MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
PREDMET BR. IT-97-24-PT
TUŽILAC
MEĐUNARODNOG SUDA
PROTIV
MILOMIRA STAKIĆA
ČETVRTA IZMIJENJENA OPTUŽNICA
Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u
skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 18 Statuta Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: Statut Međunarodnog
suda), optužuje:
Milomira STAKIĆA
za GENOCID, ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI i KRŠENJA
ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, kako slijedi:
ČINJENIČNI KONTEKST
-
Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, ukupan broj stanovnika
je iznosio oko 112.543: 49.351 (43,9%) izjasnili su se kao Muslimani,
47.581 (42,3%) izjasnili su se kao Srbi, 6.316 (5,6%) izjasnili su
se kao Hrvati, 6.459 (5,7%) izjasnili su se kao Jugosloveni, a 2.836
(2,5%) bili su drugih nacionalnosti.
-
U novembru 1990. godine u čitavoj Bosni i Hercegovini, uključujući
opštinu Prijedor, održani su demokratski izbori. Postojale su tri
glavne stranke od kojih je svaka odgovarala jednoj od tri glavne grupe
stanovništva. Stranka demokratske akcije (SDA) se uglavnom smatrala
nacionalnom strankom bosanskih Muslimana. Srpska demokratska stranka
(SDS) se smatrala glavnom srpskom nacionalnom strankom. Hrvatska demokratska
zajednica (HDZ) se smatrala hrvatskom nacionalnom strankom. U republičkoj
skupštini najveći broj mjesta osvojio je SDA, a iza njega su
po broju mjesta slijedili SDS, HDZ i zatim ostale stranke. U opštini
Prijedor, od 90 mjesta u Skupštini opštine, SDA je osvojio 30 mjesta,
SDS 28 mjesta, HDZ 2 mjesta, a 30 mjesta su podijelile ostale stranke.
-
Već u vrijeme održavanja izbora 1990. bilo je vidljivo da bi
Slovenija i Hrvatska mogle da proglase nezavisnost od Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Tokom 1991. godine postalo
je vidljivo da bi i Bosna i Hercegovina mogla da proglasi nezavisnost,
protivno željama SDS-a. Rezultati izbora 1990. značili su da
SDS otcjepljenje Bosne i Hercegovine od SFRJ neće moći spriječiti
demokratskim sredstvima. Vođe SDS-a objavile su, međutim,
da Srbe Bosne i Hercegovine niko neće natjerati da izađu
iz Jugoslavije. Određena područja Bosne i Hercegovine u
kojima je srpsko stanovništvo imalo relativnu većinu počela
su da se na osnovu postojećih ustavnih odredbi o "zajednicama
opština" organizuju u nove regionalne strukture. Jedna od njih bila
je i Zajednica opština Bosanske Krajine sa sjedištem u Banjoj Luci,
osnovana 25. aprila 1991. godine.
-
Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991.,
postajalo je sve vjerovatnije da će nezavisnost proglasiti i
Bosna i Hercegovina. U ljeto i jesen 1991. "zajednice opština" kojima
su dominirali Srbi transformisane su u četiri srpske autonomne
oblasti i jednu srpsku autonomnu regiju. Dana 16. septembra 1991.
Zajednica opština Bosanske Krajine transformisana je u Autonomnu regiju
Krajina (ARK). Tada opština Prijedor nije ušla u ARK. Dana 24. oktobra
1991. osnovana je zasebna Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini
u kojoj je dominirao SDS.
-
Dana 19. decembra 1991., Glavni odbor SDS-a izdao je "Uputstvo o
organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini
u vanrednim okolnostima" (dalje u tekstu: Uputstvo) koje je zapravo
predstavljalo nacrt projekta SDS-ovog preuzimanja opština poput Prijedora.
Jedan od elemenata toga projekta bilo je osnivanje SDS-ovih "kriznih
štabova" u svakoj opštini. "Kriznim štabovima" su dana isključiva
ovlaštenja za organizaciju i nadzor osnivanja paralelnih organa državne
vlasti na nivou opštine (izvršni odbor, organi uprave, sud za prekršaje,
stanica javne bezbjednosti (policija)). Struktura Kriznog štaba opštine
Prijedor utvrđena je na sastanku Opštinskog odbora SDS-a 27.
decembra 1991. godine. Jedan od elemenata projekta iz Uputstva od
19. decembra 1991. bio je i sljedeći: "Sazvati i proglasiti skupštinu
srpskog naroda u opštini koju sačinjavaju odbornici iz reda srpskog
naroda u skupštini opštine i predsjednici mjesnih odbora SDS."
-
Dana 9. januara 1992. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini
(dalje u tekstu: Skupština bosanskih Srba) usvojila je Deklaraciju
o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Proglašeno je
da teritoriju te republike čine "područja srpskih autonomnih
oblasti i regija i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i
Hercegovini, uključujući i područja u kojima je srpski
narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom
svjetskom ratu ...", te da je ta republika sastavni dio savezne države
Jugoslavije. (Dana 12. augusta 1992. naziv te Srpske Republike Bosne
i Hercegovine promijenjen je u Republika Srpska).
-
U opštini Prijedor (kao i u drugim opštinama u kojima Srbi nisu predstavljali
relativnu većinu stanovnišva), na osnovu Uputstva je formirana
zasebna paralelna Skupština srpskog naroda opštine Prijedor. Prva
sjednica te skupštine bila je zakazana za 7. januara 1992. godine.
Dana 17. januara 1992. Skupština srpskog naroda opštine Prijedor proglasila
je pripajanje srpskih teritorija opštine Prijedor ARK-u.
-
Stvaranje republike i obezbjeđivanje njenih granica u krajnjoj
liniji su uključivali trajno uklanjanje gotovo svih bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata opštine Prijedor. Imajući u vidu
taj cilj, vođe SDS-a u opštini Prijedor i drugdje poticale su
i širile propagandu koja je bosanske Muslimane i bosanske Hrvate prikazivala
kao fanatike koji namjeravaju da počine genocid nad srpskim narodom
kako bi stekli kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom.
-
SDS-ovi krizni štabovi bili su formirani po modelu sličnih tijela
koja su postojala u okviru sistema odbrane SFRJ, a koja su bila zamišljena
tako da u vrijeme ratnog ili vanrednog stanja preuzmu funkcije opštinskih
i drugih skupština ako one nisu u mogućnosti da funkcionišu.
SDS-ovi krizni štabovi bili su formirani i na regionalnom i na opštinskom
nivou kao tijela koja će preuzeti zadatak koordinacije i izvršenja
najvećeg dijela operativne faze plana uklanjanja nesrba, prvenstveno
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, te uzeti u svoje ruke vlast
nad regijama i opštinama.
-
Dana 4. aprila 1992., Radovan KARADŽIĆ, u svojstvu predsjednika
Savjeta za nacionalnu bezbjednost u Skupštini srpskog naroda u Bosni
i Hercegovini, naredio je aktiviranje kriznih štabova u određenim
okolnostima. Dana 26. aprila 1992. Vlada Srpske Republike Bosne i
Hercegovine izdala je Izvod iz Uputstva za rad kriznih štabova srpskog
naroda u opštinama. U skladu s tim uputstvom, trebalo je da krizni
štabovi preuzmu sve prerogative i funkcije opštinskih skupština svagdje
gdje one nisu mogle da se sazovu. Dana 27. aprila 1992., na sjednici
Savjeta za nacionalnu bezbjednost i Vlade Srpske Republike, usvojen
je zaključak da treba da se izradi detaljnije uputstvo za krizne
štabove koje će uključivati metode političkog rada
na terenu i organizovanje funkcionisanja organa vlasti.
-
U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992., policija i vojska preuzele
su fizičku kontrolu nad gradom Prijedorom. Tim preuzimanjem otpočeo
je niz događaja koje je organizovao i usmjeravao isprva Krizni
štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992. ti će
događaji rezultirati smrću ili prisilnim odlaskom većine
nesrpskog stanovništva opštine Prijedor.
-
Nakon preuzimanja Prijedora silom, Krizni štab je zaveo stroga ograničenja
svih aspekata života za nesrbe, prvenstveno bosanske Muslimane i bosanske
Hrvate, uključujući ograničenje kretanja i zaposlenja.
Tim ograničenjima nesrbi su zadržani u selima i područjima
opštine u kojima su živjeli. Počev od kraja maja 1992. ta područja
podvrgnuta su žestokim napadima velikih razmjera od strane vojske
srpske republike (VRS), paravojnih formacija, teritorijalne odbrane
(dalje u tekstu: TO), policijskih jedinica i civila koje su te snage
naoružale (dalje u tekstu: snage bosanskih Srba). Mnoge bosanske Muslimane
i bosanske Hrvate koji su preživjeli prve artiljerijske i pješadijske
napade snage bosanskih Srba lišile su slobode i premjestile ih u zatočeničke
objekte koji su bili otvarani i djelovali pod rukovodstvom Kriznog
štaba.
-
Dana 18. maja 1992. Krizni štab ARK-a proglasio je da su krizni
štabovi najviši organi vlasti u opštinama. Dana 26. maja 1992. Krizni
štab ARK-a proglasio se najvišim organom vlasti u ARK-u, a svoje odluke
obavezujućima za sve krizne štabove u opštinama.
