KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
PREDMET BR. IT-99-36-PT TUŽILAC
ČETVRTA IZMIJENJENA OPTUŽNICA Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu s ovlaštenjem iz člana 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: "Statut Međunarodnog suda"), optužuje: RADOSLAVA BRĐANINA i MOMIRA TALIĆA za GENOCID, ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, TEŠKE POVREDE ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949. i KRŠENJA ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, kako slijedi:
1. U novembru 1990. godine u Bosni i Hercegovini su održani demokratski izbori. Postojale su tri velike stranke, a svaka se poistovjećivala sa po jednom od tri glavne populacijske grupe u Bosni i Hercegovini. Stranka demokratske akcije, SDA, uglavnom je smatrana nacionalnom strankom bosanskih Muslimana. Srpska demokratska stranka, SDS, smatrala se glavnom srpskom nacionalnom strankom. Hrvatska demokratska zajednica, HDZ, prvenstveno se smatrala hrvatskom nacionalnom strankom. Na republičkom nivou, najviše poslaničkih mjesta u republičkoj skupštini osvojio je SDA, zatim SDS, pa HDZ. Preostala mjesta u skupštini podijelile su ostale stranke, među kojima je bila i bivša komunistička stranka. 2. U vrijeme izbora 1990. godine već su bile očite poteškoće u zajednici republika unutar bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ). Rezultati izbora značili su da SDS, kako vrijeme bude odmicalo, neće moći da demokratskim putem zadrži Republiku Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji u kojoj bi dominirali Srbi. Rezultat je bio taj da su se određena područja u Bosni i Hercegovini počela organizovati u formalne regionalne strukture, koristeći pritom koncept "zajednica opština" koje su bile predviđene jugoslovenskim ustavnim uređenjem iz 1974. godine. U aprilu i maju 1991. godine formirana je Zajednica opština Bosanske krajine sa sjedištem u Banjoj Luci. Ta zajednica je imala srpski politički program. 3. Slovenija i Hrvatska su 25. juna 1991. proglasile nezavisnost od Jugoslavije. U ljeto 1991. u Hrvatskoj je izbio rat između Jugoslovenske narodne armije (u daljnjem tekstu: "JNA") i hrvatskih oružanih snaga. Borbe su trajale do kraja 1991. godine. 4. Kako je rat u Hrvatskoj odmicao, postajalo je sve vjerovatnije da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost od SFRJ. SDS je, shvativši da neće moći zadržati Bosnu i Hercegovinu u SFRJ, počeo stvarati odvojeni srpski entitet u Bosni i Hercegovini. U septembru i oktobru 1991. godine, zajednice opština spomenute u paragrafu 2 gore transformisane su u srpske autonomne oblasti, a među njima i Zajednica opština Bosanska krajina, koja je približno 16. septembra 1991. godine postala Autonomna regija Krajina (u daljnjem tekstu: "ARK"). ARK će obuhvatati (između ostalih) sljedeće opštine: Banja Luka, Bihać-Ripač, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Čelinac, Donji Vakuf, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most, Šipovo i Teslić. Opštine Bihać-Ripač, Bosanska Krupa, Donji Vakuf, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor i Sanski Most imale su manjinsko srpsko stanovništvo. 5. Dana 24. oktobra 1991. godine konstituisana je odvojena Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, u kojoj je dominirao SDS. Dana 9. januara 1992. ta skupština je usvojila deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Proglašeno je da teritorija te republike obuhvata "područja srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom svjetskom ratu" i da je u sastavu savezne jugoslovenske države. Tako je geografsko područje AR Krajine postalo dio Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Dana 12. avgusta 1992. naziv republike bosanskih Srba promijenjen je u Republika Srpska. 6. Rukovodstvo SDS-a je znatnu zastupljenost bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u stanovništvu područja za koja se tvrdilo da pripadaju republici bosanskih Srba doživljavalo kao veliku prepreku stvaranju te države. Zbog toga je stvaranje te države i obezbjeđivanje državnih granica na kraju podrazumijevalo i trajno odstranjivanje, ili "etničko čišćenje", gotovo cjelokupnog stanovništva bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana. 7. Rukovodstvo bosanskih Srba funkcionisalo je na tri nivoa: republičkom, regionalnom i opštinskom. Vođe srpskih nacionalista (uključujući i SDS) u regiji ARK počeli su od 1991. godine da zastupaju i šire propagandu koja je bosanske Muslimane i bosanske Hrvate prikazivala kao fanatike koji namjeravaju da počine genocid nad srpskim narodom kako bi ostvarili kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom. Cilj te propagande bio je da se kod srpskog naroda u Bosni izgradi podrška programu SDS-a i da se među bosanskim Srbima stvori spremnost da čine zločine nad svojim komšijama pod parolom odbrane srpskog naroda. Dana 19. decembra 1991., SDS je izdao "Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima", koje će SDS-u poslužiti kao nacrt za preuzimanje vlasti u opštinama. 