Abdulah Ahmić

Abdulah Ahmić je rođen u selu Ahmići, mješovitom muslimansko-hrvatskom selu u centralnoj Bosni i Hercegovini. Muslimani — koji su bili u većini — su stanovali u gornjem dijelu sela dok je ostatak sela imao mješovito hrvatsko i muslimansko stanovništvo. g. Ahmić je imao 30 godina kada se dogodio masakr kojem je prisustvovao.

“ “Čuo sam majčin glas, od moje majke, kako je zapomagala i plakala. “Pobiše mi čovjeka i sinove”. Ali magla je bila pa nisam vidio. Samo sam čuo”. Nikada više nije čuo majčin glas. ”

Gospodin Ahmić se seća da su prije rata odnosi između Hrvata i Muslimana u Ahmićima bili “relativno dobri.” Međutim, nakon izbora održanih 1990. godine, situacija je postala napeta. “Sveukupni odnosi su se promijenili, mogli bismo reći u glavnom sa hrvatske strane jer su se oni počeli držati po strani. Imali su svoje ciljeve, mi smo to tako zaključili. Sve više su se udaljavali od nas”.

Već 1992. godine, g. Ahmić je počeo da primjećuje povećan broj pripadnika HVO (Hrvatskog vijeća obrane) koji su prolazili kroz Ahmiće duž regionalnog puta između Busovače i Viteza, pored kojeg je i sam g. Ahmić stanovao. Neki pripadnici HVO-a su takođe ušli u samo selo Ahmiće, iako tu nije postojala nikakva zvanična kasarna.

Negdje u to vrijeme, neki od bosanskih Muslimana formirali su Teritorijalnu odbranu (TO), grupu lokalnih stanovnika koji su se organizovali da bi spriječili moguće napade Srba. Oko 200 ljudi se učlanilo u tu formaciju — otprilike 100 su bili iz drugih sela. Neki od njih su imali oružje a neki maskirne uniforme dok neki nisu imali ni jedno ni drugo. Gospodin Ahmić i njegov brat Muris su pristupili TO, a Muris je postao komandant za Ahmiće.

U veče 19. oktobra 1992. TO Ahmića postavila je barikadu na put Busovača -Vitez da bi spriječili prolaz jedinicama HVO-a na putu za Novi Travnik. Oni su čuli da će se jedinice HVO grupisati u Kaknju i Busovači, pripremajući se za prebacivanje ka Novom Travniku, gdje je izbio otvoreni sukob Hrvata i Muslimana. Kasnije te večeri, g. Ahmić je saznao da su četvorica vojnih policajaca HVO-a zaustavljena na barikadi, razoružana, i vraćena nazad u Vitez. Nekoliko sati kasnije, g. Ahmić je čuo priče da je Dario Kordić — vođa bosanskih Hrvata koji je kasnije osuđen pred MKSJ —navodno prijetio Murisu Ahmiću: “Uklonite barikadu ili ćete biti popaljeni i pobijeni”.

Pošto Muslimani nisu uklonili barikadu, Hrvati su napali Ahmiće oko šest ujutro sljedećeg dana; bombama su uništene neke kuće i štale, seoska džamija je granatirana pri čemu je oštećen minaret. Oko 60 naoružanih pripadnika TO je pokušavalo da pruži kakav takav otpor, a g. Ahmić nastojao da evakuiše civilno stanovništvo usred sveopšteg haosa.

Napad je trajao do dva popodne. Do tog vremena, pripadnici TO koji su branili barikadu su ostali bez municije i povukli se, a barikada je nasilno uklonjena od strane hrvatskih snaga. HVO je konfiskovao dosta oružja TO-a i ograničio im prisustvo na gornji dio Ahmića dok su hrvatske snage ušle u donji dio sela. Neposredno nakon toga, Muris je napustio dužnost komandanta Teritorijalne odbrane, zbog razočaranja što nije mogao da zaštiti Ahmiće.

