 |
Ibrahim Rugova, najistaknutiji vođa kosovskih Albanaca tokom 1990-ih, bio je “predsjednik” paralelne kosovske države, koju Srbija nije priznavala, od 1992. do 1999. godine. |
Ibrahim Rugova odgovara na pitanja o razgovoru koji je vodio sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu 2. aprila 1999., tokom kojeg mu je Rugova pričao o zločinima koje su srpske snage vršile na Kosovu.
"Pitanje: Vi ste nam rekli koji su se zločini činili protiv naroda. Da li ste mu išta od toga spomenuli?
Odgovor: Spomenuo sam neke stvari, ali on je sigurno znao. Zapravo, nisam zalazio u pojedinosti, ali jesam spomenuo ono što se tih dana dešavalo.
Pitanje: Konkretno, s obzirom da treba da znamo šta ste mu tačno rekli, šta ste mu rekli da srpske snage, ili oni koji rade s njima, čine na Kosovu?
Odgovor: Izrazio sam svoju zabrinutost, prvo za svoje saradnike. Rekao sam mu da vojne, policijske i druge snage protjeruju ljude s Kosova. Tražio sam od njega da sazna šta se dešava, da nešto uradi i on me je saslušao."
Svjedočenje Ibrahima Rugove, najistaknutijeg vođe na Kosovu tokom 1990-ih, potkrijepilo je navode optužbe da je Slobodan Milošević namjeravao da Kosovo očisti od stanovništva kosovskih Albanaca. Rugova je bio i jedan od brojnih svjedoka optužbe koji su Miloševiću skrenuli pažnju na to da snage pod njegovom komandom i kontrolom vrše masovne zločine na Kosovu u martu 1999. nakon početka kampanje NATO bombardovanja.
Rugova je svjedočio o rasprostranjenoj represiji nad kosovskim Albanacima koju je tokom 1990-tih sprovodio srbijanski režim, na čijem čelu je u to vrijeme bio Slobodan Milošević. Do 1989. godine, Kosovo je uživalo autonomiju u okviru ustava bivše Jugoslavije. To se, međutim, sve promijenilo u martu kada je pod Miloševićevim uticajem Kosovu oduzeta autonomija. Nakon toga, prema Rugovinim riječima, Kosovo je postalo prava policijska država.
Do 1991. godine, svi policajci Albanci otpušteni su s posla, mediji na albanskom jeziku su zatvoreni, a učenici kosovski Albanci nisu mogli ući u svoje škole. Rugova je tvrdio da “u tom periodu, oko 150.000 radnika [kosovskih] Albanaca je otpušteno s posla, a tada je bilo ukupno oko 240.000 zaposlenih na Kosovu.” Na meti su se našli politički aktivisti kosovski Albanci, dok su obični građani “maltretirani, zatvarani, zaustavljani na kontrolnim punktovima (…), ili su možda kažnjavani zbog sitnijih prekršaja.”
Rugova je na sudu izjavio da je kao rezultat te represije, u septembru 1991. oko 98 ili 99% kosovskih Albanaca glasalo za nezavisnost na referendumu koji je Beograd smatrao nezakonitim. Kosovski Albanci su uspostavili paralelne strukture vlasti da bi se stanovništvu pružila osnovna socijalna pomoć. Godine 1992. Rugova je izabran za predsjednika “paralelne države”.
Rugova i njegova stranka, Demokratski savez Kosova (DSK), uživali su ogromnu podršku javnosti za svoju politiku postizanja nezavisnosti miroljubivim sredstvima. Međutim, političku dominaciju DSK-a nad zajednicom kosovskih Albanaca je oko 1998. godine potkopala Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) koja je oružanim otporom dovela u pitanje srpsku vladavinu nad tom teritorijom.
Kada se to desilo, Milošević, tadašnji predsjednik Jugoslavije, pozvao je Rugovu i druge vođe kosovskih Albanaca na sastanak u Beogradu 15. maja 1998. Delegacija je upoznala Miloševića s planom o nezavisnom Kosovu i zatražila od njega da zaustavi nasilje. Milošević je odgovorio da nasilje u pokrajini čine teroristi i da država mora da reaguje na tako oštar način. Rugova je izjavio da na sastanku nije postignut nikakav stvaran napredak.
