Tanja Došen

Tijekom 1991. godine četrnaestogodišnja Tanja Došen živjela je s roditeljima u svom domu u Vukovaru na obali Dunava u istočnoj Hrvatskoj, u blizini granice sa Srbijom. Njezina majka Ljubica bila je kućanica, a otac, Martin, bio je poduzetnik: posjedovao je svoj ugostiteljski objekt, a također se bavio ribarstvom. Život u Vukovaru početkom 1991. godine tekao je mirno. Gospođica Došen je izjavila da je živjela “sasvim normalno. Znači sve je funkcioniralo normalno, svi smo išli u školu, radili”.

“ Da li su popucala stakla, ili kad bi pala granata pred zgradu pa geler probio nešto. Svaki put smo morali nešto drugo zakrpiti”. Na kraju, prozori na kući su zakovani daskama, a obitelj je živjela bez grijanja, struje i vode. ”

Prije ljeta 1991. godine gospođica Došen zamijetila je da su neki od učenika srpske nacionalnosti iz njezinog razreda bili odsutni tijekom posljednjeg mjeseca škole.

Tijekom svog svjedočenja, gđica Došen se prisjetila “Tad još nisam shvaćala puno o čemu se tu radi. ....da je nastao sukob između Hrvata i Srba zbog toga što je Hrvatska htjela nezavisnost”.

Krajem kolovoza život se promijenio. Jugoslavenska narodna armija (JNA) je 24. i 25. kolovoza 1991. granatirala centar grada Vukovara. U početku, gđica Došen se sjeća kako je njezina obitelj provodila većinu vremena unutra, u sigurnosti svojeg doma. Kada je granatiranje postalo učestalije i opasnije, obitelj je potražila utočište u podrumu njihovog susjeda.

Vremenom, granatiranje je postalo sve učestalije, a JNA je započela zra~ne napade i granatiranja sa srpske strane Dunava. Stojeći u dvorištu svoje kuće, gđica Došen mogla je vidjeti bljeske ispaljivanja oružja sa suprotne obale rijeke: “granate su pale, jedna u dvorište, jedna u jedan dio kuće”. Kada je njezin otac shvatio u kakvoj su opasnosti, odlučio je preseliti obitelj u Olajnicu, rezidencijalni dio grada. Olajnica je bila naselje u kojem su bile “civilne kuće, stanovi, trgovine, znači ništa nije bilo vojno”. Članovi obitelji su mislili da će ondje biti sigurniji.

Unatoč tome, tijekom svojeg svjedočenja, gđica Došen se prisjetila kako: “Kad smo se doselili u stan na Olajnici, kada su počela ta intenzivna granatiranja, grad više nije funkcionirao”. “Svaki dan je nešto drugo stradalo. Da li su popucala stakla, ili kad bi pala granata pred zgradu pa geler probio nešto. Svaki put smo morali nešto drugo zakrpiti”. Na kraju, prozori na kući su zakovani daskama, a obitelj je živjela bez grijanja, struje i vode. “Jedino, kad bi ponekad prestalo to granatiranje, onda smo odlazili da nađemo hranu, vodu, i brzo bi se vraćali nazad jer vani nismo mogli hodati jer je bilo granatirano i pucalo se na sve strane”.

Gospođica Došen i njezina majka bile su stalno u stanu, tijekom približno dva ili tri mjeseca najžešćeg granatiranja. Kako je vrijeme prolazilo, granatiranje je postajalo sve žešće i “granate su padale non-stop oko zgrade”.

Kao odgovor na granatiranje Vukovara, lokalni stanovnici organizirali su dežurstva u pojedinim ulicama i naseljima, kao pokušaj da se zaštite žene i djeca. Otac gđice Došen bio je stacioniran u robnoj kući, zagrebačkoj “Nami”, u blizini njihovog starog stana na Dunavu. “Moj otac je bio u zagrebačkoj Nami, jer već više nije dolazila ni hrana ni ništa nije stizalo u grad, on je bio tu sa više ljudi i oni su ljudima dijelili hranu”.

Jednoga dana, njezin otac se vratio u stan u kojem su prebivale gđica Došen i njezina majka, s ranom od metka u nozi. Gospođica Došen se prisjetila “on nam je donosio hranu i vodu i što nam je trebalo, i onda smo vidjeli da je ranjen i rekao je da ga je pogodio snajper. Kad je drugi puta bio ranjen isto je došao kući sa longetom. Isto nam je rekao da je pogođen i da je ranjen i da su ga otpustili iz bolnice da dođe kući. I tu je bio par dana dok nije zgrada počela goriti”.

