Pretresna vijeća II i III, koja postupaju u predmetima Kupreškić i drugi, odnosno Kordić i Čerkez, 3. septembra 1999. godine ukinula su odluke sekretara od 6. augusta 1999. da se povuku dodijeljeni branioci iz razloga što optuženi navodno nisu bez finansijskih sredstava (vidi Saopštenje za javnost br. 428).

Ove odluke su uslijedile nakon zahtjeva koje su sedmorica optuženih, Vladimir Šantić, Mario Čerkez, Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić, Drago Josipović, Vlatko Kupreškić i Dragan Papić, podnijeli predsjednici Međunarodnog suda, sudiji Gabrielle Kirk McDonald, kojima su od nje tražili da preispita odluku sekretara (vidi Saopštenje za javnost br. 431). Predsjednica McDonald je 30. augusta 1999. godine ovo pitanje proslijedila odgovarajućim pretresnim vijećima.

Donoseći svoje odluke, pretresna vijeća su naznačila da u ovim okolnostima teret dokazivanja pri utvrđivanju da li optuženi imaju sredstava da plate svoju odbranu leži na sekretaru. Razmotrivši dokaze koji su dostupni sekretaru, Pretresna vijeća su utvrdila da ti dokazi nisu dovoljni. “Medijski izvještaji mogu služiti kao polazna osnova za pokretanje istrage o vjerodostojnosti deklarisanog stanja. Dobro je poznato da novine i druga sredstva javnog informisanja veoma često mogu biti veoma nepouzdani izvori informacija. Takvi izvještaji, koji nisu potkrijepljeni drugim materijalom, ne mogu sami po sebi da budu prihvatljivi kao dokazi pred sudom”.

Pretresna vijeća su naložila da se angažovanje dodijeljenih branilaca “nastavi bez prekida u odnosu na sve optužene”.