-
Skupština opštine Prijedor, na svojoj sjednici od 20. maja 1992.,
usvojila je Odluku o organizovanju i radu Kriznog štaba opštine Prijedor
(dalje u tekstu: Krizni štab Prijedor). U odluci je stajalo da je
Krizni štab obrazovan radi koordinacije funkcije vlasti, odbrane teritorije
opštine, osiguravanja bezbjednosti stanovništva i imovine, uspostavljanja
vlasti i organizacije svih drugih vidova života i rada. Tom odlukom
je Krizni štab Prijedor dobio ovlaštenje da odlučuje o pitanjima
iz oblasti nadležnosti skupštine u slučaju da se skupština opštine
ne može sastati. Imenovanja članova Kriznog štaba Prijedor zvanično
su objavljena istog dana, a među njima i imenovanje Milomira
STAKIĆA za predsjednika Kriznog štaba.
-
Članovi Kriznog štaba Prijedor po funkciji su bili predsjednik
i potpredsjednik Skupštine opštine, predsjednik Izvršnog odbora Opštine,
komandant štaba Teritorijalne odbrane, komandant Opštinskog štaba
Civilne zaštite, načelnik Stanice javne bezbjednosti, sekretar
Opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu, sekretar Opštinskog sekretarijata
za privredu i društvene djelatnosti, sekretar Opštinskog sekretarijata
za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove; referent
za zdravstvo i socijalnu zaštitu iz Opštinskog sekretarijata za privredu
i društvene djelatnosti. Sastancima Kriznog štaba Prijedor prisustvovali
su i predstavnici VRS-a. Odluke i naređenja je potpisivao predsjednik.
-
Milomir STAKIĆ, kao predsjednik Kriznog štaba Prijedor
i predsjedavajući Savjeta za narodnu odbranu opštine Prijedor,
podsticao je vojne napade koji su započeli u maju 1992. godine,
na lokacije u opštini Prijedor gdje su živjeli prvenstveno bosanski
Muslimani i bosanski Hrvati. Krizni štab Prijedor sarađivao je,
te time i pomagao i podržavao VRS i policiju, prateći i koordinišući
logističku podršku za mjere i akcije koje su preduzimale vojska
i policija.
-
Krizni štab Prijedor vršio je vlast nad TO-om i policijom u opštini
Prijedor. Na osnovu te vlasti i ovlaštenja izloženih u paragrafu 14.
gore, Krizni štab Prijedor, čiji je predsjednik bio Milomir
STAKIĆ, preduzeo je u opštini Prijedor sljedeće:
-
Osnovao lokalne krizne štabove u opštini Prijedor i odredio
im zadatke sa ciljem da se, između ostalog, održava efikasnost
odbrane i obezbijede svi neophodni uslovi za uspješnu oružanu
borbu, kontrola bezbjednosti teritorije, koordinacija dejstava
vojske i policije, dostavljanje izvještaja prijedorskom opštinskom
kriznom štabu i njegovo redovno informisanje.
-
Preuzeo kontrolu nad medijima u Prijedoru i propagirao kampanju
diskriminacije protiv nesrba;
-
Naredio mobilizaciju vojnih obveznika;
-
Naredio prekid radnog odnosa za zatočenike zaposlene u
javnom i privatnom sektoru;
-
Koordinirao logističku podršku za rad vojske i policije;
-
Naručivao osnovne potrepštine za vojsku i policiju;
-
Izdavao naređenja TO-u, vojnoj policiji i Stanici javne
bezbjednosti u Prijedoru;
-
Otvarao objekte za zatočenje i njima upravljao;
-
Lišavao slobode i zatočavao nesrbe, prvenstveno bosanske
Muslimane i bosanske Hrvate;
-
Ispitivao, lišavao slobode i progonio lica;
-
Zabranjivao puštanje zatočenika na slobodu;
-
Deportovao i prisilno premještao nesrbe, uglavnom bosanske Muslimane
i bosanske Hrvate, na područja van teritorije opštine Prijedor;
-
Zabranio zatočenicima povratak u Prijedor.
-
Dana 30. maja 1992. ili približno tog datuma, nakon pokušaja jedne
manje grupe pripadnika otpora koju su činili prvenstveno bosanski
Muslimani i bosanski Hrvati, da povrati kontrolu nad gradom Prijedorom
iz ruku bosanskih Srba, bosansko-srpske vlasti su ubrzale kampanju
koja je bila u toku kako bi iz Prijedora trajno uklonile većinu
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. U satima neposredno nakon
napada, hiljade nesrba, uključujući muškarce, žene i djecu,
istjerane su iz svojih domova i autobusima prevezene u objekte za
zatočenje u okolini opštine Prijedor uključujući Omarsku,
Keraterm i Trnopolje. Izvjestan broj nesrba ubijen je u Prijedoru
neposredno nakon napada. Zatim su oštećene ili srušene mnoge
nesrpske kuće uz rijeku Sanu preko koje je pomenuta grupa prešla
da bi ušla u Prijedor. Dio Prijedora zvan Stari grad, gotovo isključivo
nastanjen Muslimanima, bio je u velikoj mjeri razrušen.
-
U zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba odnosno
lica pod njihovom kontrolom ubile su, mučile i drugim vrstama
nečovječnog postupanja podvrgle mnoge zarobljenike, naročito
na metu uzimajući ugledne pojedince poput intelektualaca, stručnjaka,
privrednika, te političkih i vjerskih vođa. U periodu od
kraja maja 1992. do početka augusta 1992. život su izgubile najmanje
stotine zatočenika. Nakon što je međunarodna zajednica saznala
za postojanje zatočeničkih logora, bosansko-srpske vlasti
su u augustu 1992. zatvorile logore Omarska i Keraterm, a preživjele
prebacile u preostale objekte u opštini Prijedor i u logor Manjača
u opštini Banja Luka. Iz tih objekata, gotovo svi preživjeli su na
kraju prisilno premješteni ili deportirani iz tog područja.
-
Dana 31. maja i 10. juna 1992., na osnovu naredbe Radovana Karadžića
u svojstvu predsjednika Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine,
krizni štabovi su preimenovani u ratna predsjedništva, a zatim u ratna
povjereništva u opštinama. Ratna predsjedništva/ratna povjereništva
u biti su zadržala istu strukturu i ovlaštenja koje su imali krizni
štabovi, a u javnosti su i dalje obično bila nazivana kriznim
štabovima.
OPTUŽENI:
-
Milomir STAKIĆ je rođen 19. januara 1962. godine
u Marićki u opštini Prijedor, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju
je ljekar. Kao istaknuti član SDS-a u Prijedoru, Milomir STAKIĆ
je 4. januara 1991. izabran za potpredsjednika Skupštine opštine Prijedor.
-
Dana 11. septembra 1991. Milomir STAKIĆ je izabran za
potpredsjednika Opštinskog odbora SDS-a u Prijedoru. Milomir STAKIĆ
je takođe bio predsjednik paralelne Skupštine srpskog naroda
opštine Prijedor "u sjeni", još od 17. januara 1992. godine. Dana
30. aprila 1992., nakon što je SDS silom preuzeo vlast u Prijedoru,
Milomir STAKIĆ je postao predsjednik SDS-ovog Kriznog
štaba opštine Prijedor, koji je djelovao i pod nazivom ratno predsjedništvo.
Dana 20. maja 1992. Milomir STAKIĆ je zvanično imenovan
za predsjednika Kriznog štaba opštine Prijedor.
INDIVIDUALNA KRIVIČNA ODGOVORNOST
-
Optuženi Milomir STAKIĆ je bio uključen u planiranje
i uspostavljanje paralelne srpske vlasti, kriznog štaba i policije
u Prijedoru u okviru priprema za preuzimanje vlasti silom. U svojim
ulogama iznesenima u paragrafu 22. gore, Milomir STAKIĆ
je podsticao te na druge načine pomagao i podržavao počinjenje
zločina počinjenih u opštini Prijedor. Milomir STAKIĆ
je organizovao i podupirao strukture opštinske vlasti koje su vodile
kampanju progona upravljenu protiv nesrpskog stanovništva. Ta kampanja
je uključivala nametanje životnih uslova koji će nesrpsko
stanovništvo prisiliti da napusti to područje, kao i deportacije
i prisilno istjerivanje.
-
Milomir STAKIĆ je učestvovao u radu Kriznog štaba
i aktivno izvršavao svoje dužnosti predsjednika. Predsjedavao je sastancima
Kriznog štaba i potpisao većinu naređenja/odluka koje je
Krizni štab izdao. Ta naređenja/odluke uključivali su naređenje
o otvaranju zatočeničkih logora Omarska i Keraterm, a čija
je glavna namjena bio progon nesrpskog stanovništva, prekid radnog
odnosa za sva lica zatočena u logorima Omarska i Keraterm, te
zabranjivanje pojedinačnog puštanja zatočenika na slobodu.
Mjesna policija i snage TO-a su sprovodile tu odluku i naređenja
Kriznog štaba, te Krizni štab izvještavale o svome radu.
