MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

PREDMET BR. IT-04-80-I

TUŽILAC
MEĐUNARODNOG SUDA
PROTIV
/redigovano/
RADIVOJA MILETIĆA
MILANA GVERE

OPTUŽNICA

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, na osnovu svog ovlaštenja iz člana 18 Statuta Međunarodnog suda, optužuje:

/redigovano/

RADIVOJA MILETIĆA

MILANA GVERU

za ubistvo, progone, nehumana djela (prisilno premještanje) i deportaciju kao ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI; i ubistvo kao KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, kako slijedi:

    OPTUŽENI

  1. /redigovano/

  2. RADIVOJE MILETIĆ, od oca Mitra, rođen 6. decembra 1947.

  3. MILAN GVERO, od oca Đorđa, rođen 4. decembra 1937.

  4. OVLAŠĆENJA NADREĐENOG / POLOŽAJ OPTUŽENOG

    /redigovano/

  5. /redigovano/

  6. /redigovano/

  7. RADIVOJE MILETIĆ

  8. U periodu u kojem su se desili događaji navedeni u ovoj Optužnici, RADIVOJE MILETIĆ je bio načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove, vršilac dužnosti ili zamjenik načelnika štaba ili zastupnik načelnika Glavnog štaba VRS-a.

  9. Kao zamjenik načelnika štaba, vršio je dužnost glavnog savjetnika komandanta i bio glavni akter koji je namjere, naređenja i direktive komandanta organizovao i pripremao za sprovođenje od strane štaba i podređenih jedinica. Na tim dužnostima RADIVOJE MILETIĆ je bio upoznat s planom da se muslimansko stanovništvo istjera iz enklava Srebrenica i Žepa i učestvovao je u sprovođenju tog plana, kako slijedi dalje u Optužnici.

  10. MILAN GVERO

  11. U periodu u kojem su se desili događaji navedeni u ovoj Optužnici, MILAN GVERO je bio pomoćnik komandanta za moral, vjerska i pravna pitanja Glavnog štaba VRS-a.

  12. Na tom položaju MILAN GVERO je bio jedan od sedam pomoćnika komandanta koji su bili neposredno odgovorni komandantu Glavnog štaba, generalu Ratku Mladiću. Kao pomoćnik komandanta za moral, vjerska i pravna pitanja MILAN GVERO je bio upoznat s planom da se muslimansko stanovništvo istjera iz enklava Srebrenica i Žepa i učestvovao je u sprovođenju tog plana, kako slijedi dalje u Optužnici.

  13. ČINJENIČNI KONTEKST

  14. Dana 12. maja 1992., Momčilo Krajišnik, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, potpisao je sljedeću “ODLUKU O STRATEŠKIM CILJEVIMA SRPSKOG NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI,” objavljenu 26. novembra 1993. u Službenom glasniku Republike Srpske:

    “Strateški ciljevi, odnosno prioriteti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini:

    u relevantnom dijelu teksta

    1. Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice.

    3. Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno elimisanje Drine kao granice između srpskih država…”.

  15. Nakon što je u proljeće 1992. izbio oružani sukob u Republici Bosni i Hercegovini (BiH), vojne i paravojne snage bosanskih Srba napale su i okupirale gradove, naselja i sela, među kojima Bijeljinu i Zvornik, u istočnom dijelu zemlje i učestvovale u kampanji etničkog čišćenja koja je dovela do masovnog iseljavanja civila bosanskih Muslimana u enklave Srebrenica, Goražde i Žepa.

  16. Dana 19. novembra 1992., general Ratko Mladić je izdao Direktivu op. br. 04. U toj Direktivi naložio je Drinskom korpusu, jednom od pet korpusa VRS-a, sljedeće: “nanositi (neprijatelju) što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda."

  17. Dana 16. aprila 1993., Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, shodno Glavi VII Povelje UN-a, usvojio je Rezoluciju br. 819, u kojoj je zatražio da sve strane u sukobu u Republici Bosni i Hercegovini Srebrenicu i područje oko nje smatraju “zaštićenom zonom,” u kojoj neće biti nikakvih oružanih napada niti neprijateljstava. Dana 6. maja 1993., Savjet bezbjednosti usvojio je Rezoluciju br. 824, kojom su Srebrenica i Žepa proglašene “zaštićenim zonama.”

  18. Dana 4. jula 1994., potpukovnik Slavko Ognjenović, tadašnji komandant Bratunačke brigade Drinskog korpusa, referisao je svim pripadnicima Bratunačke brigade i, u relevantnom dijelu, rekao: “Vojsku RS moramo neprekidno opremati, obučavati, disciplinovati i pripremati za izvršenje tog odlučujućeg zadatka -protjerivanja Muslimana iz enklave Srebrenica. Oko enklave Srebrenica nema povlačenja, već se mora ići naprijed. Neprijatelju treba zagorčavati život i činiti nemogućim privremeni opstanak u enklavi da bi što prije organizovano masovno napustio enklavu, shvatajući da mu u njoj nema opstanka."

  19. Dana 8. marta 1995., predsjednik RS Radovan Karadžić izdao je Direktivu op. br. 7 Vrhovne komande VRS-a. Direktivu op. br. 7 sastavio je RADIVOJE MILETIĆ. U toj Direktivi naređuje se sljedeće: “Što pre izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici i Žepi."

  20. Pad Srebrenice

  21. Dana 3. juna 1995., snage VRS-a napale su posmatrački položaj Ujedinjenih nacija "Echo", čime je počeo glavni napad na enklavu. Dana 2. jula 1995., komandant Drinskog korpusa, general Milenko Živanović, naredio je napad na srebreničku enklavu čiji cilj je bilo odvajanje enklave Srebrenica od enklave Žepa i svođenje srebreničke enklave na usko područje samog grada. Cilj svođenja te enklave na usko područje grada bio je da se muslimansko stanovništvo prisili da ode u Srebrenicu i tako stvore uslovi u kojima bi muslimanskom stanovništvu u cjelini bilo nemoguće da se održi, pa bi stoga moralo da napusti to područje.