8. Počev od marta 1992., vojne i paravojne jedinice, jedinice teritorijalne odbrane (u daljnjem tekstu: "TO"), policijske jedinice i civili koje su te snage naoružale (u daljnjem tekstu: "snage bosanskih Srba") preuzele su kontrolu nad opštinama koje su ušle u sastav ARK-a, kako su navedene u paragrafu 4, i drugim opštinama. Logističku podršku, organizaciju i rukovođenje u preuzimanju vlasti i događajima koji su uslijedili pružili su SDS, vojno i policijsko rukovodstvo, te krizni ili ratni štab. 9. Krizni štabovi su formirani po uzoru na slična tijela koja su postojala u sistemu odbrane SFRJ, a bilo je zamišljeno da preuzmu svu izvršnu vlast u vrijeme rata ili vanrednog stanja kada skupština, inače najviši organ vlasti, ne može da funkcioniše. 10. Krizni štabovi su formirani kako na regionalnom, tako i na opštinskom nivou vlasti kao tijela koja će biti odgovorna za koordinaciju i sprovođenje najvećeg dijela operativne faze plana etničkog čišćenja republike bosanskih Srba i koja će preuzeti ovlasti upravljanja u regijama i opštinama. Dana 5. maja 1992. godine zvanično je objavljeno osnivanje Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, a Radoslav BRĐANIN je postao predsjednik. Momir TALIĆ je bio član tog Kriznog štaba. Dana 18. maja 1992., Krizni štab ARK-a proglasio je da su krizni štabovi u opštinama najviši organ vlasti u opštini. Dana 26. maja 1992., Krizni štab ARK-a proglasio se najvišim organom vlasti u AR Krajini i izjavio da su njegove odluke obavezujuće za sve krizne štabove u opštinama. Između ostalog, Krizni štab je preuzeo kontrolu nad medijima i nastavio kampanju propagande protiv ne-Srba, kao ključno sredstvo u sprovođenju gore spomenutog plana. 11. Dana 31. maja 1992. i 10. juna 1992. godine, po naređenju Radovana Karadžića, u svojstvu predsjednika Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine, krizni štabovi su preimenovani u ratna predsjedništva, a kasnije u ratna povjereništva u opštinama. Ratna predsjedništva/ratna povjereništva u suštini su zadržala istu strukturu i ista ovlaštenja koja su imali krizni štabovi, i za njih se u javnosti i dalje uobičajeno upotrebljavao naziv "krizni štab" (u daljnjem tekstu, izraz "krizni štab" odnosiće se i na ratna predsjedništva, odnosno ratna povjereništva, ovisno o vremenskom kontekstu). 12. Dana 12. maja 1992. zasjedala je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Sjednici su, među ostalim, prisustvovali i Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ. Na toj sjednici su donesene odluke o osnivanju odvojene srpske države u Bosni i Hercegovini, osnivanju predsjedništva i srpskim ciljevima u Bosni i Hercegovini. Donesena je i odluka o stvaranju vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: "VRS"). Kao posljedica te odluke, jedinice JNA koje su tada još bile u Bosni i Hercegovini transformisane su u komande nove vojske, VRS-a. Međutim, VRS je zadržala čvrste veze sa JNA (preimenovana u Vojsku Jugoslavije (u daljnjem tekstu: "VJ")). Dana 19. maja 1992., Momir TALIĆ je postao komandant 1. krajiškog korpusa VRS-a. Od maja 1992. godine jedinice 1. krajiškog korpusa angažovale su se u vojnim operacijama u opštinama na teritoriji ARK-a. 13. Radoslav BRĐANIN, kao predsjednik Kriznog štaba AR Krajine i istaknuti član SDS-a, i Momir TALIĆ kao komandant 1. krajiškog korpusa i član Kriznog štaba AR Krajine, sprovodili su politiku uključivanja ARK-a u srpsku državu. Implementacija te politike zahtijevala je da se muslimanski i hrvatski narod Bosne trajno ukloni a njihova kultura uništi u opštinama u kojima su oni živjeli stoljećima. OPTUŽENI 14. Radoslav BRĐANIN je rođen 9. februara 1948. godine u selu Popovac, opština Čelinac, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je inžinjer građevinarstva i do 1990. godine radio je u građevinarstvu. Godine 1990. kao poslanik SDS-a Čelinac izabran je u Vijeće opština u Skupštini Bosne i Hercegovine. Dana 25. aprila 1991. godine izabran je za prvog potpredsjednika Skupštine Zajednice opština Bosanska krajina. U oktobru 1991. godine postao je poslanik u Skupštini srpskog naroda Bosne i Hercegovine, a zatim je 5. maja 1992. imenovan za predsjednika Kriznog štaba ARK-a. Dana 15. septembra 1992. godine imenovan je za ministra za građevinarstvo, saobraćaj i komunalne djelatnosti i vršioca dužnosti potpredsjednika Vlade Republike Srpske. 15. Momir TALIĆ je rođen 15. jula 1942. godine u Piskavici u Bosni i Hercegovini. Dana 25. jula 1961. godine stupio je u Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) kao aktivno vojno lice sa specijalizacijom za oklopno-mehanizovane jedinice. Dana 26. jula 1991., Momir TALIĆ je postavljen na dužnost (u činu pukovnika) u 5. korpus JNA u Banjoj Luci kao načelnik štaba/zamjenik komandanta korpusa. Na toj je dužnosti ostao do 19. marta 1992., a u toku perioda u kojem je obavljao dužnost načelnika štaba/zamjenika komandanta unaprijeđen je u čin general-majora. Dana 19. marta 1992. godine, Momir TALIĆ je postavljen na dužnost komandanta 5. korpusa JNA koji je, 19. maja 1992. godine, preimenovan u 1. krajiški korpus VRS-a. Dana 5. maja 1992., Momir TALIĆ je postao član Kriznog štaba ARK-a. Momir TALIĆ je unaprijeđen u čin general-potpukovnika 31. decembra 1992., i ostao komandant 1. krajiškog korpusa tokom sukoba u Bosni i Hercegovini. Dana 27. juna 1997. godine, Momir TALIĆ je unaprijeđen u čin general-pukovnika, najviši čin u VRS-u, a 16. februara 1998. postavljen je na dužnost načelnika generalštaba, najvišu dužnost u VRS-u, na koju je stupio 6. marta 1998.
