|
|
"-Pitanje. Dobro. Vi kažete da su vas razdvojili od muškaraca i da su vama, ženama i deci, naredili da idete prema SUP-u [skraćenica za policiju] Zvornik, a da su muškarci ostali ispred ulaza u zgradu. Jel' to tačno tako se dogodilo? Svjedokinja B-1058, koju ispituje optuženi Slobodan Milošević o trenutku kada su srpske snage ubile njenog muža i dva sina u gradu Zvorniku u Bosni i Hercegovini. Svjedočila je 9. septembra 2003. u predmetu protiv Slobodana Miloševića.
|
U aprilu 1992. godine, svjedokinja B-1058, čije ime i identitet su bili skriveni od javnosti za vrijeme njenog svjedočenja pred Međunarodnim sudom, živjela je sa mužem i dva sina, starosti 22 i 24 godine, u Zvorniku, u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, na granici sa Srbijom. U gradu su živjeli pripadnici različitih etničkih skupina, a većinu su činili Muslimani. Svjedokinja B-1058 je ispričala pred Sudom kako je u novembru 1991. godine na televiziji s nevjericom gledala slike pada hrvatskog grada Vukovara u ruke srpskih snaga. Isprva je mislila da su to snimci iz Drugog svjetskog rata. Kada su u martu 1992. godine izbili sukobi u Bosni i Hercegovini i zahvatili obližnji grad Bijeljinu, u istočnoj Bosni, svjedokinja B-1058 je gledala izvještaje o tome na televiziji u koje je ponovo jedva povjerovala. Njena sestra, koja je tamo živjela, rekla je B-1058 da su ti izvještaji tačni i da su dva sina njhove druge sestre ubijena.
Prve naznake da će se rat proširiti i na Zvornik pojavile su se početkom aprila 1992. godine kada su na to područje došli tenkovi i kada je otvorena vatra iz pješadijskog oružja iz obližnjeg mjesta Mali Zvornik, s druge strane rijeke u Srbiji. Dana 8. aprila 1992. u Malom Zvorniku su održani pregovori između vlasti Zvornika i Željka Ražnatovića, zvanog “Arkan,” koji je predstavljao Srbe. [Ražnatović je bio komandant paravojne jedinice poznate kao “Arkanovci” ili “Arkanovi ljudi,” koja je tokom rata djelovala u Bosni i Hercegovini i za koju se navodi da je učestvovala u nizu zločina za koje se teretio Slobodan Milošević. Međunarodni sud je podigao optužnicu protiv Ražnatovića za zločine počinjene u Bosni, ali njemu nikad nije suđeno jer je ubijen u mafijaškom obračunu u Beogradu]. Predstavnik zvorničkih vlasti koji je bio prisutan na tim pregovorima, a koji je i sam kasnije svjedočio pred Međunarodnim sudom pod pseudonimom B-1237, rekao je svjedokinji B-1058 da je situacija teška i savjetovao joj je da napusti grad. Ona je, međutim, odlučila da ostane jer je imala prijatelje Srbe i smatrala je da nije ništa loše uradila.
Napad na Zvornik uslijedio je ubrzo, uveče 8. aprila 1992., kada je grad granatiran iz Malog Zvornika u Srbiji. Svjedokinja se zajedno s drugim ljudima koji su živjeli u njenoj zgradi sklonila u podrum te zgrade, koji se ubrzo napunio. U njemu je sklonište potražilo oko 12 muškaraca, 15 ili 16 žena, troje djece i dvije bebe.
Ujutro 9. aprila 1992., oko 10:00 sati, svjedokinja je začula jaku detonaciju i vrata podruma su se otvorila uz eksploziju. Odmah nakon toga, oko deset vojnika u maskirnim uniformama, s crnim vunenim kapama na glavi koje su bile spuštene kao maske na lice i rukavicama bez prstiju, upali su u podrum i prijetili im puškama s dugim cijevima. Svjedokinja je po akcentu zaključila da su iz Srbije. Neki od njih su rekli da su šešeljevci, što se odnosi na optuženog pred MKSJ-om Vojislava Šešelja, predsjednika Srpske radikalne stranke, političke stranke u Srbiji, i komandanta paravojnih jedinica poznatih kao “šešeljevci,” ili “Šešeljevi ljudi.” Ljudima u podrumu je naređeno da izađu napolje i predaju oružje da bi ih pretresli. Međutim, niko od njih nije imao nikakvo oružje, čak ni džepni nožić.
