Međunarodni sud odlučio da predmet protiv Radovana Stankovića proslijedi Bosni i Hercegovini

Hag, 17. maj 2005.
CT/MOW/971-t

MEĐUNARODNI SUD ODLUČIO DA PREDMET PROTIV RADOVANA STANKOVIĆA PROSLIJEDI BOSNI I HERCEGOVINI

Danas, 17. maja 2005., Međunarodni sud je odlučio da proslijedi predmet protiv Radovana Stankovića Bosni i Hercegovini. Vijeće za prosljeđivanje, sastavljeno od sudija Alphonsa Oriea (predsjedavajući), O-Gon Kwona i Kevina Parkera, reklo je u svojoj odluci da je Vijeće za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine, u čijem sastavu se nalaze međunarodne sudije, bilo u središtu Odluke Vijeća. Ovo je prvi put da Međunarodni sud proslijedi jednu od svojih optužnica nekoj nacionalnoj jurisdikciji.

Optuženi

Radovan Stanković, državljanin Bosne i Hercegovine, rođen je u martu 1969. i bio je stalno nastanjen u selu Miljevina u opštini Foča u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini. U optužnici se navodi da je 1992. bio vojnik Miljevinskog bataljona Fočanske taktičke brigade i služio pod komandom bosanskog Srbina Pere Eleza, vođe paravojne formacije.

Činjenični navodi iz optužnice

U optužnici se navodi da su nakon što su srpske snage zauzele Foču u aprilu 1992., vojska i policija, uz prisustvo lokalnih i nelokalnih vojnika, počele hapsiti muslimanske stanovnike. Tokom hapšenja mnogi civili su ubijeni, prebijeni ili podvrgnuti seksualnom zlostavljanju. Muslimanske žene, djeca i stariji bili su zatočeni po kućama, stanovima i motelima u Foči i okolnim selima ili u centrima za duže ili kraće zatočenje kao što su gimnazija u Foči i sportska dvorana "Partizan". Mnoge od zatočenih žena podvrgnute su ponižavajućim i degradirajućim životnim uslovima, okrutnom batinanju i seksualnom zlostavljanju, uključujući silovanje. Pored gore pomenutih mjesta zatočenja, nekolicina žena je bilo zatočeno u kućama i stanovima koji su bili korišteni kao javne kuće pod upravom grupa vojnika, uglavnom iz paravojnih formacija.

Radovan Stanković se tereti na osnovu individualne krivične odgovornosti prema članu 7(1) Statuta. U optužnici se navodi da je u razdoblju od 3. avgusta 1992. ili približno tog datuma, pa do otprilike 10. oktobra 1992, Radovan Stanković, zajedno sa drugim srpskim vojnicima, bio zadužen za kuću u kojoj je bilo zatočeno najmanje devet žena i djevojaka muslimanske nacionalnosti koje su podvrgnute stalnim silovanjima i seksualnom zlostavljanju. Njegovo navodno učešće uključuje dodjeljivanje djevojaka i žena određenim srpskim vojnicima, kako bi ih ti vojnici mogli silovati i na druge načine seksualno zlostavljati. U optužnici se dalje navodi da je on lično silovao najmanje dvije žene. Jednu od tih žena on je prisvojio za sebe, da bi je opetovano silovao u razdoblju od tri mjeseca.

Optužbe

Radovan Stanković se optužnicom tereti po:

četiri tačke za zločine protiv čovječnosti (član 5 - porobljavanje; silovanje) i

četiri tačke za kršenja zakona i običaja ratovanja (član 3 - silovanje; povrede ličnog dostojanstva).

Kontekst postupka

Prvobitna optužnica protiv Radovana Stankovića potvrđena je 26. juna 1996. i uključivala je još sedmoro drugih osoba. Stabilizacijske snage pod vođstvom NATO-a (SFOR) uhapsile su Stankovića 9. jula 2002. na području Foče i sljedećeg dana on je prebačen na Međunarodni sud. Kasnija izmijenjena optužnica koja se odnosila samo na njega podnesena je 8. decembra 2003., a potvrđena 24. februara 2004.

Tužilaštvo je 21. septembra 2004. podnijelo zahtjev da se ovaj predmet proslijedi Bosni i Hercegovini prema pravilu 11bis Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda. Radovan Stanković se usprotivio zahtjevu Tužilaštva za prosljeđivanje, tvrdeći da mu se ni pred jednim sudom u Bosni i Hercegovini ne može osigurati pravično suđenje.

Dana 5. oktobra 2004., predsjednik Međunarodnog suda, sudija Theodor Meron, imenovao je Vijeće za prosljeđivanje sastavljeno od troje stalnih sudija izabranih iz sastava pretresnih vijeća kako bi utvrdilo da li predmet treba biti ustupljen vlastima neke države. Vijeće za prosljeđivanje je 4. marta 2005. održalo raspravu kojoj su prisustvovali zastupnici Tužilaštva, odbrane i predstavnici Vlade Bosne i Hercegovine.

Zaključci Vijeća za prosljeđivanje

Vijeće za prosljeđivanje se uvjerilo da nivo odgovornosti optuženog, kao ni težina krivičnih djela za koja se tereti u optužnici, nisu faktori koji bi prosljeđivanje predmeta vlastima Bosne i Hercegovine činili neprimjerenim.

Vijeće za prosljeđivanje je odlučilo da odobri zahtjev Tužilaštva za prosljeđivanje predmeta vlastima Bosne i Hercegovine, nakon što:

je razmotrilo pitanje usklađenosti zakona Bosne i Hercegovine sa Statutom Međunarodnog suda

je pregledalo zakone koji se primjenjuju na događaje iz 1992. u Bosni i Hercegovini

je razmotrilo da li bi optuženom bilo omogućeno pravično suđenje pred Vijećem za ratne zločine Državnog suda Bosne i Hercegovine

se uvjerilo da postoje adekvatne mjere za zaštitu svjedoka i

se uvjerilo da neće biti izrečena smrtna kazna.

Vijeće za prosljeđivanje je takođe izjavilo da se odlukom o proslijeđivanju ne trebaju poništiti prethodni nalozi i odluke koje je izdao Međunarodni sud i da je na nadležnim nacionalnim vlastima da utvrde da li je potrebno usvojiti drugačije odredbe za potrebe suđenja u ovom predmetu u Bosni i Hercegovini.

Vijeće za prosljeđivanje je uputilo sekretara da prebaci optuženog i naložilo Tužilaštvu da proslijedi popratni materijal i sve druge relevantne dokaze nadležnim vlastima u Bosni i Hercegovini u roku od 30 dana.

Vijeće za proslijeđivanje je naložilo Tužilaštvu da nastavi napore na zaključenju sporazuma sa nekom uglednom međunarodnom organizacijom, kao što je Organizacija za saradnju i bezbjednost u Evropi (OSCE), u svrhu praćenja ovog suđenja i izvještavanja Međunarodnog suda.

Radovan Stanković i Tužilaštvo imaju rok od 15 dana za podnošenje žalbe na odluku Vijeća za prosljeđivanje.

***
Puni tekst Odluke može se na zahtjev dobiti od Službe i naci na Internet stranici www.icty.org.
Na istoj stranici možete pratiti sve postupke pred Medunarodnim sudom.