“Kriv sam zato što sam pristao da budem u Keratermu. Kriv sam zato što im više nisam pomagao. Zbog toga sam kriv pred Bogom, pred tim ljudima i pred vama, časni Sude. Žao mi je svakog čovjeka koji je propatio, svake porodice koja je ostala bez svog bližnjega, svakog djeteta koje je ostalo bez oca, žao mi je svake majke koja je ostala bez sina. ” |
Damir Došen je bio vođa smjene stražara u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru, Bosna i Hercegovina 1992. godine. Dozvolio je progone i nasilje nad zatočenicima u logoru, uključujući premlaćivanja, silovanje, seksualno zlostavljanje, kao i maltretiranje, ponižavanje, psihološko zlostavljanje i ubistva. Međutim, stepen otežanja bio je ograničen u svjetlu ograničene prirode njegovih ovlasti, a kao vođa smjene straže on je često koristio svoj položaj kako bi poboljšao užasne uslove koji su vladali u logoru. Osuđen je na 5 godina zatvora.
Pročitajte priznanje krivice
8. oktobar 2001. (izvod iz transkripta pretresa)
“Časni Sude, na kraju ovog suđenja, za zlo koje se dogodilo u mom Prijedoru, u Keratermu, želim da zahvalim što ste mi dopustili da se čuje moj glas. Želim da kažem da sam bio u Keratermu, da su me tamo poslali kao rezervnog policajca, da sam tamo proveo dva mjeseca čuvajući nevine ljude koji su tamo bili zatvoreni.
Želim da kažem da sam u to vrijeme bio mlad, lakomislen, da sam izgubio sina, da sam se našao u haosu rata i smrti u kome se nisam snalazio. Zatvoreni ljudi su bili moj sugrađani, bili su nevini i teško su patili. Nad tim ljudima izvršen je zločin i ja sam spreman da za taj zločin pred Bogom i ljudima preuzmem moj dio odgovornosti. Pokušavao sam da im pomognem, da im olakšam, da sa njima razgovaram, da ih zaštitim. Uslovi pod kojima su oni bili zatvoreni, bili su ispod svakog ljudskog dostojanstva.
Kriv sam zato što sam pristao da budem u Keratermu. Kriv sam zato što im više nisam pomagao. Zbog toga sam kriv pred Bogom, pred tim ljudima i pred vama, časni Sude. Žao mi je svakog čovjeka koji je propatio, svake porodice koja je ostala bez svog bližnjega, svakog djeteta koje je ostalo bez oca, žao mi je svake majke koja je ostala bez sina. Želim da moje, da ove moje riječi svi čuju, posebno moje komšije koje su bile zatvorene samo zato što nisu bili Srbi.
Zlo se dogodilo, zlo se ne smije ponoviti, niti se smije zaboraviti. I svega ovoga danas sam svjestan, da čovjek, ma kako mali i nemoćan, ne smije da dozvoli da ga savlada nemoć i malodušnost, te da čovjek mora da se bori po cijenu lične žrtve. Samo tako se može pomoći budućim generacijama da se izbore protiv nepravde i neljudskih stvari. Želim za zahvalim časnom Sudu i gospodi iz Tužilaštva za korektnost i napor da se utvrdi istina i zadovolji pravda.
Nadam se da će mi časno vijeće dati šansu da se vratim mojoj porodici i mojoj djeci, da se vratim mojim komšijama svih vjera i nacionalnosti. Nadam se da ćemo ponovo imati priliku da živimo u mom gradu Prijedoru, sa mojim sugrađanima sa kojima sam živio i družio se prije rata. Nadam se da ćemo ponovo živjeti zajedno i složno kao što smo to činili prije rata i zla koje nas je snašla. ”