|
Hag,
27. novembar 2001.
GR/P.I.S./642-t
GOVOR TUŽIOCA PRED
SAVJETOM BEZBJEDNOSTI,
NOVEMBAR 2001.
Hvala vam,
gospođo predsjednice,
Zahvalna
sam što mi se pružila prilika da se pojavim pred Savjetom bezbjednosti
kako bih vas upoznala sa najnovijim razvojem situacije u radu Tužilaštva
u dva međunarodna suda. Moja je procjena da su i MKSJ i MKSR na pragu
najvažnijih faza svog postojanja, i da će oba uskoro započeti
svoja najznačajnija suđenja.
Mnogo
posla od ključne važnosti još uvijek stoji pred nama u MKSJ-u i MKSR-u,
ali sada smo u poziciji da počnemo sagledavati kako bi ovi Sudovi
mogli svoje mandate privoditi kraju. Počinjemo razmatrati, kako to
neki zovu, našu "strategiju izlaska". Znam da ovaj Savjet posebno želi
znati kakva će biti moja politika krivičnog gonjenja u budućnosti,
i koliko još posla Sudovi trebaju obaviti prije nego što budu u stanju
do okončaju svoje mandate.
Iako
postoje suštinske razlike u karakteru i složenosti sukoba na dva kontinenta
- u razmjerima ubijanja i u vremenskom okviru događaja - gotovo da
i ne treba posebno naglasiti da su fokus mog zanimanja u obje situacije
vođe. Svi predmeti manje važnosti koji sada idu kroz sistem mogu
se objasniti ili kroz istoriju razvitka ovih Sudova ili se tiču ozloglašenih
pojedinaca koji se ističu svojim ponašanjem, uprkos tome što nisu
imali formalni položaj ni u kakvoj hijerarhiji. Umjesto toga, danas bih
željela objasniti dva aspekta naše politike. Oni se jednako tiču Ruande
i bivše Jugoslavije.
Prvo,
nismo istražili sve zločine. Koncentrisali smo se na područja
gdje su se odigrali najgori masakri. Prema tome, nije bilo detaljnih istraga
svake opštine u Bosni, niti svake commune u Ruandi. No, ustanovili
smo da su i genocid u Ruandi i etničko čišćenje u Bosni
bili visoko organizovani zločinački poduhvati - centralno organizovani
na najvišem nivou i sprovođeni s entuzijazmom na regionalnim i lokalnim
nivoima.
Čak
i na tim komandnim nivoima ne radi se o šačici pojedinaca, bez obzira
na utisak koji javnost možda ima o tome koliko je bilo arhitekata. Od
više hiljada značajnih ciljeva, odabrali smo manje od 200 za svaki
Sud, a čak ni njih najvjerovatnije nećemo sve krivično
goniti. Veoma je mnogo važnih zločina ostavljeno zato u rukama nacionalnog
pravosuđa. Da bismo stekli dojam o razmjerima tog posla dovoljno je
tek da pogledamo unutrašnji pravosudni sistem Ruande, gdje će se,
u tradicionalnom procesu gacaca u 11.000 lokalnih pravosudnih jedinica
sa 260.000 lokalnih sudija, tokom tri godine rješavati slučajevi 120.000
počinioca genocida, u kojem je u svega četiri mjeseca ubijeno
između 800.000 i milion ljudi.
Drugo,
ne treba upasti u zamku podjele optuženih na velike i male ribe. Izvjestan
broj optuženih koji su pod istragom MKSJ-a i MKSR-a igrali su prilično
gadnu ulogu negdje između ta dva ekstrema - kao ključni organizatori
i pokretači na okružnom ili lokalnom nivou. Imali su čvrste veze
sa centralnom bazom moći i bili su u potpunosti svjesni opšteg zločinačkog
poduhvata, no takođe su s entuzijazmom sprovodili taj plan na svojim
područjima i ruke su im umrljane krvlju. U bivšoj Jugoslaviji neki
od tih ljudi još uvijek su na zvaničnim položajima i njihove aktivnosti
predstavljaju prepreku mirovnom procesu. U Ruandi se genocid eksplozivno
proširio na područjima gdje su takvi ljudi potpirivali njegov požar,
dok je na drugim područjima, gdje nije bilo takvih voljnih počinioca,
broj ubijenih bio niži a masakri manjih razmjera. Za mještane, žrtve i
preživjele, upravo su ti ljudi bili oni koji su im srušili svijet, a ne
udaljeni vladini arhitekti opšte politike genocida. Ako se te lokalne
vođe ne privedu pravdi i u Ruandi i u bivšoj Jugoslaviji, obično
stanovništvo neće se pomiriti s prošlošću i proces pomirenja
i izgradnje stabilnog mira će pretrpjeti štetu. Zato ti predmeti
zavređuju moju pažnju i zato izbor predmeta kojima ću se baviti
uopšte nije jednostavan. Zločini su bili visoko organizovani, usmeravani
i sprovođeni na više nivoa, koji su svi međusobno zavisili jedan
od drugog.