-
Milomir STAKIĆ je medijima davao izjave kojima je pomagao
i podržavao udruženi zločinački poduhvat opisan u nastavku
teksta, te podsticao počinjenje zločina od strane prijedorske
policije i TO-a. Kao član Kriznog štaba Prijedor, Milomir
STAKIĆ je u punoj mjeri sarađivao sa VRS-om, Civilnom
zaštitom i Stanicom javne bezbjednosti, posredstvom rukovodećih
službenika ili organa tih institucija. Mada Krizni štab nije bio uklopljen
u komandni lanac vojske, on je sinhronizovao i koordinirao mjere i
akcije od suštinskog značenja za vođenje oružane borbe te
obezbjeđivao logističku podršku. Krizni štab Prijedor je
podsticao, usmjeravao, davao potporu i pomoć, odnosno na druge
načine pomagao i podržavao napade na gradove, racije, prisilno
odvođenje u logore, te deportacije/prisilno premještanje, što
se sve događalo sa znanjem tog kriznog štaba. Milomir STAKIĆ
je igrao jednu od glavnih uloga u događajima u opštini Prijedor,
svjestan da će odluke koje je Krizni štab Prijedor donosio za
posljedicu imati ubijanja i progone opis kojih slijedi u nastavku
teksta.
-
Milomir STAKIĆ je učestvovao u udruženom zločinačkom
poduhvatu u svojim svojstvima navedenima u paragrafu 22. gore. Cilj
udruženog zločinačkog poduhvata bilo je trajno nasilno uklanjanje
bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva sa teritorije
planirane srpske države, što je uključivalo kampanju progona
putem počinjenja zločina navedenih u tačkama 1 do 8
ove optužnice. Optuženom Milomiru STAKIĆU, kao i svim
drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, bilo
je zajedničko isto stanje svijesti traženo za počinjenje
svakog od ovih krivičnih djela, konkretnije, svako od njih je
bio svjestan da je kontekst njegovog ponašanja oružani sukob i da
je ono dio rasprostranjenog odnosno sistematskog napada upravljenog
protiv civilnog stanovništva.
-
Taj udruženi zločinački poduhvat počeo je postojati
najkasnije u trenutku osnivanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini 24. oktobra 1991. godine i nastavio je postojati tokom
cijelog sukoba u Bosni i Hercegovini, sve do potpisivanja Daytonskog
sporazuma 1995. godine. Ta kampanja uključivala je, odnosno eskalirala
je do te mjere da je uključila ponašanje počinjeno sa namjerom
da se djelimično unište bosanski Muslimani i bosanski Hrvati
u Prijedoru kao takvi. U ovom udruženom zločinačkom poduhvatu
učestvovali su brojni pojedinci, a među njima Milomir
STAKIĆ, Milan KOVAČEVIĆ, Simo DRLJAČA, ostali
članovi Kriznog štaba Prijedor, članovi Skupštine srpskog
naroda u opštini Prijedor i Izvršnog odbora Skupštine, Radoslav BRĐANIN,
general Momir TALIĆ i Stojan ŽUPLJANIN, ostali članovi Kriznog
štaba ARK-a, vodstvo srpske republike i SDS-a uključujući
Radovana KARADŽIĆA, Momčila KRAJIŠNIKA i Biljanu PLAVŠIĆ,
članovi Skupštine ARK-a i Izvršnog vijeća Skupštine, srpski
krizni štabovi u opštinama ARK-a, pripadnici VRS-a, srpskih i bosansko-srpskih
paravojnih snaga i drugi.
-
Alternativno, optuženi je individualno odgovoran za zločine
nabrojane u tačkama 1 do 8 na osnovu toga što su ti zločini
bili prirodne i predvidive posljedice ostvarivanja zajedničkog
cilja udruženog zločinačkog poduhvata, a Milomir STAKIĆ
je bio svjestan da su ti zločini moguća posljedica ostvarivanja
udruženog zločinačkog poduhvata.
-
Uprkos tome što je bio svjestan tih mogućih posljedica, Milomir
STAKIĆ je svjesno i voljno učestvovao u tom udruženom
zločinačkom poduhvatu. Na osnovu toga on snosi individualnu
krivičnu odgovornost za te zločine po članu 7(1), pored
odgovornosti po istom članu za planiranje, podsticanje, naređivanje
te pomaganje i podržavanje na druge načine planiranja, pripreme
ili izvršenja tih zločina.
-
U periodu u kojem se nalazio na položaju nadređene vlasti,
Milomir STAKIĆ je takođe individualno krivično
odgovoran za djela i propuste svojih podređenih, po članu
7(3) Statuta Međunarodnog suda. Milomir STAKIĆ, na
osnovu svoje uloge predsjednika Kriznog štaba Prijedor i načelnika
Savjeta za narodnu odbranu u opštini Prijedor, imao je kontrolu i
vlast nad snagama TO-a i policije koje su učestvovale u zločinima
koji se navode u ovoj optužnici.
-
Milomir STAKIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da
se njegovi podređeni spremaju da počine sve zločine
navedene u ovoj optužnici ili da su ih već počinili, a nije
preduzeo nužne i razumne mjere da takva djela spriječi odnosno
da kazni njihove počinioce. Optuženi je stoga individualno krivično
odgovoran po članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
OPŠTI NAVODI
-
Sva djela i propusti koji se optuženom stavljaju na teret kao genocid
odnosno saučesništvo u genocidu počinjeni su sa namjerom
da se unište, u cjelini ili djelimično, bosanski Muslimani i
bosanski Hrvati kao nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa
kao takva.
-
Sva djela i propusti koji se optuženom stavljaju na teret kao zločini
protiv čovječnosti bili su dio rasprostranjenog odnosno
sistematskog napada upravljenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva
opštine Prijedor, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.
-
Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica u opštini Prijedor je
postojalo stanje oružanog sukoba.
-
Milomir STAKIĆ je bio dužan da se pridržava zakona i
običaja koji regulišu vođenje oružanih sukoba, uključujući
Ženevske konvencije iz 1949. i njihove Dopunske protokole.
-
Izraz "neborci" u ovoj optužnici označava lica koja ne učestvuju
aktivno u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih
snaga koji su položili oružje ili bili van stroja uslijed bolesti,
ranjavanja, zatočenja ili bilo kojeg drugog razloga.
-
Milomir STAKIĆ je individualno odgovoran za zločine
koji se protiv njega navode u ovoj optužnici, a na osnovu člana
7(1) Statuta Međunarodnog suda. Individualna krivična odgovornost
uključuje planiranje, podsticanje, naređivanje, počinjanje
ili pomaganje i podržavanje na druge načine planiranja, pripreme
ili izvršenja bilo kojeg od zločina navedenih u članovima
2, 3, 4 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Upotrebom riječi
"počinio" u ovoj optužnici tužilac ne želi da sugeriše da je
optuženi fizički izvršio bilo koji od zločina za koje se
on tereti lično.
-
Za vrijeme dok se nalazio na položajima nadređene vlasti iznesenim
u prethodnim paragrafima, Milomir STAKIĆ je takođe
krivično odgovoran za djela svojih podređenih, na osnovu
člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je
odgovoran za djela svog (svojih) podređenog (podređenih)
ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegov(i) podređeni
sprema(ju) počiniti takva djela ili da su ih već počinili,
a nadređeni nije preduzeo nužne i razumne mjere da takva djela
spriječi ili da kazni njihove počinioce.
OPTUŽBE:
TAČKE 1 5
(genocid, saučesništvo u genocidu; ubistvo,
istrebljenje)
-
Tužilac ponovo navodi paragrafe 23-38 gore i pozivom na njih uključuje
njihov sadržaj u tačke od 1 do 5.
-
Između približno 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru sa drugim
članovima bosansko-srpskog vodstva, planirao je, podsticao, naređivao,
počinjao ili na druge načine pomagao i podržavao planiranje,
pripremu ili izvršenje kampanje zamišljene radi uništenja bosanskih
Muslimana odnosno bosanskih Hrvata, u cjelini ili djelimično,
kao nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve, u
opštini Prijedor.
-
Nakon preuzimanja vlasti u opštini, izvršenje gorepomenute kampanje
uključivalo je:
-
Lišavanje života neboraca bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata
od strane snaga bosanskih Srba (uključujući jedinice
5. korpusa / 1. krajiškog korpusa) u selima i nesrpskim područjima,
u logorima i drugim objektima za zatočenje, kao i tokom deportovanja
odnosno prisilnog premještanja bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata.
-
Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede neborcima bosanskim
Muslimanima i bosanskim Hrvatima tokom njihovog zatvoreništva
u logorima i drugim zatočeničkim objektima, te tokom
ispitivanja u policijskim stanicama i kasarnama, pri čemu
su zatočenici neprestano bili podvrgavani nehumanim djelima
uključujući ubistvo, silovanje, seksualno zlostavljanje,
mučenje i premlaćivanje, ili bili prisiljavani da takva
djela gledaju.
-
Zatočavanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata van
borbe u uslovima sračunatima da dovedu do fizičkog uništenja
dijela tih grupa, konkretno putem premlaćivanja ili drugih
vrsta fizičkog zlostavljanja na gore opisane načine,
neadekvatnom ishranom, zagađenom vodom, nedovoljnom ili nepostojećom
medicinskom pomoći, te nehigijenom i pretrpanošću tih
objekata.