Od ovog momenta do aprila 1993. godine g. Ahmić je primjetio da se HVO snage u Ahmićima naoružavaju i postepeno uvećavaju uspostavljajući kasarnu u jednom restoranu u neposrednoj blizini sela. Gospodin Ahmić je takođe vjerovao da se druge HVO snage kriju u šumama u okolini njegove kuće. Napetosti između hrvatskog i muslimanskog stanovništva su se stalno povećavale i g. Ahmić je vidio nasilne incidente i u Ahmićima i u obližnjem gradiću Vitezu. Gospodin Ahmić je svjedočio: “U Vitezu je bila nevjerovatna situacija. Baš, sjećam se, boraveći jednom, noćio sam u Vitezu. To su bile strahovite galame vojnika, razbijanje stakla, pucanje i vidio sam da je užasna situacija bila u to vrijeme, pogotovo u Vitezu. Uglavnom, lomljene su radnje čiji vlasnici su bili Bošnjaci. Što se sela Ahmića tiče, bilo je često pucanja po kućama, eksplozije auta, onda nama nepoznate eksplozije koje su nas uznemiravale i tako dalje”. HVO je uspostavio mnoge kontrolne punktove na kojima su po sjećanju g. Ahmića “pljačkali, oduzimali imovinu i spriječavali prolaz, najčešće Bošnjaka” .

Dana 12. aprila 1993. ili otprilike tog dana, g. Ahmić je, međutim, primjetio da se nekakva zloslutna tišina spustila na cijelo selo Ahmiće. Gospodin Ahmić je bio zabrinut, vjerujući da je ovaj mir bio dio plana HVO-a da prikriju predstojeći napad. Njegova bojazan bila je opravdana.

Dana 16. aprila 1993. g. Ahmića je u 5:30 sati ujutru probudio zvuk artiljerijske vatre. Gledajući napolje, vidio je hrvatske vojnike kako opkoljavaju kuću njegovog komšije i pokušavaju da je zapale benzinom. Gospodin Ahmić je tada čuo jednog od napadača, Hrvata iz Ahmića, kako doziva vojnike i usmjerava ih direktno na samu kuću g. Ahmića. Gospodin Ahmić je u tom momentu bio u prizemlju kuće sa svojim ocem, majkom i tri sestre. Njegov brat Muris bio je u podrumu kuće.

Tada je g. Ahmić čuo eksploziju nakon čega su usljedila dva pucnja iz vatrenog oružja. Vojnici HVO-a su lupali i pucali na ulazna vrata “Oni prvo ulazna vrata rafalima izrešetali, onda su počeli lupati, i onda smo ih ja i otac dozvali i otvorili im vrata”.

Kada je g. Ahmić otvorio vrata, vidio je da su vojnici premazali lica i da su bili obučeni u maskirne uniforme, pancire i nosili svijetlo-plave trake na rukavu. Zahtjevali su da g. Ahmić preda sve oružje koje ima u kući. Predao im je bombu što je bilo jedino oružje koje je posjedovao. Pominjući masakr Hrvata koji se desio neposredno prije toga, vojnici su pitali g. Ahmića da li zna šta su “njegovi” uradili u selima Dusina i Nezerovići. On ih je pitao o čemu oni to pričaju ali mu nijedan od vojnika nije odgovorio, samo su nastavili da postavljaju isto pitanje.

“ Sve oko njega bilo je u plamenu, a on sâm je gotovo bio zapaljen. Vojnici su uvidjeli da g. Ahmić nije mrtav i on ih je čuo kako se dogovaraju da donesu dinamit da bi ga digli u vazduh. ”

Jedan stariji vojnik je onda rekao jednom mlađem vojniku da majku g. Ahmića i njegove tri sestre drži na oku. Gospodin Ahmić je vidio svog brata Murisa kako leži na podu; shvatio je da su vojnici pucali na Murisa i da je on mrtav. Otac g. Ahmića je ugledavši svog mrtvog sina bio slomljen. “Ovaj mu je vojnik naredio [mom ocu], u blizi brata Murisa. Naredio mu da mu je da iskorači dva koraka, i on je to jedva učinio, a onda je pucao mu sa metra u sljepoočnicu i ubio ga”.

