se odnose te činjenice, čije prihvatanje Tužilaštvo sada traži.[18] Svedočenje svedoka B-1542[19] i svedoka B-1543[20] tiče se preuzimanja vlasti u Foči, kao i silovanja i zlostavljanja drugih osoba. Svedok B-1533,[21] svedok B-1120[22] i svedok B-1536,[23] koji, prema tvrdnji Tužilaštva, treba da pristupe radi unakrsnog ispitivanja, govorili su o okolnostima preuzimanja vlasti u Foči i uslovima u zatočeničkom objektu KP dom.[24] Naposletku, svedok B-1121,[25] svedok B-1537,[26] svedok B-1538[27] i svedok B-1540[28] govorili su o izbijanju sukoba u Foči, kao i o uslovima u zatočeničkom objektu KP dom.[29]

17. Sudija Hunt je u svom suprotnom mišljenju o Odluci Žalbenog veća rekao sledeće:

U ovom predmetu, optužba će moći vrlo brzo da dokaže činjenice koje je Pretresno veće odbilo da formalno primi na znanje, podnoseći, na osnovu pravila 92 bis(D), transkripte iskaza na kojima se zasnivaju činjenični zaključci raznih pretresnih veća podneti na osnovu pravila 94 (B).[30]

U stvari, Tužilaštvo je pozvalo devet svedoka u vezi s opštinom Foča. Svako prihvatanje činjenica navedenih u Prvobitnom predlogu u vezi s ovim delom Optužnice predstavljalo bi ponavljanje.

(d) Zločini koje su 1992. počinili pojedinci bosanski Srbi (činjenice od 416 do 482)

18. Ova poslednja kategorija činjenica čije prihvatanje Tužilaštvo traži tiče se kažnjivog ponašanja drugih osoba koje je ovaj Međunarodni krivični sud osudio za događaje u Bosnii Hercegovini 1992. godine. Takve činjenice nisu u dovoljnoj meri relevantne za ovaj predmet, te ih Pretresno veće, primenivši diskreciono pravo, neće prihvatiti u skladu s pravilom 94 (B).

19. Naposletku, kao što je gore već istaknuto, Žalbeno veće je bilo mišljenja da “da formalnim primanjem na znanje neke činjenice o kojoj je već presuđeno, veće utvrđuje osnovanu pretpostavku o tačnosti te činjenice, koju stoga ne treba ponovo dokazivati na suđenju, ali koja se, kao predmet te pretpostavke, može pobijati na tom suđenju”.[31] Sudija Shahabuddeen je u svom Izdvojenom mišljenju govorio o prihvatanju činjenica o kojima je presuđeno u skladu s pravilom 94 (B) kao o formalnom primanju na znanje pitanja “koja su sporna”, pri čemu se podrazumeva da se pravilo 94 (B) primenjuje samo za prihvatanje osporavanih činjenica. Supotna strana u postupku zadržava pravo da taj materijal ospori pobijanjem prezumpcije nastale prihvatanjem te činjenice.[32] Činjenice koje je Pretresno veće prihvatilo podležu tom pravu optuženog da ih ospori.

IV. DISPOZITIV

20. Iz gorenavedenih razloga Pretresno veće:

(a) PRIHVATA činjenice od 175 do 178, od 182 do 188, od 190 do 201, od 205 do 209, 213, od 220 do 223, 243 i od 260 do 367, navedene u Prvobitnom predlogu Tužilaštva;

(b) NE PRIHVATA preostale činjenice navedene u Prvobitnom predlogu Tužilaštva;

(c) NALAŽE da se 141 činjenica na koju se odnosi ovaj nalog (a) prihvati tako da optuženi ima pravo da ih ospori.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu se engleski tekst smatra merodavnim.

/potpis na originalu/
Richard May,
predsedavajući

Dana 16. decembra 2003. godine
U Hagu,
Holandija

[pečat Međunarodnog suda]


[1] Tužilac protiv Duška Tadića, Presuda, predmet br. IT-94-1-T, 7. maj 1997, pravosnažno rešen 15. jula 1999. nakon žalbenog postupka; Tužilac protiv Delalića i drugih, Presuda, predmet br. IT-96-21-T (Presuda u predmetu Čelebići), 16. novembar 1998, pravosnažna presuda po žalbi doneta 20. februara 2001; Tužilac protiv Kupreškića i drugih, Presuda, predmet br. IT-95-16-T, 14. januar 2000, pravosnažno rešen 23. oktobra 2001. nakon žalbenog postupka; Tužilac protiv Kunarca i drugih, Presuda, predmet br. IT-96-23-T i 23/1-T, 22. februar 2000, pravosnažno rešen 12. juna 2002. nakon žalbenog postupka. Zapravo, usled grešaka u Prvobitnom predlogu, bilo je manje od 482 činjenice (vidi dole). Amici curiae su 6. februara 2003. podneli “Opservacije amici curiae o 'Predlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno' podnetom 12. decembra 2002”, u kojima traže od Pretresnog veća da odbije predlog za prihvatanje činjenica o kojima je već presuđeno.

[2] Odluka Žalbenog veća, str. 4.

[3] “Podnesak amici curiae kojim odgovaraju na dalju odluku Pretresnog veća po zahtevu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presuđeno od 6. novembra 2003” (u daljem tekstu: Dalji podnesak amici curiae”.