  22. Dana 6. jula 1995. ili oko tog datuma, u skladu s naređenjem generala Živanovića od 2. jula 1995., jedinice Drinskog korpusa granatirale su Srebrenicu i napale posmatračke položaje na kojima su se nalazili pripadnici Nizozemskog bataljona UN-a (Dutchbat), stacioniranog u enklavi. Dana 9. jula 1995., predsjednik Karadžić je izmijenio izvorno naređenje i odobrio zauzimanje srebreničke enklave. /redigovano/ Napad koji je Drinski korpus izvršio na srebreničku enklavu, sastojao se od granatiranja i napada na druge posmatračke položaje UN-a i trajao je do 11. jula 1995., kada su snage Zvorničke brigade, Bratunačke brigade, 10. diverzantskog odreda i drugih jedinica VRS-a ušle u Srebrenicu. Dana 11. jula 1995., avioni NATO-a bombardovali su snage VRS-a u pokušaju da ih zaustave. Usprkos tim pokušajima, Srebrenica je 11. jula 1995. pala u ruke VRS-a.

  23. Kasno poslijepodne 11. jula 1995., neposredno poslije pada Srebrenice, u grad su ušle starješine VRS-a, između ostalih, Ratko Mladić i general Radislav Krstić. Tom prilikom je Ratko Mladić izjavio za televiziju da je “napokon došao trenutak da se Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

  24. Dana 10. i 11. jula hiljade bosanskih Muslimana iz enklave, među kojima žene, djeca i nekoliko muškaraca, pobjegli su u bazu UN-a u Potočare, gdje su zatražili zaštitu Nizozemskog bataljona. U međuvremenu se u selima Šušnjari i Jaglići u isto vrijeme okupilo otprilike 15.000 muškaraca, bosanskih Muslimana iz enklave, i nekoliko žena i djece i 11. jula u velikoj koloni krenulo kroz šumu prema Tuzli. Otprilike trećinu te grupe činila su naoružana vojna lica, bosanski Muslimani. Ostalo su bili civili i nenaoružana vojna lica.

  25. Uveče 11. jula 1995. i ujutro 12. jula 1995., u hotelu "Fontana" u Bratuncu održana su tri presudna sastanka o sudbini izbjeglica koje su pobjegle u Potočare. Na prvom sastanku, održanom negdje oko 20:00 sati 11. jula, Ratko Mladić i oficir za obavještajne poslove Glavnog štaba, pukovnik Radoslav Janković, sastali su se s drugim pripadnicima VRS-a i članovima komande Nizozemskog bataljona. Ratko Mladić se nasilno i prijeteći ponašao prema komandantu Nizozemskog bataljona.

  26. Ratko Mladić, Radislav Krstić, Radoslav Janković i drugi pripadnici VRS-a zakazali su drugi sastanak negdje u 23:00 sata 11. jula 1995. Sastanku su prisustvovali članovi komande Nizozemskog bataljona i predstavnik izbjeglica, bosanskih Muslimana iz Potočara. Na tom drugom sastanku Ratko Mladić je upozorio predstavnika bosanskih Muslimana da će njegov narod ili “opstati ili nestati.”

  27. Ratko Mladić, Radislav Krstić, Radoslav Janković i drugi predstavnici VRS-a i civilnih vlasti bosanskih Srba održali su treći sastanak u otprilike 10:00 sati 12. jula 1995. Sastanku su prisustvovali oficiri Nizozemskog bataljona i predstavnici izbjeglica, bosanskih Muslimana. Na sastanku je Ratko Mladić objasnio da će on nadgledati “evakuaciju” izbjeglica iz Potočara i da želi izvršiti provjeru muškaraca između 16 i 60 godina starosti kako bi ustanovio ima li među njima ratnih zločinaca. Tokom večeri 11. jula 1995. pa do rang ujutra 12. jula 1995., sačinjen je plan za transport izbjeglog civilnog stanovništva iz Potočara.

  28. Ti izbjegli bosanski Muslimani ostali su u Potočarima i na području oko Potočara od 11. do 13. jula 1995. Za to vrijeme pripadnici VRS-a i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a (MUP) nasilnički su se ponašali prema njima.

  29. Negdje tokom poslijepodneva 12. jula 1995., Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi bili su blizu vojne baze UN-a u Potočarima kada je tamo stiglo oko 50 - 60 autobusa i kamiona. Neposredno po dolasku tih vozila, počeo je transport žena i djece, bosanskih Muslimana. Dok su se 12. i 13. jula 1995. žene, djeca i muškarci, bosanski Muslimani, ukrcavali u autobuse i kamione, pripadnici VRS-a i/ili MUP-a odvojili su više od 1.000 muškaraca, bosanskih Muslimana, od žena i djece i odvezli ih u privremene zatočeničke centre u Bratuncu.

  30. Od 12. do otprilike 17. jula 1995., na području Nove Kasabe, Konjević Polja i Kravice pripadnici snaga VRS-a i MUP-a zarobili su ili im se predalo otprilike 6.000 muškaraca, bosanskih Muslimana, iz kolone ljudi koji su bježali iz srebreničke enklave. Izuzev onih koji su direktno odvezeni na mjesta pogubljenja, ljudi iz kolone koji su 13. jula 1995. zarobljeni, odvedeni su u iste privremene zatočeničke centre u Bratuncu i oko njega u koje su odvedeni muškarci izdvojeni u Potočarima. Zarobljenici, bosanski Muslimani, koji su preživjeli privremeno zatočenje u Bratuncu prevezeni su između 13. i 15. jula 1995. na područje Zvornika, gdje su ponovo zatočeni i, na kraju, pogubljeni.