I NADREĐENOST 16. Radoslav BRĐANIN je bio istaknuti član SDS-a i tijesno povezan, kroz svoje političke položaje, sa Predsjedništvom Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Kao takav, od najranijih početaka je imao vodeću ulogu u preuzimanju vlasti od strane SDS-a, a posebno u kampanji propagande koja je bila suštinska komponenta SDS-ovog plana za stvaranje srpske države. 17. Stvaranje srpske države uključivalo je i kampanju smišljenu s ciljem da se trajno odstrani, silom ili strahom, nesrpsko stanovništvo iz područja koja su trebala biti dio te države. Na svojim položajima, najprije u Skupštini opština Bosanske krajine, a zatim i na položaju predsjednika Kriznog štaba ARK-a, Radoslav BRĐANIN je igrao vodeću ulogu u toj kampanji. Radoslav BRĐANIN je omogućio etničko čišćenje time što je obezbijedio da svi instrumenti državne moći (masmediji, državne službe, državna kontrola nad stambenom politikom, zdravstvo, policija, sudstvo, sredstva za proizvodnju, zapošljavanje) budu u rukama organa vlasti i onih osoba koje su predano podržavale etnički čistu srpsku državu. Radoslav BRĐANIN je potpisivao odluke i naređenja Kriznog štaba AR Krajine, koji je sa svoje strane usmjeravao i pokretao djelovanje kriznih štabova na opštinskom nivou, gdje su neki od članova kriznih štabova bili direktno uključeni u činjenje navedenih krivičnih djela. 18. U odnosu na ta krivična djela, koja su počinili članovi opštinskih kriznih štabova ili pripadnici oružanih snaga pod kontrolom rukovodstva bosanskih Srba, a za koje je logistička podrška obezbijeđena posredstvom kriznih štabova, Radoslav BRĐANIN je znao ili je bilo razloga da zna da će takva krivična djela biti počinjena, ili da su već počinjena, a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da takva djela spriječi niti da kazni njihove počinioce. 19. General Momir TALIĆ je bio komandant 5. korpusa JNA od 19. marta 1992. i nakon njegove pretvorbe u 1. krajiški korpus od 19. maja 1992. (u daljnjem tekstu: "korpus"). Svaki od pet korpusa VRS-a imao je komandanta korpusa i štab komande, a svi su bili podređeni generalu MLADIĆU i Glavnom štabu VRS-a. 20. Kao komandant 5. korpusa i 1. krajiškog korpusa od 19. maja 1992., na osnovu svojih ovlaštenja regulisanih raznim vojnim propisima i uputstvima (među ostalim, "Pravilo kopnene vojske JNA (privremeno)" iz 1990. godine, "Propisi o odgovornosti komandanta korpusa kopnene vojske u vrijeme mira 1990.", "Zakon o vojsci Srpske Republike Bosne i Hercegovine" od 1. juna 1992.), direktno ili preko svog načelnika štaba, pomoćnika, načelnika rodova i drugih oficira, komandovao je svim jedinicama 1. krajiškog korpusa i jedinicama pridodatim korpusu. General Momir TALIĆ je direktno kontrolisao rad komande korpusa; donosio odluke u vezi sa korpusom i podređenim jedinicama; davao zadatke svojim podređenima; izdavao naređenja, uputstva i naloge; obezbjeđivao da se ta naređenja, uputstva i nalozi sprovode i snosio punu odgovornost za njihovo izvršavanje; pratio situaciju na području u zoni odgovornosti korpusa; osiguravao protok informacija prema višim komandama, tijelima civilnih vlasti i organima policije; i bio općenito odgovoran za stanje u korpusu i postupanje korpusa.
21. U periodu od maja do decembra 1992. godine, popunjenost 1. krajiškog korpusa značajno je uvećana mobilizacijom i uključivanjem bivših jedinica teritorijalne odbrane (koje su preimenovane u lake brigade) u sastav korpusa. U decembru 1992. godine, jedinice pod komandom Momira TALIĆA uključivale su sljedeće jedinice:
22. Da bi se olakšalo i unaprijedilo komandovanje i rukovođenje jedinicama i kontrola nad teritorijom, korpus je formirao i određeni broj privremenih sastava. Među njima su bili:
23. 5. korpus JNA/1. krajiški korpus imao je geografski definisanu zonu odgovornosti nastalu 1992. godine. Osim opština Bihać-Ripač i Bosanski Petrovac, sve opštine o kojima se u paragrafu 4 govori kao o opštinama u sastavu Autonomne regije Krajina bile su direktno u zoni odgovornosti korpusa ili su ušle u zonu odgovornosti korpusa kad je ona 1992. proširena, ili su u tim opštinama 1992. godine djelovale jedinice korpusa.
24. General Momir TALIĆ je kao komandant 5. korpusa JNA/1. krajiškog korpusa i kao član Kriznog štaba AR Krajina koristio snage pod svojom komandom, povremeno u sadejstvu sa policijom, paravojnim jedinicama, snagama drugih korpusa JNA/VRS-a i drugim tijelima civilne vlasti, da bi sproveo plan da se stvori i obezbijedi srpska država i razdvoje etničke zajednice u Bosni i Hercegovini. Sprovođenje tog plana bila je kampanja uspostavljanja kontrole nad svim opštinama, napadanja i razaranja nesrpskih sela, ubijanja i terorisanja nesrpskog stanovništva i izdvajanje, deportacija i trajno odstranjivanje onih ne-Srba koji se nisu podredili srpskim vlastima. 25. Kao komandant 5. korpusa JNA i nakon toga, kao komandant 1. krajiškog korpusa, general Momir TALIĆ je bio lično odgovoran za to da obezbijedi da jedinice pod njegovom komandom poštuju i primjenjuju međunarodnopravna pravila koja regulišu vođenje rata. Osim toga, general Momir TALIĆ je naređenjem višeg organa bio izričito obavezan da pokreće postupak za izricanje zakonskih sankcija onim pojedincima pod svojom komandom koji su prekršili međunarodno ratno pravo. 26. Na osnovu "Propisa o primjeni međunarodnog ratnog prava u Oružanim snagama SFRJ" (objavljeno 1988.), general Momir TALIĆ je znao da, ako ne spriječi ili ne kazni bilo kakvo grupno ili pojedinačno kršenje međunarodnog humanitarnog prava, snosi ličnu odgovornost za takvo kršenje prava. Štaviše, na osnovu istih tih propisa znao je da uzastopnim propuštanjem da pokrene postupak protiv takvih grupa ili pojedinaca postaje podstrekač ili saučesnik u takvom kršenju međunarodnog humanitarnog prava.
