Žalbe na kaznu u predmetu Duška Tadića: kazna smanjena na 20 godina zatvora

Hag, 26. januar 2000.

CC/P.I.S./465-t

ŽALBE NA KAZNU U PREDMETU DUŠKA TADIĆA:

KAZNA SMANJENA NA 20 GODINA ZATVORA

Danas, u srijedu 26. januara 2000., Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u sastavu: sudije Shahabuddeen (predsjedavajući), Mumba, Cassese, Wang i Nieto-Navia, izreklo je “Presudu o žalbi na kaznu” u predmetu Duška Tadića.

Presuda se odnosi na žalbe koje je Duško Tadić uložio na kazne koje su mu izrečene 14. jula 1997. (20 godina) i 11. novembra 1999. (kazna povečana na 25 godina, vidjeti Saopštenje za javnost br. 447).

Bit presude je:

Duško Tadić će služiti maksimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina:

U sažetku Presude koji je u sudnici pročitao predsjedavajući sudija, Žalbeno vijeće tvrdi da je glavni razlog za preispitivanje kazne sljedeći:

“Premda je kriminalno ponašanje na kojem se zasnivaju optužbe po kojima je žalilac sada proglašen krivim neosporno gnusno, njegov položaj u strukturi komandovanja, u poređenju sa položajem njegovih nadređenih tj. komandanata, ili položajem samih tvoraca strategije etničkog čišćenja, veoma je nizak.”

Duško Tadić je već odslužio 5 godina, 11 mjeseci i 14 dana:

Žalbeno vijeće je smatralo da se optuženom treba uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru u Njemačkoj i pritvorskoj jedinici MKSJ-a od dana njegovog prebacivanja u aprilu 1995.

Duško Tadić će služiti minimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od deset godina, koja se računa od dana izricanja prve presude o kazni 14. jula 1997., a završiće se najranije 14. jula 2007.

Žalbeno vijeće je podržalo zaključak Pretresnog vijeća da optuženi treba služiti minimum od deset godina i naložilo je da ta kazna treba teći od dana izricanja prve presude o kazni 14. jula 1997.

ZAKLJUČCI ŽALBENOG VIJEĆA

Žalbeno vijeće je preispitalo sljedeće osnove za žalbu koju je podnio žalilac:

1) ŽALBA NA PRESUDU O KAZNI OD 14. JULA 1997.

- Prvi osnov žalbe: Prema optuženom, kazna od 20 godina je nepravična.

Žalbeno vijeće je odbacilo prvi osnov žalbe, kazavši da nije utvrdilo da je Pretresno vijeće pogriješilo u opštem smislu primjenjujući svoje diskreciono pravo, kao ni u konkretnom smislu u pogledu težine koja je data praksi izricanja kazni u bivšoj Jugoslaviji. Žalbeno vijeće se takođe nije uvjerilo da Pretresno vijeće nije na primjeren način uzelo u obzir Tadićeve lične prilike.

- Drugi osnov žalbe: Drugi osnov optuženog za žalbu odnosio se na dva povezana pitanja: datum od kojeg se računa minimum služenja kazne, te da li žalilac ima pravo da mu se vrijeme provedeno u pritvoru uračuna u minimum služenja kazne. U pogledu prvog pitanja, Žalbeno vijeće se uvjerilo da je Pretresno vijeće pogriješilo utoliko što je odredilo da se preporučeni minimum služenja kazne (10 godina) računa od trenutka konačne presude u eventualnom žalbenom postupku. Umjesto toga, Žalbeno vijeće se izjasnilo da se minimum treba računati od dana izricanja Presude o kazni od 14. jula 1997. U pogledu drugog pitanja, Žalbeno vijeće se uvjerilo da Pretresno vijeće nije pogriješilo kada je naložilo da žaliocu vrijeme provedeno u pritvoru neće biti uračunato u minimum služenja kazne.

- Treći osnov žalbe: Konačno, žalilac je tvrdio da je Pretresno vijeće načinilo grešku time što mu nije uračunalo vrijeme koje je proveo u pritvoru u Njemačkoj, prije nego što je Međunarodni sud uputio nalog za ustupanje nadležnosti. Žalbeno vijeće je smatralo da se, budući da se krivični postupak protiv žalioca u Njemačkoj odnosio na uglavnom isto kriminalno ponašanje za koje je sad osuđen pred Međunarodnim sudom, treba uzeti u obzir vrijeme koje je proveo u Njemačkoj prije prije nego što je Međunarodni sud uputio zahtjev za ustupanje nadležnosti.