-
U periodu od približno 30. aprila 1992. do 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru sa drugima,
planirao je, podsticao, naređivao, počinjao ili na druge
načine pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje
kampanje zamišljene radi istrebljenja pripadnika bosansko-muslimanskog
i bosansko-hrvatskog stanovništva u opštini Prijedor.
-
U okviru gorepomenute kampanje, bosansko-srpske snage su lišile života
značajan broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u selima
i nesrpskim područjima, u logorima i drugim zatočeničkim
objektima, te tokom deportacija odnosno prisilnog premještanja.
Lišavanje života
-
Ubijanja neboraca bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata od strane
bosansko-srpskih snaga uključivala su:
-
Lišavanje života više ljudi u Kozarcu i njegovoj okolini, od
maja do juna 1992. godine.
-
Lišavanje života više ljudi u kući Mehmeda Šahorića
u Kamičanima, 26. maja 1992. ili oko tog datuma.
-
Lišavanje života više ljudi u Hambarinama i njihovoj okolini,
od maja do jula 1992. godine.
-
Lišavanje života više muškaraca u Jaskićima 14. juna 1992.
ili oko tog datuma.
-
Lišavanje života više muškaraca u Bišćanima i njihovoj
okolini tokom jula 1992. godine.
-
Lišavanje života više ljudi u Čarakovu i njegovoj okolini
tokom jula 1992. godine.
-
Lišavanje života više ljudi u Briševu, 24. jula 1992. ili oko
tog datuma.
-
Lišavanje života više muškaraca na fudbalskom stadionu u Ljubiji,
25. jula 1992. ili oko tog datuma.
-
Lišavanje života više muškaraca u zoni rudnika željezne rude
Ljubija (na mjestu poznatom i kao "Redak" ili "Kipe"), 25. jula
1992. ili oko tog datuma.
Logori
-
Bosansko-srpske vlasti osnovale su u opštini Prijedor vojne i civilne
logore i objekte za zatočavanje. Nakon napada unutar opštine,
snage bosanskih Srba bi pokupile stotine neboraca bosanskih Muslimana
i bosanskih Hrvata van borbe i prisilile ih da pješače do sabirnih
punktova, odakle su ih prebacivale u logore i zatočeničke
objekte i tamo ih držale u internaciji. Uslovi u tim logorima i zatočeničkim
objektima često su bili surovi i nehumani.
-
Među tim logorima i zatočeničkim objektima, osoblje
kojih su činili i čije su funkcionisanje obezbjeđivali
pripadnici vojske i policije pod rukovodstvom Kriznog štaba i VRS-a,
bili su:
-
kasarna JNA Prijedor
-
logor Keraterm
-
Dom Miska Glava
-
logor Omarska
-
zgrada SUP-a Prijedor
-
logor Trnopolje.
-
Lišavanje života neboraca bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata
u logorima i zatočeničkim objektima, odnosno nakon što su
ih snage bosanskih Srba iz njih odvele uključivalo je:
-
Lišavanje života više ljudi u kasarni u Benkovcu krajem maja
1992. godine.
-
Lišavanje života vatrom iz mitraljeza između 100 i 150
muškaraca iz područja Brda zatočenih u "prostoriji br.
3" u logoru Keraterm, 24. jula 1992. ili oko tog datuma.
-
Na dan pokolja u "prostoriji br. 3" ili oko tog datuma, lišavanje
života oko 20 muškaraca u logoru Keraterm.
-
Lišavanje života oko 100 zarobljenika u logoru Omarska krajem
jula 1992., nakon čišćenja Brda.
-
Lišavanje života oko 50 muškaraca i žena koji su autobusom odvezeni
iz logora Omarska krajem jula 1992., ostaci barem nekih od kojih
su ekshumirani iz jame Lisac (opština Bosanska Krupa).
-
Lišavanje života približno 120 muškaraca koji su u dva autobusa
odvezeni iz logora Keraterm i Omarska 5. augusta 1992. ili oko
tog datuma, ostaci barem nekih od kojih su ekshumirani u Hrastovoj
Glavici (opština Sanski Most).
-
Lišavanje života više muškaraca pred samim logorom Manjača
nakon što su dovezeni iz logora Omarska 6. augusta 1992. ili oko
tog datuma.
-
Lišavanje života, kod Korićanskih stijena na planini Vlašić,
oko 200 muškaraca iz konvoja, dio kojeg je krenuo iz logora Trnopolje
21. augusta 1992. godine ili oko tog datuma.
-
Lišavanje života više ljudi u logoru Omarska između približno
27. maja i približno 21. augusta 1992. godine.
-
Lišavanje života više ljudi u logoru Keraterm između 24.
maja i 5. augusta 1992. godine.
-
Lišavanje života više ljudi u logoru Trnopolje između približno
25. maja i približno 30. septembra 1992. godine.
Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede
-
U logorima i zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba
i drugi kojima je omogućavan pristup u logore podvrgavali su
zatočene neborce bosanske Muslimane i bosanske Hrvate iz opština
tjelesnom i duševnom zlostavljanju uključujući mučenje,
premlaćivanje oružjem, seksualno zlostavljanje, prisiljavanje
na gledanje nehumanih djela uključujući ubistvo, nanoseći
im time tešku tjelesnu ili duševnu povredu. Posljedica tih nehumanih
djela, u periodu od 30. aprila 1992. do 30. septembra 1992., bila
je smrt velikog broja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u tim
objektima za zatočavanje.
-
Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede velikom broju bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata uključivalo je i sljedeće:
-
U periodu od maja 1992. do septembra 1992., snage policije i
vojske (regularne i neregularne) držale su u zatočeništvu
hiljade neboraca bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u logoru
Omarska, logoru Keraterm, logoru Trnopolje, u Domu Miska Glava,
na fudbalskom stadionu u Ljubiji, u SUP-u Prijedor te u kasarni
JNA u Prijedoru.
-
U logoru Omarska, zatočenike su tukli po dolasku u logor,
a premlaćivali su ih i mučili redovito te prilikom ispitivanja,
i to električnim kablovima, kundacima pušaka, policijskim
palicama i drvenim motkama. Premlaćivanja su se odvijala
danju i noću. Zatočenici su bili ponižavani i mučeni.
Ugledni i obrazovani bosanski Muslimani bili su podvrgavani teškom
premlaćivanju i ponižavanju. U nekim slučajevima, premlaćivanja
su bila tako teška da su za posljedicu imala teške ozljede, trajno
unakaženje i smrt. Premlaćivanje i ponižavanje često
se obavljalo pred drugim zatočenicima. Zatočenice su
silovane i seksualno zlostavljane.
-
U logoru Keraterm, zatočenike su tukli po dolasku u logor
i tokom ispitivanja, te dok su čekali da im podijele hranu.
Premlaćivanja su izvođena drvenim motkama, palicama
za bejzbol, električnim kablovima, policijskim palicama i
kundacima pušaka. Premlaćivanja su se odvijala danju i noću.
Zatočenici su bili ponižavani i mučeni. Neki zatočenici
su bili naročito birani za posebno surov postupak. U nekim
slučajevima, premlaćivanja su bila tako teška da su
za posljedicu imala teške ozljede, trajno unakaženje i smrt. Premlaćivanje
i ponižavanje često se obavljalo pred drugim zatočenicima.
Zatočenice su silovane.
-
U logoru Trnopolje zatočeni su bili uglavnom žene, djeca
i starci. Međutim, bilo je zatočenih i mlađih muškaraca.
Zatočene muškarce su ispitivali i tukli. Zatočenici
su premlaćivani pred drugim zatočenicima. Zatočenice
su silovane.
-
U zatočeničkim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje,
pristup u logor davao se i ljudima koji nisu činili osoblje
logora. Ta lica koja nisu bila osoblje logora takođe su tukla
i ponižavala zatočenike.
-
U Domu Miska Glava i na fudbalskom stadionu u Ljubiji, sjekirama,
noževima, policijskim palicama i kundacima pušaka je premlaćivano
preko stotinu muškaraca bosanskih Muslimana. Mnogi zatočenici
su uslijed premlaćivanja pomrli, a preživjeli zatočenici
su bili prisiljeni da ukrcavaju mrtve za prijevoz.
-
U SUP-u i kasarni JNA u Prijedoru bili su ispitivani, premlaćivani
i mučeni uglavnom istaknuti članovi bosansko-muslimanske
i bosansko-hrvatske zajednice.
Uslovi sračunati na fizičko uništenje
-
Surovi i nečovječni uslovi u logorima i zatočeničkim
objektima uključivali su neadekvatnu prehranu, zagađenu
vodu, nedovoljnu ili nepostojeću medicinsku pomoć, te nehigijenu
i pretrpanost tih objekata.
-
Svojim učešćem u tim djelima i propustima, Milomir
STAKIĆ je počinio:
Tačka 1: GENOCID, kažnjiv po članovima 4(3)(a)
i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;
ILI, alternativno
Tačka 2: SAUČESNIŠTVO U GENOCIDU, kažnjivo po
članovima 4(3)(e), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda; i
I/ILI
Tačka 3: Ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI,
kažnjiv po članovima 5(a), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda; i
Tačka 4: Istrebljenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI,
kažnjiv po članovima 5(b), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda; i
Tačka 5: Ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA
RATOVANJA, sankcionisano članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija
iz 1949., kažnjivo prema članovima 3, te 7(1) i 7(3) Statuta
Međunarodnog suda.