Zapravo, kao posljedica neprestanog granatiranja zapaljivom municijom 16. studenog je izbila vatra u stanu Došenovih. Gospođica Došen i njezina majka odmah su otrčale niz stubište i izašle iz zgrade. Njezin je otac ostao da pomogne jednoj starijoj gospođi koja nije sama mogla napustiti stan na trećem katu. Tada, gđica Došen je opisala “Zgrada je najedanput počela goriti odozdola prema gore i on više nije mogao sići niz stepenice, jer su stepenice počele goriti. Ona je još uspjela nekako sići ali on više nije, vatra se razbuktala”. Gospođica Došen se prisjeća da je gledala u zgradu i vidjela plamen u stanovima ispod njezinog. “I onda smo njega (Tanjinog oca) vidjeli na balkonu. I on je pokušavao zavezati uže da bi se spustio dolje”. “Nije se mogao spustiti stepenicama pa je pokušao na užetu se preko balkona spustiti...s obzirom da je imao ruku u gipsu, na lijevoj ruci, nije mogao držati svoju težinu tijela i onda je pao na noge i ozlijedio kralježnicu”. Otac gđice Došen odnesen je u bolnicu na na jednim starim vratima, pošto nisu imali nosila. Njezina majka i ona su tu noć provele u susjednom napuštenom stanu koji je izbjegao vatru. Sljedećeg popodneva, 17. studenog, njezin otac je poslao poruku da odu u Vukovarsku bolnicu jer se spremala evakuacija i odatle je trebao biti organiziran konvoj. “Nismo mogle odmah krenuti jer strašno su padale granate, i kiša je padala. I onda smo ja i mama spakovale nešto malo stvari što nam je ostalo i sa još par osoba iz zgrade smo krenuli prema bolnici. Već je bio mrak”.

“ Ona je pitala, "pa dobro, pa čemu to sve". On je rekao "Ne pitajte mene ništa. Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana." ”

Tijekom noći, mnogi civili su pristigli u bolnicu, koja je bila prepuna ranjenika, a kreveti su doslovce stajali jedan uz drugi. Gospođica Došen i njezina majka ubrzo su našle njezinog oca kako leži na odjelu hitne pomoći. “On je mogao pokretati noge i mogao je pokretati ruke ali on gornji dio tijela nije mogao dignuti da sjedne. Ali nije mogao ni na noge, bez obzira što ih je mogao micati”. Te prve noći, “mama je ostala sa ocem, pored njega, na njegovom krevetu, a ja sam noć provela sa bakom gore na prvom katu bolnice”.

Nakon toga gđica Došen je saznala da će njezin otac vjerojatno ostati paraliriziran zbog zadobivenih povreda: “Doktori su mu rekli, ako uskoro bude operisan, da bi mogao prohodati, a ako ne bude, jer oni nisu imali uvjete da ga operišu u bolnici, da bi mogao ostati trajno nepokretan”.

Obitelj je ostala u bolnici naredna dva ili tri dana. Na dan prije evakuacije, pripadnici lokalnih srpskih postrojbi, ili takozvani četnici ušli su u bolnicu, a nakon njih pripadnici JNA. Gospođica Došen je Tužiteljstvu Međunarodnog suda izjavila sljedeće “Domaći ti četnici koji su prvi ušli u bolnicu ponašali su se bahato. Vrijeđali su ljude. Neki od njih su uperili pušku ili pištolj u nekoga. Onda su kao odmaknuli, kao neće pucati. To je njima bilo zabavno. Vrijeđali su ranjenike. Nisu ih fizički zlostavljali ali su ih vrijeđali riječima”.

Gospođica Došen mogla je razlikovati lokalne četnike od vojnika JNA na osnovi njihovog izgleda i odora. Kako se kasnije prisjetila u svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, četnici “su nosili nekakve jakne na sebi, nekakve maskirne hlače ali nisu bili uniformirani. Imali su brade, četiri S, kokarde, redenike nekekave po sebi. Nisu bili vojnici da možeš reći da su uniformirane osobe, da pripadaju nekakvoj vojsci”. Pripadnici JNA, su, s druge strane nosili uniforme: “oni su imali maslinaste uniforme, šapke na glavi sa zvijezdom petokrakom, imali su oznake kakve je imala prije Jugoslavenska armija, prije nego što je izbio sukob”.