Taj vojnik je onda naredio g. Ahmiću da iskorači dva koraka i nakon toga mu ispalio metak u sljepoočnicu. U posljednjem momentu, g. Ahmić je pomjerio glavu; Zbog ovog pokreta metak mu je prošao kroz lijevu sljepoočnicu i izašao kroz desni obraz. Iako teško ranjen, g. Ahmić nije bio mrtav. Međutim, uplašen da će ponovo na njega pucati, pao je na zemlju i pretvarao se da je mrtav.

Gospodin Ahmić je mirno ležao oko minut ili dva. Nakratko je pogledao u pravcu hodnika i vidio blijeda lica svoje majke i tri sestre, ali je znao da nije mogao ništa da uradi da bi im pomogao. Ovo je bio posljednji put da ih je vidio. Vojnici su otišli, misleći da je g. Ahmić ubijen.

Kada je bio siguran da je ostao sam, g. Ahmić je ustao i otrčao do glavnog puta u nadi da će naići na konvoj vozila Ujedinjenih nacija koje je tamo ranije vidio i da će mu oni ukazati pomoć. Kada je došao do glavnog puta, g. Ahmić je vidio Hrvatske vojnike kako trče ka njemu. Znao je da mora da se sakrije pa je otpuzao do jednog jarka pokraj puta. Tu je ostao veći dio dana, nekoliko puta potpuno se umočivši u vodu da bi izbjegao da ga vide vojnici koji su prolazili putem iznad njega. Vidio je vojnike sa oznakama HVO-a, Hrvatske vojske (HV) kao i vojnike HOS-a (Hrvatske obranbene snage) obučene u crno, navodno dovedene iz Varaždina u Hrvatskoj. Takođe je vidio članove jedinice specijalne namjene “Vitezovi”. Takođe je vidio vojnike sa bijelim opasačima za koje je vjerovao da pripadaju vojnoj policiji. Prepoznao je neke od vojnika kao ljude koje poznavao od prije rata, od kojih je za neke ranije znao da su bili povezani sa određenim oružanim grupama. Nije video nijednog predstavnika Ujedinjenih nacija.

Kako se približavalo veče, g. Ahmiću je bilo hladno, bio je mokar, a i rana mu je bila natekla. Ispuzao je iz svog skrovišta i vidio da su kuće u selu u plamenu. Gospodin Ahmić je primjetio da ni jedna od uništenih kuća u selu nije pripadala Hrvatima. U potrazi da se negdje skloni i ugrije, g. Ahmić je otišao do jedne kuće koja je većim dijelom bila izgorjela iz koje se još uvek vidio dim.

Ubrzo je shvatio da mu novo skrovište nije bezbjedno. Vojnici su se kretali u okolini. Tokom noći, kako je g. Ahmić kasnije svjedočio, “čuo sam majčin glas, od moje majke, kako je zapomagali i plakala”. “Pobiše mi čovjeka i sinove”. “Ali magla je bila pa nisam vidio. Samo sam čuo”. Nikada više nije čuo majčin glas. Kasnije je saznao da su mu majka i tri sestre ubijene u jednoj kući u gornjim Ahmićima. To je saznao gledajući intervju televizijske kuće CNN sa Bobom Stewartom, komandantom britanskog bataljona, koji je izjavio da su jedna žena i njene tri kćeri ubijene u toj kući. Gospodin Ahmić je pred Međunarodnim sudom izjavio “Pošto znam da u Ahmićima nije ubijena žena sa više kćerki to samo može biti ta kuća gdje su one ubijene”.

