MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
PREDMET BR. IT-97-24-PT
TUŽILAC
MEĐUNARODNOG SUDA
PROTIV
MILOMIRA STAKIĆA
DRUGA IZMIJENJENA OPTUŽNICA
Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u
skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 18 Statuta Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (dalje u tekstu: Statut Međunarodng
suda), optužuje:
MILOMIRA STAKIĆA
za GENOCID, SAUČESNIŠTVO U GENOCIDU, ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI
I KRŠENJA ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, kako slijedi:
OPTUŽENI:
-
Milomir STAKIĆ rođen je 19. januara 1962. u Marićki
u opštini Prijedor u Bosni i Hercegovini. Po zanimanju je ljekar.
-
Kao istaknuti član Srpske demokratske stranke (SDS) u Prijedoru,
Milomir STAKIĆ je 4. januara 1991. izabran za potpredsjednika
Skupštine opštine Prijedor. Predsjednik Skupštine bio je Muhamed ĆEHAJIĆ
iz Stranke demokratske akcije (SDA).
-
Dana 11. septembra 1991. Milomir STAKIĆ je izabran za
potpredsjednika Opštinskog odbora SDS-a u Prijedoru.
-
Milomir STAKIĆ je također bio "predsjednik" paralelne
"Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor" "u sjeni", koja je osnovana
po uputstvima Glavnog odbora SDS-a u Sarajevu. Milomir STAKIĆ
je vršio dužnost "predsjednika" te "Skupštine srpskog naroda opštine
Prijedor" već od 17. januara 1992.
-
Dana 30. aprila 1992. SDS je silom preuzeo vlast u Prijedoru. Predsjednik
Skupštine opštine Muhamed Ćehajić je uklonjen, a Milomir
STAKIĆ je postavljen za "predsjednika" "Skupštine opštine".
-
Dana 30. aprila 1992. ili oko tog datuma, Milomir STAKIĆ
je postao "predsjednik" SDS-ovog "Kriznog štaba opštine Prijedor".
Nastavio je vršiti dužnost predsjednika "Kriznog štaba" i tijela-sljednika
tog "Kriznog štaba", među kojima je bilo "Ratno predsjedništvo",
a takođe i dužnost "predsjednika" "Skupštine opštine", nakon
što je ova ponovo profunkcionisala. Takođe je bio na čelu
"Opštinskog savjeta za narodnu odbranu".
-
U periodu od 30. aprila 1992. do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je, u svojstvu "predsjednika" "Kriznog štaba" odnosno
tijela-sljednika tog "Kriznog štaba", bilo de iure bilo de
facto rukovodio tijelom koje je bilo na vlasti u opštini Prijedor.
Kao "predsjednik" "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog
štaba", Milomir STAKIĆ je, zajedno sa drugim članovima
"Kriznog štaba", imao vanrednu izvršnu i zakonodavnu vlast u opštini
Prijedor u periodu na koji se odnosi ova druga izmijenjena optužnica.
-
Nakon perioda na koji se odnosi ova druga izmijenjena optužnica,
Milomir STAKIĆ je i dalje bio na rukovodećim položajima
u opštini Prijedor, bilo de iure, bilo de facto.
OPTUŽBE:
-
U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992., snage bosanskih Srba preuzele
su fizičku kontrolu nad gradom Prijedorom. To preuzimanje kontrole
potaklo je niz događaja koje je organizovao i njima rukovodio
najprije "Krizni štab" odnosno tijela-sljednici tog "Kriznog štaba",
a kasnije grupa pojedinaca koji su djelovali na osnovu svojih položaja
u novim srpskim strukturama opštinske vlasti. Do kraja godine, ti
će događaji dovesti do smrti ili prisilnog odlaska većine
nesrpskog stanovništva opštine Prijedor.
-
Odmah nakon prisilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, "Krizni štab"
je ne-Srbima, prvenstveno bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima,
nametnuo stroga ograničenja u svim sferama života, uključujući
i slobodu kretanja i pravo na zaposlenje. Ta ograničenja su imala
za posljedicu zadržavanje nesrpskog stanovništva u selima i dijelovima
opštine u kojima je živjelo. Krajem maja 1992., snage bosanskih Srba
počele su sa žestokim napadima širokih razmjera na ta područja.
Mnoge bosanske Muslimane i bosanske Hrvate koji su preživjeli te početne
artiljerijske i pješadijske napade snage bosanskih Srba lišile su
slobode i prebacile u zatočeničke objekte koji su uspostavljeni
i vođeni po uputstvima Kriznog štaba, odnosno tijela-sljednika
tog "Kriznog štaba".
-
Nakon što je manja grupa koja je pružala otpor, a koju su sačinjavali
uglavnom bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, 31. maja 1992. ili
otprilike tog datuma neuspješno pokušala osvojiti grad Prijedor od
bosanskih Srba, srpske vlasti su taj incident iskoristile kao izliku
kako bi opravdale i ubrzale svoju kampanju, koja je već bila
u toku, za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata iz Prijedora. U satima neposredno nakon napada, na hiljade
ne-Srba, uglavnom bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata - muškaraca,
žena i djece - odvedeni su iz svojih domova i autobusima preveženi
u zatočeničke objekte na više mjesta u opštini Prijedor,
među ostalim u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Mnogi ne-Srbi,
pretežno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijeni su u Prijedoru
u periodu neposredno nakon napada. Kasnije su oštećene ili uništene
mnoge kuće ne-Srba uz rijeku Sanu, preko koje je grupa koja je
pružala otpor prešla kako bi ušla u Prijedor. Dio grada Prijedora
koji se zove "Stari grad", u kojem su stanovali gotovo isključivo
bosanski Muslimani, u velikoj je mjeri razoren.
-
U zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba, odnosno
lica pod njihovom kontrolom, ubile su, mučile i podvrgavale drugim
oblicima nečovječnog postupanja mnoge zatvorenike, a naročito
su na meti bile istaknute ličnosti - ugledni intelektualci, stručnjaci,
privrednici, političari i vjerske vođe. Minimalna je procjena
da je u periodu između kraja maja 1992. i početka augusta
1992. život izgubilo na stotine zatočenika, od kojih su mnogi
identifikovani. Nakon što je međunarodna zajednica saznala za
postojanje zatočeničkih logora, srpske vlasti su u augustu
1992. zatvorile logore Omarska i Keraterm, a preživjele prebacile
u preostale objekte u opštini Prijedor i u logor Manjača u opštini
Banja Luka. Na kraju su gotovo svi preživjeli iz tih objekata prisilno
premješteni ili deportirani iz tog područja. U tom periodu Milomir
STAKIĆ je i dalje bio predsjednik tijela-sljednika "Kriznog
štaba", kao i predsjednik "Skupštine opštine" i "Savjeta za narodnu
odbranu opštine Prijedor".