TAČKA 6
(Progoni)
-
Tužilac ponovo navodi paragrafe 23-50 supra i paragrafe 57-58
infra, i pozivom na njih uključuje njihov sadržaj u tačku
6.
-
Između približno 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru sa drugim
članovima bosansko-srpskog vodstva, planirao je, podsticao, naređivao,
počinjao ili na druge načine pomagao i podržavao planiranje,
pripremu ili izvršenje progona bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog
stanovništva u opštini Prijedor na političkoj, rasnoj ili vjerskoj
osnovi.
-
Gorepomenuto planiranje, priprema odnosno izvršenje progona uključivalo
je:
-
Lišavanje života bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata od strane
snaga bosanskih Srba (uključujući jedinice 5. korpusa/1.
krajiškog korpusa) u selima i nesrpskim područjima, u zatočeničkim
logorima i drugim objektima za zatočenje;
-
Mučenje, fizičko nasilje, silovanja i seksualna zlostavljanja,
stalno ponižavanje i šikaniranje bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata;
-
-
Uništavanje, hotimično nanošenje štete i pljačkanje
stambenih i poslovnih objekata u dijelovima gradova, selima
i u drugim područjima opštine Prijedor u kojima je živjelo
uglavnom bosansko-muslimansko i bosansko-hrvatsko stanovništvo,
uključujući:
-
grad Prijedor
-
Briševo
-
Kamičane
-
Čarakovo
-
Kozarac
-
Kozarušu
-
Bišćane
-
Hambarine
-
Rakovčane
-
Rizvanoviće
-
Donju i Gornju Ravsku
-
Kevljane
-
druga bosansko-muslimanska i bosansko-hrvatska sela
i područja uz ta sela;
-
uništavanje odnosno hotimično nanošenje štete vjerskim
i kulturnim objektima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata
uključujući:
-
džamiju u Donjoj Ljubiji u maju 1992. godine;
-
džamiju u Hambarinama 24. maja 1992. ili oko tog datuma;
-
džamiju u Kozaruši krajem maja 1992. godine;
-
"Čaršijsku" odnosno gradsku džamiju u Prijedoru 30.
maja 1992. ili oko tog datuma;
-
"Mutničku" džamiju u Kozarcu krajem maja ili početkom
juna 1992. godine;
-
džamiju u Starom gradu u Prijedoru, između 30. maja
i 20. juna 1992. godine;
-
džamiju u Kamičanima u junu 1992. godine;
-
džamiju u Bišćanima 20. jula 1992. ili oko tog datuma;
-
katoličku crkvu u Briševu 29. jula 1992. ili oko
tog datuma;
-
katoličku crkvu u Prijedoru 28. augusta 1992. ili
oko tog datuma;
-
džamiju u naselju Puharska u Prijedoru 28. augusta 1992.
ili oko tog datuma.
Za vrijeme i nakon napada u opštini, snage bosanskih Srba
sistematski su uništavale ili nanosile štetu gradovima i selima
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i drugim nesrpskim područjima,
kao i imovini, uključujući stambene i poslovne objekte
te gorenavedena muslimanska i rimokatolička svetišta. Zgrade
su granatirane, paljene ili minirane. Stambeni i poslovni objekti
su prije oštećivanja ili rušenja bili pljačkani;
-
deportovanje ili prisilno premještanje bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor u područja pod nadzorom
legalnih vlasti Bosne i Hercegovine (Travnik) i u Hrvatsku (Karlovac).
Krajem maja 1992. počelo je organizovano prisilno premještanje
bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva. Ta prisilna
premještanja i deportacije organizovale su snage bosansko-srpske
policije i drugi opštinski organi bosanskih Srba koji su djelovali
prema uputstvima kriznih štabova. U mnogim slučajevima od
nesrba se tražilo da potpišu dokumente u kojima je stajalo da
se odriču sve svoje imovine u korist republike bosanskih
Srba, a kako bi im bosansko-srpske vlasti dozvolile odlazak ili
ih pustile iz objekata za zatočenje;
-
uskraćivanje temeljnih prava bosanskim Muslimanima i bosanskim
Hrvatima, uključujući pravo na zaposlenje, na slobodu
kretanja, pravo na valjani sudski postupak, odnosno pravo na odgovarajuću
medicinsku pomoć.
-
Svojim učešćem u tim djelima i propustima Milomir STAKIĆ
je počinio:
Tačka 6: Progone, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI,
kažnjiv po članovima 5(h), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda.
TAČKE 7 i 8
(Deportacija, nehumana djela)
-
Tužilac ponovo navodi paragrafe 23-38 i 53-54 gore, i pozivom na
njih uključuje njihov sadržaj u tačke 7 i 8.
-
Između približno 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Milomir
STAKIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru sa drugim
članovima bosansko-srpskog vodstva, planirao je, podsticao, naređivao,
počinjao ili na druge načine pomagao i podržavao planiranje,
pripremu ili izvršenje kampanje zamišljene radi eliminacije bosansko-muslimanskog
i bosansko-hrvatskog stanovništva iz opštine Prijedor.
-
Izvršenje gorepomenute kampanje uključivalo je deportiranje
odnosno prisilno premještanje razmjerno velikog dijela bosansko-muslimanskog
i bosansko-hrvatskog stanovništva iz područja unutar opštine
Prijedor, u područja pod kontrolom legalnih vlasti Bosne i Hercegovine
(Travnik) i u Hrvatsku (Karlovac). Krajem maja 1992. počelo je
organizovano prisilno premještanje bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog
stanovništva. Ta prisilna premještanja i deportacije organizovale
su snage bosansko-srpske policije i drugi opštinski organi bosanskih
Srba koji su djelovali prema uputstvima kriznih štabova. U mnogim
slučajevima od nesrba se tražilo da potpišu dokumente u kojima
je stajalo da se odriču sve svoje imovine u korist republike
bosanskih Srba, a radi toga da bi im bosansko-srpske vlasti dozvolile
odlazak ili ih pustile iz objekata za zatočenje.
-
Svojim učešćem u tim djelima i propustima, Milomir
STAKIĆ je počinio:
Tačka 7: Deportacija, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI,
kažnjiv po članovima 5(d), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog
suda.
Tačka 8: Nehumana djela (prisilno premještanje), ZLOČIN
PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv po članovima 5(i),
7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
|
/potpis na originalu/
Graham Blewitt,
zamjenik tužioca |
Dana 10. aprila 2002.
U Hagu, Nizozemska |
|
PRILOG ČETVRTOJ IZMIJENJENOJ OPTUŽNICI
Žrtve lišavanja života iz paragrafa 44 i 47 čija
su imena poznata
Paragraf optužnice
|
Mjesto zločina
|
Vrijeme izvršenja zločina
|
Poznata imena žrtava
|
|
|
|
|
44(1) - Ubijeno više ljudi u:
|
Kozarac i okolno područje
|
između maja i juna 1992.
|
BAHONJIĆ Nihad, BEGOVIĆ Ibrahim, BEŠIĆ Mustafa,
BEŠIĆ Salih, žena BEŠIĆ Saliha, BEŠIĆ Vasif, BLAŽEVIĆ
Adem, DŽONLAGIĆ Fehim, ELEZOVIĆ Edhem i još otprilike
devetnaestorica, jedan sin ELEZOVIĆ Edhema, drugi sin ELEZOVIĆ
Edhema, ELEZOVIĆ Halil, mlađi brat ELEZOVIĆ Halila,
nepoznatog imena, ELEZOVIĆ Hasim, ELKASOVIĆ Osme, ELKASOVIĆ
Sakib, FAZLIĆ Beg, FORIĆ Hanifa, snaha FORIĆ Hanife,
mlađi sin FORIĆ Hanife, GARIBOVIĆ Atif, GARIBOVIĆ
Husein, GARIBOVIĆ Mina, GARIBOVIĆ Šerifa, HADŽIĆ
Halid, HODŽIĆ Fikret i njih još oko 19 neimenovanih, HUSKIĆ
Edhem, HUSKIĆ Enver, HUSKIĆ Šero, HUSKIĆ Šuhra, JASKIĆ
Abas, JASKIĆ Nijaz, JAVOR Alija, šest članova porodice
KENJAR, KENJAR Munib, KOSURAN Asim, KRAJINA Hamed, žena KRAJINA
Hameda, "Seki" (ime i prezime nepoznato), sin Fadila, Tale (prezime
nepoznato), MEDUNJANIN Aris, MUJAGIĆ Esad, PIDIĆ Ibrahim,
POLJAK Ibro, kćerka ŠAHURIĆ Adema, žena ŠAHURIĆ Adema,
SENADIN Saša, SOFTIĆ Hamet, VELIĆ Mesud i još 7 neimenovanih
žrtava, VELIĆ Mustafa
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(2) - Ubijeno više ljudi u:
|
kuća Mehmeda Šahorića u Kamičanima
|
oko 26. maja 92.
|
FORIĆ Jusuf, FORIĆ Lutvija, FORIĆ Tofik, JAKUPOVIĆ
(ime nepoznato), MUJKANOVIĆ Džamila, MUJKANOVIĆ (ime nepoznato),
ŠAHORIĆ Mehmed, ŠAHORIĆ Šerifa
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(3) - Ubijeno više ljudi u:
|
Hambarine
|
od maja do jula 92.