  31. Negdje oko 12. jula 1995. pa sve do otprilike 16. jula 1995., pripadnici VRS-a i MUP-a zaplijenili su i uništili ličnu imovinu i stvari zatočenih muškaraca, bosanskih Muslimana, uključujući lične isprave i dragocjenosti. Zapljena i uništavanje lične imovine i stvari izvršena je u Potočarima na raznim mjestima gdje su zarobljeni i okupljeni ljudi iz kolone duž puta Bratunac-Milići, kao i na raznim mjestima pogubljenja. Pored toga, u periodu prije pogubljenja, zarobljenici u Potočarima i Bratuncu nisu dobijali hranu, nije im pružana ljekarska pomoć, niti su dobijali dovoljno vode. Oni koji su muslimanske zarobljenike držali u Potočarima i Bratuncu često su ih za to vrijeme i tukli.

  32. Pad Žepe

  33. Dok je trajao napad na Srebrenicu, u VRS-u je postojala namjera da se istjera i muslimansko stanovništvo iz enklave Žepa. Pripadnici VRS-a su 7. jula 1995. počeli pucati po položajima UN-a oko Žepe. Dana 9. jula 1995. otvorili su vatru direktno na kontrolni punkt UN-a, a na grad Žepu 10. jula 1995. Dana 11. jula 1995. VRS je granatirao jedno selo kod Žepe.

  34. Tokom tri odvojene runde pregovora između VRS-a i predstavnika bosanskih Muslimana iz enklave Žepa, predstavnici VRS-a su nastojali da natjeraju stanovništvo da napusti enklavu, prijeteći im vojnim napadom. Prvi krug pregovora održan je 13. jula 1995 /redigovano/. Bosanski Srbi su rekli da je “Srebrenica pala i da je sad red na [ Žepu].”

  35. /redigovano/. Predstavnici bosanskih Muslimana odlučili su da odbiju takav prijedlog Srba. Rano ujutro 14. jula 1995. komanda VRS-a izvršila je napad velikih razmjera na enklavu Žepa. Uveče 14. jula 1995. bosanski Srbi su ušli u džep sa sjeverozapada, ponovo zauzeli dio teritorije i zapalili sela.

  36. Dana 19. jula 1995. Srbi su prestali granatirati i pucati na Žepu. Ratko Mladić se u Han-Kramu sastao s generalom Rupertom Smithom iz UNPROFOR-a. /redigovano/. Na sastanku su razgovarali o Srebrenici te, između ostalog, o povlačenju Nizozemskog bataljona, situaciji u Žepi i slobodi kretanja UNPROFOR-a i UNHCR-a. General Mladić je izjavio da je Žepa pala u 13:30 sati tog dana, što nije bilo tačno.

  37. Drugi krug pregovora između predstavnika VRS-a i predstavnika bosanskih Muslimana iz enklave održan je 19. jula 1995. poslijepodne na ukrajinskom kontrolnom punktu. /redigovano/. Srbi će ih smatrati ratnim zarobljenicima do razmjene koja se treba izvršiti u roku od 5 do 15 dana. General Mladić im je garantovao bezbjednost. Pošto strane nisu postigle dogovor, VRS je 21. jula 1995. nastavio napad na Žepu.

  38. Treći krug pregovora održan je 24. jula 1995. /redigovano/. Dana 24. jula 1995. u otprilike 18:30 sati postignut je dogovor u vezi sa Žepom.

  39. Transport žena i djece iz Žepe počeo je 25. jula 1995. Istog dana ili otprilike tog dana, stotine većinom vojno sposobnih Muslimana krenule su u bijeg preko Drine u Srbiju, gdje je mnoge od njih registrovao Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK), a kasnije su pušteni na slobodu. Muslimani su bježali u Srbiju iz straha da će im pripadnici VRS-a nanijeti zlo ili da će ih ubiti ako se predaju.

  40. INDIVIDUALNA KRIVIČNA ODGOVORNOST

    Neposredna krivična odgovornost

  41. Na osnovu člana 7(1) Statuta Međunarodnog suda, /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO individualno su odgovorni za krivična djela za koja se terete u ovoj Optužnici. /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO počinili su, planirali, poticali, naredili i na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu i izvršenje krivičnih djela za koja se terete. Kada u ovoj Optužnici koristi riječ “počiniti”, tužilac ne namjerava da navede na zaključak da je optuženi nužno fizički i lično počinio neko od krivičnih djela za koja se tereti. Krivična djela se mogu “počiniti” učestvovanjem u udruženom zločinačkom poduhvatu i/ili saučesništvom u zločinačkoj operaciji. Izrazi "udruženi zločinački poduhvat i operacija" koji se koriste u ovoj Optužnici označavaju dva oblika krivične odgovornosti na koje se Tužilaštvo u ovoj Optužnici poziva kada koristi riječ "počiniti", kao što je navedeno u članu 7(1). Izraz "udruženi zločinački poduhvat" podrazumijeva krivičnu odgovornost koja proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na udruženi zločinački poduhvat, a izraz "operacija" podrazumijeva krivičnu odgovornost koja proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na "saučesništvo". Iako predstavljaju zasebne oblike krivične odgovornosti, oba izraza ukazuju na isti činjenični kontekst – vojnu operaciju s ciljem istjerivanja muslimanskog stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa, kao što je navedeno u Optužnici.

  42. Udruženi zločinački poduhvat i operacija

  43. /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ, MILAN GVERO i ostali oficiri i jedinice VRS-a i MUP-a te funkcioneri RS, navedeni u ovoj Optužnici, bili su uključeni u udruženi zločinački poduhvat i operaciju, i u njima su svjesno učestvovali, sa zajedničkim ciljem da se u periodu od 11. marta 1995. do kraja avgusta 1995. muslimansko stanovništvo iz enklava Srebrenica i Žepa istjera na područja koja nisu bila pod kontrolom RS.