-
Milomir STAKIĆ je, bilo de iure bilo de facto,
bio na položajima vlasti, na kojima je vršio efektivnu kontrolu nad
licima koja su počinila krivična djela navedena u ovoj drugoj
izmijenjenoj optužnici. Među tim položajima bili su položaj "predsjednika"
"Kriznog štaba", "predsjednika" "Ratnog predsjedništva", "predsjednika"
"Savjeta za narodnu odbranu opštine Prijedor", "predsjednika "Skupštine
opštine Prijedor" i potpredsjednika Opštinskog odbora SDS-a Prijedor.
TAČKE 1-2
(GENOCID; SAUČESNIŠTVO U GENOCIDU)
-
Pozivanjem na paragrafe 1-13, supra, i 57-73, infra,
tužilac ih ponovo navodi i inkorporira u tačke 1-2.
-
U razdoblju od 30. aprila 1992. ili otprilike tog datuma pa do 30.
septembra 1992., "Krizni štab" u Prijedoru, odnosno tijela-sljednici
tog "Kriznog štaba", pod predsjedništvom Milomira STAKIĆA,
naređivala su, poticala i sprovodila, ili na drugi način
pomagala i podržavala izvršenje kampanje kojoj je cilj bio trajno
uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine
Prijedor. Izvršenje te kampanje, koja je obuhvatala kampanju progona,
eskaliralo je u periodu od 22. maja 1992. ili otprilike od tog datuma
pa do 30. septembra 1992., te je osim prisilnog premještanja obuhvatilo:
(a) ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata; (b) nanošenje
teške tjelesne ili duševne povrede bosanskim Muslimanima i bosanskim
Hrvatima; i (c) smišljeno nametanje bosanskim Muslimanima i bosanskim
Hrvatima uslova života sračunatih da dovedu do fizičkog
uništenja dijela bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva
kao takvog.
-
Kako bi sproveli tu kampanju, članovi "Kriznog štaba" u Prijedoru,
kojem je predsjedao Milomir STAKIĆ, najprije su uveli
mjere ograničenja slobode kretanja kojima je bosansko-muslimansko
i bosansko-hrvatsko stanovništvo zadržano u selima i područjima
u kojima je živjelo. Zatim je "Krizni štab", odnosno tijela-sljednici
tog "Kriznog štaba", pod predsjedništvom Milomira STAKIĆA,
naredio ili podstaknuo napade na ta područja združenim snagama
43. motorizovane brigade, 5. kozaračke brigade i drugih jedinica,
jedinica "Teritorijalne odbrane" (TO) iz Prijedora, redovnog i rezervnog
sastava policije iz opštine Prijedor i iz drugih mjesta, te paravojnih
jedinica koje je organizovao i opremio SDS.
-
Napadi na sela i područja u kojima su živjeli pretežno bosanski
Muslimani i bosanski Hrvati ponekad bi započeli granatiranjem
iz teškog artiljerijskog oruđa u kojem su gađane kuće
i poslovni prostori, i u kojem su mnogi poginuli. Nakon granatiranja,
snage bosanskih Srba ušle bi na to područje i sakupljale preživjele.
Krećući se od sela do sela, snage bosanskih Srba pogubile
bi mnoge bosanske Muslimane i bosanske Hrvate te pljačkale i
uništavale njihove domove. Nakon što su sakupljene velike grupe bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata i natjerane da pješače do sabirališta
radi prebacivanja u logore i druge zatočeničke objekte,
mnogi muškarci su izdvajani iz grupa i pogubljivani. Napadi na dijelove
opštine gdje su bosanski Muslimani i bosanski Hrvati bili gusto naseljeni
počeli su u maju 1992. i potrajali su tokom čitavog juna
i jula 1992. Ubistva su se dogodila za vrijeme odnosno nakon tih napada
i "etničkog čišćenja". Neki od incidenata
uključuju sljedeća ubistva:
-
ubistvo više ljudi u Kozarcu i okolnim područjima između
maja i juna 1992.;
-
ubistvo više ljudi u kući Mehmeda Šahorića u Kamičanima
26. maja 1992. ili oko tog datuma;
-
ubistvo više ljudi u selu Hambarine između maja i jula 1992.;
-
ubistvo više muškaraca u selu Jaskići 14. juna 1992. ili
oko tog datuma;
-
ubistvo više muškaraca u selu Sivci 14. jula 1992. ili oko tog
datuma;
-
ubistvo više muškaraca u selu Bišćani tokom mjeseca jula
1992.;
-
ubistvo više ljudi u selu Čarakovo i okolnim područjima
tokom mjeseca jula 1992.;
-
ubistvo više ljudi u selu Briševo 24. jula 1992. ili oko tog
datuma;
-
ubistvo više muškaraca na fudbalskom stadionu u Ljubiji 25. jula
1992. ili oko tog datuma;
-
ubistvo više muškaraca u području rudnika željezne rude
Ljubija 25. jula 1992. ili oko tog datuma;
-
Mnogi od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su preživjeli
napade snaga bosanskih Srba uhapšeni su i odvedeni u jedan ili više
zatočeničkih logora, među kojima su logori Trnopolje,
Keraterm i Omarska koji su bili uspostavljeni po naređenju "Kriznog
štaba". Milomir STAKIĆ je bio predsjednik "Kriznog štaba",
odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba" koji je osnovao i kontrolisao
te zatočeničke objekte, i Milomir STAKIĆ je
vršio efektivnu kontrolu nad istim u periodu na koji se odnosi ova
druga izmijenjena optužnica. Za vrijeme dok su logori bili u funkciji,
vojni i policijski kadrovi bosanskih Srba koji su bili zaduženi za
te logore, njihovo osoblje i druga lica koja su imala pristup logorima
- a koji su svi potpadali pod vlast i kontrolu "Kriznog štaba" odnosno
tijela-sljednika tog "Kriznog štaba" - bili su odgovorni za ubistvo
i nestanak stotina zatočenika bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata. Neki od incidenata u kojima su snage bosanskih Srba lišavale
života bosanske Muslimane i bosanske Hrvate u logorima i zatočeničkim
objektima, odnosno nakon njihovog odvođenja iz tih lokacija,
uključuju sljedeće:
-
ubistvo više ljudi u kasarni u Benkovcu krajem maja 1992.;
-
ubistvo između 100 i 150 muškaraca u "prostoriji br. 3"
u logoru Keraterm od 24. na 25. jula 1992.;
-
ubistvo oko 20 muškaraca u logoru Keraterm krajem jula 1992.;
-
ubistvo oko 100 zatvorenika krajem jula 1992. u logoru Omarska
nakon čišćenja područja Brda;
-
ubistvo oko 50 muškaraca i žena koji su autobusom odvezeni iz
logora Omarska krajem jula 1992. - a ostaci barem nekih od njih
ekshumirani su iz jame Lisac (opština Bosanska Krupa);
-
ubistvo oko 120 muškaraca koji su u dva autobusa odvezeni iz
logora Keraterm i Omarska 5. augusta 1992. ili oko tog datuma,
a ostaci barem nekih od njih ekshumirani su na Hrastovoj Glavici
(opština Sanski Most);
-
ubistvo više muškaraca pred samim logorom Manjača nakon
što su dovezeni iz logora Omarska 6. augusta 1992. ili oko tog
datuma;
-
pogubljenje, kod Korićanskih stijena na planini Vlašić,
oko 200 muškaraca iz konvoja kojeg je dio krenuo iz logora Trnopolje
21. augusta 1992. ili oko tog datuma;
-
ubistvo više ljudi u logoru Omarska između otprilike 27.
maja i otprilike 21. augusta 1992.;
-
ubistvo više ljudi u logoru Keraterm između 24. maja i 5.
augusta 1992.;
-
ubistvo više ljudi u logoru Trnopolje između otprilike 25.
maja i otprilike 30. septembra 1992.