28. Sva djela i propusti za koje se u ovoj optužnici tereti kao za genocid ili saučesništvo u genocidu počinjeni su s namjerom da se, u cijelosti ili djelimično, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati unište kao nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva. 29. Sva djela i propusti za koje se u ovoj optužnici tereti kao za zločine protiv čovječnosti bili su dio rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv bosanskomuslimanskog i bosanskohrvatskog civilnog stanovništva Bosne i Hercegovine. 30. Za sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica u Republici Bosni i Hercegovini postojalo je stanje oružanog sukoba i djelimične okupacije. U periodu koji je predmetno vrijeme ove optužnice, oružane snage Republike Srpske djelovale su pod opštom kontrolom i u ime Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Dakle, oružani sukob u Bosni i Hercegovini između bosanskih Srba i centralnih vlasti Bosne i Hercegovine bio je međunarodni oružani sukob. 31. Sva djela i propusti koji se u ovoj optužnici navode kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (u daljnjem tekstu: "teške povrede"), dogodili su se za vrijeme tog oružanog sukoba i djelimične okupacije Bosne i Hercegovine. 32. I jedan i drugi optuženi bili su obavezni da se pridržavaju zakona i običaja koji regulišu vođenje oružanih sukoba, uključujući Ženevske konvencije iz 1949. i njihove dopunske protokole. 32.1. Izraz "osobe izvan borbenog ustroja", onako kako je korišten u ovoj optužnici, označava osobe koje ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su se našli hors de combat usljed bolesti, ranjavanja, pritvaranja ili bilo kojeg drugog razloga. 33. I jedan i drugi optuženi individualno su odgovorni za zločine za koje ih tereti ova optužnica, u skladu sa članom 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Individualna krivična odgovornost uključuje planiranje, podsticanje, naređivanje, činjenje ili pomaganje i podržavanje, na neki drugi način, planiranja, pripreme ili izvršenja bilo kojeg od krivičnih djela navedenih u članovima 2, 3, 4 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Korištenjem izraza "činjenje" u ovoj optužnici, optužba nema namjeru da sugeriše da je bilo koji od optuženih lično fizički izvršio bilo koje od krivičnih djela kojima se tereti. 34. I jedan i drugi optuženi, za vrijeme dok su bili na položaju u vlasti kako je opisano u prethodnim paragrafima, krivično su odgovorni i za djela koja su počinili njihovi podređeni, prema članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je odgovoran za djela svojih podređenih ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili da su to već učinili, a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce.
TAČKE 1 i 2 35. Povezujući paragrafe 16-34 sa tačkama 1 i 2 optužnice, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u sadržaj ovih tačaka. 36. Približno od 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa drugim članovima rukovodstva bosanskih Srba, planirali su, podsticali, naređivali, počinili ili pomagali i podržavali, na drugi način, planiranje, pripremu ili izvršenje kampanje čiji je cilj bio da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati unište, u cijelosti ili djelimično, kao nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva u opštinama navedenim u paragrafu 4 kao dio ARK-a, a koja je na najekstremniji način došla do izražaja u opštinama Bosanski Novi, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor i Sanski Most. 37. Nakon preuzimanja političke vlasti u opštinama navedenim u paragrafu 4, sprovođenje navedene kampanje uključivalo je:
38. Ubistva bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili izvan borbenog ustroja od strane snaga bosanskih Srba uključuju:
Logori 39. Vlasti bosanskih Srba oformile su vojne i civilne logore i zatočeničke objekte u opštinama. Nakon napada na opštine, snage bosanskih Srba sakupljale su na hiljade bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili izvan borbenog ustroja, i prisiljavale ih da pješače do sabirališta gdje su ih okupljali za prebacivanje u logore i zatočeničke objekte. Tokom tih marševa, muškarce bosanske Muslimane i bosanske Hrvate su izdvajali iz kolona i pogubljivali ih. Uslovi u tim logorima i zatočeničkim objektima bili su često brutalni i nehumani. 40. Logori i zatočenički objekti, u kojima je radio i kojima je upravljao vojni i policijski kadar, pod rukovodstvom kriznih štabova i VRS-a, uključuju sljedeće:
41. Ubistva bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata izvan borbenog ustroja od strane snaga bosanskih Srba u logorima i zatočeničkim objektima, ili nakon njihovog odvođenja odatle, uključuju:
Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede 42. U logorima i zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba i drugi kojima je omogućen pristup u logore, podvrgavali su zatočenike, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate iz navedenih opština, a koji su bili izvan borbenog ustroja, fizičkom i psihičkom nasilju koje je uključivalo mučenje, premlaćivanje oružjem, seksualno zlostavljanje i prisustvovanje nehumanim djelima, uključujući ubistva, nanoseći im time tešku tjelesnu ili duševnu povredu. Posljedica tih nehumanih djela jeste ta da je, u periodu od 1. aprila do 31. decembra 1992. godine, veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata izgubio život u tim zatočeničkim objektima. Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede brojnim bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima vršeno je tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica u svakoj od opština navedenih u paragrafu 4. Takvo nanošenje teških povreda bilo je široko rasprostranjeno i često je ponavljano. Za svaku pojedinu opštinu slijedi sažeti obrazac po kojem se to dešavalo.