Ranije
smo iznijeli brojke za preostale istrage - 36 za MKSJ (što obuhvata ukupno
150 optuženih) i 136 za MKSR (što obuhvata ukupno 136 optuženih, budući
da se tamo svaka istraga bavi jednim ciljem). Međutim, ovaj Savjet
ne treba da misli da te brojke predstavljaju sliku tužioca koji ide okolo
i traži posao, niti da one predstavljaju opštu sliku svih osumnjičenih
bez obzira na način njihovog učešća. Upravo suprotno, te
brojke predstavljaju, kao što sam rekla, tek djelić potencijalnog
broja zločina ili osumnjičenih i sve se odnose na masovna ubistva,
višestruka ubistva i druge zločine u samom vrhu nacionalnih i međunarodnih
krivičnih djela. U stvari, mi većinu slučajeva odbacujemo.
Ako
i postoji bilo kakva zabrinutost javnosti u vezi sa brojem istraga, to
je briga za resurse, jer to ne može biti zabrinutost u vezi sa pravdom.
Možda ima ljudi koji nakon 11. septembra kažu da je svijet otišao dalje
i da je tema dana sada terorizam, a ne prošli sukobi. Ne možemo tako gledati
na međunarodnu pravdu. Sada ima još više razloga da međunarodna
zauzme još odlučniji stav da goni odgovorne za genocid i zločine
protiv čovječnosti. Nije uvjerljivo, niti časno, podržavati
rat protiv terorizma, a pri tom ne uraditi sve što se može da bi se priveli
pravdi oni koji su odgovorni za genocid u Ruandi, za Srebrenicu i za druge
masakre. Baš kao u slučaju borbe protiv terorizma, varamo se ako mislimo
da postoji brzo i jeftino rješenje da se taj posao dobro obavi. Ova
dva Suda moraju imati dovoljno sredstava da obave svoj posao, i sva predviđanja
koja iznosimo o preostalom poslu temelje se na pretpostavci da će
dva Suda dobiti resurse koje smo tražili u nacrtu budžeta za sljedeće
dvije godine.
Gospođo
predsjednice, poznato mi je da je ranije ovog mjeseca Savjet održao neformalne
konsultacije kako bi se razmotrilo pitanje ad litem sudija za MKSR.
Predstavnici Suda prisustvovali su tome kako bi čuli mišljenja, i
meni su prenesene izvjesne bojazni izražene u pogledu politike krivičnog
gonjenja. Prije svega, dozvolite mi da kažem da čvrsto podržavam
imenovanje ad litem sudija i to iz dva razloga. Moramo povećati
kapacitet suđenja onim optuženim koji se nalaze u pritvoru već
dugo vremena. Isto tako, moramo biti u stanju procesirati nove predmete
u razumnom vremenu. To su zasebna i ubjedljiva opravdanja za povećanje
broja raspoloživih pretresnih vijeća.
Znam
da je ovaj Savjet, opšte uzevši, sklon zahtjevu za ad litem sudije,
ali znam i to da vam trebam dati više informacija o svojoj politici krivičnog
gonjenja.
Dozvolite
mi, stoga, da vam iznesem konkretne detalje o svojoj politici krivičnog
gonjenja na MKSR-u. Pedeset i troje optuženih je u pritvoru, neki predmeti
su već procesirani, sedamnaestorici optuženih se trenutno sudi, 25
ih je u pritvoru i čeka na suđenje, a više od 20 još je na slobodi.
Među njima su i glavni akteri koji su našli utočište u zemljama
van Ruande i koji su van domašaja bilo koje nacionalne jurisdikcije.
Naše
istrage usredotočene su ne na geografska područja Ruande, nego
na istaknute ličnosti u komandnim strukturama vlade, vojske i drugim
područjima života kao što su mediji, sveštenstvo, inteligencija i
poslovni svijet. Jedini izgledi da se ti ljudi privedu pred lice pravde
leže u Međunarodnom sudu, i mi smo pokazali da smo u stanju da im
uđemo u trag. Naši timovi specijalista za traganje često rade
pod najtežim uslovima kako bi locirali svoje ciljeve, no to se može uraditi,
i to se i radi. Ove godine do sada je uhapšeno devetero optuženih.