-
Vojni i policijski kadrovi bosanskih Srba koji su bili zaduženi za
te logore, njihovo osoblje i druga lica koja su imala pristup logorima
- a koji su svi potpadali pod vlast i kontrolu "Kriznog štaba" odnosno
tijela-sljednika tog "Kriznog štaba" - takođe su nanijeli tešku
duševnu i tjelesnu povredu zatočenicima bosanskim Muslimanima
i bosanskim Hrvatima tako što su ih podvrgavali seksualnom zlostavljanju,
mučenju, premlaćivanju i pljački, iznuđivanju
i drugim oblicima psihičkog i fizičkog nasilja. U Omarskoj
i Keratermu su teška premlaćivanja i mučenje zatvorenika
bili uobičajena pojava. Osoblje logora, uključujući
stražare i druge koji su zalazili u logore i fizički zlostavljali
zatočenike, služili su se tokom tih premlaćivanja raznim
oružjem i predmetima, uključujući drvene palice, metalne
šipke i alatke, debele industrijske kablove, kundake i noževe. Nakon
premlaćivanja, mučenja ili seksualnog zlostavljanja, zatočenike
bi odnijeli, odvukli ili natjerali da se vrate u svoje sobe, obično
im pri tom ne ukazavši nikakvu ljekarsku njegu za njihove povrede.
-
Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje smišljeno su vođeni na
način sračunat da se zatočenicima nametnu uslovi kojima
je cilj bio da dovedu do njihovog fizičkog uništenja, s namjerom
da se djelimično unište bosanski Muslimani i bosanski Hrvati
kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, kao takva. Uslovi
su bili užasni i surovi. Dnevni obroci hrane, kad bi ih zatočenici
uopšte i dobili, bili su jedva dovoljni za preživljavanje. Zatočenicima
je pružana nedostatna ili nikakva ljekarska njega, a higijenski uslovi
bili su više nego nezadovoljavajući. Zatočenici u logorima
i zatočeničkim objektima bili su podvrgavani ili prisiljavani
da prisustvuju nehumanim djelima, koja su uključivala ubistvo,
silovanje i seksualno zlostavljanje, mučenje, premlaćivanje,
pljačku i iznudu, kao i druge oblike psihičkog i fizičkog
nasilja. U logoru Trnopolje, zatočenice su podvrgavane seksualnom
zlostavljanju, silovanju i mučenju od strane osoblja logora,
policije, vojske i drugih koji su imali pristupa u logor. U mnogim
slučajevima, žene i djevojke odvođene su iz logora i silovane,
mučene ili seksualno zlostavljane na drugim lokacijama.
-
Nakon što su međunarodni mediji krajem jula i početkom
augusta 1992. razotkrili postojanje logora u opštini Prijedor, uslijedio
je jedan od više valova masovnih deportacija i prisilnog premještanja
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Dana 21. augusta 1992. ili
oko tog datuma, jedan od konvoja, dio kojeg je krenuo iz logora Trnopolje
i koji su kontrolirale snage bosanskih Srba među kojima je bila
i prijedorska policija, zaustavio se na cesti na planini Vlašić.
Snage bosanskih Srba naredile su da oko 200 muškaraca izađe iz
autobusa i ukrcale ih u dva druga autobusa. Ti autobusi su odvezeni
na lokaciju Korićanske stijene. Snage bosanskih Srba naredile
su tim muškarcima da izađu iz autobusa uz rub provalije i pogubile
su sve osim nekolicine koji su uspjeli pobjeći.
-
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je, u dosluhu sa drugim članovima ili pristašama
SDS-a, planirao, organizovao, koordinisao, podupirao ili na drugi
način pomagao i podržavao planiranje i pripremu kampanje za trajno
uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine
Prijedor putem kampanje progona. Između otprilike 30. aprila
i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ je, sa drugim članovima
"Kriznog štaba" ili tijelima-sljednicima tog "Kriznog
štaba", naređivao, poticao i sprovodio ili na drugi način
pomagao i podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. Od otprilike
22. maja 1992., ta kampanja je eskalirala te je obuhvatila djelimično
uništenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru kao takvih,
naročito njihovog vođstva. To je postignuto ubijanjem i
pogubljenjem pripadnika tih grupa, nanošenjem teške tjelesne i duševne
povrede drugim njihovim pripadnicima i zatočavanjem bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor u logorima Omarska,
Keraterm i Trnopolje pod uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog
uništenja zatočenika.
- Između otprilike 22. maja 1992. i 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se snage bosanskih
Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog
štaba" spremaju ubijati bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, nanositi
tešku tjelesnu ili duševnu povredu bosanskim Muslimanima i bosanskim
Hrvatima, te podvrgnuti bosanske Muslimane i bosanske Hrvate uslovima
sračunatim da dovedu do njihovog fizičkog uništenja u zatočeničkim
logorima, ili da su to već i učinili; a sve s namjerom da
se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati u Prijedoru djelimično
unište kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, kao takva - a
on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela
ili kazni njihove počinioce.
Ovim ponašanjem, Milomir STAKIĆ je počinio:
Tačka 1: genocid, kažnjiv po članu 4(3)(a),
te 7(1) i 7(3) Statuta; ili
Tačka 2: saučesništvo u genocidu, kažnjivo
po članu 4(3)(e), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda.
TAČKE 3-5
(UBISTVO; ISTREBLJENJE)
-
Pozivanjem na paragrafe 1-13 i 15-21, supra, te 57-73, infra,
tužilac ih ponovo navodi i inkorporira u tačke 3-5.
-
Oko 23. maja 1992., otprilike tri sedmice nakon preuzimanja vlasti
od strane Srba u Prijedoru, Milomir STAKIĆ je, zajedno
sa drugim pripadnicima "Kriznog štaba", podstaknuo i naredio koordinirani
napad snaga bosanskih Srba na područja opštine Prijedor koja
su bila pretežno nastanjena bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima.
Napadi su počeli u području oko sela Hambarine i Kozarac.
Taj je napad primorao na hiljade stanovnika Kozarca, uglavnom bosanskih
Muslimana, da bježe iz svojih domova. Snage bosanskih Srba sakupile
su te stanovnike, neke od njih pogubile, a preživjele odvele u razne
zatočeničke objekte, uglavnom u opštini Prijedor. Napadi
su ponekad uključivali intenzivno granatiranje, nakon kojeg bi
uslijedio juriš pješadije. U toku tih napada i nakon njih poginuo
je velik broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.
