John Hocking, sekretar MKSJ-a

Vaše Veličanstvo, vaše ekselencije, uvaženi gosti, kolege, prijatelji,

Danas znamo da se nekažnjavanju najstrašnijih zločina može stati na kraj. Bez obzira na to koliko visoko rangirani ili uticajni počinioci bili, oni će na kraju biti izvedeni pred lice pravde i sudiće im se pravedno. To je vječno nasljeđe MKSJ.

No, to nije i njegovo jedino nasljeđe. Postoji nasljeđe koje je stvarano i van njegovih sudnica: iza zatvorskih rešetaka, na stranicama rječnika, u lokalima u bivšoj Jugoslaviji. To je nasljeđe prvoklasnih službi MKSJ a zaduženih za svjedoke, odbranu, pitanja pritvora, jezična pitanja, rad sudnica i administraciju; to je bespoštedan napor da se premosti 2.000 kilometara koji dijele Haag od Balkana. To je nasljeđe 7.000 sadašnjih i bivših službenika i zvaničnika MKSJ a čijem se neustrašivom angažovanju i nadljudskom zalaganju može zahvaliti uspjeh ovog eksperimenta međunarodne krivične pravde za koji se isprva činilo da je osuđen na propast.

Gotovo 5.000 svjedoka skupilo je hrabrosti da kaže svoju istinu i moglo je računati da će naći razumijevanje za svoje strahove i zaštitu od prijetnji. Slušali smo čovjeka koji je, krenuvši u Haag, sa sobom ponio mesa, ne želeći da mu se više ikada dogodi da bude gladan; seljaka koji nije mogao priuštiti da napusti svoja polja, svoje roditelje, svoju djecu da bi došao da svjedoči; mladu ženu koja je nehotično otkrila svoje povjerljivo svjedočenje i osjećala se eksponiranom u vlastitoj zajednici. Za svaki problem našlo se rješenje, a sa svakim rješenjem gradio se vrhunski program logistike, podrške i zaštite svjedoka MKSJ a. Kao prva služba te vrste, ona je položila temelje za slične službe na drugim međunarodnim sudovima i u državama bivše Jugoslavije.

Sistem pravne pomoći MKSJ a privukao je i, što je još važnije, tokom dugotrajnih postupaka sve vrijeme zadržao visoko kvalifikovane advokate iz brojnih jurisdikcija, koji su branili ljude koje je često pratila stigma "neodbranjivih". Udruženje branilaca MKSJ a čvrst je stub na kojem počiva razvoj Suda kao institucije. Zajedno smo razvili inovativne mjere kako bismo obezbijedili najviše standarde za zaštitu prava optuženih. Među njima, po prvi put je uveden sistem isplate naknada braniocima koji njima daje fleksibilnost, a Sekretarijatu uvid u situaciju. Onim optuženima koji su odlučili da ih ne zastupa advokat, stavili smo na raspolaganje brojne usluge kako bi njihovo samozastupanje bilo efikasno i svrsishodno.

Vrata naše pritvorske jedinice su otvorena. Ne kako bi naši pritvorenici izbjegli pravdi, već kako bi oni koji nam pružaju podršku mogli da uđu; nezavisno od toga da li se radi o zemlji članici ili o Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, koji svake godine provjerava uslove u našem pritvoru, zbog pretpostavke nevinosti. Neki od naših pritvorenika stižu u Scheveningen zapušteni zbog višegodišnjeg sakrivanja, ali zahvaljujući zemlji domaćinu dobijaju najbolju moguću tjelesnu njegu i psihološku pomoć, zahvaljujući čemu su u stanju da u potpunosti učestvuju u sudskom postupku.

Međunarodni sud je "premostio jezički jaz" između suda i optuženih. Premostio je i lingvistički suptilniji jaz između jezika regiona pod kolektivnim nazivom BHS – bosanski-hrvatski-srpski jezik; to je jedinstvena kreacija MKSJ-a, koja je omogućila stvaranje bogate pravne terminologije koja precizno odražava sofisticiranost postupaka MKSJ-a.

Hiljade stranica u stotinama registratora svakog predmetnog spisa sada su dostupne pomoću samo nekoliko poteza mišem, i to i u sudnicama MKSJ-a i izvan njih. Sudske rasprave prenose međunarodna sredstva informisanja, a emituju se i u kafanama u zabačenim balkanskim selima. Ono što se desilo u Vukovaru, na Kosovu, u Sarajevu, Srebrenici, Čelebićima i u mnogim drugim mjestima vraća se tamo gdje se dogodilo, a šalje se i ostatku svijeta, gdje se nikad ne bi smjelo desiti.

No put za Banju Luku i dalje je obeležen ruševinama i grobnicama, a isti je slučaj i s drugim putevima u regionu. Zaštićeni kompjuterskim ekranom, neki ponovo siju mržnju na blogovima. Žrtve još uvijek žive s ranama na tijelu i u duši, s ranama koje nijedna presuda nikada neće izliječiti. Moglo bi biti primamljivo dići ruke od svega, prestati ulagati u pravdu.

No kad god dođem u takvo pogubno iskušenje, sjetim se čovjeka koji je pronašao put do masovne grobnice s posmrtnim ostacima svojih voljenih tako što je slušao prijenos suđenja na MKSJ-u; sjetim se kako je jedan berberin prekidao rad kako bi zajedno s mušterijama pratio suđenje na televiziji i kako su oni, gledajući emisiju za emisijom, postepeno prihvatali činjenicu da su i njihovi sunarodnici činili zločine; sjetim se razgovora MKSJ-a s mladima u Foči, kada su njihove maglovite predodžbe o silovanjima postale kristalno jasna stvarnost, kada su žrtve postale ljudska bića, a distancirana tuga se pretvorila u unutrašnju riješenost da više nikada ne smije biti slične patnje. Za svakog ko je to spoznao, prihvatio i usvojio, naš trud je imao smisla, a naše je nasljeđe snažan svjetionik koji vodi i nas i buduća pokoljenja.