  44. Sprovođenje udruženog zločinačkog poduhvata i operacije istjerivanja muslimanskog stanovništva sa područja Srebrenice i Žepe počelo je 1992. godine, kada su snage VRS-a i RS počele napadati gradove i sela u istočnoj Bosni, kao što su Bijeljina i Zvornik, i tjerati muslimansko stanovništvo prema jugu, u pravcu Srebrenice i Žepe. Udruženi zločinački poduhvat i operacija istjerivanja Muslimana sa područja Srebrenice i Žepe nastavili su se usprkos tome što su 6. maja 1993. Ujedinjene nacije Rezolucijom br. 824 formirale enklave Srebrenica i Žepa. Tokom 1993., 1994. i 1995., vlasti RS nastavile su insistirati na odlasku Muslimana iz Srebrenice i Žepe.

  45. Optužbe koje su predmet ove Optužnice svode se na udruženi zločinački poduhvat i operaciju koji su trajali od 11. marta 1995., kada je predsjednik Radovan Karadžić u Direktivi op. br. 7 službeno proglasio sprovođenje politike uklanjanja muslimanskog stanovništva iz Srebrenice i Žepe, pa do kraja avgusta 1995., kada su svi Muslimani iz Srebrenice i Žepe istjerani iz svojih domova u enklavama na teritoriju Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije.

  46. Da bi se postigao cilj udruženog zločinačkog poduhvata i operacije, naveden u Direktivi op. br. 7, da se muslimansko stanovništvo iz Srebrenice i Žepe natjera da napusti to područje, preduzeto je nekoliko koraka koji, između ostalog, uključuju sljedeće:

    a. stvoriti nepodnošljive životne uslove za stanovnike enklave;

    b. vojno poraziti muslimanske snage;

    c. vojno onesposobiti lokalne snage UN-a;

    d. sprečavati i suzbijati međunarodnu zaštitu enklava spolja, uključujući vazdušne napade i međunarodne posmatrače; i

    e. kontrolisati kretanje ljudi iz enklava.

  47. Učesnici udruženog zločinačkog poduhvata i operacije stvarali su nepodnošljive životne uslove za stanovnike enklave na sljedeći način:

    a. granatiranjem civilnih ciljeva u Srebrenici i Žepi;

    b. ograničavanjem dotura humanitarne pomoći, kao što su konvoji s hranom, lijekovima i medicinskom pomoći, usprkos velikim nestašicama u enklavama.

  48. /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO mogli su predvidjeti da će srpske snage tokom udruženog zločinačkog poduhvata i operacije prisilnog premještanja i deportacije stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa počiniti pojedinačna krivična djela, kao što su pojedinačna ubistva navedena u ovoj Optužnici u paragrafima 52 i 53 i djela progona navedena u paragrafima 54(b) i (c) ove Optužnice.

  49. /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO imali su zločinačku namjeru i stanje svijesti potrebne za počinjenje pojedinačnih krivičnih djela za koja se terete u Optužnici, a njihova djela su u velikoj mjeri pomogla i omogućila počinjenje tih krivičnih djela.

  50. Učešće optuženih u gorenavedenom udruženom zločinačkom poduhvatu i operaciji, te konkretna djela i odgovornosti navedeni u ovoj Optužnici zadovoljavaju elemente potrebne za zaključak da su, shodno članu 7(1) Statuta Međunarodnog suda, /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO “počinili,” “planirali,” “poticali,” “naredili” i na drugi način “pomagali i podržavali” zločine protiv čovječnosti (uključujući ubistvo, progone, nehumana djela (prisilno premještanje) i deportaciju), te kršenja zakona i običaja ratovanja (ubistvo).

  51. Učesnici gorenavedenog udruženog zločinačkog poduhvata i operacije bili su sljedeći: predsjednik RS Radovan Karadžić, general Ratko Mladić, komandant VRS-a, i ostali navedeni u Prilogu A Optužnice.

  52. /redigovano/:

  53. /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

    /redigovano/

  54. RADIVOJE MILETIĆ, djelujući individualno ili u dogovoru s ostalim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata i operacije prisilnog premještanja i deportacije stanovništva Srebrenice i Žepe i znajući da je istjerivanje Muslimana iz enklava protivpravno, počinio je djela u cilju sprovođenja udruženog zločinačkog poduhvata i operacije koja, između ostalog, uključuju sljedeće:

    a. stvaranje nepodnošljivih životnih uslova za stanovnike enklava:

    i. sastavio je Direktivu op. br. 7, koju je predsjednik Karadžić potpisao 21. marta 1995. i pozvao VRS-a da, između ostalog, “stvori uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici i Žepi” i naložio sljedeće: “preko nadležnih državnih i vojnih organa, zaduženih za rad sa UNPROFOR-om i humanitarnim organizacijama, planskim i nenametljivim restriktivnim odobravanjem zahteva, smanjiti i ograničiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a u enklavama i dotur materijalnih sredstava muslimanskom življu i učiniti ih ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbeći osudu međunarodne zajednice i svetskog javnog mnenja";

    ii. učestvovao je i pomagao u sprovođenju politike navedene u Direktivi op. br. 7 koja je imala za cilj ograničavanje humanitarne pomoći muslimanskom stanovništvu u Srebrenici i Žepi;

    b. vojno poražavanje muslimanskih snaga:

    i. nadzirao je stanje muslimanskih snaga prije, tokom i poslije napada na Srebrenicu i Žepu i o tome obavještavao svoje nadređene, uključujući predsjednika Karadžića, i podređene jedinice;

    ii. nadzirao je predaju muslimanskih snaga poslije pada Srebrenice i Žepe i o tome obavještavao svoje nadređene, uključujući predsjednika Karadžića, i podređene jedinice;

    iii. nadzirao je aktivnosti jedinica VRS-a na području Srebrenice i Žepe i o tome obavještavao svoje nadređene, uključujući predsjednika Karadžića, i podređene jedinice;

    c. kontrola kretanja ljudi iz enklava:

    i. nadzirao je kako napreduje premještanje civila iz Srebrenice i Žepe i o tome obavještavao svoje nadređene, uključujući predsjednika Karadžića, i podređene jedinice;

    ii. nadzirao je pretraživanje Žepe i njeno čišćenje od preostalih Muslimana i o tome obavještavao svoje nadređene, uključujući predsjednika Karadžića, i podređene jedinice;

    iii. primao je obavijesti o bježanju muškaraca Muslimana iz Žepe u Srbiju.