-
Napadi su se nastavili od otprilike 23. maja 1992. do kraja jula
1992. Završni vojni napad širokih razmjera u opštini, koji su snage
bosanskih Srba izvele na pretežno bosansko-muslimanska i bosansko-hrvatska
sela u brdovitom predjelu zvanom Brdo, zapadno i jugozapadno od rijeke
Sane, počeo je 20. jula 1992. ili oko tog datuma. Na tom području
su se bili sklonili mnogi od onih koji su izbjegli zarobljavanje nakon
napada na druge dijelove opštine Prijedor u maju i junu 1992. Kao
i u ranijim napadima, mnogi bosanski Muslimani i bosanski Hrvati bili
su ubijeni tokom napada i sakupljanja koje je uslijedilo. Mnogi od
onih koji su preživjeli napad i sakupljanje odvedeni su u logore Omarska,
Keraterm i Trnopolje. Od 24. na 25. jula 1992., oko 150 muškaraca
iz predjela Brda zatočenih u prostoriji br. 3 u logoru Keraterm
pogubljeno je vatrom iz mitraljeza. Idućeg dana pogubljeno je
oko 20 osoba. Krajem juna 1992., najmanje 60 nesrpskih civila, muškaraca
svih dobi, odvedeno je autobusom u područje rudnika Ljubija zvano
Redak odnosno Kipe, gdje su ih pogubile snage bosanskih Srba.
-
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je, u dosluhu sa drugim članovima ili pristašama
SDS-a, planirao, organizovao, koordinisao, podupirao ili na drugi
način pomagao i podržavao planiranje i pripremu kampanje za trajno
uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine
Prijedor putem kampanje progona. Između otprilike 30. aprila
1992. i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ je, sa drugim
članovima "Kriznog štaba" ili tijela-sljednika tog
"Kriznog štaba", naređivao, poticao i sprovodio, ili
na drugi način pomagao i podržavao izvršenje te kampanje u opštini
Prijedor. U sklopu te kampanje, snage bosanskih Srba pod kontrolom
vođstva bosanskih Srba, uključujući "Krizni štab" odnosno
tijela-sljednike tog "Kriznog štaba", namjerno su ubile značajan
broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata tokom napada na njihove
domove i sela, za vrijeme njihovog zatočenja u logorima koji
su osnovani po naređenju "Kriznog štaba", i za vrijeme prisilnih
premještanja i deportacija.
-
Između otprilike 23. maja 1992. i 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da snage bosanskih
Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog
štaba" ubijaju bosanske Muslimane i bosanske Hrvate ili da su to već
učinile, a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi
takva djela ili kazni njihove počinioce.
Ovim ponašanjem, Milomir STAKIĆ je počinio:
Tačka 3: ubistvo, zločin protiv čovječnosti,
kažnjivo po članovima 5(a) te 7(1) i 7(3) Statuta; i
Tačka 4: istrebljenje, zločin protiv čovječnosti,
kažnjivo po članovima 5(b) te 7(1) i 7(3) Statuta; i
Tačka 5: ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja,
sankcionisano članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949., kažnjivo
po članovima 3 te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
TAČKA 6
(PROGONI)
-
Pozivanjem na pragrafe 1-13, 15-21 i 25-26, supra, te 37-38,
42, 46 i 57-73, infra, tužilac ih ponovo navodi i inkorporira
u tačku 6.
-
Od 30. aprila 1992., "Krizni štab" je naređivao, odobravao ili
sprovodio sve stroža ograničenja za ne-Srbe u opštini Prijedor.
Na osnovu uputstava "Kriznog štaba" "Autonomne regije Krajina" (ARK),
svi ne-Srbi, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, koji
su bili na položajima u tijelima opštinske vlasti bili su uklonjeni
sa svojih položaja. Milomir STAKIĆ je potpisao neka rješenja
o razrješenju s dužnosti i na ta mjesta odmah postavio "lojalne" Srbe.
Preduzeća i privredne organizacije slijedili su taj primjer i
otpustili gotovo sve zaposlene ne-Srbe. Privatna i poslovna imovina
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, i pokretna i nepokretna, bila
je opljačkana i oteta.
-
Među ograničenja koja je nametnuo "Krizni štab" odnosno
tijela-sljednici tog "Kriznog štaba" spadale su i barikade na cestama
koje su podignute širom opštine, naročito oko sela i područja
nastanjenih pretežno bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima, te
u gradu Prijedoru. U gradu Prijedoru kontrolni punktovi su postavljeni
u velikim stambenim kompleksima, radi provjere identiteta osoba koje
ulaze i izlaze iz zgrada.
-
Mnoge stanovnike, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, koji su preživjeli
gorepomenute napade, snage bosanskih Srba uhapsile su, prisilile da
u kolonama pješače do sabirališta i odvele u jedan od zatočeničkih
objekata uspostavljenih po naređenju "Kriznog štaba". Za vrijeme
tog procesa hapšenja i premještanja, bosanski Muslimani i bosanski
Hrvati bili su izloženi verbalnom i fizičkom nasilju, među
njima i mnogi muškarci koje su izvodili iz kolona i tukli. Mnogi zatvorenici,
bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, muškarci i žene, odvođeni
su u policijske stanice, kasarne i druge zatočeničke objekte
u opštini Prijedor, gdje su neki surovo zlostavljani, fizički
i psihički. Mnogi od zatočenika odvedeni su u logor Omarska,
Keraterm ili Trnopolje.
-
U zatočeničkim objektima radilo je i vodilo ih vojno i
policijsko osoblje i njihovi agenti pod kontrolom prijedorskog "Kriznog
štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba". Sem toga, pristup
u logor imali su i drugi pripadnici policije i vojske bosanskih Srba,
kao i civili, koji nisu bili direktno raspoređeni u logor. Te
su osobe, u sprezi s osobljem logora ili uz saglasnost tog osoblja,
zatočenike podvrgavale fizičkom zlostavljanju, uključujući
i mučenje i ubistva, kao i psihičkom nasilju. Ni u jednom
zatočeničkom objektu zatočenicima nije omogućen
sudski postupak. Bili su zatočeni i podvrgnuti nasilju prvenstveno
zbog svog nacionalnog, etničkog, političkog ili vjerskog
identiteta.
-
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je, u dosluhu sa drugim članovima ili pristašama
SDS-a, planirao, organizovao, koordinisao, podupirao i na drugi način
pomagao i podržavao planiranje i pripremu kampanje za trajno uklanjanje
većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor
putem kampanje progona. Između otprilike 30. aprila 1992. i 30.
septembra 1992., Milomir STAKIĆ je, sa drugim članovima
"Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba", naređivao,
poticao i sprovodio, ili na drugi način pomagao i podržavao izvršenje
te kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje nad pripadnicima
bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva počinjena
su djela opisana u paragrafima 29-33 zbog njihovog političkog,
rasnog ili vjerskog identiteta.