Kako
stvari sada stoje, dovođenje onih koji su sada u pritvoru na suđenje
dovešće nas dobrano u 2005. pa i dalje. Pored toga, početkom
ove godine nagovijestila sam da namjeravam dovršiti još 136 novih istraga,
čime bi se naš mandat za istrage priveo kraju do isteka 2004. godine.
Taj program koji uključuje najviše 30 novih optužnica godišnje izgleda
da je stvorio neku vrstu uzbune, pa se nadam da nije pogrešno shvaćen.
Brojka
od 136 istraga predstavlja najveću moguću procjenu našeg budućeg
posla. To je broj istraga, a ne broj suđenja. Mnogi faktori uticaće
na to da li će neka istraga rezultirati krivičnim gonjenjem.
U značajnom broju slučajeva potvrđeno je da su optuženi
mrtvi. Ne uspijevaju sve istrage prikupiti dovoljno dokaza. Svi optuženi
ne mogu se pronaći ili uhapsiti, a broj suđenja biće manji
od broja hapšenja jer se optuženima često može suditi zajedno. (U
jednom suđenju koje je sada u toku sudi se šestorici optuženih zajedno.)
Ako krenemo prema dolje od najveće moguće procjene, naša početna
procjena bila je da bi 136 istraga moglo rezultirati sa najviše 45 novih
suđenja, a možda i manje.
Šta
to znači u smislu dodatnih godina rada za MKSR? Ako pretpostavimo
da će, nakon što završe glavna suđenja, preostala suđenja
biti mnogo efikasnija u smislu izvođenja dokaza, onda vjerovatno
ostaje još četiri godine suđenja za Sud nakon što se sadašnji
posao procesira. To možemo očekivati od našeg programa istraga. Četiri
godine, računato od kraja 2004. dovodi nas do kraja 2008.
Ove
godine smo uglavnom u okviru zadanih ciljeva istraga. Devetnaest predmeta
sada dolazi u fazu podizanja optužnica., a 21 istraga još traje. Tačno
je da su neki od tih osumnjičenih djelovali na lokalnom nivou, ali
dozvolite mi da vam dam samo jedan primjer - za jednog od njih smatra
se da je bio umiješan u ubistvo između 20.000 i 30.000 ljudi. To
pokazuje razmjere zločina kojima se bavimo u Ruandi, čak i u
našim novim predmetima.
U
istragama koje još traju zavisićemo od uske saradnje sa državama,
uključujući i samu Ruandu. Jedno novo područje kojim se
sada bavimo tiče se navoda o zločinima koje su tokom 1994. počinili
pripadnici snaga RPF. Uspjeh tih istraga zavisiće posebno od stepena
saradnje vlade Ruande. Ostaje da se vidi u kojoj će mjeri ona sarađivati.
Isto tako, namjeravamo napustiti našu politiku zapečaćenih optužnica
i više koristiti javnu cirkulaciju naloga za hapšenje kroz Interpolov
sistem crvenih obavijesti, te programe novčanih nagrada za informacije
koje dovedu do hapšenja. Posebno nas interesira situacija u Kongu i sa
vlastima u Kinšasi počeli smo razmatrati mogućnost da tamo uđemo
u trag osumnjičenima. Suštinski je važno da to uradimo.
Gospođo
predsjednice, smatram da je u tim okolnostima moja istražna strategija
u potpunosti opravdana činjenicama. Uvjerena sam da se predmeti pažljivo
i ispravno biraju za krivično gonjenje pred međunarodnim forumom.
Pored toga, individualni slučajevi stalno se preispituju da se utvrdi
njihova održivost, te se suspenduju ili prekidaju ako se za to ukaže potreba.
Nema niti jednog principijelnog razloga zasnovanog na javnom interesu
sprovođenja pravde koji bi opravdavao radikalni odmak od postojeće
politike.
Ali,
nadam se da do toga neće doći. Ad litem sudije potrebne
su da bi se brzo obavio postojeći sudski posao, nezavisno od budućeg
programa suda. Ako se kapacitet Suda iz tog razloga poveća, sigurno
će doći do značajnog skraćenja trajanja Suda. Slažem
se sa procjenom da bi se postojeća suđenja vjerovatno mogla
završiti do kraja 2004. i da bi preostala suđenja mogla biti obavljena
do kraja 2008.