|
ČAUSEVIĆ (ime nepoznato), EJUPOVIĆ Džemal, HABIBOVIĆ
"Dita", HABIBOVIĆ Almir, (prezime nepoznato) Hasnija, (prezime
nepoznato) Mevla, MEDIĆ Hasan, MUHIĆ Meho, MUJADŽIĆ
Meho, MUJADŽIĆ Mujo, MUJADŽIĆ Ramiz
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(4) - Ubijeno više muškaraca u:
|
Jaskići
|
14. juna ili oko tog datuma
|
Abas JASKIĆ, Nijaz JASKIĆ, Sakib ELKASEVIĆ, Osme
ELKASEVIĆ, Alija JAVOR
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(5) - Ubijeno više muškaraca u:
|
Bišćani
|
juli 92.
|
ALAGIĆ (sin Jusufa) (ime nepoznato), ALIŠIĆ (ime nepoznato),
AVDIĆ "Eka" (ime nepoznato), AVDIĆ Muhamed, DEDIĆ
(ime nepoznato), sin Rifeta, DEDIĆ (ime nepoznato), durgi Rifetov
sin, DEDIĆ Rifet, DURATOVIĆ Seno, DURATOVIĆ Đula,
DURATOVIĆ Ešef, DURATOVIĆ (ime nepoznato) nadimak "Bita"
ili "Mita", DURATOVIĆ Hazim, DURATOVIĆ Husnija, DURATOVIĆ
Ismet (nije sin Husnije, Zlatanov otac), DURATOVIĆ Ismet (sin
Husnije), DURATOVIĆ Mehmed, DURATOVIĆ Zlatan, DURATOVIĆ
Zemira, DŽOLIĆ Besim, EJUPOVIĆ Irfan, EJUPOVIĆ Nedžad,
HEGIĆ Hadžalija, HEGIĆ Hasan, HEGIĆ Husein, HEGIĆ
Ismet, HEGIĆ Mujo i šest članova njegove porodice, HEGIĆ
Salih, KADIĆ Abdulah, KADIĆ Amir, KADIĆ Bego, KADIĆ
Faruk, KADIĆ Ferid, KADIĆ Hamzalija, KADIĆ Huse,
KADIĆ Isak, KADIĆ Meho, KADIĆ Mirzet, KADIĆ
Mujaga, KADIĆ Mujo, KADIĆ Sead, KADIĆ Sejad, KADIĆ
Sulejman, KADIRIĆ "Peka" (ime nepoznato), KADIRIĆ "Žuti",
KADIRIĆ Emdžad, KADIRIĆ Emsud, KADIRIĆ Enes, KADIRIĆ
Hase, KADIRIĆ Husein, KADIRIĆ Mirsad, KADIRIĆ Omer,
KADIRIĆ Šaban, KADIRIĆ Safet, KADIRIĆ Šerif, KARAGIĆ
Derviš, KARAGIĆ Fikret, KARAGIĆ (ime nepoznato), KARAGIĆ
Hamzo, KARAGIĆ Munib, KARAGIĆ Salih, KARAGIĆ Salko,
KARAGIĆ Samir, KARAGIĆ Saud, KARAGIĆ Šefik, KARAGIĆ
Seno i njegova dva sina čija imena nisu poznata, KARAGIĆ
Saša, KARAGIĆ Suad, KARAGIĆ Uzeir, KEKIĆ Halid, KEKIĆ
Nurija, KEKIĆ Sabahudin, (prezime nepoznato) Admir (iz Hambarina),
MEDIĆ Mirsad, MRKALJ Elvedin, MRKALJ Emsud, MRKALJ (ime nepoznato)(sin
Nijaza i brat Eniza), MRKALJ (ime nepoznato) (drugi sin Nijaza i
brat Eniza), MRKALJ Halid, MRKALJ Hamdija, MRKALJ Ifet, MRKALJ Isak,
MRKALJ Kasim, MRKALJ Latif, MRKALJ Mirhad, MRKALJ Smajil, PORČIĆ
Sead, ŠABANOVIĆ Ferid, ŠABANOVIĆ Izet, ŠABANOVIĆ
Jasmin, ŠVRAKA Muharem, TREPIĆ Husein, VOJNIKOVIĆ Elvir,
HADŽIĆ Muhamed, HADŽIĆ Husnija, PELAK Muharem. DURATOVIĆ
Ekrem, DURATOVIĆ Mithet, DURATOVIĆ Zlatan, KADIĆ
Enes, KADIĆ Hajdar, KADIRIĆ Agan, KADIRIĆ Avdo, KADIRIĆ
Avdo, KADIRIĆ Emdžad, KADIRIĆ Ermin, KADIRIĆ Mirsad,
KADIRIĆ Nihad, KADIRIĆ Rašid, KADIRIĆ Rasim, KADIRIĆ
Salih, KADIRIĆ Samir, KARAGIĆ Hamzo, KARAGIĆ Ifet,
KARAGIĆ Samir, KEKIĆ Emsud, RIZVANOVIĆ Hasan, RIZVANOVIĆ
Haso. Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet
u ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(6) - Ubijeno više ljudi u:
|
Čarakovo i okolno područje
|
juli 92.
|
ĐENANOVIĆ Azema, ĐENANOVIĆ Vejsil, DIZDAREVIĆ
Nazif, HOPOVAC Adem, HOPOVAC (ime nepoznato), HOPOVAC (ime nepoznato),
HOPOVAC Hamdija, HOPOVAC Huse, sestra HOPOVAC Mahmuta, kćerka
sestre HOPOVAC Mahmuta, HOPOVAC Suad, KARUPOVIĆ Fehim, MALOVČIĆ
(ime nepoznato), MUŠIĆ Badema, REDŽIĆ Asim, REDŽIĆ
Ešef, REDŽIĆ Naila, REDŽIĆ Namir, REDŽIĆ Nizad, REDŽIĆ
Rubija, REDŽIĆ Sabahudin, REDŽIĆ Vahid, SALIHOVIĆ
Huse, SIJEČIĆ Ermin, SIJEČIĆ Husein, SIJEČIĆ
Jasmin, SIMBEGOVIĆ Hasib. Oko 30 muškaraca čija imena
nisu poznata. Osam članova porodica Hopovac.
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(7) - Ubijeno više ljudi u:
|
Briševo
|
24. jula ili oko tog datuma
|
ATLIJA Ile, ATLIJA Ilija, ATLIJA Joso, BUJADILO Mrakica, BUZUK
Ivica, BUZUK Marija, BUZUK Marko, BUZUK Mato. Žena BUZUK Mate, BUZUK
Milan, BUZUK Morga, BUZUK Srećo, BUZUK Vlado, BUZUK Vlatko,
DIMAČ Pejo, DIMAČ Pero, DIMAČ Stipo, DOŠEN Luka,
IVANDIĆ "Bato", IVANDIĆ Danica, IVANDIĆ (ime nepoznato),
IVANDIĆ Jerko, IVANDIĆ Lucija, IVANDIĆ Mara, IVANDIĆ
Milan, IVANDIĆ Pejo, IVANDIĆ Srećo, IVANDIĆ
Stipo, JAKARA Jozo, JURIJEVIĆ, Marijan, KOMLJANOVIĆ Luka,
žena KOMLJANOVIĆ Luke, KOMLJANOVIĆ, Ante, žena KOMLJANOVIĆ
Ante, KOMLJANOVIĆ Ivo, (prezime nepoznato) Anđa "Pranincia",
LOVRIĆ Ante, LOVRIĆ Ivo, LOVRIĆ Jozo, MARIJAN Juro
"Prano", žena MARIJAN Jure, MARIJAN Milka, MATANOVIĆ Ante i
njegova dva sina čija imena nisu poznata, MATANOVIĆ Fabo,
MATANOVIĆ Predrag, MLINAR Ivica, MLINAR Luka, MLINAR Mara,
MUSTANICA Ante, MUSTANICA Ervin, MUSTANICA Fabijan, MUSTANICA Goran,
MUSTANICA Johan, MUSTANICA Mladen, MUSTANICA Predrag, MUSTANICA
Zdravko, MUSTANICA Zoran. Pet zatočenih civila čija imena
nisu poznata. Osam mladića čija imena nisu poznata.
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(8) - Ubijeno više muškaraca u:
|
fudbalski stadion u Ljubiji
|
25. jula ili oko tog datuma
|
DURATOVIĆ Said, NASIĆ Irfan, PETROVAC Muharem. HAMULIĆ
Ismet, KADIRIĆ Nećko, DURATOVIĆ Fikret, KARAGIĆ
Mustafa, KRKIĆ Saša, KRKIĆ Peno, DURATOVIĆ Ermin.
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
44(9) - Ubijeno više muškaraca u:
|
rudnik željezne rude Ljubija (Redak ili Kipe)
|
25. jula ili oko tog datuma
|
Na ovom mjestu viđeni su leševi otprilike 200 muškaraca Muslimana.
Neka od imena ubijenih na ovoj lokaciji su poznata: EJUPOVIĆ
Sakib, FIKIĆ Reuf, KARAGIĆ Ferid, (prezime nepoznato)
"Bijeli" Ferid, MEDIĆ Rašid.