Njihovo napadno ponašanje trajalo je otprilike pola sata do dolaska majora Veselina Šljivančanina, koji je kasnije osuđen pred Međunarodnim sudom. On je ušao u bolnicu, naredio dvojici vojnika JNA da čuvaju vrata iza njega, čime je spriječio da vojnici ulaze unutra. “Major Šljivančanin je bio obučen u uniformu Jugoslavenske narodne armije. Bio je visok, vitak čovjek, brkove je imao crne boje, crnu kosu i nekakvu kapu na glavi, šapku, i predstavio se: 'Ja sam major Šljivančanin’. Odmah se okrenuo i otišao. Nije ni ulazio nego je stajao na vratima čekaonice”.

Pao je mrak i gospođica Došen je provela posljednju večer u čekaonici bolnice. Tijekom noći, njezin otac joj je dao jedan lančić i ona se prisjeća kako “sam ga sakrila u majicu, uspjela sam ga sačuvati”. Sljedećeg dana, 20. studenog, obaviješteni su o evakuaciji.

“Ujutro, su došle sestre i svakom ranjeniku su dijelile njegove dokumente, medicinsku dokumentaciju, svakom bolesniku su stavile to na krevet. Onda je došao jedan vojnik na vrata čekaonice s nekakvom listom s koje je čitao imena osoba koje trebaju izaći iz bolnice. Ime moga oca se nalazilo prvo na tom popisu. Međutim pošto moj otac nije mogao hodati...mama je zamolila sestre da donesu nekakva nosila da ga se može iznijeti vani”.

Svi koji su se mogli sami kretati morali su napustiti bolnicu odmah. Otac gospođice Došen prebačen je na nosila i dva vojnika su ga iznijela iz bolnice. Gospođica Došen i njezina majka su ga pratile.

Gospođica Došen je opisala svoj izlazak iz bolnice: “Kada smo izašli iz hitne pomoći na desnoj strani su stajali ti pokretni ranjenici koji su mogli hodati, uza zid. Sa lijeve strane se nalazila hrpa nekakvih sitnih stvari, satovi, grickalice za nokte, neke kovanice. …ta kolona ljudi se protegnula od izlaza hitne pomoći do autobusa gdje su neki već ulazili u autobuse”.

Naposljetku, gđica Došen je došla do Gundulićeve ulice, gdje su nalazila četiri autobusa i kamiona kojima su trebali biti transportirani. Ponovno je prošla pokraj majora Šljivančanina, koji je stajao među vojnicima JNA i izdavao im zapovijedi. Vojnici su iznijeli njezinog oca do trećeg autobusa. Prisjeća se: “Tu su ga pokušali unijeti u autobus. Međutim, nisu nosila mogla proći kroz vrata. Onda su ga spustili pored autobusa i ostavili ga tu a ja i mama smo stajali pored njegovih nosila”.

Dok su gđica Došen i njezina majka stajale ispred autobusa, vojnici JNA su doveli sestričnu njezina oca, Ružicu Markobašić, koja je bila u petom ili šestom mjesecu trudnoće, i ukrcali je na autobus. Nitko je nikada više nije vidio. Odmah nakon toga, bratić gospođice Došen, Martin Jakubovski Došen, stajao je postrojen uz ogradu nedaleko od autobusa i rečeno mu je da raširi ruke i noge. Gospođica Došen se prisjećala kako “je imao fiksator na ruci…imao je pidžamu na sebi. Ništa nije mogao sakriti, ali su ga pretražili. Ja sam u tom trenutku pitala “Braco šta se to događa?” On mi je rekao “Sve će biti u redu”.

Gospođica Došen se sjeća da je njezina majka bivala sve uznemirenija i pitala je jednog od vojnika koji su stražarili oko autobusa šta se događa. “Dečko, šta se ovo događa.

Šta se radi ovdje. On joj je rekao, 'Gospođo nemojte mene ništa pitati’. Ona je pitala, 'pa dobro, pa čemu to sve'. On je rekao 'Ne pitajte mene ništa. Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana”.

Otac gospoođice Došen je bio uznemiren. Počeo je govoriti svojoj supruzi da gospođicu Došen odvede odatle. Pitao je zar ne vidi šta se tu dešava. Gospođica Došen se sjeća da je “skinuo svoj sat i dao ga majci”.