  55. MILAN GVERO, djelujući individualno ili u dogovoru s ostalim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata i operacije prisilnog premještanja i deportacije stanovništva Srebrenice i Žepe i znajući da je istjerivanje Muslimana iz enklava protivpravno, počinio je djela u cilju sprovođenja udruženog zločinačkog poduhvata i operacije koja, između ostalog, uključuju sljedeće:

    a. vojno poražavanje muslimanskih snaga:

    i. u javnim medijima je dao lažnu izjavu u vezi s napadima na enklave kako bi pomogao da se srebrenička enklava uništi;

    ii. s Isturenog komandnog mjesta Drinskog korpusa pomagao je prilikom napada na srebreničku enklavu izvršenog 9. jula 1995. i izvještavao generala Krstića u vezi s operacijom koja je bila u toku;

    b. vojno onesposobljavanje lokalnih snaga UN-a:

    i. pomagao je prilikom napada na Srebrenicu lažući UNPROFOR o muslimanskim napadima, konkretno na posmatračke položaje UN-a, te o namjerama i aktivnostima VRS-a u vezi s enklavom, znajući da je jedan od glavnih ciljeva napada prisiljavanje muslimanskog stanovništva da napusti Srebrenicu;

    ii. obavještavao je predsjednika RS, Radovana Karadžića, o svojim komunikacijama s međunarodnim snagama;

    c. sprečavanje i suzbijanje međunarodne zaštite enklava spolja, uključujući vazdušne napade i međunarodne posmatrače:

    i. prijetio je komandantu UNPROFOR-a i vršio pritisak na njega da zaustavi vazdušne napade;

    ii. poslije pada srebreničke enklave, lagao je predstavnicima međunarodne zajednice kako bi UN i druge međunarodne organizacije spriječio da dođu u Srebrenicu;

    d. kontrola kretanja ljudi iz enklava:

    i. pomagao je da se organizuje i koordinira zarobljavanje i pritvaranje muškaraca Muslimana iz Srebrenice;

    ii. omogućio je i nadzirao evakuaciju ranjenih Muslimana iz Srebrenice.

  56. /redigovano/.

  57. OPTUŽBE

    OPŠTI NAVODI

  58. Sve vrijeme na koje se odnosi ova Optužnica u Republici Bosni i Hercegovini postojao je oružani sukob.

  59. Sve vrijeme na koje se odnosi Optužnica optuženi su bili obavezni da poštuju zakone i običaje ratovanja.

  60. Sva djela i propusti koji se stavljaju na teret kao zločini protiv čovječnosti bili su dio rasprostranjenog, odnosno sistematskog napada na civile, bosanske Muslimane, iz Srebrenice i Žepe i njihove okoline.

  61. TAČKA 1-2
    (Ubistvo)

  62. /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO mogli su predvidjeti da će posljedica udruženog zločinačkog poduhvata i operacije prisilnog premještanja i deportacije stanovništva Srebrenice i Žepe biti pojedinačna ubistva, kao što se navodi u ovoj Optužnici u paragrafima 52 i 53 dolje.

  63. Srpske snage su 12. i 13. jula 1995. počinile niz pojedinačnih ubistava bosanskih Muslimana u Potočarima. Ta pojedinačna ubistva bila su prirodna i predvidljiva posljedica udruženog zločinačkog poduhvata i operacije prisiljavanja muslimanskog stanovništva da napusti enklave Srebrenica i Žepa koja je bila u toku. Pojedinačna ubistva u Potočarima dovela su do sljedećeg:

    a. dana 12. jula, leševi devet muškaraca, bosanskih Muslimana, ubijenih iz vatrenog oružja pronađeni su u šumi pored baze UN-a na strani glavnog puta na kojoj se nalazi Budak;

    b. dana 12. jula, leševi devet ili deset muškaraca, bosanskih Muslimana, pronađeni su u potoku, na otprilike sedam stotina metara od baze UN-a, iza "bijele kuće";

    c. dana 12. jula 1995., između fabrike cinka i “Alijine” kuće, pripadnici VRS-a i/ili MUP-a pogubili su po kratkom postupku od 80 do 100 muškaraca, bosanskih Muslimana. Leševi su potom odvezeni kamionom;

    d. ujutro 13. jula, leševi šest bosanskih Muslimanki i pet bosanskih Muslimana pronađeni su u potoku pored baze UN-a u Potočarima;

    e. dana 13. jula, jedan bosanski Musliman odveden je iza zgrade pored "bijele kuće" i pogubljen po kratkom postupku.

  64. Srpske snage počinile su niz pojedinačnih ubistava bosanskih Muslimana, privremeno zatočenih u školama, zgradama i vozilima parkiranim uz put u Bratuncu. Ta ubistva bila su prirodna i predvidljiva posljedica udruženog zločinačkog poduhvata i operacije prisiljavanja muslimanskog stanovništva da napusti enklave Srebrenica i Žepa. Ta ubistva izvršena su od 12. jula i do otprilike 15. jula 1995. na nekoliko različitih lokacija u Bratuncu, i to:

    a. dana 12. jula, od otprilike 22:00 sata pa do 13. jula, preko 50 muškaraca, bosanskih Muslimana, odvedeno je iz hangara iza Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Bratuncu i pogubljeno po kratkom postupku;

    b. dana 13. jula, otprilike u 21:30 sati, dva bosanska Muslimana skinuta su s kamiona u mjestu Bratunac, odvedena do obližnje garaže i pogubljena po kratkom postupku;

    c. uveče 13. jula, jedan mentalno zaostali bosanski Musliman izveden je iz autobusa parkiranog ispred Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Bratuncu i pogubljen po kratkom postupku;

    d. od večeri 13. jula do jutra 15. jula, oko 50 muškaraca, bosanskih Muslimana, pogubljeno je po kratkom postupku u školi "Vuk Karadžić" i ispred nje.