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(1) - Ubijeno više muškaraca u:
|
kasarna u Benkovcu
|
krajem maja 92.
|
Ukupni broj ubijenih -- oko 30. Među njima su bile osobe s
prezimenom MAHMULJIN čija imena nisu poznata. ALIĆ (ime
nepoznato) (sin Mehe), HRUSTIĆ Salid, MEHANOVIĆ Senad
Među žrtvama su bile i osobe čiji identitet u ovom trenutku
tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(2) - Ubijeno od 100 do 150 muškaraca u:
|
prostorija broj 3 u logoru Keraterm
|
24-25. jula 92.
|
ALIŠKOVIĆ Fikret, ALIŠKOVIĆ Halid, ALIŠKOVIĆ Ifet,
ALIŠKOVIĆ Izet, ALIŠKOVIĆ Jasmin, ALIŠKOVIĆ Jusuf,
ALIŠKOVIĆ Mesud, ALIŠKOVIĆ Nedzad, ALIŠKOVIĆ Sejad,
ALIŠKOVIĆ Senad, ALIŠKOVIĆ Vahid, ALIŠKOVIĆ Nazmija,
ALIŠKOVIĆ Velid, AVDIĆ Nihad, AVDIĆ Asim, AVDIĆ
Bego, AVDIĆ Damir, AVDIĆ Fahrudin, AVDIĆ Ismet, AVDIĆ
Mehmed, AVDIĆ Rizad, AVDIĆ Samir, AVDIĆ Sejfo, AVDIĆ
Suad, AVDIĆ Zinad, BEGOVIĆ Muharem, BEGOVIĆ Nazmija,
BEHLIĆ Behzad, BILALOVIĆ Dževad, BILALOVIĆ Ismet,
BILALOVIĆ Mehmed, BILALOVIĆ Šaban, CRLJENKOVIĆ Derviš,
CRLJENKOVIĆ Emir, CRLJENKOVIĆ, Hasan, CRLJENKOVIĆ,
Mirsad, CRLJENKOVIĆ Nurija, CRLJENKOVIĆ Nurija, CRLJENKOVIĆ
Ramo, CRLJENKOVIĆ Safet, CRLJENKOVIĆ Salko, CRLJENKOVIĆ
Senad, CRLJENKOVIĆ Sukrija, ČAUŠEVIĆ Ćazim,
ČAUŠEVIĆ Enver, ČAUŠEVIĆ Jasim, ČAUŠEVIĆ
Midhet, ČAUŠEVIĆ Mirhad, ČAUŠEVIĆ Nihad, ČAUŠEVIĆ
Mirzet, ČAUŠEVIĆ Samed, ČAUŠEVIĆ Saud, DURATOVIĆ
Asmir, DURATOVIĆ Beco, DURATOVIĆ Dervis, DURATOVIĆ
Emin, DURATOVIĆ Hasib, DURATOVIĆ Husnija, DURATOVIĆ
Ismet, DURATOVIĆ Kasim, DURATOVIĆ Muhamed, DURATOVIĆ
Nihad, DURATOVIĆ Ramo, DURATOVIĆ Salih, DURATOVIĆ
Sead, DURATOVIĆ Senad, DURATOVIĆ Mirhad, DŽAMASTAGIĆ
Damir, DŽAMASTAGIĆ Derviš, DŽAMASTAGIĆ Ermin, DŽAMASTAGIĆ
Ferid, DŽAMASTAGIĆ Hasan, DŽAMASTAGIĆ Hasir, DŽAMASTAGIĆ
Ifet, DŽAMASTAGIĆ Nijaz, DŽAMASTAGIĆ Said, DŽAMASTAGIĆ
Samir, DŽAMASTAGIĆ Sulejman, EJUPOVIĆ Dževad, EJUPOVIĆ
Iris, FAZLIĆ Adem, FAZLIĆ Besim, FAZLIĆ Đemo,
FAZLIĆ Džafer, FAZLIĆ Emsud, FAZLIĆ Fadil, FAZLIĆ
Fudo, FAZLIĆ Ismet, FAZLIĆ Kasim, FAZLIĆ Kemo, FAZLIĆ
Mustafa, FAZLIĆ Nihad, FAZLIĆ Sead, FIKIĆ Husein,
FIKIĆ Refik, HABIBOVIĆ Senad, HABIBOVIĆ Muharem,
HAMULIĆ Fadil, HAMULIĆ Rasim, HODŽIĆ Izet, HODŽIĆ
Mirsad, HODŽIĆ Mustafa, HODŽIĆ Šerif, JUJIĆ Sulejman,
KADIĆ Hajder, KADIRIĆ Mirhet, KARAGIĆ Sulejman, KARAHODŽIĆ
Husein, KARDUMOVIĆ Asmir, KARDUMOVIĆ Mehmedalija, KARDUMOVIĆ
Sakib, KARDUMOVIĆ Samir, MEDIĆ "Džole", MEDIĆ Fikret,
MUHIĆ Ćamil, MUHIĆ Dursum, MUHIĆ Ismet, MUJADŽIĆ
Asim, MUJADŽIĆ Ćazim, MUJADŽIĆ Džemo, MUJADŽIĆ
Hasan, MUJADŽIĆ Kasim, MUJADŽIĆ Kemal, MUJADŽIĆ Rasim,
NASIĆ Dijaz, NASIĆ Emsud, NASIĆ Mehmed, NASIĆ
Nijaz, NOVKINIĆ Rahim, PETROVAC Elvis, RAMČEVSKI, Rifet,
RAMČINOVIĆ Sulejman, RAMOLIĆ Mustafa, RAMOLIĆ
Nedžad, RAMOLIĆ Samir, REKANOVIĆ Smajil, RIZVANOVIĆ
Mesud, SADIĆ Amir, SELIMOVIĆ Bajazid, SELIMOVIĆ Fuad,
SELIMOVIĆ Nedžad, SELIMOVIĆ Nihad, SELIMOVIĆ Said,
SELIMOVIĆ Sejad, SELIMOVIĆ Velid, SIKIRIĆ Ferid zvani
"Eka", SIKIRIĆ Mehmedalija, SIKIRIĆ Muharem,
SIKIRIĆ Smajil, SIVAC Muharem, ZERIC "Ika", ZERIC Ismet, ZERIC
Saud, ZERIC Sead, ZERIC Suad, (ime nepoznato) "Kiba" --
Među žrtvama su bile i osobe čiji identitet u ovom trenutku
tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(3) - Ubijeno oko 20 muškaraca:
|
logor Keraterm
|
krajem jula 92.
|
Oko 20 zatvorenika s područja Brda zatočenih u prostoriji
broj 3, uključujući, među ostalima, BAJIĆ Ismeta,
BEHLIĆ Behzada, osobu poznatu pod imenom ŠOLAJA, KARUPOVIĆ
Mesuda, KARUPOVIĆ Ismeta, HOPOVAC Azira, MUŠIĆ Šerbu,
tri brata s prezimenom ZERIĆ i HABIBOVIĆ Adima.
|
|
|
|
|
47(4) - Ubijeno oko 100 zatočenika
|
logor Omarska
|
krajem jula 92. nakon čišćenja područja Brda
|
Oko 100 zatvorenika čiji identitet u ovom trenutku tužilaštvu
nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(5) - Ubijeno oko 50 muškaraca i žena:
|
Odvezeni autobusom iz logora Omarska. Posmrtni ostaci bar nekih
od ovih žrtava ekshumirani iz jame Lisac, opština Bosanska Krupa.
|
krajem jula 92.