Mi
smo u Tužilaštvu spremni za takav datum, čak i ako to znači
podešavanje sadržaja i prezentacije kasnijih suđenja. Odlučna
sam da se pozabavim i kvalitetom i fokusom naših krivičnih gonjenja.
Već sam započela sa promjenom cjelokupnog načina rada mog
osoblja tako da će u svakom trenutku naglasak biti na najboljem mogućem
korištenju resursa. Moramo osigurati da sva aktivnost, i u istragama i
u krivičnom gonjenju, bude konkretno usmjerena prema ispunjenju dokaznih
i pravnih potreba vijeća. Odlučna sam da prezentiram predmete
sa mnogo većom preciznošću i fokusom nego što je to do sada
bio slučaj, i da istražim sve moguće puteve za ubrzavanje postupka
bez, a da se, pritom, ne nanese šteta suštinskoj pravičnosti sudskog
procesa. Ako to uradimo, onda po mojoj procjeni kraj 2008. može biti realan
datum za završnu strategiju suđenja na MKSR-u.
Gospođo
predsjednice, dozvolite mi sada da se okrenem pitanjima specifičnim
za MKSJ. Mogu izvijestiti Savjet da i u Hagu strateški planiramo za budućnost.
Naš program preostalih istraga, javno objavljen 1999., stalno se preispituje.
Prvobitnom spisku od 36 istraga dodane su četiri koje se odnose na
Kosovo i Makedoniju što ukupan broj dovodi do 40. U proteklim sedmicama
izvršili smo preispitivanje statusa tih istraga. Četiri su uspješno
završene. Daljnje četiri spojene su sa predmetima koji su u toku.
Šest je prekinuto, a daljnjih 10 identifikovano je kao predmeti potencijalno
pogodni za krivično gonjenje na nacionalnom nivou. Tih deset istraga
suspendovane su na godinu dana, kada će se izvršiti njihova revizija.
No preostalih 16 istraga se aktivno radi i dodijeljeni su im resursi u
skladu sa njihovim prioritetom. Aktivni i suspendovani predmeti zajedno
obuhvataju 108 potencijalnih optuženih i procijenjeni broj od 34 nove
optužnice, od kojih bi otprilike polovicu mogli propisno obraditi nacionalni
sudovi. Naš rok ostaje da preostale istrage završimo do 2004.
Postoji
jedna interesantna mogućnost za izlaznu strategiju MKSJ-a, a to je,
kao što sam već sugerirala, da bi se neki predmeti mogli proslijediti
sudovima u bivšoj Jugoslaviji. Pravilo 11 bis Pravilnika Suda već
predviđa prosljeđivanje predmeta, ali ono do sada još nije korišteno,
i pitanje je da li na nacionalnom nivou postoji odgovarajući pravosudni
proces. Tek treba da se poduzmu odgovarajuće mjere za zaštitu svjedoka.
Budući da većina predmeta dolazi iz Bosne i Hercegovine, predložila
sam u Sarajevu ideju o osnivanju jednog specijalnog suda u Bosni i Hercegovini
koji bi imao međunarodnu komponentu - ili transformaciju nekog postojećeg
državnog suda da obavlja taj specijalni zadatak. Taj sud rješavao bi predmete
koje mu MKSJ proslijedi bilo tokom bilo po završetku našeg mandata, a
mogao bi se baviti i drugim osjetljivim slučajevima ratnih zločina
koji se sada dostavljaju Tužilaštvu na pregled u skladu sa programom "Pravila
puta" na osnovu Rimskog sporazuma od 18. februara 1996.
Ideju
o nacionalnom forumu u kojem bi međunarodni tužioci i sudije učestvovali
u suđenjima počiniocima ratnih zločina do sada su dobro primili
Kancelarija visokog predstavnika, UNMBIH, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
i neke države. Trebalo bi još dosta toga napraviti, i od strane u ovog
Savjeta, da se uspostavi potreban mehanizam krivičnog gonjenja i
suđenja. Moja služba stoji na raspolaganju da pomogne procesu tog
razvoja na bilo koji mogući način, budući da mi je poznata
želja međunarodne zajednice da oba Suda završe svoj rad na vrijeme.
Kad bismo sada počeli organizovati specijalni sud u Bosni i Hercegovini,
on bi mogao profunkcionisati do 2004. i započeti sa preuzimanjem
optuženih u onoj vrsti predmeta koje smo putem naših istraga identifikovali
kao pogodne kandidate za nacionalno krivično gonjenje.