Sljedećeg jutra, g. Ahmić je vidio vojne policajce HVO-a kako se dovoze do džamije u selu. Neposredno nakon toga čula se jaka eksplozija i minaret džamije je dignut u vazduh. Neposredno nakon toga, dva vojna policajca su sjela u auto i dovezla se do kuće u kojoj se g. Ahmić skrivao. Čuo je jednog od vojnika u blizini kuće kako razgovara sa vojnim policajcima. “Zapovjedniče, ovdje imamo jednog Mudžahedina zarobljenog. Šta ćemo sa njim?" Onda mu ovaj zapovjednik kaže, "Pa, baci bombu, ubijte ga”. Gospodin Ahmić je znao da govore o njemu.

Vojnici su uradili ono što im je rečeno, ali je g. Ahmić preživio bacivši se na pod prije nego što je granata ekspoldirala. Eksplozija je izazvala gotovo potupuni gubitak sluha u lijevom uhu g. Ahmića.

Opet je pokušao da se pretvara da je mrtav jer su vojnici HVO-a zavirivali kroz prozore u kuću u kojoj se skrivao. Sve oko njega bilo je u plamenu, a on sâm je gotovo bio zapaljen. Vojnici su uvidjeli da g. Ahmić nije mrtav i on ih je čuo kako se dogovaraju da donesu dinamit da bi ga digli u vazduh. Kako su se udaljavali, g. Ahmić je uspio da se pridigne do prozora i mahne dvojici svojih komšija Hrvata, koji su bili u neposrednoj blizini. On su ga prepoznali, pomogli mu da izađe i odveli u kolektivni centar u obližnjem selu Žume.

Zajedno sa još oko stotinu drugih ljudi, uglavnom žena, djece i starijih muškaraca, g. Ahmić odatle je prebačen u kolektivni centar u osnovnoj školi u Dubravici. U ovom centru, muškarci su držani u fiskulturnoj sali, zajedno sa nekim od žena za koje nije bilo mjesta u zasebnom prostoru u kojem su držane ostale žene. Gospodin Ahmić je čuo jednu od žena kako svom suprugu govori da je u kolektivnom centru bila silovana. Kasnije je čuo da su i mnoge druge žene tamo bile silovane. Sjeća se da su zatočenici bili primorani da kopaju rovove u blizini kolektivnog centra.

Nakon pet dana provedenih u centru, g. Ahmića je registrovao predstavnik Crvenog krsta i nad njim je obavljen ljekarski pregled. Snimateljska ekipa medijske kuće CBS je takođe bila prisutna i posjetila ga. Konačno, on je prebačen iz Dubravice.

Ni nakon rata, g. Ahmić se nikad nije vratio u ovo selo.
 

Abdulah Ahmić svjedočio je 10. i 11. juna 1999. godine in u predmetu protiv Darija Kordića, člana Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg Bosna i Marija Čerkeza, zapovjednika Viteške brigade HVO-a. Drugostepena presuda im je izrečena 17. decembra 2004.godine.

Dario Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za kršenja zakona i običaja ratovanja, teške povrede Ženevskih konvencija i zločine protiv čovječnosti. Između ostalog, utvrđeno je da je Kordić bio jedan od vođa koje su odobrile napad na Ahmiće 16. aprila 1993. godine u kojem je poginulo najmanje 100 civila bosanskih Muslimana, među kojima jedanaestoro djece i 32 žene.

Mariju Čerkezu je izrečena kazna od šest godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Između ostalog, proglašen je krivim za progon i nezakonito lišavanje slobode civila bosanskih Muslimana u opštini Vitez. Oslobođen je optužbi u vezi s masakrom u Ahmićima jer je Pretresno vijeće zaključilo da snage pod njegovom kontrolom nisu učestvovale u početnom napadu i naknadno počinjenom masakru u Ahmićima (što je potvrdilo i Žalbeno vijeće).

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje svjedoka Abdulaha Ahmića (na engleskom)