 |
Wolfgang Petritsch je bio ambasador Republike Austrije u Beogradu od 1997. do 1999. godine i specijalni izaslanik Evropske Unije za Kosovo od oktobra 1998. do jula 1999. |
Wolfgang Petritsch opisuje razgovor koji je vodio sa Slobodanom Miloševićem 22. marta 1999. u Beogradu, nekoliko sati nakon što je NATO počeo kampanju zračnih napada.
"Gospodin Milošević mi se činio jako rezervisan i kao da nije bio zaokupljen tim pitanjem. Utisak koji sam stekao tokom tih razgovora je da je on u suštini već bio donio odluku i da zapravo nije ni slušao. "
…
[Ruski posrednik na mirovnim pregovorima u Rambouilletu i Parizu, Boris] Maiorsky pokušao je [da ponovo pokrene pregovore] … tako što je predsjedniku Miloševiću predložio ...: “Gospodine Milošević, šta bi ste rekli kada bi smo ponovo otvorili cijeli sporazum i počeli pregovore od samog početka?”
…
Čak i u toj situaciji, g. Milošević nije zapravo reagovao na pozitivan način. Govorio je nešto više u smislu: “Pa dobro, ako želite, možete to učiniti” nešto tako. Nije smatrao da on u tome ima neku ulogu.
Wolfgang Petritsch opisuje razgovor koji je vodio sa potpredsjednikom Skupštine Srbije Vladimirom Štambukom, bliskim saradnikom Slobodana Miloševića, tokom mirovnih pregovora u Rambouilletu, Francuska, u februaru 1999. godine.
Gospodin [Vladimir] Štambuk je u suštini rekao da – ako dođe do bombardovanja [Jugoslavije] – da će to – značiti pokolj na Kosovu. I, naravno, to je bilo – to je na mene, u najmanju ruku, ostavilo popriličan dojam. Bilo mi je itekako jasno da se to odnosilo na pokolj kosovskih Albanaca od strane jugoslovenske vojske ili MUP-a [Ministarstva unutrašnjih poslova].
… [P]ošto sam bio jako iznenađen i na neki način zapanjen, nisam to dalje razrađivao, ali je to na mene ostavilo jasan utisak da postoji jasan stav, bar što se tiče g. Štambuka, [o] tome šta bi se desilo ako bi došlo do rata ili bombardovanja na Kosovu.
Tokom obavljanja svojih diplomatskih dužnosti u Jugoslaviji, Wolfgang Petritsch je blisko sarađivao s brojnim srpskim političarima, među ostalim i sa Slobodanom Miloševićem. Petritsch je odlično shvatao djelovanje srpskog vođstva i Miloševićevih političkih postupaka. Svojim svjedočenjem, pružio je dokaze koji su pokazali da je Milošević imao kontrolu i uticaj nad jednim većim brojem najviših srpskih političara.
Kao glavni pregovarač Evropske unije, Petrisch je imao vodeću ulogu u mirovnim sporazumima između vlade Jugoslavije i vođa kosovskih Albanaca u Rambouilletu u februaru 1999. godine i u Parizu u martu 1999. godine. Ti pregovori su bili posljednji očajnički napor međunarodne zajednice da se postigne sporazum kako bi se smirila kriza na Kosovu. Konferencija nije uspjela pošto je srpska strana odbila da potpiše sporazum čiji je nacrt napravila međunarodna zajednica, protiveći se prisustvu NATO-a na teritoriji Kosova. Iako su [kosovski] Albanci potpisali sporazum, prema Petrischevom svjedočenju, i oni su bili nezadovoljni predviđenim stepenom srpske kontrole nad tom pokrajinom.
Petritsch je naglasio da iako Slobodan Milošević nije prisustvovao toj konferenciji, jugoslovenski pregovarački tim se s njim redovno konsultovao. Petritsch je tvrdio da je o svim dešavanjima tokom pregovora – isprva pozitivnim znacima saradnje, a onda potpunim povlačenjem jugoslovenske strane - odlučivao Milošević. Prema Petrichevim riječima: “Pregovarači su mi u nekoliko navrata rekli da o tome ne mogu odlučiti tamo. Mi moramo pitati – aludiralo se da se predsjednik Milošević mora pitati da li je to moguće ili ne. Tako da se vrlo nedvosmisleno i jasno pokazalo da pregovarači imaju mandat, da oni imaju stručnost, ali da na kraju, politička odluka o tome da li će se neki sporazum prihvatiti ili ne leži na predsjedniku Miloševiću.”
Petritsch je opisao da je prvi dio konferencije održan u Rambouilletu i da je okončan širim političkim dogovorom, uključujući i dogovor o postojanju “međunarodnog prisustva” na Kosovu. Petritsch je tvrdio da je shvatanje bilo da se pod međunarodnim prisustvom podrazumijeva vojno prisustvo NATO-a, što je, kako je Petrich rekao jednom od jugoslovenskih pregovarača, neophodno da bi se demilitarizovala Oslobodilačka vojska Kosova. S obzirom da je to bio najosjetljiviji dio pregovaračkog procesa, pregovaračke strane su napravile pauzu od tri sedmice kako bi se konsultovale kod kuće i vratile za pregovarački sto 15. marta 1999. u Parizu.
Prije toga, 8. marta 1999., Petritsch i ministar vanjskih poslova Njemačke Joschka Fischer otišli su u Beograd kako bi se sreli s Miloševićem. Petritsch je tvrdio da je njegov utisak bio da se “negdje u daljini nazirala potpuna promjena stava,” i da Milošević nije bio zainteresovan za daljnje pregovore ili postizanje ikakvog sporazuma. Petritschev zaključak je bio da se iz nekog razloga Milošević u međuvremenu predomislio.
To je i potvrđeno tokom pregovora u Parizu, koji “više nisu bili pregovori. To je učinjeno na vrlo optužujući verbalan način. Oni [jugoslovenska delegacija] su se povukli.” Prema Petritschu, Milošević je bio taj koji ih je savjetovao da se ne postigne pozitivan ishod.
Petritsch je s dvojicom kolega iz međunarodne zajednice otišao da lično razgovara s Miloševićem u Beogradu 22. marta 1999. Upozorili su ga da će, ako pregovori propadnu, NATO početi svoju vojnu kampanju. Petritsch je svjedočio da Milošević nije izgledao zainteresovan za obnovu pregovora, čak i kada je predstavnik Rusije predložio da se sve ostavi po strani i da se u novim pregovorima počne ispočetka. NATO je počeo svoju kampanju 24. marta 1999.
Wolfgang Petritsch, diplomata od karijere, obavljao je različite dužnosti u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Austrije, prije nego što je postavljen za ambasadora Austrije u Beogradu i izaslanika EU na mirovnim pregovorima u Rambouilletu i Parizu. Kasnije je postao visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, a u vrijeme svjedočenja pred Međunarodnim sudom, bio je ambasador Austrije pri Ujedinjenim nacijama u Ženevi.
Wolfgang Petritsch je svjedočio 2. jula 2002. Pročitajte cjelokupan tekst njegovog svjedočenja (na engleskom)