Majka gospođice Došen nije odustajala i nastavila je da ide naokolo pokušavajući da sazna neke informacije. Prišla je jednom drugom vojniku, ali ni od njega nije saznala gdje će taj autobus odvesti pacijente iz bolnice. “Mama ga je pitala da li neko može ponijeti njegove stvari, a on je rekao 'Njemu te stvari neće trebati’". Njezina majka ju je nakon toga sklonila na stranu i rekla joj da će se pridružiti ženama i djeci koji su bili na drugoj strani.

Kad su se zaputili ka glavnom ulazu u bolnicu, gdje su se nalazile sve ostale žene i djeca, vidjeli su da ih čekaju autobusi. Vojnici su pitali žene da li žele oti}i u Hrvatsku ili Srbiju, a kako je majka gđice Došen rekla u Hrvatsku, autobus ih je kasnije tamo prevezao.

Među muškarcima kojih se gđica Došen sjeća da su ulazili u autobuse tog dana bila su dva njezina strica: Ivan Došen, mlađi brat njezinog oca i građevinski radnik koji je imao tridesetak godina i živio u Vukovaru, i Tadija Došen, stariji brat njezina oca, koji je bio oženjen i imao kćer te radio u tvornici obuće u Borovu. Tadija je bio ranjen i tražio je pomoć u bolnici, dok je Ivan došao u bolnicu jer je čuo glasine da će biti organizirana evakuacija. Gospođica Došen također je vidjela svog ujaka Ivu Vulića i svoja dva bratića, Ivu Ahmetovića i Zvonka Vulića, kako ulaze u autobuse. U svom svjedočenju izjavila je da su mnogi od njezinih bliskih prijatelja i susjeda ukrcani u autobuse, među njima Josip Kožul; Siniša Glavašević; Siniša Veber i Karlo Fituš. Gospođica Došen je svjedočila da su svi ovi muškarci bili mobilizirani u obrani grada. Posljednji je u autobus ušao bratić gđice Došen, Martin Jakubovski Došen, dvadesetogodišnji vojnik hrvatske vojske.

Na kraju njezina svjedočenja, upitana je li vidjela svog oca nakon što je 20. studenog 1991. vidjela da ga odnose na nosilima gđica Došen je izjavila: “Ne, nikad vi{e nisam nikog vidjela, njih koji su bili tamo... Stvari i slike koje su meni ostale u glavi ne mogu se izmijeniti”.

Iako nitko nije vidio da njezina oca ukrcavaju na autobus toga dana, ni on ni njegova dva brata nikad više nisu viđeni.
 

Tanja Došen svjedočila je 8. veljače 2006. godine u predmetu protiv Veselina Šljivančanin, zapovjednika bataljona Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), Mileta Mrkšića, pukovnika JNA i Miroslava Radića, kapetana JNA.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Tanje Došen (na engleskom)

Međunarodni sud je Veselina Šljivančanina proglasio krivim za kršenja zakona i običaja ratovanja, pomaganje i podržavanje mučenja ratnih zarobljenika na poljoprivrednom dobru Ovčara počinjeno 20. studenog 1991. godine i izrekao mu kaznu od 17 godina zatvora. Suoptuženi Mile Mrkšić proglašen je krivim za ubojstvo, mučenje te okrutno postupanje. Konkretno, proglašen je krivim za svoju zapovijed da povuče časnike i vojnike JNA koji su čuvali ratne zarobljenike na Ovčari 20. studenog 1991. godine. Ovim činom, znatno je pomogao Teritorijalnoj obrani i paravojnim formacijama na Ovčari koji su nakon toga mogli počiniti zločine. Nadalje, Mile Mrkšić je proglašen krivim zato što tijekom poslijepodneva nije spriječio nastavak okrutnog postupanja i mučenja koje se na tom mjestu događalo, o čemu je bio obaviješten. Mile Mrkšić je osuđen na 20 godina zatvora. Miroslav Radić je oslobođen krivnje.

Tanja Došen također je svjedočila 6. veljače 1998. godine u predmetu protiv Slavka Dokmanovića, predsjednika općine Vukovar od 1990. do 1991. godine. Suđenje nikad nije okočano jer je optuženi preminuo tijekom postupka.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Tanje Došen (na engleskom)