Od 4. aprila 1992. do 31. decembra 1992. brojni bosanski Muslimani i bosanski Hrvati koji su bili izvan borbenog ustroja zatočavani su od strane pripadnika redovnog i neredovnog sastava policije. Oni koji su bili zatočeni prvo su odvođeni u zgradu CSB-a i ispitivani. Premlaćivanje je vršeno tokom, prije i poslije ispitivanja. Zatočenici su iz CSB-a premještani u trajnije zatočeničke objekte Mali logor, VIZ Tunjice i Manjača. Brojni zatočenici u sva tri objekta bilio su podvrgavani redovnom premlaćivanju šakama, nogama, pendrecima, kundacima pušaka i električnim kablovima. U nekim slučajevima premlaćivanje je bilo tako žestoko da je za posljedicu imalo tešku povredu i smrt. U Malom logoru zatočenici su primoravani da jedan s drugim seksualno opšte. U sva tri objekta zatočenici su prisustvovali premlaćivanju drugih i vidjeli su posljedice tog premlaćivanja. U Manjaču su dovođeni zatočenici iz raznih opština. To je bio jedan od najvećih zatočeničkih objekata na području ARK-a. Zatočenici su premlaćivani na cijelom prostoru logora, uključujući prostor ispred priručne ambulante, staja i drugih zgrada. Zatočenici su podvrgavani postupcima seksualnog ponižavanja. Podvrgavani su prisilnom radu.
Poslije 15. jula 1992. neki bosanski Muslimani koji su bili izvan borbenog ustroja zatočeni su od strane pripadnika policije, rezervnog sastava policije i vojne policije u školu u Bistrici i u policijsku stanicu u Bosanskoj Gradiški. U Bistrici i u policijskoj stanici u Bosanskoj Gradiški zatočenici su ispitivani, premlaćivani i mučeni.
Od 21. aprila 1992. do 1. septembra 1992. pripadnici redovnog sastava i neregularnih policijskih i vojnih jedinica zatočili su veliki broj bosanskih Muslimana koji su bili izvan borbenog ustroja. Odveli su ih u zatočeničke objekte u osnovnoj školi u Jesenici, osnovnoj školi "Petar Kočić" i u Kamenici (koja se nalazi u opštini Titov Drvar). U svakom od tih logora premlaćivanje je vršeno svaki dan, kako za vrijeme ispitivanja, tako i prije i poslije toga. U Jesenici su pripadnici paravojne jedinice "Suha rebra" ušli u objekat, tukli zatočenike, ponekad im vezujući ruke lisicama, te im nanosili ubodne povrede. Drugom prilikom je jedna grupa "Šešeljevaca" ušla u objekat i zatočenicima nanosila povrede kundacima i cijevima pušaka. U školi "Petar Kočić" zatočenici su podvrgavani elektrošokovima, upućivani su na prisilni rad na liniji fronta, tokom kojeg je, najmanje jedanput, zatočenik ustrijeljen u nogu. Neki zatočenici su morali da jedu, piju i spavaju dok su im ruke vezane lisicama na leđima. U Kamenici su zatočenici podvrgavani prisilnom radu, a neki od njih su bili izlagani i ritualnom ponižavanju.
Od juna do avgusta 1992. bosanski Muslimani koji su bili izvan borbenog ustroja bili su zatočeni u policijskoj stanici u Bosanskom Petrovcu, a policija i vojska su ih držali u zatočenju u stanici za slaganje balvana u Kozilima. Određeni broj zatočenika iz stanice za slaganje balvana u Kozilima kasnije je odveden u zatočenički objekat u školi u Kamenici. U policijskoj stanici u Bosanskom Petrovcu zatočenici su se nalazili u pretrpanim uslovima, prijetilo im se pogubljenjem i bili su premlaćivani. U stanici za slaganje balvana u Kozilima zatočenici su redovno premlaćivani policijskim pendrecima, udarani nogama i mučeni, te prisiljavani na ponižavajuće postupke. U Kamenici su zatočenici premlaćivani i podvrgavani prisilnom radu.
Od juna do septembra 1992. vojnici, pripadnici vojne policije i policajci su zatočili veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili izvan borbenog ustroja. One koje su zatočili odveli su u zatočenički logor u "Vrbas Promet", zatočenički objekat poznat pod nazivom "Kuća", zgradu SUP-a u Donjem Vakufu i skladište Teritorijalne odbrane u Donjem Vakufu. U "Vrbas Prometu" zatočenike su tukli policijskim pendrecima, batinama i šakama i podvrgavali su ih drugim nehumanim djelima. Neki zatočenici su i preminuli usljed premlaćivanja. U "Kući" su zatočenike tukli šakama, cjepanicama, kundacima pušaka i policijskim pendrecima, te su ih podvrgavali drugim nehumanim djelima. U zgradi SUP-a zatočenike su tukli policijskim pendrecima, električnim kablovima, toljagama, lancima, čeličnim šipkama i nogama. U skladištu Teritorijalne odbrane u Donjem Vakufu zatočenike su tukli električnim kablovima, palicama, kundacima pušaka, šakama i nogama. Prisiljavali su zatočenike da tuku jedan drugoga. Jedan zatočenik je podlegao povredama nanesenim premlaćivanjem. U sva tri objekta zatočenici su bili prisutni kad su drugi zatočenici premlaćivani i kad su umirali.
