 |
Lord David Owen, britanski političar i diplomata, bio je kopredsjedavajući Evropske unije na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji od 1992. do 1995. godine. Bio je jedan od autora dva mirovna plana za Bosnu i Hercegovinu - “Vens-Ovenovog plana” i “Oven-Stoltenbergovog plana” – koja su oba propala tokom 1993. godine. |
Lord David Owen opisuje sudu svoje stavove o karakteru Slobodana Miloševića :
"On je bio komunista, ali ne sovjetskog modela. Nije bio demokrata i to nije krio. On je došao iz jednog sistema kojeg je prilagodio i modifikovao. Jugoslavija se u to vrijeme već modifikovala, već je mijenjala svoju strukturu, ali to je u suštini bio jedan autoritarni sistem... On nije bio samo nominalno predsjednik, on je bio predsjednik apsolutne moći."
Lord David Owen svjedočio je u predmetu protiv Slobodana Miloševića na poziv Pretresnog vijeća. Owen je detaljno prepričao brojne interakcije koje je imao s Miloševićem od 1992. do 1995. godine u vrijeme dok je kopredsjedavao Međunarodnom konferencijom o bivšoj Jugoslaviji (zajedno s američkim diplomatom Cyrusom Vanceom, i kasnije švedskim diplomatom Thorvaldom Stoltenbergom), koja je imala mandat da posreduje u sklapanju mirovnog sporazuma kojim bi se okončao rat u Bosni i Hercegovini.
Owen je bio uvjeren da je na početku rata Milošević imao moć nad bosanskim Srbima. Prema njegovom mišljenju, bilo je očigledno da je Milošević pomagao vojne napore bosanskih Srba od samog početka i da oni ne bi mogli uspjeti bez njega. “…Mislim da vojska bosanskih Srba ne bi mogla da preživi od momenta kad je Bosna i Hercegovina priznata kao nezavisna država [1992. godine]… da nije imala podršku bivše Jugoslavije.”
Jedan primjer takve pomoći tiče se međunarodnog embarga na vojnu opremu i zalihe nafte koji je nametnut Bosni i Hercegovini. Iako je Milošević mogao da zapečati istočnu granicu Bosne i Hercegovine sa Srbijom, koju su držali bosanski Srbi, ona je ostala porozna. Owen je pretpostavljao da je Milošević taj koji je “zažmirio na jedno oko” na takva kršenja, i da se od septembra 1994. godine takođe “starao da ključni dijelovi opreme i logistička podrška stignu do [komandanta vojske bosanskih Srba] generala [Ratka] Mladića [kog je Međunarodni sud kasnije optužio za ratne zločine]…” Govoreći o podršci koju je Milošević pružao bosanskim Srbima, Owen je rekao: “On nije htio da dozvoli da izgube taj rat.”
Prema Owenu, propust da se ta blokada sprovede u djelo bila je propuštena prilika od odlučujuće važnosti. Da je to učinjeno, prema Owenovim riječima, “mi smo mogli da donesemo mir u Bosni dvije godine ranije i time sačuvamo mnoge živote i zaustavimo etničko čišćenje.”
Od januara do juna 1993. godine, Owen je od strana u sukobu tražio da se slože oko mirovnog plana čiji su autori bili on i kopredsjedavajući Cyrus Vance. Poznat kao “Vens-Ovenov mirovni plan,” taj sporazum je predviđao podjelu Bosne i Hercegovine na deset polu-autonomnih regija. Owen je potvrdio da je u to vrijeme, Miloševićev uticaj na bosanske Srbe bio jak.
Kao primjer toga, Owen se prisjetio Miloševićeve intervencije kod komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića da spriječi bosanske Srbe u zauzimanju srebreničke enklave u proljeće 1993. godine. Dana 18. aprila, Owen je telefonom razgovarao s Miloševićem. U sudnici se prisjetio: “Rijetko kad sam čuo predsjednika Miloševića tako ozlojeđenog i zabrinutog. Plašio se da će, ako snage bosanskih Srba uđu u Srebrenicu, doći do krvoprolića …” Owen je tvrdio da je taj napad prekinut na Miloševićevo zalaganje.