-
Između 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ
je znao ili je bilo razloga da zna da srpske snage pod kontrolom "Kriznog
štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba" čine djela
opisana u paragrafima 29-33 gore, ili da su ih već počinile,
a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela
ili kazni njihove počinioce.
Svojim učestvovanjem u tom ponašanju, Milomir STAKIĆ je
počinio:
Tačka 6: progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj
osnovi, zločin protiv čovječnosti, kažnjive po
članovima 5(h) te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
TAČKE 7-9
(MUČENJE; OKRUTNO POSTUPANJE)
-
Pozivanjem na paragrafe 1-13 i 29-33 supra, te 57-73 infra,
tužilac ih ponovo navodi i inkorporira u tačke 7-9.
-
Mnoge bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, stanovnike koji su preživjeli
napade na sela, srpske snage su uhapsile, prisilile da u kolonama
pješače do sabirališta te odvele u jedan od zatočeničkih
logora uspostavljenih po naređenju "Kriznog štaba". Za vrijeme
tog procesa hapšenja i premještanja, bosanski Muslimani i bosanski
Hrvati bili su izloženi verbalnom i fizičkom nasilju, među
njima i mnogi muškarci koje su izvodili iz kolona i tukli ili strijeljali.
Mnogi zatvorenici bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, muškarci i
žene, odvedeni su u policijsku stanicu i kasarnu u Prijedoru i nakon
toga prebačeni u neki od drugih zatočeničkih objekata.
U policijskoj stanici i kasarni neki su od zatočenika surovo
zlostavljani, fizički i psihički. Većina bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata koje su uhapsile snage bosanskih Srba
na kraju su odvedeni u logor Omarska, Keraterm ili Trnopolje.
-
U logorima i drugim zatočeničkim objektima zatočenici
su bili podvrgnuti nehumanim uslovima, mučenju i drugim oblicima
fizičkog nasilja, stalnom ponižavanju, degradaciji i svakodnevnom
strahovanju od smrti. U zatočeničkim objektima radilo je
i vodilo ih vojno i policijsko osoblje i njihovi agenti pod direktnom
kontrolom prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog
"Kriznog štaba".
-
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je, u dosluhu sa drugim članovima ili pristašama
SDS-a, planirao, organizovao, koordinisao, podupirao i na drugi način
pomagao i podržavao kampanju za trajno uklanjanje većine bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje progona
koja je između ostalog uključivala počinjenje djela
opisanih u paragrafima 37-38. Između otprilike 30. aprila 1992.
i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ je, sa drugim članovima
"Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba", naređivao,
poticao i sprovodio, ili na drugi način pomagao i podržavao izvršenje
te kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje bosansko-muslimansko
i bosansko-hrvatsko stanovništvo namjerno je podvrgnuto nehumanim
uslovima, mučenju i drugim oblicima fizičkog nasilja, stalnom
ponižavanju, degradaciji i svakodnevnom strahovanju od smrti od strane
vojnog i policijskog osoblja i njihovih agenata, koji su bili pod
kontrolom prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog
"Kriznog štaba". "Krizni štab" odnosno tijela-sljednici tog "Kriznog
štaba", uključujući Milomira STAKIĆA, podstakli
su, naređivali, koordinisali, podupirali i na druge načine
pomagali i podržavali počinjenje tih djela.
-
Između 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ
je znao ili je bilo razloga da zna da snage bosanskih Srba pod kontrolom
"Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba" čine
djela opisana u paragrafima 37-38 gore, ili da su ih već počinile,
a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela
ili kazni njihove počinioce.
Svojim učestvovanjem u tom ponašanju, Milomir STAKIĆ je
počinio:
Tačka 7: mučenje, zločin protiv čovječnosti,
kažnjivo po članovima 5(f) te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda; i
Tačka 8: okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja
ratovanja, sankcionisano članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija
iz 1949., kažnjivo po članovima 3 te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda; i
Tačka 9: mučenje, kršenje zakona i običaja
ratovanja, sankcionisano članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija
iz 1949., kažnjivo po članovima 3 te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda.
TAČKE 10-11
(DEPORTACIJA, NEHUMANA DJELA)
-
Pozivanjem na paragrafe 1-13 i 29-33 supra, te 57-73 infra,
tužilac ih ponovo navodi i inkorporira u tačke 10-11.
-
Početkom juna 1992. počeo je niz masovnih prisilnih premještanja
bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva iz Prijedora
u područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom Vlade Bosne i Hercegovine
te u Hrvatsku. Prisilna premještanja i deportacije organizovali su,
direktno i indirektno, prijedorska policija i drugi opštinski organi
koji su djelovali po uputstvima "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika
tog "Kriznog štaba". Prije nego što će biti prisilno premješteni,
većina bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata morali su potpisati
dokumente kojima svoju imovinu prenose na "republiku" bosanskih Srba.
Prisilna premještanja i deportacije nastavili su se tokom čitavog
mjeseca septembra 1992., što je rezultiralo protjerivanjem većine
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.
-
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je, u dosluhu sa drugim članovima ili pristašama
SDS-a, planirao, organizovao, koordinisao, podupirao ili na drugi
način pomagao i podržavao kampanju za trajno uklanjanje većine
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje
progona koja je između ostalog uključivala počinjenje
djela opisanih u paragrafu 42. Između otprilike 30. aprila 1992.
i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ je, sa drugim članovima
"Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba", naređivao,
poticao i sprovodio, ili na drugi način pomagao i podržavao izvršenje
te kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje bosansko-muslimansko
i bosansko-hrvatsko stanovništvo prisilno je premještano i deportovano
iz opštine Prijedor. Nadalje, "Krizni štab" odnosno tijela-sljednici
tog "Kriznog štaba", uključujući Milomira STAKIĆA,
podstakli su, naređivali, koordinisali, podupirali i na druge
načine pomagali i podržavali počinjenje djela opisanih u
paragrafu 42 gore.
-
Između 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ
je znao ili je bilo razloga da zna da snage bosanskih Srba pod kontrolom
"Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba" čine
djela opisana u paragrafu 42 gore, ili da su ih već počinile,
a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela
ili kazni njihove počinioce.
Svojim učestvovanjem u tom ponašanju, Milomir STAKIĆ je
počinio:
Tačka 10: deportacija, zločin protiv čovječnosti,
kažnjiva po članovima 5(d) te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda.
Tačka 11: nehumana djela (prisilno premještanje), zločin
protiv čovječnosti, kažnjiv po članovima 5(i) te
7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
TAČKE 12-14
(BEZOBZIRNO RAZARANJE ILI PUSTOŠENJE SELA, GRADOVA
ILI NASELJA; UNIŠTAVANJE ILI HOTIMIČNO NANOŠENJE ŠTETE USTANOVAMA
NAMIJENJENIM RELIGIJI)
-
Pozivanjem na paragrafe 1-13 i 29-33 supra te 57-73 infra,
tužilac ih ponovo navodi i inkorporira u tačke 12-14.