Od maja 1992. do avgusta 1992. policajci i vojna lica su zatočili veliki broj bosanskih Muslimana koji su bili izvan borbenog ustroja. One koje su zatočili odveli su u policijsku stanicu u Bosanskoj Kostajnici, vatrogasni dom u Bosanskom Novom i fudbalski stadion u Mlavkama. U policijskoj stanici u Bosanskoj Kostajnici viđeniji i obrazovaniji bosanski Muslimani su odvođeni i premlaćivani metalnim i drvenim batinama. U tijela zatočenika zabadali su odvijač. Jednog zatočenika su tukli dok nije izgubio svijest. U vatrogasnom domu u Bosanskom Novom zatočenike su za vrijeme ispitivanja tukli svakakvim predmetima, uključujući palice za bejzbol i plastične palice. Dovodili su pijane Srbe da premlaćuju zatočenike. Na fudbalskom stadionu u Mlavkama zatočenike su nasumično tukli kad bi išli na obroke. Jedan zatočenik je oslijepio od batina. Zatočenike su prisiljavali na nehuman fizički rad dok ne bi pali od iznemoglosti i naređivali su im da rade ponižavajuće radnje.
Od juna do novembra 1992. stotine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili izvan borbenog ustroja zatočene su od strane vojnika, policajaca i srpskih specijalnih snaga u školi u Grabovici, policijskoj stanici u Kotor Varošu, osnovnoj školi u Kotor Varošu, zatvoru u Kotor Varošu i pilani u Kotor Varošu. U školi u Grabovici zatočenike je na dolasku i odlasku zlostavljalo mjesno stanovništvo, s tim da je to zlostavljanje uključivalo ponižavanje i premlaćivanje. U policijskoj stanici u Kotor Varošu zatočenike su tukli pendrecima, kundacima pušaka i nogama od stolica. Premlaćivanje je u nekim slučajevima bilo izuzetno žestoko i dugotrajno. Zatočenici muškog i ženskog pola su prisiljavani da međusobno seksualno opšte. Tokom ispitivanja zatočenici su mučeni i zlostavljani. U osnovnoj školi u Kotor Varošu zatočenike su tukli i prisiljavali da međusobno seksualno opšte. Neki su zatočenici podlegli batinama. U zatvoru u Kotor Varoši zatočenici su premlaćivani i ranjavani, često veoma ozbiljno, i to drvenim palicama, puškama, pendrecima, nogama od stolica, električnim kablovima, gumiranim oprugama sa drškom i noževima. Neki zatočenici su nasmrt premlaćeni ili su nakon premlaćivanja pogubljeni. U pilani u Kotor Varoši zatočenici su uglavnom bili muškarci nesposobni za vojnu službu, žene i djeca. Žene su sistematski silovane, a jedan mentalno retardirani čovjek je pretučen.
Od maja 1992. do septembra 1992. hiljade bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili izvan borbenog ustroja zatočene su od strane policije i vojnih snaga (kako redovnih, tako i neredovnih) u logoru Omarska, logoru Keraterm, logoru Trnopolje, Društvenom domu Miska Glava, fudbalskom stadionu u Ljubiji, SUP-u u Prijedoru i kasarni JNA u Prijedoru. U logoru Omarska zatočenici su premlaćeni prilikom dolaska u logor, te premlaćivani i mučeni rutinski, a i tokom ispitivanja, uz upotrebu električnih kablova, kundaka pušaka, policijskih pendreka i drvenih toljaga. Premlaćivanje je vršeno danju i noću. Zatočenici su ponižavani i mučeni. Viđeniji i obrazovani bosanski Muslimani su podvrgavani najtežem premlaćivanju i ponižavanju. U nekim slučajevima premlaćivanje je bilo tako žestoko da je za posljedicu imalo teške povrede, trajno unakaženje i smrt. Premlaćivanje i ponižavanje je često vršeno pred drugim zatočenicima. Zatočenice su silovane i seksualno zlostavljane. U logoru Keraterm zatočenici su premlaćivani prilikom dolaska u logor i za vrijeme ispitivanja, te dok su čekali da dobiju hranu. Premlaćivanje je vršeno drvenim toljagama, palicama za bejzbol, električnim kablovima, policijskim pendrecima i kundacima pušaka. Premlaćivanje je vršeno danju i noću. Zatočenici su ponižavani i mučeni. Pojedini zatočenici su izdvajani da bi se s njima posebno oštro postupalo. U nekim slučajevima premlaćivanje je bilo tako žestoko da je za posljedicu imalo teške povrede, trajno unakaženje i smrt. Premlaćivanje i ponižavanje je često vršeno pred drugim zatočenicima. Zatočenice su silovane. U logoru Trnopolje zatočenici su uglavnom bili žene, djeca i starci. Međutim, tu su zatočavani i mlađi muškarci. Zatočeni muškarci su ispitivani i premlaćivani. Zatočenici su premlaćivani u prisustvu drugih zatočenika. Zatočenice su silovane. U zatočeničkim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje pristup je omogućen i ljudima koji nisu spadali u osoblje. Ti ljudi koji nisu spadali u osoblje takođe su premlaćivali i ponižavali zatočenike. U Društvenom domu Miska Glava i na fudbalskom stadionu u Ljubiji preko stotinu muškaraca bosanskih Muslimana je premlaćivano sjekirama, noževima, policijskim pendrecima i kundacima pušaka. Mnogi su zatočenici umrli usljed premlaćivanja i preživjeli zatočenici su prisiljeni da natovare njihova tijela na prevozno sredstvo. U SUP-u u Prijedoru i kasarni JNA ispitivani su, premlaćivani i mučeni uglavnom viđeniji bosanski Muslimani i bosanski Hrvati.