Rugova je svjedočio da je po povratku sa ovog sastanka vidio da se situacija na Kosovu pogoršava. Vidio je vojsku i tenkove koji su se kretali širom pokrajine. Ubrzo nakon toga, prve izbjeglice s Kosova prešle su granicu i ušle u Albaniju nakon što su ih srpske snage protjerale iz njihovih sela.
Rugova je na sudu izjavio da mirovni pregovori održani u Rambouilletu (Rambuje), u Francuskoj, u februaru 1999. nisu ni na koji način zaustavili srpske napade. Kada se Rugova vratio na Kosovo u martu 1999., vidio je da su mnoga sela potpuno napuštena.
Dana 24. marta 1999. snage NATO-a počele su kampanju bombardovanja srbijanskih snaga na Kosovu i u ostatku Jugoslavije. Rugova je ostao u Prištini, gdje je bio svjedok masovnog protjerivanja stanovništva iz grada koje su sprovodile srpske snage. Dana 31. marta 1991. srpski vojnici i policija upali su u njegovu kuću, stavljajući ga u kućni pritvor. Svjedočio je da je bio prisiljen da otputuje u Beograd da se sastane s Miloševićem 2. aprila 1999. i da se pojavi na televiziji. “Nije to bilo nešto što sam ja htio, uopšte ja to nisam htio, ali je optuženi to zahtijevao, tako mi je prenijeto. I da nisam otišao, snosio bih poljedice,” objasnio je Rugova.
Rugova je svjedočio da je vjerovao da je sastanak s Miloševićem uglavnom insceniran za potrebe srpske propagande. Prema njegovom mišljenju, Milošević nije bio zainteresovan da se riješi nijedno pitanje i nije imao nikakve komentare na Rugovine izvještaje o nasilju na Kosovu. Rugova je izjavio da je Milošević jako želio da se javno objavi da je sastanak održan, da se to prenese na televiziji i da prisili Rugovu da potpiše saopštenje za štampu u kom se navodi da su obje strane opredjeljene za rješenje sukoba političkim putem. Ta izjava je kasnije u štampi predstavljena kao “sporazum.”
Rugova je izjavio i da je bio prisiljen da potpiše još jedan sveobuhvatniji sporazum s tadašnjim predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem, kog je Međunarodni sud kasnije optužio kao jednog od Miloševićevih saučesnika. U tekstu tog sporazuma je stajalo da se Rugova saglasio sa uspostavljanjem samouprave na Kosovu, koje bi ostalo dio Jugoslavije. Rugova je tvrdio da mu je taj “sporazum” uručen kao gotova stvar. “Povremeno bih imao neku sugestiju, ali to je bilo beskorisno. Tako da to nema nikakve veze sa mojom voljom...Tako je potpisan, ali se o tome nisu vodili nikakvi razgovori.”
Rugova je bio svjestan da ga iskorištavaju. Neprekidno je tražio da mu dozvole da napusti Kosovo, ali njegove molbe su bile uzaludne. “Naravno, mislili su da mogu da me politički kompromituju i diskredituju u očima kosovske javnosti, albanske javnosti, a takođe su htjeli da izazovu sukobe na albanskoj političkoj sceni među Albancima. Bez sumnje to je bila svrha onoga što su činili sa mnom,” objasnio je Rugova. Milošević mu je konačno na njihovom posljednjem sastanku održanom 4. maja 1999. dozvolio da ode u Italiju.
Ibrahim Rugova je 1989. osnovao političku stranku Demokratski savez Kosova (DSK). DSK, je stranka koja je uživala podršku 90% albanskog stanovništva Kosova, zalagala se za nezavisnost Kosova mirnim putem. Stranka je osnovala “vladu u sjeni” koja je pružala osnovna socijalna i vladinu pomoć kosovskim Albancima, uključujući i obrazovanje i medicinsku zaštitu, čime je zapravo stvarana paralelna država. U maju 1992. godine, Rugova je izabran za “predsjednika” ove paralelne države. U martu 2002. godine, kada je ta pokrajina bila pod upravom misije Ujedinjenih nacija na Kosovu, izabran je za predsjednika Kosova. Na tom položaju je ostao do svoje smrti u januaru 2006. godine.
Pročitajte cjelokupno svjedočenje Ibrahima Rugove dato 3. maja 2002. i 6. maja 2002. (na engleskom)