Nisam,
međutim, spremna predati krivično gonjenje mojih predmeta nacionalnim
sudovima u njihovom sadašnjem načinu rada. Ratni zločini su
još uvijek politički osjetljivi u tom dijelu svijeta, i međunarodna
zajednica mora da promoviše nepristrasno nacionalno sudstvo i pravosudne
institucije. Ujedinjene nacije u tome moraju igrati važnu ulogu.
Moram
takođe nešto da kažem o saradnji država sa Sudom koja je i dalje
problematična. Mnogo je vremena i napora potrebno da se postigne
saradnja i mi još uvijek ne uživamo plodove potpune i bezrezervne saradnje
u bivšoj Jugoslaviji. Prije nekog vremena Savjet se bavio nesaradnjom
Jugoslavije, a onda i Hrvatske. Prošle godine sam bila u mogućnosti
da vas izvijestim da se situacija u Hrvatskoj poboljšala, ali da još nema
potpune saradnje. U ovom trenutku mogu da ponovim da smo u nekim stvarima
uspjeli postići napredak sa hrvatskom vladom, ali još uvijek ima
stvari u kojima je napredak veoma spor (pogotovo kad je riječ o dostavi
dokumenata). Stalno sam angažovana na konstruktivnom dijalogu sa Zagrebom.
Izrazila sam svoje razočaranje time što nije uhvaćen general
Gotovina i dobila sam uvjeravanja da ga vlada i dalje nastoji uhapsiti
i prebaciti u Hag. Međutim, izgleda da je generalu Gotovini dozvoljeno
da izbjegne hapšenje i želim skrenuti pažnju Savjeta na tu nezadovoljavajuću
situaciju. Isto tako pozivam Hrvatsku da prevlada sve eventualne preostale
prepreke i čvrsto stane na put potpune saradnje.
Kad
je riječ o Saveznoj Republici Jugoslaviji, slika je veoma složena
i često obeshrabrujuća. U radu sa premijerom Đinđićem
i vlastima Srbije na republičkom nivou imali smo dobrih rezultata
u smislu hapšenja i pristupa dokaznom materijalu. Transfer Slobodana Miloševića
na Međunarodni sud bio je događaj od presudnog značaja
i hrabar potez vlade Srbije. No, izgleda da je saradnja na saveznom nivou
blokirana razlozima unutrašnje politike. Uprkos svojim izjavama, savezne
institucije opstruiraju rad Tužilaštva. Državna saradnja ne počinje
i ne završava se predajom optuženih. Treba nam pristup dokumentima, arhivima
i svjedocima. Na saveznom nivou, Beograd nam uskraćuje pristup tim
važnim izvorima pod izgovorom da domaće zakonodavstvo to ne omogućuje.
I dok jugoslovenske savezne vlasti i dalje tvrde da je nužno donijeti
unutrašnji zakon da bi SRJ mogla da sarađuje sa Međunarodnim
sudom, ne vidim da su poduzele bilo kakve korake da obezbijede donošenje
takvog zakona, već upravo suprotno.
Nadalje,
žalim što ovaj Savjet moram izvijestiti da Ratko Mladić boravi u
SRJ pod zvaničnom zaštitom Vojske Jugoslavije. Tvrdi se da general
Mladić kao oficir Jugoslovenske vojske uživa vojni imunitet, i zaštićen
je i od domaće i od međunarodne pravde. Evo još jednog upadljivog
primjera: Savjet će se prisjetiti napora koje već godinama preduzimamo
kako bismo obezbijedili transfer trojice optuženih za zločine u Vukovaru.
Savjet je u novembru 1998. usvojio rezoluciju 1207 u kojoj se naglašava
da se niti jedna država ne može pozvati na odredbe svog domaćeg zakona
kao opravdanje za nesaradnju, i kojom se traži hapšenje i transfer trojice
optuženih za Vukovar. No, vojska im i dalje pruža utočište uz odobrenje
savezne vlade. Umjesto da se ispoštuju konkretni zahtjevi Savjeta bezbjednosti,
tim optuženima je dozvoljeno da javno prkose Međunarodnom sudu time
što javno održavaju promocije svojih knjiga. Spisak traženih osoba koje
se kriju u SRJ raste, i umjesto da pruže jasnu i nedvosmislenu podršku
vladi Srbije, umjesto da se jasno izjasne o saradnji sa Međunarodnim
sudom, savezne vlasti čine sve što mogu da zaustave čak i ograničenu
saradnju republičkih vlasti, koje su nam bile od velike pomoći.