|
ALIĆ Bahrija, ALIĆ Besim, ALIĆ Meho, ALIĆ Muhamed,
ALIĆ Mustafa, ALIĆ Smail, ALIĆ Zijad, ALIĆ Zilhad,
BALIĆ Fadil, BALIĆ Mahmud, DAUTOVIĆ Edna, ĐIHIĆ
Fahrudin, ĐIHIĆ Sabit, ELKAZ Mehmed, FORIĆ Adem,
FORIĆ Emir, FORIĆ Faud, FORIĆ Hajro, FORIĆ Mehmed,
FORIĆ Mehmed, FORIĆ Munib, FORIĆ Said, FORIĆ
Semir, HRUSTIĆ Dževad, JASKIĆ Fikret, JAVOR Bahrija, KESIĆ
Fahrudin, MEDUNJANIN Sadeta, RUSTIĆ Mahmud, TERSIĆ Mirsad,
VELIĆ Meho, VELIĆ Miralem
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(6) - Ubijeno oko 120 muškaraca:
|
Odvedeni iz logora Keraterm i Omarska. Posmrtni ostaci barem nekih
od ovih žrtava ekshumirani iz jame Hrastova glavica, opština Sanski
Most
|
5. augusta 92. ili oko tog datuma
|
ALIBEGOVIĆ Alija, ALIHODŽIĆ Alija, ALIŠKOVIĆ Halid,
AVDIĆ (ime nepoznato), AVDIĆ Ismet, AVDIĆ Senad,
BEHLIĆ Adem, BEHLIĆ Amir, BEHLIĆ Hasan, BEHLIĆ
Hasib, BEHLIĆ Husein, BRDAR Adem, BRDAR Ibrahim, BRDAR Smail,
BRKIĆ Hamdija, BRKIĆ Nedžad, BRKIĆ Suljo, CIKOTIĆ
(ime nepoznato), DIZDAREVIĆ Ibrahim, DIZDAREVIĆ Mustafa,
DURATOVIĆ Husein, DURATOVIĆ Mirsad, ELKAZOVIĆ Mehmed,
FERIZOVIĆ Emin, FERIZOVIĆ Nerhin, GAVRANOVIĆ Anto,
HOPOVAC Fikret, HOPOVAC Hamed, HOPOVAC Mesud, HOPOVAC Miralem, HOPOVAC
Rejhan, HUJIĆ Bajro, HUJIĆ Huskan, ISLAMOVIĆ Esad,
KADIĆ Ermin, KARUOVIĆ Samet, KARUPOVIĆ Adem (sin
Bajre), KARUPOVIĆ Adem (sin Muje), KARUPOVIĆ Osman, KARUPOVIĆ
Redžep, KARUPOVIĆ Samed, KLJAJIĆ Samir, KLJAJIĆ Tofik,
(prezime nepoznato) Samir, MATANOVIĆ Juro, MEŠIĆ Meho,
MUJADŽIĆ Ramo, MUJADŽIĆ Sead, MUJADŽIĆ (ime nepoznato),
MUJKANOVIĆ Mirsad, MULALIĆ Hasan, MUŠIĆ (ime nepoznato),
MUŠIĆ Faruk, MUŠIĆ Ibrahim, MUŠIĆ Mujo, MUŠIĆ
Rasim, MUŠIĆ Samir, MUŠIĆ Senad, PAŠIĆ Mujo, PELAK
Refik, SADIKOVIĆ Esad, SEHIĆ Mirhad, SIJEČIĆ
Enver, SIJEČIĆ Mito, SIJEČIĆ Mujo, SIJEČIĆ
Sabit, SIJEČIĆ Salko, ŠVRAKA Mustafa, ZUKANOVIĆ Emsud,
ZUKANOVIĆ Muste, ZUKANOVIĆ Sabid
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(6) - Ubijeno više muškaraca:
|
neposredno ispred logora Manjača
|
6. augusta 92. ili oko tog datuma, neposredno tokom prebacivanja
iz logora Omarska
|
BABIĆ Sead, BAŠIĆ Nihad, CRNALIĆ Dedo, JAKUPOVIĆ
Kemal, KRAK Nezir, TOKMADŽIĆ Zvonko
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(8) - Pogubljenje oko 200 muškaraca:
|
koji su putovali konvojem, kod Korićanskih stijena, Vlašić
|
21. augusta 92. ili oko tog datuma
|
ALIŠIĆ Edin, BLAŽEVIĆ Eso, BLAŽEVIĆ Šero, EGIĆ
Mersud, FAZLIĆ Jasim, HANKIĆ Husein, HIRKIĆ Ismet,
HIRKIĆ Rifet, HOROZOVIĆ Emsud, HOROZOVIĆ (ime nepoznato),
JUFAGIĆ Senad, KADIRIĆ (ime nepoznato), KAHRIMANOVIĆ
Huzeir, MOROANOVIĆ Samir, MRKALJ Himzo, MURAČEHAJIĆ
Fuad, MURAČEHAJIĆ Fudo, MURAČEHAJIĆ Idriz, MURAČEHAJIĆ
Meho, SIVAC (ime nepoznato), SIVAC (ime nepoznato)
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(9) - Ubijeno više ljudi:
|
logor Omarska
|
otprilike između 27.maja i 21.augusta
|
AVDIĆ (ime nepoznato), BAHONJIĆ Islam, BALIĆ Hamdija,
BARIŠIĆ Jozo, BARIŠIĆ Valdo, BARIŠIĆ Vladimir, BEHADŽIĆ
Alija, BEŠIREVIĆ Mugbila, BEŠIREVIĆ Zlatan, BILETIĆ
Ilija, BURAZEROVIĆ Muhamed, ĆAMIL Pezo, ĆEHAJIĆ
Muhamed, CERIĆ Amer, CERIĆ, (ime nepoznato), CRNALIĆ
zvani "Čaruga" (ime nepoznato), CRNALIĆ Asmir
zvani "Vica", CRNALIĆ Mustafa zvani Mujo, CRNALIĆ Zijad,
CRNKIĆ Esef, CRNKIĆ Husein, DAUTOVIĆ Edvin, DEDIĆ
Ahil, dr. BEGIĆ Enez, DROBIĆ Ilijaz, EJUPOVIĆ Ismet,
EJUPOVIĆ Fadil, EKINOVIĆ Adnan, EKINOVIĆ Omer, FIKIĆ
Said, GARIBOVIĆ Derviš, GARIBOVIĆ Džemal, GARIBOVIĆ
Dževad, GARIBOVIĆ Enes, GARIBOVIĆ Ferid, GARIBOVIĆ
Hamdo, GARIBOVIĆ Hasan, GARIBOVIĆ Hasib, GARIBOVIĆ
Hilmija, GARIBOVIĆ Irfan, GARIBOVIĆ Senad, GARIBOVIĆ
Suad, GARIBOVIĆ Sulejman, Tahir GARIBOVIĆ, HADŽALIĆ
Rizah, HADŽIĆ Hajra, HARAMBAŠIĆ Fikret, HODŽIĆ Ismet,
HRNIĆ Daljia, HRNIĆ Jasmin, JAKUPOVIĆ Azur, JAKUPOVIĆ
Idriz, JAKUPOVIĆ Ilijaz, JAKUPOVIĆ Mirsad, KAPETANOVIĆ
Asaf, KAPETANOVIĆ Burho, KAPETANOVIĆ Mehmedalija, KARABAŠIĆ
Emir, KARAGIĆ Emir, KARDUM Gordan, KAHRIMANOVIĆ Muharem,
KOMŠIĆ Aco, (prezime nepoznato) Aziz, (prezime nepoznato) dr.
Meho (prezime nepoznato), dr. Ibro, (prezime nepoznato) Islam, (prezime
nepoznato),Mahmut, MAHMULJIN Osman, MAHMULJIN Velida, MAHMULJIN
Zijad, MAHMUTOVIĆ Meho, MEDUNJANIN Bećir, MEHMEDAGIĆ
Esad, MEŠIĆ (ime nepoznato), MLINAR Slavko, MUJKANOVIĆ
Fajzo, MUJAKIĆ Fikret, MUJAKIĆ Fikret, MUJADŽIĆ Fikret,
MUJKANOVIĆ Abdulah, MUJKANOVIĆ Kadir, MUJKANOVIĆ
Senad, MUJKANOVIĆ Kadir, MUŠIĆ Ilijaz, NASIĆ (ime
nepoznato), NASIĆ Mehmedalija, OKANOVIĆ Ibahim, PAŠIĆ
Jusuf, PAVIĆ Željko, PUŠKAR Abdulah, RAMADANOVIĆ Safet,
RAMIĆ Hankin, SARAJLIĆ Mehmedalija, SARIĆ Silvijo,
ŠERIĆ "DŽEVAN", ŠERIĆ Nedžad, SIKURA Željko, dr., SIVAC
Šefik, ŠOLAJA Ljubomir, ŠOLAJA Miroslav, SULJIĆ (ime nepoznato),
TADŽIĆ Huse, TADŽIĆ Mustafa, TURSIĆ Mehmed, ZGOG
Bajram, ZULJANOVIĆ Rufad Među žrtvama su bile i druge
osobe čiji identitet u ovom trenutku tužiocu nije poznat ili
ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(10) - Ubijeno više ljudi:
|
logor Keraterm
|
između 24.maja i 5.augusta
|
AVDIĆ Fikret, BAHONJIĆ Emsud, ČAUŠEVIĆ Zehro,
DIZDAREVIĆ (ime nepoznato), HERGIĆ Besim, IBRAHIMI Jasmin,
JUSUFOVIĆ "Car" Sead, KRUPIĆ Fehim, MEŠIĆ Džemal,
MEŠIĆ Safet, MUŠIĆ Fatusk, MUŠIĆ Samir, PAĐAN
Fajko, RADOČAJ Jovo, SIJEČIĆ Sabid, TOKMADŽIĆ
Drago
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
47(11) - Ubijeno više ljudi:
|
logor Trnopolje
|
približno između 25.maja i 30.septembra 92.
|
GUTIĆ Nijaz, KARDUMOVIĆ (ime nepoznato), KARDUMOVIĆ
(ime nepoznato), KEKIĆ Sulejman, MUJKANOVIĆ (ime nepoznato),
MUJKANOVIĆ Rasim, MURGIĆ Ante, MURGIĆ Zoran, ŠAHBAZ
(ime nepoznato), TALIĆ Teufik. Šest članova porodica FORIĆ
čija imena nisu poznata.
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|
|
|
|
18 - Ubijeno više prijedorskih nesrba u:
|
grad Prijedor
|
krajem maja/početkom juna
|
KULJENOVIĆ Hitko, EKINOVIĆ Fuad, GROZDANIĆ Muharem,
JAKUPOVIĆ Hilmija, HABIBOVIĆ Fikret i njegova žena Kifa.
Među žrtvama su bile i druge osobe čiji identitet u
ovom trenutku tužiocu nije poznat ili ga ne može potvrditi.
|
|