S druge strane, Owen je izjavio da se Milošević mnogo puta suzdržavao da iskoristi svoj uticaj nad bosanskim Srbima kako bi se došlo do pozitivnih rezultata. Što je najvažnije, prema Owenovom mišljenju, Milošević je dozvolio da Vens-Ovenov mirovni plan propadne u maju i junu 1993. Iako je Milošević pokazivao da podržava taj sporazum, prema Owenovom mišljenju, Milošević ga je vjerovatno smatrao privremenim rješenjem, špekulišući da će srpski entiteti biti spojeni u budućnosti i istovremeno računajući na to da će srpske snage zauzeti teritoriju za kojom su išli.
Skupština bosanskih Srba je odbacila Vens-Ovenov mirovni plan u maju 1993. Owen je smatrao da se to desilo zbog Miloševićevog propusta da demonstrira svoju političku moć. “Predsjednik Milošević je napravio krupnu grešku što nije upotrebio svoju neospornu moć da svojim sunarodnicima Srbima u Bosni nametne ta ista rešenja, jer da je to uradio, to bi bilo u najboljem interesu srpskog naroda uopšte.”
Prema Owenovom mišljenju, tokom 1993. godine, bosanski Srbi počeli su da se oslobađaju Miloševićevog zagrljaja i zadobili su više samopouzdanja da oblikuju vlastitu politiku, često i protiv volje njihovog političkog kuma. Owen je izjavio da se Milošević bez sumnje suočavao s više otpora od strane vođa bosanskih Srba, i da su među bosanskim Srbima postojali nezavisni centri moći, kao što su predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić, predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik (Međunarodni sud je kasnije protiv obojice podigao optužnicu), te naročito komandant vojske Ratko Mladić. Međutim, “Ja i dalje smatram da je on [Milošević] imao moć da nametne rješenje,” rekao je Owen. Iako je Owen smatrao da Miloševićev bijes zbog odbijanja njegovih ađutanta da se pokore njegovim željama bio iskren, “… opet je postojalo odbijanje da se sporazum nametne…”
U svom svjedočenju, Owen je podijelio i svoja saznanja o opsadi Sarajeva, tvrdeći da su Srbi u bilo kojem trenutku mogli zauzeti grad, ali da su ga držali u klinču kako bi im poslužio kao zgodna moneta za potkusurivanje u nagodbama oko istočne Bosnu.
Osvrćući se na svoje iskustvo posredovanja u razgovorima sa srbijanskim vođom, Owen je prikazao Miloševića kao pregovarača; čovjeka koji je mogao da izgovori očigledne laži i koji je bio nevjerovatno vješt u iskušavanju odlučnosti međunarodne zajednice da nametne rješenja. Miloševićeva taktika bila je da iskoristi svaku priliku kad bi osjetio nedostatak odlučnosti na drugoj strani, dok je kupovao vrijeme dugotrajnim pregovorima.
David Owen je svoju političku karijeru počeo 1960. kada se pridružio Laburističkoj stranci. Godine 1977., kada je imao 38 godina, Owen je postao najmlađi sekretar vanjskih poslova u istoriji Velike Britanije. Godine 1981. napustio je Laburističku stranku nakon neslaganja sa sve izraženijim skretanjem te stranke u lijevo i postao je jedan od osnivača britanske Socijaldemokratske stranke (SDP). Godine 1992., povukao se sa mjesta poslanika u Skupštini, dobio je titulu plemića i pridružio se Gornjem domu. Iste godine, Lord Owen imenovan je za kopredsjedavajućeg EU na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji i na tom položaju je ostao do 1995. godine. Po povratku u Veliku Britaniju, postao je počasni rektor Univerziteta u Liverpulu. David Owen je objavio knjigu pod nazivom “Balkanska odiseja” u kojoj je dao cjelokupan prikaz svojih posredničkih napora u Jugoslaviji.
Lord David Owen svjedočio je 3. i 4. novembara 2003. Pročitajte cjelokupan tekst njegovog svjedočenja
(Transkripte ustupio Fond za humanitarno pravo)