  65. Svojim djelima i propustima navedenim u ovoj Optužnici, /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO počinili su, planirali, poticali, naredili i na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje ovih krivičnih djela za koja se terete:

    TAČKA 1: Ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(a) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

    TAČKA 2: Ubistvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, kažnjivo prema članovima 3 i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

    TAČKA 3
    (Progoni)

  66. Kao što je navedeno u ovoj Optužnici, krivično djelo progona počinjeno je, izvršeno i sprovedeno na sljedeći način:

    a. ubistvom muškaraca, lišenih života u pojedinačnim ubistvima u Potočarima i Bratuncu, kao što je gore navedeno, koja su bila predvidljiva posljedica sprovođenja udruženog zločinačkog poduhvata i plana da se muslimansko stanovništvo istjera iz enklava Srebrenica i Žepa, kao što je navedeno u ovoj Optužnici;

    b. okrutnim i nečovječnim postupanjem prema civilima, bosanskim Muslimanima, uključujući žestoko batinanje u Potočarima i zatočeničkim objektima u Bratuncu i Zvorniku, kao što je navedeno u ovoj Optužnici;

    c. uništavanjem i krađom lične imovine i stvari u posjedu bosanskih Muslimana u Srebrenici i Žepi, kao što je navedeno u ovoj Optužnici;

    d. prisilnim odlaskom bosanskih Muslimana iz Srebrenice do kojeg je došlo stvaranjem nepodnošljivih životnih uslova u enklavi zbog ograničene dostave pomoći u enklavu, izazivanja straha i terorisanja stanovništva granatiranjem civilnih područja, prisilnim odvoženjem žena i djece autobusima na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana i prisilnim odvoženjem autobusima muškaraca koji su izdvojeni u Potočarima, te muškaraca iz kolone koji su zarobljeni ili su se predali, prema području Zvornika, gdje su na kraju pogubljeni, kao što je navedeno u ovoj Optužnici;

    e. prisilnim odlaskom bosanskih Muslimana iz Žepe do kojeg je došlo stvaranjem nepodnošljivih životnih uslova u enklavi zbog ograničene dostave pomoći, izazivanja straha i terorisanja stanovništva granatiranjem civilnih područja, prisilnim odvoženjem žena i djece na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana, kao što je navedeno u ovoj Optužnici; i

    f. deportacijom iz Žepe muškaraca, bosanskih Muslimana, koji su pobjegli preko Drine u Srbiju, kao što je navedeno u ovoj Optužnici.

  67. Svojim djelima i propustima navedenim u ovoj Optužnici, /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO počinili su, planirali, poticali, naredili i na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje ovih krivičnih djela za koja se terete:

    TAČKA 3: Progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, uključujući ubistvo, okrutno i nečovječno postupanje, uništavanje lične imovine, prisilno premještanje i deportaciju, kažnjiv prema članovima 5(h) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

    TAČKA 4
    Nehumana djela (prisilno premještanje)

  68. Krivično djelo prisilnog premještanja počinjeno je, izvršeno i sprovedeno na sljedeći način:

    a. prisilnim odlaskom bosanskih Muslimana iz Srebrenice do kojeg je došlo stvaranjem nepodnošljivih životnih uslova u enklavi zbog ograničene dostave pomoći u enklavu, izazivanja straha i terorisanja stanovništva granatiranjem civilnih područja, vojnim poražavanjem muslimanskih snaga, vojnim onesposobljavanjem lokalnih snaga UN-a, sprečavanjem i suzbijanjem međunarodne zaštite enklava spolja, uključujući vazdušne napade i međunarodne posmatrače, kontrolom kretanja Muslimana iz enklave prisilnim odvoženjem žena i djece autobusima na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana i prisilnim odvoženjem autobusima muškaraca koji su izdvojeni u Potočarima, te muškaraca iz kolone koji su zarobljeni ili su se predali, prema području Zvornika, gdje su na kraju pogubljeni, kao što je navedeno u ovoj Optužnici;

    b. prisilnim odlaskom bosanskih Muslimana iz Žepe do kojeg je došlo stvaranjem nepodnošljivih životnih uslova u enklavi zbog ograničene dostave pomoći, izazivanja straha i terorisanja stanovništva granatiranjem civilnih područja, vojnim poražavanjem muslimanskih snaga, vojnim onesposobljavanjem lokalnih snaga UN-a, sprečavanjem i suzbijanjem međunarodne zaštite enklava spolja, kontrolom odlaska žena i djece na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana prisilnim odvoženjem autobusima žena i djece na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana, kao što je navedeno u ovoj Optužnici.

  69. Svojim djelima i propustima navedenim u ovoj Optužnici, /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO počinili su, planirali, poticali, naredili i na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje ovih krivičnih djela za koja se terete:

    TAČKA 4: Nehumana djela (prisilno premještanje), ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(i) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

    TAČKA 5
    (Deportacija)

  70. Krivično djelo deportacije počinjeno je, izvršeno i sprovedeno na sljedeći način:

    a. prisilnim odlaskom iz Žepe muškaraca, bosanskih Muslimana, preko Drine u Srbiju do kojeg je došlo stvaranjem nepodnošljivih životnih uslova u enklavi zbog ograničene dostave pomoći u enklavu, izazivanja straha i terorisanja stanovništva granatiranjem civilnih područja, vojnim poražavanjem muslimanskih snaga, vojnim onesposobljavanjem lokalnih snaga UN-a, te sprečavanjem i suzbijanjem međunarodne zaštite enklava spolja.