-
Za vrijeme i nakon napada na dijelove opštine Prijedor nastanjene
pretežno bosanskim Muslimanima i bosanskih Hrvatima, srpske snage
pod kontrolom prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika
tog "Kriznog štaba" sistematski su pljačkale i uništavale sela
i imovinu bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući
kuće, radnje, džamije i crkve. Razaranje je bilo širokih razmjera,
a na nekim mjestima ostali su samo dijelovi zgrada i šuta. Razorena
je većina džamija u gradovima Prijedor i Kozarac. Bosansko-muslimansko
i bosansko-hrvatsko stanovništvo nije pružilo značajan otpor
tim napadima. Slijedi spisak nekih od nesrpskih ustanova namijenjenih
religiji koje su oštećene ili uništene u opštini Prijedor između
30. aprila i 30. septembra 1992. godine:
-
džamija u Hambarinama 24. maja 1992. ili oko tog datuma;
-
"Mutnička" džamija u Kozarcu krajem maja ili početkom
juna 1992. godine;
-
džamija u Kozaruši krajem maja 1992. godine;
-
"Čaršijska" ili gradska džamija u Prijedoru 30. maja 1992.
ili oko tog datuma;
-
džamija u Starom gradu u Prijedoru između 30. maja i 20. juna
1992. godine;
-
džamija u Kamičanima u junu 1992. godine;
-
džamija u Donjoj Ljubiji u maju 1992. godine;
-
džamija u Bišćanima 20. jula 1992. ili oko tog datuma;
-
katolička crkva u Briševu 29. jula 1992. ili oko tog datuma;
-
katolička crkva u Prijedoru 28. augusta 1992. ili oko tog
datuma;
-
džamija u naselju Puharska u Prijedoru 28. augusta 1992. ili oko
tog datuma.
-
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ je, u dosluhu sa drugim članovima ili pristašama
SDS-a, planirao, organizovao, koordinisao, podupirao ili na drugi
način pomagao i podržavao planiranje i pripremu kampanje za trajno
uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine
Prijedor putem kampanje progona koja je između ostalog uključivala
počinjenje djela opisanih u paragrafu 46. Između otprilike
30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ
je, sa drugim članovima "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika
tog "Kriznog štaba", naređivao, poticao i sprovodio, ili na drugi
način pomagao i podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor.
U sklopu te kampanje sela i imovina bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog
stanovništva namjerno su i bezobzirno pljačkana i uništavana.
-
Između 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir STAKIĆ
je znao ili je bilo razloga da zna da snage bosanskih Srba pod kontrolom
"Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika tog "Kriznog štaba" čine
djela opisana u paragrafu 46 gore, ili da su ih već počinile,
a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela
ili kazni njihove počinioce.
Svojim učestvovanjem u tom ponašanju, Milomir STAKIĆ je
počinio:
Tačka 12: bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela,
ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, kršenje zakona i
običaja ratovanja, kažnjivo po članovima 3(b) te 7(1)
i 7(3) Statuta Međunarodnog suda; i
Tačka 13: uništavanje ili hotimično nanošenje štete
ustanovama namijenjenim religiji, kršenje zakona i običaja ratovanja,
kažnjivo po članovima 3(d) te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda.
Tačka 14: pljačkanje javne ili privatne imovine, kršenje
zakona i običaja ratovanja, kažnjivo po članovima 3(e)
te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENOG
MILOMIRA STAKIĆA:
-
Krivična odgovornost optuženog Milomira STAKIĆA
temelji se na njegovim ovlastima, de iure ili de facto,
i njegovom ponašanju između 11. septembra 1991. i 30. septembra
1992. kao osobe na rukovodećem položaju u prijedorskom SDS-u,
"Skupštini srpskog naroda opštine Prijedor," "Kriznom štabu" opštine
Prijedor odnosno tijelima-sljednicima tog "Kriznog štaba", "Skupštini
opštine" Prijedor i drugim tijelima koja je uspostavio ili preuzeo
prijedorski SDS. Njegova krivična odgovornost po članu 7(1)
Statuta temelji se na njegovoj funkciji kao jednog od rukovodilaca
SDS-a u opštinskom "Kriznom štabu" i kasnije "Ratnom predsjedništvu"
u Prijedoru, opštinskom "Savjetu za narodnu odbranu" u Prijedoru,
"Skupštini opštine" Prijedor i SDS-u Prijedor. Njegova krivična
odgovornost po članu 7(3) Statuta temelji se na njegovom položaju
"predsjednika" opštinskog "Kriznog štaba" SDS-a, a kasnije "Ratnog
predsjedništva", kao i opštinskog "Savjeta za narodnu odbranu" i "Skupštine
opštine" Prijedor.
-
Tokom 1991. i 1992. Milomir STAKIĆ je bio rukovodilac
u SDS-u Prijedor. U periodu od 30. aprila do 30. septembra 1992. Milomir
STAKIĆ je bio na funkciji "predsjednika" opštinskog "Kriznog
štaba", a kasnije "Ratnog predsjedništva", opštinskog "Savjeta za
narodnu odbranu", "Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor", te
od 30. aprila 1992. pa najmanje do 30. septembra 1992. "Skupštine
opštine".
-
SDS-ov opštinski "Krizni štab" u Prijedoru oformljen je kao organ
izvršne i zakonodavne vlasti u opštini Prijedor koja je nakon preuzimanja
vlasti bila pod srpskom kontrolom. Formiranje tog "Kriznog štaba"
zvanično je u maju 1992. objavila "Skupština opštine" Prijedor,
koja je Milomira STAKIĆA imenovala "predsjednikom" "Kriznog
štaba". Odlukom je predviđeno da ovlasti "Kriznog štaba" uključuju
koordinaciju funkcija vlasti, odbranu teritorije opštine, obezbjeđenje
sigurnosti stanovništva i imovine i organizovanje "svih drugih vidova
života i rada". Dana 18. maja 1992. "Krizni štab ARK-a" objavio je
da su "krizni štabovi" najviši organi vlasti u opštinama.
-
Prijedorski "Krizni štab" odnosno tijela-sljednici tog štaba preuzeli
su, dakle, vlast nad lokalnim oružanim snagama koje su učestvovale
u napadima na lokacije u opštini Prijedor nastanjene pretežno bosanskim
Muslimanima i bosanskim Hrvatima; nad hapšenjem i zatočavanjem
ne-Srba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru;
nad uspostavom i radom zatočeničkih objekata u Prijedoru;
nad deportacijom odnosno prisilnim premještanjem ne-Srba, prvenstveno
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, van područja opštine
Prijedor; te nad lokalnim službenim licima koji su bili ovlašteni
da vode istrage, hapse i krivično gone osobe.