2) ŽALBA NA PRESUDU O KAZNI OD 11. NOVEMBRA 1999.

- Prvi osnov žalbe: Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da je Pretresno vijeće pri odmjeravanju primjerene kazne stavilo prevelik naglasak na odvraćanje.

- Drugi osnov žalbe: Prema mišljenju Žalbenog vijeća, Pretresno vijeće nije uzelo dovoljno u obzir potrebu da kazne odražavaju relativni značaj uloge žalioca u širem kontekstu sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Uzevši u obzir Tadićev relativno nizak položaj u strukturi komandovanja, Žalbeno vijeće je smatralo da je kazna teža od 20 godina zatvora po bilo kojoj tački optužnice po kojoj je žalilac proglašen krivim pretjerana.

- Treći osnov žalbe: Žalbeno vijeće je odbacilo ovaj osnov žalbe u kojem se navodi da je Pretresno vijeće pogriješilo u svojoj procjeni onoga što čini “značajnu saradnju” sa Tužilaštvom u smislu Pravilnika. Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da je za ovaj osnov žalbe naveden ikakav pravni ili činjenični temelj.

- Četvrti osnov žalbe: Većina članova Žalbenog vijeća (sudija Cassese je imao različito mišljenje) je zauzela stav da se u svrhu odmjeravanja kazne ne može praviti razlika između ozbiljnosti zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.

- Peti osnov žalbe: Žalbeno vijeće je zaključilo da Pretresno vijeće nije pogriješilo u pogledu težine koja se treba dati praksi izricanja kazni u bivšoj Jugoslaviji.

- Šesti osnov žalbe: Žalbeno vijeće je smatralo da interesi pravde nalažu da se žaliocu uračuna čitavo vrijeme koje je proveo u pritvoru u Njemačkoj.

IZDVOJENA MIŠLJENJA

Sudija Shahabuddeen i sudija Cassese su Presudi priložili dva Izdvojena mišljenja. Oba se bave istim pitanjem, naime da li su zločini protiv čovječnosti teža krivična djela od ratnih zločina, ali su došli do različitih zaključaka.

1) IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE SHAHABUDDEENA:

Prema sudiji Shahabuddeenu, međunarodno pravo ne poznaje princip po kojem je zločin protiv čovječnosti teži od ratnog zločina, pod uslovom da je sve drugo isto. Prema tome, u svrhu odmjeravanja kazne, među njima se ne bi trebala praviti načelna razlika. Sudija Shahabuddeen se prema tome slaže sa mišljenjem većine sudija Pretresnog vijeća.

2) IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE CASSESEA:

Sudija Cassese se nije složio sa mišljenjem većine sudija Pretresnog vijeća po ovom pitanju. Naglašavajući rudimentarnu prirodu međunarodnog krivičnog prava i neprimjenjivost principa nulla poena sine praevia lege poenali u međunarodnom krivičnom pravu, sudija Cassese je zaključio da se iz međunarodnih krivičnih odredbi o kaznama ne može zaključiti da se neko krivično djelo smatra težim od drugog, ili da neka kategorija međunarodnih krivičnih djela obuhvata djela koja su teža od onih koja su zabranjena nekom drugom krivičnom odredbom. Svi međunarodni zločini su in abstracto teška krivična djela i među njima se a priori ne može postaviti nikakva hijerarhija po težini.

Međutim, ovdje se postavlja pitanje da li se jedno te isto djelo koje se pripisuje optuženom može smatrati težim u zavisnosti od toga kako je definisano. Prema sudiji Casseseu, u slučaju zločina protiv čovječnosti, zbog šireg kriminalnog konteksta ovakvih zločina (npr. raširena ili sistematska praksa) i zbog činjenice da je optuženi bio upoznat s takvim kontekstom, reakcija međunarodne zajednice na zločin protiv čovječanstva “mora biti oštrija nego u slučajevima gdje se optuženom pripisuje isto ponašanje, ali kao ratni zločin.”

Sudija Cassese je zaključio da kad god se krivično djelo koje počini neki optuženi definiše kao zločin protiv čovječnosti, to krivično djelo “mora se smatrati inherentno težim, pod uslovom da je sve drugo isto (caeteris paribus), nego da je okvalifikovano kao ratni zločin”. Shodno tome, zločini protiv čovječnosti trebaju povlačiti težu kaznu.

Kompletan tekst sažetka presude na engleskom jeziku koji je predsjedavajući sudija pročitao u sudnici, kao i tekst same Presude, možete naći na Internet stranici MKSJ-a.