  71. Svojim djelima i propustima navedenim u ovoj Optužnici, /redigovano/, RADIVOJE MILETIĆ i MILAN GVERO počinili su, planirali, poticali, naredili i na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje ovih krivičnih djela za koja se terete:

    TAČKA 5: Deportacija, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članovima 5(d) i 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

/potpis na originalu/
Carla Del Ponte,
tužilac
Dana 8. februara 2005.
Haag,
Nizozemska


Prilog A

UČESNICI UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA I VOJNA STRUKTURA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE (“VRS”)

Učesnici udruženog zločinačkog poduhvata

  1. Ostali učesnici ovog udruženog zločinačkog poduhvata bili su: predsjednik RS Radovan Karadžić; general Ratko Mladić, komandant VRS-a, general Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa, do oko 20:00 sati 13. jula 1995.; general Radislav Krstić, načelnik štaba/zamjenik komandanta, do oko 20:00 sati 13. jula 1995. a, nakon toga, komandant Drinskog korpusa; pukovnik Petar Salapura, načelnik za obavještajne poslove Glavnog štaba, pukovnik Ljubiša Beara, načelnik za bezbjednost Glavnog štaba, pukovnik Radoslav Janković, oficir za obavještajne poslove Glavnog štaba, major Dragomir Pećanac, oficir za bezbjednost Glavnog štaba, pukovnik Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade; kapetan Momir Nikolić, načelnik za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade, pukovnik Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade; potpukovnik Dragan Obrenović, zamjenik komandanta i načelnik štaba Zvorničke brigade; potpukovnik Rajko Krsmanović, načelnik saobraćajne službe Drinskog korpusa; pukovnik Lazar Aćamović, pomoćnik komandanta pozadinskih službi Drinskog korpusa; Ljubiša Borovčanin, komandant brigade specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova RS. U operaciji prisilnog premještanja i deportovanja muslimanskog stanovništva Srebrenice i Žepe učestvovali su i razni drugi pojedinci, te vojne i policijske jedinice, između ostalih, i sljedeći:

  2. Jedinice Drinskog korpusa
    elementi vojne policije Drinskog korpusa
    elementi Bratunačke brigade
    elementi Zvorničke brigade
    elementi Milićke brigade
    elementi Vlaseničke brigade
    elementi Višegradske brigade
    elementi Rogatičke brigade
    elementi Biračke brigade
    elementi 2. romanijske brigade
    elementi Samostalnog bataljona Skelani

    Jedinice Glavnog štaba
    elementi 10. diverzantskog odreda
    elementi 65. zaštitnog puka

    Jedinice MUP-a
    elementi brigade "specijalne policije" Republike Srpske
    elementi policije opštine Bratunac
    elementi policije opštine Zvornik

    Slijedi detaljni sažetak vojne strukture VRS-a, kao i organizacioni dijagram Glavnog štaba VRS-a.

    Vojna struktura Vojske Republike Srpske (“VRS”)

  3. Oružane snage Republike Srpske sastojale su se od Vojske Republike Srpske i jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske.

  4. U julu 1995., Oružane snage Republike Srpske bile su pod komandom i kontrolom vrhovnog komandanta Radovana Karadžića. Njegov štab se nalazio na Palama.

  5. U okviru strukture VRS-a neposredno podređen vrhovnom komandantu bio je Glavni štab VRS-a, koji je imao sjedište u Han Pijesku i kojim je komandovao general Ratko Mladić. Dužnost komandanta Glavnog štaba bila je da izdaje propise, naredbe i uputstva za sprovođenje naredbi vrhovnog komandanta, te da vrši komandne funkcije koje mu povjeri vrhovni komandant. Glavni štab VRS-a sastojao se od štapskih oficira i pomoćnog štapskog osoblja, te od nekoliko specijalizovanih vojnih jedinica kao što su: 65. zaštitni puk predviđen kao zaštitna i borbena jedinica Glavnog štaba, te 10. diverzantski odred, jedinica obučena za dejstva iza neprijateljskih linija i druge specijalne borbene zadatke.

  6. Glavnina borbenih snaga samog VRS-a bila je raspodijeljena u šest geografski definisanih korpusa koji su svi bili podređeni generalu Mladiću i nalazili se pod njegovom komandom, a time i pod komandom vrhovnog komandanta Radovana Karadžića. U julu 1995., tih šest korpusa bili su: Drinski korpus, 1. krajiški korpus, 2. krajiški korpus, Sarajevsko-romanijski korpus, Hercegovački korpus i Istočno-bosanski korpus.

  7. Svaki od šest gorenavedenih korpusa imao je svog komandanta i komandno osoblje, a svi su oni unutar lanca komandovanja u VRS-a bili direktno potčinjeni generalu Mladiću.

  8. Milenko Živanović imenovan je za prvog komandanta Drinskog korpusa kada je ovaj oformljen 1. novembra 1992., a dužnost komandata Drinskog korpusa je obavljao do oko 20:00 sati 13. jula 1995., kada je na njegovo mjesto postavljen general Krstić. General Radislav Krstić je bio komandant Drinskog korpusa od oko 20:00 sati 13. jula 1995. pa do kraja rata. Prije unapređenja u komandanta, general Radislav Krstić je bio načelnik štaba/zamjenik komandanta Drinskog korpusa, a na toj se dužnosti nalazio od oktobra 1994. godine.

  9. Dužnosti načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa ili bilo koje brigade Drinskog korpusa uvijek je obavljala jedna osoba. U slučaju da komandant zbog odsutnosti, ili onemogućenosti iz zdravstvenih ili drugih razloga ne može da vrši svoje komandne funkcije, načelnik štaba/zamjenik komandanta je automatski i bez dodatnih odobrenja bio ovlašten da preuzme i vrši komandnu vlast nad potčinjenim jedinicama, u skladu s opštim ciljevima komandanta. S obzirom na to, funkcija načelnika štaba/zamjenika komandanta je položaj koji uključuje odgovornost nadređenog u smislu člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda, a, pored toga, lice koje se nalazi na tom položaju može snositi krivičnu odgovornost po članu 7(1) Statuta Međunarodnog suda.