-
Među preduzetim radnjama, prijedorski "Krizni štab" odnosno
tijela-sljednici tog "Kriznog štaba", pod predsjedništvom, de iure
ili de facto, Milomira STAKIĆA, preuzeo je kontrolu
nad medijima u Prijedoru i propagirao kampanju diskriminacije ne-Srba;
naredio mobilizaciju vojnih obveznika; uspostavio zatočeničke
objekte; zabranio puštanje zatočenika na slobodu; zabranio povratak
zatočenika u Prijedor; naručivao osnovne potrepštine za
vojsku i policiju; izdavao naređenja vojnoj policiji i Stanici
javne bezbjednosti u Prijedoru; naredio prekid radnog odnosa za zatočenike
zaposlene u javnom i privatnom sektoru; i uspostavio lokalne "krizne
štabove" u opštini Prijedor te ih zadužio da, između ostalog,
održavaju efikasan nivo odbrane i osiguraju sve neophodne uslove za
uspješnu oružanu borbu, kontrolišu bezbjednost teritorije, koordinišu
dejstva vojske i policije, dostavljaju izvještaje "Kriznom štabu"
opštine Prijedor odnosno tijelima-sljednicima tog "Kriznog štaba"
i redovno ga informišu. "Krizni štab" u Prijedoru, odnosno tijela-sljednici
tog "Kriznog štaba", djelovao je kao jedinstven organ, a među
njegovim članovima bile su vojne i policijske starješine te starješine
teritorijalne odbrane. Njegove odluke i naređenja potpisivao
je "predsjednik".
-
Milomir STAKIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da
se oružane snage pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-sljednika
tog "Kriznog štaba" spremaju da počine krivična djela, ili
da su ih već počinile, a on nije preduzeo nužne i razumne
mjere da spriječi takva djela ili kazni njihove počinioce.
-
U Bosni i Hercegovini je opštinski savjet za narodnu odbranu bio
odgovoran, između ostalog, za planiranje, pripremu i vođenje
odbrane opštine, prema smjernicama skupštine opštine. Milomir STAKIĆ
je bio "predsjednik" "Opštinskog savjeta za narodnu odbranu" opštine
Prijedor.
-
. Što se tiče krivične odgovornosti optuženog Milomira
STAKIĆA po članu 7(1), on je učestvovao u zajedničkom
zločinačkom poduhvatu, u raznim svojim ulogama navedenim
u dosadašnjem tekstu.
-
u početku je zajednički cilj tog zločinačkog
poduhvata bilo trajno prisilno uklanjanje iz opštine Prijedor većine
nesrpskog stanovništva, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata, počinjenjem krivičnih djela koja se terete u drugoj
izmijenjenoj optužnici, što je uključivalo kampanju progona
protiv ne-Srba u opštini Prijedor, koja je, kako je zamišljeno,
trebala da postane dio nove srpske države. Zločinački
poduhvat započet je prije proglašenja "Skupštine srpskog naroda
opštine Prijedor" od 17. januara 1992. o "pripajanju" "srpskih teritorija
u opštini Prijedor" "ARK-u". Od otprilike 22. maja 1992., kampanja
je eskalirala te je obuhvatila djelimično uništenje bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru, kao takvih, naročito
njihovog vođstva. Poduhvat je postojao barem do 30. septembra
1992.
-
Na funkcijama koje je vršio, najprije u opštini Prijedor i SDS-u
Prijedor, a zatim u "Skupštini srpskog naroda opštine Prijedor"
i drugim tijelima koja je oformio SDS Prijedor, Milomir STAKIĆ
je igrao rukovodeću ulogu u toj kampanji u dosluhu sa drugim
vođama bosanskih Srba u Prijedoru. Milomir STAKIĆ
i ostali učesnici u zajedničkom krivičnom poduhvatu
imali su stanje svijesti koje se traži za počinjenje svakog
od krivičnih djela koja se terete u drugoj izmijenjenoj optužnici.
-
Ako se neko od djela koja se terete u drugoj izmijenjenoj optužnici
nije uklapalo u zajednički cilj koji je opisan gore u tekstu,
takva djela su bila prirodna i predvidljiva posljedica ispunjenja
zajedničkog cilja. Milomir STAKIĆ je bio svjestan
da su ta krivična djela moguća posljedica ispunjenja tog
zajedničkog cilja.
- Premda je bio svjestan mogućih posljedica, Milomir STAKIĆ
je svjesno i hotimično učestvovao u zajedničkom zločinačkom
poduhvatu. Po tom osnovu snosi individualnu krivičnu odgovornost
za ta krivična djela po članu 7(1), uz odgovornost po istom
članu, za planiranje, poticanje, naređivanje ili pomaganje
i podržavanje, na drugi način, u planiranju, pripremi ili izvršenju
tih krivičnih djela.
OPŠTI NAVODI:
-
Sve ponašanje koje se tereti po članu 5 u ovoj drugoj izmijenjenoj
optužnici bilo je dio rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog
protiv ne-srpskog civilnog stanovništva opštine Prijedor, prvenstveno
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.
-
U sve vrijeme na koje se odnose optužbe po članovima 3 i 5 u
ovoj drugoj izmijenjenoj optužnici, u opštini Prijedor je postojalo
stanje oružanog sukoba.
-
U sve vrijeme na koje se odnose optužbe po članu 3 u ovoj drugoj
izmijenjenoj optužnici, optuženi Milomir STAKIĆ bio je
dužan da se pridržava zakona i običaja koji regulišu vođenje
oružanog sukoba.
-
U svakoj tački ove druge izmijenjene optužnice u kojoj se tereti
za mučenje, djela su počinjena od strane, ili na poticaj
ili uz saglasnost ili pristanak službenog lica ili lica koje je djelovalo
u službenom svojstvu, i to radi postizanja jednog ili više od sljedećih
ciljeva: da se ishode informacije ili priznanje od žrtve ili treće
osobe; da se žrtva kazni za djelo koje je počinila, ili se sumnja
da ga je počinila, žrtva ili treća osoba; da se žrtva zastraši
ili na nešto prinudi; ili iz bilo kojeg razloga zasnovanog na diskriminaciji
bilo koje vrste.
-
Optuženi Milomir STAKIĆ imao je stanje svijesti koje
se traži za djela za koja se tereti u ovoj drugoj izmijenjenoj optužnici.
-
Optuženi Milomir STAKIĆ je individualno odgovoran za
krivična djela za koja se tereti u ovoj drugoj izmijenjenoj optužnici
shodno članu 7(1). Individualna krivična odgovornost uključuje
planiranje, poticanje, naređivanje, počinjavanje ili pomaganje
i podržavanje, na drugi način, u planiranju, pripremi ili izvršenju
bilo kojeg krivičnog djela iz članova 3, 4 i 5.
-
Dok je bio na položajima nadređene vlasti navedenim u prethodnim
paragrafima, optuženi Milomir STAKIĆ takođe je krivično
odgovoran za ponašanje svojih podređenih, shodno članu 7(3).
Nadređeni je odgovoran za ponašanje svog podređenog(-ih)
ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegov(i) podređeni
sprema(ju) da počine takvo ponašanje ili da su to već učinili,
a nadređeni nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi
takvo ponašanje ili kazni njegove počinioce.
DODATNI ČINJENIČNI NAVODI:
-
Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini.