Nisam
imala prilike obratiti se ovom Savjetu od hapšenja i transfera Slobodana
Miloševića. Željela bih izraziti zahvalnost članovima Savjeta
i svim drugim državama bez čijeg insistiranja i podrške ne bi došlo
do Miloševićevog transfera. Prošle sedmice potvrđena je treća
optužnica protiv Miloševića koja pokriva zločine u Bosni i Hercegovini,
među kojima i genocid. Podrška država od suštinske je važnosti za
rad oba Suda i željela bih izraziti svoju zahvalnost i onim državama koje
su pomogle u pronalaženju i hapšenju nekoliko optuženih za MKSR u Aruši.
Kad
je riječ o Bosni i Hercegovini, najproblematičnije pitanje i
dalje je saradnja sa Republikom Srpskom. Nedavno je donesen zakon o saradnji
i sada bismo željeli vidjeti konkretne rezultate njegove primjene. Kad
je riječ o vlastima Federacije Bosne i Hercegovine, one su potvrdile
svoju potpunu privrženost saradnji time što su još jednom bez odlaganja
prebacile u Hag četvoricu optuženih, oficira bošnjačke vojske.
Argument
koji Beograd i Banja Luka - a u nešto manjoj mjeri i Zagreb - prečesto
ponavljaju da saradnja sa Sudom ugrožava političku stabilnost zemlje,
ne treba uzeti zdravo za gotovo. Da li je Federaciji Bosne i Hercegovine
bilo lako prebaciti bivšeg načelnika štaba Armije BiH ili generale
koje još uvijek mnogi smatraju ratnim herojima? Iako vlasti u Sarajevu
naglašavaju političke teškoće koje mogu proizaći iz njihove
saradnje sa MKSJ-om, one se na njih ne pozivaju kao na izgovor za nesaradnju.
Gospođo
predsjednice, prošle sedmice posjetila sam Skoplje kako bih vlasti Bivše
Jugoslovenske Republike Makedonije informisala o dvije nove istrage koje
je Tužilaštvo otvorilo u vezi sa ratnim zločinima za koje se tvrdi
da su ih počinile snage ONA i vlade. Savjetu je dobro poznata situacija
u toj zemlji. Uprkos činjenici da su se sve strane uključene
u nedavne sukobe složile da je postojanje Međunarodnog suda već
imalo značajni efekt odvraćanja, moram priznati da sam duboko
zabrinuta. Do sada nisam iskusila nikakve probleme u vezi sa aktivnošću
mog Tužilaštva u toj zemlji. Do sada sam imala punu saradnju vlade, a
predsjednik i premijer su mi pružili uvjeravanja da mogu računati
na njihovu punu saradnju u vezi sa svim mojim istragama. No, stvarni test
doći će kad se istrage nastave i ako optužnice budu potvrđene.
U
zaključku zato, apeliram na Savjet da Tužilaštvu i dalje pruža podršku,
a posebno tražim od Savjeta da insistira na hapšenju Radovana Karadžića
i Ratka Mladića, koji time što su i dalje na slobodi vrijeđaju
autoritet ovog Savjeta i izvrgavaju ruglu cijeli proces međunarodnog
krivičnog pravosuđa. Ako smo ozbiljno riješili da sprovodimo
vladavinu prava prema onima koji počine djela genocida ili zločina
protiv čovječnosti ili terorizma, i ako želimo dugoročnu
stabilnost na Balkanu, jednostavno ne smijemo dozvoliti da Radovan Karadžić
ili Ratko Mladić umaknu pravdi, i ne možemo na nikakav smislen način
govoriti o završetku mandata Međunarodnog krivičnog suda ako
se oni ne izvedu na suđenje u Hagu zajedno sa drugima.
Gospođo
predsjednice, to su ključna pitanja na koja sam željela skrenuti
pažnju ovog Savjeta. Pronalaženje dugoročnih i cjelovitih rješenja
za krivično pravosuđe u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi ne spada
samo u mandat ili ovlaštenja ovih Sudova. Kao tužilac kojeg je imenovao
Savjet bezbjednosti, ja ću ispuniti svaki mandat koji mi bude povjeren
u cilju postizanja međunarodnog mira i bezbjednosti.
Stojim
vam na raspolaganju da odgovaram na pitanja i pružim dodatne pojedinosti.
Hvala.
|