Od aprila 1992. nadalje, određeni broj bosanskih Muslimana koji su bili izvan borbenog ustroja zatočen je od strane vojnika, pripadnika vojne policije i rezervnog sastava policije u policijsku stanicu u Prnjavoru, u Dom kulture, fabriku obuće "Sloga", mlin u Vijaci i logor na Ribnjaku. U policijskoj stanici u Prnjavoru zatočenike su tukli šakama, čizmama i pendrecima i ispitivali ih o posjedovanju oružja. U fabrici obuće "Sloga" zatočenici su na druge načine premlaćivani i ponižavani od strane srpskih vojnika i civila kojima je omogućen pristup u fabriku. U logoru na Ribnjaku zatočenici su upućivani na prisilni rad i premlaćivani su dok su bili na prisilnom radu. U mlinu u Vijaci zatočenici su ispitivani o posjedovanju oružja i premlaćivani. Sanski Most Od 10. maja do 1. oktobra 1992. i redovne i neredovne policijske snage zatočile su veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili izvan borbenog ustroja. Neki od zatočenih su prvo odvedeni u zgradu SUP-a u Sanskom Mostu i ispitivani. Premlaćivanje je vršeno kako za vrijeme ispitivanja, tako i prije i poslije toga. Zatočenici su iz SUP-a premješteni u trajnije zatočeničke objekte u garaži fabrike "Betonirka", fabrici "Krings", sportskoj dvorani u Sanskom Mostu, policijskoj stanici u Lušci Palanki, podrumu kuće Sime Miljusa u Lušci Palanki, sportskoj dvorani škole "Hasan Kikić" i vojnom objektu u Magaricama. U svih tih sedam objekata brojni zatočenici su bili podvrgnuti redovnom premlaćivanju pri čemu su im udarci nanošeni šakama, nogama, pendrecima, kundacima pušaka, nogama od stolica, palicama, cijevima pušaka i drugim tupim predmetima. U nekim slučajevima premlaćivanje je bilo tako žestoko da je dovelo do teških povreda, trajnog unakaženja i smrti. U garaži fabrike "Betonirka" brojni zatočenici su prisilno smješteni u ćelije dimenzija 3 x 5 metara bez ventilacije, zahoda, kreveta i tekuće vode, uz nedovoljno prostora za spavanje. Zatočenici su prisiljavani da jedu pokvarenu hranu koja je uzrokovala jake stomačne bolove i dehidraciju. Zatočenici su prisiljavani da se postroje i žestoko udaraju druge zatočenike. Neki zatočenici su natjerani da zauzmu položaj za molitvu, a zatim su ih žestoko batinali drvenim nogama od stolica. U periodu od 6. juna do 16. juna 1992. stotine zatočenika iz Sanskog Mosta odvezene su kamionima u logor Manjača u Banjoj Luci. Zatočenici su po izuzetno toplom vremenu smještani u pretrpane kamione prekrivene skoro hermetički zatvorenim ceradama, usljed čega je nekoliko zatočenika preminulo, a ostali su bili krajnje iznureni usljed vrućine i dehidrirani.
Od juna do oktobra 1992. vojna policija, pripadnici rezervnog sastava policije i paravojne snage su zatočili veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su bili izvan borbenog ustroja. Zatočenici su odvedeni u zatočenički logor u Pribinić, zgradu SUP-a u Tesliću i skladište Teritorijalne odbrane u Tesliću. U Pribiniću su zatočenike tukli policijskim pendrecima, gumenim palicama, lancima i drvenim predmetima. Nekoliko ljudi je preminulo usljed batina. U zgradi SUP-a u Tesliću zatočenike su tukli gumenim i drvenim palicama, kundacima pušaka, te šakama i nogama. U skladištu Teritorijalne odbrane u Tesliću zatočenike su tukli električnim kablovima, palicama za bejzbol, komadima drveta, mesarskom sjekirom, šakama i palicama i podvrgavali su ih drugim nehumanim djelima. Neki zatočenici su podlijegali usljed tog batinanja. U sva tri objekta zatočenici su bili prisutni dok su drugi zatočenici bili premlaćivani i dok su umirali. Uslovi sračunati da dovedu do fizičkog uništenja 43. Surovi i nehumani uslovi u logorima i zatočeničkim objektima uključivali su neadekvatnu ishranu (često jedva dovoljnu samo za puko preživljavanje), zagađenu vodu, nedovoljnu ili nepostojeću ljekarsku njegu, nezadovoljavajuće higijenske uslove i nedostatak prostora. 44. U periodu između približno 1. aprila 1992. i 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ znali su ili je bilo razloga da znaju da se snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom spremaju počiniti takva djela ili da su to već učinile, a oni nisu preduzeli nužne i razumne mjere da takva djela spriječe ili da kazne njihove počinioce. Svojim učešćem u tim radnjama ili propustima Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ počinili su sljedeća djela:
45. Povezujući paragrafe 16-43 u dosadašnjem tekstu i paragrafe 58-59 u tekstu koji slijedi sa tačkom 3 optužnice, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u sadržaj ove tačke. 46. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i sa drugima u rukovodstvu bosanskih Srba, planirali su, podsticali, naređivali, počinili ili pomagali i podržavali, na drugi način, planiranje, pripremu i izvršenje progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi muslimanskog i hrvatskog stanovništva Bosne u opštinama navedenim u paragrafu 4 koje su činile dio ARK-a. 47. Gore navedeno planiranje, priprema ili izvršenje progona uključivalo je:
48. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ znali su ili je bilo razloga da znaju da se snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom spremaju počiniti takva djela ili da su to već učinile, a oni nisu preduzeli nužne i razumne mjere da takva djela spriječe ili da kazne njihove počinioce. Svojim učešćem u ovim radnjama ili propustima Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ počinili su sljedeća djela:
