Žalbeno vijeće, u sastavu sudija Theodor Meron, predsjedavajući, sudije Patrick Robinson, Liu Daqun, Khalida Rachid Khan i Bakhtiyar Tuzmukhamedov, danas je jednoglasno poništilo oslobađajuću presudu Radovanu Karadžiću za genocid u opštinama Bosne i Hercegovine, koja je izrečena nakon okončanja izvođenja dokaza Tužilaštva. Žalbeno vijeće je ovo pitanje proslijedilo Pretresnom vijeću na dalje postupanje u skladu s Presudom Žalbenog vijeća.

Na pretresu održanom 28. juna 2012., Pretresno vijeće III je podržalo većinu optužbi protiv Radovana Karadžića, ali je izreklo oslobađajuću presudu u odnosu na tačku 1 Optužnice, u kojoj se navodi da je Karadžić odgovoran za genocid putem učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opština u Bosni i Hercegovini u periodu od 31. marta 1992. do 31. decembra 1992. U tom pogledu, Pretresno vijeće je zaključilo da nema “dokaza, čak i ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, koji bi mogli da podrže osudu za genocid u tim opštinama prema članu 4(3) Statuta”.

Žalbeno vijeće naglašava da se u njegovoj presudi ne razmatra uvjerljivost dokaza protiv Radovana Karadžića. Umjesto toga, Žalbeno vijeće je razmotrilo način na koji je Pretresno vijeće primjenilo pravilo 98bis Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda. U fazi postupka kada se donosi odluka u skladu s pravilom 98bis, nakon završetka izvođenja dokaza Tužilaštva, a prije početka izvođenja dokaza odbrane, pretresno vijeće razmatra da li bi neki razuman presuditelj o činjenicama mogao biti uvjeren van razumne sumnje u krivicu optuženog po nekoj konkretnoj optužbi. Ukoliko nijedan razuman presuditelj o činjenicama, na osnovu dokaza koje je izvelo Tužilaštvo, čak iako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ne bi mogao da dođe do zaključka da je krivica dokazana van razumne sumnje, pretresno vijeće izriče oslobađajuću presudu.

Žalbeno vijeće je zaključilo, između ostalog, da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da dokazi koje je izvelo Tužilaštvo nisu dovoljni da se dokažu određeni tipovi genocidnih djela.

Konkretno, Žalbeno vijeće je navelo dokaze da su zatočenici bosanski Muslimani i bosanski Hrvati šutirani i teško premlaćivani velikim brojem različitih predmeta. Žalbeno vijeće je dalje navelo dokaze koji ukazuju na to da su zatočenici premlaćivani sve dok ne biizgubili svijest, te da su ta premlaćivanja za posljedicu imala ozbiljne povrede, uključujući prelome rebara, prelome lobanje, prelome vilične kosti, prelome kičmenih pršljenova i potrese mozga. Žalbeno vijeće je zaključilo da, ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ovi bi dokazi mogli pokazati da se radnja u osnovi djela genocida - nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda - dogodila, te da nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne može doći do drugačijeg zaključka.

Slično tome, Žalbeno vijeće je navelo dokaze da su zatočenici bosanski Muslimani i bosanski Hrvati držani u prenatrpanim uslovima, ponekad na stotine ljudi u jednoj prostoriji. Žalbeno vijeće je takođe navelo druge dokaze koji ukazuju na to da zatočenicima nije ukazivana zdravstvena njega ili da je ona bila neadekvatna, da su dobijali premalo hrane ili da je u opšte nisu dobijali, što je dovelo do neuhranjenosti, izgladnjivanja i velikog gubitka težine, da nekima nije davana voda i da nisu imali pristup odgovarajućim sanitarnim uslovima, što je dovelo do širenja zaraze. Žalbeno vijeće je zaključilo da, ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ovi bi dokazi mogli pokazati da se radnja u osnovi djela genocida - hotimično nametanje uslova života smišljenih da izazovu duševno uništenje žrtava - dogodila, i da nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao da dođe do suprotnog zaključka.

Žalbeno vijeće je takođe zaključilo da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da dokazi koje je izvelo Tužilaštvo ne mogu dokazati da je Radovan Karadžić imao relevantnu genocidnu namjeru.

Konkretno, Žalbeno vijeće je navelo dokaze u vezi s određenim izjavama Radovana Karadžića i drugih navodnih članova udruženog zločinačkog poduhvata koji bi mogli ukazati na to da su posjedovali genocidnu namjeru. Na primjer, Žalbeno vijeće je napomenulo da je Pretresno vijeće dobilo dokaze da je na sastancima s Karadžićem “odlučeno da će trećina Muslimana biti pobijena, trećina preobraćena na pravoslavlje, a trećina njih će otići sami” i da će tako svi Muslimani nestati iz Bosne. Žalbeno vijeće je takođe razmotrilo dokaze o krivičnim djelima počinjenim nad bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima u opštinama Bosne i Hercegovine, poput ubistava, premlaćivanja, silovanja i djela seksualnog nasilja. Uzimajući argumente Tužilaštva u cjelini, Žalbeno vijeće je smatralo da su, ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, dokazi u spisu dovoljni da se dokaže da je Radovan Karadžić imao genocidnu namjeru, te da nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao da dođe do suprotnog zaključka.

Radovan Karadžić je bivši predsjednik Republike Srpske, vođa Srpske demokratske stranke i vrhovni komandant vojske bosanskih Srba. Tereti se za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, počinjene u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Radovan Karadžić je prebačen u pritvor Međunarodnog suda 30. jula 2008.

Radovan Karadžić se u žalbenom postupku zastupa sam, a na pretresu po žalbi 17. aprila 2013. pomagao mu je g. Peter Robinson.

Tužilaštvo je zastupao g. Peter Kremer QC.

Od svog osnivanja Međunarodni sud je podigao optužnice za ozbiljne povrede humanitarnog prava počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine protiv 161 lica. Okončani su postupci protiv 136 lica. Trenutno su u toku postupci protiv 25 lica.