Prema popisu stanovništva iz 1991., broj stanovnika je iznosio oko
112.543: 49.351 (43,9%) izjašnjavali su se kao Muslimani; 47.581 (42,3%)
izjašnjavali su se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjašnjavali su se kao Hrvati;
6.459 (5,7%) izjašnjavali su se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) izjašnjavali
su se kao pripadnici drugih naroda.
-
Novembra 1990. godine u čitavoj Bosni i Hercegovini, uključujući
opštinu Prijedor, održani su demokratski izbori. Postojale su tri
glavne stranke, od kojih se svaka poistovjećivala sa jednom od
tri glavne grupe stanovništva. Stranka demokratske akcije (SDA) je
bila prepoznata kao muslimanska nacionalna stranka. Srpska demokratska
stranka (SDS) je bila prepoznata kao srpska nacionalna stranka. Hrvatska
demokratska zajednica, HDZ, bila je prepoznata kao hrvatska nacionalna
stranka. U republičkoj Skupštini najveći broj mjesta osvojio
je SDA, a dalje redom SDS, HDZ i ostale stranke. U opštini Prijedor,
od 90 mjesta u Skupštini opštine SDA je osvojila 30 mjesta, SDS 28
mjesta, HDZ je osvojila 2 mjesta, a 30 mjesta je pripalo ostalim strankama.
-
U vrijeme održavanja izbora 1990., činilo se mogućim da
Slovenija i Hrvatska proglase nezavisnost od Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije (SFRJ). Tokom 1991., pojavila se mogućnost
da i Bosna i Hercegovina proglasi nezavisnost, protivno željama SDS-a.
Rezultati izbora 1990. značili su da SDS neće biti u mogućnosti
da demokratskim sredstvima spriječi otcjepljenje Bosne i Hercegovine
od SFRJ. Vođe SDS-a proglasile su, međutim, da se Srbe iz
Bosne i Hercegovine ne može natjerati da iziđu iz Jugoslavije.
Kao posljedica toga, određena područja Bosne i Hercegovine
gdje je srpsko stanovništvo imalo relativnu većinu počela
su da se organizuju u formalne regionalne strukture, takozvane "zajednice
opština". Jedna od tih zajednica bila je i "Zajednica opština Bosanske
Krajine" sa sjedištem u Banjoj Luci, koja je osnovana 25. aprila 1991.
-
Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991.,
činilo se sve vjerovatnijim da će i Bosna i Hercegovina
proglasiti nezavisnost. SDS je stoga ubrzao stvaranje zasebne srpske
tvorevine u Bosni i Hercegovini. U ljeto i jesen 1991., "zajednice
opština" u kojima su prevladavali Srbi transformisane su u četiri
"srpske autonomne oblasti" i jednu "srpsku autonomnu regiju". Dana
16. septembra 1991., "Zajednica opština Bosanske Krajine" transformisala
se u "Autonomnu regiju Krajina" (ARK). Premda opština Prijedor nije
ušla u ARK, 17. januara 1992. je u opštini Prijedor, slično kao
i u drugim opštinama gdje Srbi nisu predstavljali relativnu većinu
stanovništva, osnovana zasebna paralelna "Skupština srpskog naroda
opštine Prijedor", shodno "Uputstvu za organizaciju i djelovanje organa
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" koje
je Glavni odbor SDS-a izdao 19. decembra 1991. Prva sjednica te "Skupštine"
zakazana je za 7. januar 1992.
-
"Uputstvo" od 19. decembra 1991. predstavljalo je obrazac za preuzimanje
vlasti od strane SDS-a u takvim opštinama. Jedan element tog obrasca
bila je uspostava "kriznih štabova" SDS-a u svakoj opštini. Struktura
"Kriznog štaba" Prijedor definisana je 27. decembra 1991.
-
Dana 24. oktobra 1991. formirana je odvojena "Skupština srpskog naroda
u Bosni i Hercegovini", u kojoj je dominirao SDS. Ta je "Skupština"
9. januara 1991. usvojila "Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike
Bosne i Hercegovine". Proglašeno je da teritoriju te "republike" čine
"područja srpskih autonomnih oblasti i regija i drugih srpskih
etničkih cjelina u Bosni i Hercegovini, uključujući
i područja u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida
koji je nad njim izvršen u Drugom svjetskom ratu ...", te da je republika
sastavni dio jugoslavenske savezne države. Dana 12. augusta 1992.
ime te "Srpske Republike Bosne i Hercegovine" promijenjeno je u "Republika
Srpska".
-
Sa stanovišta vođa SDS-a, ogromnu prepreku stvaranju te "republike"
predstavljalo je značajno prisustvo bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata, koji su živjeli u područjima na koja se polagalo pravo
kao na "srpske teritorije". Stoga je stvaranje te "republike" i osiguranje
njenih granica u krajnjoj liniji uključivalo trajno uklanjanje
gotovo svih bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.
-
U tu svrhu, vođe SDS-a u opštini Prijedor i drugdje poticali
su i širili propagandu koja je bosanske Muslimane i bosanske Hrvate
prikazivala kao fanatike koji namjeravaju da počine genocid nad
srpskim narodom kako bi preuzeli kontrolu u Bosni i Hercegovini. Svrha
te propagande bila je da se među bosanskim Srbima stvori podrška
programu SDS-a i spremnost da čine zločine protiv svojih
komšija pod parolom odbrane srpskog naroda.
-
Krizni štabovi SDS-a su bili formiran po uzoru na slična tijela
koja su postojala kao dio odbrambenog sistema SFRJ i za koja je bilo
predviđeno da preuzmu funkcije opštinskih i drugih skupština
u vrijeme ratnog ili vanrednog stanja kada ove nisu u mogućnosti
da funkcionišu. "Krizni štabovi" SDS-a osnovani su i na regionalnom
i na opštinskom nivou kao tijela koja će biti zadužena za koordinaciju
i sprovođenje glavnine operativne faze plana za uklanjanje ne-Srba,
prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, i preuzimanje
vlasti u regijama i opštinama. Dana 18. maja 1992. "Krizni štab" "ARK"
proglasio je da su opštinski "krizni štabovi" najviši organ vlasti
u opštinama. Dana 26. maja 1992. "Krizni štab ARK" proglasio se najvišim
organom vlasti u "ARK" i izjavio da su njegove odluke obavezujuće
za sve "krizne štabove" u opštinama.
-
Dana 31. maja odnosno 10. juna 1992., opštinski "krizni štabovi"
SDS-a preimenovani su odlukom "Predsjedništva" "Srpske Republike Bosne
i Hercegovine" u "ratna predsjedništva", a zatim u "ratna povjereništva".
"Ratna predsjedništva"/"ratna povjereništva" u biti su zadržala istu
strukturu i ovlasti kao "krizni štabovi" i u javnosti su i dalje bili
poznati kao "krizni štabovi".
|
/potpis na originalu/
Carla Del Ponte
tužilac |
Dana 31. augusta 2001.
U Hagu,
Nizozemska |
|
[pečat Tužilaštva]
|