49. Povezujući paragrafe 16-43 sa tačkama 4 i 5 optužnice, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u sadržaj ovih tačaka. 50. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ, djelujući individualno i u saradnji međusobno i s drugima u rukovodstvu bosanskih Srba, planirali su, podsticali, naređivali, počinili ili pomagali i podržavali, na drugi način, planiranje, pripremu i izvršenje kampanje čiji je cilj bio istrebljenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, stanovnika opština navedenih u paragrafu 4 kao dio ARK-a. 51. U okviru gore navedene kampanje, snage bosanskih Srba lišile su života znatan broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u selima i nesrpskim područjima, u logorima i drugim zatočeničkim objektima i tokom deportacija ili prisilnih premještanja. 52. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ su znali, ili je bilo razloga da znaju, da se snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom spremaju počiniti takva djela ili da su to već učinile, a oni nisu preduzeli nužne i razumne mjere da takva djela spriječe ili da kazne njihove počinioce. Svojim učešćem u ovim radnjama ili propustima Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ počinili su sljedeća djela:
TAČKE 6 i 7 53. Povezujući paragrafe 16-34 i 42 i 43 sa tačkama 6 i 7 optužnice, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u sadržaj ovih tačaka. 54. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i s drugima u rukovodstvu bosanskih Srba planirali su, podsticali, naređivali, počinili ili pomagali i podržavali, na drugi način, planiranje, pripremu ili izvršenje kampanje terora čiji je cilj bio protjerivanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, stanovnika opština navedenih u paragrafu 4 kao dio ARK-a. 55. Izvršenje gore navedene kampanje uključivalo je namjerno nanošenje teškog bola ili patnji bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima koji su bili izvan borbenog ustroja nečovječnim postupanjem koje je uključivalo seksualno zlostavljanje, silovanje, brutalno premlaćivanje i druge oblike teškog maltretiranja u logorima, policijskim stanicama, kasarnama i privatnim domovima i drugim lokacijama, kao i tokom premještanja lica i deportacija. Stražari i druga lica u logoru, uključujući i pripadnike snaga bosanskih Srba, koristili su najrazličitija oružja prilikom tih premlaćivanja. Mnogi bosanski Muslimani i bosanski Hrvati bili su prisiljeni da prisustvuju pogubljenjima i brutalnim nasrtajima na druge zatočenike. Namjerno nanošenje teškog bola ili patnji bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima vršeno je tokom perioda na koji se odnosi optužnica u svakoj od opština navedenih u sažetku koji slijedi.
56. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ znali su ili je bilo razloga da znaju da se snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom spremaju počiniti takva djela ili da su to već učinile, a oni nisu preduzeli nužne i razumne mjere da takva djela spriječe ili da kazne njihove počinioce. Svojim učešćem u ovim radnjama ili propustima Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ počinili su sljedeća djela:
TAČKE 8 i 9 57. Povezujući paragrafe 16-34 i 46-47 sa tačkama 8 i 9 optužnice, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u sadržaj ovih tačaka. 58. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i s drugima u rukovodstvu bosanskih Srba, planirali su, podsticali, naređivali, počinili ili pomagali i podržavali, na drugi način, planiranje, pripremu ili izvršenje kampanje čiji je cilj bio uklanjanje bosanskog muslimanskog i bosanskog hrvatskog stanovništva iz opština navedenih u paragrafu 4 kao dio ARK-a. 59. Sprovođenje gore navedene kampanje uključivalo je deportaciju ili prisilno premještanje velikog dijela bosanskog muslimanskog i bosanskog hrvatskog stanovništva iz područja u opštinama ARK-a, kako su navedene u paragrafu 4, u područja pod kontrolom legitimne vlade Bosne i Hercegovine (Travnik) i u Hrvatsku (Karlovac). Od početka aprila 1992. godine počelo je organizovano prisilno premještanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, stanovnika tih opština. Prisilno premještanje i deportacije organizovale su policijske snage bosanskih Srba i drugi opštinski organi bosanskih Srba, djelujući po uputstvima kriznih štabova. U mnogim slučajevima, ne-Srbi su morali potpisati dokumente u kojima je stajalo da svu svoju imovinu prepuštaju republici bosanskih Srba, kako bi dobili dozvolu za odlazak ili bili pušteni iz zatočeničkih objekata. 60. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ znali su ili je bilo razloga da znaju da se snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom spremaju počiniti takva djela ili da su to već učinile, a oni nisu preduzeli nužne i razumne mjere da takva djela spriječe ili da kazne njihove počinioce. Svojim učešćem u ovim radnjama ili propustima Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ počinili su sljedeća djela:
TAČKE 10 DO 12 61. Povezujući paragrafe 16-34 i paragraf 47(3) sa tačkama 10 i 12 optužnice, tužilac ih ponovo navodi i uvrštava u sadržaj ovih tačaka. 62. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ, djelujući individualno ili u saradnji međusobno i s drugima u rukovodstvu bosanskih Srba, planirali su, podsticali, naređivali, počinili ili pomagali i podržavali, na drugi način, planiranje, pripremu ili izvršenje:
63. Tokom i nakon napada na te opštine, snage bosanskih Srba sistematski su uništavale ili nanosile štetu gradovima, selima, naseljima i imovini bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući njihove domove, radnje i muslimanska i rimokatolička sveta mjesta. Zgrade su granatirane, paljene ili minirane. Stambeni i poslovni objekti opljačkani su prije nego što će biti oštećeni ili uništeni. One zgrade, međutim, koje su povezane sa srpskom pravoslavnom vjerom nisu oštećene. 64. U periodu od približno 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. godine, Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ znali su, ili je bilo razloga da znaju, da se snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom spremaju počiniti takva djela ili da su to učinile, a oni nisu preduzeli nužne i razumne mjere da takva djela spriječe ili da kazne njihove počinioce. Svojim učešćem u ovim radnjama ili propustima Radoslav BRĐANIN i Momir TALIĆ počinili su sljedeća djela:
/potpis na originalu/
|