Žene i djeca su izbačeni iz podruma. Svjedokinja je vidjela muškarce koji su se tu krili s rukama iznad glave i leđima okrenutim prema zgradi. Ona je bila posljednja osoba koja je izašla iz podruma i naređeno joj je da se ne okreće i da ide u pravcu zgrade policije (SUP). Jedan od vojnika ju je prisilio da krene tako što joj je uperio pušku u leđa i psovao je.
Oko pet minuta kasnije, nakon što se udaljila nekih 200 metara od podruma, svjdokinja je iza sebe čula istovremene rafale. Pokušala je da se okrene, ali joj je vojnik ponovo uperio pušku u leđa i spriječio je da to učini. Prema riječima svjedokinje, ti pucnji su mogli doći samo iz područja oko zgrade, gdje su srpski vojnici postrojili muškarce.
Dok je išla niz ulicu prema zgradi policije, čula je glasnu četničku [odnosi se na srpske nacionalističke snage u Drugom svjetskom ratu] muziku, a ispred kuća je vidjela dva leša. Njoj i drugima je zatim naređeno da uđu u biblioteku koja se nalazila nasuprot zgrade policije, gdje su ih vojnici šikanirali, psovali im majku i Aliju Izetbegovića, koji je tada bio predsjednik Bosne i Hercegovine.
Dok je bila u biblioteci, svjedokinja je čula jednu Srpkinju, kojoj je bilo dozvoljeno da se vrati u stan da se presvuče, kako govori jednoj drugoj gospođi da je vidjela užasnu scenu leševa muškaraca koji su bili izvedeni iz podruma. I druge žene koje su kasnije stigle u biblioteku rekle su da su ispred zgrade vidjele leševe svjedokinjinog muža i njeno dvoje djece. Prema riječima svjedokinje B-1058, u tim ubistvima su učestvovali Arkanovi i Šešeljevi ljudi.
Kasnije tog dana, svjedokinja je zajedno s drugim ljudima protjerana iz Zvornika. Arkan je došao u biblioteku i rekao im da će poslati autobuse po njih. Kada su autobusi stigli, svjedokinja i drugi su ukrcani u njih. Prije nego što je autobus izašao iz Zvornika, svjedokinja je vidjela kako iz autobusa izvode četvoricu muškaraca koje više nikada nije vidjela. Dok su napuštali Zvornik, svjedokinja je vidjela mnogo drugih leševa u baštama kuća.
Svjedokinja je autobusom odvedena u mjesto Banja Koviljača u Srbiji, odmah preko granice s Bosnom i Hercegovinom. Oko nedelju dana kasnije, svjedokinja i jedna prijateljica su se vratile u Zvornik da vide šta se desilo s njihovim porodicama. Uputili su je u srpski štab u Karakaju gdje joj je komandir, Dragan Nikolić, rekao da muškarci koje traži nisu ni na jednom od njegovih spiskova i da može da ide kući. Dok je svjedokinja krenula pješice na put dug tri kilometra do Zvornika, vidjela je kamion koji je upravo kretao i komandant joj je rekao da se poveze tim kamionom. Međutim, vojnici u kamionu nisu bili spremni da povezu “balije,” [pogrdan izraz za Bošnjake], tako da je ona morala da ide pješice.
Svjedokinja je zatim otišla do Branka Grujića, koji je bio predsjednik srpske opštine. Grujić je, međutim, rekao da joj on ne može pomoći i da u Zvorniku više nema mjesta za Muslimane. [Grujiću se kasnije sudilo pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu za zločine počinjene u Zvorniku u prvoj istrazi koju je Tužilaštvo Međunarodnog suda proslijedilo Tužilaštvu za ratne zločine Srbije].
Nakon razgovora s Grujićem, svjedokinja B-1058 se nakratko vratila u svoju zgradu. Na mjestu gdje je posljednji put vidjela muškarce iz podruma, na zemlji je vidjela kapu svog muža i patike jednog od sinova prekrivene krvlju. Krvi je bilo i na zidu koji je bio izrešetan rupama od metaka. Na tlu je vidjela i nekoliko čahura od metaka i tri do četiri žice za davljenje.
Među muškarcima koji su izvedeni iz podruma i ubijeni ispred zgrade bili su i svjedokinjin muž i njena dva sina.
Svjedokinja B-1058 je svjedočila 9. septembra 2003. u predmetu protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji se, između ostalog, teretio za zločine počinjene u Zvorniku u Bosni i Hercegovini. Milošević je umro u pritvoru Suda 11. marta 2006. i postupak protiv njega je okončan.
>> Počitajte cjelokupno svjedočenje Svjedokinje B-1058
(Transkripte ustupio Fond za humanitarno pravo)