[4] “Podnesak Tužilaštva o uticaju odluke Žalbenog veća od 23. oktobra 2003. o formalnom primanju na znanje činjenica o kojima je već presuđeno” (u daljem tekstu: Dalji podnesak Tužilaštva).

[5] Odluka Žalbenog veća, str. 3-4, i vidi izvor naveden u fusnoti 10 te Odluke.

[6] Ibid.

[7] Pre nego što je Žalbeno veće donelo odluku, ako se izuzme odluka Pretresnog veća I, sudska praksa ovog Međunarodnog suda predviđala je da se činjenice mogu uvrstiti u spis na osnovu pravila 94 (B) samo ukoliko predmetna činjenica nije podložna razumnom osporavanju, ili ako su se strane u postupku saglasile u vezi s prihvatanjem te činjenice. Sudija Hunt je u svom Suprotnom mišljenju o Odluci Žalbenog veća potvrdio argumentaciju u prilog tom stavu.

[8] Iako su u Predlogu Tužilaštva nabrojane 482 činjenice, činjenice 130 i 131 su identične, a činjenice od 132 do 150 nedostaju, te je Pretresno veće prihvatilo činjenice od 1 do 130. Dakle, Predlog sadrži 462 činjenice.

[9] Dalji podnesak amici curiae, par. 7.

[10] Naročito člana 20.1 i člana 21.2.

[11] Odluka Pretresnog veća, str. 4.

[12] Odluka po zahtevu optužbe za prihvatanje transkripata umesto svedočenja viva voce u skladu sa pravilom 92 bis (D) – Transkripti iskaza koji se odnose na Foču, 30. jun 2003. (u daljem tesktu: Odluka u vezi s Fočom), par. 28.

[13] Ibid. Valja istaći da se sudija Robinson, koji je u vezi s nekoliko odluka izneo suprotno mišljenje, dosledno drži stanovišta da unakrsno ispitivanje treba dopustiti “u slučaju većine zahteva za prihvatanje transkripata”. Suprotno mišljenje sudije Patricka Robinsona o Odluci u vezi s Fočom, par. 2.

[14] Vidi Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, par. 35, gde on konstatuje da je prihvatanje činjenica na osnovu pravila 94 (B) “zamišljeno tako da se, u cilju ubrzavanja sudskih postupaka, umesto normalnog ali vremenski zahtevnijeg oblika, strani koja podnosi zahtev omogući skraćeni oblik dokazivanja...” Ta tvrdnja samo potvrđuje zaključak iz ranije prakse ovog Međunarodnog suda (vidi fusnotu 6 gore), koji se odražava u Prvobitnoj odluci Pretresnog veća.

[15] Sudija Shahabuddeen je u svom Izdvojenom mišljenju jasno izjavio da je pravo na pobijanje primenjivo samo na prihvaćene činjenice koje mogu biti predmet razumnog spora. Jasno je da će takvo pobijanje biti veoma opsežno, naročito ako se ima u vidu sledeća izjava sudije: “Ako nema prava na pobijanje, formalnim primanjem na znanje suprotna strana bi bila obavezna da prihvati činjenicu o kojoj je presuđeno bez prilike da je pobije novim dokazima. To je više nego nepoželjno, naročito u krivičnom postupku. Činjenica o kojoj je presuđeno može biti važna za ishod predmeta. ... Ona se može odnositi na pitanje koje je predmet razumnog spora između strana u postupku. Stoga bi postojao osnov za prigovor da se prezumpcija nevinosti, zajamčena članom 21(3) Statuta, ugrožava time što ne postoji pravo na pobijanje.

[16] To je izneo sudija Hunt u svom Suprotnom mišljenju o Odluci žalbenog veća, par. 9.

[17] Vidi paragrafe 9, 10 i 11 ove odluke.

[18] Vidi Odluku u vezi s Fočom, par. od 16 do 18.

[19] Transkript svedočenja ovog svedoka zaveden je kao dokazni predmet br. 498, separator 1 u ovom postupku.

[20] Transkript svedočenja ovog svedoka zaveden je kao dokazni predmet br. 497, separator 1 u ovom postupku.

[21] Ovaj svedok svedočio je 10. jula 2003.

[22] Ovaj svedok svedočio je 11. jula 2003.

[23] Ovaj svedok svedočio je 10. jula 2003.

[24] Tužilaštvo je naknadno povuklo svedoka B-1015 i svedoka B-1618, koje je Pretresno veće prihvatilo pod uslovom da budu unakrsno ispitivani.

[25] Transkript svedočenja ovog svedoka zaveden je kao dokazni predmet br. 493, separator 1 u ovom postupku

[26] Transkript svedočenja ovog svedoka zaveden je kao dokazni predmet br. 494, separator 1 u ovom postupku

[27] Transkript svedočenja ovog svedoka zaveden je kao dokazni predmet br. 495, separator 1 u ovom postupku

[28] Transkript svedočenja ovog svedoka zaveden je kao dokazni predmet br. 496, separator 1 u ovom postupku

[29] Ibid.

[30] Par. 12.

[31] Odluka Žalbenog veća, str. 4.

[32] Izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena o Odluci Žalbenog veća, par. od 32 do 35.