  10. Na čelu štaba Drinskog korpusa nalazio se načelnik štaba, kako je opisano u prethodnom paragrafu. Štab komande sa sjedištem u Vlasenici imao je tri stručna organa, kojima su na čelu bili pomoćnici komandanta. Ti stručni organi bili su organ bezbjednosti, organ za moral, vjerska i pravna pitanja, te organ za pozadinu (tj. logistiku). Pored gorepomenutih stručnih organa, štab Korpusa imao je desetak operativnih organa službi-rodova odgovornih za dnevno planiranje, za operacije i borbene funkcije Korpusa. Ti operativni organi bili su: odjeljenje za operativno-nastavne poslove, odjeljenje za obavještajne poslove, odjeljenje za oklopno-mehanizovane jedinice, odjeljenje za atomsko-biološko-hemijsku odbranu, odjeljenje za inžinjeriju, artiljerijsko-raketno odjeljenje, odjeljenje veze, odjeljenje za protivvazdušnu odbranu, odjeljenje za personalne poslove i odjeljenje za elektronsko obezbjeđenje.

  11. U sastavu Drinskog korpusa nalazilo se približno 15.000 vojnika, organizovanih u 13 geografski definisanih potčinjenih jedinica, među kojima su bile: 1. zvornička pješadijska brigada, 1. vlasenička laka pješadijska brigada, 1. birčanska laka pješadijska brigada, 1. milićka laka pješadijska brigada, 1. bratunačka laka pješadijska brigada, 2. romanijska motorizovana brigada, 1. podrinjska laka pješadijska brigada, 5. podrinjska laka pješadijska brigada, 5. mješoviti artiljerijski puk, 5. bataljon vojne policije, 5. inžinjerijski bataljon, 5. bataljon veze i Samostalni pješadijski bataljon Skelani.

  12. Svaka brigada, puk i bataljon pomenut u prethodnom paragrafu imao je svoj štab komande i brojne potčinjene jedinice u vidu bataljona, četa i vodova. Komanda i vojnici Bratunačke i Zvorničke brigade Drinskog korpusa odigrali su značajnu ulogu u zločinima za koje se ovdje tereti. Komandna struktura dotičnih brigada bila je sljedeća:

  13. A. 1. bratunačka laka pješadijska brigada

    Štab komande

    Potčinjene jedinice
    1. pješadijski bataljon
    2. pješadijski bataljon
    3. pješadijski bataljon
    4. pješadijski bataljon
    Rezervni bataljon
    Mješovita artiljerijska baterija
    Inžinjerijski vod
    Vod vojne policije
    Interventni vod (Crvene beretke)

    B. 1. zvornička pješadijska brigada

    Štab komande

    Potčinjene jedinice
    1. pješadijski bataljon
    2. pješadijski bataljon
    3. pješadijski bataljon
    4. pješadijski bataljon
    5. pješadijski bataljon
    6. pješadijski bataljon
    7. pješadijski bataljon
    8. pješadijski bataljon
    Rezervni bataljon
    Pozadinski bataljon
    Mješoviti artiljerijski divizion
    Oklopno-mehanizovana četa
    Četa vojne policije
    Laka protivvazdušna četa
    Inžinjerijska četa
    Podrinjski odred (Vukovi sa Drine)
    Vod veze

  14. Na čelu svakog štaba brigade nalazio se načelnik štaba/zamjenik komandanta brigade. Struktura i funkcija štaba brigade u osnovi je bila ista kao i štaba korpusa, ali u manjem obimu.

  15. Što se tiče štabova brigada, jedna značajna razlika odnosi se na ulogu organa za bezbjednost. U strukturi lake pješadijske brigade, dužnosti pomoćnika komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove obavlja ista osoba. U redovnoj strukturi pješadijske brigade, dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost je odvojena od dužnosti načelnika organa za obavještajne poslove.

  16. Pored Bratunačke, Zvorničke i Vlaseničke brigade, u vremenu na koje se odnosi ova optužnica, u zoni odgovornosti Drinskog korpusa bile su prisutne i jedinice Glavnog štaba VRS-a, jedinice drugih korpusa VRS-a, te snage “specijalne policije” Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i redovne policijske snage sa nivoa opština. Konkretno, te jedinice su bile:

    (1) elementi 65. zaštitnog puka (Glavni štab VRS-a)

    (2) elementi 10. diverzantskog odreda (Glavni štab VRS-a)

    (3) elementi “specijalne policije” Republike Srpske (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

    (4) Zvornička policija (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

    (5) Vlasenička policija (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

    (6) Milićka policija (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

    (7) Bratunačka policija (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

    (8) Skelanska policija (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

    (9) Višegradska policija (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

    (10) Rogatička policija (Ministarstvo unutrašnjih poslova)

  17. Svi subjekti pomenuti u prethodnih pet paragrafa bili su jedinice VRS-a ili jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, a sve su one bile legalno organizovane i funkcionisale su u skladu s odgovarajućim zakonima Republike Srpske, te pod komandom pojedinaca naimenovanih u skladu s odgovarajućim zakonima Republike Srpske.

  18. Cijelo geografsko područje srebreničke enklave nalazilo se unutar zone odgovornosti Drinskog korpusa VRS-a. /redigovano/ Konkretno, srebrenička enklava se nalazila na teritoriji za koju su bili zaduženi 1. bratunačka laka pješadijska brigada, 1. milićka laka pješadijska brigada i Samostalni bataljon Skelani. Nadalje, sva krivična djela za koja se optužuje počinjena su u zoni odgovornosti Drinskog korpusa, prvenstveno u zonama odgovornosti 1. zvorničke brigade, 1. milićke lake pješadijske brigade i 1. bratunačke lake pješadijske brigade.